motivacija u nastavi tzk

www.sportskitrening.hr

MOTIVACIJA U NASTAVI

1. UVOD:

Cilj TZK kao i svakog drugog nastavnog predmeta je što veća produktivnost, te da učenici

steknu što više znanja koja će moći koristiti u daljnjem školovanju i životu.

Da bi to postigli vrlo je bitno koristiti prednosti i načela koje pruža pedagogija, poglavito u

našem području.

Putem nastave TZK cilj je naučiti učenike dobrobitima koje pruža tjelesno vježbanje svojim

utjecajem na zdravlje i život te takoñer utjecati pozitivno na odgoj i ponašanje kao i utjecaja

na neke psihološke karakteristike npr. Povećanu anksioznost, pretjeranu agresivnost i sl.

U tome ćemo bolje uspjeti ako učenike motiviramo na boji rad sa odreñenim metodama rada,

odreñenim postupcima i idejama.

U ovom seminarskom radu autor će probati dio toga objasniti i ući u samu problematiku kao i

dati odreñene preporuke koje se mogu koristiti u nastavi TZK i time podići nastavu na viši

nivo.


2

2. PEDAGOGIJA

Pedagogija kao znanost istražuje odgojni proces i zato je taj proces, kao dio društvene

stvarnosti, predmet kojim se ona bavi, proučava ga i unapreñuje. Kraće rečeno, predmet

proučavanja pedagogijske znanosti je odgoj ili oblikovanje (izgrañivanje) čovjeka kao

ljudskoga bića.

Pedagogijska teorija je proizašla iz prakse odgojnog rada. Ona je rezultat pozitivnih iskustava

golemoga broja odgojitelja i mislitelja koji su, tijekom dugih povijesnih razdoblja,

osmišljavali odgojna nastojanja. Nastajanje pedagogijske teorije i konstituirane pedagogije

kao znanosti bio je dugotrajan i mukotrpan proces. Razvitak pedagogijske teorije, od prvih

uopćavanja prakse do postizanja znanstvene autonomije, prošao je kroz nekoliko epoha

povijesnoga razvitka. Upozorit ćemo na pet temeljnih etapa u razvitku pedagogijske znanosti:

1. prve refleksije o odgoju u antičkoj poeziji

2. pojava pedagogijske teorije u sastavu antičke filozofije

3. počeci osamostaljivanja u pedagoga humanista

4. izgradnja sustava pedagogijske znanosti

5. postignuta autonomija u razvitku pedagogijske znanosti

2.1. Struktura i sustav pedagogijske znanosti

PEDAGOGIJA

PRAKTIČNA PEDAGOGIJA

PEDAGOGIJSKA TELEOLOGIJA

TEORIJSKA PEDAGOGIJA

PEDAGOGIJSKA METODOLOGIJA

DIDAKTIKA

HODEGETIKA

STEGA

UPRAVLJANJE

NASTAVA


3

3. ODGOJ

Odgoj je proces formiranja čovjeka, izgrañivanja i oblikovanja ljudskoga bića sa svim

njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. On ima svoje

opće, univerzalno, povijesno i individualno značenje. Podjednako je vrijedan u društvenom

životu i u individualnom životu pojedinca, jer omogućuje ljudsko oblikovanje svakoga

čovjeka, kao što je tijekom povijesti omogućio razvitak ljudskoga društva. Odgoj je složeni

proces u kome djeluju brojni činitelji, primjenjuju se različite metode i postupci, u skladu sa

spoznatim zakonitostima, prihvaćenom svrhom i zadaćama. Uzimajući u obzir sve te elemente

možemo ga odrediti kao svrsishodan proces u kojem dolazi do izražaja jedinstvo odgojnoga

cilja i zadataka, načela i metoda, što u planski ostvarenom odgojnom djelovanju, uz aktivno i

skladno sudjelovanje brojnih odgojnih činitelja, teži prema izgrañivanju potpune ljudske

osobnosti.

Čovjek je ponajprije živo, biološko biće. Sve njegove funkcije zasnivaju se na anatomsko-

fiziološkoj strukturi njegova organizma. Nema zdravoga duha ni stvaralačke djelatnosti bez

zdravoga tijela. Zato je prijeko potrebno njegovati i jačati taj organizam, tjelesnu konstituciju.

Otuda potreba tjelesnoga odgoja. Još postoje intelektualni, moralni, estetski i radni odgoj.

Ako bi smo odgojni proces koji vodi dobrim postupcima, pozitivnom odnosu prema radu,

moralnom ljudskom djelovanju pokušali izraziti formulom u obliku jednadžbe, ta bi

jednadžba izgledala ovako:

ZNANJE + UMIJEĆE + MOĆ + PRIHVAĆANJE + HTIJENJE =ADEKVATNO

DJELOVANJE

Odgojni proces obuhvaća mnoštvo složenih odgojnih zadataka. Posebnu pozornost treba

prikloniti razvijanju sposobnosti učenja, misaonih sposobnosti i sposobnosti vrednovanja.

Razvitak sposobnosti i drugih pozitivnih svojstava osobnosti mora rezultirati ovladavanjem

kulturom učenja, kulturom rad i kulturom ponašanja.


4

3.1. Tjelesni odgoj

Pojam tjelesni odgoj ovdje ima šire značenje od nastavnoga predmeta i područja odgojnoga

rad u osnovnim i srednjim školama. Njime označavamo cjelokupnu i odgojnu djelatnost kojoj

je svrha pravilan tjelesni rast i razvitak, unapreñivanje zdravlja i podizanje opće tjelesne

sposobnosti. Radi se o jednoj glavnoj komponenti odgoja uopće.

Bez tjelesnoga odgoja u odgojnom djelovanju nastupile bi takve praznine koje ne bi samo

otežavale nego i onemogućavale proces mnogostranog formiranja čovjeka kao ljudskoga bića.

Zato je odavno uočena potreba za tjelesnim odgojem kao sastavnim dijelom odgoja čiji se

smisao očituje u skladnom razvijanju tjelesnih i duhovnih snaga i sposobnosti.

Tjelesni odgoj ima četiri važna zadatka, to su:

1. zdravstveni zadatak

2. obrazovni zadatak

3. odgojni zadatak

4. rekreativni zadatak

3.2. Putovi realizacije tjelesnoga odgoja

U obiteljskim uvjetima nema posebnih programa, a koriste se raznovrsni sadržaji i oblici rada

prema konkretnim uvjetima i umješnosti roditelja.

Društveno organizirana djelatnost u području tjelesnoga odgoja počinje u dječjem vrtiću.

Najprikladniji sadržaji su igre. One trebaju biti radosne i bogate raznovrsnim gibanjima.

Treba razvijati osnovne pokrete.

Najsustavnije organizirani tjelesni odgoj se vrši se u školi.

Osnovnoškolsko razdoblje najznačajnije je za tjelesni razvitak učenika. Primjerenim

sadržajima i oblicima tjelesnoga vježbanja može se efikasno utjecati na pravilan tjelesni rast i

razvitak organizma, a isto tako na izgrañivanje pozitivnih crta osobnosti i karaktera mladoga

čovjeka.

Sat tjelesne i zdravstvene kulture obvezatni je oblik nastavnoga rada. U sadržajnom pogledu u

razrednoj nastavi treba tjelesnim vježbanjem utjecati na pravilno oblikovanje tijela i pokreta,

njegovati prirodne oblike kretanja.

Gradivo bi se moglo svrstati u četiri glavne skupine:


5

• tjelovježba

• športovi

• igre

• planinarstvo

koncepcija tjelesne i zdravstvene kulture u srednjim školama zasnovana je na

biopsihosocijalnim potrebama, motivima i mogućnostima mladih ljudi u razdoblju

adolescencije.

Tjelesna i zdravstvena kultura studenata još nije posve regulirana. Trebala bi imati obvezatnu

nastavu tijekom prve dvije studijske godine, a kasnije fakultativno bavljenje športovima u

društvima i klubovima.

3.3. Osnovni zahtjevi tjelesnoga odgoja

Spomenut ćemo pet osnovnih zahtjeva:

1. stvaranje praktičnih situacija – zahtjev koji proizlazi spoznaje da se sva ljudska

svojstva, sve pozitivne kvalitete osobnosti i karaktera, sve sposobnosti u svakog

pojedinca razvijaju u životnim situacijama, u procesu rada i djelovanja, u životnoj

praksi.

2. pravilna pedagoška motivacija – odražava znanstvenu spoznaju prema kojoj je

motiviranje glavna pokretačka snaga ljudskoga djelovanja.

3. primjerenost dobi i spolu – slijedi iz različitih mogućnosti rada i opterećenja

organizma mladih ljudi odreñene dobi i pripadnika različitih spolova.

4. učestalo aktiviranje – zahtjev koji neposredno proizlazi iz pedagogijskoga zakona

aktivnoga usvajanja obrazovnih dobara i odgojnih vrijednosti.

5. amaterska orijentacija – povezana uz pedagogijski zakon, zakon intencionalnosti

odgoja, a kao zahtjev upozorava na individualnu i društvenu potrebu da se svi članovi

društva bave djelatnostima tjelesnoga odgoja kao jednom od temeljnih pretpostavki

zdravoga i radosnoga života.


6

4. Motivacija

Često se u vezi sa nastavom i učenjem, kaže da učitelj mora znati ″motivirati″ učenike, bilo na

dulji, bilo na kraći rok. Ako u tome uspije, učenici će pokazivati više zanimanja za rad i

učenje, ako ne uspije učenici će se ponašati upravo obratno tj. Neće se truditi koliko bi trebali

i mogli. Izrazi kao što su ″motiviranost″, ″zainteresiranost″, ″motiv″, ″nagrada″ i slično toliko

se često susreću u svakodnevnom okruženju, da njihovi korisnici gotovo da više ne

razmišljaju što ti izrazi u sasvim preciznom smislu riječi znače. Laička objašnjenja tih termina

najčešće su suviše pojednostavljena, a da bi bila točna, dok se opet stručna objašnjenja

meñusobno razlikuju od autora do autora, najviše zbog toga što je koncept motivacije

relativno novijega datuma unutar psihologijske znanosti, a zatim i stoga što se radi o veoma

složenoj pojavi čovjekovog psihičkog života i ponašanja.

Postoji nekoliko osnovnih razloga za tako široku upotrebu termina iz područja motivacije.

Dva, su meñutim najvažnija – jedan je praktične, a drugi teorijske prirode.

Praktički se razlog odnosi na samu bit motivacijskih procesa. Radi se o procesima za koje je

pojedinac, bez obzira na to da li je svjestan ili nije, poznaje li ih teoretski ili ne poznaje,

životno zainteresiran, jer o stupnju uspješnosti njihovog funkcioniranja ovisi i stupanj

prilagoñenosti životnim okolnostima. Lakša pitanja, kao što su da li naručiti odrezak sa sirom

ili gljivama, da li se prihvatiti sreñivanja sobe ili odustati, teža pitanja kao što su koji studij

odabrati, kako prebroditi stresne situacije u porodici, kako nagovoriti simpatičnu osobu

suprotnoga spola na sastanak i druga pitanja, svakodnevno zahtijevaju maksimalno

angažiranje svih potencijala pojedinca. U rješavanju takvih životnih problema, a svi pripadaju

području motivacije, pojedinac ulaže veliki napor, često puta toga i nesvjestan koliko ga

rješavanje takvih problema ″košta″. Bez obzira na napor koji je potrebno uložiti takve

probleme nije moguće izbjeći, jer ih nameću životne okolnosti iz dana u dan. Kako za

pojedine osobe, barem u nekom od životnih razdoblja, i nastava i učenje predstavlja dio

životnih okolnosti, očito je da će i ona kreirati različite probleme koji pripadaju području

motivacije.

Teorijski se razlog odnosi na široku prihvaćenu pretpostavku o sudjelovanju motivacijskih

procesa u procesima učenja i teorijsku razradu tog odnosa. Iako je danas koncept klasičnoga

potkrepljenja proširen pojmovima kao što su povratna informacija, zadovoljstvo u

napredovanju prema planiranom, osnovna ideja o pozitivnom utjecaju korisnoga ili ugodnoga


7

i negativnoga utjecaja štetnog i bolnoga učinka neke aktivnosti na njezino kasnije izvoñenje

nije narušeno. Možda je najprecizniji odnos izmeñu motivacijskih faktora i procesa učenja

izražen u Hull-Spencevoj teoriji učenja, odnosno onom dijeli koji se naziva hipotezom

redukcije nagona (eng. ″drive″). Osnovna jednadžba ove teorije glasi:

E = D x H

″E″ predstavlja tzv. Ekscitatorni potencijal, koji se definira da se manifestira neka naučena

reakcija, a ″D″ predstavlja motivirajuću energiju, nagon, koji se definira kao privremeno

stanje organizma, proizvedeno deprivacijom nečega što organizmu treba ili bolnom

stimulacijom, ″H″ predstavlja jačinu navike, jačinu naučenoga, a po definiciji se pojačava

vježbanjem.

Iz ove je jednadžbe vidljivo da se naučeno ″H″ ne može manifestirati ″E″, ukoliko nije

prisutna i motivacijska tendencija ″D″ u multiplikativnom odnosu, pa je prema tome, i

motivacijska komponenta jednako važna u procesima učenja, kao i samo vježbanje ili

ponavljanje materijala.

Motivacija je ono što prevodi naučeno u ponašanje koje se može opaziti. Pri tom, se zapravo

misli da su mogućnosti pojedinca samo latentne karakteristike koje se ne manifestiraju sve

dotle dok nisu ″potrebne″, odnosno sve dotle dok pojedinac nije motiviran.

Motiviranost predstavlja onaj skup složenih karakteristika pojedinca bez kojeg se faktori

znanja i faktori sposobnosti za odreñene aktivnosti uopće neće ili će slabo manifestirati. S tog

je stajališta područje motivacije izuzetno važno i za uspješnost u nastavi.

Motivacija je najsloženije područje i stoga što postoje brojne od pravila, toliko česte da su

rezultirale nizom različitih teorija motivacije, od kojih svaka objašnjava dio realnosti ovih

procesa. Četiri teorije motivacije su najpoznatije i najvažnije, a to su:

• teorija redukcije nagona(drive)

• teorija poticaja,

• teorija optimalne razine uzbuñenja i teorija nesvjesne motivacije.


8

4.1. Unutrašnja i vanjska motivacija

Najvažniji faktori koji podržavaju, pa i povećavaju motiviranost jesu omjer izmeñu unutarnje

i vanjske motivacije.

Unutarnju (intrizičnu) motivaciju možemo definirati kao unutarnji razlog za participaciju

(sudjelovanje) u nekoj aktivnosti zbog nje same, zbog uživanja koje se aktivnošću postiže, a

bez namjere da se dobije neka vanjska nagrada. Obrnuto, o vanjskoj(ekstrizičnoj) motivaciji

govorimo kada je participacija u nekoj aktivnosti kontrolirana vanjskim razlozima (novac,

trofej, ocjene), odnosno kada bi izostanak vanjskih razloga izazvao prestanak participacije ili

manji intenzitet sudjelovanja u aktivnosti.

4.2 Motivacijski kontrolni sustav

Motivacijski kontrolni sustav se sastoji od većega broja dijelova, a obavlja tri osnovne

funkcije:

• funkciju praćenja i signaliziranja promjena u biokemijskom stanju živoga bića

• funkciju praćenja promjena u okolini i usporeñivanju nañenoga sa zamišljenim

ciljem (poticajem) koji se želi dostići

• funkciju objedinjavanja rezultata dobivenih na osnovu prve dvije funkcije, nakon

čega motivacijski kontrolni sustav pokreće aktivnost dostizanja cilj, tzv.konzumacija

cilja.

Za svaku od funkcija zadužen je po jedan komparator, odnosno ureñaj koji usporeñuje dvije

vrijednosti. Pretpostavljeno je da prvu funkciju obavlja komparator stanja, drugu komparator

stanja. Vrijednost na komparatoru stanja i vrijednost na komparatoru cilja zbrajaju se u trećem

ureñaju koji se naziva komparator stanja i cilja.


9

4.3. Motivi

Pobude koje čovjekovo djelovanje usmjeravaju prema nekom odreñenom cilju, održavaju to

djelovanje i pojačavaju njegov intenzitet. U pojam spada i veliki broj izraza, kao npr. Potrebe,

porivi, želje, težnje, itd. meñu kojima postoje izvjesne razlike, no te razlik različiti ljudi

različito doživljavaju i interpretiraju. Katkad čak i ″cilj″ može imati značenje ″motiva″: ako je

netko nešto uradio radi novca kažemo da mu je novac bio ″motiv″.

Motivi se mogu podijeliti na biotičke (primarne) i stečene (sekundarne, izvedene).

Najpoznatiji biotički su žeñ, glad, potreba za hladnoćom (kad nam je suviše toplo) i dr. a

meñu stečene motive ubrajamo veliki broj društvenih potreba (potreba za društvom, za

položajem u društvu, potreba ne izdati prijatelja u nevolji, itd.) i osobnih motiva (npr. Jaka

potreba za udovoljavanjem različitih navika) mnogi motivi su jednim dijelom biotički, drugim

dijelom stečeni (seksualni motivi odrasla čovjeka, glad, potreba za dominacijom). Neki te

motive nazivaju i ″kompleksnim motivima″. Osim toga, iako osnovni motiv može biti uroñen,

neke karakteristike njegovog udovoljavanja često su naučene: glad je biotički motiv, ali glad

za nekim jelom (tzv. Apetit) je naučen. Popularna rasprava o tome da li su biotički ili stečeni

motivi jači nema smisla, jer intenzitet motiva ovisi o većem broju situacionih faktora – o

blizini cilja (motiv je jači što je cilj bliži), o ″stupnju lišenosti″ (stupnju derivacije) – većinom

je neki motiv jači što smo mi više ili dulje lišeni da mu udovoljavamo.

Zbog svoje karakteristike pobuñivanja aktivnosti, kao i zbog toga što su gotovo redovito

praćeni čuvstvima, mnogi autori postavljaju pitanje da li motive uopće treba razlikovati od

čuvstva.


10

4.4. Kako motivirati učenika

Teorijske postavke o djelovanju niza vanjskih i unutrašnjih faktora na promjene u motivaciji

prema bilo kojoj aktivnosti, pa tako i satu tjelesne i zdravstvene kulture, pretvorili su različiti

autori u mnoštvo praktičnih savjeta. Tako Wainberg navodi niz savjeta profesorima kako da

svojim postupcima povećaju, te eventualno izbjegnu smanjivanje intrizične motivacije.

Njegov se savjeti mogu sažeti u šest točaka:

1. da bi se povećala intrizična motivacija potrebno je osigurati dovoljnu količinu

uspješnih iskustava u satu tjelesne i zdravstvene kulture. Drugim riječima potrebno je

okolinu učenika organizirati tako da mu omogućimo doživljaj uspjeha, što će opet

povećati osjećaj kompetentnosti i tako osigurati intrizični razlog participacije u

nastavi.

2. korisno je dozvoliti učenicima prihvaćanje veće osobne odgovornosti za odluke i

pridržavanja pravila u nastavi. To se može učiniti na više različitih i meñusobno

uključivih načina. Mogu se prihvatiti, pa i zahtijevati njihove sugestije s obzirom na

ponašanje na nastavi, izgled odjeće, pa čak i njihovi prijedlozi o strategiji nastave.

Može im se prepustiti voñenje dijela sata ili ih ohrabriti da razvijaju nove forme

vježbanja i zadataka.

3. na intrizičnu motivaciju pozitivno djeluje i pohvala. I verbalna i neverbalna pohvala

specijalno je važna za povećanje intrizične motivacije učenika koji se ne ističu

dovoljno na nastavi i zbog toga sami po sebi ne dobivaju dovoljno potvrde svoje

vrijednosti. Najbolje bi bilo istaknuti važnost uloge svakoga učenika i njegov

jedinstveni doprinos uspjehu cijeloga razreda, što će svakome učeniku osigurati

osjećaj vlastite vrijednosti.

4. intrizična motivacija je povezana i sa umijećem postavljanja realističnih ciljeva

nastave, to jest ciljeva koji se mogu dostići primjenom odgovarajuće količine napora.

To, naravno, znači da svakom učeniku i svakom razredu treba planirati ciljeve koji

odgovaraju njihovim mogućnostima. Dostupni ciljevi osiguravaju veći postotak

uspjeha, što se onda odražava na osjećaj kompetentnosti i stoga na povećanje

intrizične motivacije.

5. budući da ljudska bića posjeduju intrizičnu potrebu za istraživanjem i stimulacijom,

sat treba organizirati da variraju i sadržaj i redoslijed vježbi. U sportskim igrama na

satu tjelesne i zdravstvene kulture u sportskim igrama moguće je povremeno


11

mijenjanje uloge učenika u igri. Time, se osim veće zainteresiranosti, postiže i

razumijevanje različitih pozicija u nekom sportu i doprinosi boljem upoznavanju

sporta ili neke sportske aktivnosti.

6. posljednji savjet se odnosi na još jedan od mogućih aspekata intrizične motivacije,

pojam tzv. ″preplivavanja″ (flow). Wiberg je pokušao pronaći one karakteristike

zadataka ili cijele aktivnosti koje uvjetuju potpunu uronjenost, apsorbiranost

aktivnošću (flow). Osnovne karakteristike takvih aktivnosti su stalni izazov

sposobnostima i drugim mogućnostima pojedinca, te prilagoñenost zahtjeva

aktivnosti svim mogućnostima pojedinca. Ukoliko je aktivnost prelagana, izostat će

kvaliteta izazova, pa će se javiti dosada; ukoliko je aktivnost preteška, vjerojatno će

se javiti aksioznost, dakle, korisno je naći stanje u kojem sportaš ne primjećuje ništa

drugo, osim same igre i samo zadatka, stanje u kojem je potpuno obuzet aktivnošću

koju čini.

Moramo stvoriti jednu ugodnu atmosferu, zdravu atmosferu u kojoj će se svaki učenik

osjećati ugodno. Uzeti u obzir mogućnosti svakoga pojedinca, te im dopustiti da razvijaju

svoju vlastitu kreativnost. Zadavati zadatke koji će ih zainteresirati i probuditi njihovu maštu.

Sami time kroz neku vrst igre pokrenuti ćemo i različite mehanizme koje će dovesti do

upravljenoga procesa rada (vježbanja), kojemu je cilj unapreñenje zdravlja, optimalan razvoj

ljudskih osobina, sposobnosti i motoričkih znanja. Tada ćemo na jedan najbezbolniji način

kako za učenike tako i za profesora, i najzabavniji način provesti sat tjelesne i zdravstvene

kulture koji ima jako veliku važnost u životu svakoga pojedinca, a ta važnost sa razvojem

ljudskih saznanja još više raste.


12

4.5. Sudjelovanje (participacija) mladih u nastavi TZK i sportu

Postoje odreñeni razlozi participacije u TZK i sportu. Trideset razloga proizvelo je osam vrlo

smislenih grupa, odnosno faktora koje možemo smatrati osnovnim pokretačima sportske

aktivnosti mladih:

1. motivacija postignuća – želja za pobjedom, osjećaj važnosti, postizanje popularnosti,

statusa, raditi nešto u čemu je pojedinac kvalitetan;

2. momčadsko orijentirani razlozi – momčadski duh, sudjelovati u momčadi;

3. razlozi fizičke forme – ostati u formi, vježbati dovoljno, postići formu;

4. oslobañanje od energije – riješiti se energije, napetosti, raditi nešto, putovati, iazći iz

kuće;

5. situacijski razlozi – želja roditelja/prijatelja, treneri, sprave;

6. razvoj vještine – poboljšanje vještine, učenje novih vještina, postizanje više razine

vještine;

7. afilijativna orijentacija – biti s prijateljima, upoznati nove prijatelje;

8. zabava, igra – zabavljati se, sudjelovati u akciji, doživjeti uzbuñenje;


13

4.6. Motivacija i tipovi li čnosti

Postoje četiri osnovna tipa ličnosti. Na ovoj podjeli možemo vidjeti na koji način se mogu

motivirati pojedini tipovi ličnosti.

SANGVINICI KOLERICI

Motivirati kroz: Motivirati kroz:

- zabavu - smislenost/učinkovitost

- spontanost - kontrolu

- pažnju - ulogu voñe

″Vježbat ću dok mi je zabavno″ ″Ja sam bolji i od trenera″

FLEGMATICI MELANKOLICI

Motivirat kroz: Motivirati kroz

- mir - perfekciju

- suradnju - red

- dodatnu motivaciju - pažnju

″Vježbat ću ako ne bude preteško″ ″Sve što radim želim da bude savršeno″

- karakteristike četiri osnovna tipa ličnosti (prema Kreise, 1997)


14

4.7. Mjere motivacije, stimulacije i mobilizacije u tijeku nastavnoga procesa

Zbog komparativnih prednosti koje ima tjelesno vježbanje u širem smislu, odnosno tjelesna i

zdravstvena u užem smislu (kao što su npr. Biološka potreba za kretanjem, unapreñivanje

zdravlja i slično), djeca, učenici i mladež obično vole nastavu tjelesne i zdravstvene kulture.

To ne znači da tijekom nastavnoga procesa nije potrebno pribjeći i poduzimanju, odnosno

primjeni, mjera motivacije, stimulacije i mobilizacije, naprotiv, u prilog tome, uz ostalo,

govori i činjenica da se u tijeku nastavnoga procesa ne provede uvijek i samo oni sadržaji koje

učenici rado i lako izvode. Sasvim je sigurno da ima jednostavnih i složenih vježbi, vjerojatno

zanimljivih i manje zanimljivih, zatim lakših i težih, što može biti uzrokom da pojedini

učenici imaju poteškoća u radu.

U takvim situacijama preporučljivo je da nastavnik pribjegne primjeni neke od djelotvornih

mjera motivacije. U njihovu izboru i primjeni nastavnik treba biti krajnje senzibilan, a

njegove poruke jednostavne i prepoznatljive. Tako, npr. Nastavnim mora znati da samo jedna

ohrabrujuća riječ upućena učeniku može ponekad vrijediti više nego hrpa nekih drugih

poruka. U svakom slučaju to moraju biti poticajne mjere, a prvenstveno dolaze u obzir one

koje su po stupnju motivacije bliske dobi sudionika u nastavnom procesu.

U tijeku nastavnoga procesa dolazi u obzir i primjena mjera stimulacije. U radu s učenicima

osobito je primjerena verbalna stimulacija, stoga što se može bez posebnih priprema

primijeniti u svakoj situaciji. Štoviše, komparativna prednost primjene verbalne stimulacije

proizlazi iz činjenice što se može primijeniti u ″pravom trenutku″, to jest upravo onda kada je

potrebno. Pojavni oblici verbalne stimulacije mogu biti različiti, a njihova primjena uglavnom

ovisi o tome u koju se svrhu verbalna stimulacija u tijeku nastavnoga procesa primjenjuje i

prema kome se primjenjuje. Nastavnik može primjenom verbalne stimulacije :

a) poticati i hrabriti sudionike nastavnoga procesa

b) odobravati način i postupak nekog učenika

c) pohvaliti i odavati priznanja za uspjeh u radu

d) upućivati primjedbe ili možda prijekore za nedolično ponašanje i na taj način stimulirati

učenike na korekciju postupka.


15

Mjere stimulacije pozitivno utječu na sve učenike, a osobito na on koji naginju podcjenjivanju

svojih mogućnosti ili možda imaju kompleks manje vrijednosti. Takve učenike je dobro

pohvaliti čak i onda ako pokazuju minimalan napredak. Osim toga iznimno je važno pri

izricanju mjera stimulacije da se zna točno kada i zašto odnosno kome se i kakva mjera izriče.

Ako se mjere stimulacije zloupotrebljavaju, to jest dodjeljuju i kada ne treba i treba, onda će

sasvim sigurno izgubiti svoju osnovnu funkciju, poruku i postat će sredstvo zbog kojega se

nešto radi. Može se npr. Dogoditi da učenik ili učenici navikavaju na rad samo zbog

priznanja, a ne iz uvjerenja da vježbaju za sebe i zato što ime je to potrebno, primjerice za

zdravlje. I u izricanju mjera sa negativnom konotacijom, kao što su npr. Prijekor ili opomena,

trebamo takoñer biti oprezni jer u protivnome te mjere mogu više štetiti nego koristiti.

Istraživanja pokazuju da na ljude u načelu bolje djeluju mjere stimulacije s pozitivnim

predznakom, da bi to valjalo u radu imati na umu. Dakako, ako netko od učenika i nakon

razgovora, upozorenja čini nešto što je npr. Opasno i za njega i za druge, treba reagirati,

odnosno izreći prijekor. No nije dobro da se ostane samo na tome, već treba učiniti napor da

se pronikne u uzrok njegova neprimjerena ponašanja kako bismo mogli prikladnije odgovoriti

na to ponašanje, odnosno na što adekvatniji način pomoći takvu učeniku.

Javna ocjena rada, postignuti rezultati u nastavi ili u nekom drugom organizacijskom obliku

rada mogu biti, a po pravilu i jesu, snažno sredstvo mobilizacije tijekom nastavnoga procesa.

Štoviše, pozitivne posljedice tako uvjetovane mobilizacije vrlo se povojno odražavaju na rad

učenika, poglavito na stjecanje samopouzdanja. Očito je da u radu sa učenicima treba ne samo

njegovati, nego i što više primjenjivati egzaktne pokazatelje o njihovu radu jer

objektiviziranje povratne informacije podjednako pozitivno utječu i na motivaciju, i na

stimulaciju, i na mobilizaciju učenika u tijeku nastavnoga procesa.


16

5. ZAKLJU ČAK:

Putem ovog seminarskog rada vidjeli smo prednosti koje pruža motivacija i njena primjena u

nastavi te takoñer uvidjeli da u tom području postoji još prostora za napredak.

Postoji još niz metoda i načina koji nisu spomenuti u ovom seminarskom radu a takoñer na

vrlo efikasan način mogu utjecati na motivaciju učenika.

Da bi bili uspješni u našem poslu nije dovoljno poznavati samo jedno područje nego treba

poznavati više područja zbog njihove interdisciplinarnosti i interakcije, te znajući da njihov

sinergizam daje puno bolje rezultate nego svako područje posebno.

Svakodnevno se treba obrazovati i učiti nove stvari da bi mogli steći odreñenu količinu znanja

te znati kako to znanje prenijeti na druge.

Na taj način ćemo postići ciljeve koje zahtijeva od nas naše područje zanimanja i djelovanja.

6. Literatura

1. Vukasović, A (1995). Pedagogija. Alfa, hrvatski katolički zbor, Zagreb

2. Kauss, D (2001). Mastering your inner game. Human genetics 3. Benson, N. (2002). Psihologija za početnike. Naklada slap, Zagreb


17

4. Andrilović, V., Čudina-Obradović, M. (1994). Osnove opće i razvojne psihologije. Školska knjiga, Zagreb

5. Zarevski, P. (1994). Psihologija pamćenja i učenja. Naklada slap, Zagreb 6. Orlick, T. (1999). Mentalni trening za sportaše. Gopal,d.o.o

7. Findak, V. (1999). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Školska knjiga, Zagreb

Napisao: Dario Bašić, prof. kineziologije


18

motivacija u nastavi tzk

Documents