POJAM PROCESNOG MPPa - Privatnopravni procesi s međunarodnim obilježjima pravno se procesuiraju u građanskom sudskom postupku ili rjeđe, u upravnom postupku (zaključivanje braka, zasnivanje/raskidanje usvojenja).

Kad se pred domaćim organom vodi postupak za zasnivanje/raskidanje nekog inostrano obilježenog privatnopravnog odnosa pitanje je koje je procesno pravo mjerodavno, jer u primjeni procesnog prava vrijedi teritorijalni princip, pa domaći organ uvijek primjenjuje domaće procesno pravo kao lex fori processualis.

 Odstupanje je moguće iz sljedećih razloga:

Ako domaći organ postupa po zamolnici stranog organa, može traženu procesnu radnju izvesti prema procesnom pravu države moliteljice, ako to nije protivno domaćem javnom poretku,

Zbog pristutsva inostranih elemenata, neka domaća procesna pravila su nepodesna ili nedovoljna, pa se ukazuje potreba za posebnim pravilima,

Domaći zakonodavac nekad sam nalaže da se vodi računa o stranim procesnim pravilima (npr. kad međunarodna nadležnost domaćeg suda zavisi od toga da li to dopušta strano pravo), ili se pak direktno primjenjuju.

Tako npr. međunarodna nadležnost naših sudova u bračnim sporovima stranaca, pored ostalog, zavisi od toga da li je "po propisima države čiji su državljani bračni drugovi dopuštena ova nadležnost" - čl. 62 ZMPP

Na ovaj se način želi reći da naši sudovi neće raspravljati predmete ove vrste ukoliko su oni bili pod isključivom međunarodnom nadležnošću država čiji su državljani supružnici.

Prema izričitoj odredbi čl. 79 ZMPP za stranačku i parničnu sposobnost  fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.

Da bi domaći sud mogao raspravljati o predmetu koji je inostrano obilježen, on prije svega mora imati međunarodnu nadležnost, a tek onda treba biti stvarno i mjesno nadležan u smislu domaćeg procesnog prava.

 Da bi  mogao provesti sve potrebne procesne radnje, domaći sud će se često morati obratiti organima strane zemlje, tražeći od njih međunarodnu pravnu pomoć.

 Ukupnost pravila o međunarodnoj nadležnosti, međunarodnoj pravnoj pomoći, o procesnom položaju stranaca, te priznavanju i izvršavanju stranih sudskih i arbitražnih odluka čine procesno MPP - specifično pravo postupka u privatnopravnim predmetima s međunarodnim obilježjima.

 

1

IZVORI PROCESNOG MPPa - Pravila procesnog MPP mogu biti sadržana u unutrašnjim (nacionalnim) i vanjskim (internacionalnim) izvorima, pri čemu su unutrašnji izvori još uvijek glavni oslonac.

Međunarodni sporazumi (posebno bilateralni) su nešto češći u materiji međunarodne pravne pomoći, dok ih je manje u sferi priznavanja stranih odluka, a najmanje u sferi direktne međunarodne nadležnosti.

Općepriznata i regionalno priznata pravna načela predstavljaju izvore procesnog MPP. U takva načela spadaju:

         Načelo zabrane zloupotrebe procesnog prava

         Načelo obostranog saslušanja,

         Načelo slobodne ocjene dokaza,

         Načelo dopuštenosti žalbe,

         Načelo pravosnažnosti i sl.

 1968. godine u tadašnjoj EZ stupila je na snagu Briselska konvencija I o nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji, a 20 godina kasnije, dakle, 1988. godine i Rimska konvencija II, o nadležnosti i priznavanju presuda u bračnim i roditeljskim stvarima.

Obje su danas pretočene u Regulative Europskog Vijeća, dakle, u komunitarno pravo.

Na snazi je i Regulativa Vijeća o dostavljanju sudskih i vansudskih akata.

Glavni unutrašnji izvor procesnog MPP u BiH je ZMPP iz 1982. godine, a neke norme procesnog MPP se mogu naći i u ZPP. U tom zakonu se nalaze neka pravila koja su u upotrebi u procesnom MPP kao što su:

         Pravila o jeziku u postupku,

         Pravila o načinu dostavljanja akata osobama u inostranstvu,

         Pravila o punomoćnicima i zastupnicima za primanje pismena,

         Pravila o ukazivanju pravne pomoći inostranim sudovima.

 

 MEĐUNARODNA NADLEŽNOST - Da li je pravosuđe jedne konkretne države nadležno da raspravlja i odlučuje o građanskom ili trgovačkom predmetu koji je internacionalno obilježen, i ako jest, koja je to država čije je to pravosuđe?

Ovdje se govori o ne/postojanju međunarodne nadležnosti ili nadležnosti u predmetima s inostranim obilježjima.

 Problem je kad je u pitanju stranka koja namjerava tražiti zaštitu i tu je pitanje kojem pravosuđu (sudu koje države) treba podnijeti tužbu onda kada okolnosti slučaja ukazuju na više njih?

 Od toga koji će sud suditi zavisi koje će procesno pravo biti primjenjeno (jer sud uvijek primjenjuje svoje domaće procesno pravo), a to pravo uređuje položaj stranaka u postupku. Od toga dalje zavisi koje će koliziono (međunarodno privatno) pravo biti primjenjeno (jer sud uvijek primjenjuje svoje domaće koliziono pravo), a ono uređuje po kojem će se materijalnom pravu suditi, pa time i kakvo će biti rješenje o meritumu.

 

2

Unifikacija međunarodnog privatnog prava u EU je počela već donošenjem Brizelske konvencije I iz 1968. i da bi 1998. bila donijeta Briselska konvencija II o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju odluka u bračnim stvarima.

Obje ove konvencije danas su prerasle u komunitarno pravo i primjenjuju se kao regulative Vijeća.

 Ako se izuzme EU u kojoj je problematika međunarodne nadležnosti regulirana spominjanim regulativama EU, multilateralni međunarodni sporazumi šireg značaja su u ovoj materiji još uvijek rijetkost, a u BiH je do nedavno isti slučaj bilo i sa bilateralnim sporazumima.

NEKOLIKO TERMINOLOSKIH NAPOMENA - Međunarodna nadležnost je pravo i obaveza pravosuđa jedne države kao cjeline da postupa u jednom predmetu koji je internacionalno obilježen.

Riječ je o nadležnosti državnih pravosuđa, ali u privatnopravnim odnosima sa inostranim elementima.

Jedino su izvori normi o međunarodnoj nadležnosti danas djelimično internacionalni - u mjeri u kojoj je međunarodna nadležnost regulirana međunarodnim ugovorima.

 Pravila o međunarodnoj nadležnosti razlikuju se od unutrašnjih pravila o mjesnoj nadležnosti po tome što nemaju u vidu konkretan sud, već državno pravosuđe u cjelini, što znači da je međunarodna nadležnost apstraktna po svojoj prirodi.

POJAM MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI -  Pitanje međunarodne nadležnosti uvijek prethodi pitanju unutarnje mjesne nadležnosti.

To naravno ne vrijedi ako se radi o državama koje nemaju specijalna pravila o međunarodnoj nadležnosti, jer se tada međunarodna nadležnost izvodi iz internih pravila o mjesnoj nadležnosti, kao npr. Austrija i Njemačka.

 Hoće li organi jedne države biti ili neće biti nadležni za raspravljanje spora o inostranim elementima, pitanje je na koje odgovor savremeno daje domaći zakonodavac ili eventualno, zaključeni međunarodni ugovor.

 

KARAKTER PRAVILA O MEDJUNARODNOJ NADLEZNOSTI  - Za razliku od kolizionih pravila, koja su dvostrana i odgovaraju na pitanje koje je pravo mjerodavno za neko pravno pitanje, pravila o međunarodnoj nadležnosti sadržana su u unutrašnjim izvorima i odgovaraju samo na pitanje postoji li međunarodna nadležnost domaćih organa. Ona su, dakle, jednostrana.

Ukoliko in concreto nisu ostvarene pretpostavke za međunarodnu nadležnost domaćih organa, pravilo o međunarodnoj nadležnosti ne govori o tome čiji organi jesu međunarodno nadležni, niti se takvo značenje iz njih može izvoditi njihovom bilateralizacijim ili tumačenjem pomoću analogije ili principa argumentum a contrario.

Primjer: U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima, nadležnost sudova BiH postoji ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži (čl. 54 ZMPP)

 Jedino konvencijska pravila o međunarodnoj nadležnosti mogu biti, i najčešće jesu, dvostrana i određuju organe država ugovornica koji imaju međunarodnu nadležnost u inostrano obilježenim predmetima.

 Primjer: Tužilac može podići tužbu za naknadu štete iz građanskopravnog delikta pred sudovima zemlje

a)      u kojoj je došlo do činjenja ili propuštanja koje je uzrokovalo štetu

b)      u kojoj je nastupila šteta

3

 Pojam međunarodne nadležnosti počiva na 3 određujuća elementa:

1)      Radi se o nadležnosti u stvarima s inostranim obilježjima,

2)      Riječ je o apstraktnoj nadležnosti države i njenih organa posmatranih kao cjelina,

3)     Pravila o tome kad su njeni organi međunarodno nadležni, a kada nisu, u odsustvu međunarodnog ugovora suvereno propisuje svaka država za sebe.

Države su kod odlučivanja o ne/nadležnosti svojih organa limitirane pravilima međunarodnog javnog prava: međunarodna nadležnost treba biti utemeljena na značajnoj povezanosti slučaja, stranaka i foruma.

Danas postoji opća saglasnost o tome da su neki kriteriji za međunarodnu nadležnost internacionalno neprihvatljivi (npr. državljanstvo tužioca, nalaženje u domaćoj teritoriji tuženikove pokretne imovine neznatne vrijednosti, uručenje tuženom poziva pred sud za vrijeme njegovog kratkotrajnog fizičkog prisustva na domaćoj teritoriji i puko komercijalno prisustvo tuženog na domaćoj teritoriji.

Države koje primjenjuju ove kriterije riskiraju primjenu retorzije od strane drugih država, kao i da im odluke ne budu priznate u inostranstvu.

Uporedno procesno međunarodno privatno pravo pokazuje da u tom pogledu danas postoje dva osnovna pristupa:

1. Onaj u kojem domaća država izričito, posebnim pravilima, propisuje međunarodnu nadležnost svojih pravosudnih i drugih organa

2. Onaj u kojem se međunarodna nadležnost njenih organa per analogiam izvodi iz propisa o unutrašnjoj mjesnoj nadležnosti

 

OSNOVNI PRINCIPI REGULIRANJA MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI - Zadatak preguliranja međunarodne nadležnosti organa vlastitog pravosuđa pretpostavlja rukovođenje različitim interesima, pa se najčešće spominje interes tuženog da bude tužen u zemlji čiji je državljanin ili domicilijant, interes države da sude njeni sudovi kad se treba primjeniti njeno materijalno pravo, interes da sudi sud one države u kojoj treba nastupiti izvršenje odluke.

Najpotpuniji prikaz načela za reguliranje međunarodne nadležnost nalazimo kod Szaszyja, koji daje 10 principa (ima ih više od 10 al' ajd', piše 10 u knjizi):

1)      Princip skladonosti pravila o međunarodnoj nadležnosti nalaže da država utvrdi svoju nadležnost samo ukoliko postoji "odlučna veza" slučaja s njenim suverenitetom, a da u protivnom prepusti predmet nadležnosti strane zemlje koju indiciraju okolnosti slučaja.

2)      Princip neovisnosti države prema kojem država propise o međunarodnoj nadležnosti svojih organa donosi samostalno i nije obavezna obzirati se na pravila pravnih poredaka drugih zemalja.

3)      Princip jedinstva pravila o međunarodnoj nadležnosti i pravila o mjerodavnom pravu odnose se na pitanje eventualne determiniranositi međunarodne nadležnosti kolizionim pravilima, odnosno njihove samostalnosti.

4)      Princip teritorijaliteta favorizira povezanost slučaja sa državnom teritorijom.

5)      Princip personaliteta favorizira povezanost slučaja sa državljanskom pripadnošću stranaka.

4

6)      Princip mjesta uručenja za međunarodnu nadležnost suvoa jedne države odlučna je činjenica da se na njenoj teritoriji može tuženom uručiti poziv pred sud, a njegovu dominaciju nalazimo jedino u angloameričkom pravu.

7)      Princip uzajamnosti nalaže da se prilikom utvrđivanja nadležnosti za strance mora uvažavati stav strane zemlje prema domaćim državljanima u istoj prilici.

8)      Princip autonomije volje stranaka dopušta strankama da postignu sporazum o tome čiji će sud za njihov spor biti međunarodno nadležan.

9)      Princip efektivnosti zahtjeva da država utvrđujući vlastitu međunarodnu nadležnost, uzme u obzir mogućnost priznanja i izvršenja odluke njihovih sudova u zemlji čiji su državljani stranke, ili u zemlji u kojoj stranke to budu zahtijevale.

10)   Princip nemiješanja ide za tim da se izbjegnu sukobi nadležnosti tako što države neće stavljati u djelokrug vlastite međunarodne nadležnosti predmete koji nemaju teritorijalne niti personalne veze većeg značaja sa njima.

11)   Princip samouvažavanja upravljen je na to da se države uzdrže od produciranja sudskih odluka koje će biti deklaracije bez ikakvog dejstva u inostranstvu, radi izbjegavanja retorzije i komplikacija za stranke.

12)   Princip zabrane zloupotrbe prava znači da su države dužne onemogućiti zloupotrebu pravila o međunarodnoj nadležnosti na štetu državnih interesa i interesa stranaka.

 

Postoji tradicionalna klasifikacija sistema međunarodne sudske nadležnosti na romanski, kontinentalno-europski i angloamerički.

ROMANSKI - je izgrađen u Napoleonovom Code Civil iz 1804. U osnovi ovog sistema je shvaćanje da domaći sudovi trebaju služiti zaštiti domaćih državljana.

Tokom prve polovine 19. st. smatralo se da francuski sudovi nisu nadležni u stvarima stranaca - kako to i slijedi iz odredaba o kojima je riječ - čak ni onda kada stranac ima u Francuskoj prebivalište.

Za strance nastanjene u Francuskoj ovo je svakako bilo ozbiljno ugrožavanje njihovog prava na pravnu zaštitu.

Danas se domicil u Francuskoj smatra dovoljnim osnovom za međunarodnu nadležnost francuskog pravosuđa i u stvarima stranaca.

KONTINENTALNO – EUROPSKI - sistem je izgrađen u njemačkom Zakonu o građanskom postupku iz 1877.

Pitanje međunarodne nadležnosti sudova rješava se prema kriterijima utvrđenim za unutrašnju, mjesnu nadležnost.

Domaći sudovi su, prema tome, međunarodno nadležni ukoliko tuženi ima na domaćoj teritoriji prebivalište/sjedište.

Ovo stanovište je prihvaćeno i u našem ZMPP (čl. 46)

Za razliku od angloameričkog, europski sistem nastoji kao vrhunski cilj postići pravnu sigurnost i predvidivost nadležnosti, pa se stoga bazira na čvrstim pravilima i kriterijima za nadležnost koji ne ostavljaju sudu nikakav prostor za manevriranje vlastitom nadležnošću.

5

ANGLOAMERIČKI - sistem prvenstveno cilja na to da se postigne zadovoljavajuće rješenje u konkretnom slučaju i da se, iznad svega, zaštite legitimni interesi tuženika.

Otuda u ovom sistemu sud često neće prihvatiti nadležnost ako prema njegovoj ocjeni konkretnih okolnosti on nije "konvenirajući forum" (forum non conveniens).

U ovom sistemu, osnovni kriterij za nadležnost je činjenica da je tuženom na domaćem teritoriju uručen "writt of summons" (poziv pred sud), bez obzira na druge vezane okolnosti.

 Savremena doktrina izražava sumnju u pogledu dostatnosti samog kratkotrajnog pristustva (mere presence) tuženog u zemlji za vrijeme kojeg mu je uručen poziv pred sud, kao osnova za međunarodnu nadležnost, pa se govori i o njegovom napuštanju. Takvo uručenje (service of a writt) moguće je u engl. pravu na tri načina:

1. Ako je tuženi fizički prisutan na teritoriji UK, bez obzira na okolnosti i dužinu tog prisustva,2. Ako se on dobrovoljno podvrgao nadležnosti engleskog suda,

3. Ako sud dozvoli takvo uručenje na stranoj teritoriji.

Ipak, sud neće prihvatiti nadležnost ako bi se ona kosila sa isključivom nadležnošću ili sasporazumom o izboru prava koji su postigle stranke.

Naravno, sud se može poslužiti i doktrinom forum non conveniens i proglasiti se "neprikladnim" za taj slučaj.

POPUNJAVANJE PRAVNIH PRAZNINA U MATERIJI MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI -  U doktrini i judikaturi većine zemalja prihvaćeno je stanovište po kojem se u nedostatku pravila o međunarodnoj nadležnosti domaćeg pravosuđa ona moraju izvesti analognim tumačenjem propisa o unutrašjnoj nadležnosti.

Osnovni argument koji daje osnova za ovakvo korištenje analogije je da bez sumnje postoji suštinska sličnost u pogledu prirode i svrhe pravila o mjesnoj i pravila o međunarodnoj nadležnosti.

Drugi argument logičke je naravi i još je davno istaknut u doktrini: ako je (mjesno) nadležan jedan sud u okviru jednog nacionalnog pravosuđa, onda je nadležno i to pravosuđe kao cjelina. Ovaj argument bi mogao biti to što za razgraničenje mjesne i međunarodne nadležnosti države doista koriste iste kriterije ili osnove za nadležnost.

U nekim se zemljama sistem međunarodne nadležnosti gotovo u potpunosti oslanja na lokalna pravila o mjesnoj nadležnosti kao npr. u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj.

 U Njemačkoj je postavljen princip po odluci Vrhovnog suda po kojem pravila njemačkog građanskog postupka o mjesnoj nadležnosti istovremeno predstavljaju pravila o međunarodnoj nadležnosti.

Za razliku od Njemačke, u francuskom pravu postoje dva pravila o međunarodnoj nadležnosti, oba zasnovana na francuskom državljanstvu.

Prema prvom, stranac, iako nema boravište u Francuskoj može biti tužen pred francuskim sudom radi obaveza koje je ugovorio sa Francuzom, bez obzira na mjesto nastanka obaveze.

Prema drugom, Francuz može biti tužen pred francuskim sudom za obaveze koje je ugovorio u inostranstvu, bez obzira na državljanstvo druge stranke.

Francuski sudovi su, dakle, prema tim odredbama, međunarodno nadležni ukoliko je makar jedna od stranaka Francuz.

6

Ovakvo utemeljenje međunarodne nadležnosti je danas neprihvatljivo, a u EU i nedopušteno.

Potpuna analogija između pravila o mjesnoj i međunarodnoj nadležnosti sudova postoji u Njemačkoj gdje je nužan i dovoljan uvjet za postojanje međunarodne nadležnosti njemačkog pravosuđa da je barem jedan njemački sud mjesno nadležan u konkretnoj stvari.

U našem zakonodavstvu expressis verbis stoji da je za suđenje u sporovima s međunarodnim elementom domaći sud nadležan i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ZMPP o mjesnoj nadležnosti.

Ovakva odredba postojala je i u saveznom Zakonu o parničnom postupku bivše SFRJ, a danas je prisutna u zakonima u parničnom postupku oba entiteta u BiH.

 

IMUNITET  - Pravne i fizičke osobe koje imaju posebna svojstva imaju pravo da budu izuzete od jurisdikcije državnih organa domaće države i to u građanskom, krivičnom i u upravnom postupku.

 U MPP značaj takvog imuniteta je ograničen na mogućnost izuzeća od međunarodne nadležnosti naših organa u građanskim i trgovačkim stvarima kad su u pitanje strane države i međunarodne organizacije, te njihovi funkcioneri ili organi.

 Ukoliko postoji kriterij za međunarodnu nadležnost domaćeg organa, ovakve osobe mogu se naći u ulozi stranaka u parničnom ili vanparničnom postupku, pošto njima ne manjka stranačka sposobnost.

Međutim, takve povlaštene osobe mogu se pozvati na svoj imunitet, tražeći da budu izuzete od međunarodne nadležnosti domaćih organa.

 Na temelju međunarodnih ugovora ili pak na temelju domaćeg zakonodavstva sud ili drugi organ će odlučiti o osnovanosti takvog zahtjeva pa ukoliko je osnovan na nekom od spomenutih izvora, odbacit će se tužba/zahtjev, proglasiti se međunarodno nenadležnim i poništiti sve radnje u postupku.

U nekim zemljama se odluka o postojanju imuniteta ne prepušta sudu, već je donose organi izvršne vlasti imajući u vidu i razloge političkog oportuniteta.

Krug takvih osoba tradicionalno utvrđuju pravila  MJP.

Kad je u pitanju strana država, teorija apsolutnog imuniteta strane države zamijeni teorijom o tzv. funkcionalnom imunitetu, koja je nastala krajem 19. st., a razrađena je u 20. st.

Razlog je sve češće sudjelovanje države u privatnopravnim ugovorima trgovačke/privrednopravne prirode, gdje ona ne nastupa u svojstvu nosioca suvereniteta (ex iure imperii), već u svojstvu trgovca (ex iure gestionis).

U osnovi, teorija restriktivnog ili funkcionalnog imuniteta nalaže ograničenje imuniteta strane države u onim pravnim odnosima iz čije prirode je jasno da imaju privatnopravni karakter.

Nije se još uspjelo da ta teorija dobije širu konvencijsku podršku. U okviru Vijeća Europe je 1972. donesena Europska konvencija o državnom imunitetu, ali ona ima relativno malan broj ratifikacija.

7

 

POSTOJI NEKOLIKO SITUACIJA U KOJEMA SE STRANOJ DRZAVI NE BI TREBAO PRIZNAVATI IMUNITET :

To su:

a. pored trgovačkog karaktera pravnog posla, b. deliktne situacije u kojima su osobe koje su djelovale u ime i za račun strane države (a posebno u

saobraćajnim udesima)

c. domaćim subjektima prouzrokovale štetu na domaćoj teritoriji;

d. zatim kad su predmet postupka domaće nekretnine,

e. povreda prava intelektualnog vlasništva koje je registrirano u domaćoj državi,

f. u postupcima priznavanja stranih arbitražnih odluka kad je strana država sklopila arbitražni sporazum i u

g. sporovima o statusnim pitanjima trgovačkih društava koja su osnovana na domaćoj teritoriji, pri čemu je strana država suvlasnik ili akcionar.

Naravno, moguće je da se strana država i odrekne imuniteta.

Kad se radi o izvršnom imunitetu, teorija apsolutnog imuniteta je još uvijek vladajuća, a nacionalna zakonodavstva predviđaju samo rijetke izuzetke u kojima bi se moglo dozvoliti izvršenje na imovini strane države - najčešće su to dobrovoljno odricanje od izvršnog imuniteta ili pak retorzne mjere.

I naše pravo referira na konvencijska pravila MJP (entiteski zakoni o parničnom postupku).

Postoje jedino specijalna pravila o dostavljanju pismena osobama koje uživaju imunitet kada se predviđa diplomatski put dostavljanja, odnosno pravila o zabrani izvršenja na imovini strane države.

Takvo izvršenje bi bilo moguće jedino ukoliko se strana država odrekne izvršnog imuniteta, ili na temelju pismene saglasnosti entitetskih ministarstava pravde uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova BiH.

MEDJUNARODNA NADLZENOST NESUDSKIH ORGANA BIH  - Gotovo sve odredbe ZMPP izričito govore o nadležnosti sudova BiH, pa bi se moglo postaviti pitajne reguliranja međunarodne nadležnosti naših nesudskih organa u privatnim predmetima s inostranim elementima, a prvenstveno starateljskih organa (centra za socijalni rad) u materiji roditeljske odgovornosti, usvojenja i starateljsva.

 U ZMPP postoje dvije relevantne odredba u vezi s tim.

Jedna od njih govori o situacijama kad je međunarodna nadležnost našeg suda utemeljena pod pretpostavkom da parnična stranka ima državljanstvo BiH, a ona je osoba bez državljanstva.

Kod takvog stanja stvari nadležnost će postojati ako ta stranka ima BiH prebivalište (čl. 51 st. 1).

To, kako izričito stoji u stavu 2. vrijedi i za nadležnost drugih organa BiH.

Očigledno je da je riječ o odredbi vrlo ograničenog domašaja, pošto se odnosi samo na stranke koje su apatridi i ne daje interpretativne mogućnosti da se odredbe o sudskoj nadležnosti u ZMPP prošire i na druge organe.

8

Odredbe čl. 46 ZMPP se "primjenjuju i na određivanje nadležnosti drugih organa BiH kad odlučuju o čuvanju i vaspitanju djece koja su pod roditeljskim staranjem."

Posve je jasno da je zakonodavac specijalnu nadležnost za sporove o čuvanju i vaspitanju djece htio proširiti i na druge organe.

Dakle, ekstenzija ovih pravila na nesudske organe vrši se samo kada odlučuju o čuvanju i vaspitanju djece.

ZMPP sadrži i neke odredbe koje se direktno odnose na upravne organe, tj. na organe starateljstva.

To su odredbe o međunarodnoj nadležnosti za zasnivanje i raskidanje usvojenja (čl. 74), te u stvarima starateljstva.

Što se tiče postupka zasnivanja i raskidanja usvojenja, naši su organi isključivo nadležni u svim slučajevima kad usvojenik ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH.

Postavlja se pitanje da li je naše DKP međunarodno nadležno zasnovati usvojenje između dvoje naših državljana koji žive u inostranstvu? Jer, očito je da se nadležnost u takvom slučaju ne može izvesti na temelju čl. 74.

Na isti način, da li je naš organ međunarodno nadležan zasnovati usvojenje između dvaju stranaca koji žive u BiH?

Prema čl. 74 evidentno nije. Čini se da je zakonodavac napravio propust time što u navedenom smislu nije dopunio taj član.

Postoji isključiva međunarodna nadležnost na temelju samog domaćeg državljanstva štićenika (čl. 75).

Međutim, ako je štićenikovo prebivalište u inostranstvu i ako je mjerama dotične strane države osigurana zaštita ličnosti, prava i interesa tog štićenika, naš organ neće preduzimati mjere niti donositi odluku (čl. 76).

Utvrđena je i nadležnost naših organa za preduzimanje tzv. privremenih starateljskih mjera nad stranim štićenicima, a ako je njihovo prebivalište u BiH naši organi mogu uspostaviti trajno starateljstvo ukoliko zaštitu njihove ličnosti prava i interesa u razumnom roku nije preuzela matična država (čl. 77)

 

PROSIRENJE MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI PO PRINCIPU ATRAKCIJE  - U svim procesnim sistemima poznata je tzv nadležnost po principu privlačenja (forum atractionis).

Riječ je o proširivanju nadležnosti koja postoji u jednom predmetu i na drugi predmet koji je s njim povezan, a za koji inače ne postoje pretpostavke za nadležnost.

Kad je u pitanju međunarodna nadležnost, do takvog proširenja bi moglo doći kad su u pitanju materijalni suparnočari, u slučaju podnošenja protivtužbe, kod rješavanja prethodnog pitanja i o koneksnim zahtjevima, te kad je upitanju nadležnost za privremene mjere.

Ukoliko je sud u BiH međunarodno nadležan u predmetu s inostranim obilježjima, a tuženi podnese protivtužbu za koju bi inače bio međunarodno nadležan sud u inostranstvu,postavlja se pitanje može li BiH sud raspravljati i o protivtužbi po principu atrakcije, kao što je to moguće u unutrašnjem procesnom pravu (pod uvijetom da postoji stvarna nadležnost).

ZMPP ne sadrži odredbe o tome, pa bi jedina mogućnost bila da se međunarodna nadležnost u takvom slučaju izvede iz odredaba o mjesnoj nadležnosti entitetskih zakona o parničnom postupku.

9

Kao što je poznato ZPP FBiH utvrđuje da u sporu sa međunarodnim elementom nadležnost suda u Federaciji postoji "i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog Zakona o mjesnojnadležnosti" (čl.26).

To znači da je moguća i primjena atrakcione nadležosti za protivtužbu iz čl. 74, pri čemu treba uvažiti stanovište novije doktrine prema kojoj bi to bilo moguće samo ukoliko se protivtužba bazira na istoj činjeničnoj osnovi na kojoj počiva i tužba (tzv. koneksna protivtužba).

U prilog takvom rješenju govori vise argumenata: ekonomičnost postupka, izbjegavanje kontradiktornih presuda u zemlji i inostranstvu, rješavanje svih spornih pitanja među strankama u jednom postupku i dr.

Ne treba zaboraviti da se tužilac podnošenjem tužbe našem sudu dobrovoljno podvrgao njegovoj međunarodnoj nadležnosti.

Postoji situacija kad naš sud rješava o glavnoj stvari, za koju je međunarodno nadležan, a odluka ovisi o rješavanju nekog prejudicijelnog pitanja, za koje nije međunarodno nadležan, nego neki strani sud.

U unutrašnjem procesnom pravu vrijedi princip da sud koji je mjesno nadležan za glavnu stvar može riješiti i o prethodnom pitanju za koje je mjesno nadležan neki drugi sud, ali njegova odluka o prejudicijelnom pitanju ne stiče pravosnažnost, već vrijedi samo u pokrenutoj parnici.

To znači da naš sud, odlučujući o glavnoj stvari (npr. zahtjevu za izdržavanje) može odlučiti i o prethodnom pitanju (npr. očinstvu tuženog) iako za to pitanje nije međunarodno nadležan, pod pretpostavkom da nadležni sud o tome još nije odlučio.

Moguće je da nadležni strani sud naknadno odluči o pitanju o kojem je naš sud odlučio kao prethodnom, i to da odluči drugačije.

Ukoliko bi odluka stranog suda bila priznata u BiH, to bi mogao biti razlog za ponavljanje postupka. Stoga bi naš sud razumno postupio ukoliko bi rješavanje prethodnog pitanja prepustio stranom sudu.

Ako u trenutku pojavljivanja prethodnog pitanja pred našim sudom već postoji priznata sudska odluka o tom pitanju, naš sud bi bio vezan tom odlukom, pošto je ona priznavanjem dobila svojstvo res iudicata.

10

POZITIVNI SUKOB NADLEZNOSTI (DVOSTRUKA NARODNA LITIS PENDACIJA )  - Međunarodna nadležnost se u pravilu utvrđuje kao konkurentna (elektivna, paralelna) što znači da u svim takvim slučajevima postoji mogućnost pokretanja postupka i pred našim i pred stranim sudovima.

 Normalno je da će se postupak voditi ili pred našim ili pred stranim sudom, ovisno o dispoziciji tužioca ili obiju stranaka, ali se može dogoditi situacija u kojoj se paralelno vode dva postupka u istom predmetu (pred našim i pred stranim sudom) i u tom slučaju se govori o dvostrukoj međunarodnoj litis pendenciji.

 U ovom slučaju, moguće su tri solucije:     

1. Da domaći sud nastavi postupak ne obazirući se na postupak pred stranim sudom, što bi bila potpuna ignorancija u odnosu na dotično strano pravosuđe,

2. Da domaći sud obustavi postupak i sačeka ishod parnice u inostranstvu,

3. Da domaći sud odbaci tužbu.

 Prva i treća solucija su nepraktično radikalne što bi, sasvim izvjesno, dovelo do retorionog ponašanja dotične strane zemlje.

Stoga je naš zakonodavac ispravno postupio opredijelivši se za drugu soluciju, tj. suspenziju postupka.

No, mogućnost da do toga dođe je višestruko uvjetovano, prema čl. 80 ZMPP.

a. Prvo, neophodno je da stranka podnese zahtjev u tom smislu, u kojem istovremeno obavještava sud o ranije započetoj parnici u inostranstvu, jer se od domaćeg suda ne može zahtijevati da ex officio pazi na pokretanje postupka u istoj stvari pred stranim sudom, kao što je to inače slučaj u unutrašnjem procesnom pravu.

b. Drugo, mora biti potpuno izvjesno da je pred stranim sudom zaista ranije započeta parnica (prioritet u vremenu).

c. Treće, prekid postupka dolazi u obzir samo ukoliko naš sud nema isključivu međunarodnu nadležnost  u dotičnoj stvari.

d. Četvrti uvjet je da postoji uzajamnost sa dotičnom državom. Zakon ne govori ništa o vrsti reciprociteta niti o potrebi njegovog dokazivanja. Međutim, nema sumnje da se misli na faktički reciprocitet.

Ukoliko strani sud donese presudu i ukoliko ona bude priznata kod nas, prekinuti postupak pred našim sudom morao bi se, zbog prigovora res iudicata završiti odbacivanjem tužbe.

Ako se postupak pred stranim sudom okonča bez donošenja presude, ili njegova presuda ne bude priznata, prekinuti postupak pred našim sudom bi trebao nastaviti, prošto su otpali razlozi njegove suspenzije.

 

11

VRSTE MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI   -

Razlikujemo ;

a. isključivu i  b. konkurentnu međunarodnu nadležnost.

Ratio tog razlikovanja je u postojanju ili odsustvu tolerancije koju domaći zakonodavac pokazuje prema stranim organima i njihovim odlukama.

U procesnom MPP je pravilo da i onda kada postoji osnov za međunarodnu nadležnost domaćeg suda, to ne znači da se neće priznati nadležnost nekog stranog suda, utemeljena po nekom drugom osnovu, uključujući i mogućnost priznavanja i izvršavanja njegove odluke na domaćoj teritoriji.

U svim tim slučajevima riječ je o konkurentnoj, fakultativnoj, efektivnoj, izberivoj ili paralelnoj međ. nadležnosti.

Hoće li se posutpak voditi pred domaćim ili pred organima dotične zemlje u krajnjoj liniji ovisi o izboru tužioca ili podnosioca zahtjeva.

Ako spomenuta tolerancija prema inostranim posutpcima i odlukama stranih organa ne postoji: domaća draža smatra da u tim predmetima nadležnost trebaju imati samo njeni organi, te da strani organi ne trebaju raspravljati o njima, tada govorimo o isključivoj, ekskluzivnoj međunarodnoj nadležnosti.

Praktična posljedica isključive međunarodne nadležnosti je nemogućnost priznavanja stranih odluka.

 

ISKLJUCIVA MEDJUNARODNA NADLEZNOST -   Competentio internationalis exclusiva domaćih organa propisuje se izuzetno i to za predmete koji zbog svog karaktera (npr. sporovi koji se tiču domaćih nekretnina) ili intenziteta povezanosti sa domaćim suverenitetom (npr. bračni sporovi u kojima je tuženi bračni drug domaći državljanin, a i prebivalište mu je na domaćoj teritoriji), trebaju, prema mišljenju domaćeg zakonodavca, biti raspravljeni samo pred domaćim organima.

Radi se, dakle, o težnji domaće države da isključi uticaj strane juristikcije na predmete koji su za nju od osobitog interesa.

Naravno, domaći propisi o vlastitoj isključivoj nadležnosti ne mogu direktno isključiti uticaj strane juristikcije na konkretan predmet (ne mogu spriječiti eventualno otpočinjanje i vođenje postupka pred stranim sudovima), pa se ta težnja in ultima linea svodi na to da se odluka stranog suda, u takvim predmetima, neće priznati.

Činjenica je, međutim, da države iz razloga reciprociteta uglavnom vode računa o postojanju isključive međunarodne nadležnosti drugih država.

Opće je pravilo da se isključiva međunarodna nadležnost propisuje samo izuzetno i taksativno - tamo gdje državni autoritet mora imati prevagu nad interesima stranaka, odnosno, tamo gdje zaštita privatnih prava može imati uticaja na političke ili druge državne interese.

12

Obično se radi o sporovima povodom domaćih nekretnina, statusnim stvarima domaćih državljana koje su dvostruko ili višestruke vezani s domaćom državom, sporovima povodom povrede nekog prava industrijskog vlasništva koje je registrirano u domaćim registrima, o postupku stečaja i sličnim postupcima, kao i o drugim predmetima koji bi tangirali financijske, administrativne ili slične interese domaće države.

REGULATIVA (UREDBA) VIJECA EVROPE - o nadležnosti i priznavanju odluka u građanskoj i trgovačkoj materiji (čl. 22) isključivu međunarodnu nadležnost propisuje u sljedećim slučajevima:

1.       Postupci koji se tiču nekretnina (u korist zemlje u kojoj se one nalaze),

2.       U statusnim stvarima pravnih osoba (u korist zemlje u kojoj je njihovo sjedište),

3.       U postupcima koji se tiču valjanosti upisa u javni registar (u korist zemlje u kojoj se nalazi registar),

4.       U postupcima koji se tiču prava industrijskog vlasništva (u korist zemlje u kojoj je pokrenut

postupak deponiranja ili registracije),

5.       U postupcima izvršenja sudskih odluka (u korist zemlje u kojoj treba uslijediti izvršenje).

 Ovakav restriktivan pristup isključivoj nadležnosti preuzet je u potpunosti u čl. 12 Haškog Prednacrta konvencije o nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji.

 I naš ZMPP explicite potvrđuje izuzetni i restriktivni katakter isključive međunarodne nadležnosti odredbom koja utvrđuje da takva nadležnost postoji samo u slučajevima koji su propisani zakonom (čl. 47).

Sam ZMPP predviđa nekoliko slučajeva u kojima postoji isključiva međunarodna nadležnost naših organa:

1)      U bračnim sporovima, ukoliko je tuženi bračni drug naš državljanin s prebivalištem u BiH (čl. 61 st. 2),

2)      U sporovima o utvrđivanju/osporavanju očinstva/majčinstva, ukoliko je tuženo i dijete koje je naš državljanin s prebivalištem ili boravištem u BiH (čl. 64 st. 2),

3)      U sporovima o čuvanju i vaspitanju djece, ako su tuženi i dijete naši državljani s prebivalištem u BiH (čl. 66 st. 2),

4)      Kod davanja dozvole za stupanje u brak u inostranstvu (ako su oba podnosioca zahtjeva naši državljani, ili ako je podnosilac zahtjeva maloljetni državljanin BiH),

5)      Kod odlučivanja o zasnivanju i prestanku usvojenja, ukoliko je usvojenik naš državljanin s prebivalištem u BiH (čl. 74 st. 1),

6)      Kod uspostavljanja starateljstva, ukoliko je štićenik naš državljanin (čl. 75)

7)      Kod proglašenja nestalih osoba umrlim, ukoliko je nestali naš državljanin (čl. 78)

8)      Kod raspravljanja nepokretne zaostavštine, ukoliko se ona nalazi na teritoriji BiH (čl. 71 st. 1, čl. 72 st. 1, čl. 73 st. 1)

9)      Za sve sporove povodom nekretnina koje se nalaze na teritoriji BiH (čl. 56)

13

 

1. BRAČNI SPOROVI - U ovoj materiji, nadležnost je u pravilu konkurentna i čl. 46 je propisuje po osnovu tuženikovog prebivališta, što je opća nadležnost.

Po čl. 61 postoji nadležnost BiH sudova i ako supružnici imaju zajedničko državljanstvo, ako imaju posljednje zajedničko prebivalište u BiH, a tužilac još živi u BiH u vrijeme podnošenja tužbe i ako tužioc ima domaće državljanstvo ili prebivalište.

Međutim, naš sud je isključivo nadležan samo u slučaju kada tuženi bračni drug ima državljanstvo i prebivalište u BiH. (Čl. 61 st. 2)

 2. PATERNITETSKI I MATERITETSKI SPOROVI - konkurentna nadležnost postoji po čl. 46, kao i u prošlom slučaju, te po čl. 64, po osnovu zajedničkog državljanstva i domaćeg državljanstva ili prebivališta tužioca.

Isključiva nadležnost postoji samo u onim slučajevima kada je tužba podnesena protiv djeteta koje je državljanin BiH i koje istovremeno ima prebivalište/boravište u BiH (čl. 64 st. 2)

3. SPOROVI O ČUVANJU I VASPITANJU DJECE - U ovoj materiji, pored opće međunarodne nadležnosti moguća je i specijalna, na osnovu domaćeg državljanstva kod oba roditelja (čl. 66 st. 1).

Isključiva nadležnost je predviđena ako su i tuženi i dijete državljani BiH kojima je i prebivalište u BiH (čl. 66 st. 2).                

U ovakvim sporovima mogu, pored sudova, odlučivati i drugi državni organi. Kod nas bi to bio centar za socijalni rad koji odlučuje o dodjeljivanju djece na čuvanje, podizanje i vaspitanje.

4. DAVANJE DOZVOLE ZA STUPANJE U BRAK -  Kada se zaključenju braka protivi neka otklonjiva bračna smetnja, dozvolu za njegovo zaključenje kod nas daje sud, odlučujući u vanparničnom postupku.

Kad ovakvu dozvolu traže punoljetna lica, naši sudovi su međunarodno nadležni (konkurentno) kad je jedan od podnosilaca državljanin BiH (čl. 70 st. 1).

Isključiva nadležnost postoji samo onda kada su oba podnosioca zahtjeva državljani BiH i kada zahtjev podnosi maloljetnik koji je uz to državljanin BiH (čl. 70 st. 2).

Prema tome, brak koji bi u inostranstvu sklopio maloljetni državljanin BiH, kao i brak koji su pred stranim organom zaključila dva punoljetna državljana BiH uz postojanje neke bračne smetnje za koju naš sud nije dao dispenzaciju, ne bi bili priznati u BiH.

5.  ODLUČIVANJE O USVOJENJU I PRESTANKU USVOJENJA - Nadležnost naših organa je konkurentna i može postojati na osnovu usvojenikovog prebivališta u BiH.

ZMPP utvrđuje osnov za posebnu međunarodnu nadležnost u ovoj materiji, a to je domaće državljanstvo i domaće prebivalište usvojitelja ili jednog od usvojitelja bračnih drugova koji zajednički usvajaju (čl. 74 st. 2).

Nadležnost je isključiva jedino onda kad se kod usvojenika kumuliraju domaće državljanstvo i domaće prebivalište. 

14

6.  STARATELJSTVO - U materiji bračnih, paternitetskih/maternitetskih sporova, sporova o čuvanju i vaspitanju djece, te u materiji usvojenja, međunarodna nadležnost naših organa je konkurentna, a samo izuzetno isključiva.

U stvarima starateljstva postoji drugačiji zakonodavni pristup.

Tu je međunarodna nadležnost naših organa u principu isključiva ako je potencijalni štićenik državljanin BiH, bez obzira na to gdje je njegovo prebivalište (čl. 75).

Međutim, ako bi organ strane države donio odluku ili preduzeo starateljske mjere nad državljaninom BiH koji živi u dotičnoj zemlji, a tom odlukom ili preduzetim mjerama se osigurava zaštita njegove ličnosti, prava i interesa, naši organi neće naknadno postupati.

 Ove nužne starateljske mjere mogu preduzimati i naši organi prema stranom državljaninu čije je prebivalište u BiH, ili im se tu nalazi imovina, o čemu se odmah obavještava organ strane države o čijem je državljaninu riječ radi sprečavanja vođenja paralelnog postupka (čl. 77).

Radi se o uobičajenom postupku koji je u međunarodnu pravnu praksu ušao kao prihvaćeno rješenje Haške konvencije o starateljstvu iz 1092. godine.                             

Mjera zakonodavca nije bila da, propisujući isključivu nadležnost, po svaku cijenu veže svoje državljane za domaću jurisdikciju, nego samo da osigura punu zaštitu njihove ličnosti, prava i interesa, pa ukoliko je to postignuto i odlukom ili mjerama stranog organa, neće se insistirati na isključivoj nadležnosti.

 7. PROGLASENJE NESTALIH OSOBA UMRLIM - Jedino je u predmetima ove vrste isključiva međunarodna nadležnost našeg pravosuđa generalna i uvjetovana jedino domaćim državljanstvom nestale osobe (prebivalište je irelevantno, čl. 78).

Odluka stranog organa kojom bi državljanin BiH bio proglašen umrlim ne bi imala pravonog dejstva u BiH jer proglašenje umrlim dovodi do pravnog subjektiviteta osobe i stoga je logično da država želi odluku o tome zadržati za sebe.

8. RASPRAVLJANJE ZAOSTAVSTINE - Sudovi BiH isključivo su međunarodno nadležni za raspravljanje nepokretne zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji, pri čemu su bez značaja bilo kakve vezane okolnosti (državljanstvo, posljednje prebivalište/boravište, mjesto nalaženja ostatka zaostavštine).

Isključiva međunarodna nadležnost u pogledu domaćih nekretnina jedan je od univerzalno prihvaćenih jurisdicijskih standarda u MPP, pa kao takav suvereno dejstvuje i kad je ostavinski postupak u pitanju.

Što se tiče stečajnog postupka prema odredbama Zakona, sudovi Federacije su isključivo međunarodno nadležni za provođenje stečajnog postupka protiv stečajnog dužnika čije je sjedište u Federaciji.

Ako je riječ o fiktivnom sjedištu, pri čemu je središte poslovnog djelovanja stečajnog dužnika u inostranstvu, sudovi u Federaciji i tada su isključivo međunarodno nadležni za sprovođenje stečaja pod uvjetom da se u zemlji glavnog poslovnog središta ne može otvoriti stečajni postupak. Pritom će stečajni posutpak obuhvatiti cjelokupnu dužnikovu imovinu bez obzira na njeno mjesto nalaženja (glavni stečajni postupak).

Ukoliko je situacija obrnuta, pa je statutarno sjedište stečajnog dužnika u inostranstvu, a središte njegovog poslovnog djelovanja u FBiH, tada ponovo postoji isključiva međunarodna nadlećnost suda Federacije na čijem je području to središte poslovnog djelovanja.

Sudovi u Federacoko si međunarodno nadležni (dakle sada konkurentno) za provođenje stečajnog postupka po kriteriju sjedišta poslovne jedinice bez svojstva pravne osobe, ili po kriteriju mjesta nalaženja dužnikove imovine, ali će u tom slučaju stečajni postupak obuhvatiti samo imovinu na teritoriji FBiH (tzv. posebni stečajni postupak).

15

Dakle, propisana međunarodna nadležnost prema ovom zakonu je isključiva u slučaju glavnog stečajnog postupka, a konkurentna u slučaju sporednog.

Što se tiče sporova povodom prava industrijskog vlasništva, tu u našem pravu nema izričite odredbe o isključivoj međunarodnoj nadležnosti domaćeg pravosuđa u sporovima povodom prava industrijskog vlasništva upisanog u domaće registre.

Odrebom čl. 47 ZMPP, prema kojoj, isključiva nadležnost postoji samo ako je izričito propisana zakonom (i to na državnom nivou). Osim toga, činjenica da se prava industrijskog vlasništva ne mogu upisivati niti brisati iz domaćeg registra mimo procedure pred nadležnim domaćim organom koji taj registar vodi (Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH) i koja je detaljno regulirana Zakonom o industrijskom vlasništvu, izgleda kao sasvim dovoljna garancija domaće suverenosti. Stoga, kako već nema valjanog oslonca u pozitivnim propisima, ne bi trebalo proturiječiti imperativnom pravilu iz čl. 47.

Domašaj isključive međunarodne nadležnosti naših organa izražava ZMPP explicite odredbom koja kaže da se strana odluka neće priznatu u BiH, ako u stvari povodom koje je donijeta postoji isključiva međ. nadležnost suda ili drugog organa BiH.

Ipak, ZMPP predviđa jedan izuzetak od ovog pravila, a on se odnosi na strane odluke u bračnim sporovima.

Takve odluke, usprkos činjenici da je povrijeđena naša isključiva nadležnost (jer je tuženi BiH državljanin sa prebivalištem u BiH) mogu biti priznate u BiH ukoliko to zahtijeva sam tuženi, pa čak onda i kada on na to pristaje, ukoliko je zahtjev za priznavanje podnio tužilac.

S obzirom na to da isključiva međ. nadležnost isključuje mogućnost priznavanja i izvršavanja stranih sudskih i drugih odluka, pravila kojim se propisuje takva nadležnost moraju imati karakter izuzetka.

Naime, zatvaranje vrata stranim presudama je u MPP nužno zlo, koje kao takvo treba svesti na najmanju moguću mjeru u interresu međunarodne pravne saradnje i pravne sigurnosti subjekata.

 

KONKURENTNA (PARALELNA) MEDJUNARODNA NADLEZNOST  - Upravo iz gore navednog razloga, nadležnost domaćih organa je, izvan uskog kruga isključive, propisana kao konkrentna međunarodna nadležnost.

To se postiže pravilima kojima se, na temelju odgovarajućih kriterija, domaći organi proglašavaju međunarodno nadležnim, ali se ne isključuje mogućnost da u tim istim predmetima bude priznata i strana sudska odluka.

Ova nadležnost je pravilo u MPP.

16

OPCA MEDJUNARODNA NADLEZNOST -  Konkurentna međunarodna nadležnost se uređuje ili načelno, bez obzira na vrstu pravnog osnoa (nadležnost sudova države X postoji uvijek kada tuženi ima prebivalište u državi X) i posebno, za pojedine kategorije pravnih odnosa.

U prvom slučaju se radi o općoj međunarodnoj nadležnosti (nadležnost općeg foruma, forum generale) jer je utemeljena nadležnost bez obzira o kakvom sporu ili o kakvom pravnom pitanju se radi.

Njen značaj je u tome što omogućava da se sve tužbe protiv jedne osobe mogu poditi ćed sudovima države u kojoj ona ima prebivalište/sjedište.

Riječ je o međunarodnoj nadležnosti na osnovu veze sa tuženim, pa se stoga zove i forum tuženog i predstavlja izraz rimske maksime actor sequitur forum rei (tužilac slijedi forum tuženog).

Utemeljenje opće međ. nadležnosti na tuženikovom prebivalištu/sjedištu je danas općeprihvaćen koncept, pa i u Regulativi Vijeća Europe o nadležnosti i prizvananju presuda u građanskom i trgovačkim stvarima iz 2000 godine., što znači da je to jurisdikcioni standard u EU.

U članu 2 te regulative stoji da osoba koja živi u EU može, neovisno o svom državljanstvu, biti tužena u zemlji članici u kojoj ima prebivalište.

Bazni koncept Haškog Prednacrta konvencije i nadležnosti i priznavanju presuda u građanskim i trgovačkim stvarima iz 1999. kao kriterij umjesto prebivališta koristi redovno boravište tuženog.

U našem ZMPP opća međunarodna nadležnost utvrđena je odredbama ZMPP i bazira na se prebivalištu/sjedištu tuženog na našoj teritoriji, a u nedostatku ove tačke vezivanja dovoljno je i boravište tuženog.

Ukoliko u parnici ima više više tuženih koji su materijalni suparničari, naši sudovi imaju opću nadležnost ukoliko barem jedan od njih ima prebivalište/boravište u BiH.

Ako se radi o vanparničnom postupku, naši su sudovi međunarodno nadležni na osnovu prebivališta/sjedišta osobe za koju je podnesen zahtijev, a ako u postupku sudjeluje samo jedna osoba, tada na temelju njenog prebivališta/sjedišta na domaćoj teritoriji.

PROSIRENJE OPCE MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI -  ZMPP sadrži dvije ekstenzivne odredbe kojima se opća međunarodna nadležnost naših sudova proširuje u dva smjera:

Prvo proširenje se odnosi na sporovi u kojima je tuženi strani državljanin. Moglo bi se desiti da naš sud zasnuje svoju međunarodnu nadležnost u sporu protiv stranog državljanina na kriteriju koji je nepoznat u našem procesnom MPP, ako bi na osnovu tog kriterija sud zemlje o čijem se državljaninu radi mogao zasnovati nadležnost u sporu protiv našeg državljanina.

Ovdje je riječ o retorzionoj mjeri pa se još naziva retorziona međunarodna nadležnost.

Primjer: Pred našim sudom tužen je strani državljanin s prebivalištem u inostranstvu. Tužilac je naš državljanin s prebivalištem u BiH. Kao što se vidi, nema kriterija za našu opću međ. nadležnost iz čl. 46 ZMPP. Međutim, u zemlji čiji je državljanin tuženi, opća je nadležnost moguća po tužiočevom

17

prebivalištu, pa će i naš sud, po istom tom kriteriju, ipak imati međunarodnu nadležnost u tom predmetu (čl. 48).

Drugo proširenje opće međ. nadležnosti predviđeno je kad su u pitanju tužbe protiv naših državljana koje su upustili na službeni rad u inostranstvo državni organi, privredni subjekti ili druge pravne osobe.

U takvim slučajevima međunarodna nadležnost naših sudova može se utemeljiti na ranijem prebivalištu takvih osoba u BiH  (ukoliko su ga imali, čl. 52 ZMPP).

 

POSEBNA MEDJUNARODNA NADLEZNOST - Pored općeg principa, nacionalna zakonodavstva propisuju i stanovite korekcije, s ciljem da se za određene vrste predmeta ustanovi nadležnost domaćih organa i onda kad ne postoji kriterij za opću međunarodnu nadležnost (kad prebivalište tuženog nije na domaćoj teritoriji).

U takvim slučajevima riječ je o tzv posebnoj međunarodnoj nadležnosti, koja je propisana sljedećom normom:

"U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima, nadležnost sudova države X postoji ako se na njenoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži."

Ovdje je za imovinskopravne predmete predviđena nadležnost domaćih organa i onda kad tuženi nema prebivalušte na domaćoj teritoriji, ako je na domaćoj teritoriji neka njegova imovina ili stvar koja je predmet tužbe (forum imovine).

Isto tako, ako je riječ o građanskopravnim deliktima (prouzrokovanju štete drugome), tužba za naknadu štete može se podići ne samo pred sudom zemlje u kojoj je prebivalište štetnika (općemeđunarodno nadležnim forumom), već i pred sudom zemlje u kojoj je delikt izvršen (forum delicti), ili u kojoj je nastupila šteta (forum laesionis).

Takva međunarodna nadležnost osnovana je na povezanosti s predmetom, a ne sa tuženom osobom.

18

ZMPP propisuje posebnu međunarodnu nadležnost za sljedeće predmete

1. Čl. 53 - Sporovi o vanugovornoj odgovornosti za štetu - kriterij je nastanak štete na domaćoj teritoriji2. Čl. 54 - Imovinskopravni sporovi - kriterij za nadležnost je činjenice da se na domaćoj teritoriji nalazi

imovina tuženog ili stvar koja se tužbom traži

3. Čl. 57 - Sporovi zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima - kriterij je činjenica da je smetanje nastalo na domaćoj teritoriji

4. Čl. 58 - Sporovi povodom brodova i vazduhoplova - kriterij je da se na domaćoj teritoriji nalazi registar u koji je sredstvo upisano

5. Čl. 59 - Sporovi o imovinskim odnosima bračnih drugova - u vrijeme podnošenja tužbe barem tužilac mora imati prebivalište ili boravište u BiH

6. Čl.  61 i 62 - Bračni sporovi - vidi zakon

7. Čl. 64 i 65 - Sporovi o utvrđivanju i osporavanju očinstva ili materinstva - vidi zakon

8. Čl. 66 - Sporovi o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece  - ako su oba roditelja naši državljani

9. Čl. 67 (st. 1 i 2) - Sporovi o zakonskom izdržavanju djece - ako tužbu podnosi dijete čije je prebivalište u BiH, ako su tužilac i tuženi naši državljani bez obzira na prebivalište, ako je tužilac maloljetni državljanin BiH, ako je tužilac naš državljanin s prebivalištem u BiH

10. Čl. 67 (st. 3) - Sporovi o zakonskom izdržavanju između bračnih drugova i između bivših bračnih drugova - ako im je posljednji zajednički domicil bio na teritoriji BiH, a tužilac u vrijeme suđenja ima prebivalište u BiH

11. Čl. 68 - Svi sporovi o zakonskom izdržavanju - ako se u BiH nalazi imovina tuženog iz koje se može naplatiti izdržavanje

12. Čl. 69 - Postupci u kojima se odlučuje o lišavanju i vraćanju roditeljskog prava, produženju roditeljskog prava, stavljanju roditelja u položaj staratelja u pogledu upravljanja dječijom imovinom, proglašenju djeteta rođenim u breaku, kao i prilikom odlučivanja o drugim stvarima koje se odnose na čino stanje i odnose između roditelja i djece - ako su obje stranke državljani BiH, a ako u postupku sudjeluje samo jedna strnka, onda ako je ta stranka državljanin BiH

13. Čl. 70 (st. 1) - Postupak davanja dozvole stupanja u brak - ukoliko su jedan/oba podnosioca zahtjeva državljani BiH, bez obzira na to gdje im je prebivalište

14. Čl. 71 (st. 2) - Postupak raspravljanja nepokretne zaostavštine državljana BiH koja se nalazi u inostranstvu - samo ako po pravu države u kojoj se nekretnine nalaze nisu nadležni njeni organi

15. Čl. 71 (st. 3) - Postupak raspravljanja pokretne zaostavštine državljana BiH - ako se nepokretnosti nalaze u BiH ili ako organ zemlje u kojoj se stvari nalaze nije međunarodno nadležan ili odbija raspraviti zaostavštinu

19

16. Čl. 72 (st. 2) i 73 (st. 2) - Postupak raspravljanja pokretne zaostavštine stranih državljana i osoba bez državljanstva - vidi zakon

17. Čl. 74 (st. 2 i 3) - Postupak zasnivanja i raskidanja usvojenja - ako je usvojitelj ili jedan od njih državljanin BiH s prebivalištem u BiH

18. Čl. 78 - Postupak dokazivanja smrti stranih državljana koji su umrli na teritoriji BiH

U svim navedenim predmetima tužba/zahtjev mogu se podnijeti našim organima uprkos tome što tuženi nema prebivalište/boravište na našoj teritoriji.

 

 

UGOVORENA MEDJUNARODNA NADLEZNOST -  Međunarodna nadležnost može proisticati i iz sporazuma stranaka, uz prisustvo izvjesnih pretpostavi koje se prvenstveno tiču svrste spora.

U takvom slučaju govorimo o ugovorenoj međunarodnoj nadležnosti i tada se postupak vodi pred organom koji su odredile stranke (sudom ili arbitražom), a ne pred onim koji bi bio, po zakonu, međunarodno nadležan da sporazuma nema. Ovaj institut prorogacije odnosno derogacije nadležnost danas je široko prihvaćen na terenu ugovornih odnosa s inostranim elementom.

ZMPP postavlja dvije vrste ograničenja kod ugovaranja međunarodne nadležnosti.

Jedno se odnosi na materiju, a drugo na osobe.

Kada je materija u pitanju, ZMPP ne dozvoljava ugovaranje nadležnosti u bračnim i paternitetskim sporovima, u sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece, u sporovima o zakonskom izdržavanju, sporovima o lištavanju i vraćanju te produženju roditeljskog prava, te u postupku davanja dozvole za stupanje u brak.

Premda to direktno ne proističe iz ZMPP, ugovaranje nije moguće u ostavinskom postupku, u postupku zasnivanja i raskidanja usvojenja, u materiji starateljstva, te u postupku proglašenja nestalih osoba umrlim.

S druge strane, mogućnost ugovaranja nadležnosti stranog suda postoji samo ukoliko je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inostranstvu.

Analogno tome, sporazum o nadležnosti našeg suda bit će validan samo ako je barem jedna od stranaka naš državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u BiH.

Naravno, nadležnost se ne može ugovarati ni u predmetima za koje je propisana isključiva međunarodna nadležnost.

Ugovaranje nadležnosti može biti izričito i prešutno.

20

Izričit sporazum o nadležnosti čini se ili unošenjem prorogacione klauzule u sam osnovni ugovor, dakle prije izbijanja spora, ili zaključenjem posebnog prorogacionog sporazuma nakon nastanka spora.

Prešutan način ugovaranja sporauma ili preko konkludentnih radnji mora biti nesporan konsenzus stranaka.

Kako bi do toga moglo doći?

Sve počinje time što tužilac podiže tužbu pred sudom određene zemlje, čime on manifestira volju da taj sud bude međunarodno nadležan.

Izjašnjenje tuženog bi moglo uslijediti na tri načina:

1. Podnošenjem odgovora na tužbu bez osporavanja nadležnosti,2. Podnošenjem protivtužbe,

3. Upuštanjem u raspravljanje, bilo na pripremnom ročištu ili na glavnoj raspravi.

Međutim, ako je tužilac podigao tužbu pred sudom za čiju međunarodnu nadležnost ne postoji zakonski osnov, može li taj sud opće preduzimati ikakve procesne radnje, odnosno, može li on dostaviti tuženom tužbu na izjašnjenje?

U sporovima u kojima je dopušteno ugovaranje nadležnost, utvrđivanje međ. nadležnosti se mora odložiti do izjašnjenja tuženog, bilo u odgovoru na tužbu, bilo eventualnim podnošenjem protivtužbe, ne/pojavljivanjem na pripremnom ročištu/ročištu za glavnu raspravu.

 

To znači da, ukoliko bi npr. u sudu u BiH bila podnesena tužba u predmetu u kojem je moguće ugovaranje međunarodne nadležnosti (sporovi iz obligacionih odnosa), a u momentu podnošenja tužbe nema zakonskog osnova za njegovu međunarodnu nadležnost u ZMPP ili ZPP, sud treba dostaviti tužbu tuženom, pa tek ukoliko tuženi ospori njegovu nadležnost u odgovoru na tužbu ili isticanjem prigovora međunarodne nenadležnosti, ili ako se ne pojavi na pripremnom ročištu/ročištu za glavnu raspravu, treba se proglasiti međ. nenadležnim i tužbu odbaciti.

 

MEDJUNARODNE TRGOVINSKE ARBITRAZE  Međunarodne trgovinske arbitraže su nedržavne pravosudne institucije koje rješavaju sporove koje joj same strane povjere.

Dakle, riječ je o načinu rješavanja sporova koji je gotovo u potpunosti oslonjen na autonomiju volje stranaka.

Stranke same odlučuju da svojim sporazumom (arbitražni sporazum, kompromis) povjere rješavanje svog spornog odnosa vansudskoj instituciji koju čine također sporazumno izabrani arbitri.

Isto tako, stranke u pravilu mogu utjecati na to koje će se materijalno pravo primijeniti u arbitražnom postupku, kao i na samu proceduru.

Arbitražno rješavanje sporova karakteristično je za ugovorne, poslovne odnose, koji zahtijevaju brzo i efikasno rješavanje sporova i elastičan pristup spornom odnosu, pri čemu je težište na očuvanju dobrih poslovnih odnosa među strankama, a ne na municioznom istjerivanju pravde.

Arbitraža koju su stranke formirale za rješavanje jednog konkretnost spora, i koja nakon što taj spor bude rješen više ni pravno ni organizaciono ne postoji, naziva se povremenom ili ad hoc arbitražom.

Najčešće se radi o tome da stranke imenuju jednog ili tri arbitra, koji su najčešće pravni eksperti za vanjsku trgovinu, ali mogu imati i drugačije kvalifikacije, ovisno o prirodi spora.

21

Stranke same određuju i materijalno i proceduralno pravo, a ukoliko one to ne učine, učinit će sami arbitri.

Nasuprot tome, postoje i stalne ili institucionalne arbitraže čije je organizaciono postojanje neovisno o nekom konkretnom sporu i koje imaju potrebne tehničke i druge uvjete da se u slučaju potrebe stave na raspolaganje strankama u sporu.

Ovakve arbitraže imaju svoja pravila postupka, ali sama njihova nadležnost, kao i materijalno pravo koje će biti primijenjeno ovise o sporazumu stranaka.

Ako su u pitanju tzv. zatvorene arbitraže, onda se pred njih može iznijeti samo spor u kojem je jedna od stranaka članica organizacije ili udruženja (najčešće strukovnog) pri kojem je arbitraža osnovana.

Ovakve arbitraže se najčešće osnivaju pri trgovačkim udruženjima, komorama, berzama ili bankama.

Svjetsku reputaciju imaju Arbitražni sud Međunarodne trgovinske komore u Parizu, koji je osnovan 1923. godine i od tada je riješio 6000 sporova iz cijelog svijeta, u kojima su se kao stranke pojavljivale fizičke osobe, privatna, polujavna i javna preduzeća, pa čak i same države.

Također veliki internacionalni ugled imaju Arbitraža trgovinske komore Züricha, Arbitraža Američkog arbitražnog udruženja sa sjedištem u New Yorku, Londonski sud međunarodne trgovinske arbitraže itd.

U bivšoj SFRJ postojala je Stalna arbitraža pri državnoj Privrednoj komori. Takve arbitraže su se osnivale i u sljedbenicama pa u BiH takva arbitraža postoji pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Osnovana je zakonom, a u njenom statutu iz 2002. utemeljen je Arbitražni sud u čijoj su nadležnosti sporovi domaćih i stranih privrednih subjekata.

Također je propisano da su odluke tog suda konačne i imaju snagu presude redovnog suda.

Već je rečeno da nadležnost arbitraže počiva na sporazumu stranaka.

One se o tome mogu sporazumjeti prije nastanka spora, tako što će u ugovor uključiti arbitražnu ili kompromisnu klauzulu, kojom sve eventualne sporove iz tog ugovora podvrgavaju arbitraži; ili nakon što je spor nastao.

U ovom drugom slučaju stranke zaključuju poseban arbitražni sporazum, tzv. kompromis, kojim taj konkretni spor podvrgavaju stalnoj ili ad hoc arbitraži.

U postupku, stalne arbitraže primjenjuju svoje pravilnike, a pravne praznine, ukoliko supsidijarne procesne norme ne odrede same stranke ili za to ne ovlaste arbitražu, popunjavaju primjenom procesnog prava zemlje u kojoj je njihovo sjedište.

Arbitraže u principu primjenjuju materijalno pravo koje su stranke sporazumno odabrale, a u odsustvu takvog sporazuma, moguća su različita rješenja.

Arbitraža može primijeniti pravo na koje upućuju kolizione norme države u kojoj ona zasjeda, ili kolizione norme neke druge države čiju primjenu arbitri smatraju prikladnom.

Osim toga, u mnogim zemljama dopuštena je mogućnost da arbitraža, po izričitom ovlaštenju stranaka, rješava spor bez oslonca na materijalno pravo neke države tako što će spor riješiti na osnovu općih principa pravičnosti (ex aequo et bono), ili primjenom autonomnog međunarodnog trgovačkog prava (lex mercatoria).

Nakon 2. sv. rata se stvorilo "novo i univerzalno" trgovačko pravo (a new lex mercatoria), koje se bazira na trima principima: princip autonomije volje, princip poštivanja i izvršavanja ugovornih obaveza i princip arbitražnog rješavanja sporova.

22

Posebno treba spomenuti Principe za međunarodne trgovačke ugovore što ih je 1994. donio Institut za unifikaciju međunarodnog prava (UNIDROIT) i koji se primjenjuju u arbitražnoj praksi.

Savremena doktrina MPP smatra da je arbitražna klauzula pravna cjelina per se, te da ne dijeli pravnu sudbinu glavnog ugovora u kojem je sadržana, a to je stanovište prihvaćeno i u većini uporednopravnih sistema.

To praktično znači da eventualna ništavost glavnog ugovora nema utjecaja na valjanost arbitražne klauzule, što bi nadalje vodilo naizgled paradoksalnoj mogućnosti da arbitraža određena klauzulom može odlučivati čak i o valjanosti glavnog ugovora! Međutim, takav princip je neophodan da bi se sačuvala efikasnost arbitražnog postupka.

Za ove svrhe, arbitražna klauzula koja čini dio ugovora smatrat će se kao sporazum koji je neovisan o drugim odredbama ugovora.

Naravno i valjanost samog arbitražnog sporazuma je uvjetovana i u tom pogledu su mjerodavna pravila MPP, odnosno procesnog MPP prava zemlje u kojoj arbitraža zasjeda.

Riječ je o standardnim uvijetima:

1. Mora postojati strani element u subjektu - jedna od stranaka mora biti stranac ili strana pravna osoba, što znači da dva domaća partnera ne mogu podvrgnuti svoj spor vanjskotrgovinskoj arbitraži, čak onda i kad bi neki drugi element pravnog odnosa bio strano izražen (npr. u objektu ili mjestu preduzimanja pr. radnji)

2. Spor mora biti  arbitrabilan - podoban za arbitražno rješavanje. Pojam arbitrabilnosti tj. podložnosti spora arbitražnom rješavanje načelno se vezuje za mogućnost stranačkog disponiranja predmetom spora, tj. mogućnost zaključenja poravnanja.

3. jegova pismena forma - ne veže se za postojanje jednog dokumenta kojeg su potpisale obje stranke, već treba uvažiti i sporazum koji je zaključen razmjenom pisama, telegrama i drugih pisanih oblika komunikacije, kako je utvrđeno Europskom konvencijom o međ. trgovinskoj arbitraži iz 1961. koja je na snazi u BiH

 

OSVRT NA PROBLEM MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI U MATERIJI ELEKTRONSKE TRGOVINE - Problem međunarodne nadležnosti u elektronskoj trgovini je počeo širenjem interakcije na internetu putem digitalizacije.

Maksima o primjeni legis loci contractus na ugovorne obaveze stranaka je postala deplasirana, jednako kao i primjena legis loci delicti na odgovornost za štetu i određivanje visine naknade štete.

Mjesto gdje je zaključen ugovor već je odavno nevažna ili prosto nepostojeća okolnost za ugovarače, pošto se oni i nisu sastali na nekom mjestu, a štetnik je preduzimajući deliktni akt potpuno skriven u mnoštvu subjekata na internetu.

Postaje jasno da mnoge pravoteorijske koncepcije možda mogu biti dovedene u pitanje.

23

Osvrnut ćemo se na područje elektronske trgovine (e-commerce), preciznije na elektronsko ugovaranje (e-contracting).

U EU već su nekoliko godina na snazi dvije direktive Europskog parlamenta koje se direktno ili indirektno tiču elektronskog ugovaranja, a to je Direktiva o elektronskoj trgovini iz 2000 i Direktiva o elektronskim potpisima iz 2000.

Internet relativizira pojam prisutnosti, omogućujući svojevrsnu virtualnu prisutnost, drugim riječima ekstrateritorijalnost.

Nameće se pitanje: pod čiju (sudsku i zakonodavnu) jurisdikciju takvi ugovori potpadaju u slučaju spora i da li je taj problem rješiv primjenom postojećih pravila MPP i procesnog MPP?

Princip sporazumnog određivanja međunarodne nadležnosti (i mjerodavnog prava) je primjenjiv i u sferi elektronskog ugovaranja i predstavlja efikasno rješenje problema o kojem govorimo.

Postoje elektronski ugovori u kojima postoji prorogaciona klauzula i klauzula o izboru mjerodavnog materijalnog prava, što podrazumijeva da su stranke razmijenile, pored elektronskih, i svoje realne adrese na koje je moguće dostavljanje sudskih akata.

Pri današnjem shvaćanju stvari, ne postoji mehanizam službenog dostavljanja takvih akata posredstvom elektronske adrese.

Međutim, u ugovorima koji su nastali uz pomoć mrežne komunikacije i onda kada su stranke razmijenile realne adrese, postoji mogućnost da su to učinile fraudulozno, s namjerom da ugovor vežu za pravosuđe zemlje s kojom transakcija nema nikakve stvarne veze, čime izigravaju propise o međunarodnoj sudskoj nadležnosti.

Na taj način se razmatranje svodi na one ugovore nastale mrežnom komunikacijom, u kojima se stranke nisu sporazumile o nadležnosti i mjerodavnog pravu.

Moguća je i drugačija lokalizacija ugovora zaključenih preko interneta, koja je neovisna o samim subjektima.

U MPP poznato je pravilo prema kojem se međunarodna nadležnost suda može utemeljiti prema mjestu gdje se nalazi tuženikova imovina na kojoj ne moguće provesti izvršni postupak (forum imovine).

Taj kriterij za posebnu međunarodnu nadležnost predviđen je i u našem MPP i odnosi se na imovinskopravne odnose u cijelosti, pa tako i na ugovore (čl. 54 st. 1 ZMPP).

Ostaje još i druga mogućnost: primjena tradicionalnog pravila lex loci solutionis.

Takva lokalizacija ugovora, prema mjestu izvršavanja ugovornih činidbi, sasvim je dobro primjenjima u svim slučajevima kad se ugovor zaključuje preko interneta, lai se ugovorne činidbe,  ili makar jedna od njih, vrše offline, dakle u realnom svijetu i prostoru.

Baš taj kriterij za međunarodnu nadležnost predviđen je i u Prednacrtu haške konvencije.

Prema čl. 6 tužba povodom ugovora može se podići pred sudom zemlje u kojoj je u cijelosti ili djelimično isporučena roba ili je izvršena usluga, odnosno zemlje u kojoj je izvršena glavna obaveza.

Generalno govoreći u problemu međunarodne nadležnosti u ovom području, nedostaje upravo ono na čemu sva pravila MPP počivaju: faktor lokalizacije ili vezna okolnost.

Specijalna komisija Haške konferencije se u tom smislu još nije izjasnila i još nije došlo do čvrstog zaključka o tome kako bi trebalo glasiti pravilo, ali se smatra da bi se ono ipak baziralo na mjestu izvršenja, tj. na mjestu isporuke informacije.

24

Prije svega treba pažjivo ocijeniti da li je upotreba interneta zaista od centralne važnosti za jedan ugovor ili je ta okolnost sporedna.

U ovom drugom slučaju treba pribjeći tradicionalnim pravilima o međunarodnoj nadležnosti, bez nepotrebnog razmatranja dalekosežnih efekata mrežne komunikacije.

To se odnosi na sve one slučajeve u kojima su se stranke služile internetom samo kao sredstvom komunikacije.

Trebalo bi, također, napraviti distinkciju između pasivnih i aktivnih web stranica, uvažavajući stepen interaktivnosti kao pokazatelj eventualnog tuženikovog pristajanja da se podvrgne nadležnosti određenog pravosuđa.

Pritom interaktivnost stranice ponudioca i njegovu namjeru da animira korisnike u jednoj zemlji treba cijeniti na temelju više indicija, a ne npr. samo na osnovu upotrijebljenog jezika.

 

 

 

 

 

 

PRIZNAVANJE I IZVRŠAVNJE STRANIH ODLUKA

PROBLEM ESTRATERITORIJALNOG DEJSTVA SUDSKIH ODLUKA  - Postupak pred sudom u pravilu se završava donošenjem odluke koja, nakon što postane pravosnažna, ima određene pravne efekte.

Inače se efekti takve odluke ostvaruju i iscrpljuju na teritoriji države čiji organ ju  i donio.

Međutim, često će se ukazati potreba da se dejstvo te odluke ostvari na teritoriji neke druge države zato što se npr. imovina dužnika nalazi u stranoj zemlji, pa presudu nije moguže izvršiti drugačije, ili pak zato što razvedena osoba želi u stranoj zemlji sklopiti novi brak, pa se prethodno mora u toj zemlji priznati domaća odluka o razvodu.

Nameće se pitanje o tome da li je moguće dejstvo sudske ili druge odluke protegnuti extra territorium, dakle, van zemlje u kojoj su takve odluke donijete?

Shvaćanje sudske odluke kao pojedinačnog pravnog akta koji država donosi na temelju svoje suverene vlasti i koji, kao takav, nužno djeluje unutar državnih granica, ne ostavlja mogućnost za djelovanje takve odluke u stranim državama, a ignorancija odluka stranih državnih organa, nužno bi vodila ka blokadi internacionalnog pravnog saobraćaja, pravnoj nesigurnosti stranaka i komplikacijama u njihovim odnosima s međunarodnim obilježjem.

Zbog toga se moralo odstupiti od teritorijalističke koncepcije o važenju sudskih odluka i uvesti mogućnost da odluke stranih organa mogu pod određenim uvijetima važiti i u domaćoj državi i vice versa.

Na toj osnovi se u MPP razvio institut priznavanja stranih sudskih odluka.

Govori se o priznavanju i izvršavanju stranih odluka. Prvi se termin odnosi na postupak u kojem se strana odluka manje ili više rigorozno preispituje i u kojem se, ako su određeni uvjeti ispunjeni, donosi

25

odluka o njenom priznavanju nakon čega predmet na koji se strana odluka odnosi postaje res iudicata i dobiva pravno dejstvo u domaćoj državi.

Izraz "izvršenje" se odnosi na prinudnu realizaciju odluke u izvršnom postupku.

Svaka strana odluke mora proći posutpak priznavanja (postupak davanja egzekvature), ali se samo neke vrste priznatih stranih odluka i izvršavaju.

RAZLIČITI SISTEMI PRIZNAVANJA I IZVRSAVANJA STRANIH SUDSKIH ODLUKA - Postoji više sistema priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka.

Kriterij za njihovo klasificiranje je strogost i obim preispitivanja kojem se strana odluka podvrgava, ali i to da li se strana odluka nakon provedene kontrole može tretirati kao res iuridcata i kao izvršni naslov (titulus executionis), ili pak samo kao dokazno sredstvo u novom kontradiktornom postupku pred domaćim pravosuđem.

Neke zemlje mogućnost priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka uvjetuju diplomatskim reciprocitetom (postojanjem međunarodnog ugovora sa zemljom porijekla odluke).

Uzimajući u obzir te kriteriji, postoje 4 glavna sistema:

1)      Sistem ograničene kontrole

2)      Sistem neograničene kontrole

3)      Sistem pokretanja novog postupka

4)      Sistem diplomatskog reciprociteta

SISTEM OGRANIČENE KONTROLE -  Primjena ovog sistema podrazumijeva postupak u kojem se preispitivanje ograničava na formalni, proceduralni aspekt strane odluke.

U zemljama koje primjenjuju ovaj sistem kontrole uvjeti koje treba ispuniti strana odluka da bi bila priznata, i eventualno izvršena, taksativno su zakonom propisani, i u pravilu se odnose na nadležnost i postupak.

26

Ishod postupka može biti priznanje strane odluke i odbijanje priznavanja odluke ako neki od tih uvjeta nedostaju.

Nema meritornog preispitivanja odluke niti je moguće njeno mijenjanje.

Ovakav odnos prema odlukama stranih sudova u najvećoj mjeri udovoljava principu suverene jednakosti država u internacionalnim odnosima i uzajamnom poštovanju njihovih pravosuđa, pa je kao takav internacionalno najprihvatljiviji.

 

SISTEM NEOGRANIČENE KONTROLE -  Ima zemalja u kojima je postupak priznavanja i izvršavanja stranih presuda mnogo rigorozniji, gdje se one podrvrgavaju meritornom preispitivanju.

Riječ je zapravo o ponavljanju postupka  koji je prethodio donošenju odluke čije se priznavanje i izvršenje traži.

Rezultat tog preispitivanja bit će eventualno ne/priznavanje strane odluke.

Meritorno preispitivanje odluka stranih sudova se s pravom kritizira u doktrini MPP, pošto takvo preispitivanje predstavlja otvoren izraz nepovjerenja prema stranim sudovima i njihovom radu, što nije umjesno u internacionalnim odnosima.

 

 

SISTEM POKRETANJA NOVOG POSTUPKA  - Ovaj sistem je svojstven za zemlje angloameričkog pravnog kruga (UK, SAD).

Strana odluka u ovim zemljama ne može ostvariti direktno pravno dejstvo (ne može biti titulus executionis) bez donošenja odgovarajuće domaće odluke.

To znači da osoba u čiju korist je strani sud donio odluku mora pokrenuti novi postupak u kojem će strana odluka biti samo dokaz prima faciae.

U Engleskoj će tako osoba koja je povjerilac na temelju strane odluke morati tužiti dužnika protiv kojeg je strana odluka izrečena i zahtijevati da mu isplati iznos na koji ta strana odluka glasi.

Pritom će on engleskom sudu predočiti stranu presudu, koju sud podvrgava preispitivanju u kojem provjerava da li su ispunjeni određeni uvjeti koji se uglavnom tiču valjanosti procedure pred stranim sudom.

Ako engleski sud nađe da su uvjetizadovoljeni neće se upuštati u meritum spora, već će, smatrajući stranu presudu kao prima faciae evidence donijeti  novu presudu koja se, naravno, može izvršiti u Engleskoj.

I u SAD strana presuda, da bi bila prima faciae evidence mora zadovoljavati uvjete: mora biti pravosnažna i konačna (finality and conclusiveness) i donesena od suda koji je bio međunarodno nadležan.

Razlozi za odbijanje da se prizna strana odluka (bolje rečeno, odbijanje prihvaćanja te odluke kao dokaza u novom postupku) mogli bi biti fraus legis, povreda javnog poretka i postojanje ranije (strane ili domaće) odluke u istoj stvari.

 

27

SISTEM DIPLOMATSKOG RECIPROCITETA -  Možemo ga pronaći u pravnim sistemima Holandije i Norveške, koje ne dozvoljavaju priznavanje i izvršavanje stranih presuda ukoliko sa zemljom porijekla odluke nema diplomatskog reciprociteta, tj. međunarodnog ugovora.

 Holandija - U odsustvu diplomatskog reciprociteta vrijedi princip ponavljanja postupka pred nadležnim holandskim sudom. Pritom se tužba može zasnivati na činjeničnom stanju ili na stranoj presudi. Ukoliko sud u Holandiji presudi na temelju strane odluke, to bi bilo priznavanje te strane odluke.

Ukoliko tužilac u postupku pred holandskim sudom svoj zahtjev bazira na odluci stranog suda, holandski sud će najprije procijeniti autoritet strane odluke, pa će u prvom redu biti razmotrena međunarodna nadležnost stranog suda.

Holandski sudovi priznaju međunarodnu nadležnost stanim sudovima ukoliko je ona utemeljena na internacionalno prihvatljivim jurisdikcionim standardima, a takvima se prvenstveno smatraju oni koji se uobičajeno koriste u međunarodnim ugovorima: boravište tuženog, sjedište filijale pravne osobe čije su aktivnosti u pitanju, nadležnost utemeljena prorogacionom klauzulom, nadležnost po situsu nekretnina, po mjestu izvršavanja ugovornih obaveza, kao i nadležnost sporazumno utemeljena po izbijanju spora, naknadnim prorogacionim sporazumom.

 Norveška - Postoji mogućnost da strana odluka bude priznata i onda kad sa zemljom njenog porijekla nema diplomatskog reciprociteta. Takva mogućnost postoji kada je stranu odluku donio sud čija je međunarodna nadležnost utemeljena sporazumom stranaka.

 

 

 

PRIZNAVANJE I IZVSAVANJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA U BIH - Naš ZMPP taksativno nabraja uvjete bez čijeg kumulativnog ispunjenja strana odluka ne može biti priznata.

Radi se o općeprihvaćenim uvjetima, koji su dobro poznati u uporednom pravu i koji su karakteristični za zemlje koje primjenjuju sistem ograničene kontrole.

To su:

         Međunarodna nadležnost suda koji je donio odluku

         Pravosnažnost odluke

         Poštovanje prava odbrane tuženog

         Nepostojanje ranije odluke domaćeg suda u istoj stvari

         Saglasnost s domaćim javnim poretkom

         Uzajamnost

         Posebni uvjeti za statusne odluke

 

Uvjet međunarodne nadležnosti je ispunjen prema ZMPP, uvijek kad se ne radi o predmetu za koji je propisana isključiva međunarodna nadležnost našeg pravosuđa.

Zahvaljujući ovakvom rješenju ZMPP, naš sud koji vodi postupak za priznavanje strane presude ne mora u svakom konkretnom slučaju preispitivati nadležnost stranog suda.

28

Dovoljno je samo provjeriti radi li se o predmetu koji bi spadao u našu isključivu međunarodnu nadležnost i ako to nije slučaj, ovaj je uvjet ispunjen.

Pravosnažnost strane odluke, odnosno njena konačnost kao uvjet znači da podnosilac zahtjeva treba podnijeti i potvrdu nadležnog stranog suda/drugog organa o pravosnažnosti te odluke.

Za ocjenu pravosnažnosti je, prema tome, mjerodavno procesno pravo države u kojoj je odluka donesena, a potvrda o tome (u formi klauzule pravosnažnosti na samoj odluci ili u formi posebne isprave) predstavlja neophodan sastojak podneska kojim se postupak priznavanja pokreće.

Poštovanje prava na odbranu tuženog - radi se o tome da će naš sud odbiti priznanje strane odluke ukoliko, povodom prigovora osobe protiv koje je odluka donesena, ustanovi da ta osoba zbog procesnih nepravilnosti nije mogla učestvovati u postupku.

Ovo je će biti slučaj kada toj osobi poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nisu valjano dostavljeni (čl. 88)

Ovdje je riječ o konsekventnom provođenju procesnog načela kontradiktornosti (obostranog saslušanja).

Naravno prigovor osobe protiv koje je odluka donijeta, a koji bi se odnosio na procesne nepravilnosti ove vrste neće imati učinka ukoliko se ta osoba na bilo koji način upustila u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostepenom postupku.

Nema priznavanja strane odluke ni onda kad je naš sud ili drugi organ ranije donio odluku o istoj stvari, kao ni onda kad je ranije priznata odluka suda neke druge države u istoj stvari (čl. 90 st. 1)

Ako je pak u momentu podnošenja zahtjeva za priznavanje strane odluke u toku ranije pokrenuta parnica o istoj stvari i među istim strankama, sud koji vodi postupak priznavanja zaustavit će, po prigovoru stranke,  proceduru do pravosnažnog okončanja otpočetog postupka u našoj zemlji (litis pendencija, čl. 90 st. 2).

 To praktično znači da su moguća dva ishoda nakon suspenzije postupka priznavanja:

1)      Ukoliko parnica pred domaćim sudom bude okončana pravosnažnom presudom, tada će postupak priznavanja biti okončan donošenjem rješenjem kojim se odbija priznavanje strane presude

2)      Ukoliko se parnica pred domačim sudom završi bez donošenja presude (npr. zbog toga što je tužilac odustao od tužbenog zahtjeva) posutpak priznavanja strane presude će se nastaviti i donijet će se rješenje o priznavanju (ukoliko nema drugih smetnji propisanih u ZMPP)

Rezerva javnog poretka, koja isključuje primjenu stranog prava onda kad bi efekti njegove primjene ugrozili domaći javni poredak, ukoliko je u suprotnosti sa osnovama ustavom utvrđenog poretka BiH (čl. 91)

Može se dogoditi da strana sudska ili druga odluka ipak ne bude priznata u domaćoj zemlji premda su zadovoljene sve pretpostavke koje su nabrojane, i to zato što dolazi iz jedne određene države.

Razlog bi bio taj što se u toj stranoj državi ne priznaju sudske i druge odluke domaćih organa.

Riječ je dakako o ne/postojanju uzajamnosti, odnosno reciprociteta, kao najšire prihvaćenom uvjetu u postupku davanja egzekvature.

U našem MPP postojanje reciprociteta u postupku priznanja stranih odluka se pretpostavlja (čl. 92 st. 3).

Pretpostavka je oboriva i zainteresirana osoba može dokazivati suprotno.

29

U slučaju sumnje u postojanje reciprociteta, sud može tražiti, mišljenje nadležnog ministarstva pravde.

Uvjet uzajamnosti se prema ZMPP ne traži ako se strana odluka odnosi na bračni ili paternitetski/maternitetski spor, ili bez obzira na vrstu spora, ako je podnosilac zahtjeva za priznavanje naš državljanin (čl. 92 st. 2)

Primjer: Prvostepeni sud je odbio priznati odluku iz Kuvajta, s obrazloženjem da ne postoji reciprocitet u priznavanju sudskih odluka između SFRJ i Kuvajta.

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu odluku i u obrazloženju naveo da SFRJ nije zaključila ugovor sa državom Kuvajt, te da se u takvom slučaju faktički reciprocitet pretpostavlja po čl. 92 st. 3 ZMPP.

Stoga je prvostepeni sud provjeravao preko Saveznog sekreterijata za pravosuđe da li postoji faktički reciprocitet o priznavanju sudskih odluka između dviju zemalja, pa nakon što je dobio negativan odgovor pravilno je odlučio kad je odbio da prizna punovažnost sudske odluke države Kuvajt.

Kad se radi o stranim odlukama koje se tiču osobnog statusa, predviđeni su neki posebni uvjeti.

Tako, ako se radi o stranoj odluci koja se odnosi na osobni status naših državljana, priznavanje bi moglo izostati ukoliko primijenjeno materijalno pravo bitno odstupa od našeg prava (čl. 93).

Ovakvo rješenje je uvedeno radi osjetljivosti materije osobnog statusa i mogućnosti pojave nejednakog pravnog tretmana vlastitih državljana.

ZMPP predviđa da se olakšano priznaju strane odluke koje se tiču statusa osoba koje su državljani zemlje porijekla odluke. U takvim slučajevima uvjeti međunarodne nadležnosti, poštovanja javnog poretka i uzajamnosti ne moraju biti ispunjeni.

Posebnu pažnju ZMPP poklanja i statusnim odlukama koje tangiraju državljane 3. zemalja.

Da bi se priznale takve odluke u našoj zemlji, moraju biti ispunjeni uvjeti za priznavanje u državi čiji su državljani te osobe.

Moglo bi se postaviti pitanje da li su potrebni samo ti uvjeti ili oni kumulativno sa uvjetima koji su navedeni u ZMPP?

Iz formulacije čl. 95 proizilazi da je dovoljno ispunjavanje samo uvjeta koji se traže u zemlji državljanstva osobe na čiji se status odluka odnosi, ali ne i uvjete iz ZMPP.

U doktrini prevladava mišljenje da se uvjeti ZMPP i uvjeti koji se traže u dotičnoj stranoj zemlji kumuliraju.

Za naše MPP vrijedi i poseban režim priznavanja sudskih i upravnih odluka u materiji građanskopravnih aspekata međunarodne otmice djece, pošto je BiH član Haške konvencije iz 1980.

Prema konvencijskim odredbama, prilikom utvrđivanja da li je došlo do nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta domaći sudski i upravni organi mogu direktno primjenjivati strane sudske i upravne odluke bez obzira da se zvanično priznaju ili ne u državi redovnog boravišta djeteta, bez provođenja posebnih postupaka koji bi inače bili provedeni.

Tome u prilog dodatno govori i odredba prema kojoj se u kontekstu te konvencije neće zahtijevati nikakava legalizacija ili slična formalnost.

POSEBAN REZIM priznavanja stranih sudskih odluka vrijedi i kad su u pitanju bračni i pa/maternitetski sporovi.

30

Naime, strana sudska odluka u bračnom sporu može biti priznata usprkos isključivoj nadležnosti naših sudova, ukoliko njeno priznavanje traži tuženi (bez obzira na njegovo državljanstvo) ili ukoliko se on ne protivi priznavanju koje je zatražio tužilac (čl. 89).

Kod priznavanja takvih stranih sudskih odluka ni nedostatak reciprociteta ne može biti smetnja (čl. 92).

Što se tiče pa/maternitetskih sporova, za njih, u skladu sa spomenutom odredbom, vrijedi samo isključenje reciprociteta kao uvjeta.

Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iu 1956. godine donesena pod okriljem UN, čija je BiH članica, sadrži, međutim, samo odredbe o obavezi tzv. posredničkih organa zemalja članica da uvijek kada je to potrebno pokrenu postupak za izvršenje svake odluke ili drugog sudskog akta kojemu je cilj plaćanje izdržavanja, ali ne uspistavlja poseban režim priznavanja.

Odluke o priznavanju, koje su sastavni dio odluka u bračnim i paternitetskim sporovima, trebale bi biti priznate prema spomenutom izuzetnom režimu.

ZMPP ne predviđa mogućnost djelimičnog priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka, a bilo bi i krajnje neprikladno da naš sud npr. prizna stranu sudsku odluku o razvodu braka ili utvrđivanju očinstva, a odbije priznati odluku o izdržavanju sadržanu u istoj stranoj presudi.

Veoma efikasan režim uzajamnog priznavanja sudskih odluka predviđa Konvencija o međunarodnom usvojenju iz 1993. godine.

Kada organ koji je zasnovao usvojenje u jednoj od država ugovornica izda certifikat o tome da je zasnivanje provedeno prema pravilima Konvencije, odluka o usvojenju automatski se priznaje u ostalim državama članicama

Priznanje bi se moglo odbiti samo pozivom na povredu javnog poretka, ali je Konvencija znatno suzila čak i mogućnost korištenja ove klasične rezerve.

Povreda mora biti očigledna i usmjerena protiv najboljeg interesa djeteta, čime je rezerva javnog poretka usko profilirana, a manevarski prostor za domaće organe bitno sužen.

U pogledu izvršavanja stranih presuda vrijede svi navedeni uvjeti za priznavanje, s tim što podnosilac zahtjeva za izvršenje uz potvrdu o pravosnažnosti mora podnijeti i potvrdu o izvršnosti te odluke po pravu države porijekla odluke (čl. 96 ZMPP).

Primjer: U žalbi protiv rješenja o priznavanju sudske odluke žalitelj kao razlog navodi to da prvostepeni sud nije odredio ročište čime je počinio bitnu povredu postupka.

Drugostepeni sud je odbio žalbu i potvrdio odluku prvostepenog suda. U obrazloženju se navodi da propuštanjem prvostepenog suda da odredi ročište za priznavanje strane sudske odluke nije počinjena povreda odredaba postupka na štetu žalitelja.

Dalje se kaže da o prijedlozima učesnika sud odlučuje na ročištu samo kada je to zakonom određeno ili kad ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjavanja ili utvđivanja odlučnih činjenica ili kad smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta prikladno.

Međutim, u ovom slučaju, s obzirom na stanje spisa, prvostepeni sud je opravdano ocijenio da održavanje ročišta nije neophodno.

Prema čl. 101 st. 2 ZMPP u posutpku priznavanja i izvršavanja stranih odluka ocjena suda je ograničena na ispitivanje postojanje uvjeta iz čl. 86-96 ZMPP.

U konkretnom slučaju su ispunjene zakonske pretpostavke iz citiranih odredaba za priznavanje strane odluke, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kad je usvojio zahtjev predlagača.

31

U pogledu nadležnosti, kad je riječ o statusnim stvarima to će najčešće biti sud na čijem se području vode odgovarajuće knjige građanskih stranja (u mjestu rođenja osobe čiji je status u pitanju), a ukoliko se radi o stranim odlukama koje se odnose na imovinske stvari to će biti sud domicila/sjedišta dužnika ili sud na čijem se području nalazi neka imovina dužnika tj. izvršenika (tzv. forum imovine).

Protiv rješenja o priznavanju/izvršavanju strane odluke, rješenja kojim se priznavanje/izvršenje odbija stranke se mogu žaliti drugostepenom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

U pogledu funkcionalne nadležnosti, druga instanca bi bio Vrhovni sud FBiH/RS (čl. 101 st. 3)

O priznavanju strane odluke može se odlučivati i kao o prejudicijelnom pitanju pred bilo kojim sudom, ali tada odluka o priznavanju ima efekat samo za konkretan postupak (čl. 101 st. 5).

Primjer: Nakon što je utvrdio da je brak stranaka razveden pravosnažnom presudom Građanskog suda u švicarskom kantonu Glarus, prvostepeni sud je na temelju odredaba ZPP odbacio presudu zbog presuđene stvari.

Odlučujući povodom žalbe, drugostepeni sud je našao da nema mjesta odbacivanju tužbe iz sljedećih razloga: presuda stranog suda može prema ZMPP dobiti stvojstvo res iudicata samo ako je priznasud u SFRJ.

U obrazloženju se dalje navodi da je članom 61 st. 1 istog zakona određena isključiva nadležnost suda u brakorazvodnim sporovima kad su oba bračna druga državljani SFRJ, na što je tužilac ukazao u žalbi.

Dalje se kaže da prema čl. 89 st. 2 zakona isključiva nadležnost suda SFRJ nije smetnja za priznavanje strane odluke donesene u bračnom sporu, ako priznavanje traži tuženi iz te odluke, ili ako to traži tužilac, a tuženi se tome ne protivi, ali drugostepeni sud iz činjenice da je žalilac podnio tužbu za razvod braka kod nadležnog suda SFRJ i njegovih navoda u žalbi zaključuje da se on protivi priznanju strane sudske odluke pa je stoga uložio žalbu.

Pravila procesnog MPP nisu ispravno tumačena i primjenjena ni u prvostepenom, ali ni u drugostepenom postupku.

Najrpije, prvostepeni sud nije mogao odbaciti tužbu za razvod braka samo na temelju utvrđenja da već postoji pravosnažna strana presuda o razvodu.

Ta presuda, naime, nema svojstvo pravosnažno presudđene stvari prije nego što bude priznata u BiH.

Stoga je sud morao najprije odlučiti o njenom priznavanju, kao o prethodnom pitanju, na osnovu čl. 101 st. 5, pa tek  potom odbaciti tužbu zbog presuđene stvari.

Tome nije mogla biti prepreka odredba čl. 61 st. 1 suda kako je žalilac pogrešno naveo u žalbi, a drugostepeni sud prihvatio. Riječ je o posebnoj (konkuretnoj) nadležosti koja nije smetnja priznavanju strane presude, kako se pogrešno navodi u obrazloženju drugostepene odluke.

Prema tome prvostepenu presudu je doista trebalo poništiti, ali ne zato što nisu ispunjeni uvijeti za priznavanje strane presude, već zato što prvostepeni sud nije postupio prema čl. 101 st. 5 ZMPP, tj. nije riješio o priznavanju strane odluke kao o prethodnom pitanju.

Zahtjev za priznavanje i izvršavanje strane odluke može podnijeti osoba u čiju korist je ta presuda donesena, osim ako se radi o statusnoj odluci, kada priznavanje odluke može tražiti svaka osoba s pravnim interesom (čl. 101 st. 6).

 

PRAVILA O MEDJUNARODNOJ NADLEZNOSTI I PRIZNAVANJU PRESUDE U EU  - Pitanje međunarodne nadležnosti i priznavanja presuda danas je regulirano komunitarnim pravom u EU i to ne samo u građanskoj i trgovačkoj materiji, nego i u materiji porodičnopranvih odnosa.

32

U tom se smislu, danas govori o jedinstvenom europskom sudskom prostoru i krajnji mu je cilj eliminacija pravila procesnog MPP i stvaranje situacije u kojoj će spomenuta pravna pitanja biti u potpunosti komunitarno regulirana.

1968. godine je potpisana Briselska konvencija I o nadležnosti, priznavanju i izvršavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji.

Na temelju Ugovora o Europskoj Uniji (Maastricht 1992. godine), donijeta je 1998. godine i Briselska konvencija II o međunarodnoj nadležnosti, priznavanju i izvršavanju presuda u bračnim stvarima.

Amsterdamski ugovor iz 1997. godine sa konstitutivnim modifikacijama Eugovora o EU, omogućio je finalni progler time što je stvorio pravni osnov da briselske konvencije I i II budu pretočene u Regulative Europskog vijeća i tako postanu komunitarno pravo.

 

BRISELSKA KONVENCIJA I – REGULATIVA EUROPSKOG VIJECA EC No. 44/2001 

NADLEZNOST - Opću međunarodnu nadležnost unutar Eu imaju sudovi države članice u kojoj je prebivalište tuženog, neovisno o njegovom državljanstvu.

Kvalifikacija prebivališta vrši se prema pravnim shvaćanjima države članice u kojoj je postupak pokrenut, a kad su u pitanju pravne osobe, opća međunarodna nadležnost se može zasnovati prema mjestu njihovog statutarnog sjedišta, mjestu njihove centralne administracije ili pak prema mjestu glavnog mjesta poslovanja.

POSEBNA (SPECIJALNA NADLEZNOST) međunarodna nadležnost previđena je u:

         Ugovornoj materiji (osim individualnih ugovora u radu), prema principu forum executionis (mjesto izvršenja ugovora),

         U materiji izdržavanja (osnov nadležnosti je prebivalušte ili redovno boravište primatelja izdržavanja),

         U materiji odgovornosti po kvazi/deliktnim osnovama (gdje je orincip forum delicti commissi - nadležnost prema mjestu izvršenja radnje koja je osnov kvazi/delikne odgovornosti),

         U sporovima vezanim za djelatnost filijala ili zastupništava pravnih osoba (gdje je osnov međunarodne nadležnosti sjedište filijale/zastupništva tzv. branch jurisdiction).

Ugrađena je i protektivna odrdba za potrošačke ugovore, gdje je predviđeno da potrošač može tužiti u mjestu svog prebivališta, pri čemu se, ne dovodi u pitanje opća međunarodna nadležnost prema tuženikovom prebivalištu/sjedištu.

Isključiva nadležnost je propisana u postupcima povodom nekretnina (u korist zemlje u kojoj se one nalaze), u statusnim stvarima pravnih osoba (u korist zemlje u kojoj je njihovo sjedište), u postupcima čiji je predmet valjanost upisa u javne registre (u korist zemlje i kojoj se registri nalaze), u postupcima

33

koji se odnose na validnost patenta i drugih prava industrijskog vlasništva (u korist zemlje u kojoj je izvršena registracija ili deponovanje), te u izvršnom posutpku.

PRIZNAVANJE ODLUKA - Regulativa propisuje zabranu preispitivanja po meritumu, te utvrđuje da će se presude donesene u jednoj državi članici priznati u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka.

No priznanje bi moglo izostati ukoliko postoji neka od taksativno nabrojanih smetnjih, dakle neka očita povreda javnog poretka zemlje priznavanja, činjenica da je u pitanju donošenje presude zbog izostanka, proceduralne nekorektnosti koje bi mogle ugroziti tuženikovo pravo na odbranu ili postojanje ranije odluke u istoj stvari.

 

BRISELSKA KONVENCIJA II – REGULATIVA EUROSPKOG VIJECA EC No. 2201/2003 –

1998. godine članice Eu su potpisale Konvenciju o međunarodnoj nadležnosti, priznavanju i izvršavanju presuda u bračnim stvarima i protokole o njenom tumačenju od Europskog suda pravde.

Ovom konvencijom se režim nadležnosti i priznavanja presuda, već ustanovljen Briselskom konvencijom I, proširio i na bračnu materiju.

I ova je konvencija pretočena u komunitarno pravo.

NADLEZNOST - Prema ovoj regulativi, u materiji razvoda braka i zakonske rastave, kao i poništenja braka postupak se, može voditi:

         U zemlji zajedničkog redovnog boravišta supružnika,

         U zemlji njihovog posljednjeg zajedničkog redocnog boravišta (ako jedno od njih tu još uvijek redovno boravi),

         U zemlji redovnog boravišta tuženog,

         U zemlji redovnog boravišta bilo kojeg supružnika, ako sporazmno podnose zahtjev,

         U zemlji redovnog boravišta podnosioca zahtjeva ukoliko je boravio tu najmanje godinu dana neprekidno prije podnošenja zahtjeva (6 mj. ako je uz to i državljanin dotične zemlje),

         U zemlji čiji su supružnici državljani.

U materiji roditeljske odgovornosti nadležnost je utvrđena po redovnom boravištu djeteta u vrijeme pokretanja posutpka, a ukoliko se redovno boravište ne može ustanoviti, nadležni su sudovi zemlje u kojoj je dijete prisutno.

34

To vrijedi i za djecu koja su izbjegla ili su raseljena zbog događanja u njihovoj zemlji.

PRIZNAVANJE ODLUKA - Odluke u bračnim predmetima i predmetima koji se tiču roditeljske odgovornosti za djecu donesene u jednoj državi članici priznaju se u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka.

To znači da je prihvaćen princip "automatskog" priznavanja takvih odluka u zemljama članicama EU.

Jedini je uvjet da je odluka stekla pravosnažnost u zemlji porijekla.

Kad je riječ o odlukama u bračnoj materiji, postoje razlozi kada se priznavanje odluke može odbiti, a to su:

a)      Povreda javnog poretka zemlje u kojoj se priznavanje traži,

b)      Činjenica da se radi o presudi zbog izostanka, proceduralne nekorektnosti zbog koje je došlo do ugrožavanja tuženikobog prava na odbranu (princip kontradiktornosti),

c)       Postojanje ranije odluke u istoj stvari donesene u nekoj drugoj državi članici ili državi koja nije članica EU, ukoliko ta ranija odluka može biti priznata u zemlji u kojoj se priznavanje kansije odluke traži.

Zabranjuje se jurisdikcijski test, odnosno preispitivanje međunarodne nadležnosti suda koji je odluku donio, zabranjuje se revizija po meritumu i utvrđeno je da razlog nepriznavanja ne može biti različitost primjenjenog materijalnog prava i prava zemlje u kojem se priznanje traži.

HASKI PROJEKT UNIFIKACIJE   - Haška konferencija za MPP je nevladina međunarodna organizacija ustanovljena kao stalno tijelo 1955. godine i svakako je najznačajnija međunarodna institucija kad je u pitanju unifikacija pravila MPP i procesnog MPP, pa i pravila o međunarodnoj nadležnosti u priznavanju i izvršavanju stranih sudskih odluka.

Tako je u okviru EU u toj materiji postignuta unifikacija briselskim konvencijama I i II.

1999. godine sastavljen je Prednacrt konvencije o nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji. Donošenje konvencije je iblo planirano za drugi dio 19. sjednice Konfedencije krajem 2002., ali do toga ni do danas nije došlo.

Prednacrt je sačinjen kao mješovita konvencija, sa tri kategorije kriterija za međunarodnu nadležnost (jurisdikcijskih standarda): kriteriji bijele liste, crne liste i sive liste.

Bijelu listu čine kriteriji utvrđeni konvencijom kao internacionalno prihvatljivi, crnu listu čine kriteriji utvrđeni kao internacionalno neprihvatljivi, a sivu listu čine svi ostali kriteriji utvrđeni nacionalnim zakonodavstvima država članica.

Koncepcija je sljedeća: ako sa aspekta suda kojem je podnesen zahtjev postoji kriterij sa bijele liste, taj sud je međunarodno nadležan po konvenciji i njegova odluka se tada može priznati i izvršiti u svim zamljama članicama.

S druge strane, sudovi zemalja članica ne mogu zasnovati nadležnost na kriterijima sa crne liste i oni su, prema tome, zabranjeni po konvenciji.

Konačno, sudovi zemalja članica mogu utemeljiti svoju međunarodnu nadležnost na nekom od kriterija sa sive liste (po nacionalnom zakonodavstvu), ali tada njihove odluke ne mogu biti priznate i izvršene po konvencijskom mehanizmu.

35

Prednacrt explicite isključuje određene vrste predmeta iz svog obuhvata, a to su status fizičkih osoba, zahtjevi za izdržavanje, bračnoimovinski režim i druga pravna pitanja proistekla iz bračnih i sličnih odnosa, nasljednopravni odnosi i zahtjevi s područja socijalne sigurnosti.

Reguliranje direktne međunarodne nadležnosti u Prednacrtu počiva na općeprihvaćenom principu MPP, prema kojem države ne trebaju ustanovljavati međunarodnu nadležnost svojih organa  bez postojanja supstancijalne veze predmeta s njihovim teritorijalnim ili personalnim suverenitetom.

Osnovni kriterij direktne međunarodne nadležnosti utvrđen je u skladu s maksimom actor sequitur forum rei, pri čemu se kao vezni kriterij uzima redovno boravište tuženog.

Prednacrt je regulirao i sporazumni izbor međunarodne nadležnosti.

Sud koji izaberu stranke, makar to bio i sud zemlje koja nije članica konvencije, dobija na temelju stranačkog sporazuma međunarodnu nadležnost isključivog karaktera, pa bi se i sudovi zemalja članica, kao bi tužba pred njima bila postignuta mimo sporazuma trebali proglasiti međunarodno nenadležnim.

Jedini izuzetak od tog pravila je situacija u kojoj bi zbog neprihvatanja nadležnosti izabranog suda došlo do uskraćivanja pravde.

Voljni izbor međunarodne nadležnosti trebao bi biti vezan samo za business to business ugovore, dakle one u kojima oba ugovarača, vršeći ugovorne obaveze, obavljaju svoju profesionalnu djelatnost.

Ako se, naime, radi o potrošačkim ugovorima (business to consumer), tada vrijedi poseban protektivni režim prema kojem potrošač može tužiti u zemlji svog redovnog boravišta ukoliko zahtjev proističe iz ugovora koji je nastao u vezi s poslovnim aktivnostima tuženog u toj zemlji.

Sporazumni izbor je također bez dejstva ukoliko predmet spada pod isključivu nadležnost propisanu konvencijom, te ako se radi o individualnim ugovorima o radu.

Nacrt je explicite i direktno regulirao pitanje formalne valjanost sporazuma o nadležnosti.

Tako će sporazum biti validan ako je sačinjen u pismenoj formi, ali i onda kada je sačinjen na način koji uključuje bilo koji drugi način komunikacije koji informaciju čini dostupnom kako bi se na nju moglo kasnije pozvati, pa čak i onda kada je sačinjen ili potvrđen na način koji je "za stranke uobičajen".

U Prednacrtu je veoma restriktivno propisan opseg isključive međunarodne nadležnosti pojedinačnih zemalja članica.

Tako je u postupcima čiji su predmet nekretnine isključivo nadležno pravosuđe zemlje u kojoj je nekretnina situirana.

Isto tako, svaka zemlja članica ima isključivu nadležnost u postupcima u kojima  se odlučuje o statusnim stvarima domaćih pravnih osoba, u postupcima vezanim za prava koja su upisana u domaće javne registre (npr. prava industrijskog vlasništva), ukoliko se o takvim pitanjima ne odlučuje kao o prejudicijelnim pitanjima.

Osim toga, isključiva međunarodna nadležnost organa jedne članice bi mogla biti i otklonjena kao smetnja za priznavanje sudske odluke u drugim zemljama članicama i to voljom stranaka, što je u nacionalnim zakonodavstvima rijedak izuzetak.

Ukoliko bi tužilac tužio pred nekim drugim pravosuđem, a ne pred onim koji je prema Prednacrtu isključivo međunarodno nadležno, sud te zemlje će ipak biti međunarodno nadležan ukoliko se njegovoj nadležnosti ne usprotivi tuženi, i to najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu.

Prednacrt je sadržavao i više pravila o specijalnoj međunarodnoj nadležnosti za pojedine vrste predmeta.

36

Tako je predviđeno da se tužba vezana za ugovorne odnose može podnijeti sudu zemlje u kojoj je uslijedila potpuna ili djelimična isporuka robe, u kojoj je uslijedilo djelimično ili potpuno pružanje usluge, a ukoliko je riječ o ugovoru koji obavezuje i na jedno i na drugo, težišni kontakt za međunarodnu nadležnost je mjesto potpunog ili djelimičnog izvršavanja glavne obaveze.

Spomenute odredbe se odnose na business to business ugovore, pošto za potrošačke ugovore postoje posebna, protektivna pravila prema kojima je nadležno pravosuđe zemlje članice u kojoj je redovno boravište potrošača.

Slično je regulirana i posebna međunarodna nadležnost u području individualnih ugovora o radu, gdje su kriteriji redovno boravište uposlenika ili lex loci laboris.

Pritom bi i u slučaju potrošačkih, kao i u slučaju individualnih ugovora o raud, bio uvažen princip sporazumnog izbora nadležnosti, ali samo nakon izbijanja sproa (dakle, preko posebnog, naknadno, prorogacionog sporazuma).

Kad je u pitanju vanugovorna odgovornost za štetu, Prednacrt je predvidio međunarodnu nadležnost prema principu forum delicti, pri čemu u obzir dolazi i nadležnost prema forumu laesionis, ukoliko je ova druga tuženome bila predvidljiva.

Prednacrt regulira dvije najznačajnije međunarodnopravne posljedice međunarodne ne/nadležnosti:

a. dvostruku litis pendenciju i b. ekstrateritorijalno dejstvo presuda.

Dejstvo dvostruke litis pendencije sastoji se u tome što bi se morao prekinuti postupak pred sudom jedne od zemalja ugovornica ukoliko se pokaže da je pred sudom neke druge zemlje ugovornice ranije započet postupak u istoj stvari (i među istim strankama).

No, takav učinak bi bio moguć jedino uz kumulativno ispunjenje tri uvjeta:

         Postojanje međunarodne nadležnosti suda koji je prvi poveo postupak i to po konvencijskim kriterijima ili po nacionalnim kriterijima koji su konzistentni sa konvencijskim

         Izvjesnost o mogućnosti priznavanja i izvršavanja odluke u inostranstvu

         Okolnost da sud koji je kasnije započeo postupak nema isključivu međunarodnu nadležnost prema konvenciji (a karakter isključive nadležnosti ima i nadležnost utemeljena sporazumom stranaka)

Pa čak i tada je moguće da se kasniji posutpak ipak nastavi, ukoliko je u ranije započetoj parnici tužilac propustio učiniti sve što je potrebno da bi odluka bila donesena, ili ukoliko sud koji je prvi započeo parnicu iz bilo kojeg razloga ne presudi u razumnom vremenu.

U Prednacrtu je prihvaćena doktrina forum non conveniens, pri čemu se pravila o litis  pendenciji neće primjenjivati, ako sud pred kojim je ranije započet postupak na zahtjev stranke utvrdi da je kasniji sud očigledno podesniji (clearly more appropriate) da riješi taj slučaj.

Što se tiče efekta res iudicata, prema konvenciji ga mogu imati samo presude koje su podobne za priznavanje i izvršavanje ex iure conventionis.

37

Konvencijski režim priznavanja se ne proširuje na presude koje dolaze iz zemalja koje nisu članice.

U konvenciji stoji da će biti priznate i izvršene sve presude donijete na temelju konvencijskih pravila o direktnoj međunarodnoj nadležnosti, kao i one donijete na temelju nacionalnih jurisdikcijskih kriterija, ukoliko su konzistentni sa standardima konvencije.

Da bi bila priznata, strana presuda mora imati svojstvo pravosnažnosti i međunarodnu nadležnost.

Dakle, neće biti priznata presuda koju je donio sud koji je međunarodnu nadležnost utemeljio na kriterijima koji su u suprotnosti sa konvencijskim standardima o direktnoj međunarodnoj nadležnosti.

Što se tiče drugih potencijalnih smetnji za priznavanje, na prvom mjestu je smetnja ranije započete parnice u istoj stvari pred domaćim sudom, što će dovesti do suspenzije posutpka priznavanja.

Slijedi res iudicata efekt koji se pripisuje ranije donijetoj presudi u istoj stvari u zemlji priznavanja, kaoi presudi donesenoj u nekoj 3. zemlji, ukoliko ona ispunjava uvjete za priznavanje.

Sljedeća smetnja su eventualne proceduralne nekorektnosti poput one o obostranom saslušanju, ali i onog o neovisnosti i nepristranosti suda.

Posebnom odredbom je regulirana smetnja koja se tiče ugrožavanja tuženikovog prava na odbranu.

Te, odbijanje je moguće zbog dežurne rezerve javnog poretka, ili zbog fraudulonih radnja stranka koje bi bile vezane s procedurom.

 

PRIZNAVANJE I IZVRSENJE STRANIH ARBITRAZNIH ODLUKA -  Postoji velika sličnost u pogledu mogućnosti i načina priznavanja stranih arbitražnih odluka sa priznavanjem i izvršavanjem stranih sudskih odluka.

Osnovna razlika je u tome što arbitraže nisu državni organi i što ne raspolažu sredstvima prinude ralizacije svojih odluka.

S druge strane, efikasnost arbitražnog rješavanja sporova je uvjetovana provođenjem arbitražnih odluka.

Stoga je neminovno da se uspostavi proceduralna kopča između rezultata arbitražnog posutpka i mogućnosti prinudnog izvršenja.

To se u uporednom procesnom MPP rješava tako što se konačnim arbitražnim odlukama zakonom daje svojstvo izvršnog naslova (titulus executionis), čime se stvara pravna mogućnost da se na temelju njih može pokrenuti izvršni postupak, kao i na temelju pravosnažnih sudskih odluka.

Međutim, činjenica je da se u najvećem broju slučajeva arbitražne odluke izvršavaju dobrovoljno, čemu doprinose tzv. korporativne sankcije.

Riječ je o sankcijama iza kojih ne stoji državna prinuda u formi izvršnog posutpka, već različita strukovna udruženja, pri kojima su takve arbitraže najčešće i osnovane.

Takve sankcije (npr. brisanje članstva iz udruženja, stavljanje na crnu listu, zabrana ponovnog obraćanja toj arbitraži i sl.) narušavaju poslovni ugled i kredibilitet stranaka koje odbijaju provesti arbitražnu odluku.

Naš ZMPP sadrži posebna pravila o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka (čl. 97-101), a uz to je BiH član spomenute Njujorške konvencije.

ZMPP najprije daje kvalifikaciju pojma strane arbitražne odluke, koristeći se pritom dvostrukim kriterijem: kriterijem mjesta donošenja odluke i kriterijem primijenjenog procesnog prava.

38

Kod nas se stranom arbitražnom odlukom smatra odluka donesena u inostranstvu, ali i odluka donesena na teritoriji BiH po stranom procesnom pravu.

Postupak priznavanja pokreće se zahtjevom, a obavezni sastojci podneska su uz to i sama arbitražna odluka, arbitražni sporazum u originalu ili ovjerenom prepisu.

Ako su spomenuti dokumenti na stranom jeziku, mora ih pratiti i prijevod ovlaštenog prevodioca.

Mjesno je nadležan drugostepeni (kantonalni/okružni) sud na čijoj teritoriji treba provesti izvršni postupak (dakle, kriterij je situs tuženikove imovine koja je podobna za izvršenje).

Postupak priznavanja se odbija po istim principima kao i kod priznavanja stranih sudskih odluka. Dakle, sud ne zakazuje ročište, već se ograničava na ispitivanje postojanja propisanih uvjeta, a pritom može tražiti potrebna objašnjenja od arbitara ili od stranaka.

Stoji, naravno, i mogućnost ulaganja prigovora protivnika predlagača.

Protiv rješenja koje sud donese može se izjaviti žalba u roku od 15 dana i o njoj bi odlučivali Vrhovni sud Federacije/RS.

Potencijalne smetnje za priznavanje su taksativno propisane.

Neke od njih su iste kao i u postupku za priznavanje sudskih odluka i prema čl. 99 to su:

         Isključiva međunarodna nadležnost našeg suda,

         Povreda javnog poretka,

         Nedostatak reciprociteta,

         Povreda prava na odbranu tuženog,

         Konačnost odluke.

U centru pažnje je naravno validnost arbitražnog sporazuma.

Tako će se priznavanje strane arbitražne odluke odbiti ako sud utvrdi da arbitražni sporazum nije zaključen u pismenom obliku (odnosno razmjenom pisama, telegrama i teleprinterskih saopćenja). Taj se zahtjev danas šire i elastičnije tumači.

Osim ovog, do odbijanja priznavanja će dovesti i bilo koji drugi element koji se tiče općih elemenata njegove valjeanosti, po ocjeni našeg suda (čl. 99 st. 6).

Nema priznavanja ni onda kad postoji nesklad između arbitražnog sporazuma i sastava arbitraže, odnosno provedenog postupka jer ZMPP inzistira na tome da je arbitraža morala biti sastavljena tačno onako kako to stoji u arbitražnom sporazumu.

Prekoračenje ovlaštenja koja su arbitrima data arbitražnim sporazumom, također je zakonski razlog da se obdije priznati strana arbitražna odluka (čl. 99 st. 9).

Pritom je ostavljena mogućnost djelimičnog priznavanja i izvršavanja odluke u idjelu u kojem prekoračenja nije bilo, ukoliko je takvo cijepanje moguće.

39

Preostali razlozi za odbijanje priznavanja također su vezani za specifičnosti arbitražnog postupka: arbitrabilnost spora (mogućnost da je prema ocjeni našeg suda, spor uopće izuzme iz sudske nadležnosti i podvrgne arbitražnom postupku), te nerazumljivost i proturječnost dispozitiva odluke (čl. 99 st. 1 i 11).

Moguća je situacija u kojoj stranka pred našim sudom zahtijeva priznavanje strane arbitražne odluke koja je poništena ili obustavljena u sudskom postupku u zemlji iz koje potiče, odnosno u zemlji po čijem je procesnom pravu arbitraža postupala.

U takvim slučajevima će priznavanje također biti odbijeno na temelju čl. 99 st. 10

Prednosti koje arbitražno rješavanje sporova ima za stranke u inostrano obilježenimugovornim odnosima u odnosu na parnicu pred državnim sudovima su to što postoje multilateralne konvencije o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka, a među njima je svakako najpoznatija Konvencija UN donesena u New Yorku 1958. godine, koja danas ima više od 100 potpisnica. To je najuspješnija međunarodna konvencija u sferi MPP uopće.

Prema čl. 3 Konvencije, države ugovornice će priznavati arbitražne odluke kao obavezujuće i izvršavati ih u skladu sa domaćim procesnim pravom.

Za razliku od Ženevske konvencije iz 1927. Njujorška konvencija, barem terminološki, ne inzistira na konačnosti odluke.

 

Zahtjev za priznavanje i izvršenje mora, prema Konvenciji, sadržavati:

         Original ili ovjereni prepis same odluke,

         Original ili ovjereni prepis arbitražnog sporazuma,

         Ukoliko ovi dokumenti nisu sastavljeni na jeziku zemlje članice u kojoj se priznavanje traži, mora ih pratiti ovjereni prijevod sačinjen od sudkog ili zakletog tumača, odnosno od diplomatskog ili konzularnog predstavnika.

Konvencija utvrđuje i nekoliko razloga zbog kojih bi priznavanje i izvršavanje moglo biti odbijeno, ali samo po prigovoru stranke protiv koje je odluka donijeta i ukoliko ta stranka dokaže postojanje tih razloga.

Razlozi su:

1. Nevaljanost arbitražnog sporzaum ausljed nesposobnosti stranaka po njihovom personalnom pravu,

2. Povreda prava na odbranu tuženog usljed proceduralnih nekorektnosti,

3. Prekoračenje ovlaštenja arbitra,

4. Neodgovarajući sastav arbitraže u odnosu na sporazum stranaka,

5. Okolnost da arbitražna odluka još nije postala obavezujuća ili su je poništili/obustaviti orhani zemlje u kojoj je donijeta,

6. Nearbitrabilnost spora po pravu zemlje u kojoj se priznavanje zahtijeva,

7. Protivnost odluke javnom poretku zemlje u kojoj se priznavanje zahtijeva.

40

Konvencija expressis verbis isključuje među zemljama članicama važenje Ženevskog protokola o arbitražnim klauzulama iz 1923. i Ženevske konvencije o izvršenju stranih arbitražnih odluk aiz 1927. godine.

DIREKTNA I INDIREKTNA MEDJUNARODNA NADLEZNOST -  Postoji još jedna klasifikacija u materiji međunarodne nadženosti i po njoj se razlikuju direktna i indirektna međunarodna nadležnost.

Međunarodna nadležnost je predmet reguliranja dvaju vrsta pravnih pravila, koja imaju različitu svrhu i primjenjuju se u različitim procesnim momentima, te imaju različite pravne efekte.

Na jednoj strani, to su pravila o međunarodnoj nadležnosti koja važe u zemlji porijekla odluke, a koja se primjenjuju kod otpočinjanja i vođenja posutpka u predmetima s elementom inostranosti i čiji je cilj da uspostave ili isključe međunarodnu nadležnost tih organa, i na osnovu kojih se odlučuje da li će postupak biti uopće vođen pred tim organima ili ne. To su pravila o direktnoj međunarodnoj nadležnosti.

S druge strane, međunarodna nadležnost tih organa može biti predmet naknadnog preispitivanja u zemlji u kojoj se traži priznavanje dotične odluke, i to prema jurisdikcijskim pravilima i standardima zemlje priznavanja.

Pravilima koja se, dakle, primjenjuju nakon što je odluka (u inostranstvu) već donesena, i čiji je cilja da, u sadejstvu sa druim pravilima o priznavanju i izvršavanju stranih sudskih odluka omoguće ili isključe pravno djelovanje strane sudske odluke na domaćoj teritoriji.

To su pravila  o indirektnoj međunarodnoj nadležnosti.

Ako je odluka donesena u državi X, a njeno priznavanje se traži u državi Y, onda bi to značilo da je u prvom slučaju riječ o tome da li su organi države X nadležni prema njenim vlastitim pravilima o direktnoj međunarodnoj nadležnosti, a u drugom slučaju o tome da li su sudovi države X bili (mogli biti) nadležni prema pravilima o indirektnoj međunarodnoj nadležnosti države Y.

 

Konvencije posebno koriste termine direktna i indirektna međunarodna nadležnost, što nije podudarno sa upotrebom tih termina u nacionalnim zakonodavstvima.

Osnov i razlog za podjelu pravila o međunarodnoj nadležnosti na direktna idirektna može se naći i u nacionalnim izvorima procesnog MPP.

Na takvu mogućnost posebno ukazuje analiza pravila sa osloncem na strano pravo.

Riječ je o pravilima koja, poput čl. 62 našeg ZMPP, nadležnost domaćih organa čine ovisnom o mogućnosti priznavanja naše odluke u dotičnoj stranoj zemlji.

Međunarodna nadležnost domaćeg suda na temelju jednog takvog pravila mogla bi se nazvati indirektnom jer između ovlaštenja koje domaćem sudu daje domaći zakonodavac posreduje volja stranog zakonodavca oličena u njegovim pravilima o priznavanju stranih sudskih odluka, koja domaći sud uzima u obzir prije otpočinjanja postupka.

ZNAČAJ KVALIFIKACIJE KOD UTVRDJIVANJA I PREISPITIVANJA MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI -  Kriteriji na kojima se zasniva međunarodna nadležnost organa jedne zemlje mogu imati različit karakter.

Npr. međunarodna nadležnost na osnovu situsa nekretnina ne izaziva nikakve neudomice, ali temeljiti međunarodnu nadležnost prema domicilu ili sjedištu osobe nije uvjek jednostavno.

41

Neki jurisdikcijski standardi su proste činjenice (kao što je situs stvari), neki su pravna utvrđenja bazirana na više činjenica (domicil ili redovno boravište), a neki su i sami pravni odnos (državljanstvo).

Na taj problem se može gledati iz aspekta suda koji treba voditi postupak i koji treba kvalificirati pojmove u normama o međunarodnoj nadležnosti kako bi ustanovio da li je nadležan; ili iz aspekta suda koji priznaje stranu odluku, koji mora kvalificirati pojmove u normama o međunarodnoj nadležnosti kako bi utvrdio da li je sud odluke doista bio nadležan.

U prvom slučaju, o kvalifikaciji ovisi sama mogućnost da se postupak vodi, a u drugom mogućnost da se strana odluka prizna.

Kako je riječ o domaćim procesnim normama, sva pitanja u vezi sa njihovom primjenom su podvrgnuta legi fori, pa su za kvalifikaciju mjerodavni domaće zakonodavstvo i pravna shvatanja.

Ako naš sud kvalificirajući pojam prebivališta tuženog, prema našem pravu ustanovi da je tuženi domiciliran u inostranstvu, a pritom ne postoji nikakav drugi osnov za posebnu međunarodnu nadležnost, on će tužbu odbaciti zbog međunarodne nadležnosti.

Ima situacija kada domaće norme o međunarodnoj nadležnosti sadrže referencu vezanu za strano pravo i takva pravila se nazivaju pravilima s osloncem na strano pravo.

Takva pravila najčešće traže oslonac u stranim pravilima o priznavanju i izvršavanju stranih sudskih odluka i ratio im je u tome što unaprijed osiguravaju priznanje domaće sudske odluke u određenoj stranoj zemlji.

Kvalifikacija kategorija i pojmova u stranom procesnom pravu na koje domaća norma referira izvršit će se prema pravnim shvatanjima dotične strane zemlje.

Čl. 62: nadležnost naših sudova u bračnim sporovima stranih državljana uvjetovana je mogućnošću da odluka našeg suda bude priznata u njihovoj zemlji.

 

Ovdje se zapravo radi o prejudicijelnom pitanju i u interesu je međunarodne pravne saradnje i sigurnosti stranaka da se vodi računa o stranom pravu ukoliko je izvjesno ili izgledno da će priznavanje i izvršavanje naše odluke ovisiti o stranom organu.

Što se tiče konvencija i međunarodnih ugovora, većina u samom aktu daju autonomno tumačenje pojedinih pojmova koje postaje obavezno za zemlje članice.

Ako međunarodni ugovor ne sadrži potrebna preciziranja, tada zasnivanje međunarodne nadležnosti na osnovu konvencijskih pravila treba vršiti rukovodeći se smislom i ciljevima konkretnog međunarodnog ugovora, a sudska praksa u ovakvom slučaju često pribjegava legi fori.

Kada se međunarodna nadležnost zasniva na domaćim pravilima, treba imati na umu da su za međunarodnu nadležnost našeg suda relevantne činjenice koje postoje u vrijeme otpočinjanja parnice.

Kasnija izmjena činjeničnog stanja (npr. promjena prebivalušta/boravišta/državljanstva) ne može dovesti do gubitka nadležnosti.

Kada je riječ o kontroli međunarodne nadležnosti stranog suda u posutku priznavanja i izvršavanja strane sudske odluke, naš sud se neće dublje upuštati u ocjenu nadležnosti sutranog suda, već će samo utvrditi da li je povrijeđena naša isključiva međunarodna nadležnost.

Primjer: Prvostepeni sud je, polazeći od okolnosti da je tuženi državljanin BiH u postupku pred stranim sudom u vrijeme podnošenja tužbe pred stranim sudom i u toku vođenja posutpka imao posljednje prebivalište u BiH, gdje je sa tužiteljicom živio do odlaska u Njemačku, a primjenom čl. 61 st. 2 i čl. 89 st.

42

1 ZMPP, zaključio da u ovoj stvari postoji isključiva nadležnost suda BiH, a kako se tuženi protivi priznavanju strane odluke nisu se stekli uvjeti za priznavanje pa je donio rješenje kojim se odbija priznavanje.

Drugostepeni sud je, odlučujući o zahtjevu revidenta, poništio prvostepenu odluku.

U obrazloženju stoji da je prvostepeni sud propustio provođenjem odgovarajućih dokaza utvrditi da li je tuženi u postupku pred stranim sudom u vrijeme podnošenja tužbe imao stalni boravak u Njemačkoj koji bi mogao positovjetiti sa pojmom prebivališta prema domaćem pravu i u ovisnosti o utvrđenju ove činjenice ocijeni da li se radi o isključivoj nadležnosti suda BiH.

ZMPP propisuje da se neće priznati strana odluka ako u predmetu postoji isključiva nadležnost našeg suda.

Relevantan je trenutak u kojem se priznaje strana odluka, a ne trenutak pokretanja postupka pred stranim sudom.

Pitanje je treba li odbiti priznavanje strane odluke kad u momentu priznavanja postoje uvjeti za našu isključivu nadležnost, iako to nije bio slučaj u vrijeme kad je postupak pred stranim sudom počeo.

Općeprihvaćeno mišljenje je da to nije prikladno, nego bi trebalo analogno primijeniti čl. 81 ZMPP koji propisuje da se nadležnost našeg suda cijeni prema čijenicama koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći.

To znači da bi naš sud u postupku priznavanja trebao procijeniti da li su u vrijeme kad je započeta parnica pred stranim sudom postojale pretpostavke za našu isključivu nadležnost.

 

 

 

UTJECAJ REZERVE JAVNOG PORETKA I IZIGRAVANJA ZAKONA - U kontekstu priznavanja i izvršavanja stranih sudskih i arbitražnih odluka, rezerva javnog poretka ima dvostruk značaj.

U prvom redu povreda domaćeg javnog poretka je općeprihvaćen razlog za odbijanje priznavanja.

Međutim, postavlja se pitanje može li se rezerva javnog poretka upotrijebiti onda kad sama strana odluka nije u suprotnosti s javnim poretkom zemlje priznavanja, ali je strani sud utemeljio svoju međunarodnu nadležnost na nekom od "ekscesnih" internacionalno neprihvatljivih kriterija?

U EU su eskcesni kriteriji na crnoj listi, a regulativom Vijeća iz 2000. godine i ne smiju se primjenjivati, a takvu listu je sadržavao i Prednacrt haške konvencije o međunarodnoj nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji iz 1999. (koji do danas nije postao konvencija).

Smatra se da primjena stranih propisa o međunarodnoj nadležnosti, i to u postupku pred sudom same te zemlje, ne može dovoditi donepodnošljivih posljedica za zemlju priznavanja.

Primjena tih privima, na kojim god kriterijima se ona bazirala, ima za posljedicu to da je strani sud međunarodno nadležan ili ne, a sama činjenica da on to jest nije po sebi nepodnošljiva za zemlju priznavanja.

Sporno je jedino to što je on nadležan baš na osnovu konkretnog neprihvatljivog kriterija (npr. domicil muža, redovno boravište tužioca).

U takvom slučaju ne bi bilo mjesta upotrebi rezerve javnog poretka, pošto je njen smisao u tome da se na domaćoj teritoriji neutraliziraju efekti nekorektno provedenog postupka i nedopustive odluke o meritumu.

43

Za stranke je veoma  značajno pitanje pred čijim će sudom biti raspravljeni njihovi pravni odnosi s međunarodnim elementima.

Kako se međunarodna nadležnost bazira na činjenicama na koje stranke najčešće mogu utjecati, za očekivati je da će one ponekad pribjegavati vještačkom stvaranju ili mijenjanju kriterija za međunarodnu nadležnost.

Što se tiče frauduloznog ponašanja, stranke mogu, kao i kod izigravanja na području sukoba zakona biti motivirane primjenom za njih povoljnijeg materijalnog prava (jer svaki sud primjenjuje vlastita koliziona pravila koja mogu voditi do različitih mjerodavnih prava).

Država priznavanja ne može neposredno utjecati na ovakve akte stranaka, pa se postavlja pitanje treba li reagirati nepriznavanjem odluke?

To vrijedi i za zemlje koje, kao naša, jurisdikcijski test ograničavaju na provjeru postojanja vlastite isključive nadležnosti, pošto fraudulozno ponašanje može biti upravljeno baš na izigravanje isključive nadležnosti našeg suda.

Postoji mišljenje da se i ovdje treba rukovoditi ciljem postupka priznavanja i izvršavanja, a on je, pogotovo u sistemima ograničene kontrole kakav je kod nas, samo u tome da se onemogući priznavanje strane odluke donesene u nekorektnom postupku ili one čije je rješenje o meritumu neprihvatljivo.

Pogotovo ako se ima u vidu da se nadležnost stranog suda ne preispituje ukoliko je, s našeg aspekta, predmet u sektoru konkurentne međunarodne nadležnosti, čini se da nema mjesta, a ni zakonskog uporišta da se priznavanje strane odluke odbije zbog frauduloznih radnji.

 

 

 

PRAVNI POLOŽAJ STRANACA

RESTRIKCIJE PROCESNOPRAVNE PRIRODE -  Opća deklaracija o pravima čovjeka i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima garantiraju svakom čovjeku pravni subjektivitet kao ljudsko pravo.

Ove odredbe međunarodnog prava treba tumačiti i kao pravo svakog čovjeka na slobodan pristup sudovima bilo koje države.

U tom smislu treba tumačiti i odredbu Europske konvencije o ljudskim pravima u kojoj se govori o pravu na pravičan postupak.

Tome treba dodati i odredbe o slobodnom pristupu sudovima država ugovornica haških konvencija o pravnom položaju apatrida, te o statusu izbjeglica.

Ukoliko se pred domaćim organom vodi posutpak u privatnopravnom predmetu s inostranim obilježjima u subjektu, a strani element je državljanstvo stranke, to praktično znači da u postupku sudjeluje stranac, pa se postavlja pitanje da li to iziskuje primjenu naročitih pravila procesnog MPP?

Idealna situacija bi trebala biti takva da svojstvo stranca nema nikakvog utjecaja na pristup postupku pred domaćim organima, niti na procesnopravni položaj stranca.

Današnje države omogućavaju sticanje i uživanje čitavog niza privatnih prava koja strancima nisu bila ranije dostupna.

44

Iz toga slijedi da bi i pravo na pravnu zaštitu trebalo strancima biti dostupno bez restrikcija, iako u stvarnosti još uvijek nije sasvim tako.

U pogledu pravne zaštite njihovih subjektivnih prava, stranci su načelno izjednačeni s domaćim državljanima.

Oni se mogu obraćati domaćem pravosuđu i da bez naročitih uvjeta sudjeluju u građanskom sudskom postupku, kao i u postupku pred drugim državnim organima koji odlučuju u privatnopravnoj sferi.

Uskraćivanje prava na pravnu zaštitu strancima najozbiljnije bi dovelo u pitanje njihov pravni status, ali i načelo jednakosti pred zakonom, koje ima najviši rang u svim savremenim pravnim sistemima.

Ne može se reći da je strančev položaj u postupku pred domaćim sudom uvijek potpuno isti kao i položaj domaćeg državljanina jer se može desiti da strančev procesnopravni položaj bude nepovoljniji u odnosu na domaće državljane.

Savremeni pravni sistemi poznaju uglavnom 2 ustanove koje tome vode: aktorska kaucija i pravo na besplatnu sudsku pomoć (o čemu će biti kasnije u skripti).

 

STRANAČKA I PARNIČNA SPOSOBNOST STRANACA - ZMPP sadrži odredbe o stranačkoj i parničnoj sposobnosti stranih državljana i stranih pravnih osoba.

Naš je zakonodavac odstupio od teritorijalnog principa koji je u ovoj materiji uobičajen, i pomoću čl. 79 prihvatio personalni princip što znači da će se na pitanja stranačke i parnične sposobnosti stranaca primijeniti propisi njegovog nacionalnog procesnog prava.

Šta više, kad je u pitanju parnična sposobnost, koja je vezana sa dostizanjem određene životne dobi, stranac će se smatrati parnično sposobnim bilo po svom nacionalnom zakonu, bilo po zakonu BiH, i svojom izjavom može u svakom trenutku preuzeti vođenje parnice ukoliko ju je do tada vodio njegov zakonski zastupnik.

Kad su u pitanju pravne osobe, njihova se stranačka sposobnost na temelju čl. 79 st. 4 podrvrgava pravu njihove nacionalne pripadnosti, u smislu čl. 17 ZMPP.

 

CAUTIO IUDICATUM SOLVI  - Kad parnicu pred domaćim sudom pokreće stranac (ili apatrdi) koji nema prebivalište u BiH, tada tuženi može postaviti zahtjev za polaganje aktorske kaucije (cautio iudicatum solvi), po čl. 82 st. 2 ZMPP.

Radi se o novčanom iznosu koji služi za osiguranje troškova postupka za slučaj da stranac izgubi spor.

Ako tužilac, koji je strana osoba bez prebivališta u BiH, izgubi spor, moglo bi se dogoditi da se troškovi parnice ne mogu namiriti iz njegove imovine koja se nalazi u inostranstvu.

45

Zato sud određuje visinu kaucije i rok u kojem se ona mora položiti (čl. 84 st. 1).Ukoliko tužilac ne plati kauciju u roku koji mu je određen, smatrat će se da je tužba povučena (u prvom stepenu) ili da je odustao od pravnog lijeka (u drugom stepenu, čl. 84 st. 2).

Podnošenje zahtjeva za polaganje tužilačke/aktorske kaucije ima suspenzivno dejstvo na parnicu koja se ne može nastaviti dok o tome zahtjevu ne bude odlučeno, a ako je odlučeno pozitivno, dok se sama kaucija ne položi.

Za primjenu instituta aktorske kaucije u našem pravu su potrebna dva preduvjeta:

1)      Tužilac treba da je strani državljanin ili apatrid, u oba slučaja bez prebivališta u BiH,

2)      Tuženi treba da postavi zahtjev za polaganje kaucije.

Prema ZMPP momenat do kojeg se zahtjev može postaviti je pripremno ročište, a ako ga nije bilo onda na prvom ročištu za glavnu raspravu, prije upuštanja u meritum (čl. 82 st. 2).

Takav zahtjev bi se mogao postaviti i kasnije ukoliko je tuženi tek tada saznao da je tužilac strani državljanin/apatrid ili ako je to tužilac tek tada i  postao.

Zahtjev se mora podnijeti odmah po saznanju za tu okolnost.

Postoje i razlozi koji isključuju pravo tuženog na osiguranje parničnih troškova, tj. obavezu stranca na plaćanje kaucije i oni se tiču same ličnosti tužiova, države čiji je državljanin ili vrste spora, a to će biti osoba koja uživa azil u BiH, stranac čija država ne naplaćuje kauciju državljanima BiH (faktički reciprocitet), ako se radi o tužiočevom potraživanju iz radnog odnosa u BiH, o bračnim ma/paternitetskim sporovima, mjeničnim ili čekovnim tužbama i u slučaju podnošenja protivtužbe (čl. 83 ZMPP).

ZMPP je prihvatio kauciju novijeg tipa i ona se ne traži od stranca/apatrida koji žive u BiH. Riječ je o ustanovi čiji cilj nije u tome da se diskriminiraju stranci u postupku pred sudom, već da se zaštiti tuženi, koji bi u slučaju nemogućnosti izvršenja na tužiočevoj imovini morao sam snositi parnične troškove, premda je dobio spor.

UVJETOVANJE BESPLATNE SUDSKE POMOCI - Predviđena je mogućnost da stranka u postupku bude oslobođenja plaćanja troškova postupka, ako bi njihovo plaćanje stranku/njenu porodicu egzistencijalno ugrozilo (čl. 172).

Svrha ove ustanove (tzv. siromaško pravo) nalagala bi da se ona bezuvjetno mora primijeniti i na strance.

Ipak, kad su u pitanju strani državljani, uvjetovanja je postojanjem reciprociteta sa njihovom državom.

Imajući na umu svrhu ustanove besplatne sudske pomoći, takva pomoć bi trebala biti bezuvjetno dostupna i strancima čije je prebivalište u BiH, kao i apatridima.

Postoji i mogućnost oslobađanja stranaca od uvjeta reciprociteta na temelju bilateralnih i multilateralnih međunarodnih ugovora, kao što je to slučaj i kod aktorske kaucije.

I onda kad reciprocitet sa strančevom državom nije sporan, stranac ne može računati na besplatnu sudsku pomoć ako prethodno ne dokumentira svoje imovinsko stanje ispravom koju izdaju nadležni organi u zemlji njegovog prebivalušta, ili diplomatsko-konzularno predstavništvo njegove zemlje.

UPOTREBA STRANIH JAVNIH ISPRAVA -  Neke pravne i druge činjenice u postupku kod predmeta s inostranim obilježjem, mogu se dokazivati samo stranim javnim ispravama (npr. državljanstvo, vlasništvo, zaključenje braka, rođenje ili smrt i sl.)

46

Na isti način se dokazuje i sadržaj stranog prava (čl. 13) te se isprava mora pribaviti uz međunarodnu pravnu pomoć ili je može prezentirati sama zainteresirana stranka.

 U pravilu se traže 2 uvjeta kako bi se stranoj javnoj ispravi priznala dokazna snaga koju u postupku pred domaćim sudom imaju javne isprave koje su izdali domaći organi.

Prvi uvjet je postojanje reciprociteta u pogledu uvažavanja javnih isprava između domaće i dotične strane zemlje. On se ne mora dokazivati, ali je riječ o oborivoj pravnoj pretpostavci.

Drugi uvjet je legalizacija strane javne isprave, tj. ovjera njene autentičnosti.

Da li je legalizacija neke strane isprave potrebna prvenstveno određuju međunarodna pravila, a ukoliko ih nema, mjerodavan je lex fori.

Nasuprot tome, karakterizaciju same strane isprave kao javne ili privatne treba vršiti prema pravu države porijekla isprave.

Kad god je to moguće, kvalifikaciju isprave treba vršiti po autonomnim konvencijskim pojmovima, kakav je npr. dat u Haškoj konvenciji o ukidanju potrebe legalizacije stranih isprava iz 1961. godine, čija je članica BiH, a prema kojoj se stranim javnim ispravama smatraju:

1)      Isprave koje je izgao organ ili službenik državnog pravosuđa

2)      Administrativnopravne isprave

3)      Isprave koje je izdao ili ovjerio javni bilježnik

4)      Službene izjave kao što su izvodi o upisu u javne knjige, ovjera tačnosti datuma, ovjera potpisa kad su stavljeni na privatne isprave

 

LEGALIZACIJA je postupak u kojem se potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe na ispravi, te pečata na njoj.

Postoje unutarnje i međunarodne legalizacije.

Prvu vrše organi države u kojoj je isprava izdata i u pravilu se podrazumijeva da je najprije ovjeri rukovodilac organa koji je ispravu izdao (npr. predsjednik suda), potom resorno ministarstvo, te ministarstvo vanjskih poslova.

Međunarodnu legalizaciju predstavlja ovjeravanje autentičnosti od strane diplomatsko-konzularnog predstavništva države u kojoj se isprava treba upotrijebiti.

Prema Zakonu o važnosti javnih isprava u BiH, javne isprave izdate u inostranstvu važe u BiH u skladu s bilateralnim međunarodnim ugovorima.

Ukoliko isprave dolaze iz zemlje sa kojom nemamo bilateralni ugovor, važit će ukoliko sadrže sve elekente propisane odgovarajućim međunarodnim konvencijama i pod uvjetom reciprociteta.

Postojanje (faktičkog) reciprociteta utvrđuje Ministarstvo pravde BiH po prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva vanjskih poslova.

Isto tako, domaće javne isprave namijenjene za upotrebu u inostranstvu podliježu ovjeri nadležnih organa FBiH, RS, BD, kao i nadovjeri od nadležnih institucija BiH u skladu sa međunarodnim ugovorima koji su na snazi u BiH.

47

Premda zakon ne imenuje organe nadležne za nad/ovjeru u odsustvu međunarodnog ugovora, za ovjeru je nadležno Ministarstvo pravde (prethodno rukovodilac organa koji je ispravu izdao), a za nadovjeru Ministarstvo vanjskih poslova BiH.

Bilateralnim ugovorima države nastoje isključiti potrebu legalizacije javnih isprava u uzajamnom pravnom saobraćaju, a na multilateralnom planu Haška konferencija za MPP je stvorila uspješan multilateralni međunarodni instrument još 1961. (gore navedeni).

Konvencija koja efikasno reducira formalnosti koje se moraju ispuniti kako bi javna isprava izdata u jednoj ugovornici mogla biti upotrijebljena u ostalima.

Umjesto složenog postupka legalizacije, konvencija propisuje da je jedina formalnost koju ugovornice mogu zahtijevati je potvrda (certifikat) vjerodostojnosti potpisa, svojstva u kojem je potpisnik isprave postupio, te istovjetnosti pečata kojim je isprava snabdjevena, stavljanje na ispravu ili njen dodatak, čiji je obrazac utvrđen aneksom konvencije, a koju izdaje organ države iz koje isprava potiče.

Potvrda može biti sastavljena na jeziku zemlje čiji je organ izdaje.

 

PRIMJENA STRANOG PRAVA  - Nabitnija specifičnost postupka u inostrano obilježenim predmetima je to da pri odlučivanju o meritumu često treba primijeniti strano umjesto domaćeg prava.

To će biti slučaj uvijek kada domaće kolizione norme upućuju na pravo strane države.

Postoji službena dužnost domaćeg suda da utvrdi sadržaj materijalnog prava te da ga pravilno primijeni (iura novit curia).

Stranke u tome ne moraju sudjelovati, niti zbog toga smiju trpjeti štetne posljedice, jer im na raspolaganju stoje pravni lijekovi.

Da li taj princip vrijedi i onda kada mjerodavno materijalno pravo nije domaće, već je to pravo neke strane države.

Nerealno je očekivati da domaći sud poznaje strana zakonodavstva, kao što je dužan poznavati domaće.

U današnjem procesnom MPP poznata su dva stanovišta: 

1)      Strano pravo ima jednak tretman kao domaće - angloamerički pravni krug - podrazumijeva dužnost stranaka da se pozovu na strano pravo i da dokažu njegov sadržaj. Ukoliko stranke to ne učine, sudovi u dotičnim zemljama neće odbiti tužbeni zahtjev, nego će donijeti odluku na temelju vlastitog prava (lex fori), na temelju presumpcije da su rješenja u stranom i domaćem pravu jednaka.

Glavna procesno-pravna posljedica je nemogućnost upotrebe revizije zbog pogrešne primjene prava.

48

2)      Tretiranje stranog prava kao činjenične stvari (res facti) - kontinentalno-europske zemlje - princip iura novit curia se proširuje i na postupke u inostrano obilježenim predmetima, što znači da je utvrđivanje sadržaja stranog prava zadatak suda kojeg on obavlja ex officio.

Sud će to najčešće učiniti preko državnih organa (Ministarstvo pravosuđa ili vanjskih poslova), uz međunarodnu pravnu pomoć, korištenjem stručne literature i uz dobrovoljnu asistenciju stranaka.

Isto rješenje je i u čl. 13 ZMPP.

Što se tiče procesno-pravnih posljedica, izjednačavanje stranog prava sa domaćim znači i dopuštenost pravnih lijekova kojima je cilj da se otkloni pogrešna primjena materijalnog prava (žalba/revizija).

 

MEDJUNARODNA REGULACIJA - Haška konvencija o građanskom sudskom postupku (1954/1957. godine, a BiH ju je preuzela 1993.) Konvencija oslobađa aktorske kaucije i dostupnost besplatne sudske pomoći.

Oslobađanje od polaganja cautio iudicantum solvi je prema konvenciji dvostruko uvjetovano:

1)      Državljanstvom

2)      Domicilom

Drugim riječima, tužilac ili intervenijent koji je stranac za zemlju u kojoj se vodi postupak oslobođen je od obaveze uplate kaucije radi obezbjeđenja parničnih troškova, pod uvjetom da je državljanin jedne od zemalja ugovornica, te da je domiciliran u jednoj od tih zemalja.

Konvencija ne dira u eventualno povoljniji ugovorni režim (bez uvjeta u pogledu domicila), koji od ranije postoji između ugovornica na bi/multilateralnoj osnovi.

Konvencija zauzvrat garantira izvršivost presuda koje glase na plaćanje parničnih troškova u zemljama ugovornicama, ukoliko su izrečene protiv tužioca ili intervenijenta koji je oslobođen kaucije, bilo po konvencijskih odredbama ili po unutarnjim propisima zemlje u kojoj je presuđeno.

Zahtjev za klauzulu izvršnosti podnosi se u pravilu diplomatskim putem, ali konvencija se ne protivi ni mogućnosti da klauzulu izvršnosti zahtjeva i sama zainteresirana stranka, ukoliko je takav put ugovoren drugim međunarodnim ugovorom.

Postupak u kojem se odluke koje se odnose na troškove nije kontradiktoran, ali je dvostepen i u tom smislu je podvrgnut legi fori.

Uvjeti koji moraju biti zadovoljeni:

1)      Autentičnost prepisa odluke

2)      Njena izvršnost prema propisima zemlje donošenja

3)      Jezik dispozitiva odluke

Naši sudovi su prema konvenciji dužni pružiti besplatnu sudsku pomoć (siromaško pravo) državljanima svih ugovornica jer je u tom pogledu među njima ovom konvencijom uspostavljen diplomatski reciprocitet.

To znači dostupnost tog prava pod istim uvjetima pod kojima je ono dostupno našim državljanima, dakle, uz predočavanje uvjerenja.

49

Konvencija obavezuje zemlje ugovornice na punu saradnju u pogledu davanja informacija koje se odnose na imovinsko stanje stranke koja pretendira na besplatnu sudsku pomoć.

Državljani zemalja ugovornica, koji imaju dokaz o siromaškom statusu, imaju i pravo na besplatno dobivanje izvoda iz matičnih knjiga, a isprave potrebne za stupanje u brak besplatno ovjeravaju diplomatska ili konzularna predstavništva zemalja ugovornica.

Haška konvencija o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom pravu (1980., a u BiH je na snazi od 1993.) - Konvencija kojom se princip nacionalnog tretmana u pogledu uživanja prava na besplatnu sudsku pomoć u građanskoj i trgovačkoj materiji proširuje u odnosu na režim utvrđen Haškom konvencijom o građanskom sudskom postupku iz 1954. godine i na osobe koje imaju redovno boravište na teritoriji jedne od zemalja potpisnica.

Tretman se proširuje i na osobe koje su ranije imale redovno boravište u zemlji ugovornici u kojoj je posutpak pokrenut ili će biti pokrenut, pod uvjetom da je predmet spora vezan za to ranije boravište.

Domašaj ove konvencije proširen je i na oblasti upravnog, socijalnog i fiskalnog prava, ukoliko je u državi u kojoj se postupak pokreće lege fori predviđena mogućnost pružanja besplatne sudske pomoći u tim oblastima.

Tri praktične najznačajnije konvencijske odredbe u ovoj materiji su :

a. one kojima je utvrđeno da su dokumenti potrebni u postupku dobivanja sudske pomoći oslobođeni svih ovjera ili drugih formalnosti (legalizacija i sl.),

b. da se postupak prijema, prosljeđivanja ovih dokumenata, kao i donošenje odluke o molbi obavljaju besplatno,

c. te da se razmatranje ovih molbi u zamoljenoj državi obavlja po hitnom postupku.

U pogledu aktorske kaucije, konvencija iz 1980. godine za oslobađanje od polaganje garancije ili depozita u bilo kojem vidu dovoljno je da stranka ima redovno boravište u nekoj od država ugovornica (nije više neophodno da ona ima i državljanstvo neke od ugovornica).

RESTRIKCIJE MATERIJALNOPRAVNE PRIRODE -  Pojam državljanstva uključuje u sebi formalno-pravnu dostpunost svih političkih, građanskih i ekonomsko-socijalnih prava koje jedna država može osigurati.

Iz definicije proističe da samo domaćim državljanima pripada puni obim svih tih prava u jednoj zemlji.

Ograničenja koja u tom pogledu mogu pogađati strance/osobe koje nisu domaći državljani, i danas postoje u uporednom pravu u sferi javnih, političkih i privatnih prava.

Upravo su ta ograničenja dodatni uvjet ili čak eventualno isključenje stranaca iz sticanja i uživanja izvjesnih privatnih prava u domaćoj državi.

 

PRAVNA PRIRODA NORMI   - Norme o dostupnosti pojedinih privatnih prava strancima, odnosno o ograničenjima tih prava, imaju internopravni karakter: svaka ih država donosi na osnovu svog teritorijalnog suvereniteta, koji joj daje vlast nad osobama i stvarima na njenoj teritoriji.

Pošto je reguliranje prava stranaca interna stvar države, to znači da se ni jednu državu ne može obavezati na to da strancima učini dospunim izvjesna prava.

Kad je u pitanju reguliranje ove materije međunarodnim ugovorima između različitih državama na bilateralnoj ili multilateralnoj osnovi, najveći značaj ima klauzula najvećeg povlaštenja i klauzula nacionalnog tretmana.

50

Klauzula najvećeg povlaštenja (klauzula najpoštovanije nacije) je ugovorna klauzula kojom se svaka država ugovornica obavezuje da državljanina druge ugovornice osigura najpovoljniji tretman koje je u pogledu uživanja konkretnog prava već dala ili će ubuduće dati državljanima neke treće države.

Ovakva klauzula cilja na izjednačavanje položaja državljana različitih zemalja u domaćoj državi i time na proširenje osnova reciprociteta.

Klauzula nacionalnog tretmana ima daleko veći značaj, ali i manju upotrebu.

Ovom se klauzulom državljani zemalja ugovornica izjednačavaju u pogledu dostupnosti nekih prava sa domaćim državljanima.

Na taj način neka prava koja bi za strance inače bila relativno ili apsolutno nedostupna postaju za državljane država ugovornica opća prava.

Što više, u nekim međunarodnim ugovorima se ide i dalje, pa se državljanima zemalja ugovornica garantiraju tzv. minimalna prava, bez obzira na to da li ih unutrašnje zakonodavstvo ugovornica daje i svojim državljanima.

Moglo bi se postaviti pitanje o prioritetu u primjeni između normi o pravima stranaca i kolizionih normi.

Ako se pred domaćim sudom vodi ostavinski posutpak povodom nepokretne zaostavštine ostavitelja koji je u momentu smrti bio strani državljanin države X.

Pretendenti za nasljeđe su jedan domaći državljanin i jedan strani državljanin države X, ostaviočeva djeca.

Domaća koliziona norma upućuje na ostaviočevu lex nationalis kao mjerodavno pravo prema kojem, s obzirom na stepen srodstva, oba nasljendnika imaju pravo na nasljeđe.

Ipak, stranac neće moći naslijediti u domaćoj zemlji ukoliko između ovih država nema reciprociteta.

Reciprocitet je, naime, uvjet pod kojim je strancu dostupno pravo na naslijeđe, kao relativno dostupno (relativno rezervirano) pravo.

Ako ovaj uvjet nije ispunjen, stranac neće moći naslijediti, premda mu to pravo pripada po lex causae.

Ovo je posljedica toga, što su norme o privatnim pravima stranaca legis fori jače u primjeni od kolizionih normi, odnosno, od stranog materijalnog prava (lex causae) na koje one upućuju.

To ilustrira karakter normi o pravima stranaca koje predstavljaju izraz suverenosti domaće države i njenog suverenog prava da svojim normama uređuje privatnopravni status stranaca na svojoj teritoriji, neovisno o rješenju merituma stvari na osnovu mjerodavnog stranog prava.

To dalje znači da norme o pravima stranaca imaju prioritet u primjeni u odnosu na domaće kolizione norme, i da predstavljaju korekciju rješenja dostignutog kolizionim mehanizmom.

Drugim riječima, pitanje da li je neko privatno pravo dostupno strancima uvijek je prethodno pitanje kod rješavanja sukoba zakona povodom privatnopravnih odnosa s inostranim elementima.

PRAVNI IZVORI   - Karakteristika ove oblasti MPP, našeg i uporednog, je oskudnost i nepotpunost izvora koji uvu materiju reguliraju, a donošenje posebnog zakona za ovu materiju je još uvijek rijetkost (SSSR je imala takav zakon 1981. godine).

U praksi je teško odrediti je li neko pravo strancu dostupno (i pod kojim uvjetima) ili nije.

51

U našem MPP regulacija privatnih prava stranaca je fragmentirana i nepotpuna.

Kao važnije izvore normi o pravima stranaca za naše pravo, pored ustavnih normi, su propisi o kretanju i boravku stranaca, propisi iz oblasti vlasničkopravnih odnosa, privrednih društava, stranih ulaganja, intelektualnog vlasništva...

Stranci trebaju imati jednak privatnopravni položaj bez obzira na to u kojem dijelu države borave ili prebivaju, odnosno stupaju u pravne odnose.

Da bi se to postiglo, zakonodavstvo o privatnim pravima stranaca mora biti centralno, a ne entitetsko jer bi se moglo desiti da stranac može uživati neko privatno pravo u većem obimu u jednom entitetu/kantonu što bi ukazivalo na podijeljeni suverenitet na državnoj teritoriji, što bi istovremeno otežalo ili onemogućilo uspostavu reciprociteta sa stranim državama.

KATEGORIZACIJA PRIVATNIH PRAVA STRANACA - Najznačajnija kategorizacija privatnih prava stranaca je ona koja se bazira na njihovoj dostupnosti strancima, pa se privatna prava koja su strancima dostupna pod svim uvjetima kao i domaćim državljanima nazivaju općim ili bezuvjetno dostupnim pravima, ona koja su strancima dostupna pod posebnim uvjetima zovu se relativna ili uvjetno dostupna (relativno rezervirana za domaće državljane), a ona koja su strancima nedostupna zovu se nedostupnim (tj. apsolutno rezerviranim za domaće državljane).

Opća privatna prava strani mogu sticati i vršiti isto kao i da su domaći državljani. Kod uživanja takvih prava stranci imaju nacionalni tretman.

U ovu kategoriju spada pravo stranca da stupi u brak na domaćoj teritoriji i pred domaćim organima, ili da bude subjekt najvećeg broja obligacionih odnosa, kao i stvarnopravnih odnosa povodom pokretnih stvari.

Ako je neko pravo relativno ili uvjetno dostupno (relativno rezervirano), znači da ga stranac može steći ivršiti samo pod naročitim uvjetima koji se od domaćih državljana ne traže.

Najčešće se kao takvi uvjeti javljaju reciprocitet sa strančevom državom u pogledu uživanja istih prava u dotičnoj stranoj zemlji naših državljana, domicil stranca na domaćoj teritoriji ili prethodno odobrenje nadležnog organa domaće države.

Tako se strančevo pravo da nasljedi često uvjetuje reciprocitetom.

Ako neko privatno pravo stranac u domaćoj državi ne može steći, ono je nedostupno ili apsolutno rezervirano.

To je slučaj sa sticanjem prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na domaćoj teritoriji.

52

Dostupnost pojedinih privatnih prava strancima

 

PITANJE OSOBNOG STATUSA – FIZIČKE OSOBE - se smatra da je svaka fizička osoba pravni subjekt (ima pravu sposobnost) i u tom pogledu svojstvo stranca nema utjecaja.Kad se radi o ocjeni poslovne sposobnosti stranaca to se pitanje u pravilu prepušta njihovom personalnom pravu (nacionalni, državljanski zakon ili lex nationalis ili lex domicilii osobe).

Ne stavljaju se ograničenja mimo onih predviđenih njegovim personalnim zakonom.Nasuprot tome, uporedno pravo poznaje izuzetke kada se stranac u domaćoj zemlji smatra poslovno sposobnih, predma to svojstvo ne bi mogao imati po svom domovinskom pravu.

Takvi izuzeci, koji su u funkciji principa in favorem negotii, svojstveni su materiji ugovornih obligacija i to na području mjeničnog i čekovnog prava.

Takvu korekciju poznaje i naš ZMPP.Nakon odredbe u kojoj je propisano da je za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno pravo države čiji je ona državljanin (čl. 14), slijedi odredba u kojoj stoji da je fizička osoba koja je poslovno nesposobna po svom naiconalnom pravu ipak poslovno sposobna, ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obaveza.

U slučajevima kad se stranac već obavezao, na ocjenu njegove poslovne sposobnosti primjenit će se mjesto njegovog nacionalnog zakona (lex nationalis), zakon domaće države (u ovim slučajevima lex loci actus), ukoliko je taj zakon povoljniji za opstanak obaveze.

Ovaj izuzetak je ustanovljen radi sigurnosti pravnog prometa i zaštite savjesnih saugovarača.

Ovdje dolazi u obzir primjena ustanove javnog poretka, koja bi mogla navesti domaće organe da poslovnu sposobnost stranaca procjenjuju lege fori ukoliko je razlog njegove poslovne nesposobnosti po nacionalnom pravu neprihvatljiv sa stanovišta ravnopravnosti spolova, ljudi bez obzira na naciju, konfesiju, bračne i vanbračne djece i sl.

PITANJE OSOBNOG STATUSA – PRAVNE OSOBE -  Statusna pitanja pravne osobe (osnivanje, organizacijski oblici, poslovanje, zasutpanje i prestanak) podvrgnuta su zakonodavstvu države čiju pripadnost ta osoba ima (analogija sa državljanstvom kod fizičkih osoba).

Međutim, u situaciji kad strana pravna osoba želi djelovati na tlu domaće države čine se značajna odstupanja od izloženog načela.

To se odnosi na reguliranje prava na poslovanje strane pravne osobe. Premda se radi o statusnom pitanju, ono se ipak podvrgava legi fori, tj. zakonu domaće države, a ne države o čijoj se firmi radi.

Osnovno pravilo koje se odnosi na pravni režim stranaca kao ulagača u privredi BiH je klauzula nacionalnog tretmana sadržana u Zakonu o politici direktnih stranih ulaganja u BiH, prema kojoj strani ulagači imaju ista prava kao i rezidenti BiH.

Date su i neke dodatne zakonske garancije koje se odnose na zabranu fiskalne diskriminacije.

Zagarantirano je i pravo na transfer dobiti u inostranstvo, te da strana ulaganja neće podlijegati mjerama kao što su nacionalizacija, eksproprijacija, rekvizicija ili slične mjere, osim u javnom interesu i u skladu sa važećim zakonodavstvom i uz naknadu.

Entitetski propisi pored ulaganja u postojeće (domaće) pravne osobe, predviđaju i osnivanje vlastite pravne osobe kao ravnopravan oblik stranog ulaganja.

Pritom je pravni režim ulaganja podvrgnut domaćim propisima, a pravni subjekt u koji je uložen strani kapital ima u načelu isti pravni položaj kao i pravni subjekt osnoban isključivo domaćim kapitalom.

53

Režim prethodnog odobrenja je predviđen u sektorima proizvodnje i prodaje oružja, municije, eksploziva za vojnu upotrebu, vojne opreme, te u sektoru javnog informiranja, gdje je predviđena restrikcija u pogledu visine stranog uloga koji je limitiran na 49%.

Treći oblik ostvarivanja prava na poslovanje stranih pravnih osoba u BiH (pored ulaganja u domaće subjekte i osnivanje vlastitog preduzeća) je preko zasutpničkog ugovora sa domaćim firmama, odnosno ugovora o prodaji strane robe sa konsignacije, ili ugovora o vršenju servisnih usluga za održavanje uveze opreme i trajnih dobara za ličnu potrošnju.

Ovaj oblik poslovanja stranih pravnih osoba na teritoriji BiH reguliran je odredbama Zakona o vanjskotrgovinskoj politici.

 

PORODIČNA PRAVA -  

PRAVNO STRANACA NA BRAK -  Pravo na sklapanje braka je jedno od općih ljudskih prava, kao što navodi i Opća deklaracija o pravima čovjeka. Najveći broj država danas ne stavlja nikakva ograničenja strancima u pogledu ovog prava - ono je opće pravilo.

To, međutim, nije univerzalno prihvaćeno pravilo jer se u nekim zemljama strančevo pravo stupanja u brak pred domaćim organima uvjetuje domicilom na domaćoj teritoriji ili reciprocitetom sa strančevom državom.

Takva ograničenja se odnose na situacije kad stranac želi stupiti u brak s domaćim državljaninom.

U bliskoj prošlosti takva je mogućnost u jednom broju zemalja bila potpuno isključena, radi ideoloških, vjerskih ili rasnih razloga.

U našem pravu, iako o tome nema izričitih propisa, pravo na sklapanje braka je opće pravo i to bez obzira na to da li se radi o braku između stranaca ili između stranca i državljanina BiH.

Pošto se kod sklapanja takvih brakova mora primijeniti nacionalno pravo budućih supružnika, u praksi bi se moglo desiti da strančevo nacionalno pravo sadrži neka ograničenja koja bi mogla komplicirati zaključivanje braka.

Međutim, u takvom slučaju princip se ne mijenja.

Bitno je da takva ograničenja ne sadrži naše pravo i da u tom smislu nema diskriminacije prema strancu.

Jedino što naši organi ne toleriraju su apsolutne bračne smetnje predviđene u našem porodičnom pravu: krvno srodstvo u pravoj liniji bez obzira na stepen, a u pobočnoj do 4. stepena zaključno, duševna bolest i nesposobnost za rasuđivanje, postojanje ranijeg braka.

Ni tu nema diskriminacije prema strancu jer te smetnje pogađaju i naše državljane kad namjeravaju stupiti u brak.

PRAVO STRANACA NA USVOJENJE -  Najmanje je problematična situacija kad stranac usvaja stranca, a pritom su istog državljanstva. U ovakvom slučaju pravo stranaca na usvojenje je opće sa aspekta obje osobe i vlada potpuna saglasnost.

Pa i onda kad se radi u zasnivanju usvojenja među strancima različitog državljanstva, u većini zemalja nije upitna dostupnost tog prava strancima, već je jedino pitanje kako je stvar riješena propisima lege nationalis usvojenja, te se problem svodi na potrebu pribavljanja mišljenja nadležnog organa starateljstva u zemlji čiji je državljanin usvojenik ili u zemlji njegovog prebivališta.

54

Problem postaje složen kada je jedna strana državljanin BiH.

Pritom su moguće 2 situacije:

1)      Stranac se pojavljuje kao potrencijalni usvojenik domaćeg državljanina - to je pravo za stranca opće, dostupno mu je bez ograničenja i uvjetovanja iako o tome nemamo izričitih propisa.

Zakon o državljanstvu BiH sadrži odredbu koja se posredno odnosi na ovo pitanje i pretpostavlja pozitivan odgovor na njega.

Radi se o odredbi koja predviđa mogućnost automatskog sticanja državljanstva BiH za dijete koje je potpuno usvoji naš državljanin. Očigledno je da zakonodavac podrazumijeva da je takvo usvojenje moguće.

2)      Stranac je potencijalni usvojitelj našeg državljanina - dopuštanjem te mogućnosti se pristaje i na eventualnu posljedicu, a to je da usvojeno dijete nastavi živjeti u inostranstvu i da ga strana sredina faktički asimilira.

S druge strane, ukidanjem te mogućnosti sužava se i mogućnost zbrinjavanja nezbrinute djece, a usvojenja zasnovana pred stranim organima ostala bi u našoj zemlji bez dejstva i na nivou faktičkih odnosa, što je krajnje nepovoljno za djecu koja iz takvih odnosa ne stiču nikakava prava.

Naš PZ FBiH dopušta da usvojilac bude strani državljanin ako je usvojenje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u BiH, uz prethodno pribavljenu saglasnost federalnog organa nadležnog za poslove socijalne zaštite.

Ovo pravo za strance ostalo je i dalje relativno rezervirano i dvostruko uvjetovano: postojanjem naročito opravdanih razloga/najboljeg interesa djeteta i pribavljanjem prethodnog odobrenja organa nadležnog za socijalnu politiku.

 

PRAVO STRANCA NA STARATELJSTVO - Ovdje je također od značaja u kojoj se ulozi stranac pojavljuje.Tako postoji opća saglasnost o tome da ne treba uskraćivati strancu pravo na to da bude staratelj drugom strancu na domaćoj teritoriji.

Ako je riječ o osobama istog državljanstva, tada naši organi ne bi ni bili nadležni za postavljanje staratelja, već samo za preduzimanje tzv. privremenih starateljskih mjera, dok definitivnu odluku ne donese nadležni strani organ.

Takav bi postupak npr. bio u slučaju da dijete izgubi roditelje u saobraćajnom udesu na teritoriji BiH pa mu naš organ postavi privremenog staratelja.

Slično bi trebalo postupiti i onda kad dijete ima državljanstvo neke treće zemlje.

Najviše rezervi države imaju kad se radi o uspostavljanju starateljstva nad domaćim državljaninom.

Pošto starateljstvo daje staratelju uz ostalo i široka imovinsko-pravna ovlaštenja koja mogu biti zloupotrijebljena i pošto starateljstvo ima elemente javno-pravne funkcije, razumljivo je stanovište prema kojem bi ovo pravo trebalo rezervirati samo za domaće državljane, ili ga dodatno uvjetovati ako je potencijalni staratelj stranac.

U tom smislu u doktrini se predlaže da se ovo pravo učini dostupnim samo strancima koji imaju domicil na domaćoj teritoriji, što u izvjesnoj mjeri garantira nadzor domaće države nad obavljanjem starateljske funkcije.

Isto tako se, polazeći od mišljenja koje vlada u francuskoj doktrini, predlaže da se kao staratelj domaćem državljaninu može postaviti samo stranac koji je bliži krvni srodnih štićenika.

55

 

NASLJEDNA PRAVA STRANACA -  Svaka država je suverena u reguliranju postupka i uvjeta za realiziranje nasljednih prava stranaca na njenoj teritoriji.U najvećem broju zemalja norme o tome sadržane su u njihovim građanskim zakonicima, a u manjem broju država te su odredbe unesene u zakone o nasljeđivanju, odnosno u posebne zakone koji reguliraju pravni položaj stranaca.

 Pod nasljednim pravima stranaca podrazumijevamo pravo raspolaganja vlastitom imovinom za slučaj smrti i pravo da se naslijedi tj. bude nasljednik.

 Pravo raspolaganja imovinom za slučaj smrti dobiva karakter općeg prava, dok se u pogledu prava stranca na naslijeđe razvijaju dva osnovna pristupa: onaj u kojem se i to pravo tretira kao opće, i onaj u kojem se tretira kao relativno dostupno.

 U savremenim državama se strancima ne ograničava pravo raspolaganja vlastitom imovinom mortis causae i oni mogu takvo raspolaganje vršiti jednako kao i domaći državljani.

To znači da se eventualna ograničenja koja se u tom pogledu stavljaju domaćim državljanima odnose i na strance.U nekim zemljama takvo raspolaganje je moguće testamentom, legatom ili ugovorom o nasljeđivanju.

Nasuprot tome, u našoj zemlji je takvo raspolaganje moguće samo preko testamenta i legata, ali ne i ugovora o nasljeđivanju.

Prema tome, stranac koji dolazi iz zemlje u kojoj je dopušten ugovor o nasljeđivanju neće u našoj zemlji moći koristiti taj način raspolaganja, ali ga to ne diskriminira u odosu na naše državljane.

Kad je riječ o strancu nasljedniku, u velikom broju zemalja za strance je ovo opće pravo i ne postaljvjaju im se posebni uvjeti (npr. Njemačka, Francuska, Holandija, Belgija, Rusija, Švicarska, Mađarska i dr.).

Kadkada su prisutna izvjesna posredna ograničenja.

Najpoznatiji oblik posrednog ograničenja je ustanova prelevmana koja se primjenjuje u situaciji kad je dio zaostavštine na domaćoj, a dio na stranoj teritoriji, a među nasljednicima ima stranaca i domaćih državljana.

Pravo prvenstvenog namirenja iz dijela zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji daje se domaćim državljanima, ukoliko postoji sumnja da bi oni mogli biti uskraćeni iz nasljeđivanja zaostavštine u inostranstvu.

Do toga bi moglo doći zbog nepostojanja reciprociteta s domaćom zemljom, zbog različitih materijalnih prava o raspodjeli zaostavštine ili pak zbog retorzije.

Prelevman modernog tipa pravo prvenstvenog namirenja iz domaćeg dijela zaostavštine proširuje i na strance koji su domicilirani u domaćoj državi.

Posredna ograničenja mogu se odnositi i samo na pojedine kategorije stvari koje su predmet nasljeđivanja, npr. poljoprivredno zemljište, zemljište u pograničnim zonama i sl.

U drugoj grupi zemalja strančevo pravo da bude nasljednik je relativno dostupno i najčešće je uvjetovano postojanjem reciprociteta ili pribavljanjem prethodnog odobrenja.

Interesantno je rješenje Kolumbije, prema koje je stranac koji je naslijedio zemljište obavezan da ga u roku od 10 godina proda domaćem državljaninu.

Neke zemlje šerijatskog prava u kojima je nasljedni dio ženskih nasljednika upola manji od nasljednog dijela muškaraca u istom nasljednom redu.

56

No, kako se ovo ograničenje odnosi i na domaće državljanke, ono se ne može uzeti kao posebno ograničenje stranca.

Prema našem pravu, stranac može raspolagati svojom imovinom mortis causae preko testamenta, ali ne i ugovora o nasljeđivanju.

Sloboda testiranja može biti ograničena samo ustanovom nužnog nasljednog dijela, ali je u tom pogledu mjerodavna ostaviočeva lex nationalis, a ne naše nasljedno pravo.

Mogućnost stranca da nasljedi pokretne stvari je opće pravo i tu nema restrikcija, ali što se tiče nasljeđivanja nekretnina, mora postojati reciprocitet garantiran međunarodnim ugovorom, zakonom ili mora postojati faktički reciprocitet koji se ne mora dokazivati, već se pretpostavlja.

 

STVARNA PRAVA STRANACA -  Kad je riječ o pokretnim stvarima, sticanje je dostupno bez ograničenja i to je opće pravo. Eventualna ograničenja su administrativne prirode (npr. nabavka oružja) i svode se na pribavljanje prethodnog administrativnog odobrenja.Što se tiče dostupnosti strancima stvarnih prava na nekretninama, postoji maksima omnis fundus patriae pars (svako zemljište dio je domovine). Ovakvo stanovište je razumljivo i da se opravdati sigurnosnim razlozima i razlozima zaštite domaćih prirodnih resursa.

Danas su rijetke zemlje u kojima je pravo vlasništva na nekretninama opće pravo koje je strancima dostupno bez dodatnih uvjetovanja, predma su rijetke i zemlje u kojima je to pravo potpuno nedostupno.

U najvećem broju zemalja ovo je pravo relativno rezervirano pri čemu su uvjeti najčešće reciprocitet, administrativne dozvole ili čak sticanje domaćeg državljanstva u određenom roku.

Zakon o vlasničkopravnim odnosima FBiH iz 1998. sticanje vlasništva na nekretninama stavlja u kategoriju relativno dostupnog prava strancima.

Predviđeni uvjet za strane pravne i fizičke osobe je obavljanje djelatnosti u FBiH, i ako je taj uvjet ispunjen, strana pravna ili fizička osoba može biti nosilac prava vlasništva na poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama, stanovima i stambenim zgradama, te građevinskom zemljištu na kojem su ti objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni.

To pravo može izuzetno biti ograničeno na pojedinim područjima i to federalnim zakonom.

Osim toga, strana fizička osoba može ovo pravo imati i ispunjenjem uvjeta stalnog nastanjenja, ali samo ako se radi o vlasništvu na stanu ili stambenoj zgradi, te građevinskom zemljištu na kojem su objekti izgrađeni ili će se izgraditi.

Predviđena je i potencijalna restrikcija ovog prava na temelju nepostojanja reciprociteta, ali ona ima karakter izuzetka koji se može uspostaviti samo na osnovu primjene saglasnosti Federalnog ministarstva pravde uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova BiH.

Zakon sadrži specijalne norme koje se odnose na strane države, njihova diplomatska i konzularna predstavništva, organizacije i specijalizirane agencije UN i EU.

Kad su takve strane osobe u pitanju, predviđena je i mogućnost davanja u dugoročni zakup (5-50 godina) zgrada na kojima postoji pravo vlasništva, pri čemu je neophodna prethodna pismena saglasnost Federalnog ministarstva pravde, uz prethodno privaljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova BiH.

 

MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ - je saradnja između organa različitih država u međunarodnom pravnom prometu.Kada organi (sudski ili drugi) jedne države vode postupak u stvarima koje su inostrano obilježene, često će se ukazati potreba za obavljanjem odrećenih procesnih radnji na teritoriji neke druge

57

države.S obzirom na to da državni organi mogu obavljati procesne radnje samo na svom području, u takvoj je situaciji neophodna saradnja organa strane države.

U MPP, interesira nas međunarodna pravna pomoć u građanskim stvarima koja se u pravilu odnosi na dostavljanje sudskih i vansudskih akata osobama u inostranstvu, te na obavljanje procesnih radnji u građanskom postupku (izvođenje dokaza i sl.) na temelju zamolnica.

Države mogu ugovoriti i poseban predmet međunarodne pravne pomoći kao npr. pružanje obavještenja o promjenama u zakonodavstvu, pružanje obavještenja o upisima u knjige građanskih stanja i sl.

OSNOV ZA UKAZIVANJE PRAVNE POMOCI -  Osnov može biti bilateralni ili multilateralni međunarodni ugovor, kada dakle postoji diplomatski reciprocitet, ali i onda kad odnos reciprociteta u tom pogledu postoji u praksi dviju država makar i nije garantiran međunarodnim ugovorom (faktički reciprocitet).

REGULISANJE MEDJUNARODNE PRAVNE POMOCI -Način pružanja međunarodne pravne pomoći određuje se dvostranim i višestranim međunarodnim konvencijama, kao i internim zakonima država.

Za ovu ovlast naznačajnija je Haška konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1954.

Haška konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980. i

Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava kojom je u odnosu na države članice ukinuta potreba diplomatske ili konzularne legalizacije stranih javnih isprava.

Veoma je značajna i Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956. koja predviđa i uspostavljanje efikasnog mehanizma pravne pomoći u ovoj materiji s obzirom na njen značaj i osjetljivost.

 

BiH ima niz bilateralnih sporazuma u ovoj materiji sa Belgijom, Bugarskom, Grčkom, Hrvatskom, Rumunijom, Ruskom, UK, a uskoro i sa Kanadom, Francuskom, Švicarskom i Austrijom.

U pogledu prioriteta u primjeni bilateralni ugovor ide ispred multilateralnog kad su zemlje u pitanju vezane i jednim i drugim i kad je neko pitanje regulirano u oba ugovora na različit način.

To naravno ne vrijedi za slučaj kad sam bilateralni ugovor izričito upućuje na višestranu konvenciju, ili kad je višestrani ugovor favorabilniji za obje države ugovornice.

Postupak koji se primjenjuje kod pružanja međunarodne pravne pomoći u građanskim stvarima je uređen i unutrašnjim izvorima građanskog procesnog prava.

U BiH to su entitetski zakoni o parničnom postupku.

Za pružanje pravne pomoći kod nas su nadležni osnovni sudovi u mjestu prebivališta osobe koja je adresat dostavljanja, odnosno u mjestu gdje treba provesti procesnu radnju koja zahtjeva strani organ.

58

NAČINI KOMUNICIRANJA DOMACIH I STRANIH ORGANA -  

Neposredna komunikacija postoji kad se naš sud obraća direktno stranom sudu s molbom da on provede neku procesnu radnju ili izvrši dostavljanje nekog akta.

Ovakav način općenja je moguć samo ukoliko je to sa dotičnom državom izričito ugovoreno, najčešće u slučajevima opravdane hitnosti, dok je nasuprot tome posredna komunikacija pravilo.

Posredan način općenja podrazumijeva da se kontakt između domaćeg i stranog suda uspostavlja posredstvom drugih državnih organa kao što su ministarstvo vanjskih poslova, diplomatsko predstavništvo ili konzul države moliteljice.

Ovakav način općenja je pravilo i primjenjuje se uvijek kad međunarodni ugovor ne predviđa neko drugo rješenje.

Danas se primjenjuju uglavnom 3 varijante posredne komunikacije:

1)      Općenje diplomatskim putem je najsloženije, najskuplje i najsporije. Previđeno je kao osnovno pravilo u ZPP FBiH, koji utvrđuje da dostavljanje treba izvršiti osobama ili ustanovama u inostranstvu diplomatskim putem preko organa uprave nadležnog za inostrane poslove BiH, dakle, Ministarstva vanjskih poslova, ako drugačije nije određeno međunarodnim ugovorom.

Međutim, prema Zakonu o ministarstvima i drugim organima uprave BiH, međunarodna pravna pomoć je stavljena u nadležost Ministarstva pravde BiH.

Na isti način se moraju upućivati zamolnice stranim sudovima za izvršenje procesnih radnji na njihovoj teritoriji.

59

Analogno tome zamolnice stranih sudova uzimat će se u postupak jedino ako su dostavljene diplomatskim putem, ako drugačije ne određuje međunarodni ugovor.

Znači da će naš sud zamolnicu kojom se traži dostavljanje ili izvođenje dokaza u inostranstvu sa potrebnim prilozima dostaviti Ministarstvu pravde BiH, koje će je proslijediti našem diplomatskom predstavništvu u stranoj zemlji, a ovo dalje ministarstvu vanjskih poslova te zemlje, koje će je uputiti nadležnom sudu. 

2)      Konzularni put je jednostavniji i brži. Odvija se na liniji domaći sud-domaće Ministarstvo vanjskih poslova-naš konzul u stranoj državi-odgovarajući strani organ.

Ovakva komunikacija je pravilo između zemalja članica Haške konvencije o građanskom sudskom posutpku iz 1954. godine. 

3)      Komunikacija posredstvom posebnih organa je noviji način komunikacije koji se sve češće predviđa u bilateralnim međunarodnim ugovorima i koji još pojednostavljuje i skraćuje postupak dostavljanja pismena osobama u inostranstvu kao i izvođenja dokaza i drugih procesnih radnji.

Države ugovornice same određuju organe preko kojih će se primati i upućivati zamolnice.To su najčešće ministarstva pravosuđa zemalja ugovornica.

Takav metod uveden je i Njujorškom konvencijom o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956. godine, a potom i drugim, Haškim konvencijama o dostavljanju sudskih i vansudskih akata u inostranstvu u građanskim i trgovačkim stvarima iz 1964. i o dobijanju dokaza u inostranstvu iz 1968. godine.

 

ZAMOLNICE ZA PRUZANJE MEDJUNARODNE PRAVNE POMOCI   - Pismeni akt kojim se traži pružanje pravne pomoći naziva se zamolnica (zamolbeno pismo).O formi i sadržaju zamolnice vrijede pravila međunarodnih ugovora, koji su na snazi u BiH, a ZPP FBiH regulira samo pitanje jezika na kojem ona treba biti sastavljena.

Na formu, kao i na sadržaj zamolnice se, u odsustvu međunarodnih ugovora primjenjuje kolizioni princip locus regit actum, što znači da su u tom smislu mjerodavni propisi zemlje u kojoj je zamolnica sastavljena, dakle, zemlje moliteljice.

Opće pravilo je da zamolnica treba biti sastavljena na jeziku zamoljene države.Sud zamoljene države sastavlja i zapisnik povodom zamolnice, no ovaj zapisnik ne mora biti na jeziku na kojem je sastavljena zamolnica, niti mora biti preveden na jezik države moliteljice.

 

DOSTAVLJANJE AKTA OSOBAMA U INOSTRANSTVU - Obuhvata dostavljanje van/sudskih akata i drugih isprava.Najčešće se radi o sudskim pozivima, podnescima stranaka, sudskim odlukama i dr. aktima vezanim za sudski postupak.Adresati su obično stranke, svjedoci, punomoćnici, vještaci i druge osobe značajne za vođenje postupka.

Ako je zamoljena država članica Haške konvencije dostavljanje se vrši prema propisima zamoljene države (primjena legis fori).

Iznimno, ako se u zamolnici traži naročita forma dostavljanja, organi zamoljene države će dostavljanje izvršiti u traženoj formi ukoliko se to ne protivi zakonodavstvu zamoljene države.

U bilatelarnim ugovorima o pravnoj pomoći pravilo je da se dostavljanje vrši također lege fori.

60

Ukoliko pitanje dostavljanja nije uređeno međunarodnim ugovorima primjenjuju se interni propisi zamoljene države, u našem slučaju to bi značilo ZPP FBiH/RS.

Tako ZPP BiH propisuje da se u odsustvu ugovorenog režima, dostavljanje osobama ili ustanovama u inostranstvu, te strancima koji uživaju pravo imuniteta vrši diplomatskim putem, dok se dostavljanje državljanima BiH u inostranstvu vrši ili poštom ili preko nadležnog konzularnog/diplomatskog predstavništva BiH u toj državi.

Precizirano je da diplomatski put podrazumijeva dostavu preko Ministarstva vanjskih poslova BiH, te da molbe i prijedlozi moraju biti sastavljeni na jeziku zamoljene države ili u suprotnom mora ih pratiti ovjereni prevod.

Kako bi se izbjeglo da se svako naredno pismeno ponovno dostavlja diplomatskim putem, zakon predviđa obavezu tužioca ili njegovog zastupnika da već prilikom podnošenja tužbe imenuje punomoćnika za primanje pismena u BiH, a ako oni to ne učine ni u naknadno ostavljenom roku, sud će tužbu odbaciti.

Ako je osoba u inostranstvu tužena stranka sud će već prilikom prve dostave diplomatskim putem pozvati tu osobu ili njenog zastupnika da postave punomoćnika za prijem pismena uz upozorenje da će u suprotnom to o njihovom trošku učiniti sud.

 

 

 

 

 

IZVODJENJE PROCESNIH RADNJI U INOSTRANSTVU -  U pogledu forme izvođenja procesnih radnji pred stranim sudom vrijedi princip primjene legis fori, što znači da će se uviđaj, saslušanje svjedoka, pribavljanje isprava i sl. provesti u postupku koji propisuje zakon zamoljene države.Taj princip predviđaju i interna zakonodavstva država i međunarodni ugovori.

Isto tako, predviđaju mogućnost da se određena procesna radnja provede i u postupku na kojem u zamolnici insistira strani sud, ako se to ne protivi javnom poretku zamoljene države.

Izvođenje procesnih radnji u stranoj državi posredstvom diplomatsko-konzularnih predstavništva države moliteljice u pravilu nije dopušteno.

Ipak, međunarodnim ugovorom o pravnoj pomoći ili konzularnom konvencijom između dvije zemlje može se dozvoliti izvođenje procesnih radnji preko konzularnih funkcionera, ako se procesna radnja odnosi na državljane države moliteljice i to bez prinude.

Najčešće će se raditi o saslušanju domaćeg državljanina kao svjedoka ukoliko je njegovo prebivalište ili boravište u inostranstvu.

RAZLOZI ZA ODBIJANJE ZAMOLNICE STRANOG SUDA -  Uzroci za takav postupak domaćeg organa mogu biti formalno-pravne prirode, ali isto tako, i razlozi zaštite domaćeg javnog poretka ili nepostojanje reciprociteta.

Formalno-pravni razlozi za odbijanje zamolnice tiču se same zamolnice, kao akta i najčešće će se sastojati u tome što zamolnice nije napisana na jeziku zamoljene države, niti je priložen ovjeren prevod, ili što sama zamolnice nije propisano ovjerena, ili ne sadrži sve potrebne podatke za ukazivanje pravne

61

pomoći.U takvoj situaciji domaći sud će zamolnicu vratiti stranom sudu uz naznačenje njenih nedostataka zbog kojih se prema njoj ne može postupiti.

Zamolnica o istom pitanju može se, nakon otklanjanja nedostataka ponoviti.

I Haška konvencija predviđa slučajeve u kojima domaći sud neće postupiti po zamolnici. To će biti slučaj kad nije utvrđena autentičnost dokumenta, dakle, nema potrebnih ovjera, kad izvršenje zamolene radnje nije u djelokrugu rada domaćeg suda, te u slučaju kad izvršenje zamoljene radnje pogađa njen suverenitet ili sigurnost.

Što se tiče troškova u vezi sa udovoljavanjem zamolnice naknade se ne trazi unaprijed već se izmiruju iz sredstava zamoljenog suda, a zahtjev za regres dostavlja se uz spise o izvršenoj procesnoj radnji (ili dostavljanje).Ovo pravilo ne vrijedi za SAD i Englesku gdje se troškovi moraju predujmiti. U ovim zemljama zamoljene radnje ne vrše sudije već od njih ovlaštene osobe (komiseri ili advokati), koji ne postupaju bez predujmljenog honorara.

Haška konvencija afirmira princip besplatne međunarodne pravne pomoći među zemljama ugovornicama i propisuje da postupanje po zamolnicama ne može biti osnovom naplaćivanje bilo kakvih taksi.

Ne postojanje reciprociteta može biti razlog za uskraćivanje pravne pomoći stranom sudu, pri čemu se ne insistrira na ugovorenom (diplomatskom) reciprocitetu, dovoljan je i faktički reciprocitet.  

Domaći sud polazi od pretpostavke da reciprocitet postoji ako postoji o tome sumnja sud će zatraziti mišljenje ministarstva za pravosuđe koje ga obavezuje.

Ugrožavanje javnog poretka domaće države znači da se neće izvršiti zamoljena radnja ako bi njeno izvršenje dovelo u pitanje temeljna načela domaćeg pravnog poretka, odnosno pravnog i društvenog uređenja. O tome da li bi zamoljena radnja ( ili forma koja se zahtjeva za njeno izvršenja) ugrozila domaći javni poredak odlučuje sud koji treba postupiti po zamolnici pa ako nađe da je povreda nastala predmet će ex officio dostaviti Vrhovnom sudu koji će o tome konačno odlučiti.

ZNAČAJ HASKIH KONVENCIJA -  Postoje tri haške konvencije koje se direktno ili posredno tiču postupka, koje uspostavljaju diplomatski reciprocitet među zemljama članicama.

 Konvencija o građanskom sudskom postupku

(Pogledati str. 37)

Regulira najbitnije međunarodne pravne pomoći (dostavljanje sudskih i vansudskih akata osobama u inostranstvu i izvođenje procesnih radnji na stranoj teritoriji), te procesnopravnog položaja stranaca (aktorska kaucija, pravo na besplatnu sudsku pomoć).

U pogledu dostavljanja pismena osobama koje se nalaze u inostranstvu, Konvencija se ograničava na postupke u građanskim i trgovačkim predmetima, a u pogledu načina općenja između organa država koje su u pitanju preferira konzularni put: konzul države moliteljice upućuje zahtjev, popraćen aktom koji treba dostaviti organu kojeg je označila zamoljena država.

Zahtjev mora biti sačinjen na jeziku zamoljene države, te mora sadržavati naziv organa od kojeg potiče akt koji se dostavlja, imena i svojstvo stranaka, adresu primaoca, te oznaku prirode akta.

Organ zamoljene države, dužan je, konzulu države moliteljice poslati dokaz o dostavljanju ili obrazložiti nemogućnost dostavljanja.

Konvencija ne isključuje mogućnost općenja diplomatskim putem (država koja na ovome inzistira dužna je to u formi izjave staviti do znanja ostalim članicama), a na temelju bilateralnog sporazuma moguće je i direktno općenje odgovarajućih organa zainteresiranih država.

62

Samo dostavljanje, kao proceduralna radnja, podvrgnuto je legi fori, ali je moguće i dostavljanje u naročitoj formi na kojoj inzistira država moliteljica, ako se ne protivi javnog poretku zamoljene države - samo pismeno koje se dostavlja mora pritom biti sastavljeno na jeziku zamoljene države ili na jeziku o kojem bi se zainteresirane države sporazumjele, jer ako to nije slučaj zamoljena bi se država mogla ograničiti samo na uručenje pismena primaocu koji ga prima dobrovoljno.

Dostavljanje bi se, prema Konvenciji, moglo odbiti samo ako država na čijoj bi se teritoriji ono trebalo izvršiti smatra da se tim dostavljanjem dovodi u pitanje njen suverenitet ili njena sigurnost.

Način dostavljanja utvrđen Konvencijom ne isključuje druge mogućnosti dostavljanja: direktno poštom na adresu primaoca, posredstvom diplomatskih ili konzularnih predstavnika zemlje iz koje pismo dolazi.

Što se tiče naknade troškova dostavljanja, ona se može tražiti jedino ukoliko je riječ o troškovima proisteklim iz intervencije izvršitelja ili iz njene naročite forme na kojoj je insistirala država moliteljica.Konvencija regulira i način pribavljanja dokaza u inostranstvu.

Postupak se pokreće zamolnicom, koja mora biti sastavljena na jeziku zamoljene države ili na jeziku koji je bilateralno dogovoren, a ako to nije slučaj, mora je pratiti prijevod na jednom od tih jezika ovjeren bilo od diplomatskog ili konzularnog predstavnika države moliteljice, bilo od zakletog prevodioca zamoljene države. U pogledu formalnosti vezanih za izvođenje zamoljene procesne radnje vrijedi sve što je rečeno u vezi s dostavljanjem.

 Kad je riječ o korištenju stranih javnih isprava kao dokaznog sredstva BiH mora primjenjivati Hašku konvenciju o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (1961./1965., a u BiH je na snazi od 1993.)

Riječ je o konvenciji koja efikasno reducira formalnosti koje se moraju ispuniti kako bi javna isprava izdata u jednoj ugovornici mogla biti upotrijebljena u ostalima.

Umjesto složenog postupka legalizacije, Konvencija propisuje da je jedina formalnost koju ugovornice mogu zahtijevati kao potvrdu vjerodostojnosti potpisa, svojstva u kojem je potpisnik isprave postupio, te istovjetnosti pečata ili žiga kojim je isprava snabdjevena, stavljanje na ispravu ili njen dodatak naročite potvrde (certifikata) čiji je obrazac utvrđen Konvencijom, a koju izdaje organ države iz koje isprava potiče.

U BiH ovu potvrdu (Apostille) izdaju općinski sudovi u FBiH/RS, uz nadovjeru Ministarstva pravde i Ministarstva vanjskih poslova BiH. Obrazac potvrde dat je u prilogu Konvencije.

Potvrda može biti sastavljena na jeziku zemlje čiji je organ izdaje.

Propisno ispunjena, ova potvrda, koja se izdaje na zahtjev imaoca isprave, potvrđuje vjerodostojnost potpisa, svojstvo u kojem je potpisnik isprave postupio, te istinitost pečata ili žiga na ispravi.

Značaj ove konvencije prevazilazi teren građanskog sudskog postupka, jer ima mnogo širi domašaj.

Ona se ne primjenjuje jedino kad su u pitanju isprave koje su izdali diplomatski ili konzularni predstavnici, te administrativne isprave koje se neposredno tiču trgovinskih ili carinskih poslova.

Postoji odredba koja izričito obavezuje ugovornice na preduzimanje potrebnih mjera kako bi se spriječilo da njihova diplomatska i konzularna predstavništva prisutpaju legalizaciji onda kada je ona po Konvenciji isključena.

 

Konvencija o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom planu

63

(Vidi str. 37)

 

64