mpp seminarski
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ TRAVNIK
FAKULTET PRAVNIH NAUKA
STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIJA: I CIKLUS, III GODINA
SMJER: OPĆE PRAVO
IZVORI MEĐUNARODNO PRIVATNOG PRAVA
SEMINARSKI RAD
Travnik, 16.07.2014. god.
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ TRAVNIK
FAKULTET PRAVNIH NAUKA
STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIJA: I CIKLUS, III GODINA
SMJER: OPĆE PRAVO
IZVORI MEĐUNARODNO PRIVATNOG PRAVA
SEMINARSKI RAD
IZJAVA: Ja Deni Sefer student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Travnik,
Indeks broj: 0098/11-ROP odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost izjavljujem da
sam ovaj rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane literature i pomoć profesora
odnosno asistenata.
STUDENT: Deni Sefer
PREDMET: Međunarodno privatno pravo
ASISTENT: Mr. Emir Sudžuka
SADRŽAJ1. UVOD......................................................................................................................................1
2. IZVORI MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA......................................................................2
2.1. Unutrašnji izvori međunarodnog privatnog prava..........................................................2
2.2. Međunarodni izvori međunarodnog privatnog prava.....................................................3
3. HIJERARHIJA IZVORA MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA..............................................12
Z A K Lj U Č A K..............................................................................................................................13
LITERATURA:.................................................................................................................................14
1
1. UVODMeđunarodno privatno pravo je unutrašnja grana prava svake države, čiji su formalni
pravni izvori Ustav i zakoni. Uprkos tome što su pojedina pitanja ove problematike
djelimično regulisana i nadnacionalnim pravnim pravilima, međunarodno privatno pravo
nije neko naddržavno ili međunarodno pravo.
Izvori međunarodnog privatnog prava su dvojaki, tako da obuhvataju unutrašnje propise i
međunarodne ugovore, dok ostali izvori međunarodnog prava ne predstavljaju formalne
izvore u kontekstu ove grane prava. Formalne izvore međunarodno privatno pravo ima u
običajima, sudskoj praksi i pravnoj doktrini.
Dvostruki karakter izvora ove pravne grane ukazuje na složenost primjene relevantnog
izvora i utvrđivanja njegove sadržine, kao i na pravila o hijerarhiji odnosno prioritetu u
njihovoj primjeni.
2
2. IZVORI MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA
2.1. Unutrašnji izvori međunarodnog privatnog prava
U unutrašnje izvore međunarodnog privatnog prava spadaju: Ustav, zakoni, podzakonski
akti, sudska praksa, običaji i pravna nauka. U zemljama precedenskog prava primarni
izvor prava je sudska praksa, koja u drugim zemljama nema karakter formalnih pravnih
izvora, već su to prevashodno zakoni i podzakonski akti.
Manji broj zemalja ima kodifikovano međunarodno privatno pravo, dok veći broj država
pravila iz međunarodnog privatnog prava nalazi u pojedinim zakonima sadržanim u
materijalnom pravu tj. u građanskim zakonicima. Posebne kodifikacije međunarodnog
privatnog prava u Evropi imaju: Albanija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i
Hercegovina, Bugarska, Češka, Hrvatska, Italija, Lihtenštajn, Mađarska, Nemačka,
Poljska, Rumunija, Slovenija, Srbija, Turska, Švajcarska. 1
Van Evrope, posebnu kodifikaciju međunarodnog privatnog prava imaju: Japan, Južna
Koreja, Severna Koreja, Kuvajt, Madagaskar, Tajvan, Tajland, Venecuela. 2
Drugu grupu čine zemlje koje nemaju ratifikovano međunarodno privatno pravo, već su
joj ta prava regulisana u zakonima građanskog prava. Države čije su odredbe
međunarodnog privatnog prava sadržane u Građanskim zakonicima su Alžir, Argentina,
Brazil, Burkine Faso, Čile, Egipat, Francuska, Gabon, Grčka, Irak, Kvebek, Kina,
Portugalija, Ruska Federacija, Španija i dr. 3
1 Marija Krvavac, „Međunarodno privatno pravo“, K. Mitrovica 2010, str. 48.
2 Ibidem, str. 48.
3 Ibidem, str. 49.
3
Zemlje common law sistema u svojstvu izvora međunarodnog privatnog prava prihvataju
zakone, sudske odluke i pravnu doktrinu. Sudska praksa je od značaja u procesu stvaranja
običajnog prava i u drugim pravnim sistemima, ali je za države anglosaksonskog prava
karakterisično da se sistem međunarodnog privatnog prava skoro u potpunosti zasniva na
sudskoj praksi.4
2.2. Međunarodni izvori međunarodnog privatnog prava
Razlike nacionalnih pravnih sistema u okviru kojih se odvijaju privatnopravni odnosi,
stvaraju podlogu za pravnu nesigurnost i nepredvidivost rješenja, što usporava nesmetan
razvoj društvenoekonomskih odnosa među državama. Unifikacija međunarodno
privatnog prava na opštem nivou nužno bi značila eliminisanje problema sukoba zakona.
Do nje nije došlo ali su značajna nastojanja da se udovolji zahtjevima prakse za jednakim
rješenjima. Polazeći od primarne svrhe međunarodnog privatnog prava unifikacijom
kolizionog prava štite se opravdana očekivanja stranaka. U nekim zemljama
međunarodno privatnopravna regulativa polazi od međunarodnih izvora normi, ili je
doslovno čine preuzeti međunarodni pravni dokumenti (multilateralni i bilateralni
sporazumi).
Najpoznatiji višestrani ugovori u ovoj materiji rezultat su aktivnosti Haške konvencije za
međunarodno privatno pravo, kao najznačajnije međunarodne institucije u procesu
unifikacije pravila međunarodnog privatnog prava. Pored ovih, reletivni međunarodni
izvori međunarodnog privatnog prava jesu i ugovori zaključeni pod okrinjem Savjeta
Evrope i Evropske Unije, zatim konvencije usvojene po okrinjem Međunarodne komisije
za lična stanja, konvencije Skandinavskih zemalja, i ugovori Interameričke konferencije
za međunarodno privatno pravo i ugovori iz Montevidea, te Kodeks Bustamante.
4 Ibidem, str. 50.
4
Bitan segment djelatnosti Haške konferencije za međunarodno privatno pravo jeste
priprema, formulisanje i usvajanje konvencija, izvora unifikovanog međunarodnog
privatnog i međunarodnog procesnog prava. Konferencija djeluje pod okriljem holandske
vlade na temelju Statuta. Značaj Haških konvencija ogleda se u regulisanju mnoštva
različitih aspekata privatnopravnih odnosa i u velikom broju država koje su se obavezale
posredno ili neposredno, inkorporisale konvencijska rješenja u svoj pravni sistem.5 U
periodu poslije drugog svetskog rata usvojeno je više konvencija:
Konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1954.
Konvencija o pravu koja se primjenjuje na međunarodnu kupoprodaju tjelesnih
pokretnih stvari iz 1955.
Konvencija o uređenju sukoba zakona između prava drževljanstva i prava
prebivališta iz 1955.
Konvencija o priznanju pravne ličnosti stranih preduzeća, udruženja i institucija iz
1956.
Konvencija o pravu koje se primjenjuje na prenos vlasništva u slučaju
međunarodne kupoprodaje tjelesnih pokretnih stvari iz 1958.
Konvencija o nadležnosti ugovorenog suda u slučaju međunarodne kupoprodaje
tjelesnih pokretnih stvari iz 1958.
Konvencija o pravu koje se primjenjuje na obaveze izdržavanja prema djeci iz
1956.
Konvencija o priznanju i izvršenju odluka koje se tiči obaveza izdržavanja prema
djeci iz 1958.
Konvencija o sukobu zakona u pogledu forme testamentarnih odredaba iz 1961.
5 Za godinu osnivanja ove Konferencije uzima se 1893.g. kada je u Hagu održana konferencija posvećena regulisanju različitih pitanja međunarodnog privatnog prava, na inicijativu holandskog pravnika Tobiasa Asera
5
Konvencija o nadležnosti organa i pravu koje se primjenjuje u pogledu zaštite
maloljetnika iz 1961.
Konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961.
Konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu i priznanju odluka o usvojenju iz
1965.
Konvencija o dostavljanju u inostranstvo sudskih i vansudskih akata u građanskim
i trgovačkim stvarima iz 1965.
Konvencija o sporazumu o izboru suda iz 1965.
Konvencija o priznanju i izvršenju stranih odluka u građanskim i trgovačkim
stvarima iz 1971.
Dodatni protokol uz konvenciju o priznanju i izvršenju stranih odluka u
građanskim i trgovačkim stvarima iz 1971.
Konvencija o priznanju razvoda i rastave od stola i postlje iz 1970.
Konvencija o izvođenju dokaza u inostranstvu u građanskim i trgovačkim
stvarima iz 1970.
Konvencija o zakonu koji se primenjuje na drumske saobraćajne nezgode iz 1971.
Konvencija o pravu koje se primenjuje u pogledu odgovornosti proizvođača za
svoje proizvode iz 1973.
Konvencija o međunarodnom raspracljanju zaostavštine umrlih iz 1973.
Konvencija o priznanju i izvršenju odluka o obavezi izdržavanja iz 1973.
Konvencija o pravu koje se primjenjuje na obavezu izdržavanja iz 1973.
Konvencija o mjerodavnom pravu za bračnoimovinski režim iz 1978.
Konvencija o zaključenju braka i priznanju valjanosti braka iz 1978.
6
Konvencija o mjerodavnom pravu za ugovore o zastupanju iz 1978.
Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980.
Konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980.
Konvencija o pravu koje se primjenjuje na trust i njegovom priznanju iz 1985.
Konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovore o međunarodne ugovore iz
1986.
Konvencija o pravu koje se primjenjuje na nasljeđivanje za slučaj smrti iz 1989.
Konvencija o zaštiti djece i saradnji u stvarima međunarodnog usvojenja iz 1993.
Konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i izvršenju i saradnji u
stvarima roditljske odgovornosti i mjerama za zaštitu djece iz 1996.
Konvencija o međunarodnoj zaštiti odraslih lica iz 2000.
Konvencija o mjerodavnom pravu za određena prava u pogledu vrijednosnih
papira koje drže posrednici iz 2006.
Konvencija o sporazumu o izboru suda iz 2005.6
a) Unifikacija u okviru Savjeta Evrope6 Podaci o Haškim konvencijama na adresi www.hcch.net 23.07.2014.
7
Savjet Evrope je osnovan u cilju jačanja demokratskih principa, razvoja ljudskih prava i
jačanja pravnih okvira država članica. To je imalo uticaja na plodonosnu aktivnost
Savjeta Evrope u sferi unifikacije prava. Konvencija o zaštitti ljudskih prava i temeljnih
sloboda predstavlja jedan od najznačajnijih dokumenata za ostvarivanje koncepta opštih
prava i ljudskih sloboda na tlu Evrope. Pitanje unifikacije međunarodnog privatnog prava
Savjeta Evrope prepušta Haškoj konvenciji, tako da konvencije koje su usvojene pod
njegovim okriljem ne predstavljaju unifikaciju kolizionog prava, već se njima uređuju
pojedini privatno pravni odnosi sa međunarodnim elementima. Među tim ugovorima su:
Evropska konvencija o obavještenju o stranom pravu iz 1968; Evropska konvencija o
oslobođenju od legalizacije isprava koje izdaju diplomatski i konzularni predstavnici iz
1971.; Evropska konvencija o imunitetu država iz 1972.; Evropska konvencija o
dostavljanju zahtjeva za međunarodnu pavnu pomoć iz 1997.; Evropska konvencija o
priznanju i izvršenju odluka o staranju o djeci i ponovnom uspostavljanju odnosa staranju
iz 1980.; Evropska konvencija o stečaju iz 1990.; konvencija o izbjegavanju apatridije u
slučaju sukcesije države iz 2006.
b) Unifikacija u okviru Evropske unije
Nakon zaključivannja Rimskih ugovora iz 1957. godine pristupilo se ujednačavanju
prava na temelju pravila konvencijskog prava. Pristupajući unifikaciji Komisija Evropske
zajednice je pošla od preduslova neophodni za ujednačavanje nacionalnih pravila,
odnosno od sličnih stanovišta država članica u pogledu toga šta se njom želi postići, kao i
od pravnih zahtjeva kojima se mora udovoljiti primjenom određenog kolizionog rješenja.
Postižući saglasnost članica o potrebi unifikacije, osnovnoj svrsi i ciljevima pod okriljem
Evropske zajednice je usvojena: Evropska konvencija o međusobnom priznanju
trgovačkih društava i pravnih lica iz 1968.; Briselska konvencija o sudskoj nadležnosti i
priznanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima iz 1968., koja je
Luganskom konvencijem iz 1988. godine proširena i na zemlje Evropskog slobodnog
tržišta. 7
Usvajanjem Amsterdamskog Ugovora o Evropskoj zajednici iz 1997. godine napušta se
konvencijski sistem ujednačavanja prava. Ovim ugovorom je dalja unifikacija prava
7 Marija Krvavac, „Međunarodno privatno pravo“, K. Mitrovica 2010, str 54.
8
povjerena Savjetu Evrope, u okviru koje je i ujednačavanje pravila međunarodnog
privatnog prava i međunarodnog procesnog prava instrumentima evropskog sekundarnog
prava. Savjet Evrope je nadležan da donosi mjere u oblasti pravne saradnje u građanskim
stvarima između država, čija je svrha ujednačavanje kolizionih pravila i pravila o
nadležnosti država ugovornica. Time je stvoren pravni osnov da Briselske konvencije
budu pretočene u Uredbu Savjeta br. 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i izvršenju
odluka u građanski i trgovačkim stvarima; Uredbu br. 1347/2000 o nadležnosi i priznanju
i izvršenju odluka u bračnim predmetima i u postupku o roditeljskoj odgovornosti za
zajedničku djecu bračnih drugova, derogirana novom uredbom br. 2201/2003 o
nadležnosti priznanju izvršenju odluka u bračnim predmetima i postupku o roditeljskoj
odgovornosti za zajedničku djecu bračnih drugova. Pored ovih donijeta je i uredba
1346/2000 o stečaju; Uredba br. 1346/2000 o dostavljanju sudskih i vansudskih akata u
građanskim i trgovačkim predmetima u državama ugovornicama; Uredba br. 120-6/2001
o saradnji između sudova država ugovornica u predmetu izvođenja dokaza; Uredba br.
593/2008 o pravu mjerodavnom za ugovorne obaveze; Uredba br. 864/2007 o
mjerodavnom pravu za vanugovorne obaveze u Evropskoj uniji.
U skladu sa načelom direktne primjene izvora komunitarnog prava u državama članicama
EU Uredbe se primenjuju na području svih država članica.
Rad na ujednačavanju međunarodnog privatnog prava u okviru Evropske unije tek
predstoji a u pripremi je regulativa u bračnoimovinskim predmetima kao i u nasljednim
predmetima. Stvaranje jedinstvenog pravnog prostora regulativom prava EU ima
reginalni karakter. Evropska Unija, kao regionalna međunarodna organizacija, postavlja
jurisdikcione standarde koji bi se mogli primjeniti i na međunarodnom planu. Uredbama
se u okviru međunarodnog privatnog prava EU uređuju građanski trgovački inperativni
odnosi.8
c) Unifikacija u okviru Međunarodne komisije za građanska stanja
8 Marija Krvavac, „Međunarodno privatno pravo“, K. Mitrovica 2010, str 54.
9
U okviru aktivnosti koje su za rezultat trebale da imaju unifikaciju cjelokupnog privatnog
prava, u Amsterdamu je 1950. godine osnovana Međunarodna komisija za građanska
stanja. Prevashodni cilj ove komisije bio je pružanje različitih mogućnosti i olakšica u
uređivanju statusa državljana jedne države u drugoj. Svrha osnivanja ove komisije je
olakšanje međunarodne saradnje u predmetima povodom građanskih stanja, koja za
svakog člana međunarodne zajednice predstavljaju pitanja od najvećeg značaja. U tom
smislu bilo je potrebno da se usvoje pravila koja bi olakšala razmjenu informacija između
nadležnih službi različitih država. 9
Komisija je do sada donijela veći broj konvencija među kojima su: Pariska konvencija o
davanju određenih izvoda iz matičnih knjiga o građanskom stanju iz 1956.;
Luksemburška konvencija o besplatnom izdavanju isprava o građanskom stanju i
ukidanju potrebe nihove legalizacije iz 1957.; Pariska konvencija o olakšanju zaključenja
braka u inostranstvu iz 1964.; Bečka konvencija o pozakonjenju putem braka iz 1970.;
Minhenska konvencija o izdavanju certifikata o bračnoj sposobnosti iz 1980.; Lisabonska
konvencija o izdavanju certifikata o državljanstvu iz 1999.; Bečka konvencija o priznanju
odluka kojim se konstatuje promjena pola iz 2000.; Antalijska konvencija o priznavanju
prezimena iz 2005.g. Zemlje Skandinavlja su izvršile unifikaciju pravila posebne
regulative u oblasti braka, usvajanja i starateljstva. U tu svrhu, usvojena je Konvencija o
naplaćivanju alimentacionih obaveza; Konvencija o kolizionopravnim odredbama o
braku, usvajanju i starateljatvu; Konvencija o stečaju; Konvencija o priznanju i izvršenju
građanskih odluka; Konvencija o nasljeđivanju, testamentu i podjeli ostavine.
Na tlu Latinske Amerike unifikacija međunarodnog privatnog prava se vezuje za Kodeks
Bustamente i ugovore iz Montevidea, Kodeks Bustamante je ugovor potpisan u Panami 9 Do 2006.g. članice Komisije su: Austrija, Belgija, Francuska, Grčka, Holandija, Hrvatska, Italija, Luksemburg, Mađarska, Nemačka, Poljska, Portugalija, Španija, Švajcarska, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo.
10
1926. godine na konferenciji Panameričke unije od strane dvadeset latinoameričkih
država. Ovaj dokument predstavlja obimnu kodifikaciju koja kroz 431 član uređuje
pitanja građanskog, trgovačkog, procesnog prava sa međunarodnim elementima i
međunarodnog krivičnog prava. Odredbe Kodeksa grupisane su s obzirom na to da li
neko lice vezuju po osnovu državljanstva ili prebivališta ili se primjenjuju na sva lica na
određenom području, kao i na odredbe koje se primjenjuju na temelju volje stranaka.
Sporazum iz Montevidea obuhvataju ugovore o građanskom, procesnom i trgovačkom
pravu iz 1889. godine, sporazum o izvršenju stranih odluka iz 1911. godine i konvencije
iz 1940. godine koje su zamjenile predhodne konvencije. Konvencijskim pravom su
regulisana pitanja političkih izbjeglica, intelektualne svojine, međunarodnog građanskog
prava, međunarodne trgovačke plovidbe, međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog
procesnog prava.
Organizacija američkih država, kao regionalna međunarodna organizacija, nastoji da
razvija i unifikuje međunarodno pravo uopšte i zakonodavstvo različitih američkih država
u oblasti privatnog prava. Unifikacija međunarodnog privatnog prava u okviru ove
organizacije temelji se na konvencijskom pravu, čiji su izvori Konvencija o pravu koje se
primjenjuje na međunarodne ugovore iz 1994.; Konvencija o mjerodavnom pravu i
međunarodnoj nadležnosti u stvarima vanugovorne odgovornosti u građanskim stvarima.
d) Unifikacija međunarodnog privatnog prava u okviru OUN
Međunarodna Organizacija Ujedinjenih Nacija preko svojih specijalizovanih tijela, od
osnivanja do danas, nastoji da kodifikuje međunarodno pravo. U skladu sa tim je i
impozantan broj međunarodnih ugovora u pojedinim oblastima pravnih odnosa.
Za unifikaciju privatnog i trgovinskog prava sa elementom inostranosti od naročitog
značaja je rad Komisije za međunarodno trgovinsko pravo (United Nations Commission
11
on International Trade Law – UNCITRAL) i Međunarodnog instituta za unifikaciju
privatnog prava (International Institute for Unification of Private Law – UNIDROIT),
osnovanog pod okriljem Društva naroda. U materiji međunarodnog privatnog prava
usvojene su značajne multilateralne konvencije, čija je svrha jednostavna međunarodna
pravna saradnja i ostvarivanje načela pravne sigurnosti. Rukovodeći se time usvojene su:
Ženevska konvencija o međunarodnom priznanju prava na vazduhoplovima (1948.);
Ženevska konvencija o statusu izbjeglica (1951.); Protokol o statusu izbjeglica (1967.);
Njujorška konvencija o pravnom položaju lica bez državljanstva (1956.); Konvencija o
ostvarivanju zahtjeva za izdržavanje u inostranstvu (1956.); Njujorška konvencija o
priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka (1958.); Evropska konvencija o
međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (1961.).10
Specijalizovana komisija Generalne skupštine za međunarodno trgovinsko pravo
priprema međunarodne ugovore, donosi Model-zakone čija je svrha usvajanje jasnih i
sveobuhvatnih pravila koja su izraz savremenih standarda u određenoj oblasti i koja bi
mogli da prihvate različiti pravni i ekonomski sistemi u svijetu; Pravila i Zakonodavne
vodiče. Međunarodni institut za unifikaciju privatnog prava, takođe, priprema
međunarodne ugovore, model-zakone, zakonodavne vodiče, ali je posebno značajna
izrada specifičnih načela tj. principa, usvojenih pod naslovom Principi za međunarodne
trgovinske ugovore i Principi evropskog ugovornog prava. Načela i principi
međunarodnog instituta za unifikaciju privatnog prava u značajnoj mjeri doprinose
unifikaciji i harmonizaciji ugovornog prava, čija je svrha prevazilaženje razlika
nacionalnih prava u međunarodnim privatnopravnim i međunarodnim trgovinsko
pravnim odnosima.11
10 Marija Krvavac, „Međunarodno privatno pravo“, K. Mitrovica 2010, str 57.
11 Ibidem, str. 58.
12
3. HIJERARHIJA IZVORA MEĐUNARODNOG PRIVATNOG
PRAVAPitanje hijerarhije izvora međunarodnog privatnog prava postavlja se u situacijama kada
unutrašnji i međunarodni izvor isto pravno pitanje regulišu na različite načine, ili ako je
ono različito regulisano u dvostranom i višestranom ugovoru koji obavezuju jednu
zemlju, kao i kada su razlike izražene u pravilima dva višestrana ugovora. Pravni osnov
za primjenu međunarodnog ugovora čine Ustavne odredbe. Prema Ustavu potvrđeni
međunarodni ugovori, koji nisu u suprotnosti sa Ustavom imaju primat nad unutrašnjim
pravom. Ratifikovani međunarodni ugovori su dio unutrašnjeg pravnog poretka i u
hijerarhiji izvora međunarodnog privatnog prava imaju jaču pravnu snagu. Primjena ovog
pravila potvrđena je u praksi domaćih sudova.
Zakonodavac predviđa da je primjena međunarodnih ugovora primarna u odnosu na
domaće kodifikacije, čime je potvrđen primat međunarodnih izvora međunarodnog
privatnog prava. Shodno ZMPP, odredbe tog zakona se ne primjenjuju na privatnopravne
odnose sa elementom inostranosti ako su oni regulisani drugim saveznim zakonom ili
međunarodnim ugovorom.
U pogledu hijerarhije izvora međunarodnog privatnog prava međusobni odnos
međunarodnih ugovora, ili kako ga neki teoretičari nazivaju „sukob konvencija“,
predstavlja posebno pitanje. Međusobni odnos sukcesivno donijetih međunrodnih
ugovora uređuju pravila kodifikovanog međunarodnog ugovornog prava, djela
međunarodnog javnog prava, sadržana u Bečkoj konvenciji o ugovornom pravu. U skladu
sa opštim pravilima, ukoliko višestrani međunarodni ugovori sukcesivno uređuju istu
materiju kasniji ugovor ima primat u odnosu na raniji, osim kada u njemu postoje
odredbe o redosledu primjene. Ukoliko je isto pitanje regulisano višestranim i dvostranim
ugovorom, prema jednom shvatanju primat ima dvostrani jer se u odnosu na višestrani
javlja kao lex specialis, pri čemu se otvara problem utvrđivanja identiteta pravnog odnosa
tj. da se nesumnjivo radi o istom pravnom odnosu regulisanom u oba teksta ugovora. 12
12 Stanivuković M., Živković M, „Međunarodno privatno pravo“, Beograd 2004, str. 77
13
Z A K Lj U Č A KKodifikovano opšte naddržavno međunarodno privatno pravo ne postoji pa je realno
očekivati da u regulativi različitih pitanja ove grane prava postoje značajne i brojne
pravne praznine. U tom pogledu, naš ZMPP predviđa da će u nedostatku odgovarajućeg
rješenja u tom zakonu, supletorno primjenjivivati njegove odredbe i načela, načela
domaćeg pravnog poretka i načela međunarodnog privatnog prava.
Iz toga proizilazi da se zakonodavac izričito vezuje za prethodni član (čl.1.st.1.), prema
kojem ZMPP „sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i
imovinske odnosno druge materijalnopravne odnose sa međunarodnim elementom“, što
znači da se norma o popunjavanju pravnih praznina odnosi na oblast sukoba zakona.
Organ koji treba da primjeni pravo ima zadatak da pronađe odgovarajuće rješenje za
pitanje koje nije normirano, pri čemu nema obavezu da se pridržava redoslijeda izloženog
u zakonu. Principi i načela na temelju kojih nadležni organ treba da pronađe
odgovarajuće rješenje, nesporno upućuje na primjenu opšte prihvaćenih rješenja
uporednog međunarodnog privatnog prava. Jedno od njih je i načelo najtješnje
povezanosti slučaja sa određenom državom, budući da sadrži opšti princip primjenjivosti
zakona u slučajevima koje svojim normama pokriva međunarodno privatno pravo.
Teorija postoji da sistematizuje temeljne principe i načela domaćeg pravnog poretka i
opšta načela međunarodnog privatnog prava. Opšte prihvaćena načela međunarodnog
privatnog prava proizilaze iz pozitivnih normi nacionalnih zakona različitih zemalja. Za
sud su posebno značajna načela na kojima počiva rješenje problema pravne praznine u
državama koje imaju pravni sistem blizak našem. Ta okolnost iziskuje uporednopravno
istraživanje i odgovarajuću stručnost sudije, kao i drugih organa koji primjenjuju norme
ove pravne discipline. Uprkos kodifikovanim pravilima kojima se detaljno uređuje oblast
nadležnosti domaćeg pravosuđa tj. materija sukoba jurisdikcija, postoji mogućnost
problema popunjavanja pravnih praznina. Kada je riječ o privatnim pravima stranaca
relevantno je o kom pravu se radi i da li je ono opšte pravo, te podliježe primjeni
međunarodnog prava, dok se u suprotnom utvrđuje diplomatski resiprositet ili neki drugi
uslov koji se uobičajeno ne traži od domaćih lica u identičnoj situaciji. U krajnjem
slučaju treba analogno primjeniti norme o sličnim pravima i načela unutrašnjeg prava.
14
LITERATURA:
KNJIGE:
- Marija Krvavac, „Međunarodno privatno pravo“, K. Mitrovica 2010.
- Stanivuković M., Živković M, „Međunarodno privatno pravo“, Beograd 2004.
Internet :
- www.hcch.net
15