mr. sc. esad - bastina.ba · je bilo upisan 101 učenik, u drugi razred 54 učenika, u treći 39 i...

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

151

Mr. sc. Esad Sarajlić

PRVA NARODNA OSNOVNA ŠKOLA U GRADAČCU KAO DIO KULTURNE

BAŠTINE OVOGA KRAJA

Sl. 1. Prva Narodna osnovna škola u Gradačcu, čija izgradnja je dovršena 1891. godine1

Sl. 2. Osnovna škola „Jovan Jovanović Zmaj“ Gradačac svečano je otvorena i puštena u rad

6.4.1974. godine

1 Škola „Dr. Safvet-beg Bašagić“ Gradačac 2016. godine obilježava 125 godina rada i postojanja


152

Gradačačko područje za vrijeme austrougarske uprave bilo je zapostavljeno u

pogledu otvaranja novih osnovnih škola, tako da će proći 23 godine do otvaranja druge

narodne osnovne škole. Naime, u periodu 1891. do 1918. godine otvaraju se na

gradačačkom području samo dvije narodne osnovne škole, u Gradačcu 1891. i u Zelinji

Srednjoj 1914. godine.

Prva Narodna osnovna škola u Gradačcu

Sl. 3. Na lijevom stupcu teksta prezentirani su podaci o gradnji škole dati na njemačkom

jeziku, a na desnoj na bosanskom. Tu doslovno piše „Gradnja ove školske zgrade, koja je

rješenjem Zemaljske vlade broj 44.197 od 25. septembra 1889. dozvoljena, dovršena je

1891. Troškove u iznosu od 22.160 for. 39 k, podmirila je gradačačka općina i narod.

Temeljni, podrumni i podnožni su zidovi od kamena, a na tome su zidovi od pečene cigle;

krov je crijepom pokriven. U godinama 1895. i 1896. sagrađene su na trošak općine,

prizgrade (pomoćni objekti).2

2 ABH, projekat škole od 1889, rađen u Okrugu D. Tuzla, (pdf-Adobe Reader).


153

Sl. 4. Situacioni plan lokacije škole u Gradačcu koja je građena

od 1889. do 1891. godine. U donjem dijelu ove skice vidimo rječicu Gradašnicu i most

preko nje. Preko puta tog mosta je danas Centar za socijalni rad Gradačac.


154

Sl. 5. Narodna osnovna škola Gradačac, 1891. godina, lice zgrade sa glavne ulice, gledano

ispred Vatrogasnog doma u Gradačcu. U vrijeme pripreme za gradnju ove škole,

gradonačelnici Gradačca u tom periodu bili su: Reuf-beg Gradaščević 1886. godine, Hafiz-

beg Gradaščević od 1888. do 1890. godine i Bećir-beg Gradaščević (Ibrahimbegović) od

1892. do 1911. godine, a poslije tog perioda Izet-beg Jahić. Općinski zastupnici u Gradačcu

1890. godine bili su: Kasim Sendić, Jovan Babić, Reuf-beg Gradaščević, Muharem-aga

Idrizović, Jovo Popović, Novak Lazić, Radovan Petrović, Mato Jović, Halil Junčić, Tadija

Cvjetanović i Aljo Alibegović3. Ovo ističemo zbog toga što su navedene osobe zajedno sa

narodom bili nosioci pripreme, finansiranja i realizacije projekta ove škole.

3 Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom – u prošlosti, „Preporod“ Gradačac, 2008, str. 322.


155

Sl. 6. Presjek objekta škole iz 1891. godine. U ukopanoj etaži u zemlji nalaze se mokri

čvorovi i još jedan pomoćni objekat.


156

Sl. 7. Plan prizemlja i sprata „Crvene škole“. Objekat je veličine 21x16,70 m, ukupno u

prizemlju 350,70 m². Bez ukopanog (podrumskog) dijela škola je veličine 700,4 m². U

prizemlju su bili sljedeći prostori: soba za nauk, prenoćište, ženska škola, opštinski ured, 4

prostorije i zbornica. Na spratu su 3 učionice i dva jednosobna stana za učitelje.

Zanimljivo je da je ovaj značajni kulturno-obrazovni projekat prije 125 godina

u cjelini finansirala općina Gradačac, zajedno sa narodom općine. Prema tome,

poduzetnost Gradačačana nije od juče, ona se proteže u daleku prošlost, što se najbolje

vidi i po tome da je sve što je izgrađeno i podignuto u Gradačcu u posljednjem stoljeću

u najvećem dijelu izgrađeno vlastitim snagama naroda i lokalnih državnih organa.

Ta tradicija se duboko ukorijenila u svijest ovoga naroda, pa su i brojni veoma

značajni projekti na našem području uglavnom realizirani vlastitim snagama. To je

zaista izvanredan primjer, a i odgovor na pitanje kako to Gradačac u razvoju često

odskače u odnosu na druge. Ovde se najmanje čeka da neko drugi podmetne leđa ili

finansira neke potrebe. U prvom je redu vlastita incijativa naroda ovoga kraja, a pomoć

sa strane je dobro došla. U Arhivu BiH pronašli smo dokument star 125 godina da je

prvu Narodnu osnovnu školu u Gradačcu finansirala i izgradila općina Gradačac

zajedno sa narodom.


157

Sl. 8. Uz objekat škole vidimo i druge pomoćne objekte, kao što su: drvarnica, kokošinjac,

WC (zahodi), 8 kabina. WC (zahodi) su se nalazili na prostoru gdje je danas Centar za

socijalni rad, niže škole prema rijeci Gradašnici. Škola je imala i vlastiti vrt. Sve pomoćne

zgrade izgrađene su 1895. i 1896. godine, a troškove gradnje u cjelini snosila je općina

Gradačac.

Sl. 9. Na sjednici općinskog zastupstva kojom je predsjedavao gradonačelnik Izet-beg Jahić

1916. godine, raspravljano je o izgradnji i svih pomoćnih objekata potrebnih Narodnoj

osnovnoj školi u Gradačcu4.

4 ABH, pic_2015-05-20_012303.pdf-Adobe Reader.


158

Prvi učitelj u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu

U literaturi o razvoju osnovnog obrazovanja u BiH za vrijeme Austro-Ugarske

(1878-1918) evidentirana su dva podatka: da je prva Narodna osnovna škola u

Gradačcu podignuta 1886. godine i da je prvi učitelj u toj školi bio Srećko Britvec.

Međutim, ti datumi jesu približni stvarnom događaju, ali nisu tačni. Koristeći Arhiv BiH

iz tog perioda došli smo do sljedećih podataka: Narodna osnovna škola završena je

1891. godine5, a učitelj Srećko Britvec nije 1886. godine uopće bio u Gradačcu. Naime,

prema arhivskim izvorima, on je rođen u Bjelovaru 1856. godine. Bio je oženjen i imao

je kćerku kojoj je bilo ime Josipa i koja je rođena 1888. godine. Prije dolaska u Gradačac

on je službovao u Retfahu 1885. godine, kao i u Martincima iste godine. Prije dolaska u

Gradačac imao je zvanje školskog inspektora. U Gradačac dolazi u decembru 1887.

godine i ostaje sve do septembra 1892. godine. Škola je građena od 1889. do 1891.

godine. Britvec biva premješten u Travnik gdje radi do 1896. godine. Poslije Travnika

radi u D. Tuzli 1896. godine, zatim u Trebinju 1902. godine. Kao prvi učitelj u Narodnoj

osnovnoj školi u Gradačcu mogao je raditi od 1891. do 1892. godine. Budući da je škola

u Gradačcu građena, računajući kupovinu zemljišta te druge pripreme već od 1886. do

1891. on je mogao biti u službi u općinskom poglavarstvu i raditi savjetodavne i

nadzorne poslove oko izgradnje prve škole u Gradačcu.6

Snimio: Esad Sarajlić 2007.

Sl. 10. Narodna osnovna škola u Gradačcu iz 1891. godine. (jugoistočna strana)

5 ABH, projekat škole iz 1889, rađen u Okrugu D. Tuzla, pdf-Adobe Reader. 6 Arhiv BiH, iz dosjea učitelja Srećka Britveca koji je sačinjen u Travniku 1902. godine.


159

Sl. 11. Arhivski dokument iz dosjea učitelja Srećka Britveca sačinjen u Travniku 1902.

godine. Rođen je u Bjelovaru (Hrvatska) 1856. godine.

Budući da je svaka osnovna škola morala imati i školski vrt, a nije bilo na

školskoj parceli takvog zemljišta, školski inspektor Mandić sugeriše da se kupi jedna

parcela za te namjene ili da se iznajmi potrebno zemljište za školski vrt. Na tu temu,

vođena je rasprava i u gradskom poglavarstvu u Gradačcu, na čijem čelu je kao

gradonačelnik bio Izet-beg Jahić.


160

Sl. 12. Obrazac o kretanju u službi prvog učitelja Srećka Britveca u Narodnoj osnovnoj

školi u Gradačcu (1887-1892). Dokument je oštećen u požaru nakon građanskih protesta

u Sarajevu 2014. godine.


161

Sl. 13. Lucija Mandić, pomoćna

učiteljica Narodne osnovne škole u

Gradačcu 1897.7

Sl. 14. Učiteljica Marijana Rataić iz Hrvatske

imenovana za učiteljicu u Gradačcu

1.12.1897. godine sa plaćom od 720 forinti.8

Plaće učitelja u austrougarskom periodu

Plaće učitelja u austrougarskom periodu bile su zakonski regulirane, a o njihovoj

isplati brinula se poreska uprava. Plaće su određivane na godišnjem nivou, što možemo

provjeriti na temelju arhivske građe pohranjene u Arhivu Bosne i Hercegovine.

Sl. 15. Službeni akt o reguliranju plaće učitelja u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu

7 ABH, izvod iz službenog pisma. 8 ABH, navedeni izvor.


162

Obuhvat djece osnovnim školovanjem u prvim godinama rada škole

Jedna tabela koja se nalazi u Arhivu BiH na veoma ilustrativan način pokazuje

koliko je djece iz Gradačca pohađalo prvu Narodnu osnovnu školu. Pa da pogledamo tu

tabelu:9

Pošto je gornja tabela nakon 118 godina nalazeći se u Arhivu BiH prilično

izblijedila i nije dovoljno čitljiva, slijedi njen jasniji, ali potpuno vjeran prepis:

I S K A Z VRHU UŠKOLOVANE MLADEŽI NA NARODNOJ OSNOVNOJ ŠKOLI

U GRADAČCU OD 1. SEPTEMBRA – 3. OKTOBRA 1897.

U Gradačcu 30. okt. 1897.

Upravitelj škole, učitelj:

Ante Debeljak

9 ABH, izvod iz službenog pisma.

Po vjeri

I razred II razred III razred IV razred Ukupno Svega

Dječ. Djev. Dječ. Djev. Dječ. Djev. Dječ. Djev. Dječ. Djev.

Rimo-katol. 16 15 19 6 24 6 7 4 66 31 97

I-pravosl. 20 8 16 3 4 5 3 3 43 19 62

Muhamed. 30 - 30 - 18 - 8 - 86 - 86

Jevreja - 2 1 - - - - 1 1 3 4

Ostali

UKUPNO

66 25 66 9 46 11 18 8 196 53 249

91 75 57 26 249 249


163

Analizirajući prethodnu tabelu, prvo što možemo primjetiti da je u ukupnom

broju učenika četiri puta više pohađalo školu dječaka nego djevojčica, a drugo da

ženska djeca Bošnjaka uopće nisu u tom periodu pohađala osnovnu školu. Kod katolika

školu je pohađalo dva puta više dječaka nego djevojčica, a isti odnos bio je i kod

pravoslavaca. U školu je u četverogodišnjem periodu (1893-1897) bilo obuhvaćeno

ukupno 249 učenika. Pošto je ta škola bila u tom periodu jedina narodna osnovna škola

u srezu Gradačac, onda se postavlja pitanje iz kojih su sve sredina bili upisani učenici.

Možda odgovor dobijemo iz podataka koliko je u to vrijeme Gradačac kao mjesto imao

stanovnika i kakva je bila vjerska struktura stanovništva. Koristeći statističke izvore o

popisu stanovništva od 1879. do 1910. godine, donosimo u narednoj tabeli pregled

broja stanovnika i vjersku strukturu za grad Gradačac:

God.

popisa

Svega Muslimani Pravoslavni Katolici Židovi Ostali

1879. 2626 2143 338 126 19 -

1885. 3076 2483 360 190 41 2

1895. 3562 2823 402 302 29 6

1910. 3735 2976 346 361 41 11

Iz podataka vidimo da je 1895. godine, dakle dvije godine prije izvještaja učitelja

Ante Debeljaka, u Gradačcu kao naseljenom mjestu živjelo 3.562 stanovnika, od čega

2.823 Bošnjaka-muslimana, 402 pravoslavca, 302 katolika, 29 Židova i 6 ostalih.

Izraženo u procentima: 79,20 % muslimana, 11,88 % pravoslavnih, 8,80 % katolika,

0,10 %, Židova i 0,02 % ostalih. Iz ovoga vidimo jedan potpuni nesrazmjer između broja

stanovnika u Gradačcu i broja učenika koji su pohađali Narodnu osnovnu školu, i bez

obzira što bošnjačka ženska djeca nisu pohađala školu. Odgovor na ovakvo stanje

možemo potražiti u činjenici da je Narodna osnovna škola u Gradačcu, koja je počela

raditi 1891. do 1893. godine, bila i prva i jedina osnovna škola na srezu Gradačac.

Normalno je da su prednost zbog blizine škole imala djeca čiji su roditelji živjeli u

Gradačcu.

Zanimljivosti iz školske 1913/14. godine

Okružni školski inspektor iz Tuzle, Simo Mandić, dolazio je u redovne

inspekcijske preglede Narodne osnovne škole u Gradačcu. Zahvaljujući tome i u Arhivi

Bosne i Hercegovine sačuvanim zapisnicima i izvještajima dolazimo do nekih


164

zanimljivih podataka o radu škole u školskoj 1913/14. godini10. Naime, u tekstu koji

slijedi, a iz prepisanog Izvatka iz šireg izvještaja, vidimo da je te školske godine od prvog

do četvrtog razreda školu pohađalo 213 učenika. Postojala su dva prva razreda i u njih

je bilo upisan 101 učenik, u drugi razred 54 učenika, u treći 39 i u četvrti razred 19

učenika. Od nižih razreda prema višim opada ukupan broj polaznika iz čega možemo

zaključiti da su protokom vremena pojedini učenici prekidali školovanje, tako da ih je

do četvrtog razreda stizalo daleko manje u odnosu na broj upisanih u prvi razred.

Inspektor konstatira da 28 učenika nije nikako ni pošlo u školu iako su bili upisani.

Drugi problem, koji inspektor obrađuje jeste starost učenika. Naime, već smo

isticali da je u jednom periodu u početku rada osnovnih škola zahtjev Bošnjaka bio da

djeca prvo završe mekteb, pa tek onda da nastave školovanje u osnovnoj školi. Znači pri

upisu takve djece u prvi razred osnovne škole, ta djeca su imala već 9 ili 10 godina

starosti, pa se smatralo da su ona već prestarila, polazeći od propisa koje su tadašnje

vlasti donosile u vezi s tim. To je imalo dalekosežne negativne posljedice po školovanje

Bošnjaka, pa je pri kasnijem zapošljavanju u ustanove i državne organe, kao i druge

institucije bio značajan manjak Bošnjaka u tim ustanovama, upravo iz razloga što nisu

imali završene potrebne škole, o čemu je svojevremeno pisao i Dr. Safvet-beg Bašagić.

Inspektor konstatira da je uvođenje ženskog odjeljenja učenika sa poludnevnim

radom, izazvalo određene probleme i nanijelo određenu štetu zbog nedovoljno

izvršenih priprema. Koju štetu inspektor ne navodi, osim konstatacije da je došlo da

„zavađe“. Razloge tome treba tražiti u konzervativnom shvatanju u to vrijeme da

učenice djevojčice treba strogo da budu odvojene od muških učenika u svim

aktivnostima u školi. Zbog relativno malog broja učenika u trećem i četvrtom razredu

on sugerira spajanje ova dva razreda u jedan. Iz ovoga Izvatka iz Izvještaja da se

zaključiti da je u početnom periodu rada ova škola imala dosta problema, kako oko

obuhvata djece osnovnim školovanjem, tako i sa brojem prosvjetnih radnika – prvih

učitelja, koji su imali veoma odgovoran i težak zadatak u obrazovnom i odgojnom

procesu i koji su prvi trasirali puteve u obrazovanju suvremene evropske civilizacije u

BiH. Zanimljiva je i uporedba o broju učenika u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu

1914. godine u odnosu na izvještaj iz 1897. godine. Broj učenika se neznatno povećao,

sa 196 na 213 dječaka.

10 ABIH.


165

11 Budući da je ovaj arhivski dokument bio toliko izblijedio, da bi njegovo unošenje u knjigu bilo

nevidljivo i prema tome nečitljivo, autor knjige odlučio je uz određen napor izvršiti prepis ovoga

arhivskog dokumenta te ga kao prepis prezentirati čitaocu. (Izvor: ABIH.).

(Prepis)11

I z v a d a k

iz izvještaja o pregledanju narodne osnovne škole u Gradačcu iz mušk. odjelj. od 19 – 23.

januara 1914.

VIII. Polazak uopće, zatečeni broj djece.

I. a. 53

I. b. 48 Polazak dosta uredan.

II. 54 = 213.

III. 39

IV. 19 Oko 28 učenika nije nikako pošlo u školu.

Sem prestarih učenika, naročito u III. razredu. Izviditi, da li se:

1.) upišu musl. učenici nakon završene 9 god. u školu ne pazeći, jesu li već svršili mekt. ipt.

2.) da li se pazi da se pri upisivanju na prekoračenje dozvoljena granica starosti. XVI. Općenita primjedba o nastavničkom osoblju i druge prilike pregledane škole.

3.) prenagljeno uspostavljanje ženskog odjeljenja, odnosno zavođenje poludnevne nastave, nanijelo je štetu zavađu. Unaprijed neka se to prepusti pozvanoj instanciji. Ako u tek.

šk. godi. ne bi ko od nast. lica mogao neko vrijeme vršiti u ovoj školi službu,

neka se spoji III. sa IV. razr. jer se to može da izvede bez osobite štete po nastavu.

4.) udara u oči nepoznavanje naredaba, neka je zato u redovnim mjes. sjednicama redom čitaju i starije naredbe, a zapisnici sa sjednica neka se

podastiru okružnoj oblasti.

Simo Mandić

okružni škol. nadzornik


166

Arhivski izvori nam otkrivaju jednu zanimljivu činjenicu iz 1914. godine. Naime,

te godine uspostavlja se saradnja između osnovne škole u Gradačcu i gradačačke

medrese koju su pohađale softe. Iz medrese su zahtijevali da se nabavi 40 komada

početnica (čitanka I dio latinica), kako bi se organiziralo u medresi učenje čitanja i

pisanja latiničnog pisma. Iz Okruga Tuzla upućeno je pismo kojim se prihvata ta ideja,

ali da to treba tretirati kao organiziranje analfabetskog tečaja, a da će Zemaljska vlada

obezbijediti naknadu učiteljima kao i u svim drugim prilikama kada se organiziraju

takvi tečajevi.12 Ovu pojavu možemo tretirati kao početak reforme programa obuke

koja će uslijediti u narednim decenijama i u samim medresama kao vjerskim školama.

Do koje mjere je taj program izučavanja naučnih disciplina u medresama stigao,

najbolje nam govori savremenost programa naših sadašnjih medresa kao srednjih

škola, čiji svršeni učenici na daljim studijama na raznim fakultetima postižu veoma

dobre rezultate, jer njihova predznanja iz te srednje škole ne zaostaju u odnosu na

znanja iz gimnazija ili drugih srednjih škola. Dapače, ti studenti pokazuju zavidne

rezultate u svom daljem obrazovanju.

Sl. 16. Dio čaršije ispred džamije Husejnije (foto 1940)

12 ABIH.


167


168

Sl. 17. Iz Okruga Tuzla upućeno je pismo Kotarskom uredu Gradačac dana 6.2.1914.

godine u vezi podučavanja u pisanju i čitanju (latinice) polaznika medrese u Gradačcu

Broj katolika i pravoslavaca, koji su bili nastanjeni u Gradačcu, nije mogao dati

toliki broj djece koja su navedena u tabeli. Očito je da su u školu bila upisivana i djeca

iz prigradskih sela. Kada je riječ o Srbima, onda su to sela Skugrić, Krečane pa i druga

sela u kome su živjeli Srbi, a kada je riječ o Hrvatima, onda su to sela Ledenice,

Tramošnica, Turić i druga sela. Kod Bošnjaka se radi o djeci iz Vide, Mionice, Lukavca i

drugih bližih sela. Nije isključeno da je jedan broj djece iz udaljenijih sela i stanovao u


169

Gradačcu, dok nije i u njihovim selima otvorena slična škola, kao što je slučaj sa

Tramošnicom gdje je škola otvorena 1907, Pelagićevo (Žabar Gornji) gdje je škola

otvorena 1912, Zelinja Srednja gdje je škola otvorena 1914, zatim Skugrić gdje je škola

otvorena 1915. godine.

Sl. 18. Upravitelj Narodne osnovne škole u Gradačcu, učitelj Ćamil Midžić, dana 10. juna

1918. godine obavještava Zemaljsku vladu u Sarajevu da je zaključena školska 1917/18.

godina te da je u školi te godine bilo dvije trećine muslimanske djece. Tom prilikom

obavljeni su samo muslimanski praznici u skladu sa Naredbom Zemaljske vlade od

23.5.1918. godine.

Ove podatke iznosimo, da bismo istakli kako se promjenila vjerska struktura

učenika osnovne škole u odnosu na 1897. godinu, kada je u toj školskoj godini bilo svega

34 % muslimanske djece u odnosu na ukupan broj polaznika koji je iznosio 249

učenika. U školskoj 1916/17. godini u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu, pored


170

upravitelja škole Ćamila Midžica, radile su i 3 učiteljice, koje smo evidentirali u

pregledu zaposlenih prosvjetnih radnika u austrougarskom periodu.

Sl. 19. Panorama Gradačca krajem 19. stoljeća. Ova fotografija je jedna od rijetkih

koja je snimljena poslije 1896. godine. U donjem desnom dijelu fotografije vidi se dio

objekata Narodne osnovne škole u Gradačcu sagrađenih 1895. godine. Na desnom dijelu

fotografije pored ceste vidi se toranj od bunara koji se odnosi na istraživanje i

obezbjeđivanje vode za školu.

M. Imamović navodi da je:

Pismenost u gradačačkom kotaru, u smislu evropske pismenosti, tj. poznavanja

latinice i ćirilice, bila 1910. godine ispod bosanskohercegovačkog prosjeka i iznosila je

10,68 % ukupnog stanovništva starijeg od sedam godina. U cijelom kotaru je bilo 5.278

pismenih lica starijih od sedam godina, među kojima 2.278 pravoslavnih, 678 muslimana,

2.243 katolika i 79 ostalih. Nepismenih je u istoj dobi bilo 44.122, od kojih 13.400

pravoslavnih, 13.893 muslimana, 11.454 katolika i 43 ostalih. U procentima pismenih je

među pravoslavnim bilo 14,52 % a nepismenih 85,48 %. Kod muslimana odnos tih

procenata bio je 4,65, odnosno 95,35, a kod katolika 16,37 i 83,63. Među ostalim pismenih

je 64,75 %, a nepismenih 35,25. Radi poboljšanja prosvjetnih prilika općinsko zastupstvo

je početkom 1914. molilo da se proširi dvorazredna narodna škola i osnuje trgovačka


171

škola. Molba je proslijeđena prosvjetnom odboru, ali se zbog skorog početka rata nije ni

rješavala.13

Godine 1910. donesen je u Bosanskohercegovačkom saboru Zakon o obaveznoj

nastavi. Konzervativni krugovi iz reda bošnjačkog naroda dali su otpor ovim mjerama

pa je zbog toga školovanje bošnjačke djece znatno zaostajalo za školovanjem djece

katolika i pravoslavnih. Ističući razloge za slab odziv djece u škole, navode se kao

„manje interesovanje“ za ovim školovanjem motivisano sa više činjenica, kao što su

opšta zaostalost, nepismenost, zatim postojanje konfesionalnih škola, koje su

stanovništvu bile bliže i na kraju već ranije naglašena animoznost bošnjačkog

stanovništva prema interkonfesionalnim školama. Svemu ovome treba dodati i

činjenicu da su u ovom periodu, kao i kasnije, seljaci zadržavali djecu da ne idu u školu

da bi čuvala stoku ili obavljala lakše poljske radove. Od 1912. godine postoji obaveza

da djeca moraju pohađati osnovnu školu. U BiH već postoji 331 državna škola, te 116

pravoslavnih i 28 katoličkih, 2 evangelističke i 10 privatnih, što ukupno čini 487 škola,

sa 42.578 učenika. Obuhvat djece osnovnim školama, koja su dorasla za školovanje bio

je samo 26,75 %. To predstavlja jako lošu sliku, jer ispada da približno od četvero djece

dospjele za školu, njih samo jedno pohađa školu. Na gradačačkom području bila je još

teža situacija, jer je program otvaranja novih škola u ovom kraju kasnio skoro 20 i više

godina u odnosu na druga područja u BiH. Lokacija novih škola vezana je za uvjet da

škola ne bude za đake udaljena više od 4 km od roditeljskog doma. Inače, ako je

udaljenost veća, djeca nisu bila obavezna pohađati školu. Kod izgradnje škola bilo je

pozitivno to da je uz svaku školu trebala da bude „živa voda“, a gdje je nema pravile su

se cisterne za vodu sa kišnicom. Škole su imale stanove za učitelje, a uz škole je postojao

i školski vrt, koji je imao značajnu ulogu u obrazovanju mladeži za naprednu

poljoprivrednu proizvodnju. Čak je 1884. godine donesena posebna naredba o

školskim vrtovima. Škole su besplatno dobivale sjemena, zatim poljoprivrednu štampu

i stručna uputstva.

U narodnim osnovnim školama koje traju 4 godine nastava se izvodi po programu

za sljedeće predmete:

1. vjeronauka,

2. jezikoslovlje

3. računstvo,

4. zemljopis i povijest,

5. prirodopisne nauke,

6. krasnopis,

7. gospodarstvo i kućanstvo,

8. geometrijsko obrazovanje i crtanje,

13 Imamović Mustafa, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, LI 2008, str. 268-269.


172

9. njemački jezik (od 1881. fakultativno),

10. pjevanje,

11. gimnastika.

U sljedećoj tabeli pogledat ćemo naslove knjiga koje su učenici koristili u

Narodnoj osnovnoj školi od prvog do četvrtog razreda:

Sl. 20. Obrazac kojim je upravitelj Narodne osnovne škole iz Gradačca 25.3.1914. godine

poručio određene udžbenike. Iz ovoga pregleda vidimo da su svi udžbenici bili štampani

na latiničnom i ćiriličnom pismu. Ukupan broj udžbenika na raspolaganju je 43, što je

zaista veliki izbor. Učenici su izučavali što se tiče jezika samo bosanski jezik i njemački.

Tada su u BiH svi govorili bosanskim jezikom, a izučavala se i povijest Bosne i

Hercegovine, već u četverorazrednoj osnovnoj školi uči se i njemački jezik. Svi učenici idu u

jednu školu. Pojam dvije škole pod jednim krovom bio je nepoznat.14

14 ABH, pic_2015-014252.pdf-Adobe Reader


173

Odziv djece, odnosno roditelja za upis djece u osnovne škole nije bio

zadovoljavajući. Iako je bilo još uvijek malo škola, u školama je bilo i praznih mjesta, jer

se nije upisivalo dovoljno đaka, ili zbog toga što je određeni broj učenika napustio

školovanje. U školama su djevojčice sjedile u posebnim klupama i to u prvim redovima.

U malim školama, gdje je bio mali broj djece, sva četiri godišta učenika radila su zajedno

u istom prostoru, a te škole nazivane su jednorazrednim. Sve škole bile su opremljene

sa geografskim kartama BiH kao i mapama Austro-Ugarske monarhije. Po zidovima je

bilo dosta slika za izučavanje životinjskog i biljnog svijeta. Bilo je i mnoštvo drugih

pomagala. Učenici su imali tablice za pisanje. Na kraju školske godine „svečanim

ispitima završavana je školska godina“. Tom svečanom činu prisustvovali su roditelji i

predstavnici vlasti.

Pismenost stanovništva na gradačačkom srezu/kotaru 1910. godine

Kakva je bila pismenost stanovništva na gradačačkom kotaru najbolje se može

vidjeti iz sljedeće tabele.

Broj pismenih na gradačačkom kotaru 1910. godine.

Godine

starosti

Pravosla

vni

Muslima

ni

Katolici Ostali Svega

7 do 20 1.035 247 1.156 27 2.465

21 do 30 634 207 542 19 1.402

Preko 30 609 224 545 33 1.411

Svega 2.278 678 2.243 79 5.278

Nepismenih:

7 do 20 4.480 5.724 4.102 4 16.791

21 do 30 3.135 3.074 2.657 26 10.312

Preko 30 5.785 5.095 4.695 13 17.019

Svega 13.400 13.893 11.454 43 44.122

Iz gore navedenih podataka vidljivo je da je pismenost na gradačačkom (kotaru)

srezu bila ispod prosjeka za BiH. Pismeno je bilo samo 10,68 % ukupnog stanovništva

koje je starije od 7 godina, dok je taj procenat na nivou BiH iznosio 11,95 %.


174

A sada da pogledamo pismenost po vjerskoj pripadnosti, također u procentima:

Pismenih Nepismenih

Pravoslavni 14,52 85,48

Muslimani 4,65 95,35

Katolici 16,37 83,63

Ostali 64,75 35,25

Nije teško zapaziti da je najmanje bilo pismenih muslimana, a najveći procenat se

odnosi na katolike, kao najpismeniji dio stanovništva u tom periodu, ako zanemarimo

ostale, jer to su uglavnom bili stranci. Broj pismenih pravoslavnih je za 3,5 puta veći od

broja pismenih kod muslimana, a kod katolika skoro 4 puta.

Sl. 21. Jedna od prvih razglednica iz Gradačca nakon okupacije. U gornjem lijevom

uglu je panorama historijskog kompleksa Gradine, gdje se može primjetiti da je jedna i to

sjeverna kula imala krov, koji je kasnije porušen. Desno je medresa Muradija, a u donjem

uglu lijevo je džamija Husejnija. Razglednica je mogla nastati početkom 20. stoljeća

Broj nepismenih inače je kod starijih generacija veći, nego kod mlađih, što je i

razumljivo, jer se u periodu austrougarske vladavine otvorio veliki broj škola, pa je i


175

procenat obuhvata djece osnovnim školovanjem bio povoljniji. Bošnjačka djeca su još

uvijek više pohađala mektebe, gdje se učio arapski, a to kod popisa nije uzimano u obzir,

sasvim opravdano, jer, osim u izuzetnim slučajevima, ta djeca nisu ni razumjela niti

jezik niti pismo. To im je služilo uglavnom za vjerske potrebe. Doduše jedan broj

bošnjačke djece u tom sistemu školovanja, koji su završili više oblike školovanja, pa i u

inostranstvu, zahvaljujući poznavanju arapskog jezika, odnosno turskog i perzijskog,

postizala su velike rezultate u svome obrazovanju, ali to je bilo nedovoljno za

nadolazeće vrijeme, gdje se u evropskim mjerilima priznavala uglavnom svjetovna

škola, što su Bošnjaci sa dosta zakašnjenja i prihvatili.

Učitelje u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu za vrijeme austrougarske

vladavine 1891. do 1918. navodimo u sljedećoj tabeli.

Pregled učitelja na dužnosti u Osnovnoj školi u Gradačcu od 1891. do 1918.15

15 Arhiv Bosne i Hercegovine i Arhiv Tuzlanskog kantona: Školski vjesnik, stručni list Zemaljske vlade za

BiH za 1889. do 1898. 16 Hafiz Muhamed ef. Muftić sin je hadži Hafiza Ahmeda Muftića. Ef. Muhamed predavao je vjeronauku u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu skoro 23 godine, od njenog otvaranja pa do 1918. godine. Bio je vrlo strog prema učenicima pa su mu prigovarali da fizički kažnjava djecu, što je on demantovao, kako se vidi iz arhivskog spisa. Međutim, u tim vremenima jedan oblik fizičkog kažanjavanja neposlušnih učenika koji pohađaju vjeronauku bio je uobičajen.

Red. broj

Ime i prezime

1. Srećko Britvec, prvi učitelj 2. Pavao Štambuk 3. Ružica Lukičeva 4. Antun-Ante Debeljak, 1897. 5. Simo Avakumović 6. Juliana Dubravac 7. Ivan Dolić 8. Marko Živković 9. Jovan Čupić

10. Marija Cerjak 11. Jovan Dimović 12. Arif Mulić 13. Marko Pitić 14. Lucija Mandićeva (1897-1898) 15. Marijana pl. Rataić 16. Haf. Muhamed ef. Muftić16 vjeroučitelj 17. Marija Mandušić 18. Valerija Jovičić 1917. 19. Ilza Hubimayer 1917. 20. Danica Đokić, 1917. 21 Ćamil Midžić, od 1914. do 1918.


176

Zaključak

Javna ustanova Osnovna škola „Dr. Safvet-beg Bašagić“ Gradačac baštini

djelatnost Prve narodne osnovne škole u Gradačcu. Zbog toga je ova škola 5.5.2016.

godine obilježila 125. ghodina rada i postojanja ove osnovne škole. Tim povodom

izvršena je i promocija monografije o značajnoj godišnjici ove škole, čiji je autor Esad

Sarajlić. Kao recenzenti i promotori ove monografije bili su prof. dr. emeritus Salih

Kulenović i prof. dr. Husnija Kamberović.

mr. sc. esad - bastina.ba · je bilo upisan 101 učenik, u drugi razred 54 učenika, u treći 39 i...

Documents