HIFZIJA HASANDEDI Ć :

MUSTAFA-SIDKI EF. KARABEG MOSTARSKI MUFTIJA OD 1857. DO 1878. GODINE I

OKUPACIJA MOSTARA

IZDAO:

GLAVNI ODBOR EL-HIDAJE U SARAJEVU

TISAK »NOVE "IISKARE& VRČEK I DR. - SARAJEVO 1944

r-'/9

Sarajevska $ p

I I 39 929 Karabeg

0117257

m <

5 2

COBISS

PRETISKANO IZ EL-HIDA1E BROI GODIŠTE VI1.

Tiskanje i raz.pačavanje knjige dopušteno odlulksznn Glavnog ravna-teljtva za promi čbu broj 1639-11-1-1944. od 19. lipnja 1944.

` P!'?1 OTELA k: • - RAj2V40,

/

0

•

Mustafa-Sidki ef. Karabeg anostarski mtiftija od 1857. do 1878. god. i okupacija Mostara.

Tvrdi i kameni grad Mostar, koji se smjestio s obje strane rieke Neretve, dao nam je u prošlosti velik broj u čenjaka, pje-snika i drugih velikana. Turski putopisac Evlija čelebija, koji je kroz naš grad proputovao 1664.165., veli o Mostaru izmedu ostaloga i ovo: »Ima muftija, nekibul-ešrafa, velikaša, prvaka, hodža, šehova, imama, musanifa i vrlo mnogo šaira.« Ovaj pu-topisac proputovao je tada sva ve ća mjesta Bosne i Hercegovine, .ali ise ni o jednom nije bolje i laskavije izrazio. Osim toga u narodu se i danas čuje uzrečica: »Ne kaži se u Mostaru u čen«, što znači da se je on u ovom pogledu nekad izticao iznad ostalih mjesta Bosne i Hercegovine.

Mostar je evao naročito u XVI. stoljeću i ovo se stoljeće može nazvati zlatnim periodom u poviesti njegovoj. U ovom sto-ljeću živjeli su u Mostaru najve ći njegovi dobrotvori: Mehmed-beg Karadžoz, Mehmed-Koski paša, Nesuhaga Vu čijaković, Der--viš-paša Bajezidagić i drugi. U ovom stoljeću nikli su u Mostaru .svi oni važniji islamski spomenici; u ovom stolje ću i kasnije podignuto je u njemu.i osam u čevnih zavoda (medresa), koji su sve do skora služili .kao glavni i jedini rasadnici nauke u ovom kraju. Od XVI. stoljeća, pa do danas Mostar nam je dao čitav niz muževa, koji su se istakli bilo na humanom, kulturnom, znanstvenom ili političkom polju.

Pod kraj osmanlijske uprave u našjm krajevima, u Mostaru je živio i djelovao tragi čno preminuli i u svoje vrieme najpopu-larniji čovjek čitave Hercegovine, mostarski muftija Mustafa-Sidki ef. Karabeg. čitav njegov relativno kratki život, ispunjen je veoma svietlim momentima, jer je on bio čovjek velikih s

„

sobnosti, visake inteligencije, kuražan, požrtvovan, a nada s bogobojazan i duboko religiozan. Svojom velikom u čenošću 4rk,;. riedkom dosjetljivošću bio je poznat ne samo diljem Bosne i Her- 4ohoz..<

3

cegovine, nego su mu ta svoj stva pribavila poznanstvo i prisnd prijateljstvo sa najve ćini carigradskim u čenjacima i političkim predstavnicima.

Njegov učenik Hadži Abdulah ef. Riđanović , sin Hadži Ahmed-Dervišov, napisao 11111 . j e na arapskom j eziku dobru izcrpnu monografiju, u kojoj je potanko obradm život, djelo-vanj e i tragično umorstvo svoga profesora. Monografija , je pisana liepim arapskim jezikom i 'sactrži 34 lista. Liep dio pisan je čak rimovanom prozom, što nam sviedoči, da je njegov životopisac dobro vladao arapskim jezikom.

•Riđanović je podielio životopis Karabegov u četiri diela. U prvom dielu ili uvodu pisac, na kod Arapa uobičajeni način, izriče najprije zahvalnost Svemogu ćem Bogu i upu ćuje blagoslov i spas na Njegova poslanika Muhameda a. s. Nakon toga navodi uzroke koji su ga nagnali na pisanje ove monografije, pa v.eli: »Sve što posjedujem i što će me učiniti sretnim i ovog i onog svieta, postigao sam od svoga profesora. Zato sam mu dužan vječno zahvalan biti i. do svoje se smrti za njega Bogu moliti. Da bi se odužio svome profesoru na onim brojnim blagodatima, koj e sam od njega nasliedio, odlučio sam opisati njegov život, učenost, naučnO i kulturno djelovanje, u kojima je živio, pokvarenost i zaostalost sredine u kojoj je djelovao, njegovo tra-gič'no umorstvo, klanje, prolijevanje njegove nevine'krvi, razboj- _ ničko napadanje na njegov dom i plja čkanje njegove imovine. .

Njegovo stanje sliči H,azreti Husejnovu, koji je tako đer tragičnd preminuo na Kerbelau od Jezidija. Bog uništio sve te razboj-nike i u pakao ih doveo!

Bio je među svietom poznat sa svoje stalnosti i nepokole-bivosti i u ,svjetskim i u vjerskim stvarima. Za islamsku stvar i obće islamsko dobro bio je požrtvovan i neustrašiv i u tome

ni pred čim prezao. I kod sugrađana drugih vjeroizpoviesti bio je također obljubljen jer je bio pravedan i u vjerskom po-gledu jako tolerantan.«

U daljnjem dielu uvoda pisac je ukratko izložio o čemu će u. sliedećim poglavljima govoriti. Mi ćemo se ovdje poslužiti ovom .

Riđanovića monografijom i nastojati, da je pri obradi K,arabe= gova života i rada podpuno izerpimo. Ri đanović je bio najpri-sniji suradnik Karabegov, on je bio i suvremenik svih onih bur-nih događaja, koji su se u Mostaru odigrali neposredno pred nje-govu okupaciju a u kojima je Karabeg aktivno sudjelovao i po-kazao sve svoje vanredne priro đene sposobnosti..

• Riđanovića monografija je najautenti čniji izvor .za.prouča-svanje života i rada Karabegova, a istodobno i ža prou čavanje

svih onih burnih događaja, koji su se u Mostaru zbili neposredno pred njegovu- okupaciju. Obrađujući život i cljelovanje Karabe- g,ovo, Riđanović je istodobno obradio i sve one događaje koji

se u njegovo doba odigrali. Govoreći o pokvarenosti naroda o onim brojnirn smutnjama i neredima, koji su tada u Mostaru vladali, naveo je i protumačio više ajeta i Muhamedovih a. s. hadisa. Tragično umorstvo svoga profesora pisac je uzporedio sa urnorstvom halife Hazreti Osmana, i sa umorstvom Hazreti Hu-sejna, pa je tom prilikom potanko obradio i umorstva ove dvo-jice islamskih mučenika. Zato se je na više mjesta udaljavao od teme i mi ćemo sve ono, što ne spada u domen na.šeg izlaganja Podpuno izostaviti.

Riđanovića monografija ima za nas vriednost s dva gle-cU_šta: 1) što je u njoj potanko obra đen život i djelovanje ovog mostarskog veiikana i 2) što su u njoj obra đeni svi oni poviestni Clogađaji koji su se u Mostaru zbili u najburnije doba, njegove poviesti. Zato ova monografija zaslužuje, da se i•ove strane

• toneljito prouči i do u detalje izcrpi. Muftija Mustafa-Sidki ef. Karabeg potomak je stare i ugled-

ne mostarske porodice Karabega. Otcu mu je ime Hadži Ahmed a djedu Ibrahim. Rodio se u Mostaru 1249. (1732.) god. Djetinj-stvo i mladost proveo je u svom rodnom mjestu, gdje je, u čio pred tada čuvenim mostarskim učenjacima Mustafa ibn Radži Halilom, Salih ibn Hasanom i muftijom Hadži Mustafa ef. Mu-kićem. Pred Mukićem je učio arapski jezik, služeći se pri tome djelom »Šerhul-Kafije« od Abdurahmana Džamije. Odmah u po-četku pokazao je veliku oštroumnost i talenat, tako da su sve njegove kolege počele u njega prstom upirati. Ali i ako je on posjedovao sve te vanredne prirođene sposobnosti, on se opet dao svim marom na rad i u čenje. Jedan njegov kolega, koji je zajedno s njim u medresi učio, pripoviedao je Riđanoviću, da je i dan i noć učio i u ,samoću se povlačio. Za vrieme praznika bi proučene lekcij e ponavljao i do u tan čine ih•produbljivao, dok bi ostali njegovi drugovi te praznike u odmaranju i neraclu pro-vodili. Od početka pa do kraja njegova života nije mu oštroum-nost oslabila, a njegova velika volja i interes za ispitivanjem suština pojedinih nauka bila je bezprimjerna. Za vrieme pra-znika pred Mukićem je učio kao neobligatan predmet »Miratul-Usul od Mevla Husreva. Jedan,put ga je jedan kolega zamolio, da mu protumači zadnju lekciju iz usula. Karabeg mu je tada tu lekciju tako dobro i jasno protuma čio, da je ovaj kasnije pripoviedao, da j u je bolje razumio, nego kad mu ju je Muki ć tumač io.

5

Koncem 1267. (1851.) godine Karabeg odlazi na studije u, Carigrad. Došavši u priestolnicu velike turske carevine, dao se odmah svem žestinom i marom na rad i prou čavanje. 'famo.je učio pred Mevla Halilom iz grada Amasije, koji je u doba sultana Abdul-Aziza postao šejhul-islamom. Pored Halila u čio je još i pred tada čuvenim carigradskim u čenjakom •Seid Hafizom. Kod obadvojice ovih učenjaka Karabeg je naišao na liep priem i po-štovanje, j er su oni odmah upozriali nj egov talenat i nj egovu veliku sposobnost u brzom rješ'avanju težkih- i zamršenih pita-nja. Svojom velikom sposobnosti i marljivosti Karabeg je medu tadanjim carigradskim sveučilištarcima brzo izišao na gias tako, da su i tamo počeli u njega prstom upirati.

Za vrieme 4-godišnjeg boravka u Carigradu, Karabeg se liepo izgradio i postigao veliko i solidno znanje. Pred spomenu-tom dvojicom, učenjaka studirao je sve vjerske discipline, slu-žeći se pri tome djelima najpriznatijih islamskih u čenjaka 1 kapaciteta. Bio se sav žrtvovao za nauku, pa je svo 4-godišnje vanškolsko vrieme proveo u radu i prou čavanju. Nije se pgrani-čio samo na vjerske predmete, nego je pored njih temeljito stu-dirao pojedine svjetovne discipline. Njegov biograf navodi rnasu djela, koje je on za vrieme studija prou čio. Taj stalni i veoma naporni duševni rad toliko ga je tjelesno oslabio, da je nakon četiri godine morao, po savjetu liečnika, napustiti Cari-grad i povratiti 'se u svoje rodno mjesto Mostar.

Godine 1272. (1855.) Karabeg se vra ća sa studija u Mostar. Njegov profesor i tadanji mostarski muftija Mustafa ef. Muki ć umro je još 1269. (1853.) godine u Jenbeul-bahru (Jambo), vra-ćajući se sa hadža. Tako je položaj mostarskog muftije bio ve ć tri godine upražnjen i oni su za nj tražili čovjeka, koji će mu u svakom pogledu odgovarati. Za ovaj položaj bilo je više kan-didata iz samog Mostara, ali su Mostarci sve te ponude odbili i poslali su u Carigrad po mostarca Jusuf ef. Alajbegovi ća, koji je tada stalno živio u Carigradu i bio tamo izišao na glas sa svo-jim javnixn predavanjima. Alajbegović je tu ponudu odbia, a. njima je predložio da taj položaj ponude Karabegu rekavši im, da je on za nj najsposobniji. Mostarci su tada ponudili' Kara-begu muftij ski položaj, ali je on to najenergičnije odbio, odgo-vorivši im, da nije još podpuno dovršio školovanje i da se misli opet povratiti u Carigrad. Tada su Mostarci zamoli.li Karabe-gova otca, da on nastoji udobrovoljiti sina, da se primi tog po-ložaja. Otac mu je to predložio, ali je on to opet odbio, izpri-čavši se, da je mlad i da je za taj, sRecijalno u. današnje dOba, veoma teiki i odgovorni položaj, nesposoban. Na veliko nasto-

janje svoga otca, Karabeg se 1274. (1757.) godine primio muftijske dužnosti i tu je službu obnašaa sve do svoga tragi č-nog umorstva.

Kad je Karabeg došao na položaj muftije, bilo mu je tek 25 godina. Ova činjenica nam najbolje svjedoči, koliki je on i tada uživao ugled među svojim sugrađanima. Mostar je u to doba imao liep broj sposobne i radine uleme, ali je ipak taj naj-veći vjerski položaj bio povjeren Karabegu, jer je on sigurno bio među njima najsposobniji.

Karabegovim dolazkom na muftijski položaj nastaje nova etapa ne samo u njegovu životu i djelovanju, nego i u životu tadanjih mostarskih muslimana. On je bio muftija, u Mostaru 20 godina i za .to vrieme u č inio je mnogo usluga islamskoj za-jednici i dao dosta koristnih inicijativa. Nije bio karijerista, nego je bio čovjek, koji se živo interesirao za sva islamska pi-tanja. Zato je da konca svoga života podržavao tiesan kontakt ne samo sa svom bos.-herc. ulemom, nego i sa svom carigrad-skom pa čak i sa svim vodećim političkim ličnostima.

Službeni muftijski, ured nalazio se u to doba u konaku (hućumetu) 1 ), gdje su istodobno bile i kancelarije kadije, mu-tesarifpaše i ostalih državnih činovnika. Dužnost muftije j e bila da izdaje fetve (decizije) i vrši kontrolu nad vjerskim živatom muslimana ; kadije da rješava sporove\rneđu ljudima, dok je opet mutesarifpaša kao politički činovnik brinuo se o javnom redu i sigurnosti građana. Ali pošto je Karabeg posjedovao i jaku obću naobrazbu i budu ći je on do u detalje poznavao sve š&iat-ske i zakonske propise, on se zato nije samo ograni čio na izda-vanje fetvi, nego je počeo vršiti kontrolu nad cjelokupnim živo-tom svih muslimana svga podru čja. Sam se je najdosljednije pridržavao Isvih šeriatskih i zakonskih propisa, tako da se, za čitavog njegovog živata, nije moglo čuti, da je i rekao štogod, što bi se kosilo sa ovim propisima, a kamo li da je štogod uradio. Zato je on, čim je postao muftija, počeo odma,h uporno tražiti, da se svak najstriktnije pridržaje svih ovi .h propisa, pa je to čak počeo tražiti i od najviših državnih činovnika.

Među tadanjim državnim činovničtvom bila se je već pri-lično uvukla korupcija i podmitljivost. 4arabeg je to sve odmah uvidio, pa je sebi stavio u dužnost da e svom ,svojom snagom digne protiv toga. On je bio jako revolucionarne naravi i bia je u svemu do skrajnosti pedantan. Bio je uzor objektivnosti i pra-

i) Konak (hućumet) nalazio u tursko doba ondje, gdje se danas nalazi ,konak k•alja Petra Krešimira IV. na Suhodolini.

- 6 7

vednosti tako, da nije nikog protežirao, pa čak ni kada je bio u pitanju musliman i nemusliman.

Koliko je bio revolucionaran i koliko se brinuo za ugled'mu-slimana, najbolje će nam pokazati ovaj slu čaj: Jedne noći u ne-koj nemuslimanskoj mahali poginuo je jedan nemusliman. Ne-muslimani su odmah počeli tvrditi da je to počinio musliman,

motivirajući to, da su muslimani njihovi stoljetni nepiijatelji. Do malo iza ovog slučaja utvrđeno je, da je to počinio bratić poginuloga, iz želje, da bi se što prije do čepao nj egovog ogrom-nog imetka. Poginuli je bio veoma bogat, a nije imao djece, pa je ubojica bio njegov na,jbliži zakonski nasljednik. Tada j e ubo-

. jica, da bi se spasio zakonom propisane kazne (kisasa), po čeo trošiti ogromne svote i podmićivati mnoge čino-vnike. Sam mu-tesarifpaša dobio j e od uboj ice liepu svotu i obe ćao mu, da će

ga spasiti. Zato je za vrieme svakog su đenja lično prisustvovao i svim snagama nastojao ovog spasiti a kriYnju s njega prenieti na nekog drugog rođaka. Kad je kadija uvidio namjeru mutesa-rifpašinu, suprotstavio mu se na poticaj Karabegov, sa cjelokup-nim sudskim viećem. Mutesarifpaša im je tada svima zaprietio, ali se oni nisu na to obazirali, nego su donieli presudu po šeriatu i zakonu i spomenutog ubojicu osudili.

Vidjevši mutesarifpaša da je svo njegovo nastojanje pro-palo, otišao je odmah u Sarajevo i o tome na svoj na čin refe-rirao sarajev4kom valiji. Kad se nakon nekoliko dana povratio u Mostar, pozvao je odmah sve nemuslimanske prvake i . s njima

počeo tražiti da se svi članovi suda razpuste. Iza toga je poslao poslanice u pojedina mjesta u kojima je naviestio izbor novih članova suda, tvrdo vjeruju ći, da će se u ovome svak s njime složiti. Ali nakon kraćeg vremena uvjerio se, da je i ovaj njegov podhvat .podpuno propao.

Kad je Karabeg čuo, što je sve mutesarifpaša uradio, jako se naljutio, pa je odmah otišao k njemu i napao ga, što je tu sramotu nanio muslimanima. Po povratku od mutesarifpaše sazvao j e sve uglednije Mostarce, izviestio ih šta je mutesarif-paša uradio zatražio od njih da se zajedni čki potuže sarajev-skom valiji. Tom je prilikom, prisutnima rekao ovo: »Boga mi, ako valija ne digne ovu.sramotu s muslimana, i ći ću u Carigrad i sultanu ga. tužiti.«• Tada su svi zajedni čki napraylli pismenu tužbu i poslali je valiji u Sarajevo, ali na nju nisu dobili ni-kakva odgovora. Zato je Karabeg tada li čno . otišao sarajev-skom• valiji i rekao mu, da se ova ljaga s muslimana mora dići, pa makar ona potjecala od samog sultana. Sarajevski va-

8

lija, uvidjevši krivnju mutesarifpašinu a i nepokolebivu upor-nost Karabegovu, syrA gnuo je tada mostarskog mutesarifpašu.

Navedeni slueaj "nam najbolje pokazuje, koliko je 'Karabeg bio revolucionaran 1 koliko je bio kuražan 1 nepokolebiv u borbi protiv nepravde. Ou je dolazio u sukob s mnogim činovnicima i političkim predstavncima, pa, su ga se zato svi bojali i čudili se njegovoj sposobnosti, kuražnosti i pravednosti. Tadanji mo-starski kadija o njemu je rekao: »U Mostaru služim ima ve ć dvie godine, ali nisam nikad ni vidio ni čuo da je i rekao štojod, što bi se kosilo sa šeriatom ili zakonom, a kamo li da je štogod uradio. U više sam mjesta bio kadija, ali njemu ravna nisam nigdje vidio.«

Kako prosti i neobrazovani sviet tako isto i u čeni, njemu se je obraćao i u svim važnijim st,varima savjeta tražio. Svi po-šteni i dobronamjerni ljudi njega su cienili i poštivali, dok ga je pokvareni sviet mrzio i na razne na čine šikanirao. Nemu-slimani su u njemu gledali svoga iskrenoga zaštitnika, jer je bio pravedan i u vjerskom pogledu vrlo tolerantan.

Pored muftijske dužnosti; Karabeg je obavljao još i duž-nost glavnog muderisa Kara đozbegove medrese. U medresi je predavao sve vjerske predmete: tuma čenje Kur-ana (tefsir), islamsku tradiciju (hadis), islamsko pravo filozofiju islamskog prava (hikmeti-tešri), apologetikU (akaid), lo-giku (mantiy i književnost arapskog jezika. Kao muderis Karabeg je brzo izišao na glas sa svojim stru čnim predava-njima. U ovom poslu bio je upravo nedoku čiv, jer je najteža i najzamršenija pitanja brzo i lako rješavao. Bio je veliki pri-jatelj i promicatelj nauke, pa su se njegoyim posredovanjem mnogi Mo.starci školovali, a i otišli u Carigrad na specijali-z,iranje. Pred njim su svršili i idžazet ,uzeli mostarski alimi: Abdulan ef. Riđanović, Ahmed ef. Dizdar, Muhamed ef. i Su-lejman ef. Džabić, Mustafa ef. Hadžimahmutović, Ahmed ef. Hadžialić, Hadži Mustafa ef. Behlil, Salih ef. i Omer Musli-begović, Salih ef. Alajbegović, Fadil , ef. i Muhamed ef. Kurt i drugi.

Godine 1279. (1862.) Karabeg je sudjelovao i u jednom ratu protiv Crnogoraca. Crnogorci su u to doba bili odkazali poslušnost, sultanu; napali i osvojili neka porgani čna mjesta Hercegovine. Ovaj je rat trajao više godina, pa je sultan Ab-dul-Aziz bio prisiljen da izašalje čak jednu ,vojsku, koja je nakon žestokih borbi uspjela da protjera Crnogorce iz Herce-govine. Vojska je doprla tada do Podgorice i mislilo se, da će zauzeti čak i Cetinje, ali se je na interveniciju Francuzke od toga odustalo. Crnogorci su tada zatražili oprost od sultana i

9

obvezali se, da neće više praviti nikakvih upada. Sultan im je-tada oprostio i na zamolbu Francuzke proširio im granieu. prema Hercegovini. U ovom ratu Karabeg je bio odlikovan ordenom Medžidijje i visokim carskim beratom »iftihar«, do-bivši također i na njega visoki carski berat. Ovo odlikovanje predao mu je glavni komandant vojske, s kojim je on zajedno išao i svojim govordna vojsku bodrio.

Turska država je u to doba bila još prostrana i na svome području imala je narode razli čitih vjera i nacija. Osim toga samo njeno činovništvo sabotiralo je rad i me đu niima vla-dala je velika korupcija i podmitljivost. Toga vremena pokre-nulo se još i t. zv. Izto čno pitanje, koga je Rusija ve ć godi-nama očekivala. Sve ove okolnosti, su uzrokom, da Turska nije bila u stanju držati red i mir u svim svojim pokrajinama. Uvidjevši slabost Turske, Rusija je prva ubacila smutnju među slavenske narode (Bugare, Srbe i Crnogorce) na Balkanu, obe-ćavši im samostalnost i šaljući im oružje i druge ratne po-trebštine.

Prvi neredi pojavili su se u selima oko Nevesinja uz Ra-- mazan 1291. (1874.) godine. Buntovnici su najprije odkazali poslušnost vlastima, pa onda prihvatili za oružje i odmetli se. .

Neki su otišli u Crnu Goru, gdje su se zadržali nekoliko mje-seci i nakon što su tamo primili instrukcije i pod crnogorsku se uniformirali, povratili se opet ku ćama. Tada su počeli knsta-riti po selima, pljačkati sviet i ubijati ga, ne obziru ći se ni malo na prietnje vlasti.

Neredi su iz dana u dan .uzimali sve većeg maha i širili se. Karabeg se pobojao, jer je uvidio, da su vlasti nemo ćne to spriečiti. Muslimani iz Nevesinja i okoline po čeli su se tu-

sarajevskom valiji i tražiti od njega da ih zaštiti. I Kara-beg je tada otišao vahji i zatražio od njega, da te nerede odmah uguši. Valija je njegove priedloge odbio, rekavši mu, da je to .samo njegova briga i dužnost i da se on u to ne smije miešati. Vidjevši Karabeg, da se valija ni malo ne brine o stanju muslimana, počeo je sam raditi na ugušivanju tih ne-reda. Kad je valija čuo, da Karabeg radi na svoju ruku i pro-tiv njegovim odredbama, potužio se je velikom veziru u Cari-gradu, zatraživši od njega, da ga odmah ukloni iz Hercego-vine, jer da je po državu i njene probitke veoma štetan.

Na poziv velikog vezdra Karabeg je krenuo u Carigrad. Na. ovom putu pratio ga je njegov nerazdvojivi drug Abdulah ef. Ri-danović. Njegovu odlazku obveselili su se ne samo nemuslimani, nego čak i nekoji zlonamjerni muslimani, koji su odmah po čeli tražiti da se on svrgne sa muftijske dužnosti, a na njegovo.

10

mjesto postavi drugi muftija. Kad je Karabeg krenuo na put, čuo je, da su se neki zlikovci spremili da ga na putu do Trebi-nja dočekaju. Zato on na Trebinje nije ni išao, nego je odmah od Metkovića krenuo za Dubrovnik i na taj se na čin spasio zlo-cinačke ruke. •

Stigavši u Dubrovnik, KarAbeg je odmah došao u kontakt sa turskim konzulom, koji mu je rekao, da je uzrok njegova poziva u Carigrad tužba valijina. Karabega ovo nije ni malo abrinulo, nego je odmah produžio za Carigrad. Kad je tamo tigao, upoznao je sve vodeće ličnosti Turske sa pravim sta-

njem u Bosni i Hercegovini. Tom im je prilikom rekao, da, e stanje muslimana u ovim pokrajinama veoma težko, a. vemu tome da je krivo činovništvo, koje je nesposobno i iz-

kvareno. Veliki vezir, povodeći se za tužbom valijinom, za-držao je Karabega u Carigradu, pa je on tako ostao četiri mjeseca i za cielo to vrieme bio gost kod Mevla Hadži Alije, koji je bio rodom iz Foče.

Za vrieme svog boravka u Carigradu, Karabeg je bio u stalnom dodiru sa najve ćom carigradskom ulemom i sa svim vodećim političkim ličnostima. Kad su ovi upoznali rijegovu sposobnost i odvažnost, počeli su mu predlagati, da se stalno nastani u Carigradu, jer da bi bio po državu i njene probitke veoma koristan. Naro čito ga je na ovo nagovarao tadanji šejh-11-islam, koji mu je čak tom prilikom rekao, da njemu ne dolikuje da igdje stanuje, nego u Carigradu. Karabeg je sve te njihove prijedloge odbio, rekavši, da on voli služiti svojoj zemlij i svome narodu i zajedni čki se s njima boriti protiv reprratelja. Tom prilikom pdsjetio je Karabeg 1 svoga profe-sora Mevla koji ga je predveo i pohvalio sultanu Abdul-Hamidu. Abdul-Hamid ga je odlikovao tada stepenom kadijskog mule (machredž mevlevijjeti), a prije toga bio ga je odlikovao sultan Abdul-Aziz stepenom obi čnog munle.

Za vrieme ovog Karabegovog boravka u Carigradu prilike u Bosni Hercegovini su se znatno izmienile. Na njegov pried-log svrgnuti su bilh i sarajevski valija i mostarski mutesarif-

a na njihova mjesta došli su novi ljudi. Tada je Kara-begu bilo dozvoljeno da se povrati u Mostar, ali pošto je on mislio te godine hadž obaviti, on je od povratka odustao. Zato je odmah od šejh-ul-slama zatražo dozvolu, da može hadž oba-viti'. Istodobno je podnio ostavku i na muftijskoj časti. šejhul-islam, nakon konzultiranja sa ostalom ulemom, dozvoLio mu je, da može hadž obaviti ali mu ostavke na muftijskoj dužnosti nije prihvatio.

11'

•

Po povratku iz Meke, Karabeg je opet došao u Carigrad, :gdje se je zadržao tri mjeseca. Tada mu je dat sav trošak, i nakon što je bio veli čanstveno izpra ćen od sve uleme i vode-ćih ličnosti Turske, povratio se u Mosta•.

Došavši u Mostar, zatekao je veoma težko stanje, jer su .se prilike bile opet pogoršale. Crnogorci su po drugi put na-valili na pogranična hercegova čka mjesta, popalili ih i doprli čak do planine Velež, koja se proteže između Mostara i Neve-sinja. Tu su se dobro utvrdili, napravivši jake utvrde, sa ko-jih su počeli opsijedati Nevesinje, pucaju ći na njega iz to-pova oko šest dana. Karabeg je tada organizirao čitav civilni muslimanski sviet iz Mostara i okoline, koji je zajedno sa voj-skom krenuo protiv ovih odmetnika. Na čelu ove vojske bio je Mušir Ahmed Muhtar-paša, a Karabeg je bio njegov glavni savjetnik. U krvavoj i veoma žestokoj trosatnoj borbi uspjelo je vojsci, da pobiedi neprijatelja i natjera ga u bie,g. Karabeg je tada prisutnoj vojsci održao jedan veoma zna čajan i dug go-vor, u kome je vojsku bodrio, da bude kuražna i kompaktna u borbi protiv din-dušmana. Vojska je tada počela sa daljnjim proganjanjem neprijatelja i uspjelo joj je, da za nekoliko dana podpuno očisti Hercegovinu od odmetnika.

Sa vojnim poglavicom Mušir Sulejman-pašom krenuo je Karabeg 1294. (1777.) godine protiv utvrda, koje su Crno-gorci bili izgradili na Krstacu i za koje su tvrdili, da ih ni sultan ne će moći osvojiti. Bitka na Krstacu bila je veoma od-sudna, jer je od nje ovisio obstanak ciele Hercegovine. U borbi, ,koja je trajala oko 5 sati, muslimani su uspjeli da pobiede ne-prijatelja i dotjeraju ga do planine Ostroga, koja se nalazi na granici Crne Gore. Kod ove planine boj je vo đen 6 dana i muslimani su uspjeli, da opet pobiede neprijatelja i protjeraju ga do Cetinja. Među njima je zavladala velika panika, pa su mnogi pobjegli u Austriju, a neki koji nisu mogli uma ći, po-korili su .se i predali oružje.

Ruska vojska bila .se je u to doba približila turskoj gra-nici, pa je zato Mušir Sulejman-paša, nakon .svršetka ove bor-be s Crnogorcima, bio odmah pozvan u Edrenu. Karabeg se tada povratio u Mostar zadržavši se na putu 25 dana. Ovu priliku su Crnogorci odmah izkoristili, pa su ponovno po čeli obsiedati Nikšić , tukući ga oko dva mjeseca iz topova. Nakon zauze ća Nikšića, Crnogorci su na tvr đave u Dugi, za-tim na Bileću, osvojivši sva ova mjesta i protjeravši iz njih muslimane.

Turska je tada bila u veoma težkoj situa,ciji, jer su Rusi bili već zauzeli neke dielove Rumelije, a Bugarska je opet po-

čela napadati pojedina po'grani čna mjesta. Englezka je bila. dovela svoje brodove do Čanak-kale, koja je od Carigrada uda-ljena samo dva sata, a Austrija je opet pod svaku cienu na-stojala okupirati Bosnu i Hercegovinu. Zato je turska vlada pozvala tada u Carigrad sve uglednije ljude iz Bosne i Herce-govine. Među ovima bio je Karabeg. Na saboru, koji je održan u Carigradu, Karabeg je održao govor, u kome je napao vladu i otvoreno rekao, da je ona glavni krivac svega toga. Sabor se razišao, ne donesavši nikakvog stvarnog zaklju čka pa se je i Karabeg povratio u Mostar ožaloš ćen i razočaran.

Po povratku iz Carigrada Karabeg se podpuno povukao, napustivši muftijski ured i svako ,sudjelovanje u javnom ži-votu. Uzrok ovom njegovom povla čenju bio je, što je uvidio, da je islamska vlast jako poljuljana i da se sami muslimanski sviet veoma izkvario. Od ovog vremena Karabeg stalno drži u medresi predavanja i piše svoja nau čna djela i razprave. Mi ćemo se samo letimično osvrnuti na njegov nau čni rad.

Karabeg je bio dobro verziran u svim vjerskim naukama, a u filozofiji islamskog prava i apologetici bio je pravi kapa-citet. Iz domena ove prve discipline napisao je jedno veliko djelo koga je zemaljska vlada u Sarajevu o svom trošku ti-skala 1316. (1898.) godine. To je »Hidadun-nusul«, glosa na Mevla Husrev-ovo djelo »Mir-at«. Ovo djelo nije on podpuno dovršio, nego je došao do poglavlja o »mutešabihu«. Predgo-vor ovom djelu napisao je Ahmed ef. Dizdar, u kome je izta-kao, da je Karabega od dovršenja ovog djela sprie č ila njegova prerana i tragi čna smrt. S ovim djelom Karabeg se istakao kao dobar poznavalac 'filozofije islamskog prava, razjasnivši u r.jemu i dobro protum čivši sve dielove ove materije.

U Karabegovo doba mostarski imami su u jednoj hutbi ui:otrebljavali hadis u kome se veli, da su meleki Džebrail Mikjail stvoreni od svjetla Muhamedova a. s. Karabeg je za-niekao istinitost ovog hadisa i napisao jednu razpravu, u kojoj je pomoću navoda najvećih islamskih učenjaka dokazao, da je spomenuti hadis i po zna čenju i po izgovoru apokrifan. Kasnije je na cielu tu hutbu napisao glosu, u kojoj je opet dokazao apokrifnost spom'enutoga hadisa i obradio svrhu i zadatak hut-be. Ove dvije risale napisao je• on kao odgovor nekoj mostar-skoj ulemi, koja se bila digla protiv njega i čak ga radi toga tužila šejhul-i,slamu. Ali kad je iz Carigrada stigao odgovor, vidjeli su da su pogriešili, a da je Karabeg bio u pravu.

U jednoj risali od četiri lista Karabeg je obradio ulogu i važnost običaja u šeriatskom pravu i pojedinim vjerskim pita-njima. Ovu risalu napisao je on kao odgovor nekoj ulemi, koja

12

13

.je od njega tražila fetvu, je li valjan ugovor sklopljen s kir riđijama da dotjeraju pržinu za gradnju ku će i oni je dotje-_raju iz obližnjeg mahalskog potaka. Karabeg je to dozvolio, dokazavši svoju tvrdnju pomoću običaja, koji u mjestu već •od davnina postoji.

U risali »Poviest Neretve« Karabeg j e naveo nekoliko in-teresantnih događaja, .koji su se u Mostaru zbili 1287. (1870.) godine. U vremenskom razmaku od pet dana dogodilo se je u Mostaru pomračenje sunca, naglo padanje sniega u velikiun količinama, naglo topljenje i velike kišne poplave. Neretva je te godine nabujala kao nikad prije, osim što se u nekim medž-Muama (zbirkama) spominje, da je još tako bila nalbujala 1123. (1713.) godine. Navode ći ove događaje, koji su se desili u kratkom vremenu, Karabeg je naveo i protuma čio više ajeta iz Kur-ana i Muhamedovih a. s. hadisa.

Pored ovoga Karabeg je održao čitav niz govora i preda-vanja koji nam se nažalost nisu sa čuvali. Nekoliko nje-govih političkih govora Riđanović je u cielosti donio u svojoj monografiji i oni pokazdju veliku govorničku vještinu duboko pOznavanje šeriatskih i zakonskih propisa.

U svojoj monografiji o Karabegu, Ri đanović navodi više fragmenata iz njegova života. Mi ćemo sve te fragmente iz-nieti, jer ćemo s njima najb6lje opisati veliku li čnost Kara-begovu. Iznoseći pojedine detalje iz njegova života, mi ćemo najbolje okarakterizirati njegovu u čenost, pobožnost, odvažnost i sva ostala, brojna pohvalna svojstva.

Još kao dječak Karabeg je zadivio' svojom oštroumnoš ću • i talentom ne samo sve svoje kolege nego profesore. Ali ono ogromno znanje, koje je on postigao i kasnije u životu sijao i drugima davao, postigao je najviše velikom marljivoš ću i tru-dom. čim je došao u Carigrad, dao se odmah ozbiljno na posao. Svo izvanškolsko vrieme provodio je u samo ći i proučavanju. U •družtvo je zalazio samo kada je to iziskivao kakav ,naučni problem. Kad se je jedanput za vrieme stu•ija povratio s rija u Carigrad, bio je prispio na izpit đaka iz Hamidije .drese. Njegov profesor Mevla Halil zatražio je od njega, da i on pristupi tome izpitu, jer je znao da će mu on kod izpitnog povjerenstva najbolje obraz 6svjetlati. Karabeg je tada zamo-lio svoga profesora, da ga ovaj puta poštedi, rekavši rnu, da je od puta jako umoran. Mevla Halil je u svom traženju uz-trajao pa je Karabeg na koncu bio prisiljen, da se podvrgne lzpitu . Kad je on stupio na izpit, bila su mu od strane izpitnog povjeersntva postavljena tri pitanja, na koja je on bez pro-

-mišljanja najpripravnije odgovorio. S tim svojim odgovorom

14

2adivio je čitavo izpitno povjerenstvo; da su kasnije i njemu i njegovu profesoru čestitali.

Kada se Karabeg 1272. (1855.) godine povratio sa studija 4.1 Mostar, bilo mu je ponuđeno upražnjeno muftijsko mjesto. Karabeg je tu ponudu odbio, ali kad ga je na to po čeo nagoniti njegov otac, on se je tog položaja primio. To svoje primanje motivirao je time, da voli na se primiti najve ću odgovornost, nego izkazati neposlušnost otcu. Ovaj nam fragmenat najbolje pokazuje, koliko je Karabeg bio islamski odgojen.

Kod suđenja i izdavanja fetvi, Karabeg je pokazivao svoju veliku sposobnost i pravednost. Kad bi neko došao tražiti rie-šenje za kakvo vjersko pitanje, on bi mu ga odmah bez pro-mišljanja izdao i to prije nego bi ovaj i dovršio svoje pitanje. Kod suđenja je bio podpuno pravedan tako da nije nikog pro-težirao, pa čak i kada je bio u pitanju musliman i nemu-sliman.

Karabeg je ,bio panislamski razpoložen, jer se za čitavog svog života živo interesirao o stanju muslimana cielog svieta. On se brinuo ne samo o njihovom napredku, nego je uviek i .svugdje neumorno čuvao i njihov ugled. Zato je on često do-lazio u sukob sa pojedinim političkim činovnicima, koji su svoj .im neznanjem i pokvarenošću nanosili često ljagu na mu-slimane. Jedan viši i stariji politički činovnik, koji je služio u raznim dielovima turske carevine, nazvao ga je unikumom svo-ga vremena.

Karabeg je bio srednjeg stasa, laka hoda, ozbiljna i dosto-janstvena izgleda. Premda je bio veoma bogat, opet je živio skromno i bio je medu svietom jako ponizan. Nije se steostezao ni od kakvog dozvoljenog posia, pa bi često ikod kuće sobom ložio vatru, kuhao jelo, meo sobu i krpio odje ću. Ggdjek-Wd je nosio dobra i liepa odiela, a gdjekad opet gruba i izvehtana. Nije dozvoljavao, da se u njegovoj prisutnosti i o kome ružno .govori, pa makar to dotični i zasluživao.

Na berlinskom kongresu europskih velesila. od 13. srpnja 1878. g. zaključeno je da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Her-cegovinu. Sav bosansko-hercegova čki muslimanski sviet ovu je viest nerado primio, dok je konzervativni odlu čio čak da se tome odupre oružanom silom. Među nemuslimanima je također nastala podvojenost, jer su se neki vesel .ili tome ulazku dok su se opet •drugi priključili Srbima i Crnogorcima. Sav neuki muslimanski sviet, pa čak i nekoji učeni ljudi, stao je na stanovište da treba oduprieti pa se je tada čak i fetva izdala, da je rat f <stroga dužnost) svim muslimanima, pa čak i ženama i dj

Prvi neredi pojavili su se u Sarajevu, gdje je masa sko č i

15

navalila na konak, protjerala valiju, vojnog komandanta, sve-državne činovnike, rekvirirala sav ratni material i uzela u svoj e ruke upravu. Vođe odpora su uspjeli da brzo provedu agitaciju po svim mjestima Bosne i Hercegovine i da nešto milom 'a.nešto opet silom povedu svieta za sobom.

Kad je ova viest stigla u Mostar vo đe odpora su odmah odr-žali sjednicu na, kojoj su izabrali narodnu vladu i izabrali sebi vođu.2 ) Mnogi su tada zašli po ulicama i počeli sviet pozivati,

tvrdeći da je rat farz svim muslimanima prieteći smrću sva-kom, tko se tome suprostavi. Kacl.' je Karabeg vidio šta se radi i kakvi bi neredi mogli nastati, pozvao j e zavedenu masu na zdogovor, gd.je je" u jednom podužem govoru obrazložio da je svaki odpor nekoristan i bezsmislen. Zavedena masa se na čas smirila, jer je u Karabegu uviek gledala bezkompromisnog mu-slimana. Ali vode odpora nisu htjeli mirovati, nego su se ponovo sastali, i zaključili, da Karabega bezuvjetno pogube. 0 tome su i ugovor napisali, koga su svi podpisali i zavjerili se fedni dru-gima.

U kvartu, gdje je Karabeg stanovao vođe odpora nisu mogli u početku polučiti gotovo nikaki,(og uspjeha pa su zato svoje sjedište djelovanja prenieli na drugu stranu, gdje su se po čeli sastajati i održavati sjednice. Na prvi sastanak Su pozvali seljake iz Bielog Polja, tvrdo vjeruju ći da će svi uz njih pristati i s njima se složiti. Tada su ih počeli nagovarati i na sve mogu će

načine poticati da izvrše atentat na Karabega, obe ćaju6 im do-bre i obilne nagrade. Ali selj aci su sve to odbili rekavši im da oni ne bi nipošto počinili atentat ni na najobičnijeg čovjeka, a kamo li na mostarskog muftiju, koga vet odavna poznaju i kome samo najljepše znaju. Kad su vidjeli da je svo njihovo na-stojanje bezuspješno, pustili su ih ku ćama, zaprietivši im prie

toga smrću i uništenjem cielog imetka ako tu tajnu ikome odaju.

Vođe odpora su tada..zašli i me đu svietom počeli još više sijati smutnje i praviti nerede (1.5kazuju ći na svakom koraku dužnost rata. Pri ovome su se služili ajetima, hadisima, navodeći

takoder i razne.događaje iz starije i novije poviesti islamske. Sve one, koji su bili protiv rata, po čeli su šikanirati i čak ih nevjernicima nazivati. Karabega su nazivali najpogrdnijim rie-

2) Riđanović ne navodi ime vođe, nego ga naziva pogrdnim imenom »Teebbeta šerren« (pod pazuhom ,nosi zlo), što je bio nadimak jednog predislamskog arapskog pjesnika. Za vodu mostarskih ustanika bio je stvarno izabran Aliaga Haljevac. Pošto je pod njegovim vodstvom orga-niziran i izvršen onaj užasni pokolj, ori u cielosti zaslužuje gornji atribut.

16

čima, tvrdeć i čak da je on, kad je prošle zime bio u Carigradu, prodao Bosnu i Hercegovinu Austriji. Svojim stalnim i veoma bučnim govorima uspjeli su, da za sobom povedu čak i mnoge, koji su bili protiv odpora i s Karabegom se slagali.

Kad su ovi uspjeli da povedu ve ćinu svijeta za sobom, otišli su na zdogovor Karabegu, zatraživši od njega da ih i on u tome pomogne. Tom su mu prilikom rekli, da je apsolutna ve ćina mu-slimana za rat i da su od sarajevskih ustanika dobili obe ćanje da će im pomoći kad god im zatreba. Karabeg im je tada opet održao govor, u. kome im je ponovno dokazao da je rat u ovom slučaju ne samo apsurdan nego čak i zabranjen, jer će time samo upropastiti porodice i imetak, dok Austriiu ne će moći od ulazka spriečiti. Sva njegova obrazlaganja i savjetovanja bila su bezuspješna, jer su oni bili tvrdo odlu čili oduprijeti se. Kad je Karabeg to sve uvidio rekao irn je na koncu, da ga više za savjet ne pitaju i da ih on u tome ne će ni pomagati a ni odma-gati.

Po povratku od Karabega prvaci su se sastali u Kethoda medresi 3), gdje počeli razpravljati o načinu rekviriranja oružja od glavnog vojnog zapovjednika Komandanpaše i o na-činu pridobivanja vojske za sebe. Sarajevski ustanici poslali su tih dana jednog čovjeka, kome je bio glavni zadatak da svo-jim stalnim govorima buni sviet i potiče ga na borbu. Kad je ovaj stigao u Mostar, počeo je odmah po svim mostarskim dža-mijama držati predavanja, u kojima je stalno pomo ću ajeta, ha.disa i raznih momenata iz - islamske prošlosti dokazivao duž-nost rata. Svojim predavanjima u ,spio je, da još bolje okuraži vođe odpora i da, glupu i zavedenu masu još više zavede i za rat zagrije. Uvidjevši Karabeg da neredi i smutnje uzimaju svaki dan sve većeg maha, napustio je Mostar i povukao se kod svoga brata u selo Ili će, koje se nalazi u zapadnom predgra đu Mostara.

U ponedjeljak 29. redžeba 1295. g. (29. srpnja. 1878. g.) vode su se sastali u Kethoda džamiji a po gradu su poslali telala, da pozove sviet na dovu i spremanje za rat. Glupa i zavedena svjetina krenula je odmah u džamiju, dok su se u čeni ljudi po-čeli skrivati i povlačiti u kuće. U džamiji j e držao predavanje opet onaj čovjek, koga su sarajevski ustanici poslali, u kome je opet dokazivao dužnost rata. Po svršetku predavanja sko čio je na noge onaj, koga su oni prije bili izabrali za.vo đu i, povikao: »Ja sam vam vođa«, našto je sva prisutna .svjetina pristala i potvrdila njegov izbor. Po izlazku iz džamije svjetina je po čela

3) Ćejvan Kethoda medresa nalazi se na Velikoj Tepi nedaleko starog mosta.

I 7

vikati i prietiti smrću i uništenjem cielog imetka svima onima, koji im se suprotstave.

Vođe su tada otišli glavnom zapovj edniku voj ske i zatražili, da im se on sa vojskom priklju č i i da im dade topove, puške, barut i sav ostali ratni material. Komandant ih j e na zgodan način odbio, rekavši im da svakog momenta očekuje narecibu

sultanovu pa čim ona stigne, da će im se odmah priključiti. On

j e, u stvari, prij e toga bio dobio nare đenj e da se nikako ne pri-

ključuje buntovnicima niti da im daje oružje, nego kad stigne austrij ska voj ska da j oj se bez Odpora preda, j er j e tako na kongresu zaklj u čeno.

Po povratku od komandanta vođe su se opet sastali u Ket-hoda džamiji, gdje su počeli razpyavljati o načinu pripremanja

svieta za rat i o načinu prikupljanja ratnih potrebština. Na Ovom sastanku oni su još razpravljali i o načinu umorstva Karabe-

gova. Tada su poslali po jednog čovjeka iz grada, za koga su

držali da bi za ovaj posao . bio najpodesniji. Kad je došao, rekli su mu: »Ti si vješt u gađanju, otiđi u selo Iliće, isakrij se u grob-lje više puta, koje se nalazi prerna Karabega ku ći, tu ga vrebaj

i kad iziđe iz kuće ubij ga, pa onda traži koliko god ho6eš, jer je on murtat i njega je dužnost ubiti.« On im odgovori: »Zbog toga ste me zvali? Boga mi, da mi dadete cieli sviet i sve što se na njemu nalazi, ne bih se usudio to po činiti, bojeći se Boga i Njegove kazne.« Kad su oni vidjeli, da im je i ovaj pokušaj bez-uspješan, pustili su ovoga kući, zaprietivši mu prije toga smr ću

ako ikome to rekne. Vođe odpora su tada poslali da se po gradu pokupe muha-

džiri iz Nikšića, Bileće i Gacka. Kad su ovi stigli, počeli su ih

nagovarati i poticati da izvrše atentat na Karabega, rekavši im da je on nevjernik i da ga je dužnost ubiti. Tom su prilikom o Karabegu iznosili nevjerojatne stvari. Njima su, ako to u čine,

obećali dobre nagrade. Ovi su se muhadžiri primili toga posla, jer su bili većinom ološ, vičan razbojstvu i pljački. Tada su počeli

raditi da Karabega svakako dovedu u Mostar, jer su znali da će

.tako moći lakše ostvariti svoje prljave ciljeve.

Jedan između njih, koji je inače s Karabegom bio dobar pri-

jatelj, otišao je u Iliće i počeo ga nagovarati da dođe u Mostar i da s njima stupi bar u neku prividnu suradnju, jer da su ustanici uzeli u svoje ruke svu upravu i dozvolili, da se ubije svatko, ko neće s njima suradivati. 4 ) Ovaj je Karabegu tada.

4) Riđanović ne spominje ni Ime ovoga, nego ga naziva pogrdnim

imenom »Ebu kalemun« (daždenjak).

Obećao da mu se ne će ništa dogoditi, jer da će ga on i mnogi drugi čuvati. Oslanjajući se na. obećanje i zakletve ovoga, kre-nuo je Karabeg u Mos .tar u sriedu 1. šabana 1295. g. (31. srpnja 1878. g.). Kad je stigao u Mostar, otišao je odmah u medresu, gdje su ga oni sa velikim poštovanjem dočekali, ponudiv'ši mu da im ,bude imam (voda). Karabeg je to odbio reka.vši im, da imam može biti samo sultan a niko drugi. Tada su mu ponudili da im bude reis (poglavica) a1i je on i to odbio rekavši, neka im bude poglavica onaj, koga su prije izabrah. Karabeg im je tada kao i obično dao nekoliko savjeta, upozorivši ih da je rat veoma težka i ozbiljna stvar i da ovaj puta imaju posla sa jednim veoma jakim i spremnim neprijateljem.

Kad je osvanuo četvrtak 2. šabana 1295. g. (1. kolovoza 1878. g.), vođi odpora su objavili svietu da im stiže pomoć iz Bosne i Albanije, pa su počeli čak i nekakve telegrame pokazi-vati, koji su im tobože stigli iz Sarajeva. Iza toga ,su se opet sastali u medresi, gdje su počeli ponovo diskutirati o na činu na-oružanja. Tad su poslali po Karabega i još neke prvake iz Mo-stara, pa kad su ovi stigli u medresu, pošao je jedan sa izyu če-nim nožem put Karabega u namjeri da ga ubije. Vidjevši ostali da bi ovaj atentat mogao dovesti do velikih nereda i do unište-nja njihovih planova, spriečili su ga od toga, nazvavši ga ludom.

Istoga dana vođe odpora su počeli medu nemuslimanima agitirati da im se priključe i da zajedni čki s njima dadu odpor austro-ugarskoj vojsci. Nemuslimani su taj priedlog odbili, ispri-čavši se da nemaju oružja a i da ne žele i ći protiv sultanove naredbe. Kad su oni vidjeli da je i ovaj pokušaj bezuspješan, poslali su svoga vodu .s Karabegom i još nekim prvacima Mo-stara komandantu vojske, zahtievaju ći da im odmah preda oružje i vojisku. Komandant je sve te njihove zahtjeve odbio rekavši im da još nema nikakve naredbe iz Carigrada. Kad su ustanici čuli ova stalna ispri čavanja komandantova, pozatvarali su odmah sve radnje i počeli se spremati da navale na njegov konak. Iza toga su se razišli po čaršiji iz koje su odmah pobjegli svi oni, koji se s njima nisu slagali. čuvši komandant šta au ustanici odlučili, pobojao se je, te im je odmahlzru čio puške i barut, a vojsci je stavio na volju da se, ako ho će, bez njegove naredbe njima priklju či.

Opisujući ove veoma burne i kritične momente, Ridanovii ć je malo upleo i sebe, pa veli: »Kad je sviet pozatvarao radnje i iztrčao naoružan na Tepu, ja sam se nalazio u Mehmed-Koski pašinoj medresi na donjoj čaršiji. Odmah sam požurio Karabe-govoj kući, jer sam se mnogo 14rinuo šta je s njim i gdje se na-

18 10

lazi. Došavši do vrata našao sam ih zatvorena, pa, sam se povra- tio i u putu sam od nekih poznanika sainao da se nalazi kod. komandanta. Dok sam išao ulicom i razmišljao o svom i njego-vom stanju, nenadano je precia, me izpao moj ami đić naoružan,

koji je pošaa bio da me traži i da me ku ći doprati. Tad smo zar jedno pošli i kad srno došli na Tepu vidia sam jednu skupinu dobro naoružanih ustanika i to baš onih, koji su se bili zarekli da Karabega i mene ubiju. Amiđić me je tada preda se proturio, rekavši mi da požurim, pa smo kraj njih mirno prošli i mirna došli kući.«

»Naredne noći vođe odpora su poslali po travni čki redifski

(pričuvni) bataljon, traže ći od njega da im se priključi i da im pomogne u atentatu na Karabega. Ovaj im se je bataljon ocimah priključio i obećao pomoć, jer je bio sastavljen od sa.mog -

ološa.« »Kad je osvanuo petak 3. šabana 1295. (2. kolovoza 1878.),

pošao sam odmah Karabegu a u putu sam susreo oko 150 usta-nika gdje idu sa zastavom prema kršli. 5 ) Došavši njegovoj ku ćt susreo sam u avliji dvojicu. koji su bili kod njega na nekakvom zdogovoru. Kad smo se osamili ispričao sam mu sve, što sam i prošlog i ovog dana vidio. On mi je tada rekao da je austro-ugarska vojska još jučer zauzela Ljubuški i da danas napreduje. prema Mostaru. Još prije dva dana ona je prešla bosansku grar nicu i zauzela Banju Luku. Izpričavši mi ovo utvrdia me je dobro. da nikome ništa ne kazujem, jer bi se neredi mogli još više razširiti. Dok smo mi o ovome . razgovarah, izbio je jedan od one dvojice, koji su kod njega prije bili na zdogovoru, pa mu je uni-šavši rekao: »Sinoć nam se je predao travni čki redifski bataljon i eno ga sad s jednim dielom naše vojske ide prema konaku. Drugi dio naše vojske otišao je do kršle, gdje mu se je i ostala vojska priključila, pa sad svi idu prema konaku. Austrijska

vojska je još ju čer zauzela Ljubuški danas napreduje prema. Mostaru. Mene su poslali tebi i rekli, da odmah do đeš u konak

s komandantom i ostalim prvacimaigrada, gdje će se donieti

definitivan zaključak i razpored nap(raviti.« »Karabeg me je nakon toga poslao nekim uglednijim lju-

dima, da ih pozovem njemu na zdogovor. Ja sam odmah otišao i pozvao ih, a kad sam ise povratio, našao sam kod njega mnogo ljudi, koji su radi toga bili došli. Tek što smo počeli razgovarati,

izbio je opet onaj isti, ponovno nas pozivaj u ći da odmah dođemo

u konak. Svi smo pogledali u Karabega i ušutili, našto nam je

5) Kršla se je u tursko doba nalazila ondje, gdje se danas nalazi

južni logor.

20

on rekao: »Što šutite i što gledate u me? Ho ćemo li ići ili neće-mo? Nema koristi više od šutnje nego se mora odmah odgovo-riti, pa što god bude, jer vidite šta je njihova namjera. Iza toga je unišao u drugu sobu i naoružao se a kad se povratio, krenuli smo ,svi odmah prema konaku.«

»Izišavši u čaršiju vidjeli smo mnogo naoružanog svieta a kad smo došli do konaka našli smo ga puna svieta i vojnika iz travničkog redifskog bataljona. Kad smo se svi skupili kod konaka, popeo se je na jedno uzvišenije mjesto vođa mostarskih u.stanika .i izvadivši iz džepa nekakav telegram, objavio je svietu, da ga je glavni vođa svih bosansko-hercegova čkih ustar . nika iz Sarajeva imenovao vo đom ustanika ciele Hercegovine. On je tada svrgnuo Komandantpašu i mutesarifpašu a nakon toga je povikao koliko je jače mogao: »O Mostarci, ja sam vam voda pa mi se pokorite«. Masa je odmah pristala na njegovo vodstvo

povikala da će ubiti svakog tko mu se suprostavi. Vođa hercegovačkih ustanika ponudio je tada Karabegu

vadstvo vojske, što je on odbio, rekavši mu da je mutesarif-pa,ša za to preči i.sposobniji. On je na to pristao i poslao je odmah po mutesarifpašu i 'kadiju, ali. oni na njegov poziv nisu htjeli doći. Tada je Karabeg lično njima otiš'ao i pozvao ih, ,rekavši im da je sva vlast u njihovim rukama i afko ovaj puta ne stupimo s njima u kakvu biilo suradnju, opasno je i po nas i po naše obitelji, a ako se mi složimo, mogu će da 66no njihove ,planove omesti. Mutesarifpaša a kadija su tada pošli. Kad su došli u konak, unišli su svi u mutesarifpašinu sobu, jer je u zjoj i prie vi,eće zasiedalo.

Sakupljena masa, koja je za atentat bila odre đena, počela je tada vikati i tvrditi, da su ovi odveli njihova vođu u konak,

,da ga ubiju. Ovim im je bila namjera, da samo još više zamute, kako bi mogli lakše svoje prljave ciljeve ostvariti. Vie će je tada počelo razpravljati o pripremanju za rat. Poslalo je i po Koman-danta, ali on nij• htio doći. Tada je mutesarifpaša otišao po njega i počeo ga na sve mogu će načine nagovarati, i on stupi s njima u suradnju. Komandant mu na to odgovori, da on ne će ni pod kakvim uvjetima ni prietnjama ni smjesta se maknuti, jer za to nema sultanove naredbe. Na koncu je mutesarifpaši dozvolio, da uzme svu hranu i sav ratni material, zamolivši ga,

,da ga odmah napusti i na miru ostavi. Mutesarifpaša ga je tada ostavio i on je ostao u svome dvoru gdje ga je vojska čuvala.

Po povratku mutesarifpašinu vie će je poslalo po obojicu kajmekama Muhamedbega i Muradbega, koji su se odmah oda-zvali i došli u konak. Vođa ustanika im je ponudio vodstvo voj-

21

ske, što je Muratbft primio, pod uv.jetom, da mu dacre sve što je za vojsku u ratu potrebno. Muratbeg je tada rekao: »Tvoja je dužn.ost da pribaviš sve što je potrebno, a na nama je da idemo u boj. Ako možeš samo dva dana obskrbiti vojsku, ja ću žrtvovati sebe i poći u rat da bi spasio naše porodice i grad, a ako ne može.š, neću onda nikako dozvoliti da se sve to baca u propast.« Dok su oni o ovome razpravljalii, čulo se je na vani glasno učenje tekbira, a to je bio znak, da se je sva vojska izkupila v dovukla topove i ostali ratni material. Ustanici su tada izvjesili na tabiju kraj osrnanlijske i svoju zastavu, što je. bio znak, da su oni preuzeli u svoje ruke svu upravu.

Vieće je tom prilikom zaključilo, da se odmah izašalje na široki Brieg jedna četa sa zadatkom, da zauzme crkvu, koju su

bili utvrdili kao tvrđavu, a ikoja je od Mostara udaljena samo 4 sata hoda. Zauzirnanje ove crkve bilo je sa strateške strane veoma važno, jer . su znali, da će, ako j u Austrijanci zauzmu, bati nemogu će odatle ih potisnuti. Vieće je još našlo za shodno, da se ovaj odjel sastavi od ljudi s onu stranu Neretve, pošto oni-najbolje pbznaju ta.mošnje tereriske prilike. Zato je vođa izdao naredenje, da se proberu boral i da odmah idu na. široki Brieg, ali se je svak počeo lieniti i izpričavati. Na veliko i. dugo nastojanje njegovo, spremilo se j_e i otišlo jedva oko ljudi. Uvildjevši Karabeg sve ovo, rekao je s dosta sr čbe vodi »Pogledaj i budi objektivan. Kako će še ovi ljudi boriti, kad oni bez imalo volje i poleta idu u boj ? Gdje je onaj, koji im je,

govorio i tvrdio dužnost rata 1 dužnost smaknuća smih, koji su, protiv rata? Neka ide danas s njima i neka im na bojištu govori.. Možemo li se mi osloniti na ovakve ljude, pa makar sve bili jaki i moćni, kad među njima vlada pravo saboterstvo. Oslartja-nje na ovakve je isto kao i oslanjanje na maglu. Mi, nisma opterećeni sa onim, što ne možemo, pa Zato ja neću nikako do-

da sami sobom prouzročimo palenje grada i uništavanje naših porodica, jer za to na sudnjem danu 13do odgovoran. Iz Bosne nam ne može stid nikakva pomoć, jer su Austrijanci kod njih prije na dva dana preš'li granicu nego kOd nas. Tako-- đer nam ni Albanezi ne mogu pružiti nikakve pomoči, jer se onli nalaze na granici Austrije a radi udaljenosti od oko 15, dana hoda.« Vođa mu na ovo nije mogao ništa odgovoriti, čime

je i sam priznao, da je Karabeg podpuno u pravu. Za cielo vrieme ovog viiećanja, Riđanović se je nalazio s

Karabegom u konaku. Pošto se je. bilo primaklo podne i budu ć i

su se prilike počele jako pooštravati, Karabeg je pokazao ru--

kom Riđanovtiću da ide ku ći. Izgledao je u torn momentu veoma žut. Riđanović sč je tada za.na.vjek s njim rastao i ku ći pošao, brinući se mnogo za njega. Karabeg je i dalje ostao u konaku, trudeći .se svom silom da ometel onemagU ći namjere buntovnika.

Buntovnici su kiili odlučilti da ga toga dana ubiju na putu koji vodi od konaka prema čaršiji i to kad se bude vra ćao kući na ručak. S komandantorn su uglavili, da vojska u tome ne ometa, a njemu su zato zagarantirali život. Kasnije su se oni preclomislili i odustali od te namjere, jer su znali, da bi s aten-tatom na ulici, doveli do velilkih nereda. Zato su odlu čili pozvatti. ga pOslie podne opet u konak, i tu ga, kad počne viećati, uz pri-pomoć muhadžira i travničkog bataljona Ako slučajno Karabeg ne bi htio poslie podne doći, onda su zaključili, da navale na njegovu kuću i pobiju svu njegovu porodicu i porodicu njegova brata. Buntovnici su bili zaklju čili, da ove dvie porodice podpuno dzkoriene i da ubiju Abdulah ef. Ridanovi ća i još neke uglednije i učenije mostarce.

Kad se primaklo podne, vie će se razišlo, pa je i Karabeg pošao kući na ručak, a1i nije mogao jesti. Jeo je samo malo voća. Jedan njegov ro4ak, koji se slu čajno kod njega nalaZio, pričao je Riđanoviću, da je, uzevši pri7i zalogaj, rjemu rekao: »Izgleda mi, da je vriednost moga života jednaka vriednosti ovog zalo-gaja. Ali, Boga mi, ja se za svoj život ne brinem kolako ni za ovaj zalogaj ,samo se brinem za naše porodice i za našu nedu-žnu djecu. Zato neću nikako dozvoliti da se pali grad i nište porodice ,nego ću radije žrtvovati sebe, a za to se od Boga na-dam velikoj nagradi.«

Karabeg je iza toga ustao klanjati podne i tek što je počeo klanjati, došao je jedan od buntovnika i pozvao ga da odmah dođe u konak. Rečeno mu je, da muftija klanja. Do malo iza ovog izbio je drugi, pozivajući, ga također da odmah dođe u konak, jer da ga Komandant i drugi tamo o čekuju. Karabeg se tada spremio i pošao. Kad je u čaršiju saznao je da se komandant nakizi u'brzojavnom uredu. Zato je odmah i on tamo otišao, gdje je pored Komandanta zatekao još i vo đu ustanka te nekoliko njegovih pristaša.

Oni su u uredu pitali i interesirali se hoće li i odakle stići pomoć, ali su sa svih strana dobili odgovor da icrn ne mogu nika-kve pomoć i pružiti, pošto je austrijska vojska ve ć zauzela neke gradove Bosne. Jedino im je Konjic obe ćao pomoć od 60 ljudi, koje će im tek do dva dana poslati. čuvši Karabeg sve ove viesti, počeo im je opet govoriti o apsurdnosti svakog odpora, našto

22 2 3

se je vođa naljutio i žestoko rriu se suprotstavio. Karabeg je tada odkrio prsa i rekao mu: »Ako je vaš ciflj mene ubiti, ubite me, ako se ne bojite Boga. Znajte dobro da ja nisam za rat i da neću nikad dozvoliti palenje grada i ništenje naroda.« Nakon duže prepirke su se svi, da idu opet u konak i da čuju konačno mišljenje i ostalih.

Kad su došli u •konak, našli su tamo mutesarifpašu, kadiju, kajmekama Muratbega i ostale članove vieća. Kad se je cielo vieće izkupilo, ustao je vođa i rekao im da odmah u pogledu rata, svi dadnu svoje mišljenje, jer se je neprijatelj• primakao gradu na 4 sata hoda. Muratbeg mu je tada rokao: »Ja sam spreman odmah poći ako ste pribavili sve što je za rat potrebno. Pored hrane, topova, pušaika, *baruta ostalog , ratnog potrebni nam još i konji, na 'kojima ćemo sve ovo do fronte pretjerati.« Budu ći nije ništa ovo bilo dobro pripremljeno, nije mogao Muratbegu na to ništa ni odgovoniti. Masa je tada nava-lila na konak vičući: »rat, rat« i nazivaju ći, nevjernicima sve, koji su protiv rata. Neko iz mase je povikao: »Vas ćemo naj-prije pobiti pa ćemo onda ići i protiv Austrije se boriti.« Opet su počeli i urlati, a neki su čak mislili odmah početi i krv proljevati. Nakon žestoke i veoma žu čne prepirke, vieće je jedva uspjelo, da masu iz konaka iztjera i kratko vrieme ih od sebe udalj i.

Kad su se buntovnici našli na vani, po čeli su opet razprav-ljati o načinu umorstva Karabegova. Za;k1ju čili su da se podiele u tri grupe, od kojih će jedna ostati kod vrata i prisluški.vati šta Karabeg govori, druga će otići na tabiju, a treća će između njih saobraćati i viesti prenositi. Travnički bataljon nalazio se tada na drugoj strani Mostara, a na tabiji im je bio ostao samo trubač, kome je bila dužnost, da ih pozove, kada se potreba ukaže.

Vieće je dalje nastavilo .sa diskutiranjem, pa kad je vo đa vidio da se u pogledu rata ne može nikako donieti jedan kon-kretan zaključak, rekao im je: »Recite odmah šta mislite u pogledu rata, a ja ću to, Boga mi, sve u cielosti primiti.« Cielo vieće se je tada okrenulo prema Karabegu j reklo, neka on po šeriatu dade riešenje. Vo đa im je tada ,pokazao sve pri-spjele telegrame u kojima se veli, da im ne će ni odakle stići ni-

kakva pomoć, osim iz Konjica 60 ljudi. Iza toga se je okrenuo prema rnuftiji i rekao: »Kunem te Bogom reci ,nam šta šeriat u pogledu ovoga veli. Naša je dužnost da se pokorimo šeriatu pa ćemo mi to riešenje u cielosti primiti. Ako nam ne daš pravo

xiešenje, bit ćeš na sudnjem danu odgovoran i za pas i za našu .djecu.«

Karabeg je tada zaplakao i održao im opet duži govor, u .kome je pomoću ajeta, hadisa i raznih doga đaja iz islamske prošlosti dokazao ponovo apsurdnost 'sVakog odpora. U govoru

je između ostaloga naglasio, da austrijska vojska, kOja se već primakla Mostaru, broji oko 30.000, dočlm mi imamo jedva 3.000 ljudi i to u svakom pogledu. nespremnih. Završivši svoj govor vođa je od ,njega zatražio pismenu fetvu, našto mu je Karabeg odgovorio, da je on od izdavanja fetvi prošao ima već pet mjeseci. Jedan od buntovnika, koji se tada u vie ću frialazio, rekao je Karabegu ovo: »Znaj da ja volim biti .sa osta-lim muslimanima, koji su svi za rat, nego sa samim tobom, koji si protiv rata. Ali mi ćemo najprije ovdje krv proliti pa ćemo ,onda ići i protiv Austrije se boriti.« Karabeg im je tada prou čio nekoliko ajeta iz Kur-ana sa kojima i• je ponovo posavjetovao, a zatim je razkopčao prsa i rekao: »Ako• je vaš cilj mene ubiti, ubijte me, ako se Boga ne bojite. Znajte dobro svi, da ću ja radije žrtvovati, sebe, nego istinu prešutiti.« Tad su i vo đa i sve njegove pristalice od srčbe pocrvenili tražeći opet uporno fetvu. U to je masa navalila, zgrabila vođu i njegove ljude i .sve ih do tabije Buntovnici su tada poslali telala, da po gradu razglasi da je muftija izdao fetvu za predaju Austriji. Telal je još viikao i ovo: »O musliinani, sudjelujte svi u atentatu na Karabega i na sve one, koji se nalaze u konaku, j•er su oni ne-vjernici i dužnost ih je ubiti.«

Masa je tada navalila na konak a ,prije toga bila je naredila trubaču, da pozove travndčki bataljon. Truba č je nekoliko puta i

zatrubio, a zatim je odmah odtrčao da ih potraži i što prije do konaka dovede.

Vidjevši Karabeg, mutesarifpaša, kadija i ostali članovi vieća, da•selirimiiče travnički bataljon a i da :svjetina navaljuje na konak sa izvu čenim noževima i sa uperenim pu,škama, vi čući još »Gdje je muftija«, razbježali,,su se odmah kud .je koji prije, mogao. Neki između mase utrčali su u konak .i počeli, prije nego stigne travnički bataljon, spašavati neke svoje 'ljude. Dvojica su bila pošla da spase Karabega i bili su ga čak poveli u koman-dantov dvor, ali ih je jedan od mase primietio i koliko je mogao jače poviknuo: »Gdje bježite nevjernici s neviernikom«, — otrčavši odmah do tabije i izvjestivši ostale o ovome. Kad je Karabeg došao do komandantova dvora, našao ga je zatvorena, pa se oNt povratio u konak.

Uto je stigao travni čki bataljon, koji je odmah sa ostalom svjetinom blokirao cieli konak i po čeo pucati u salu u kojoj je

24 25

vieće zasiedalo. U sali su najprije pogodili kajmekama Murat-bega, koji je pao kao prva žrtva ovog pokolja. Vidjevši ovo, pobjegli »u odrnah u salu, koja gleda prema baš či. U njoj

se je nalazila banja, koja je zaključana. Kadija ,je tada,.

banju odključao, pa su unutra unišli on, Karabeg i još jedan

čovjek iz vieća. Unišavši unutra, dobro ,su se zaključali. Mute-sarifpaša i zet mu ostali su u tsali, jer nisu zbog tjeskobe nikako mogli unići u banju. Masa je tada provalila u salu u kojoj je-vieće zasiedalo, opljačkala Muratbega i ostavila ga.leže ći. Iza toga su navalili na salu u kojoj su se ovi skrivali, ali ju nikako,

nisu mogli otvoriti. Tada je jedan izpalio pušku u vrata, ranivš'i jednog iza vrata u prsa, koji ,se je odmah pomažu ći skrhao. Vrata su se tada otvorila. Ne našavši ni u ovoj sali Karabega, neki su povikah da je pobjegao .0 austrijski konzulat, drugi su rekli da je pobjegao u crkvu, dok su tre ći počeli tvrditi, da je

pobjegao kući. Iza toga su se razišli da ga traže, urlajua stalno pucajuć i.

Do malo iza ovog navalili su drugi u salu, gdje su uzeii mutesarifpašu i zeta mu, sveli ih na 'donji kat vi čući stalno »Bijte nevjernike«. Mutesarifpaša i zet mu plakali su i koliko su mogli više molili ih, ali im to nije pomoglo. Tu su ih poklali. Iza toga . ►u ih podpuno opljačkali skinuvši sa njih čak i odielc

i ostavill ih ležeći. Kad je rulja saznala, da se Karabeg s kadijom krije u banji

odmah se tamo veselo uputila. Kad su do nje došli, otvorili su je i odmah iz nje svu trojicu izveli. Najprije su kundakom od puške udarili po glavi onog čovjeka, koji se s njima u banji krio. pa se je ovaj od toga udarca odmah onesvie,stio i pao na pod. Iza toga su ga podpuno oplja čkali, ostavivši ga samo u donjim rialjinama. Karabega i kadiju su poveli, govore ći im najpogrd-

Mje rieči i nazivajući ih nevjernicima. Kadiju su prvo počel udarati nogama, rukama i kundacima, a kad su *došli do ste-penica, gurnuli su ga niz njih. Iza toga su ga dotukli.,

Tad su počeli Karabega mrcvariti, vi čući stalno koliko grlo nosi: »Ubijte nevjernika kome danas nema ,spasa.« JedaL ga je udario nožem u le đa. Karabeg je tada po čeo učiti odlomat

iz Kur-ana u kome se veli, da će'u pakao unići i u njemu vječm ostati svaki onaj, koji muslimana hotimice ubije. Oni su na tc povikali: »Nisi ti mushman«, našto je Karabeg odgovorio. »Jesam hvala Bogu«, zamolivši ih istodobno da ga ne mrcvare. Oni se nisu obazirali na njegove molbe, nego su ga ponovi o počell

mrcvariti, udarajući ga noževima i odsiecaju ći od njega koma( ,

po koma,d. Kad su ga užasno izmrcvarili, skočio je jedan

preklao . ga, dok je drugi tekbire učio. Tad su ostali počeli grlit

26

i ljubiti atentatora hvaleći ga i govoreći mu: »Blago tebi, po-kazao si se junakom, kao što su bili i tvoji pređi. Bog te za to blagoslovio.« Ovo užasno, krvoproliće zbilo se je u petak 3. ša-bana 1295. g. (2. kolovoza 1878. g.). 6 )

Kad je rulja izvršila ovaj pokolj, opljačkala je također Karabega. Iza toga su donieli jedan zakonik i stavivši ga na njegova prsa, povikali su: »Podaj sad fetvu ikevjerni če.« Mrtva tiela ove petorie š.ehida ostala su leže ći u konaku cieli da,n i cielu noć, jer niko nije smio usuditi da ih odatle iznese.

Dok je rulja u konaku vršila užasno klanje i pokolj, jedna grupa, njih oko 200 na broju, navalila je na Karabegovu ku ću, misleći da se on .0 njoj krije..Kad su došli

.do vrata našli su ih zatvorena,- pa su odmah u .njih po čeli pucati 1 ciepati ih. Vidjevši to Karabegova žena, pootvarala\je odmah sva vrata, a zatim je zgrabila d.iecu i pobjegla u baš ču svoga susjeda. 7) Jedna žena iz Nikšića, kloja je slu čajno tada kod nje sjedila, zgrabila je njena trogodišnjeg sina Ibrahima i po čela također .s njime bje-žati. Opazivši to oni, povikali su: »Onemogu ćite bieg nevjernici s djecom, nego ih sviju pobijte.« Iza toga su potrčali za njom_ sa izVučenim noževirna, ali je ona, prebacivši se preko ziea, uspjela umaći u kuću svoga susjeda. Rulja je u .baš či dostigla ženu iz Nikšića. Odmah su od nje zgrabili diete i po čeli ,ga klati. Vidjevši žena njihovu namjeru, zapomagala je koliko je ja č'e . mogla, počevši tvrditi i kleti se, da je diete njezino. Na ovaj način uspjela je spasiti diete i dovesti ga. živa u ku ću Kara- begova susjeda.

Rulja je tada navalila na ku ću Karabegova sutsjeda, misle ć1" da se on {u njoj krije i u namjeri, da ubiju njegovu ženu i djecu.

6) Rahmetli Omer A. Bali ć u svome članku: »Život i djelovanje muftije Karabega«, Novi behar, godina 1932., broj 15., obradio je takoder ukratko život, c.ljelovanje i tragi č'no umorstvo ovog vgikana. Pored Omera A. Balića o Karabegu su pisali još: Martin Djurdjević (»Memoari sa Balkana«, str. 160.); Dr. Safvetbeg Bašagi ć (»Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti«, str. 157.) i H. Mehmed Handži ć (»Književmi rad kksansko-hercegovačkih muslimana«, str.

7) Karabeg je imao petero djece i to Ahmeda, A.lijnzy Ibrahima, Fatimu i Džulsu. Ah2ned je doživio duboku starost od pr. eko 70 godina. Umro je u Mostaru 4. studenog 1942. Bio je vslo, u čen i slovio je u svoje vrieme kao najveći alim Hercegovine. O njemu sam naplisao kra ć i članak u»Osvitu« od 15..studenog 1942: Alj,ja (H. Ali ef.) je 'bio takoder istaknuti alim. Umro u Mostaru 21. siečnja 1944. pokopan je u haremu Goamja. carina. Svojim radom na kulturnom i naučnom polju, zavriedio je da se i o njemu napiše posebna studija. Ibrahim je umro kao vrlo mlad covjek. Fatima danas živi u Stolcu, gdje je bila udata za (rahm. Mehmed ef. :Šari ća. Džulsa je umrla u Sarajevu, gdje je bila udata za Kosovi ćem.

27

Karabegov se brat nalazio sa jednim sinom u Ili ćima, dok su druga dva njegova sina bila s porodicama u Mostaru. Kad je čuo za tragično umorstvo svoga brata, pobojao se, pa je odmah oko sebe okupio oveći broj ljudi, da ga brane i čuvaju. Medu svietom je bila zavladala velika panika, jer je rulja stalno po gradu urlala i prietila smrću svakom tko je protiv rata. Ovo bezvlađe potrajalo je sve do ponedjeljka 6. šabana 1295. god. (5. kolovoza 1878. g.) . U međuvremenu od 2. do 5. kolovoza ustanici su organizirali samo jedan odpor, ali vidjevši da se nikako ne mogu oduprieti austrijskoj vojsci, a kamo li ju po-biediti, povratili su se u Mostar bježeći i očajavajući.

Glavni komandant austrijske vojske, koji je imao zadatak da zauzme Mostar, uputio je mostarskom narodu proglas sIie-dećeg sadržaja: »Znajte da ja sjutra s vojskom bezuvjetno ulazim u Mastar. Prema naredbi visoke carske vlade a i zaklju-čku berlinskog kongresa, mi imamo zadatak da okupiramo Bosnu i Hercegovinu radi popravka i radi sređivanja prilika onih nemuslimanskih naroda, koji žive pod turskom upravom. Od vas tražim da mi se pokorite i da ne prouzročite ibezpravno prženje grada i uništavanje svieta. Ako mi se suprotstavite, ratovat ću s vama i spržit ću cieli gra.cl, zašto će te vi biti od-govorni. Svakom se zajamčuje sloboda vjere i slaboda privatnog vlasnilčtva. Sve što ste do danas posjedovali, posjedovati ćete sigurno f dalje,' jer je to na kongresu zaklju čeno.«

Po primitku ovoga proglasa vo đa je pozvao na razgovor čitavo svoje vieće, zatraživši od njih da mu odmah u pogledu ovoga dadu svoje mišljenje. Nakon kra će debate svi su se složili da nema drugog na čina, nego se bez odpora predati. Zato su se opet u ponedjeljak sastali, gdje su svi zajedni čki krenuli u susret austrijskoj vojsci. Austrijska vojska, koja je brojila oko 30.000 ljudi, unišla je u Mostar u panedjeljak 6. šabana 1295. g. (5. kolovoza 1878. g.) u 10 sati po alaturka vremenu.

Iz izloženog prikaza Karabegova života i rada vidi se da se on istakao kao kulturni, naučni i politički radnik. Njegov put, kao i put svih velikana, bio je težak i buran, budu ći je on na svome životnome putu udarao na brojne prepreke i doživljavao bezbrojna ponižavanja i vrie đanja. Ali sva ta njegova stradanja doživila su kulminaciju u onom barbarskom umorstvu, koje je nad njim izvršeno. Tim umorstvom zaklopile su se njegov kurakne'oči, koje su preko 20 godina budno bdile nad cjelokup nim životom mostarskih muslimana; tim umorstvom ugasio se iedan svietli meteor, koji je za čitavog svog obstojanja jasno svietlio nad horizontom Mostara.

29

Vidjevši susjedi njihovu namjeru, žrtvovala su se trojica njih; utrčali odmah u kuću, zatvorili u jednu sabu Karabegovu ženu i djecu, a onda prihvatili za oružje i po čeli se iz kuće braniti. Ova su se trojica više od sata borila, pa su td.kom mukom uspjeli odbiti ih i na taj način spasiti Karabegovu ženu i djecu.

Rulja je tada ponovno navalila na Karaibegovu ku ću, i

opljačkala je, razbijaju ć1 sve u njoj i pretraživši čak lug i u

avliji složena drva, misleći da se tude krije njegovo blago. Nakon toga su zapalili njegovu kuću i kuću njegova brata, 41i su .susjedi uspjeli da ih na vrieme pogase. Tom prilikom oplja-čkali su još kadijinu kuću, sve vojne logore, sve kuće vojnih .

zapovjednika i konak, uništivši tako đer i svu arhivu koja se je

u njemu naiazila. Kad je rulja izvršila pokolj u konaku pošla je sva razja-

rena niz čaršiju. Riđanović je tada stajao pred vratima ,svoje

kuće, pa kad ih je opazio gdje idu, utr čao je u kuću, zatvorio vrata i naoružao se. Kod njega se je tada nalazio njegov brat i još nekoliko njegovih rođaka i susjeda. Masa, je bila odlučila

ubiti i Riđanovića, ali ,saznavši da se kod njega nalazi i čuva ga

veći broj ljudi, nisu smjeli navaliti na njegovu kuću. Zato su

ga pačeli i dan i noć vrebati. To je potrajalo sve dok nije stigla austrij ska voj ska.

Poslije pokolja u konaku, zavladala je među mostarskim uglednijim ljudima velika panika, jer se svak bojao razjarene rulje. Zato je komandant s preostalim dielom vojske pObjegao u petak na večer u Metkoviće.

Kad je asvanula subota (3..kolovoza) ukopali su mutesarif- pašu, zeta mu, kadiju i kajmekama Muratbega pred vrata ko-naka ne klanjavši im ni dženaze. Tad su naredili Karabegovoj rodbini da ga odatle odnesu i gdje ho će ukopaju. Susjedi Kara-begovi poslali su četvorieu ljudi, koji su ga donieli do mahalske džamije (Hadži Balina u Brankovcu), gdje su ga okupali, dže-nazu mu klanjali i ukopali ga. Dženazi je prisustvovalo preko 40 ljudi, koji su klanjali dženazu i odmah u ktl će pobjegli, dok je samo nekolicina ih ostala i ukopala ga.

Toga dana vođi odpora su dozvolili svietu da plja čka sve,

što je državno, jer su to smatrali ratnim plienom. Neki 'musli-mani su tada dobro naoružali, dok su se opet mnogi po čeli

skrivati u kuće nemuslimana, jer je rulja ibila odlu čila pobiti sve, koji su protiv odpora. Zato su oni tada i iz Sarajeva zatra-

pamoć, da bi lakše svoje ciljeve izvesti. Ali kad ,su iz Sarajeva dobili negativan odgovor, vidjeli su, da im oni ne samo neće poslati nikakve u tu svrhu pomo ći, nego im čak to žestoko

zabranjuju i priete.

28

Karabeg je napustio svoju sredinu u najmuževnijoj dobi. Nesmiljena sudbina i barbarska ćud prekinuli su nit njegova života, pa je tada preStalo za uviek da kuca njegovo plemenito srdce. Iz poviesti vidimo da su.mnogi velikani svoj život tragi-čno završavali, pa nas i slučaj Karabegov sili da ustvrdimo, da je i an bio jedan, velik i samostalan duh. Zato on zaslužuje da se njegovo ime zlatnim slovima upiše ne sama u kulturnu poviest Mostara, nego i u kulturnu poviest basansko-hervego-vačkih mushmana. 8 )

8 ) Obrađujući život i djelovanje Karabegbvc>, služio sam se skoro jedino monografijom,. koju mu je na arapskom jeziku napisao njegov učenik Abdulah ef. Ridžanovi ć . Original Ridžanovića djela nalazi se kod Hasan ef. Nametka, kojeg mu je on pred smrt poklonio. Na marginama ovog djela Ridžanović je bio dosta nečeg izpisao, ali je to kasnije sam sve precrtao i to tako da se ne može nikako pro čitati .. Ovd• e je bio ispisao imena svih koji su sudjelovali u odporu i u atentatu na Karabega. Jedan liep i dobar priepis ovog djela nalazio se kod rahm. H. Ali ef., s kojim sam se i ja pri obradi, ove radnje služio.

Pokojni Martin Djurdjevi ć u svojim »Memoarima sa Balkana«, obradio je i umorstvo Karabegovo i okupaciju Mostara. Djurdjevi ć •je kao i Ridžanovi ć bio suvremenik ovih događaja, ali on sve to malo druga čife prikazuje, nego li Ridžanovi ć. Nećemo iznositi u čemu se oni razilaze. Jedino niavodimo, da se ne slažu čak ni u danu Karabegova umorstva, Dok Djurdjevič tvrdi„ da je umorstvo bilo u,petak 29. srpnja, dotle Ridža-• nooić istavlja umorstvo u petak 2. kolovoza 1878., kao što i jest to čno. Mi imamo razloga, da više vjerujemo Ridžanoviću, jer je on mogao iz neposredne blizine promatrati sve događaje, koji su bili u vezi sa Kara-begovom •ičnošću. Uz to je on svoje djelo dovršio do pola godine iza. samih događaja.

Pri kraju monografije Ridžanovi ć je komemorirao Karabegovu smrt sa nekoliko veoma potresnih re čenica. Iza toga je dodao, da je djelo za-vršio u nedjelju 26. sie čnja 1879. (3. safera 1296.). DOnio jie na kraju još jednu podužu pjesmu na turskom jeziku od 54 distihona, koju je povodom Karabegova umorstva izjevao Hamza ef. Puzi ć .

Merhum Abdulah ef. Ridžanovii ć, rodio se - u Mostaru godine 1844. Bio je veoma učen. Kad je godine 1899. svrgnut sa muftijskog položaja Ali Fehmi ef. Džabić, Ridžanovi ć je imenovan novim mostarskim mufti-jom, Na toj dužnosti je ostao do Smrti 17. travnja 1917. Pokopan je na Luci kod šeari6a džamije, gdje mu se i danas nišani uzpravno nalaze. Stariji mostarci, ko • i pamte Ridžanovi ća, tvrde da je bio veoma čedan i ponizan i da su ga resile sve vrline pravog muslimana. O njemu sam na-pisao članak u bajramskom broju Osvita« od 1*. listopada 1943., broj 82. —83. /?,"

\‘" \‘•4 <- 30