S V E U Č I L I Š T E U Z A G R E B UFAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI

M i l e n k o H o r v a t i ć

MANJINE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA-POLOŽAJ HRVATA U SRJ

MAGISTARSKI RAD

Mentor: Prof.dr.sc. Radovan Vukadinović

Zagreb, 2000.

S A D R Ž A J

1. Uvod ...............................................................................................................1

2. POLAZIŠNE OSNOVE ZA RAZUMIJEVANJE MA- NJINSKOG PITANJA U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA 2.1. Definiranje pojma “manjina” ......................................................................42.1.1. Nastanak manjina .....................................................................................62.1.2. Karakteristični elementi za definiranje manjina.......................................82.2. Kategorizacija manjina ..............................................................................112.2.1. Rasne manjine ........................................................................................122.2.2. Vjerske manjine ......................................................................................122.2.3. Jezične manjine ......................................................................................132.2.4. Nacionalne manjine ................................................................................142.2.5. Etničke manjine ......................................................................................162.3. Značaj manjinskog pitanja za međunarodne odnose .................................172.3.1. Manjine kao subjekt međunarodnih odnosa ...........................................182.3.2. Manjine kao faktor međunarodnih odnosa .............................................202.3.3. Manjine kao element suvremenog koncepta sigurnosti ..........................21

3. ZAŠTITA MANJINSKIH PRAVA MEĐUNARODNOPRA- VNIM DOKUMENTIMA I NACIONALNIM (DRŽAVNIM) ZAKONODAVSTVIMA .............................................................................243.1. Međunarodni sustav zaštite manjina .........................................................243.1.1. Sustav Lige Naroda ................................................................................253.1.2. Sustav UN ...............................................................................................293.1.3. Europski kontekst zaštite manjina ..........................................................313.2. Zaštita manjina u praksi država-sadržaj prava manjina ............................353.2.1. Pravo na postojanje, jednakost i nediskriminaciju ................................363.2.2. Pravo na različit tretman .......................................................................373.2.3. Pravo na slobodu manjinskog izbora .....................................................393.2.4. Pravo na samoopredjeljenje ...................................................................413.2.5. Pravo na međunarodnu suradnju ...........................................................42

4. TEMELJNI PRINCIPI USTAVNOG UREĐENJA U SRJ KOJI SE TIČU MANJINSKIH PRAVA I PREU- ZETE MEĐUNARODNE OBVEZE ...........................................................444.1. Odredbe Ustava SRJ i Ustava Republika o pravima manjina ...................44

4.1.1. Ustav SR Jugoslavije (1992.) .................................................................454.1.2. Ustav Republike Srbije (1990.) ..............................................................484.1.3. Ustav Republike Crne Gore (1992.) .......................................................494.2. Odredbe saveznog i republičkog zakonodavstva o pravima manjina .......514.2.1. Savezni propisi .......................................................................................514.2.2. Propisi Republike Srbije .........................................................................524.2.3. Propisi Republike Crne Gore .................................................................544.3. Preuzete međunarodne obveze SR Jugoslavije glede zaštite manjina ......54

5. SASTAVNICE PRAVA NA UREĐENJE MANJINSKOG STATUSA HRVATIMA U SRJ ..................................................................575.1. Povijesna obilježja prostora SRJ na kojima žive Hrvati kao starosjedilačko i autohtono stanovništvo ...................................................575.1.1. Povijesna opstojnost Hrvata na prostoru Bačke, Banata i Srijema (Vojvodine) ................................................................................575.1.2. Povijesna opstojnost Hrvata na prostoru Boke Kotorske ......................595.1.3. Natuknice o povijesnoj opstojnosti Hrvata na prostoru Kosova ............615.2. Nacionalna struktura SRJ u periodu od 1948. -opći pokazatelji ...............615.3. Demografska kretanja Hrvata u promatranom razdoblju ..........................685.4. Obilježja manjinskog identiteta Hrvata u SRJ ..........................................72

6. OSTVARENI STUPANJ ZAŠTITE SPECIFIČNIH PRAVA HRVATA U SRJ ..........................................................................................756.1. Položaj hrvatske nacionalne zajednice u SRJ- položaj u bivšem sustavu i suvremena situacija ....................................................................75 6.2. Zaštita etničkih, kulturnih i jezičnih posebnosti ........................................776.3. Hrvati u SRJ i odnosi s matičnom državom ..............................................79

7. STAV SRJ PREMA MANJINSKOM PITANJU I NJEGOVO ZNAČENJE ZA MEĐUNARODNE ODNOSE ..........................................82

ZAKLJUČAK ..................................................................................................86

LITERATURA .................................................................................................90

PRILOZI ……………………………………………………………………...98

Popis tablica, slika i grafikona .......................................................................138Kratice ........................................................................................................…139

-1-

1. UVOD

Magistarski rad pod naslovom: "Manjine u međunarodnim odnosima-Hrvati u SRJ" je iz onog područja međunarodnih odnosa koje, čini se, zadobiva sve veće mjesto i značaj i postaje sve više sadržaj suvremenih međunarodnih odnosa.

Manjine su globalni fenomen jer uistinu izgleda potpuno nemoguće pronaći zemlju na svijetu koja je potpuno etnički homogena i u kojoj stanovništvo koristi samo jedan jezik i pripada jednoj istoj religiji. U tom kontekstu možemo reći da je problem manjina ( nacionalnih, rasnih, vjerskih, etničkih, jezičnih - bez obzira na klasifikaciju ) prisutan u svim porama međunarodne zajednice i u unutrašnjem sistemu većine država, bez obzira u kakvoj formi se pojavljuje.

Iako se problemi manjina tiču cijelog svijeta, izgleda da se u Europi taj problem najsnažnije prihvatio kao važno političko i zakonodavno pitanje. Često povezivano sa pitanjem ljudskih prava, zaštita manjinskih prava je tek nedavno dobila jasno mjesto i ulogu u međunarodnom pravu i dokumentima. Usporedbom univerzalnih i europskih dokumenata o položaju i pravima manjina s ustavnopravnim rješenjima različitih država, može se pouzdano ocijeniti u kojoj mjeri su ta prava implementirana u njihov pravni poredak. No, problem je što pravno-politička ravnopravnost čini samo jedan uvjet ostvarenja stvarne ravnopravnosti u cjelokupnom društvenom životu.

Rad bi trebao rasvijetliti pravce i tijekove koji uvjetuju odnos prema manjinskom pitanju u međunarodnim odnosima, te dati neke odgovore kakav je njihov utjecaj na stabilnost, demokraciju, nacionalnu i međunarodnu (regionalnu) sigurnost.

Iz ove kompleksne problemne situacije manjina u međunarodnim odnosima, u drugom dijelu rada bi se kao istraživački problem izdvojio položaj hrvatske manjine u SRJ. Problem bi se formulirao u obliku pitanja: " Postoje li elementi za priznavanje statusa hrvatskoj manjini u SRJ i u kojoj mjeri je ono sastavnica suvremenih međunarodnih odnosa "

U sklopu nastojanja demokratskih snaga i institucija međunarodne zajednice, te regionalnog pristupa i drugim inicijativama EU za učvršćenjem mira i stabilnosti u regiji i poticanjem razvoja demokracije, vladavine zakona, viših standarda ljudskih prava i prava manjina, čini se da je problematika iz ovog,

tzv.“manjinskog kompleksa” pitanja, izrazito aktualna, te je kod mene izazvala poseban interes.

-2-

Dodatni motiv za ovo istraživanje je što sam i sam pripadnik hrvatske manjine iz Vojvodine - SRJ.

S obzirom na kompleksnost definiranog problema i ciljeve istraživanja, nametnula se potreba za interdisciplinarnim istraživanjem i to primarno u znanstvenom području međunarodnih odnosa, ali se formulirani problem usmjerava i prema drugim znanstvenim područjima što je zahtijevalo promatranje s više aspekata: povijesnog, pravnog i politologijskog.

Ovo istraživanje imalo je dva cilja: pragmatički i znanstveni. Ostvarivanjem pragmatičkog cilja, dobiveni rezultati bi mogli biti od koristi institucijama i pojedincima koji su uključeni u formuliranje vanjske politike RH, te institucijama i pojedincima koji se bave promicanjem ljudskih prava. Iako je teško procjenjivati ostvarenu razinu spoznaje i u kojoj mjeri se riješio problem istraživanja, moglo bi se reći kako je izvjesno da je ona na razini deskripcije i klasifikacije.

Istraživanje pokriva vremenski period od završetka II.svjetskog rata pa do danas, a u tom periodu središnje mjesto zauzima razdoblje u kojem dolazi do eskalacije srpskog nacionalizma, reduciranja autonomije Vojvodine i dezintegracije SFRJ, nakon čega nastupaju nove i izrazito negativne okolnosti po manjinske zajednice u SR Jugoslaviji, a posebno umanjenje njihovih stečenih prava u ovoj državi.

U empirijskom dijelu rada prostorno je obuhvaćen teritorij SRJ (Vojvodina, Crna Gora, Kosovo), a u teorijskom dijelu procesa istraživanja to su svjetski okviri s naglaskom na europski prostor.

Budući da se na ovaj način definirao problem istraživanja, te odredilo znanstveno područje i ciljevi istraživanja, onda bi misaoni odgovor i moj sud na pitanje u problemu bio: " Postoje svi potrebni elementi za priznavanje manjinskog statusa hrvatskoj manjini u SRJ, a pitanje zaštite položaja i prava manjina demokratski je standard i uvjet integriranja neke države u međunarodnu zajednicu."

Obzirom na prirodu i sadržaj teme, metode istraživanja koje su se u ovom radu primjenjivale, bile su: deskripcija, komparacija i analiza sadržaja, a koje su bile ograničene na istraživanje relevantnog pisanog materijala, i to:

- odgovarajuće knjige i članci,- odgovarajući međunarodnopravni dokumenti,- odgovarajući državnopravni dokumenti,

- dokumenti odgovarajućih međunarodnih organizacija,- znanstveni radovi iz ovog područja,- različiti izvori objavljeni na internetu.

-3-

Tretirana problematika raspoređena je u šest poglavlja i niže tematske podcjeline. Naslovi su karakteristični za obuhvaćenu materiju, a raspoređeni su u tri makrotematske cjeline: povijesno-teorijski dio -u kojemu se s globalnog stajališta pokušalo izložiti povijest “manjinskog problema” u međunarodnim odnosima, njegovu dosadašnju teorijsku i pravnu obradu, te naznačiti važnost, aktualnost i korisnost istraživanja ove problematike; analitički dio –gdje su iznijete najbitnije činjenice, stavovi, podaci i spoznaje kojima se pokušalo riješiti problem i predmet istraživanja, te dokazati ispravnost postavljene hipoteze; perspektivni dio -u kojemu se, na temelju dokazane hipoteze, ističe važnost manjina u suvremenim međunarodnim odnosima i predlažu određena rješenja za status i položaj Hrvata u SR Jugoslaviji.

-4-

2. POLAZIŠNE OSNOVE ZA RAZUMIJEVANJE MANJINSKOG PITANJA U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

2.1. Definiranje pojma "manjina"

Veoma je teško, ako ne i nemoguće, utvrditi univerzalno važeću definiciju manjina. Radi se naime o društveno-socijalnoj realnosti koja je dinamična, a ne statična kategorija i koja se zbog toga mijenja pod utjecajem različitih okolnosti.1

O povijesti nastanka manjina, karakterističnim elementima za njihovo definiranje, a posebno o njihovom pravnom položaju, postoji iscrpna literatura. O ovom pitanju postoje i stavovi brojnih autora kao i različiti aspekti same definicije pojma "manjina". Međutim, "prema postojećoj literaturi iz ove problematike ne postoji ni jedna općeprihvaćena definicija manjine, a neke od onih koje se najviše uvažavaju samo su operativne, izrađene da bi se koristile samo u jednom posebnom kontekstu ili studiji."2

Najopćenitije bi se moglo reći da je manjina skupina ljudi koje se, zbog njihovih fizičkih ili kulturnih karakteristika, izdvaja od drugih s ciljem diferenciranog i nejednakog tretmana. Na sličan način profesor Vukas3 navodi da se društvene skupine mogu, prema raznovrsnim osobinama njihovih pripadnika, podijeliti u manje skupine, a da temelj toga razlikovanja mogu biti njihove fizička osobine, vjerska pripadnost, obrazovanost, spol, dob, porijeklo, političko uvjerenje itd. Dakle, za definiranje manjina važno je pitanje postoji li pored općeg pojma manjine i više vrsta manjina. Pojam manjine obično se odnosi na "grupu ljudi koja živi na teritoriju koji ona zaposjeda od davnina ali koja je, kroz mijenjanje granica, postala u političkom smislu podređena."4

1 SAXENA, J. N. : International Protection of Minorities and Individual Human Rights, Indian Journal of International Law, 23, Jan-March 1983., p.38-55 2 TATALOVIĆ, S.: Manjinski narodi i manjine, IP "Prosvjeta", Zagreb, 1997., p.17

3 VUKAS, B.: Etničke manjine i međunarodni odnosi, Školska knjiga, Zagreb, 1978., p.114 SIGLER, J. A.: Minority Rights, A Comparative Study, London, Contributions in Political Science, No 104, p.9

-5-

Međutim, treba imati u vidu i činjenicu da socijalna definicija stvara ipak manjinski status u većem obimu nego što ga stvaraju rasne, jezične ili kulturne razlike. U političkim se, pak, znanostima termin manjina često koristi za označavanje zajednica koje imaju određene karakteristike-etničke, jezične, kulturne ili vjerske-ali skoro u svim slučajevima radi se o zajednicama nacionalnog tipa.

Danas se susrećemo s različitim određenjima pojma manjina iako, treba reći, ni u pojedinim ugovorima, ni u međunarodnim organizacijama koje se bave međunarodnom zaštitom manjina (npr. UN, Vijeće Europe, SEI), ni u općem međunarodnom pravu do danas se nisu uspjele usvojiti ni opća ni definicije pojedinih vrsta manjina.5 Uvažavajući vrijednost različitih pristupa i brojnih pokušaja definiranja "manjina", za potrebe ovoga rada koristit će se definicija talijanskog profesora F. Capotortija iz Studije o pravima koja pripadaju etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, kao dosad najuspješnijom. Prema toj definiciji manjina je "brojčano manja grupa od ostalog dijela stanovništva jedne države, u položaju da ne dominira, čiji članovi-državljani te države imaju s etničkog, vjerskog ili jezičnog gledišta karakteristike po kojima se razlikuju od ostalog dijela stanovništva i koji, što je samo po sebi razumljivo pokazuju osjećaj solidarnosti, u svrhu očuvanja svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika."6

Budući da nijedan međunarodni dokument pravnog značaja o zaštiti manjina ne sadrži definiciju manjine7 , moglo bi se ustvrditi da problem zaštite manjinskih skupina na međunarodnom planu počinje upravo tom činjenicom. Takva situacija otvara prostor političkim glavarima "države-nacija" za negiranje postojanja manjinskih skupina u "svojoj" državi, pri čemu se pozivaju i na nepostojanje definicije pojma "manjina". Odbijanje priznavanja postojanja manjinske skupine jedan je od najlakših načina da se ovim skupinama onemoguće zahtjevi za osiguranjem njihovih prava. Postojanje međunarodno usvojene i općeprihvaćene definicije manjine, svakako ne bi moglo mijenjati ovakvo ponašanje nekih političkih režima, ali bi ga moglo prilično otežati.8

5 VUKAS, B.: Etničke manjine..., op. cit., p.126 EICN. 4/Sub. 2/384/Add. 5, P.67 VUKAS, B.: Međunarodna definicija manjina, Jugoslavenska revija za međunarodno pravo, XXXII, br.3, Beograd, 1985., p.433-4388 SIGLER, J. A.: Minority Rights, op. cit., p.4

-6-

2.1.1. Nastanak manjina

Fenomen nastanka manjina posljedica je niza povijesnih događaja koji su se odvijali u različitim društvenim i političkim okolnostima. Pojava manjina je usko povezana sa nastankom i razvojem koncepta "jedna nacija-jedna država"9 , koji se prvi put javlja u XVIII. stoljeću, a progresivni razvoj doživljava u XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća. U tom konceptu nema prostora za etničku različitost. Manjinske (etničke) skupine koje su do tada postojale u pojedinim geografskim regijama morale su se podvrgnuti kulturnim i političkim standardima vladajuće etničke skupine ili su bile izložene postupnom nestajanju. Dakle, u procesima stvaranja nacionalnih država javlja se tendencija homogenizacije nacionalnog prostora i centralizacije vlasti, što kao posljedicu znači grubo prevladavanje etničke i kulturne heterogenosti u ime etničkog i kulturnog jedinstva. U uvjetima tada dominirajućih načela-prirodnih granica i načela ravnoteže sile, najmanje se vodilo računa o jedinstvu etničkih cjelina. Dapače, sustavno i svjesno ih se razbijalo, ukoliko su ometale ili ugrožavale provođenje ovih načela.

S obzirom na način nastanka manjina mogli bismo ih podijeliti u tri osnovne skupine:10

1) Autohtone ili "teritorijalne" manjine-koje već od davnine žive na određenom teritoriju (Baski, Katalonci, Korzikanci, Laponci...),

2) Neautohtone "neteritorijalne" manjine-nastale nasilnim preseljenjem (nasilno preseljenje robova iz Afrike na američki kontinent ili Indijaca na Jug Afrike, na Antile i dr.) ili dragovoljnom migracijom (seoba njihovih pripadnika iz vjerskih, političkih ili ekonomskih razloga),

3) "Nove" autohtone manjine-karakterizira ih specifičan oblik "stvaranja" novih etničkih skupina nastao u posljednjim decenijama XX. stoljeća.

U vrijeme stvaranja novih nacionalnih država nakon I. svjetskog rata, međunarodnim su aktima (cesija, secesija, aneksija, promjena granica međunarodnog ugovora i dr.)

9 Treba razlikovati razdoblje srednjovjekovne države od razdoblja modernih nacionalnih država koje nastaje uglavnom od XX. stoljeća. Jer, tek se s modernim nacionalnim državama razvija pojam "političkog naroda", tj. naroda što preko izbornog prava utječe na upravljanje institucijama države. Na taj način ondašnja Europa poznaje više konstituiranih država: Njemačka (1871.), Italija (1870.), Grčka (1830.), Srbija (1878.)...10DEVETAK, S.: Manjine, ljudska prava, demokratija, NIŠRO "Oslobođenje", Sarajevo, 1989., p.12

-7-

dijelovi teritorija jedne države ušle u sastav druge, što je prouzročilo stvaranje novih manjinskih skupina.

U nešto kasnijim, bitno promijenjenim političko-historijskim okolnostima, nastanak manjinskih skupina karakteriziraju posve različiti elementi prepoznatljivosti. To se u prvom redu odnosi na manjine koje su nastale oslobađanjem kolonija od kolonijalnih vlasti i utemeljenjem novih državnih cjelina na njihovom prostoru, zatim na iseljenike i radnike emigrante XX. stoljeća:11 Pakistance u Ujedinjenom Kraljevstvu, Meksikance u Sjedinjenim Američkim Državama, Alžirce u Francuskoj, Turke i Hrvate u Njemačkoj, Grke i Srbe u Australiji, koji su preuzeli državljanstvo zemlje rada.

O nastanku manjina možemo govoriti i sa stajališta volje12 -"neke su grupe postale manjinama dobrovoljno (samoopredjeljenje, pravo opcije), dok kod drugih taj čin volje nije prisutan (nasilno preseljenje stanovništva , razmjena stanovništva, razgraničenje i dr.) ili čin volje nije izražen (agrarna kolonizacija, bijeg pred raznim pustošenjima i sl.)."

Gledano u retrospektivi, čini se kako su stručnjaci koji su pratili zapadne višenacionalne države, očekivali da će se pojedine etničke skupine utopiti u socijalnim i kulturnim procesima13 koji su se nakon II. svjetskog rata u njima razvijali kao rezultat blagostanja, snažnog tehnološkog razvitka i izgradnje supranacionalnih integracijskih struktura. Međutim, razvoj nacionalnog pitanja u svijetu a poglavito u Europi u uvjetima globalizacije svjetskog gospodarstva praćenog dinamičnim razvojem tehnologije i informatičkog društva, demantirao je očekivanja nositelja spomenutih nacionalističkih teorija. Isto tako se nisu ostvarila ni očekivanja da će u suvremenom svijetu, snažno izloženom djelovanju snaga privredne i političke integracije, nacije i nacionalizam nestati, a nacionalna svijest postati anakronizam i tako ustupiti mjesto nepristranom internacionalizmu.

11 TATALOVIĆ, S.: Manjinski narodi i manjine, op. cit., p.1812 DOMINI, M.: Manjinsko pitanje i međunarodni odnosi, Zagreb, 1984., magistarski rad, p.10-1113 Teoretičari koji su na zapadu zastupali to stajalište nazivali su taj proces "nation-building", tj. "izgradnja nacije", a najistaknutiji zastupnik ove teorije bio je Karl Deutsch. O tome detaljnije cfr,: Deutsch, K.: Natio-Building and National Development, Nation-Building, ed. Deutsch and W. Folltz, New York, Adherton, 1966., p.1-8

-8-

2.1.2. Karakteristični elementi za definiranje manjina

Jedna od glavnih poteškoća koja do danas sprečava prihvaćanje univerzalno prihvatljive definicije manjina, jest različito shvaćanje relevantnosti karakterističnih elemenata na temelju kojih bi se izvršilo konačno definiranje i međusobno razgraničenje pojedinih vrsta manjina. Brojne su osnove na temelju kojih se pripadnici jednog društva mogu svrstati na manjinu i većinu, npr.: nacionalnost, vjera, političko uvjerenje, spol, dob itd. Međutim, za potrebe ovog rada raspravljat će se samo o manjem broju bitnih osnova koji čine temelj ovog razlikovanja, a koje imaju pravni značaj ili teorijsku vrijednost za utvrđivanje elemenata definicije manjina.

U definiranju pojma manjine od pravnog značaja još su uvijek elementi definicije koje je pred II. svjetski rat formulirao Stalni međunarodni sud pravde. Sud je u svezi s grčko-bugarskom Konvencijom iz 1919. godine predložio slijedeće elemente definicije:14 1) postojanje grupe, 2) posjedovanje vlastite rase, vjere, jezika i običaja, 3) udruženost grupe sa identitetom te rase, te vjere, tog jezika i tih običaja, 4) osjećanje solidarnosti u svrhu očuvanja svojih tradicija, očuvanja svojih obreda, osiguranja obrazovanja i odgoja svoje djece u skladu s duhom svoje rase, 5) međusobna pomoć članova grupe.

Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina Ujedinjenih naroda predložila je 1947. godine slijedeće elemente:15 1) nedominantna grupa, 2) želja za održanjem po diferenciranom tretmanu, 3) očuvanje osnovnih karakteristika...s kojima se oni razlikuju od većinskog stanovništva. Prema navedenom, a što se odnosi na nedominantnost grupe, manjinom bi se mogla smatrati i brojčana većina stanovništva. Primjer koji ide u prilog ovom elementu za definiciju je donedavni slučaj crnačke većine u odnosu na dominantnu bijelu manjinu u Južnoj Africi.

Za potrebe rada UN na zaštiti manjina, Potkomisija je 1951. godine predložila ove elemente za definiciju:16 1) nedominantna grupa koja ima i želi održati stabilne etničke, vjerske ili jezične tradicije ili karakteristike, uočljivo različite od ostalog stanovništva, 2) broj osoba "dovoljan" za razvijanje ovakvih

14 P.C.I.J., 1930., Series b, No. 17, p.3315 Scope of the Terminology Regarding Prevention of Discrimination and Protection of Minorities, E/CN. 4/52, Section V., P.1316 UN Doc E/CN. 4/Sub. 2/217, p.15-17

-9-

karakteristika i 3) lojalnost pripadnika prema državi u kojoj živi. I u ovom prijedlogu jasno se ističe princip utjecaja određene grupe u odnosu na brojčane omjere grupa. Međutim, zahtjev za "dovoljan" broj osoba koje pripadaju manjinskoj skupini, kako bi se mogle očuvati njene karakteristike, u potpunosti je neprecizan, što je bio i dovoljan razlog da Komisija nije nikada prihvatila ovu definiciju Potkomisije. Godine 1954. Potkomisija je pripremila gotovo identičnu definiciju,17 s tom razlikom što je ispušten, prethodno sporni faktor brojnosti i navedena nemogućnost pronalaženja univerzalno prihvatljivih rješenja.

Na Ohridskom seminaru 1974. godine o promociji i zaštiti ljudskih prava kod nacionalnih, etničkih i drugih manjina,18 usvojena je ova definicija: "Grupa građana, dovoljna po broju za izvršavanje ciljeva grupe, ali brojčano manja od ostalog stanovništva, međusobno povezana s povijesnim, etničkim, kulturnim, vjerskim ili jezičnim vezama, koja želi održati ovakve veze, različite od onih koje ima ostatak stanovništva."

Iz prethodno navedene Studije o pravima koja pripadaju etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, talijanskog profesora F. Capotortija,19 nude se ovi kriteriji za definiciju manjine: 1) brojčana inferiornost, 2) državljanstvo, 3) posjedovanje etničkih, vjerskih ili jezičnih karakteristika, različitih od ostatka stanovništva, 4) pokazivanje osjećaja solidarnosti, i to u svrhu 5) održavanja svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika. Dok Jules Deschenes u svojoj studiji iz 1985. godine, nudi ove karakteristične elemente:20 1) grupa državljana, 2) brojčano manja i u nedominirajućem položaju, 3) posjedovanje etničkih, vjerskih i jezičnih karakteristika, različitih od većine stanovništva, 4) osjećaj međusobne solidarnosti, motiviran kolektivnom voljom za održanje, i koje je cilj, 5) postizanje pravne i faktične jednakosti sa većinom.

Inspiriran terminologijom i idejama UN-ove Deklaracije o manjinama iz 1992. godine, specijalni izvjestitelj Potkomisije UN - Asbjorn Eide, pokušao je dati nešto drugačiju definiciju manjina. U svom izvješću iz 1993. godine je definirao manjinu kao:21 "bilo koja grupa osoba iz jedne suverene države, koja

17 E/CN. 4/703; E/CN. 4/Sub. 2/157, p.71-7418 Seminar on the Promotion and protection of the Human Rights of national, Etnic and Other Minorities, Ohrid, Yugoslavia, 25 June-8 July 1974.19 cf. supra, bilješka br. 620 Doc. E/CN. 4/Sub. 2/1985/31, par.18121 Doc. E/CN. 4/Sub. 2/1993/34, par. 29

-10-

predstavlja manje od pola stanovništva te države, čiji članovi dijele zajedničke karakteristike etničke, vjerske ili jezične prirode, što ih razlikuje od ostatka stanovništva". I konačno, član Radne grupe UN o manjinama - Stanislav Chernichenko, u svom izvješću iz 1996. godine tražio je nove definicije o manjinama. Ona glasi:22 "Manjina označava grupu osoba trajno nastanjenih na teritoriju države, obično brojčano manju od ostatka stanovništva, drugim riječimapredstavljaju manje od pola ukupnog stanovništva, privrženi nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim i ostalim karakteristikama (kulturne tradicije i sl.), koje su različite od ostalog stanovništva, te pokazuju volju za opstojnošću i identitetom grupe."

Na spomenutim karakterističnim elementima za definiranje manjina zasnivaju se i definicije koje su dane u prijedlozima dokumenata23 o pravima manjina usvojenim u okviru europskih institucija. Tako se, iz svih navedenih definicija, mogu izdvojiti neki zajednički karakteristični elementi. Prvo, sve navode da je manjina grupa osoba brojčano manja od ostatka stanovništva države. Drugo, definicije, izravno ili implicitno navode da manjine čine osobe s trajnim prebivalištem u određenoj državi. Treće, definicije naglašavaju etničke, vjerske i jezične karakteristike osoba koje ih razlikuju od ostatka stanovništva i na taj način isključuju grupe koje bi se mogle identificirati nekim zajedničkim obilježjima (npr.: zanimanje, socijalni status, politička orijentacija, fizičke smetnje, seksualna orijentacija i sl.). Četvrto, navodi se vrlo subjektivan element potrebe izražavanja kolektivne volje manjine za očuvanje svojeg posebnog identiteta.

I na kraju treba spomenuti da postoje i stavovi nekih autora koji naglašavaju da univerzalna definicija manjina može odvesti u krivom smjeru, te predstavljati ograničenje u smislu prinudnog i svjesnog isključenja određenih manjinskih skupina. Ostali su uglavnom naglašavali potrebu za postojanjem precizne i općeprihvaćene, univerzalne definicije manjina.

22 Doc. E/CN. 4/Sub. 2/AC. 5/1996/WP. 1, p. 523 Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina, Vijeće Europe, Ministarsko vijeće, 10. studeni 1994.; Instrument za zaštitu manjinskih prava iz 1994.

-11-

2. 2. Kategorizacija manjina

Poseban problem za određenje i kategorizaciju manjina predstavlja nekontrolirana i različita upotreba termina "rasne", "vjerske", "jezične", "nacionalne" i "etničke" manjine, kako u međunarodnom i unutrašnjem pravu tako i u područjima znanosti koja se bavi manjinama.

Uvidom u relevantne međunarodne ugovore, dokumente međunarodnih organizacija ili državnih organa koji su regulirali ovo pitanje u različitim razdobljima međunarodne zaštite manjina,24 može se vidjeti različita primjena pojedinih termina i miješanje raznovrsnih izraza. Raspravljajući o ovom problemu do slične konstatacije dolazi i prof. B. Vukas, te ističe: "U svom je dosadašnjem razvoju međunarodno pravo obuhvaćalo, a i danas sadrži, norme o nekoliko vrsta nedovoljno definiranih i međusobno neprecizno razgraničenih vrsta manjina. U međunarodnim ugovornim pravilima posvećenim toj problematici spominju se: rasne, nacionalne, etničke, jezične i vjerske manjine. Neujednačenosti i nepreciznosti u vezi s pojmovima i terminima znatno pridonosi i različita upotreba pojedinih izraza u raznim jezicima (posebno izrazi: narod, narodnost, nacija)".25

Polazeći od dosad najuspjelije definicije manjina F. Capotortija26 i prethodno utvrđenih elemenata koji čine temelj razlikovanja između većine i manjine, te potrebe za izborom vlastitih naziva i preciznog određivanja pojmova, u osnovnim crtama će se razmotriti one kategorije manjina koje su prihvatljive u smislu dostignutog stupnja podudarnosti i operativne primjenjivosti, te perspektivnosti za buduće razrješavanje "manjinskog kompleksa" pitanja u međunarodnim odnosima.

24 Najočitiji primjer takve prakse je Senžermenski mirovni ugovor s Austrijom iz 1919. godine gdje se u nekim člancima govori o "etničkim, vjerskim ili jezičnim manjinama", a u drugim o "rasnim, vjerskim ili jezičnim manjinama". Nadalje, u okviru sustava UN, u početku svog djelovanja, koristi se termin "rasne manjine" po ugledu na Ligu naroda, da bi ga zamijenili nazivom "etničke manjine"(članak 27. ICCPR- a iz 1966. godine), ali se povremeno nalazi i izraz "nacionalne manjine" (UNESCO-ova Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju iz 1960. godine, UN-ova Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1992. godine. U europskim dokumentima etničko je uključeno u nacionalno, pa se prakticira izraz "nacionalne manjine" (Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe iz 1994. godine, Helsinški završni dokument- OSCE-a iz 1975. godine, Kopenhaška deklaracija o ljudskim dimenzijama CSCE (OSCE) iz 1990. godine, Instrument CEI o zaštiti manjinskih prava iz 1994. godine).25 VUKAS, B.: Etničke manjine..., op. cit., p. 1226 cf. supra, bilješka br. 6

-12-

2.2.1. Rasne manjine

S pojmom "rasne manjine" operira se po prvi puta u sastavu zaštite manjina koji je stvorila Liga naroda. Manjinske ugovorne odredbe iz ovog sustava odnosile su se na osobe koje pripadaju rasnim, vjerskim ili jezičnim manjinama. Iako Liga naroda nije nikada izradila precizne kriterije za razgraničenje ovih kategorija, iz konteksta u kojem su korištene i prema pojedinim rješenjima iz naknadne prakse Međunarodnog suda pravde, moglo bi se zaključiti da se pod rasnim manjinskim statusom nije mislilo obuhvatiti samo osobe koje se od drugih razlikuju po svojim fizičkim osobinama bitnim za određivanje rasne pripadnosti. Štoviše, želio se promovirati izraz kojim bi se pored "jezične" i "vjerske" manjine, zaštita proširila i na određene etničke posebnosti pojedinaca i skupina, što se sadrži u izrazu "rasna" manjina.

Polovicom XX. stoljeća iskristalizirao se stav da se "tzv. rasna grupiranja ne zasnivaju na znanstvenim činjenicama, te pokazuju tendenciju da postanu nejasna, što je rezultat evolucijskih procesa, mješovitih brakova i promjena u idejama i shvaćanjima o rasama."27 Tako se na 3. zasjedanju Potkomisije 1950. godine, umjesto termina "rasne" ili "nacionalne", usvojio termin "etničke" manjine. Dakle, termin "rasne" manjine odnosio bi se samo na naslijeđene biološke elemente, dok se upotrebom termina "etničke" manjine željelo obuhvatiti ne samo biološke i kulturne i povijesne karakteristike, te na taj način, upotrebom šireg termina uključiti kako rasne tako i nacionalne manjine.

U suvremenom konceptu zaštite manjina termin "rasna manjina" se, osim rijetkih primjera,28 gotovo više i ne spominje.

2.2.2. Vjerske manjine

Zaštita manjina u međunarodnim odnosima pojavljuje se po prvi puta u odredbama Westfalskog mira29 (1648. godine), i to kao zaštita vjerskih manjina.

27 Izvješće Potkomisije za zaštitu manjina, E/CN. 4/385, par. 3128 Konvencija o sprečavanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine (146 ratifikacija), Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1951. godine, Unutrašnje zakonodavstvo u Velikoj Britaniji koristi termin "rasna manjina".29 Promovirano je načelo cuius regio, illius religio-pravilo da se vjerska pripadnost podanika ravna prema vjeri vladara

-13-

Od tog vremena do danas vjerske manjine su kroz različite oblike formulacije (u okviru općeg pojma manjina ili izravnim navođenjem), bile predmetom međunarodno-pravne zaštite.

Vjerska manjina kao kategorija manjine u klasičnom smislu se javlja u onim državama u kojima postoje državna religija30 ili gdje pojedina vjerska zajednica u životnom realitetu ima favoriziranu društvenu poziciju.

U državama gdje postoji formalno-pravno ravnopravan tretman svih vjeroispovijesti i u kojima je kroz prakticiranje vjere moguće realizirati druge temeljne manjinske sadržaje kao što su: jezik, kultura, tradicija i sl., ne može biti riječi o vjerskoj manjini i tako kategoriziranom manjinskom statusu.

Pored zaštite kroz mehanizme međunarodno-pravne zaštite manjina, zahtjev za jamstvom slobode vjere i vjeroispovijesti dio je suvremenog koncepta zaštite ljudskih prava i sloboda.

2.2.3. Jezične manjine

Jezik se smatra kao jedan od osnovnih indikatora kolektivne identifikacije. Zato se termin "jezične manjine" opravdano nalazi u većini međunarodnih instrumenata o zaštiti manjina, a pitanje jezika je od svih manjinskih prava najrazrađenija materija u međunarodnom pravu i unutrašnjem zakonodavstvu država.

Ugovori iz doba Lige naroda sadrže konkretne obveze država31 u pogledu upotrebe manjinskih jezika, a u Povelji OUN se u okviru opće norme o nediskriminaciji izrijekom, skupa sa "rasom, spolom, vjerom ", navodi "jezik" kao nedozvoljenu osnovu za diferencijaciju.32 I u oba Pakta o ljudskim pravima iz 1966. godine "jezik" je opet posebno istaknut kao nedopuštena osnova za diferencijaciju, kako u pogledu nediskriminacije, tako u odredbama o jednakoj zaštiti.

30 Postoji još uvijek oko 30 država koje imaju "svoju državnu religiju" (npr. Iran, Irska, određena područja Indije i dr.)31 Poljska, Čehoslovačka, SHS (Jugoslavija), Rumunjska, Grčka, Austrija, Bugarska, Mađarska, Turska, Albanija, Estonija, Latvija, Litva i Irak.32 Povelja OUN, stav 3., čl. 1., stav 1 (b), čl. 13., čl. 55 (c); 76 (c)

-14-

Nadalje, u Konvenciji protiv diskriminacije u obrazovanju u čl. 1. se zabranjuje "bilo kakvo razlikovanje, isključivanje ili davanje prednosti", između ostalog na osnovu "jezika", čiji je cilj ili posljedica "otklanjanje ili ometanje jednakosti tretmana u obrazovanju."33 Zaštita jezičnih posebnosti manjina formulirana su i na regionalnoj razini u okviru Europske unije.34 Jamstva su sadržana u načelima za provedbu zaštite prava nacionalnih manjina, što je karakteristika europske terminologije i formulacije jedne iste problematike.

Međutim, ne bi se moglo govoriti o posebnoj kategoriji "jezične manjine" izvan konteksta, jer ne postoji primjer zemlje u kojoj se stanovništvo razdvaja isključivo i samo po osnovi jezika. Isto tako, jezik sa svojim propratnim sastavnicama-kulture, običaja i tradicije, predstavlja bitno obilježje za identificiranje manjinskog statusa neke skupine.

I na kraju, potrebno je istaći nerijetku praksu država da u svojim zakonodavstvima kategoriziraju pojedinu manjinu kao isključivo "jezičnu", unatoč činjenici da ona prirodno egzistira u svom raznolikom manjinskom kompleksu. Čini se da su pravi razlozi ovakvog stava politički motivirani, te način kojim se izbjegava obveza šire zaštite od specifične problematike upotrebe jezika.

2.2.4. Nacionalne manjine

Nacija35 (od lat. natio-pleme, narod) je tip etnosa, povijesno nastala socijalno-gospodarska i duhovna zajednica ljudi s određenom psihologijom i samosviješću. Oštre rasprave o njenoj biti i posebnosti u smislu društvenog fenomena započele su u XIX. stoljeću te se nastavljaju do danas. Kao sociološka i historijska kategorija koja označava društvenu zajednicu modernog doba, nacija se razlikuje od naroda višim stupnjem ekonomske, političke i institucionalne povezanosti.36

33 Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju, UNESCO, Rez. 119, 11 UNESCO, UN Doc. CL/1462, P.134 Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina, prihvaćena od strane Odbora ministra Vijeća Europe 10.11.1994. godine.35 Politologija, Enciklopedičeskij slovar, "Moskovskij kommerčeskij universitet", Informacionno- analitičeskij i delovoj centr BIG-N, Moskva, 1993., p. 21236 Bitan element povijesne izgradnje nacije jest preobrazba naroda iz puke etničke cjeline u globalnu društvenu skupinu koja na jednoj višoj razini ujedinjuje njegove političke, ekonomske i kulturne interese.

-15-

Najčešći organizacijsko-politički oblik nacije je država, pa se shvaćanje koje naciju poistovjećuje s državom održalo do danas.37 Međutim, pod istim se pojmom podrazumijeva38 i politička zajednica građana što je izražena u suverenoj vlasti na bazi formalne jednakosti sviju, te je utvrđena pravnim normama i predstavlja izraz društvenih i ekonomskih interesa. Dakle, može se reći da je nacija složenog sadržaja i raznolika po konkretnim realizacijama, pa je nije moguće obuhvatiti jednom općenitom definicijom, a da se pri tome ne iskrivi njena bit i ne ostave po strani njene bitne značajke i crte.

Nastanak nacionalnih manjina usko je povezan s rađanjem nacija i formiranjem nacionalnih država i to onih naroda koji su se uspjeli konstituirati kao nacije.39 Većina nacionalnih i etničkih manjina nastala je povlačenjem političkih granica. Taj se proces u Europi razvijao nakon prvog svjetskog rata,40 a nakon drugog u manjem obimu, jer se između ostalog pokušalo definitivno rješiti manjinsko pitanje preseljavanjem njemačkih i drugih manjina. Formiranje nacija u drugim dijelovima svijeta,41 posebno nakon II. svjetskog rata kad je na put izgradnje svoje državnosti krenuo velik broj naroda Azije i Afrike, teče u znatno drukčijim društveno ekonomskim i političkim prilikama, što neminovno zahtijeva uvođenje novih elemenata za svrstavanje manjina u pojedine kategorije.

Za određenje nacionalne manjine posebno je značajna svijest o pripadnosti određenoj naciji kao posebnom kolektivitetu i čvrsta veza s nacionalnom kulturom koja stvara osjećaj etničke srodnosti. U istom kontekstu se u Instrumentu Srednje Europske inicijative (CEI) za zaštitu manjinskih prava iz 1994. godine, koristi termin "nacionalna manjina", te definira kao "grupa koja je brojčano manja od ostatka stanovništva neke države, čiji pripadnici kao državljani te države imaju etničke, vjerske ili jezične karakteristike različite od onih ostataka stanovništva, te žele sačuvati svoju kulturu, vjeru ili jezik."

Službeni dokumenti i radovi autora koji se bave ovom problematikom daju različita značenja terminu "nacionalna manjina", ali treba reći kako "zadnju riječ"

37 Nazivi međudržavnih organizacija: Liga naroda, Ujedinjene nacije (Ujedinjeni narodi) ili svojstava u vezi s državom: npr. nacionalni dohodak, multinacionalna kampanja, nacionalna privreda i sl.38 Opća enciklopedija JLZ, treće izdanje, Zagreb, 1979., p. 64539 Ne može npr. biti riječi o švicarskoj ili bosanskohercegovačkoj manjini i sl.40 Najviše manjina nalazilo se u zemljama koje su nastale raspadom Austro-Ugarske, tj. u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Kraljevini SHS.41 VUKADINOVIĆ, R.: Međunarodni politički odnosi, "Barbat", Zagreb, 1998., p. 93

-16-

ipak imaju države,42 koje ga često koriste i tumače kako bi iz mehanizama zaštite isključili određene kategorije svojih pripadnika.

2.2.5. Etničke manjine

Razlika između shvaćanja "etničkih, vjerskih i jezičnih manjina" i "nacionalnih manjina" duže je vrijeme predmet rasprave i može se reći spora između znanstvenika, ali i različitih ekspertnih tijela koja djeluju pod pokroviteljstvom međunarodnih organizacija. Iako se, dakle, ovo pitanje pojavilo i prije, konkretna pažnja mu je posvećena tek 1973. godine kada je Komitet državnih eksperata Vijeća Europe razmatrao nacrt dodatnog protokola ECHR-a po pitanju "prava osoba koje pripadaju manjinama". U svom je izvješću Komitet eksperata naveo razliku između formulacije ICCPR-a i predloženog termina "nacionalna manjina", te zaključuje: "U većini će slučajeva "nacionalna manjina" također predstavljati i "etničku, vjersku i jezičnu manjinu." S druge strane "etničke, vjerske i jezične manjine" neće uvijek predstavljati i "nacionalnu manjinu."43

Međutim, unatoč tome što navodi razlike, u izvješću se ne nalazi precizan kriterij za to razlikovanje, pa su navedene razlike i dalje zadržale svoj nejasni karakter. Suprotno tome F. Capotorti tumačeći istu formulaciju iz čl. 27. ICCPR-a kaže:44 "U kontekstu čl. 27. Pakta, zamjena izraza "rasne manjine" izrazom "etničke manjine" i nepozivanje na termin "nacionalne manjine" pokazuje da se htjelo upotrijebiti izraz najšireg smisla, te se može smatrati da su rasne i nacionalne manjine obuhvaćene kategorijom etničkih manjina."

I neki autori poput F. Varennesa45 naglašavaju da je termin "nacionalna manjina" više restriktivan nego termin "etnička, vjerska i jezična manjina". Na

42ALFREDSSON, G.: Report on "Equality and non-diserimination: Minority Rights", 7th

International Colloguy on the European Convention on Human Rights, H/Coll (90)6, Council of Europe, Strasbourg, 1990., pp. 12-1343 Izvješće Komiteta eksperata o ljudskim pravima Vijeću Ministara, prihvaćeno 09.11.1973.god. na Vijeću Europe.44 Studija o pravima koja pripadaju etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, UN Doc. E/CN:4/Sub. 2/38445 de VARENNES, F.: Language, Minorities and Human Rights, Martinus Nijhoff Publishers, The Hague, 1996., pp. 170-171

-17-

sličan način i profesor B. Vukas46 ističe, da se "razlikovanje između pripadnika većine i manjine u svim slučajevima temelji na njihovim etničkim osobinama (jezik, običaji, kultura)", te insistira na upotrebi zajedničkog naziva "etničke manjine", za sve manjine koje postoje zbog etničkih karakteristika svojih pripadnika.

Međutim, i ovaj termin opterećen je nedorečenostima koje mogu relativizirati značaj nacionalne identifikacije manjine47 i na taj način umanjiti njenu ulogu kao subjekta, odnosno faktora međunarodnih odnosa.

Zato se upotreba termina "etnička manjina" čini opravdanom samo u slučajevima u kojima termin treba pokriti manjinske skupine prepoznatljive po etničkim karakteristikama svojih pripadnika, uz činjenicu da istovremeno ne postoji nacionalna država istih etničkih pripadnika.

2.3. Značaj manjinskog pitanja za međunarodne odnose

U novijoj povijesti manjine su imale i još uvijek imaju značajnu ulogu u međunarodnim odnosima, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu, ali uvijek kao nezaobilazan faktor u odnosima između država. Pitanjima položaja i zaštite manjina u suvremenim međunarodnim odnosima posvećuje se sve više pozornosti. Ne bez razloga, jer problemi sa kojima se svijet susreće u toj oblasti traže da se i na međunarodnoj razini ova pitanja razmatraju i pronalaze adekvatni odgovori. Na temelju sadašnjih odnosa u međunarodnoj zajednici i vizije budućnosti, čini se kako ostaje sve manje prostora za izbjegavanje međunarodnog tretiranja ovih pitanja, pod isprikom da se radi o pitanjima koja su isključivo u nadležnosti države.48

Imajući u vidu takvu perspektivu može se očekivati da će se promicanje međunarodne suradnje, mira, sigurnosti i razvitka demokracije sve više povezivati sa borbom za ravnopravnu i slobodnu egzistenciju manjina. I jačanje integrativnih

46 VUKAS, B.: Etničke manjine..., op. cit., p. 1747 VUKADINOVIĆ, R.: Međunarodni politički odnosi, Zagreb, 1980., p. 7348 Intervencija NATO snaga protiv SRJ u 1999.god. ide u prilog ovoj tezi. Iako bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti UN, primjer je reakcije na sustavan, ponavljan i u širokim razmjerima provođen međunarodni zločin državnih vlasti protiv vlastitih građana-pripadnika manjine.

-18-

procesa u Europskoj uniji i njezino širenje na države bivšeg "istočnog bloka", veže se uz načelo o poštivanju ljudskih i manjinskih prava kao opći demokratski standard i uvjet pripadnosti ovom civilizacijsko-kulturnom krugu država. U tom smislu, smatra se kako postoji čvrsta veza između demokracije i zaštite nacionalnih identiteta manjinskih zajednica. Jer, evidentno je da su demokracije više sklone nacionalnoj ravnopravnosti i zaštiti manjinskih skupina od nedemokratskih režima.49

Međutim, unatoč integrativnim procesima, utjecajima različitih asimilacijskih mehanizama i procesu globalizacije, broj nacija i njihovih država u stalnom je porastu,50 a brojni nacionalni pokreti i nadalje proizvode nove nacije i nove nacionalne manjine.

Na taj se način ovo pitanje održalo kao tema i sadržaj, a s obzirom na specifičnosti svoje pojavnosti i međunarodne implikacije koje izaziva, predmetom je bavljenja i suvremenih međunarodnih odnosa.

2.3.1. Manjine kao subjekt međunarodnih odnosa

U vezi s prisutnošću manjina u međunarodnim odnosima otvoreno je pitanje jesu li manjine subjekt međunarodnih odnosa i pod kojim uvjetima to mogu postati. Odgovor na ovo pitanje morao bi se potražiti u okviru definicije subjekta međunarodnih odnosa, iako u teoriji međunarodnih odnosa još uvijek ne postoji jednoznačno određena definicija ovog pojma. Ako se pođe od prevladavajućih mišljenja, pod subjektima međunarodnih odnosa bi se mogli podrazumijevati glavni nosioci zbivanja na međunarodnom planu, koji nužno ne moraju biti i subjekti međunarodnog javnog prava.51 Osnovni razlog šire kategorizacije subjekata međunarodnih odnosa je u složenijem karakteru tih odnosa i većem broju aktera koji u njima djeluju.

49 O tome detaljnije cf.: GURR, T.R.: Minorities at Risk: A Global Viewof Ethno-political Conflicts, Washington DC, US Institute of Peace Press, 1995., p. 550 Prema "The World Factbook", 1985.god. postojale su 182 države na svijetu. Raspadom federacija u postkomunističkim zemljama njihov broj je povećan za 17 država.51 Pod subjektom međunarodnog javnog prava smatra se onaj tko je po odredbi međunarodnog prava nosilac prava i dužnosti, djeluje izravno po propisima toga prava i izravno je podvrgnut međunarodnom pravnom poretku. ANDRASSY, J.: Međunarodno pravo, Zagreb, 1961., p. 37

-19-

Na sličan način pojam subjekta međunarodnih odnosa definira i Vukadinović: "(To su, op. a.) nosioci određenih djelatnosti i zbivanja karakterističnih za sadržaj međunarodnih odnosa. To znači da se pod subjektom razumijeva svaki nosilac neke aktivnosti koja utječe na međunarodne odnose u pozitivnom ili negativnom smislu."52

U neposrednoj vezi s iznijetim je dakle pitanje postoji li veza između svjesnog angažiranja manjinskog kolektiviteta i ostvarenih efekata koji imaju međunarodne implikacije od međunarodnog značenja. U slučajevima kada takva veza postoji, može se govoriti o nosiocima aktivnosti koji djeluju na međunarodne odnose i smatrati ih njihovim subjektima. Brojni su primjeri kada manjine kao kolektivitet, preko različitih oblika svoje organiziranosti, poduzimaju upravo takve aktivnosti koje prelaze okvire unutrašnjih pitanja pojedine države i postaju sastavni dio regionalnih problema međunarodnih odnosa. Kao potvrdu takvog stajališta mogu nam poslužiti mnogi primjeri iz povijesti gdje postoje i oni krajnje negativni po stanje međunarodnih odnosa. Međutim, najnoviji razvoj međunarodnih odnosa sve jasnije ukazuje na važnu ulogu što je manjine mogu odigrati u unapređivanju suradnje među državama i stvaranju pozitivnog ozračja za trajan i stabilan mir. Tu se prije svega misli na stvaranje dobrosusjedskih odnosa između država u kojoj manjine žive i njihovih matičnih država.

I u slučajevima krajnje neaktivnosti manjine, neovisno od volje njezinih pripadnika, samim svojim postojanjem može djelovati na ponašanje drugih subjekata međunarodnih odnosa i na razvoj tih odnosa.53 Općenito rečeno, manjina postaje element povezivanja u slučajevima kada se ne susreće s problemima koji ugrožavaju njena prava i slobodan razvitak. Ali, kada država u kojoj manjina živi ograničava njena prava ili provodi asimilaciju, problemi se mogu javiti, pa i u najgorem obliku.

Usporedo procesu globalizacije odvija se proces oživljavanja etnosa u kojem se manjine sve više izravno obraćaju međunarodnim faktorima54 u nastojanjima da izbore ciljeve postavljene u svojim etničkim programima, te da na taj način prinude svoje vlade na suradnju i koncesije u okviru obveza koje su preuzele međunarodnim ugovorima.

52 VUKADINOVIĆ, R.: Međunarodni politički...,op. cit., p. 10153 VUKAS, B.: Etničke manjine..., op. cit. p. 2354 Najpoznatije manjinske organizacije na europskoj razini su FUEN i AIDLCM. 1985. god. ove

-20-

Manjine, dakle, mogu djelovati kao subjekt međunarodnih odnosa, bez obzira na to imaju li organizirane oblike toga djelovanja i jesu li njihove aktivnosti institucionalizirane. Njihov subjektivitet proizlazi iz objektivnih mogućnosti svoga djelovanja i mjere utjecaja na tokove međunarodne politike.

2.3.2. Manjine kao faktor međunarodnih odnosa

O manjinama u međunarodnim odnosima raspravlja se s pozicije njihovog subjektiviteta ali i kao faktora tih odnosa. Ako i apstrahiramo terminološke probleme u kojima se umjesto izraza "subjekt" upotrebljava termin "faktor", ipak je potrebno napraviti distinkciju faktora od subjekata i definirati pojam faktora međunarodnih odnosa.

Unatoč različitim poimanjima onoga što je bitno za određenje pojma faktora međunarodnih odnosa, u stručnoj literaturi, iako i tu postoje neke razlike u naglascima, mogu se prepoznati elementi koji definicije približavaju jednom stereotipu ili u varijacijama nekoliko bitnih momenata. To se prije svega odnosi na uvjete i događaje koji po svojem sadržaju i trajanju mogu proizvesti određene posljedice relevantne za međunarodne odnose u cjelini.

Tako R. Vukadinović navodi uvjete i događaje kao elemente definicije, te da se faktori međunarodnih odnosa javljaju kao pojave koje utječu na dinamiku međunarodnih odnosa, kao i na položaj pojedine države u međunarodnoj zajednici i na procese koji u njoj nastaju.55

Otvoreno je, dakle, pitanje koliki su stvarni dosezi utjecaja manjina na međunarodne odnose i u kojim oblicima se njihovo djelovanje ispoljava. Manjine kao faktor međunarodnih odnosa vrlo je teško precizno odrediti zbog različitih elemenata, objektivnih ili subjektivnih, koji se vežu uz identifikaciju same manjine. Ako prihvatimo podjelu faktora međunarodnih odnosa na subjektivne i objektivne faktore,56 mogli bismo manjine svrstati u subjektivne faktore zbog specifičnog oblika njihove pojavnosti skupa s npr.: socijalnim elementom, nacionalizmom i sl.

organizacije su održale u Ženevi svoj osnivački kongres na kojem je sudjelovao 134 predstavnik 34 manjinske skupine Europe. Na kongresu su usvojena Temeljna načela europskih prava nacionalnih skupina koja sadrže preambulu i 20 članaka. Više o tome cf.: Information, FUEN, No. 18, Oct. 1985.55 VUKADINOVIĆ, R.: Međunarodni politički ... , op. cit., p. 5056 Ibidem

-21-

Utjecaj manjina na međunarodne odnose ostvaruje se posredno-preko utjecaja na druge subjekte međunarodnih odnosa (državu u kojoj žive, matičnu državu, međunarodne organizacije). To iz razloga što je djelovanje manjina u međunarodnom prostoru ipak izloženo ograničenjima država u kojima žive, ali ono utječe na međunarodne postupke tih država, često i države u kojoj živi matični narod te manjine, ali i država u kojima također živi manjina tog naroda, te konačno i na postupke međunarodnih organizacija.57

Manjina, dakle, obično vrši utjecaj na vanjsku politiku svoje države putem unutrašnjeg političkog djelovanja. To se djelovanje pokazalo efikasnim u demokratski ustrojenim i orijentiranim državama u kojima su manjine uključene u sustav političkog odlučivanja o svim elementima bitnim za njezin razvoj i opstanak.

Pitanja ljudskih prava pripadnika manjina, njihovih prava kao kolektiviteta, te općenito odnosi između većine i manjine u određenoj zemlji, imaju danas svakako veliki utjecaj na međunarodne odnose, posebno u pojedinim geografskim regijama, ali i međunarodna politika na njih.

S obzirom na svoje osnovne značajke moglo bi se raspravljati o manjinama kao jednoj od varijabli međunarodnog političkog života, što je posve razumljivo s obzirom na njihovu novu ulogu u međunarodnim odnosima, sadržaj, pojavne oblike i konkretne vrijednosti.

2.3.3. Manjine kao element suvremenog koncepta sigurnosti

Sigurnost je kroz povijest jedan od glavnih fenomena ljudskog društva-kategorija od posebnog interesa i središte oko kojeg protječu važne silnice međunarodnih odnosa. Suvremeni svijet je postao svijetom suovisnosti, a nacionalna sigurnost je postala sastavni dio međunarodne sigurnosti. Međunarodna sigurnost ima i širi sadržaj od prostog zbroja nacionalnih sigurnosti, pa se smatra kako je to cjelina mjera, normi, vrijednosti što se ostvaruju kroz zajednički prihvaćene mehanizme i instrumente koji osiguravaju sigurnost država na međunarodnoj razini.58

57 O tome više cf.: 1)VUKAS, B.: Etničke manjine... , op. cit., p. 22 i 2) VUKADINOVIĆ, R.: Međunarodni politički ..., op. cit., p. 92 58 GRIZOLD, A.: Međunarodna sigurnost, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1998., p. 12

-22-

Suvremena svjetska sigurnosna politika afirmira širi koncept nacionalne i međunarodne sigurnosti, koji sadrži gospodarske, političke, socijalne, humanitarne, ekološke, vojne i druge dimenzije, a važno mjesto u tom konceptu zauzima i područje zaštite ljudskih prava i sloboda demokracije i vladavine prava. Tako Seyom Brown navodi da u suvremenim društvima sigurnosna politika prelazi okvire "geopolitike" i tradicionalne mjere kolektivne sigurnosti, te poprima šire značenje i nove sadržaje. Njena proširena definicija obuhvaća gospodarstvo, politiku, kulturne i materijalne vrijednosti, etičku nesebičnost i neetički egoizam, nevladine čimbenike i države.59 U svojem djelu o suvremenoj sigurnosti, Barry Buzan60 navodi da je sigurnost ljudskoga kolektiviteta zahvaćena raznim elementima koji se nalaze na 5 glavnih područja: vojnom, političkom, gospodarskom, društvenom i ekološkom. U okviru društvenog područja, sigurnost stavlja u vezu s mogućnostima održavanja tradicijskih procesa razvoja jezika, kulture, religije, nacionalnog identiteta i običaja.

Dakle, tradicionalno shvaćanje sigurnosti kao isključivo vojnog problema, u novim okolnostima sve veće povezanosti i ovisnosti suvremenog svijeta, aktualizira i druge, nevojne dimenzije sigurnosti-npr. ekološke, civilizacijske (ljudska prava i slobode, prava manjina i druge).

U vezi s navedenim postavlja se pitanje jesu li prava manjina kao dio ljudskih prava i njihova sigurnost međunarodni činitelj sigurnosti i treba li manjinska politika ostati unutarnje pitanje u koje se međunarodna zajednica nema prava miješati. Ako uzmemo u obzir konfliktnu dimenziju međuetničkih odnosa i njene moguće posljedice, nameće se spoznaja da one to jesu, a da je odgovornost za jamčenje sigurnosti ne samo na strani pojedinih država nego i na strani međunarodnog sustava kao cjeline.

Suvremeno ponašanje država koje na svom teritoriju imaju manjine, podrazumijevalo bi praksu da prilikom formuliranja koncepta nacionalne sigurnosti poštuju međunarodno priznate norme osiguravanja individualnih i kolektivnih prava manjinskih skupina, koja bi ovima omogućilo ravnopravno uključivanje u sva područja života i rada suvremenog društva.

59 BROWN, S.: World Interests and the Changing Dimensions of Security, St. Martin's Press, New York, 1994., p. 2560 BUZAN, B.: People, State Fear: An Agenda for International Security Studies in the Post Cold War Era, Boulder Colorado, 1991., p. 16-20

-23-

U današnjem se svijetu etničke manjine susreću s brojnim problemima (diskriminacijom, kulturnom i ekonomskom podređenošću, genocidnom politikom) koji prijete otvaranjem različitih procesa opasnih za međunarodnu sigurnost, a napose za nacionalnu sigurnost velikog broja zemalja.61 Zbog toga manjine kao sigurnosni problem suvremenog svijeta privlače sve veću pozornost međunarodne zajednice, a temeljna polazišta politike nacionalne sigurnosti u svakoj modernoj i demokratskoj državi jesu kulturno-civilizacijske vrijednosti u okviru kojih su sadržana prava čovjeka i zaštita prava manjinskih skupina.

61 TATALOVIĆ. S.: Etničke manjine i sigurnost, Politička misao, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, vol. 35, 1998., br. 4, p. 41-43

-24-

3. ZAŠTITA MANJINSKIH PRAVA MEĐUNARODNOPRAVNIM DOKU- MENTIMA I NACIONALNIM (DRŽAVNIM) ZAKONODAVSTVIMA

3.1. Međunarodni sustav zaštite manjina

Prvi pokušaji međunarodne zaštite manjina učinjeni su već u 13. stoljeću od strane katoličke crkve, a najvažniji međunarodni ugovor o zaštiti manjina predstavljao je Westfalski mirovni ugovor (1648.). Do bitnog unapređenja međunarodne zaštite manjina došlo je u 19. stoljeću. Uzrok tome je u preokretima koje je u europsku političku filozofiju unijela francuska revolucija proklamiranjem načela o suverenosti građana, odnosno o "slobodi, bratstvu i jednakosti" ljudi. Francuska revolucija je prvi put unijela u pojam ljudskih prava element nacionalnosti, koji je kasnije tokom 19. stoljeća postao glavna pokretačka snaga za formiranje nacija.

Bečki kongres (1814.-1815.) predstavlja prvi oblik međunarodnopravne zaštite manjina. Klauzule o zaštiti vjerskih manjina i o političkim pravima građana bile su unesene u akte o ustanovljenju Ujedinjene Nizozemske i u protokol o cesiji katoličkog stanovništva Savojskog vojvodstva kalvinističkoj Ženevskoj republici (29.03.1815.). Nadalje, na prijedlog ruskog cara Aleksandra I. zaštita nacionalnosti po prvi put u povijesti bila je unesena u završni akt Bečkog kongresa (09.06.1815.), kojim se Poljacima jamči sloboda izražavanja nacionalnih obilježja i održavanja odgovarajućih političkih institucija.62

Londonskim ugovorom sklopljenim između triju sila 1830. godine, nakon kolektivne intervencije u korist Grčke, kojim se Grčkoj priznaje neovisnost, predviđena je zaštita vjerskih manjina koje su ostale u novoj državi. Pariškim ugovorom 1856. godine, kojim su ustanovljene kneževine Moldavija i Vlaška, unijete su određene promjene u odnosu na zaštitu kršćanskog stanovništva. Naime, uvodi se kolektivno jamstvo za ovu zaštitu, kao i pravo na intervenciju u slučaju kršenja ugovora.

62 Bečki ugovor sklopili su Austrija i Nizozemska, a njemu su kasnije pristupili Francuska, Velika Britanija, Portugal, Prusija, Rusija i Švedska. CF.: British and Foreing State Papers 1814-1815, vol. II, pp. 7-55 i 136-140

-25-

Nadalje, Berlinski ugovor 1878. godine predstavlja unapređenje u međunarodnoj zaštiti manjina.63 U njemu se po prvi put proklamiraju načela vjerskih sloboda i ravnopravnosti građana. Ugovorne obveze odnosile su se na nacionalne i vjerske manjine u Turskoj, te u državama koje su stekle neovisnost (Srbija, Crna Gora i Rumunjska) ili su proširile svoju autonomiju (Bugarska).

Zaključivanjem odredaba o zaštiti manjina nastavilo se sve do I. svjetskog rata u okviru mnogih bilateralnih ugovora o teritorijalnim promjenama, u kojima su se našle i odredbe o iseljavanjima manjina, opciji ili plebiscitu.64 Pojedina rješenja koja su stvorena tokom 19. stoljeća na Bečkom, Pariškom i Berlinskom kongresu, bila su prije svega sastavni dio političkog uređivanja konkretnih situacija od strane međunarodne zajednice država-Europskog koncerta velikih sila. Ove države osiguravale su sebi mogućnost korištenja manjinskog pitanja za pojedinačnu ili kolektivnu intervenciju kad god bi to odgovaralo njihovim političkim interesima, a ugovorne obveze nisu sadržavale nikakve odredbe o načinima njihove implementacije.

Stoga se međunarodna zaštita manjina u periodu do I. svjetskog rata ne može smatrati sistemom, jer je u velikoj mjeri bila nepotpuna i nedefinirana. Radilo se samo o začecima jednog novog pristupa u tretiranju ljudskog bića, koji u kasnijem periodu dobiva potpuno novu dimenziju, sa ciljevima koji ni do danas nisu u potpunosti ostvareni.

3.1.1. Sustav Lige Naroda

Kao rezultat I. svjetskog rata nastale su velike promjene u političkoj karti Europe. Prestale su postojati carevine sa višenacionalnim sastavom stanovništva-Austrougarska, Rusija i Turska. Stvoreno je pet novih država (Čehoslovačka, Poljska, Litva, Latvija i Estonija). Proširile su se tri već postojeće države (Rumunjska, Grčka i Kraljevina Srbija), a formirane su i teritorije sa posebnim međunarodnim statusom (npr. Dancing/Gdanjski i Memel). Sve ove promjene nastale prekrajanjem prijeratnih granica kao i preseljavanja stanovništva, nisu smanjile broj manjina.65

63 Ugovor je bio sklopljen između Njemačke, Austrije, Mađarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske. Cf.: British and Foreing State Papers 1877-1878, vol. LXIX, pp. 749-76764 PRŽIĆ, I. A.: Zaštita manjina, Beograd, 1933., p. 7165 U 14 zemalja koje su imale različite manjinske obveze, manjine su brojale 30 milijuna od ukupnog

-26-

U takvim okolnostima stvorena je Liga naroda čija je prva briga bila utvrđivanje i održavanje ozračja mira i međunarodne suradnje. Sistem zaštite manjina izgrađen je u okviru mirovnih sporazuma, a ne u procesu formiranja Ligenaroda koja je inače dobila funkciju kolektivnog organa za nadzor nad provedbom manjinskih odredaba versjaskog mirovnog uređenja.

Sustav zaštite manjina imao je slijedeće političke ciljeve:

a) osigurati nediskriminirajući položaj, temeljna ljudska prava i ograničene mogućnosti pripadnicima "rasnih, jezičnih i vjerskih manjina" za razvijanje njihovih etničkih i kulturnih karakteristika;

b) spriječiti situaciju u kojoj bi neriješeni problemi u odnosima između većinskog naroda i manjina koji su živjeli u istoj državi, ugrozili

unutrašnju stabilnost tih država;

c) stvoriti mehanizme kojima se moglo utjecati na sprječavanje mogućnosti da neriješeni problemi u međunacionalnim odnosima ne ugroze

međunarodni mir i sigurnost versajskim sustavom stvorene ravnoteže snaga.

Jedna od glavnih zamjerki tog sustava bila je u tome da je on stvarao međunarodne obveze samo za “male” i politički slabe države središnje i istočne Europe (i za Irak), što potvrđuje tezu da su tvorci sustava njime željeli stvoriti sredstvo za održavanje političke ravnoteže, kao i osigurati mogućnost njihove intervencije (posredovanja) kad god bi to bilo u njihovom interesu.

Otpore ovakvom sustavu davale su sve države manjina doživljavajući ga kao sputavanje njihove neovisnosti i suverenosti, a opstrukcija njegovog izvršavanja počela je odmah nakon uspostavljanja i trajala je sve do konačnog rušenja u tridesetim godinama.

broja 130 milijuna stanovnika. Polovica su bili Židovi, Nijemci i Rusini, dok su drugu polovicu činile dvadeset dvije nacionalnosti. U Čehoslovačkoj su se, npr., pored Čeha i Slovaka nalazili još Nijemci, Židovi i Rusini. Od 4,5 milijuna stanovnika Rumunjske-Rumunji su činili 2,3 milijuna, 1,5 milijun Mađari, a pored njih su u toj državi živjeli još njemački Saksonci, Židovi i Bugari (u priključenoj Dobrudži). Manjine su predstavljele 23% od cjelokupnog stanovništva ovih država. O tome cf.: de AZCARATE, P.: Protection of National Minorities, New York, 1967., p. 65

-27-

Pakt Lige naroda nije sadržavao nijednu odredbu koja bi članice obvezivala na osiguranje ravnopravnosti manjina. Na sve članice Lige odnosila se jedino preporuka Skupštine usvojena rezolucijom 21.09.1922., prema kojoj i one države koje nisu vezane sporazumima, svojim manjinama trebaju osigurati najmanje "istu razinu pravednosti i tolerancije, kao što se traži ugovorima i regularnom akcijom Vijeća."66

Versajski sustav zaštite manjina bio je sui generis. Sastojao se od niza međunarodnih ugovora. Na temelju mirovnih ugovora sklopljene su tri vrste ugovora o zaštiti manjina:

a) 5 posebnih manjinskih ugovora koji su bili sastavni dio mirovnih ugovora između Poljske, Čehoslovačke, Rumunjske, Kraljevine SHS i Grčke na jednoj i savezničkih snaga na drugoj strani;

b) 3 mirovna ugovora sa pobijeđenim državama-Austrijom, Mađarskom i Bugarskom, a kasnije i Turskom (1922.) u koja su unijeta posebna

poglavlja sa sadržajem u vidu obveza iz specijalnih ugovora;

c) sličan međunarodnopravni značaj kao spomenuti ugovori imale su i deklaracije koje su prilikom sklapanja u Ligi naroda dale Francuska (1921.), Albanija (1921.), Litvanija (1922.), Letonija (1923.), Estonija (1923.) i Irak (1932.).

Pored toga bile su odredbe o međunarodnoj zaštiti manjina uključene i u 3 konvencije koje su se odnosile na Slobodni grad Dancing (između tog grada i Poljske 1920.), na Gornju Šleziju (između Njemačke i Poljske 1922.) i na Teritoriju Memel (1924.).67

Iz navedenog proizlazi da se manjinski sustav zaštite mogao primijeniti na položaj i prava manjina u ograničenom geografskom području i da je sadržavao elemente za intervenciju u sui generis situacijama.

66 Cf.: Zapisnik 3. zasjedanja Skupštine., cit. po BAGLEY, H.: General Principles and problems in the International Protection of Minorities, Geneve, 1950., p. 9967 Ibidem, pp. 76-78

-28-

Pregledom ovih mirovnih ugovora može se uočiti da postoje karakteristična prava i principi koji se ponavljaju u gotovo svim ugovorima, a odnose se na manjinsku zaštitu. Stoga ih se može svrstati u četiri kategorije:

a) Prava primjenjiva u odnosu na "sve stanovnike": - puna i svestrana zaštita života i slobode, i - slobodno ispoljavanje bilo koje vjere, religije i uvjerenja.b) Druga kategorija prava odnosi se samo na pripadnike manjina:

- jednakost pred zakonom,- jednakost u oblasti građanskih i političkih prava,- slobodna upotreba jezika,- pravo na osnivanje dobrotvornih, vjerskih ili socijalnih institucija,

škola ili drugih obrazovnih ustanova.c) Treću kategoriju prava uključenih u manjinske ugovore čine tzv. "pozitivna prava" odnosno "posebna prava" manjina.68 d) Četvrtu kategoriju čine posebna prava koja su dana pojedinim

manjinama,69npr. židovskim manjinama u Grčkoj, Rumunjskoj i Poljskoj, Vlasima u Pindu, negrčkim monahovskim zajednicama na Athosu, muslimanskim manjinama u Albaniji, Grčkoj i Kraljevini SHS.70

Oblik nadzora Lige nad poštivanjem odredaba o zaštiti manjina bio je u

vidu kompetencije organa Lige (Vijeće i Stalni sud međunarodne pravde) da razmatraju slučajeve kršenja istih. Sporove o pravnim i faktičnim pitanjima između države obvezne ugovorom i svake članice Vijeća Lige mogla je svaka stranka u sporu iznijeti pred Stalni sud međunarodne pravde, koji je donosio obvezujuće presude.

Većina je mišljenja71 da su sustav zaštite manjina smatrali neuspjehom kako manjine, tako i države manjina, matične države i svijet u cjelini. Drugi autori, pak, navode prave nedostatke sustava, npr.: dvojbenost mnogih termina manjinskih ugovora ili njihovu preveliku uopćenost i nepreciznost; suviše oskudno

68 Cf.: McKEAN, W.: Equality and Discrimination Under International Law, Claredon Press- Oxford, 1983., p. 2269 MACARTNEY, C. A.: National States and National Minorities, Oxford Universiti Press, London, 1934., pp. 230-25070 MARKOVIĆ, M.: Zaštita manjina (u sklopu međunarodne zaštite prava čoveka), Beograd, 1956., dokt. diser., pp. 103-104 71 O tome više cf.: MOSKOWITZ, M.: Human Rights and World Order, London, 1959., pp. 117-123

-29-

materijalno pravo; nepriznavanje manjina kao kolektivnog subjekta; nedostatak zaštite protiv ekonomske diskriminacije i tsl.

Ipak, ne mogu se zanemariti konkretni doprinosi ovog sustava u pogledu smanjenja napetosti prisutnih u međunarodnim odnosima tog vremena. On je kroz razdoblje od 15 godina normalnog djelovanja uspio svladati probleme koji su mogli prerasti u konflikt i postati realna opasnost po mir. Sustav zaštite manjina pod pokroviteljstvom Lige naroda prekinut je definitivno izbijanjem II. svjetskog rata, iako su određeni bilateralni ugovori kao instrumenti Lige zadržali svoje mjesto u suvremenom međunarodnopravnom reguliranju ove problematike.72

3.1.2. Sustav UN

U okviru OUN učinjen je korak dalje u formiranju osnovnih pogleda na probleme ljudskih prava i u tom okviru prava manjina, ali postignuti su i praktični rezultati koji bi mogli predstavljati osnovu za traženje novih rješenja. U stvaranju nove međunarodne organizacije napušten je sustav zaštite manjina iz vremena Lige naroda, a u temeljnom dokumentu-Povelji UN, proglašavaju se načela općeg poštovanja prava čovjeka i osnovnih sloboda, jednakosti ljudi i nediskriminacije. Autori tog koncepta polazili su od uvjerenja da je poštivanje prava čovjeka jedan od najvažnijih uvjeta za osiguranje mira i da se preko izgradnje ovakvog univerzalnog sustava73 mogu premašiti dosezi kolektivne zaštite manjina.74

U Povelji je vidljiva razlika između poštovanja i unapređenja ljudskih prava. Prvo je u nadležnosti država članica, a UN su pozvani da ih unapređuju. U tom cilju je formirana Komisija za ljudska prava (članak 68.), a njena zadaća je da Ekonomskom i socijalnom vijeću75 podnosi prijedloge, preporuke i izvješća o zaštiti manjina.76

72 Aranžman između Finske i Švedske koji se odnosi na Alandsko otočje.73 25.04.1945.g.. održana je u San Francisku konferencija predstavnika 51 države na kojoj je izrađena Povelja UN. Ona je potpisana 26.06.1945.g., a stupila je na snagu 24.10.1945.g. Sastoji se od 19 poglavlja sa ukupno 111 članaka74 Manjine se izrijekom ne navode u tekstu Povelje jer je prevladalo uvjerenje da se isti ciljevi mogu postići dosljednim provođenjem načela ljudskih prava i nediskriminacije.75 U glavi X Povelje OUN u člancima 61-72 određena je djelatnost Ekonomsko-socijalnog vijeća koji može osnovati (čl. 68) Komisije za ekonomska i socijalna pitanja kao i za unapređivanje poštovanja ljudskih prava. Sukladno tim ovlaštenjima osnovana je Komisija za ljudska prava.76 Rezolucija Ekonomskog i socijalnog vijeća 5 (I), od 16.02.1946.g. i Rezolucija 9 (II), od 21.06.1946.g.

-30-

Komisija je od Vijeća dobila ovlasti da osnuje potkomisije za posebna pitanja zaštite manjina i sprečavanje diskriminacije. Zadaća Komisije bila je i izrada povelje o ljudskim pravima. Tako je već 10.12.1948. godine usvojena Opća deklaracija o ljudskim pravima.

U tom dokumentu, kao i u Povelji, nisu se našle posebne odredbe o manjinama, tek se proklamiraju osnovna građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava i slobode čovjeka, te se o njihovu uživanju zabranjuje diskriminacija.77 Međutim, prilikom usvajanja Deklaracije, Opća skupština je usvojila i Rezoluciju 217C (III), nazvanu "O sudbini manjina" u kojoj je navedeno da "UN ne smiju biti indiferentne prema sudbini manjina". Pri tome je dodano da je u okviru Deklaracije bilo "teško usvojiti uniformno rješenje tog kompleksnog i osjetljivog pitanja, koje ima posebne aspekte u svakoj državi gdje se ono pojavljuje."

Različitost u pristupu manjinskom pitanju odrazila se i na formiranje Međunarodnog pakta o ljudskim pravima-ugovora u kojem su načela iz Deklaracije trebala biti pretočena u precizne pravne obveze država. Međunarodni pakt o ljudskim pravima78 čine dva instrumenta-prvi se odnosi na ekonomska, socijalna i kulturna prava, a drugi na građanska i politička prava. Oba Pakta sadrže odredbe o pravu svih naroda na samoopredjeljenje kod svog političkog, kulturnog, ekonomskog i socijalnog razvitka, kao i zabrani diskriminacije. U Paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nema izričitih odredbi o pravima manjina, dok se četiri članka79 Pakta o građanskim i političkim pravima na neki način odnose i na manjine.

Od svih odredbi Pakta u pogledu prava manjina najznačajniji je članak 27. U njemu se "one države gdje žive etničke, vjerske ili jezične manjine" obvezuju da neće osobama koje pripadaju tim manjinama" negirati pravo da u zajednici s drugim članovima svoje skupine uživaju svoju vlastitu kulturu, ispovijedaju i

77 VUKAS, B.: Etničke manjine..., op. cit., p. 8478 Na svom 21. zasjedanju 16.12.1966g. Opća skupština UN je usvojila Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao prilog Rezolucije 2200A (XXI) Opće skupštine UN. 79 Čl. 14. predviđa ravnopravnost u pogledu upotrebe jezika optuženog na sudu; čl. 18. određuje slobodu vjeroispovijesti; čl. 20. obvezuje države da zakonom zabranjuju "svako raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje koje predstavlja poticanje, neprijateljstva i nasilja"; čl. 27. je najznačajniji "manjinski" članak-opisan je u tekstu.

-31-

prakticiraju svoju vjeru ili upotrebljavaju svoj jezik."80 U pripremama za ovu odredbu Pakta ispoljio se konkretan stav pojedinih država o problemima zaštite manjina. Njihov odnos prema tom pitanju pokazao je stupanj njihove spremnosti da manjinama na svom teritoriju doista osiguraju posebna prava, kako bi uživale stvarnu jednakost u tretmanu s ostalim stanovništvom.

Na temelju čl. 28. Pakta, 1977. godine formiran je odbor za ljudska prava. Njegova nadležnost i dužnosti su određene čl. 40-50 Pakta. Glavna zadaća Odbora je razmatranje izvješća država članica o izvršavanju odredbi Pakta i upućivanje svojih izvješća i općih komentara državama članicama. Osim toga Odbor obavlja određene funkcije u rješavanju sporova između država u vezi s ovim pitanjima.

Članak 27. Pakta odražava minimum prava priznatih običajnim međunarodnim pravom i predstavlja ispunjenje važnog demokratskog zahtjeva suvremenih međunarodnih odnosa. Njegova najveća vrijednost je uvođenje općeg standarda ponašanja prema manjinama i stvaranje putokaza za konkretnije rješavanje ovih problema. Inspirirana odredbama čl. 27., Opća skupština UN je nakon 14-godišnjeg procesa usaglašavanja prihvatila Deklaraciju81 o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama. U Deklaraciji se potvrđuju osnovni ciljevi UN utvrđenih Poveljom i principi ustanovljeni dokumentima82 u okviru sustava UN. Moglo bi se reći da ona, na neki način predstavlja tek razradu čl. 27., motivirana učinkovitijim provođenjem međunarodnih instrumenata u vezi s pravima manjina.

3.1.3. Europski kontekst zaštite manjina

Iako se problemi u vezi s manjinama tiču cijelog svijeta, činjenica je da se u Europi taj problem najjače prihvatio kao važno zakonodavno i političko pitanje. Uobličivanje nove Europe je još uvijek u tijeku i dok neke od zemalja Srednje Europe uporno traže svoje mjesto u EU i NATO, ostale se suočavaju sa ozbiljnim

80 E/CN. 4/Sub. 2/384/Add. 5, p. 781 Rezolucija Opća skupštine UN br. 47/135, od 18.12.1992. god.82 Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.); Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (usvojena 1948., a stupila na snagu 1951.); Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1963.); Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (usvojen

-32-

problemima u implementiranju standarda temeljnih ljudskih prava i prava manjina. Problemi koji su se pojavili nakon dezintegracije multinacionalnih država (SSSR, SFRJ, ČSSR), a odnosili su se na status "novih manjina" koje su prije bile dijelovima dominantnih nacija, zatim etničke tenzije i nastali konflikti, zahtijevali su dodatne mjere koje bi težile unifikaciji standarda manjinskih prava na međunarodnoj (regionalnoj) razini. To je dovelo do usvajanja nekoliko važnih, međusobno povezanih dokumenata unutar domene rada Vijeća Europe, OSCE (OSSE) i CEI (SEI).

Prvi od njih, Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima prihvaćena je od strane Odbora ministara Vijeća Europe u studenom 1992. godine s ciljem zaštite regionalnih i manjinskih jezika u Europi. Povelja predviđa široku lepezu obveza država koje se odnose na uporabu regionalnih i manjinskih jezika u obrazovanju (čl. 8), pravosuđu (čl. 9), javnim službama i administraciji (čl. 10), medijima (čl. 11), kulturnim aktivnostima (čl. 12) i u ekonomskom i društvenom životu (čl. 13). Članak 2.2. Povelje donosi mogućnost državama da u svrhu ratifikacije Povelje izaberu dijelove i poddijelove koji će biti primjenjivani s obzirom na svoje specifične uvjete.83

Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina,84 prihvaćena od strane Odbora ministara Vijeća Europe u studenom 1994. godine, odgovor je na Deklaraciju šefova i vlada članica Vijeća Europe prihvaćenu u Beču 1993. godine.85 Slično ostalim konvencijama stvorenih u duhu "okvirnih" konvencija i ova je postavila samo neke programske vizije o zaštiti manjina. Preambula Okvirne konvencije odnosi se na Deklaraciju OSCE-a iz Kopenhagena 1990. godine, ECHR,86 te opredjeljenja u pogledu zaštite nacionalnih manjina iz konvencija i deklaracija UN.

1966., a stupio na snagu 1976.); Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i političkim pravima (usvojen 1966., a stupio na snagu 1976.); Deklaracija o ukidanju svih oblika netolerancije i diskriminacije temeljene na vjeri ili uvjerenjima (1981.); Konvencija o pravima djeteta (usvojena 1989., a stupila na snagu 1990.) i drugi odnosni međunarodni instrumenti usvojeni na univerzalnoj razini.83 Minimalni broj dijelova i poddijelova Povelje koji moraju biti ratificirani je 35, uključujući najmanje tri koja trebaju biti iz članaka 8. i 12. i po jedan iz članaka 9., 10., 11. i 13. 84 Otvorena za potpis i ratifikaciju 1. veljače 1995. god.85 Samit Vijeća Europe, Beč, 9. listopada 1993. god., Prilog br. 2 završnog dokumenta samita.86 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda-otvorena za potpis i ratifikaciju 4. studenog 1950. god., stupila je na snagu 3. rujna 1953. god.

-33-

Ne ulazeći u analizu pojedinih odredbi o regulaciji prava manjina i obveze država u njihovoj zaštiti, mogli bismo navesti da kao dodatak Konvencija osigurava članovima manjina pravo na slobodne i miroljubive kontakte preko granice s osobama koje zakonito borave u drugim državama, posebno onima s kojima imaju zajednički etnički, kulturni, jezični ili vjerski identitet ili zajedničko kulturno nasljeđe. Konvencija izrijekom postavlja i neke obveze pred manjine. Unatoč bezuvjetne zabrane odcjepljenja (čl. 2), članak 21. ističe da zaštita manjina ne sadrži pravo na poduzimanje bilo kakvih aktivnosti i djelu suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava, a posebno teritorijalnoj cjelovitosti i neovisnosti država. Primjena prava iz Okvirne konvencije je objekt nadzornog sustava, čiju supervizorsku snagu predstavlja Odbor ministara Vijeća Europe (članci 24-26). Pri ocjeni dostatnosti mjera poduzetih od strane države ugovornice, radi ostvarenja načela utvrđenih u ovoj Konvenciji, Odboru ministara pomaže Savjetodavni odbor čiji sastav čine stručnjaci iz područja zaštite nacionalnih manjina, a čiji sastav i poslovnik utvrđuje Odbor u roku godinu dana od stupanja na snagu ove Konvencije. Unatoč svoj važnosti na polju zaštite manjinskih prava, sve je više rastao broj polemika prema Okvirnoj konvenciji. Uočen je veliki broj nedostataka Okvirne konvencije,87 i to: nepostojanje definicije manjine, nepriznavanje kolektivnih prava, izražavanje prava pojedinaca u okvirima unutarnjih zakonodavstava država i na kraju, relativno slab nadzorni sustav. Okvirna konvencija otvorena je za potpisivanje svim državama članicama Vijeća Europe i na poziv Odbora ministara drugim državama.

Od trenutka utemeljenja CSCE (danas OSCE) problematika manjina je predstavljena kao značajni dio tog problema. Helsinški završni dokument iz 1975. godine je odredio da "države na čijem teritoriju postoje nacionalne manjine moraju poštovati pravo osoba koje pripadaju tim manjinama na jednakost pred zakonom, pružiti im punu mogućnost za stvarno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda i na taj način štititi njihove legitimne interese".88 CSCE-ov dokument o ljudskoj dimenziji CSCE-a rezultat je Konferencije CSCE-a održane u Kopenhagenu 1990. godine. Instrument je zamišljen kao odgovor na korijenite političke promjene uzrokovane raspadom totalitarnih režima u Centralnoj i Istočnoj Europi.

87 BENOIT-ROHMER, F.: The Minority Question in Europe (Texts and Commentary), Council of Europe, Strasbourg, 1996., pp. 41-4488 Princip br. VII. Deklaracije o principima u vezi odnosa između država sudionica

-34-

Deklaracija potvrđuje da je "poštivanje prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama...bitan faktor za mir, pravdu, stabilnost i demokraciju". Kasnije, Deklaracija naznačava da su prava osoba koja pripadaju manjinama, ustvari priprema za potpunu i efikasnu primjenu ljudskih prava i temeljnih sloboda bez diskriminacije i uz potpunu jednakost pred zakonom. Prethodna izjava je prihvaćena kao obveza država potpisnica Konvencije da prihvati "posebne mjere za osiguranje pune jednakosti osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama sa drugim građanima u ostvarivanju i uživanju ljudskih prava i temeljnih sloboda" (paragraf 31).

Uz opća prava Deklaracija naglašava i određen broj posebnih prava koja mogu biti primijenjena individualno ili u zajednici sa ostalim članovima svoje skupine (paragraf 32). Kao dodatak, države sudionice su dužne štititi etnički, kulturni, jezični i vjerski identitet nacionalnih manjina na njihovu teritoriju i stvarati uvjete za promicanje tog identiteta (paragraf 33). Osim toga dužne su jamčiti pripadnicima manjina učenje svog materinskog jezika, usprkos potrebi da uče službeni jezik ili jezik određene države (paragraf 34).

Analizirajući vrijednosti Kopenhaške deklaracije može se istaći da dokument nije bezrezervno prihvaćen, ali je uglavnom politički obvezivao članice tadašnjeg CSCE-a. Sukladno mišljenju nekih autora,89 vrijednost Kopenhaške deklaracije kao "Europske povelje o manjinama" je vrlo precijenjena. Ipak, prava iz Deklaracije su često citirana u dokumentima stvaranim pod pokroviteljstvom različitih međunarodnih organizacija i ona kao takva teško može biti odbačena.

S ciljem rješavanja postojećih i novonastalih problema po pitanju zaštite manjinskih prava u Srednjoj Europi, CEI (srednje europska inicijativa) je još od ranije i pod različitim nazivima (Pentagonala, Hexagonala) sudjelovala u promicanju ideja o jačanju zaštite manjina svojim državama članicama. Osnivanje radne skupine o manjinama 1990. godine predstavljalo je značajan korak naprijed u promišljanju o zaštiti manjina čija se problematika u svijetu sve više aktualizirala. Radna skupina je postigla konsenzus o tekstu dokumenta koji je finaliziran 30. rujna 1994. godine. Nakon toga je odobren90 na sastanku Ministara vanjskih poslova u studenom 1994. godine i postao otvoren za prihvaćanje i ovjeru od strane "zemalja članica CEI-a, saveza država i drugih zainteresiranih zemalja." Dokument je konačno prihvaćen pod imenom "CEI instrument o zaštiti manjinskih prava."

89 BENOIT-ROHMER, F.: The Minority Questions..., op. cit, p. 2590 CEI instrument za zaštitu manjinskih prava, CEI Centar za inform. i dokum., Trst, 1996.

-35-

U dokumentu se uglavnom ponavljaju neki od principa i standarda koji se odnose na zaštitu manjinskih prava proizišlih ili razvijenih od strane različitih globalnih i regionalnih međunarodnih organizacija. Međutim, CEI-ov instrument donosi i neke novitete. U njemu se donosi definicija manjina. Nadalje, dokument obraća posebnu pozornost na probleme Roma, što je do daljnjeg najveća beneficija dodijeljena jednoj konkretnoj manjini. I konačno, Instrument osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama izrijekom donosi pravo na osnivanje političkih stranaka (članak 21). Ipak, unatoč određenim novinama koje su pripomogle razvoju standarda manjinskih prava na regionalnoj razini, vrijednost CEI Instrumenta ne smije biti precijenjen. Sigurno je nedostatak i činjenica da on nema obvezujući karakter (kao Okvirna konvencija). Međutim, daljnjom institucionalizacijom i eventualnim jačanjem uloge CEI-a, moglo bi doći do veće afirmacije standarda proizišlih iz ovog instrumenta.

3.2. Zaštita manjina u praksi država-sadržaj prava manjina

Zaštita manjinskih prava na državnoj (nacionalnoj) razini predstavlja drugi stup zaštite manjina. I dok regulacija ovih prava na međunarodnoj razini teži unifikaciji standarda zaštite, državna zakonodavstva na različite načine tretiraju ovo pitanje, što dovodi do niza različitih rješenja. Međunarodno pravo ne određuje na koji način države trebaju implementirati prava manjina. Sam proces implementacije tih prava mnogo je teži od njihovog proglašenja. Isto tako ne postoji niti idealan način kojim bi se institucionalno utjecalo na rješavanje pitanja koja su vezana za osiguranje prava manjina. Bilo je brojnih pokušaja, a niti jedan nije djelovao jednako efikasno u svim okolnostima.

Obveze država na aktivno djelovanje u korist manjina proizlaze iz brojnih Konvencija i ostalih međunarodnih ugovora. Međutim, radi se o partikularnom ugovornom pravu kojim se obveze odnose samo na one države koje su ih bez rezervi prihvatile. Očito je da se države snažno opiru odstupanju od svoje apsolutne suverenosti na račun manjina. Ipak, nema sumnje da su države dužne izvršavati međunarodne norme koje su postale dio običajnog međunarodnog prava ili koje čine "opća načela prava" u smislu st. 1., članka 38., točke c) Statuta Međunarodnog suda,91 kao i obveze koje su prihvatile ugovorima bilateralnog, regionalnog ili univerzalnog značaja. 91 U st. 1., članka 38. Statuta, kao izvor međunarodnog prava uz međunarodne ugovore i međunarodni

-36-

Nijedno od dosada primijenjenih institucionalnih rješenja u praksi država nije se do sada nametnulo kao univerzalno rješenje za uređivanje manjinskih problema. Očito je da svaki manjinski problem ima različite dimenzije u svakoj državi (naciji). Čak i neuspjeh konkretnog rješenja ne znači da je nevaljan institucionalni pristup u cjelini, već samo dokazuje njegovu neadekvatnost u specifičnoj aplikaciji.92

Dosadašnja iskustva po pitanju zaštite manjinskih prava pokazuju da su države izrazito nespremne preuzimati na sebe bilo kakve obveze u tom pogledu. U prošlosti su postojali i stavovi da je ključ za rješavanje ovih pitanja u asimilaciji a ne njihovoj zaštiti. Danas je međunarodna pravna svijest u tom smislu postigla određeni napredak, pa se može govoriti o obvezama prema pripadnicima manjina, a naročito onima koje proizlaze iz ljudskih prava, koja su po mišljenju mnogih autora postala sastavni dio međunarodnog običajnog prava.

3.2.1. Pravo na postojanje, jednakost i nediskriminaciju

Dosadašnja razmatranja pitanja prava pripadnika manjina, kao pojedinaca i kao kolektiviteta, upućuju na zaključak da su pravo na postojanje, jednakost i nediskriminaciju temeljna osnova za određivanje pravnog i faktičnog položaja manjina u nekoj državi. Jer, tek na temelju priznavanja ovog prava moguće je, drugim mjerama, osigurati manjinama stvarnu ravnopravnost u nekoj državi, što bi onda bilo jamstvo za njihov svestrani i slobodni razvitak.

U sklopu ovog prava je u prvom redu pravo na fizičko postojanje. Pravo naroda na fizičko postojanje odgovara zabrani genocida, koje u biti predstavlja negiranje kolektivnog prava naroda na fizičko postojanje.93

Ako se razmatra Konvencija o genocidu,94 u članku 2. je vidljivo da se genocidom smatra svaki čin "učinjen s namjerom da se, u cjelini ili djelomično, uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina". Većina autora smatra da je zločin

običaj, navode se i "opća načela priznata od civiliziranih naroda."92 SIGLER, J. A., op. cit., p. 18293 DINSTEIN, Y.: Collective Human Rights of Peoples and Minorities, The International and Comparative Law Quarterly, 25. January 1976., p. 10594 Usvojena i otvorena za potpis i ratifikaciju Rezolucijom Opće skupštine UN 260 A (III), 9. prosinca 1948. god. Stupila na snagu 12. siječnja 1951. god. i ima 120 članica.

-37-

genocida postao dio međunarodnog običajnog prava,95 što znači da se ne može više nitko pozivati na to da neka država nije usvojila predmetnu Konvenciju pa stoga ne priznaje njezine norme.

Nejednak tretman manjina obično se sprovodi u obliku diskriminacije usmjerene protiv samih manjina. Zato je zahtjev za jednakošću pred Zakonom u suštini najtemeljnije pravo čovjeka. Ono se nalazi u većini ustava na prvom mjestu. Pravna regulacija zabrane nejednakog tretmana ima za cilj obuzdavanje većine u smislu njezinog diskriminirajućeg djelovanja. Iako se ovakvim pristupom zaštiti manjina ne može stvarno mijenjati ponašanje članova većine, ono ima kao cilj sprječavanje najizraženijih manifestacija takvih ponašanja.96 Jednakost naroda ili etničkih manjina možemo definirati kao potpunu odsutnost činjenja bilo kojih razlika između pripadnika ovih društvenih skupina zbog stvari koje predstavljaju sadržaj njihovog identiteta.

Načelo da manjine ne smiju biti žrtve nejednakog tretmana danas je uključeno u ustave i zakonodavstvo većine država. Zakoni međutim, sami za sebe ne mogu otkloniti diskriminacijsku praksu. Stvarna diskriminacija se prakticira izvan zakona, obično svjesno podržavana od strane vlasti. Zato se čini nerealno očekivati unapređenje zaštite manjina, ukoliko ne postoji zvanična i stvarna antidiskriminacijska politika, postavljena kao bitan cilj i interes nekog društva. Ipak, kao zaključak se nameće činjenica da su načela jednakosti i zabrane diskriminacije na temelju rase, boje kože, nacionalnog ili etničkog podrijetla ius cogens međunarodnog prava, koji se ne može promijeniti unutrašnjim-državnim aktima ili ugovorima država.

3.2.2. Pravo na različit tretman

Oko stava da je pripadnicima nacionalnih, etničkih, jezičnih i vjerskih manjina potrebno osigurati jednakost u tretmanu i zabranu diskriminacije, gotovo da nema prijepora. Međutim, kako u teoriji tako i u praksi, prisutna su razilaženja

95 Cf. npr.; DINSTEIN, Y.: Collective Human..., op. cit., p. 105; THORNBERRY, P.: Is There a Phoenix in the Ashes?, Texas International Law Journal, Vol. 15, No. 3, Summer 1980., p. 444; UIBOPUU, H. J.: The International Legal Status of Sovjet Minorities Today, Review of Socialist Law, 2, Dec. 1976., p. 225.96 Cf: članak 1. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije. Usvojena i otvorena za

-38-

o tome da li manjine imaju pravo biti različite, odnosno da li imaju pravo na održavanje i razvijanje karakteristika koje čine njihov identitet.

Uzimajući u obzir odnosne situacije i praksu država, pokušali bismo sistematizirati sadržaj prava na različit tretman kao: pravo na izražavanje pripadnosti etničkoj ili nacionalnoj skupini, pravo na slobodu vjeroispovijesti, pravo na slobodnu i ravnopravnu upotrebu jezika, pravo na pravno i faktično priznanje manjine.

Pravo na izražavanje pripadnosti etničkoj ili nacionalnoj skupini nije pravo koje bi trebalo biti izrijekom priznato ustavom ili pravnim sustavom. Ono je ostvareno prije svega time da se priznavaju i slobodno ostvaruju ukupna prava manjine, kao i slobodno isticanje nacionalnih simbola (upotreba zastava, himne, narodne nošnje i sl.).Pravo na izražavanje uključuje i pravo da se manjina naziva svojim pravim imenom u svim oblicima društvenog života. Posebno je važna mogućnost slobodnog izražavanja manjine u popisima stanovništva ili prilikom različitih administrativnih djelatnosti vezanih za položaj i prava manjina.97

Pravo na slobodnu vjeroispovijesti u širem smislu je dio manjinskog statusa, jer se kroz prakticiranje religije manifestiraju temeljni sadržaji neke manjine kao što su: jezik, kultura, običaji i sl. Međunarodni instrumenti o ljudskim pravima98 naglašavaju slobodu vjeroispovijesti koju čovjek može izvršavati "sam ili u zajednici sa drugima". Ako je određena vjeroispovijest karakteristika neke manjine, onda se u tim slučajevima nameće potreba, ali i dužnost države, da usvoji adekvatne mjere za njihovu zaštitu.

Pitanjima jezika i problemima jezične jednakosti danas se bavi svaka državna zajednica. Ovo pitanje je prisutno u svim segmentima državnih djelatnosti: zakonodavstvu, trgovini, privredi..., a često se jezik nađe i u ulozi emocionalnog pokretača "nacionalnog okupljanja". Pravo neke manjine na slobodnu i ravnopravnu upotrebu jezika ima prije svega svoje praktične aspekte:

potpis i ratifikaciju rezolucijom Opće skupštine UN 2106 A (XX), od 21. prosinca 1965. god. Stupila je na snagu 4. siječnja 1969. god. i ima 148 država članica.97 Poznate su manipulacije u popisima stanovništva kada se u cilju "statističkog smanjivanja" broja manjine postavlja više jezičnih ili etničkih kategorija za građane istog nacionalnog podrijetla (Austrija, SRJ...).98 Opća deklaracija o ljudskim pravima, Rezolucija Opće skupštine UN br. 217 A (III), 1948. god., čl. 18; Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Rezolucija Opće skupštine UN br. 2200 A , 1966. god., čl. 27; American (San Jose) Convention on Human Rights, 1969. god., 65, American Journal of International Law 679, p. 684

-39-

a) pravo na priznanje i slobodnu upotrebu jezika, te materijalnu i financijsku potporu države, b) pravo na obrazovanje na svom jeziku i njegov razvoj, c) pravo na korištenje svog jezika u izražavanju manjinskog identiteta i kulture, uključujući pravo na izvorno nazivlje u označavanju etničkog teritorija, osobnih imena i dr., d) pravo na upotrebu svog jezika u različitim pravnim procedurama koje se odnose na ispoljavanje manjinskih interesa i u postupcima koji su u funkciji zaštite građanskih, manjinskih i drugih prava.

Pravo na pravno i faktično priznanje manjine u nekoj državi kompleksno je pitanje čije rješavanje ovisi o političkoj volji vladajuće elite.I pored objektivnog postojanja neke manjine "službeno" priznanje od strane države uvjet je za bilo kakvu pozitivnu manjinsku politiku. Najčešći formalni način "priznanja" je uključivanje odredbi o statusu i pravima manjina u ustavne ili druge pravne dokumente. U većini slučajeva ovo se ograničava na načelo "jednakosti pripadnika manjina" s drugim građanima ili na deklarativna jamstva prava manjina od strane države. Međutim, malo je ustavnih tekstova koji bi sadržavali precizne obveze države prema manjinama. Iako se ne bi moglo tvrditi da je pravo na priznanje manjine od strane države dio postojećeg međunarodnog prava, činjenica je da nepriznavanje postojanja manjine, u širem smislu, predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda.

3.2.3. Pravo na slobodu manjinskog izbora

Pripadnici manjina bi trebali imati sve uvjete slobodnog izbora svog manjinskog identiteta. To uključuje pravo na integraciju uz različitost i pravo na mijenjanje manjinskog identiteta (asimilacija). Demokratski odnosi i kulturni pluralizam nekog društva pretpostavlja situaciju da većina respektira posebne karakteristike manjina, da potiče njihov razvoj i da njihove etničko-kulturne i druge posebnosti smatra politički irelevantnim. U takvom ozračju manjine trebaju imati umjereniji stav prema autonomističkim zahtjevima i da se uzdržavaju od krajnjih implikacija svoje posebnosti. Pravo manjine na integraciju mogli bismo definirati kao pravo pripadnika manjina na ekonomsku, tehnološku i funkcionalnu integraciju, uključujući slobodu pristupa obrazovanju i osposobljavanju te unapređivanju bez asimilacije u društvo u kojem žive.99

99 O'BRIEN, C. C.: What Rights Should Minorities Have?, U: Minorities: A Questions of Human

-40-

Asimilacija je potpuno suprotan izbor prava na različitost i održavanje manjinskog identiteta. Asimilacija znači da se manjina odrekne svojih etničkih, kulturnih i jezičnih karakteristika po kojima se razlikuje od nacionalne većine, te da se ona sa većinom slije u nacionalno uniformnu zajednicu. Za ovakav izbor manjine potrebno je i slaganje većine koja bi olakšala stapanje. U teoriji se navode različiti vidovi politike asimilacije. Najznačajniji su slijedeći: a) ekonomska, b) politička, c) biološka, d) ekološka, e) psihološka, f) segregacijska.

Ekonomska asimilacija pretpostavlja oduzimanje materijalnog osnova za kulturno-etnički život, pa i za samu opstojnost etničke skupine.100

Politička asimilacija se sprovodi kada manjine, kao kolektivitet ili pojedinačno, nisu uključene u proces upravljanja državom ili lokalnom zajednicom u kojoj žive, te nisu uključene u proces političkog odlučivanja na bilo kojoj razini.

Biološka asimilacija se sprovodi uglavnom putem miješanih brakova.101 Ekološka asimilacija se sprovodi kada se planski uništava okoliš koji

omogućuje tradicionalni način života etničke skupine.Način psihološke asimilacije se sastoji u tome da se državnom politikom

stvara ozračje u kojem se pripadnici manjinskih skupina osjećaju građanimadrugog reda, a njihovo se kulturno i političko izražavanje doživljava kao društveno nepoželjno.

Segregacijskom politikom države, određena se manjinska skupina postavlja u položaj odvojenosti od glavnih političkih, ekonomskih i kulturnih zbivanja u zemlji. Tako se manjini kao rješenje nameće odustajanje od vlastitog načina života, kao jedini način za integraciju u društvo.

Rights, Ed. B. Whitaker, Pergamon Press, Oxford, New York, 1984. 100 Ovakva državna politika može se provoditi na različite načine, a najčešće putem svjesnog zadržavanja razvoja područja gdje manjina živi ili neadekvatnim strukturnim razvitkom privrede ili neadekvatnom politikom zapošljavanja. Isti cilj se može postići i svjesnim zaustavljanjem odgovarajućeg razvitka socijalne i obrazovne strukture manjinskog stanovništva. 101 O posljedicama takvih zakona na etnički identitet cf: SUSIČ, E. in SEDMAK, D.: Tiha asimilacija- psihološki vidiki nacionalnoga odtujevanja, ZTT, Trst, 1983., pp. 71-84.

-41-

3.2.4. Pravo na samoopredjeljenje

Po prvi put u povijesti međunarodnih odnosa pravo na samoopredjeljenje je bilo uključeno u multilateralne međunarodne instrumente u članku 1. oba Pakta o ljudskim pravima 1966. godine, koji glasi:

"Svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje. Pomoću tog prava oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno sprovode svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj."102

Ovo pravo je proglašeno i u Helsinškom završnom dokumentu iz 1975. godine, koji može poslužiti kao dopunsko sredstvo za njegovu interpretaciju. Samoopredjeljenje je razrađeno i u brojnim drugim deklaracijama i rezolucijama UN. Postavlja se pitanje jesu li nacionalne, etničke jezične ili vjerske manjine nositelji prava na samoopredjeljenje. O tome postoje različita mišljenja ali prevladavaju ona koja smatraju da manjine nemaju to pravo.103

Politička secesija je potpuna suprotnost integraciji kojoj manjine obično posežu kada su bez uspjeha pokušale na druge načine postići svoja prava. Secesija je veoma upitno manjinsko pravo. To je veoma popularna ideja, budući da ugrožava život države i javni poredak.104 Ponašanje manjine koje upućuje na secesiju, može na jednoj strani stvoriti prednosti za manjinu zbog utjecaja na većinu da ispolji prema njoj bolji odnos, a na drugoj strani strah koji ona proizvodi može potaći većinu na posebno brutalne akcije.105 Temeljem prava na samoopredjeljenje nastale su od bivših kolonija nove nacije. Manjinski separatizam je prema Sigleru diskreditirao koncepciju manjinskih prava.

102 Human Rights, A Compilation of International Instruments, UN, New York, 1983., pp. 3 and 8.103 Primjer Nagorno-Karabaha, oblasti koju naseljavaju Jermeni a koja se nalazi unutar Azerbejdžana, je posebno ilustrativan. Karabah je ostvario faktičnu samostalnost, ali nije dobio međunarodno priznanje. OESC je 1992. pokrenuo tzv. Minski proces čija je zadaća da putem posredovanja riješi ovaj spor. Službena Jermenija se nadala da Karabah može doći do pune nezavisnosti pozivajući se na princip samoopredjeljenja. Međutim, na samitu OESC u Lisabonu 1996. god. potvrđen je princip poštovanja teritorijalnog integriteta Azerbejdžana, a pravni položaj Karabaha se ima urediti putem sporazuma koji bi se temeljio na samoopredjeljenju koje podrazumijeva "najviši stupanj samouprave u okviru Azerbejdžana. Ovako ostavljen okvir ukazuje na primat načela teritorijalnog integriteta država u odnosu na pravo naroda na samoopredjeljenje shvaćeno kao pravo na odcjepljenje.104 O'BRIEN, C.C.: What Rights..., op. cit., p. 18105 Ibid., p. 16

-42-

Opasnost separatizma predstavlja veću prijetnju nego ljudske vrijednosti, koje sadržavaju manjinska prava.106 Prema Thornberryju jedan od razloga zašto mnoge države danas nisu spremne unapređivati međunarodnu zaštitu manjina je i u tome da se manjinska prava "nakon usvajanja šire takvim tempom da konačno uključe i zahtjev za odcjepljenje."107

Čini se kako je istinsko priznavanje manjinskih prava mnogo bolji način za otklanjanje secesije i akomodaciju manjine. Pritisci koji se čine u cilju brisanja grupnih razlika u ime asimilacije, ne uklapaju se u suvremeno shvaćanje demokracije i pluralnog društva u kojemu su jamstva manjinskih prava najbolji lijek protiv separatizma.

3.2.5. Pravo na međunarodnu suradnju

Ovo pravo bi trebala činiti tri osnovna sadržaja: a) pravo na adekvatnu uključenost manjinske kulture u međunarodnoj kulturnoj suradnji zemlje u kojoj manjina živi, b) pravo na međunarodno uređivanje manjinskih problema, c) pravo na suradnju s tzv. matičnim narodom.

Prvo pravo se odnosi na uključivanje manjinske kulture u različite oblike prezentacije kulture zemlje u inozemstvu, te na proporcionalno uključivanje pripadnika manjine u različite vidove međunarodne suradnje (školovanje, stipendije, zastupljenost u kulturnim predstavništvima u inozemstvu itd.) i sl.

Druga paleta prava bi se odnosila na obvezu države da putem međunarodnog dogovaranja pokušava rješavati takva pitanja manjina koja imaju međunarodnu dimenziju. U ovaj sklop spadaju i različiti oblici granične suradnje koja ima, pored drugih efekata, veliki značaj za jezični i kulturni razvoj manjina koje obično žive uz granicu.

I konačno, suradnja nacionalne manjine sa nacijom kojoj etnički pripada, neophodan je uvjet za očuvanje nacionalnih karakteristika i nesmetan napredak manjine. Iako manjina živi svojim životom u uvjetima u kojima se nalazi, ona predstavlja dio nacionalnog bića koje se pothranjuje kulturnim i nacionalnim razvojem nacije kao cjeline. Isto tako, stvaralaštvo nacionalne manjine predstavlja

106 SIGLER, J. A.: Minority Rights, op. cit., pp. 188, 189 and 192.107 THORNBERRY, P.: Is there a Phoenix..., op. cit., p. 421

-43-

doprinos duhovnom i materijalnom stvaralaštvu matičnog naroda. Zato nema sumnje da efikasna zaštita nacionalne manjine mora obuhvaćati i njeno pravo da razvija veze i surađuje sa narodom istog etničkog podrijetla.

-44-

4. TEMELJNI PRINCIPI USTAVNOG UREĐENJA U SRJ KOJI SE TIČU MANJINSKIH PRAVA I PREUZETE MEĐUNARODNE OBVEZE

4.1. Odredbe Ustava SRJ i Ustava Republika o pravima manjina

SR Jugoslavija je multietnička, multikonfesionalna i multikulturna zajednica naroda u kojoj pored Srba i Crnogoraca živi 16 statistički relevantnih etničkih manjina koje prema popisu stanovništva iz 1991. godine čine 33,7% od ukupno 10.394.026 stanovnika.108 U Republici Srbiji od ukupno 9.778.991 stanovnika Srbi su zastupljeni sa 65,92%, Crnogorci sa 1,42%, a ostalo su pripadnici nacionalnih manjina. Nacionalno, konfesionalno i kulturno heterogen sastav SRJ i Srbije je posljedica mnogobrojnih povijesnih, političkih, ekonomskih i socio-kulturnih, te demografskih čimbenika.

SR Jugoslavija, koju čine Republika Srbija i Crna Gora je, dakle, multietnička zajednica sastavljena od različitih etničkih, nacionalnih i jezičnih skupina koje stoljećima žive zajedno. Njihov status u SR Jugoslaviji reguliran je saveznim (iz 1992.) i republičkim ustavima (Ustav Srbije iz 1990. god. i Ustav Crne Gore iz 1992. god.), kao i statutima pokrajina Vojvodine i Kosova i Metohije. Pored ovih dokumenata koji na opći način određuju položaj manjina, pojedina prava regulirana su zakonima i podzakonskim aktima, statutima općina i drugim političko pravnim aktima.

Svi jugoslavenski ustavi sadrže odredbe o manjinskim pravima. Međutim, usporedbom njihovih odredbi vidljive su bitne razlike u stupnju predviđene zaštite manjina. S jedne strane, Ustav Srbije ne sadrži posebni članak o općoj zaštiti i pravima manjina,109 već se u okviru općih jamstava ljudskih prava nalazi nekoliko odredbi koje se na njih odnose. S druge strane, u Ustavu Crne Gore osigurana je značajna zaštita prava manjina.110 Nedvojbena je i činjenica da Ustav SR Jugoslavije ima veću pravnu snagu od republičkih ustava, te standardi manjinske zaštite koje on postavlja predstavljaju minimum koji bi se morao ostvariti na teritoriju SR Jugoslavije.

108 Pobliže o tome cf. infra točku 5.2.1.109 O tome više cf. infra točku 4.1.2.110 O tome detaljno cf. infra točku 4.1.3.

-45-

Republike bi, dakle, morale pružiti šira manjinska prava od savezne države, što je i učinjeno u Ustavu Crne Gore,111 kojim je pitanje zaštite manjina daleko preciznije i cjelovitije regulirano nego što je to uređeno ustavima SR Jugoslavije i Srbije. S druge strane, Ustav Srbije daje manje jamstva manjinama od ustava SR Jugoslavije, što, zbog činjenice da se u Srbiji manjinska prava uređuju zakonima sukladno njezinim vlastitim ustavom, ima za posljedicu nižu razinu zaštite manjinskih prava od one predviđene saveznim ustavom.112 U navedenim dokumentima status manjina se regulira, u osnovi, kroz slobode i prava pojedinaca-pripadnika manjina. Uočljivo je da je status manjine kao kolektiviteta, uglavnom, nereguliran, a mehanizmi zaštite zajedničkih prava su nedovoljno razvijeni.

Jamstva ustava SR Jugoslavije, kao i činjenica da međunarodni ugovori u jugoslavenskom pravnom poretku, barem normativno, stoje iznad zakona,113 u cjelini gledano pružaju dobru osnovu za razvijanje sustava zaštite manjinskih prava i vladavine prava. Međutim, veliki broj saveznih i republičkih propisa nisu ni poslije osam godina usuglašeni s ustavom SR Jugoslavije, iako je rok za njihovo usaglašavanje već nekoliko puta produživan.

4.1.1. Ustav SR Jugoslavije (1992.)

Zaštita manjinskih prava u SR Jugoslaviji temelji se na Saveznom ustavu od 27. travnja 1992. godine. U tom se ustavu SR Jugoslavija definira kao: "Suverena savezna država, zasnovana na ravnopravnosti građana i ravnopravnosti republika članica, Republike Srbije i Republike Crne Gore."114 Prema ovakvom određenju države, deklarira se koncept građanske države u kojoj je ostvarivanje sloboda i prava čovjeka dostupno svim građanima-državljanima. Na taj se način postavlja okvir za ostvarivanje prava pripadnika manjina koji su u prvom redu građani a tek onda pripadnici manjinskog kolektiviteta. U čl. 8. ustava ovakav se status posebno naglašava, te se kaže: "...vlast pripada građanima. Građani vrše vlast neposredno

111 Ibidem112 Confer infra točke 4.1.1. i 4.1.2.113 cf. infra, bilješke br. 118. i 119.114 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 1.

-46-

i preko slobodno izabranih predstavnika."115 U kontekstu opće regulacije ljudskih prava i sloboda, te prava manjina, prepoznaju se čl. 10. i 11. u kojima se navodi: "SR Jugoslavija priznaje i jamči slobode i prava čovjeka i građanina koje priznaje međunarodno pravo,"116 te "SR Jugoslavija priznaje i jamči prava nacionalnih manjina na očuvanje, razvoj i izražavanje njihove etničke, kulturne, jezične i druge posebnosti, kao i na upotrebu nacionalnih simbola, u skladu s međunarodnim pravom."117

Jamstva prava na upotrebu manjinskog jezika regulirana su čl. 15.2., čl. 23.3., čl. 45., čl. 46. i čl. 49., u kojima se između ostalog kaže: "Na područjima SR Jugoslavije gdje žive nacionalne manjina u službenoj su upotrebi i njihovi jezici i pisma, u skladu sa zakonom",118 te "Svako tko je lišen slobode mora biti odmah na svom, ili jeziku koji razumije, obaviješten o razlozima lišenja slobode...",119 nadalje "Jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, kulture, kao i upotreba svog jezika i pisma...",120 zatim "Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na školovanje na svom jeziku, u skladu sa zakonom. Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na javno obavještavanje na svom jeziku",121 i konačno "Svakome se jamči pravo da u postupku pred sudom ili drugim državnim organom....upotrebljava svoj jezik i da se u tom postupku upoznaje sa činjenicama na svom jeziku."122

U Ustav SR Jugoslavije ugrađeno je i važno načelo o jednakosti pred zakonom. Tako se u čl. 20.1. i 2. navodi: "Građani su jednaki bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, spol, jezik, vjeru, političko i drugo uvjerenje, obrazovanje, socijalno podrijetlo, imovno stanje i drugo osobno svojstvo. Svi su pred zakonom jednaki."123

Ustavom su predviđene i odredbe koje zabranjuju izazivanje ili poticanje nacionalne, rasne ili vjerske netrpeljivosti i mržnje. S tim u vezi u čl. 38.2. se između ostalog navodi: "...ako se odlukom suda utvrdi da se (u tisku i drugim

115 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 8.116 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 10.117 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 11.118 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 15. st.2.119 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 23. st.3.120 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 45.121 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 46.122 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 49.123 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 20. st.1. i 2.

-47-

obavijestima, op. a.) poziva na ..., kršenje zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina, ili izaziva nacionalna, rasna ili vjerska netrpeljivost mržnja,"124

predviđena je zabrana distribucije takvih materijala. Nadalje, čl. 42.1. regulira da je: "Zabranjeno djelovanje političkih, sindikalnih i drugih organizacija koje je usmjereno na ..., izazivanje nacionalne, rasne, vjerske i druge netrpeljivosti ili mržnje."125 U čl. 50. se konačno općenito formulira ova vrsta zabrane, gdje se kaže: "Protuustavno je i kažnjivo svako izazivanje i poticanje nacionalne, rasne, vjerske ili druge neravnopravnosti, kao i izazivanje i raspirivanje nacionalne, rasne, vjerske i druge mržnje i netrpeljivosti."126

Sa stajališta zaštite manjinskih prava posebno su važne odredbe iz čl. 47. i 48., gdje se navodi: "Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da u skladu sa zakonom, osnivaju prosvjetne i kulturne organizacije ili udruge, koje se financiraju po načelu dobrovoljnosti, a država ih može pomagati,"127 te "Pripadnicima nacionalnih manjina jamči se pravo da uspostavljaju i održavaju neometano međusobne odnose u SRJ i izvan njezinih granica sa pripadnicima svoje nacije u drugim državama i da sudjeluju u međunarodnim nevladinim organizacijama, ali ne na štetu SRJ ili republike članice."128

Treba istaći da se ovim ustavnim rješenjima željelo prenijeti prava manjina koja je jamčio Ustav SFRJ. To iz razloga jer se nastojalo naglasiti kontinuitet bivše zajedničke države. Međutim, bez obzira na vrijednost usvojenih pravnih rješenja u svezi zaštite manjina, ona se moraju u krajnjoj liniji cijeniti prema rezultatima njihove implementacije. Kako je očito da ne postoje posebni pravni lijekovi za zaštitu specifičnih manjinskih prava zajamčenih ovim ustavom, nameće se zaključak da prethodno navedena prava u velikoj mjeri imaju samo deklarativni karakter.

124 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 38. st. 2.125 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 42. st. 1.126 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 50127 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 47128 Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92., čl. 48

-48-

4.1.2. Ustav Republike Srbije (1990.)

Prema ustavu Srbija je " demokratska država svih građana koji u njoj žive, zasnovana na slobodama i pravima čovjeka i građanina, na vladavini prava i na socijalnoj pravdi:"129 Dužnost svih državnih organa, prema ustavu, je da se brinu o jednakoj zaštiti svih građana u pogledu uživanja njihovih prava i da reagiraju na sve pojave diskriminacije, ugrožavanja ili izazivanja nacionalne, rasne, vjerske ili

spolne netrpeljivosti, što je regulirano člankom 13. ustava. Iz ovih formulacija vidljivo je da se Srbija ne definira kao nacionalna država, iako se u preambuli između ostalog navodi: "Polazeći od vjekovne borbe srpskog naroda, njegove slobodarske, demokratske i državotvorne tradicije...riješeni da ostvare demokratsku državu srpskog naroda..."

Ustav Srbije proklamira nacionalnu, rasnu i vjersku ravnopravnost i toleranciju. U tom smislu se, prenoseći stav saveznog ustava, u članku 49. navodi: "Građaninu se jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i sloboda upotrebe svog jezika i pisma. Građanin nije dužan izjašnjavati se o svojoj nacionalnoj pripadnosti."130 Pitanja prava na upotrebu manjinskog jezika i pisma, regulirana su dvama člancima, čl. 8.2. i 32.4. Tako se u čl.8.2. kaže: "Na područjima Republike Srbije gdje žive narodnosti u službenoj upotrebi su istovremeno i njihovi jezici i pisma, na način utvrđen zakonom."131 U čl. 32.4. regulira se upotreba jezika u obrazovanju, prema kojem: "Pripadnici drugih naroda i narodnosti imaju pravo na obrazovanje na svom jeziku, u skladu sa zakonom."132

Osim ovih članaka, prava manjina se, u prenesenom smislu, štite u čl. 41.1. koji se odnosi na slobodu vjeroispovijesti, te u čl. 44.2. i 46.6. kojima se zabranjuje izazivanje i poticanje nacionalne, rasne ili vjerske netrpeljivosti i mržnje. Tako se u čl. 41.1. kaže: "Jamči se sloboda vjeroispovijesti, koja obuhvaća slobodu vjerovanja, ispovijedanja vjere i vršenja vjerskih obreda,"133 a u čl. 44.2. i 46.6. između ostalog navodi: "Zabranjeno je (političko) djelovanje koje ima za cilj...izazivanje i poticanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti i mržnje,"134 te "Zabranjena je cenzura tiska i drugih vidova javnog izvješćivanja...

129 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 1.130 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 49.131 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 8.2.132 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 32. st.4.133 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 41. st.1.134 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 44. st.2.

-49-

osim ako se odlukom nadležnog suda utvrdi da se njima...potiče nacionalna, rasna ili vjerska netrpeljivost i mržnja."135 U ostalim člancima ustava Republike Srbije ne spominju se više prava manjina, osim u čl. 108. u kojemu se govori o teritorijalnom ustroju Republike. U njemu se kaže kako su Autonomna pokrajina Vojvodina i Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija "...obrazovane u skladu sa posebnim nacionalnim, povijesnim, kulturnim i drugim posebnostima njihovih područja..."136 Na taj je način izbjegnuta razrada prava manjina ustavom

Republike Srbije, te ista prepuštena na regulaciju statutima autonomnih pokrajina.137

Statut AP Vojvodine iz 1991. godine je temeljni pravni akt na razini pokrajine.138 Njegovim člancima 13. i 15. regulirana je službena upotreba jezika i pisma "priznatih" nacionalnih manjina. Pored statuta AP Vojvodine, prava manjina su regulirana i statutima 45 općina na tom području.

Koncepcija razrade nacionalne ravnopravnosti i prava pripadnika manjina u Republici Srbiji ostvaruje se kroz individualna prava njenih građana. Položaj manjina u ustavu Republike Srbije samo se posredno spominje, jer očigledno je tumačenje da se njihova prava apsolviraju kroz opće ustavno uređivanje položaja svih građana i njihovo pravo na slobodno izražavanje nacionalne (manjinske) pripadnosti. Ovakav, tradicionalni, individualistički pristup zaštiti prava i položaja manjina danas sve više zamjenjuje suvremeni koncept zaštite njihovih kolektivnih prava. Nadalje, moglo bi se zaključiti da je ustavna razrada prava manjina u Republici Srbiji na posve načelnoj razini i da nedovoljno korespondira sa nacionalnom strukturom Republike Srbije i u njoj prisutnih problema ove vrste.

4.1.3. Ustav Republike Crne Gore (1992.)

Usporedbom odredbi o zaštiti manjina prethodna dva sa ustavom Crne Gore, vidljive su bitne razlike u stupnju predviđene zaštite manjina. Ustavom

135 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 46. st.6.136 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90., čl. 108.137 Vojna intervencija NATO-a u SR Jugoslaviji, izvedena u periodu od 24. ožujka do 9. lipnja 1999. g., bitno je izmijenila status Kosova. Nakon sklapanja mirovnog sporazuma u Kumanovu, povlačenja jugoslavenskih vojnih i policijskih snaga sa Kosova i razmještanja mirovnih snaga UN (KFOR) u toj pokrajini, a zatim i Civilne misije UN koja tamo vrši administrativnu upravu, Kosovo je samo de iure u sklopu Republike Srbije, dok je de facto stavljeno pod protektorat UN. U tom kontekstu, pitanja statusa manjina na Kosovu više nije vezano za problematiku poštivanja prava manjina u Srbiji.138 Prethodni status Vojvodine kao Autonomne Pokrajine u okviru Republike Srbije, kao i u slučaju

-50-

Crne Gore pitanje zaštite manjina daleko je preciznije i sveobuhvatnije regulirano, nego što je to urađeno ustavima SR Jugoslavije i Srbije. Isto tako, uočljive su terminološke razlike pa se u saveznom ustavu koristi termin "nacionalne manjine", u ustavu Republike Srbije koristi termin "narodnosti" (terminologija iz sustava SFRJ), a u Ustavu Crne Gore upotrebljava termin "nacionalne i etničke grupe." Prava manjina, u ustavu Crne Gore,139 regulirana su u zasebnom 5. poglavlju, pod nazivom Posebna prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa.

Vidljiv je napor da se u deset članaka ovog poglavlja, primjene međunarodni standardi u zaštiti manjina. Polazeći od čl. 67. do 76. u njima se precizno regulira: zaštita nacionalnog, etničkog, kulturnog i vjerskog identiteta pripadnika manjina sukladno međunarodnoj zaštiti ljudskih i građanskih prava; slobodna upotreba materinjeg jezika i pisma u školovanju i informiranju; pravo na upotrebu i isticanju nacionalnih simbola; pravo na osnivanje prosvjetnih, kulturnih i vjerskih udruga čiji rad pomaže država; sadržaj manjinskih nastavnih programa; pravo na upotrebu jezika manjina u postupku pred državnim organima; pravo na razmjernu zastupljenost pripadnika manjina u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave; pravo na međunarodne kontakte pripadnika manjina i njihovog obraćanja međunarodnim institucijama za zaštitu svojih sloboda i prava;140 ograničenja u implementaciji posebnih prava manjina s obzirom na temeljne principe ustava Crne Gore i načela međunarodnog prava; utemeljenje institucije pod nazivom Republički savjet za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa kojim rukovodi predsjednik Republike, a koji bi se brinuo o ostvarivanju prava pripadnika manjina utvrđenih ustavom.

Ovim posljednjim-76. člankom ustava Crne Gore, izbjegava se deklarativni karakter njegovih odredbi, te ustanovljava politički mehanizam za zaštitu manjinskih prava predviđenih ustavom. No, unatoč vrijednostima usvojenih rješenja, ostaje otvoreno u kojoj mjeri je postignuta njihova implementacija.

Kosova, davao je pokrajinskim vlastima širok spektar zakonodavne i izvršne neovisnosti u odnosu na središnju vlast. Međutim, promjene ustava Republike Srbije iz 1990. god. značajno su umanjile ovu autonomiju. Sada pokrajinska Skupština nema suštinska zakonodavna ovlaštenja i može samo podnositi sugestije i preporuke skupštini Republike Srbije o pitanjima od značaja za Pokrajinu.139 Ustav Republike Crne Gore, Službeni list Republike Crne Gore, br. 48/92, 5. poglavlje, članci 67-76.140 Ova odredba ustava predstavlja čak korak dalje od čl. 27. Pakta i u skladu je s rješenjem usvojenim u Europskoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina (čl.17.).

-51-

4.2. Odredbe saveznog i republičkog zakonodavstva o pravima manjina

Iako ne postoji jedinstveni sveobuhvatni zakon za reguliranje prava manjina na saveznoj ili republičkoj razini, ta pitanja reguliraju pojedinačni zakoni o različitoj materiji, uključujući obrazovanje, slobodu udruživanja, medije i službenu upotrebu jezika. U pogledu pravne regulative, ustava i zakona, te odluke

lokalnih vlasti, kojima se regulira položaj manjina, njihova prava i zaštita (naravno riječ je o onim manjinskim skupinama kojima je položaj manjine priznat), može se reći da ustavni zakoni u SRJ prate i ispunjavaju osnovne zahtjeve i standarde međunarodno-pravnih normi i političkih dokumenata koji reguliraju ova pitanja. Činjenica je da se ustavima i zakonima jamči obrazovanje na materinjem jeziku od predškolskog do srednjoškolskog stupnja i mogućnost visokoškolskog obrazovanja na materinjem jeziku. široko se postavljaju mogućnosti službene upotrebe manjinskih jezika i pisma, jamči informiranje na jezicima manjina i osigurava očuvanje posebnosti i razvoj kulturnog identiteta, propisuju se oštre sankcije za kršenje zakonskih normi kojima se uređuju manjinska prava i zaštita manjina, kao i za djela kojima se raspiruje nacionalna mržnja ili netrpeljivost na nacionalnoj osnovi.

Ne ulazeći u analizu stanja ustavnosti i zakonitosti u SR Jugoslaviji, te primjene ovih zakona u praksi, u nastavku općih razmatranja pravnog okvira zaštite manjina u SRJ, prikazat ćemo najvažnije odredbe saveznog i republičkog zakonodavstva koja reguliraju položaj manjina u ovom sustavu.

4.2.1. Savezni propisi

Ljudska prava i slobode te manjinska prava, ostvaruju se na temelju ustava SR Jugoslavije, a utvrđivanje načina njihovog provođenja regulira se putem zakona (čl. 67. st. 2.). Međutim, ustavni zakon za provedbu ustava SRJ,141

propisuje da se Ustav SRJ primjenjuje od dana kada je proglašen, a svi savezni zakoni za koje nije izrijekom određeno da prestaju važiti, primjenjivat će se "do njihovog usklađivanja s Ustavom..." (čl. 12.) Tako se u mnogim oblastima zaštite manjinskih prava primjenjuju stari, često restriktivni zakoni bivše SFRJ.

141 Službeni list SRJ, br. 1/1992.-52-

Prvi od njih je Krivični zakon SFRJ (1976.), koji u svoja tri članka (134., 154. i 186.) predviđa kazneni progon za: djela izazivanja ili raspirivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje (čl. 134. st. 1. i 2.); kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda priznatih od međunarodne zajednice, te propagiranje rasne mržnje ili poticanje rasne diskriminacije (čl. 154.); službena lica koja ..."na temelju razlika u nacionalnosti, rasi, vjeroispovijesti, etničkoj pripadnosti...uskrate ili

ograniče prava građana utvrđena ustavom, zakonom ili drugim propisom..." (čl. 186.).

Zakon o udruživanju građana u udruženja, društvene organizacije i političke organizacije koje se osnivaju na teritoriji SFRJ (1990.), navodi ograničenja u programskim i statutarnim ciljevima novoosnivajućih organizacija s obzirom na njihovu eventualnu usmjerenost na "...raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti" čl. 2., te u svom čl. 3. st. 2. predviđa njihov jednak tretman i pravnu zaštitu. Isto tako u Zakonu o osnovama sustava javnog informiranja (1990.), navedena je odgovornost urednika za programsku orijentaciju javnog glasila, koja bi bila usmjerena na "...raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti" (čl. 17. st. 1.).

Službena upotreba jezika i pisma manjina regulirana je četirima zakonima. To su: Zakon o krivičnom postupku (1977.), koji kroz šest članaka utvrđuje ravnopravan tretman jezika i pisma manjina; Zakon o općem upravnom postupku (1996.) u kojem se u čl. 16. navodi mogućnost vođenja upravnog postupka na jeziku i pismu nacionalne manjine; Zakon o parničnom postupku (1977.) na sličan način kroz četiri svoja članka tretira ovo pitanje i Zakon o objavljivanju saveznih zakona i drugih saveznih propisa i općih akata (1992.), u čl. 4. utvrđuje pravo na objavljivanje autentičnih tekstova dokumenata saveznog karaktera na jezicima albanske i mađarske manjine.

4.2.2. Propisi Republike Srbije

Konkretna razrada manjinskih prava na zakonodavnom planu u Republici Srbiji pokazuje određenu neujednačenost u odnosu na opće odredbe postojećih ustava SR Jugoslavije i republičkog, te je vidljiv različit pristup njihovom reguliranju. To se, međutim, ne bi moglo reći za odredbe iz čl. 60., 61. i 100. Krivičnog zakona Srbije (1997.), koji je sukladan odredbama saveznog zakona iz

-53-

1976.,142 koji na sličan način tretira različite aspekte jednakosti građana pred zakonom.

Službena upotreba jezika i pisma manjina razrađena je republičkim Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma (1991.). Prema ovom zakonu službenim upotrebom jezika i pisma smatra se upotreba jezika i pisma u radu: državnih organa, organa autonomnih pokrajina, gradova i općina, ustanova,

poduzeća i drugih organizacija koje vrše javna ovlaštenja. Službenom upotrebom smatra se i ispisivanje naziva mjesta i drugih geografskih naziva, te naziva trgova i ulica, organa, organizacija i firmi, objavljivanje javnih poziva, obavijesti i upozorenja za javnost, kao i ispisivanje drugih javnih natpisa.143 Međutim, o tome da li će se službeno upotrebljavati jezici manjina odlučuju općine u kojima te manjine žive (čl. 11. st. 1.). Zakon nije predvidio kriterije koje bi općine morale uvažavati kada utvrđuju koji će jezik biti u službenoj upotrebi. Ovaj nedostatak dovodi do toga da u praksi u općinama postoje različita rješenja za ovo pitanje.144

U Srbiji je mogućnost odvijanja nastave na manjinskim jezicima precizno postavljena: "...ako se za upis u prvi razred prijavi najmanje 15 učenika", a ako se prijavi manje od 15, onda se nastava može obavljati na manjinskom jeziku uz suglasnost ministra prosvjete.145 Međutim, pravo na školovanje na manjinskom jeziku u velikoj mjeri ovisi od toga na kojem jeziku se odvija predškolska nastava. Prema Zakonu o društvenoj brizi o djeci (1992.)146 utvrđeno je da su općine osnivači predškolskih ustanova (čl. 45.), što znači da osnivanje predškolskih grupa na jeziku manjina ovisi o odlukama nadležnih općinskih organa. Na ovaj način otežano je ostvarivanje ustavima utvrđenog prava pripadnika manjina na obrazovanje na svom jeziku.

Od značajnih zakona koji se odnose na prava pripadnika manjina su još: Zakon o srednjoj školi (1992.) koji u čl. 5. regulira način i uvjete realizacije nastave na manjinskom jeziku; Zakon o višoj školi (čl. 4. st. 2. i 3., te čl. 47. st. 5. i 48. st. 5.) u kojima se, kao i u Zakonu o sveučilištu (čl. 43. st. 2. i 96. st. 3.), otvara mogućnost izvođenja nastave na jeziku manjine, te se regulira način upotrebe jezika i pisma u službenim dokumentima tih ustanova.

142 Cf. supra točka 4.2.1.143 Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 45/1991., čl. 2. i 3.144 O tome opširnije cf.: SAMARDŽIĆ, M.: Položaj manjina u Vojvodini, Centar za antiratnu akciju, Beograd, 1998.145 Zakon o osnovnim školama Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 50/1992-1726, čl. 5.146 Zakon o društvenoj brizi o djeci, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 49/1992.,čl.45.

-54-

4.2.3. Propisi Republike Crne Gore

Republike mogu pružati šira manjinska prava od savezne države, što je i učinjeno ustavom i zakonima Crne Gore, kojim je pitanje zaštite manjina daleko preciznije i cjelovitije regulirano, nego što je to učinjeno ustavima i zakonima SRJ i Srbije.

Tako se Krivičnim zakonom Crne Gore (1978.) u čl. 52. i 90. predviđaju zatvorske kazne za nejednak tretman pripadnika manjina s obzirom na njihova prava utvrđena ustavom, zakonima i drugim propisima. Zakon o javnom informiranju (1990.) u čl. 20. utvrđuje ograničenja uređivačkih politika i programskih orijentacija javnih glasila s obzirom na njihov sadržaj, koji bi mogao biti usmjeren na raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti. Na sličan način ova pitanja su dodatno regulirana i Zakonom o udruživanju građana (1990.) člancima 4. i 5., te Zakonom o prekršajima javnog reda i mira (1987.) člancima 34. i 37.

Službena upotreba jezika i pisma regulirana je posebnim republičkim zakonima. To su: Zakon o pečatu Republike Crne Gore i pečatima državnih organa (1984.) u čl. 9.; Zakon o osnovnoj školi,147 u čl. 11.-13., te čl. 124.2. i 126.5.; Zakon o srednjoj školi (1991.) u čl. 14., 114.3. i čl. 116.4.

4.3. Preuzete međunarodne obveze SR Jugoslavije glede zaštite manjina

Prema ustavu SR Jugoslavije od 27. travnja 1992. godine SRJ priznaje i jamči slobode i prava čovjeka i građanina koje priznaje međunarodno pravo (čl. 10.).Članak 16. ustava SR Jugoslavije predviđa da SRJ u dobroj vjeri ispunjava obveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora u kojima je ona strana ugovornica, a međunarodni ugovori koji su potvrđeni i objavljeni u skladu sa ustavom i općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka i kao takvi dio su saveznog prava. Položaj međunarodnih ugovora je u hijerarhiji pravnik akata viši i od saveznih i od republičkih zakona. Iz ovog proizlazi zaključak da jedino odredbe ustava SRJ imaju veću pravnu snagu od ratificiranih međunarodnih ugovora.

147 Zakon o osnovnoj školi, Službeni list Republike Crne Gore, br. 34/1991-574.-55-

Kako je u preambuli ustava SRJ proglašen kontinuitet (neprekinuti subjektivitet) sa SFRJ, to znači da se čl. 16. ustava SR Jugoslavije odnosi i na sve ugovore koje je zaključila ili im je pristupila SFRJ. Isto tako, SRJ je dala izjavu da će poštovati obveze koje je prihvatila bivša SFRJ.148

Zanimljivo je i tumačenje Komiteta za ljudska prava koje govori o obvezatnosti Pakta o građanskim i političkim pravima za sve države nastale raspadom SFRJ.

Jer, prema tumačenju, kada se PGP jednom ratificira u njemu jamčena prava pripadaju ljudima koji žive na teritoriju države ugovornice, bez obzira na to da li se ona raspala na više država.149

U vrijeme svog postojanja, SFRJ je ratificirala sve važnije međunarodne ugovore o ljudskim i manjinskim pravima: Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Službeni list SFRJ, br. 7/1971.; Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Službeni list SFRJ br. 7/1971.; Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Službeni list SFRJ, br. 6/1967.; Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda, Službeni list SFRJ, br. 14/1975. i drugih 20 međunarodnih ugovora iz ovog područja.

Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne obvezuje SR Jugoslaviju, budući da ona nije članica Vijeća Europe. Jugoslavenska vlada je u ožujku 1998. godine podnijela zahtjev za prijem u Vijeća Europe i izrazila spremnost za prihvaćanje svih obveza u pogledu ljudskih prava koje članstvo u ovoj organizaciji podrazumijeva. Međutim, Komitet ministara Vijeća Europe je ocijenio ovaj zahtjev kao nedovoljno ozbiljan i vjerodostojan i odlučio suspendirati raspravu o ovom pitanju, zaključujući da je uvjet za razmatranje jugoslavenskog zahtjeva "radikalna promjena politike od strane Beograda."150

148 "The Federal Republic of Yugoslavia, continuing the State, international legal and political personalityof Socialist Federal Republic of Yugoslavia assumed internationally"-navedeno u: Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina vs Yugoslavia), ICJ, Judgment of 11. July, 1996.149 Cf.: st. 4. Općeg komentara br. 26 (61) o pitanjima vezanim za kontinuitet obveza prema Paktu o građanskim i političkim pravima, Komitet za ljudska prava, Doc. UN CCPR/C/21/Rev. 1/Add. 8., 8. prosinca 1997. god.150 Cf. odluku Komiteta ministara Vijeća Europe sa 639-og zasjedanja, 7-9. rujna 1998., točka dnevnog reda 2.4.; cf. Doc. Vijeća Europe CM (98) 45 od 23. ožujka 1998.; cf. Priopćenje Saveznog ministarstva za vanjske poslove SRJ, Naša borba, 20. ožujka 1998. "Jugoslavija zatražila prijem u Vijeće Europe", str. 1.

-56-

Zanimljiva je i činjenica da je SR Jugoslavija, početkom prosinca 1998. godine, ratificirala Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (iz 1995. god.) Vijeća Europe, iako SRJ nije ni članica Vijeća Europe niti je od Komiteta ministara Vijeća Europe dobila odgovarajući poziv da to učini. Međutim, Komitet ministara nije ni mogao uputiti poziv SR Jugoslaviji da Konvenciju ratificira, zato

što je uvjet za to članstvo u OSCE, a članstvo SRJ u toj organizaciji je suspendirano od srpnja 1992. godine.

SR Jugoslavija je članica glavnih međunarodnih instrumenata koji se odnose na zaštitu prava i sloboda manjina, a unutrašnje zakonodavstvo u velikoj mjeri odgovara međunarodnim standardima postavljenim ovim instrumentima. Međutim, ljudska i manjinska prava u SRJ nemaju mjesto u javnom životu kao što je to slučaj u zapadnim demokracijama, bez obzira na normativnu uređenost i retoriku koju u tom smislu i režim i opozicija koriste. Eskalacija Kosovske krize, koja je SR Jugoslaviju gurnula u rat, dramatično je aktualizirala sve dileme oko prirode budućeg konstituiranja tog društva i države.

-57-

5. SASTAVNICE PRAVA NA UREĐENJE MANJINSKOG STATUSA HRVATIMA U SRJ

5.1. Povijesna obilježja prostora SRJ na kojima žive Hrvati kao starosjedilačko i autohtono stanovništvo

Hrvati kao autohtone i homogene skupine žive na prostoru današnje SR Jugoslavije-u Republici Srbiji i Republici Crnoj Gori. U Republici Srbiji najveća je koncentracija Hrvata na području Autonomne Pokrajine Vojvodine u tri njene regije: Bačkoj, Banatu i Srijemu, dok se manje, ali kompaktne hrvatske zajednice, nalaze i na području Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija. U Republici Crnoj Gori Hrvati žive u primorskom pojasu na području Boke kotorske u općinama Kotor, Herceg Novi i Tivat.

5.1.1. Povijesna opstojnost Hrvata na prostoru Bačke, Banata i Srijema (Vojvodine)

Vojvodina obuhvaća gotovo četvrtinu teritorija Republike Srbije,151 ili 21.506 km2 na sjeveru republike i leži u Panonskoj nizini, a rijeke Dunav, Sava i Tisa dijele je na tri jasno uočljive cjeline: na krajnjem istoku nalazi se Banat, na sjeverozapadu Bačka, a na jugozapadu Srijem. Ove tri regije, između ostalog, karakterizira velika gustoća naseljenosti i demografska raznolikost. Prema posljednjem popisu iz 1991. godine, Vojvodina broji 2.013.889 stanovnika.

Sve do kraja XIII. stoljeća stanovništvo prostora Vojvodine je katoličke vjere. U razdoblju do turskih osvajanja, Bačka, Banat i cijeli Srijem (uključujući i Zemun) dijelom su ugarskog državnog područja. Tek padom Srpske Despotovine pod tursku vlast 1459. godine, počinje doseljavanje Srba na područje Vojvodine.

151Činjenice i statistika, Ministarstvo za informacije RS, http://www.srbija-info.yu/-58-

Turci su 1529. godine zauzeli Srijem, 1540. godine Bačku, a 1552. godine Banat.152

Od XVII. stoljeća austrougarska vojska potiskuje Turke i oslobađa područja sjeverne Bačke i Banata, te se organizira naseljavanje ovih prostora, između ostalih, i sa Hrvatima podrijetlom iz Bosne i Dalmacije. U naseljima uz lijevu

obalu Dunava doseljeni Hrvati su došli kao "osvježenje" slavenskom stanovništvu koje je u njima živjelo od njihova postanka. U tome se povjesničari slažu. Međutim, o dolasku Hrvata ima različitih mišljenja. Prema nekim autorima Hrvati su došli u Bačku za Bečkog rata (1683.-1699.) ili neposredno nakon njegova svršetka.153

Na ove prostore, 1690. godine, doseljava se i veća skupina srpskog življa, a zbog depopulacije, prouzročene ratnim pustošenjima, kugom, kolerom i drugim okolnostima, vlasti novim kolonizacijama nastanjuju ove krajeve Nijemcima, Slovacima, Česima, Rusinima, Ukrajincima i drugima. Od početka XVIII. stoljeća pa do 1848. godine u Vojvodini su postojale dvije upravne teritorijalno-političke cjeline: vojna i civilna. Razvojačenje i uvođenje civilne uprave počelo je nakon 1718. godine smanjenjem turske opasnosti. Posavska vojna granica je reorganizirana 1745. godine nakon čega je stvoren novi granični pojas uz Dunav od Petrovaradina preko Sremskih Karlovaca i Slankamena do Zemuna. Od preostalog dijela Srijema stvorena je Srijemska županija sa sjedištem najprije u Iloku, a potom u Vukovaru.154 Taj dio Srijema priključen je slavonskom dijelu hrvatskog kraljevstva.

Nakon Austro-ugarske nagodbe (1867. god.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. god.) Vojvodina je podijeljena. Područja Banata i Bačke stavljena su pod upravu Ugarske, dok je Srijem pripao Austriji i pod upravom je Hrvatske.155

Takvo stanje je potrajalo do 1920. godine kada su Trianonskim mirovnim sporazumom Bačka i Banat (veći dio) priključeni novostvorenoj državi SHS.156

152 Prema: TONKOVIĆ, B.: Izlaganje o stanju hrvatske manjine u SR Jugoslaviji, Glasnik foruma hrvatskih manjina, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, vol. 1, 1996., p. 27153 SEKULIĆ, A.: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1989., p. 185154 Opća enciklopedija, treće izdanje, JLZ, Zagreb, 1982., svezak 8., p. 572155 Ibidem, p. 573156 Vojna enciklopedija, drugo izdanje, Vojnoizdavački Zavod, Beograd, 1975., svezak 10., p. 127d

-59-

Kako su Srbi predstavljali manjinu u stanovništvu Vojvodine, Kraljevina Jugoslavija je kolonizacijom Srba u razdoblju od 1920.-1924. godine, te politikom zapošljavanja u državnim službama pretežito Srba, pokušala izmijeniti etničku sliku ovog područja. Hrvatski i mađarski autohtoni živalj je represiran

zloporabom državne vlasti, a posebno nacionalizacijom velikih zemljišnih posjeda čiji su vlasnici većinom bili Hrvati, a u manjem dijelu Mađari.157

Pokušaji rješavanja nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, federalizacijom, vodili su k rješenju konstituiranja Vojvodine kao federalne jedinice. U sporazumu Cvetković-Maček (1939. god.) status Vojvodine je ostao prilično nejasan. Hrvatski pregovarači su predviđali da područja u kojima Hrvati u Vojvodini predstavljaju većinsko stanovništvo trebaju pripasti Banovini Hrvatskoj. To su bili kotari Sombor i Subotica. Tijekom II. svjetskog rata u okviru antifašističkog pokreta konstituirala se autonomija Vojvodine, a bilo je i razmišljanja o ustanovljenju Vojvodine kao federalne jedinice u okviru Jugoslavije. Na prvoj skupštini izaslanika naroda i narodnosti Vojvodine 31.07.1945. godine donesena je odluka o priključenju autonomne Vojvodine Srbiji.158 Vojvođanska posebnost je ipak uvažena ustavom DFJ iz 1946. godine u kojemu je Vojvodini utvrđen autonomni status. Ustavom SFRJ iz 1974. godine, koji je bio na snazi do raspada te države, Vojvodina je bila definirana kao autonomna pokrajina s elementima državnosti (imala je Ustav, vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, te svoja predstavništva u saveznim organima i institucijama vlasti). Donošenjem ustava Srbije (1990. god.), protupravno je ukinuta povijesna autonomnost Vojvodine.

5.1.2. Povijesna opstojnost Hrvata na prostoru Boke Kotorske

Boka Kotorska je prostran i razgranjen zaljev na južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora, koji sjeverno i sjeveroistočno od crte Mirište-rt Oštro prodire oko 24km u kopno. Nalazi se u Republici Crnoj Gori i administrativno je podijeljeno u tri općine: Kotor, Herceg Novi i Tivat sa 61.440 stanovnika (popis 1991.god.).

157 TONKOVIĆ, B.: Izlaganje o stanju hrvatske manjine..., op. cit., p. 28158 Opća enciklopedija, treće izdanje, JLZ, Zagreb, 1982., svezak 8., op. cit., p. 576

-60-

Najstariji stanovnici Boke bila su ilirska plemena. U vrijeme selidbi naroda u Boku su prodirali Goti, Avari i Slaveni. Od dolaska Slavena etnički se sastav pučanstva izmijenio. Autohtono je pučanstvo dijelom izginulo, dijelom se iselilo, a dijelom povuklo u utvrđena mjesta, najviše u Kotor. Slavenima napučeno

područje pripadalo je na jugoistočnom dijelu Duklji, a na sjeverozapadu Travunji. Kotor je s okolicom ostao u bizantskoj vlasti i za tematske organizacije pripadao temi Dalmaciji.159

U prvoj polovici X. stoljeća Kotor je u sastavu Hrvatske (tzv. Crvena Hrvatska). Od 1166. godine u Kotoru postoji znamenita katedrala Sv. Tripuna, a ovaj zaljev poznat je i pod nazivom "zaljev hrvatskih svetaca". Od 1420. godine cijelo je područje pod venecijanskom upravom. Turci su osvojili primorje od Risna do Herceg Novog i Grblja i vladali do kraja XVII. i početka XVIII. stoljeća. Tek u vrijeme mletačko-turskih ratova XVII.-XVIII. stoljeća, započinje jače doseljavanje pravoslavnog stanovništva iz zaleđa, kojih prije toga na ovom području nije bilo. Godine 1797. područje Boke pripalo je Austriji, koja ju je 1805. godine prepustila Francuskoj; 1806. godine zauzimaju je Rusi; od 1807. godine drže je ponovo Francuzi, zatim je opet (1814. god.) došla pod Austriju, pa Austro-Ugarsku (tada, administrativno u Dalmaciji-Hrvatskoj), a 1918. godine pod Jugoslaviju.160

Broj hrvatskog stanovništva je stalno opadao, a istodobno su vlasti vršile plansko naseljavanje ovih prostora. Tako se od 1910. godine kada su Hrvati u Kotoru činili 69% stanovnika, u Herceg Novom 70%, a u Tivtu 95%, udio hrvatskog stanovništva prema popisu 1991. godine na ovom području smanjio na 1,02%.161 Nakon 1918. godine veze Hrvata s matičnim narodom slabe, te se otvaraju procesi njihovog "odnarođivanja" i asimilacije. Bokeljska mornarica u Kotoru starodrevna je pomorsko-staleška udruga (bratovština)s pisanim statutom iz 1463. godine koja ima tradicionalno jasno hrvatsko obilježje. Od 1859. godine nije više staleška organizacija već samo kulturna udruga Bokelja i izuzetno je značajna za održanje Hrvatskog identiteta u Boki.

159 Opća enciklopedija, treće izdanje, JLZ, Zagreb, 1982., svezak 1., op. cit., p. 587160 Ibid, p. 588 161 Statistički bilten SFRJ br. 1934, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992., p. 13

-61-

5.1.3. Natuknice o povijesnoj opstojnosti Hrvata na prostoru Kosova

Na području Kosova, na sjeverozapadnim obroncima Skopske Crne Gore, u Janjevačkoj regiji, u mjestima Janjevo, Vrnavokolo i Letnica živi starosjedilačko hrvatsko stanovništvo. Od sredine XIV. stoljeća, kada je rudarstvo (srebro i zlato) bilo najrazvijenije, Janjevo i njegovu okolicu naseljavaju Hrvati podrijetlom iz Dubrovnika i Kotora. Zato se može reći kako su Hrvati u ovom kraju najstarija hrvatska dijaspora. Središnje naselje je Janjevo kojem gravitira 19 seoskih naselja. Naselje u Janjevu osnovali su rudari Sasi 1303. godine.

Zbog udaljenosti matične zemlje, odnosa vlasti i susjeda Albanaca i Srba, njihovo brojčano stanje se stalno smanjivalo. Ipak, do posljednjeg popisa stanovništva 1991. godine, kada je registriran 8.161 Hrvat162 na ovom području, zadržalo se hrvatsko autohtono stanovništvo rimokatoličke vjeroispovijesti. Nakon posljednjih, ratnih, te političkih i gospodarskih okolnosti, na ovom području zadržao se samo njihov "simbolični" broj.

5.2. Nacionalna struktura SRJ u periodu od 1948. godine -opći pokazatelji

Savezna Republika Jugoslavija, koju čine Republike Srbija i Crna Gora, multietnička je zajednica sastavljena od različitih etničkih, nacionalnih i jezičnih skupina koje stoljećima žive zajedno. Demografski podaci s posljednjeg popisa stanovništva 1991. godine pokazuju da, unatoč brojčanoj većini Srba i Crnogoraca od ukupno 10.406.742 stanovnika, različite manjinske skupine čine 32,7%. U saveznoj Republici Srbiji, od ukupno 9.791.475 stanovnika, Srbi su zastupljeni sa 65,7%, Crnogorci sa 1,4%, a ostalo su pripadnici nacionalnih manjina.163 Budući da 1/3 stanovništva SR Jugoslavije čine pripadnici manjina, smatra se da ona nije nacionalno homogena zajednica.164

162 Statistički bilten SFRJ br. 1934, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992., p. 34163 vidi Tabelu br. 1164 Prof. Tatalović navodi kako je zamišljena teorijska granica od 80% većinskog stanovništva minimum za nacionalno homogenu zajednicu. U: TATALOVIĆ, S.: Manjinski narodi..., op. cit., p. 111

-62-

TABELA br.1: Nacionalni sastav stanovništva, 1991. god.

Ukupno Srbi Crnogorci Jugoslaveni Albanci

SR Jugoslavija 10406742 6485596 520508 343593 1727541Srbija (bez AP) 5824211 5081766 75258 145810 76012Crna Gora 615267 57176 380484 25854 40880Vojvodina 2012517 1151353 44721 168859 2959Kosovo 1954747 195301 20045 3070 1607690

TABELA br.1a: Nacionalni sastav stanovništva, 1991. god.

Mađari Muslimani Romi Rumunji Slovaci

SR Jugoslavija 345376 327290 137265 42386 67234 Srbija (bez AP) 4430 173871 69564 3554 3293Crna Gora ... 89932 ... ... ...Vojvodina 340946 6079 24895 38832 63941Kosovo ...

TABELA br.1b: Nacionalni sastav stanovništva, 1991. god.

Hrvati Bunjevci Šokci Ostali

SR Jugoslavija 115463 21662 1922 58291Srbija (bez AP) 26827 110 56 20040Crna Gora 6249 ... ... 13425Vojvodina 74226 21552 1866 15398Kosovo ... ... 9428

Izvor: Prvi rezultati Popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Nacionalni sastav stanovništva po opštinama, Statistički bilten br. 1934, SFRJ, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992.

Najveće manjinske skupine u SRJ žive u Republici Srbiji, uglavnom u tri područja. Najbrojnija manjina u SRJ i Republici Srbiji su etnički Albanci. Njihov najveći dio, od ukupno 1.686.661 u Republici Srbiji, koncentriran je u Pokrajini Kosovo i Metohija, dok ostali žive u područjima južne Srbije. Najviše pripadnika muslimansko-bošnjačke manjine, kojih je prema popisu iz 1991. godine u Republici Srbiji bilo 237.358, žive u oblasti Sandžak (vlada SRJ je naziva Raški okrug), a koja se prostire preko jugoistočne Srbije u sjevernu Crnu Goru, duž granice sa Bosnom i Hercegovinom.

-63-

STANOVNIŠTVO SR JUGOSLAVIJE PREMA NACIONALNOM SASTAVU(Popis 1991.godine)

Slika 1.

SRBI 62,30%

CRNOGORCI 5%

JUGOSLAVENI 3,30%

ALBANCI 16,60%

MAĐARI 3,30%

MUSLIMANI 3,10%

ROMI 1,30%

HRVATI 1,10%

OSTALI, NEIZJAŠNJENI 4%I NEOPREDJELJENI;IZJAŠNJENI PO REGION.PRIPADNOSTI; NEPOZNATO

Pokrajina Vojvodina, na sjeveru Republike Srbije, je područje s etnički najheterogenijim sastavom stanovništva. U njoj žive pripadnici 26 različitih etničkih, nacionalnih i jezičnih skupina. Prema posljednjem popisu stanovništva 1991. godine u AP Vojvodini su najbrojniji Srbi.165 Prema popisu iz 1991. godine u Vojvodini su živjela 1.151.353 stanovnika srpske nacionalnosti ili 57,2% ukupnog stanovništva. U odnosu na popis od 1948. godine kada je u Vojvodini bilo 841.246 Srba, njihov se broj povećao za 310.107 ili 36,86%, što se tumači planskim doseljavanjem Srba nakon II. svjetskog rata,166 posebno u prvim poslijeratnim decenijama kada je kod Srba i prirodni priraštaj bio povoljan. Prema popisu iz 1991. godine Srbi etnički prevladavaju na 77,8% teritorija Vojvodine, u

165 Vidi sl.br.3, Stanovništvo AP Vojvodine prema nacionalnom sastavu (Popis 1991.god.) 166

"Od ukupnog broja kolonista bilo je 71,9% Srba, 17,8% Crnogoraca, 5,31% (Popis 1991.god.) Makedonaca, 3,17% Hrvata, 0,93% Slovenaca i 0,82% Muslimana. To između ostalog govori kako su 162.000 srpskih i 40.000 crnogorskih kolonista bitno pridonijeli da bi se i po nacionalnom sastavu opravdalo uklapanje Vojvodine u sastav Srbije." GAĆEŠA, N.: Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948., doktorska disertacija, Beograd, 1984.

-64-

STANOVNIŠTVO REPUBLIKE SRBIJE PREMA NACIONALNOM SASTAVU (Popis 1991.godine)

Slika 2.

apsolutnoj su većini u 32 općine (od 45 koliko ih ima u Vojvodini), a u gotovo svim ostalim su drugi po brojnosti.167 Srbi su 1961. godine činili apsolutnu ili relativnu većinu u 66,93% naselja Vojvodine, dok 1991. godine čine većinu u 68,53% naselja.168 Prema popisu iz 1991. godine u Vojvodini živi 44.721 Crnogorac ili 2,2% ukupnog stanovništva, a 1948. godine bilo ih je 30.589 ili 1,8%. To znači da se u ovom periodu njihov broj povećao za 46,19%.

167 BREZNIK, D.: Demografske odlike stanovništva SRJ po nacionalnosti, Jugoslavenski pregled, br. 4., Beograd, 1993., p. 18168 SPASOVSKI, M.: Teritorijalni razmještaj naroda i nacionalnih manjina u SRJ, Jugoslavenski pregled, br. 1., Beograd, 1994., p. 33, 34

-65-

SRBI 65,70%

ALBANCI 17,30%

MAĐARI 3,50%

JUGOSLAVENI 3,20%

MUSLIMANI 2,40%

CRNOGORCI 1,40%

ROMI 1,40%

HRVATI 1,10%

OSTALI 3%

NEIZJAŠNJENI I 1,00%NEOPREDJELJENI;IZJAŠNJENI PO REGION.PRIPADNOSTI; NEPOZNATO

Zanimljivi su podaci sa popisa 1981. godine gdje su 154.407. građana, koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, naveli da je srpskohrvatski njihov materinji jezik (90%),

STANOVNIŠTVO AP VOJVODINE PREMA NACIONALNOM SASTAVU (Popis 1991.godine) Slika 3.

12.272. (7,3%) naveli su da je to mađarski.169 Kako je popis stanovništva vršen u vrijeme nacionalističke kampanje u Srbiji i uoči rata, može se pretpostaviti da su se jednim dijelom pripadnici nacionalnih manjina izjašnjavali kao Jugoslaveni kako bi skrili svoju etničku pripadnost i tako se zaštitili.

169 PETROVIĆ, R.: Etnički mešoviti brakovi u Jugoslaviji, Beograd, 1987., p. 199-200-66-

SRBI 57,20%MAĐARI 16,90%JUGOSLAVENI 8,40%HRVATI 3,70%SLOVACI 3,20%CRNOGORCI 2,20%RUMUNJI 1,90%ROMI 1,20%BUNJEVCI 1,10%OSTALI 3,20%NEIZJAŠNJENI I 1%NEOPREDJELJENI;IZJAŠNJENI PO REGION.PRIPADNOSTI; NEPOZNATO

Na temelju analize podataka dobivenih popisima stanovništva nakon II. svjetskog rata, vidljivo je da se broj i postotni udio pripadnika nacionalnih manjina u SRJ konstantno smanjivao. Izuzetak su u tom pogledu Albanci, Romi, Makedonci i kako je prethodno navedeno-Jugoslaveni. Mađari čine najveću manjinsku skupinu u Vojvodini i drugu po brojnosti (poslije Albanaca) u SR Jugoslaviji.170 Broj Mađara u Vojvodini i SRJ u poslijeratnom periodu najprije je rastao do šezdesetih godina (1948: Vojvodina-428.932 ili 25,8% ukupnog stanovništva, SRJ-433.763 ili 6,3%; 1961: Vojvodina-442.561 ili 23,9%, SRJ-449.857 ili 5,5,%). Od šezdesetih godina broj Mađara stalno opada tako da umanjenje od 1961. do 1991. godine u Vojvodini iznosi 23,29%, au SRJ 23,5%. Ovaj pad se objašnjava niskim prirodnim priraštajem, negativnim migracijskim saldom, te sklapanjem mješovitih brakova.171Popisom 1991. godine utvrđeno je da u SRJ žive 67.234 Slovaka. Populacijska dinamika Slovaka je stabilna, sa blagim trendom opadanja (SRJ, 1948.god.-72.032). Udio slovačkog stanovništva u Vojvodini opao je sa 4,3% 1948. na 3,2% 1991. godine.

U SRJ 1948. živjela su 63.133 Rumunja, a 1991. bilo ih je 42.386, što predstavlja umanjenje od 32,87%. Broj Rumunja u Vojvodini iznosio je 1948. godine 59.263 (3,6% stanovništva), a 1991. bilo ih je 38.832 (1,9%). Ovako prilično veliko smanjenje (34,51%) tumači se niskim te čak i negativnim prirodnim priraštajem, negativnim saldom vanjskih migracija, sklapanjem mješovitih brakova i drugim čimbenicima. Od ukupnog broja Rumunja u SRJ, 91,61% živi u Vojvodini. Etnički su dominirali u 20 naselja, ali nisu u većini ni u jednoj općini. Uglavnom su koncentrirani u jugoistočnom Banatu.172 U Republici Crnoj Gori, uz sandžačke muslimane-bošnjake, postoje male albanske i hrvatske manjinske zajednice.173

Nacionalna struktura SRJ, od posljednjeg i prethodno prikazanog popisa 1991. godine, je bitno izmijenjena. Uzroci tome su, s jedne strane, veliki priliv izbjeglica uglavnom srpske etničke pripadnosti sa prostora drugih država nastalih raspadom SFRJ (posebno Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine), a s druge

170 Vidi Tabelu br. 1, sl. 1. i 3.171 SAMARDŽIĆ, M.: Položaj manjina u Vojvodini, Centar za antiratnu akciju, Beograd, 1998., p. 37172 Cf: SPASOVSKI, M.: Teritorijalni razmještaj..., op. cit., p. 55; BREZNIK, D.: Demografske odlike stanovništva SRJ..., op. cit., p. 20, 25 I 26173 Vidi Tabelu br. 1

-67-

strane, pojačano iseljavanje pripadnika nacionalnih manjina, prije svega Mađara i Hrvata u istom periodu. Komesarijati za izbjeglice Srbije i Crne Gore i UNHCR, izvršili su 1996. godine popis izbjeglica koji se nalaze na teritoriju SRJ. Prema tom izvoru u Srbiji se nalazi 537.937 izbjeglica, a od tog broja 259.719 ili 48,28% boravi u Vojvodini.174 Procjenjuje se da je broj izbjeglica veći od navedenog s obzirom da se nisu svi odazvali na popis. U izbjegličkoj populaciji Srbi čine 89,4%. Na 100 stanovnika Vojvodine danas dođe 12,9 izbjeglica, dok u cijeloj Srbiji na 100 stanovnika dođe 6,3 izbjeglica. Usporedbom popisa stanovništva iz 1991. godine i popisa izbjeglica i drugih ratom ugroženih lica u SRJ, lako je uočiti veliku koncentraciju izbjeglica upravo u općinama u kojima su Hrvati i Jugoslaveni 1991. činili značajan dio stanovništva (Inđija, Šid, Ruma, Sombor, Sremska Mitrovica, Stara Pazova). Koncentracija izbjeglica manje je izražena u općinama u kojima većinu stanovništva čine Mađari.

Između 1991. i 1995. godine, oko 45.000 do 50.000 Hrvata bilo je prisiljeno napustiti SR Jugoslaviju, uglavnom zbog terora i zastrašivanja koji su organizirale lokalne nacionalističke skupine i srpske izbjeglice iz Hrvatske. Uznemirivanje i nasilje dostigli su kulminaciju na početku rata u Hrvatskoj 1991. godine, a ponovo su narasli u kolovozu 1995. godine nakon hrvatskih vojnih operacija protiv tzv. "Republike Srpske Krajine".175 U vrijeme velikog izbjegličkog vala iz BiH i Hrvatske, posebno 1991. i 1995. godine, mnoge mađarske obitelji bile su prisiljene napustiti svoje domove pod pritiskom i nasilnim prijetnjama dijela izbjeglica i srpskih ekstremista. Procjenjuje se da je uz to oko 30.000 do 40.000 Mađara pobjeglo iz Vojvodine tijekom godina rata kao bi, između ostalog, izbjegli prisilnu mobilizaciju.176

Dakle, promjena nacionalne strukture SRJ u odnosu na stanje prema popisu stanovništva iz 1991. godine evidentno je pogoršana u pogledu zastupljenosti manjinskog stanovništva u ukupnoj populaciji SRJ. Točna slika ovih dramatičnih promjena dobit će se tek narednim popisom stanovništva u SRJ.

174 Popis izbjeglica i ratom ugroženih lica koja se nalaze na teritoriju SRJ, Komesarijat za izbjeglice Srbije i Crne Gore i UNHCR, Beograd, 1996.175 Specijalno izvješće Elizabet Ren o manjinama, Komisija za ljudska prva, E/CN. 4/1997/8, 25. listopad 1996. god.176 Ibidem

-68-

5.3. Demografska kretanja Hrvata u promatranom razdoblju

Prema statističkim podacima sa popisa stanovništva od 1948. godine do posljednjeg popisa 1991. godine može se vidjeti da Hrvate u SR Jugoslaviji odlikuje populacijski rast do 1961. godine, a potom naglo opadanje. Najveći pad zabilježen je u tijeku posljednjeg međupopisnog razdoblja 1981-1991. godine za oko 30%. Uzimajući u obzir razdoblje od 1961. godine do posljednjeg popisa 1991. godine, broj je Hrvata u SRJ smanjen za 45%. Ovako velik pad broja nematičnog naroda jeden jugoslavenske republike nije istodobno zabilježen ni u jednoj drugoj republici bivše Jugoslavije.

Tabela 2. Promjene broja Hrvata u SRJ

1948. 1961. 1971. 1981. 1991.HrvatiIndeks

176 672100

207 073117

194 105110

156 27288

115 46365

BunjevciIndeks - - -

9 755100

21 662 222

ŠokciIndeks - - -

199100

1 922965

UKUPNO(H+B+Š)Indeks

176 672

100

207 073

117

194 105

110

166 226

94

139 047

78

Izvor: 1. Konačni rezultati popisa stanovništva 1948., knjiga IX., SZS, Beograd, 1954. 2. Popis stanovništva 1961. i 1971., SZS, Beograd, 1973. 3. Popis stanovništva 1981., SZS, Beograd, 1983. 4. Prvi rezultati popisa stanovništva 1991., Statistički bilten br. 1934, SZS, Beograd, 1992.

-69-

0

20

40

60

80

100

120

1 2 3 4 51948. 1961. 1971. 1981. 1991.

1.- Grafikon demografskih kretanja Hrvata u SRJ

Pad broja Hrvata mogao bi se objasniti smanjenjem prirodnog priraštaja, emigracijama i promjenom nacionalnog opredjeljenja. Međutim, ovako veliki pad broja jednog naroda, uz istodobno povećanje svih ostalih slovenskih naroda u toj državi, te povećanje ukupnog broja stanovništva kroz cijelo razdoblje, upućuju na zaključak da su Hrvati bili izloženi određenim mjerama državne politike koja je imala za rezultat upravo njihovo brojčano smanjenje.

U SR Jugoslaviji, 1948. godine Hrvati su činili 2,6% populacije, a u Vojvodini 8,1%. Hrvati u Vojvodini 1991. godine čine 3,7% stanovništva. Najveći pad zabilježen je u periodu od 1981. do 1991. godine i iznosi 35,5%. Ovaj pad se između ostalog može objasniti porastom broja Bunjevaca i Šokaca177 kojih je 1991. bilo 21.552 odnosno 1866. Udio Bunjevaca u ukupnom stanovništvu porastao je sa 0,48% 1981. na 1,08% 1991., a Šokaca sa 0,01% na 0,08%. Ovaj skok je naročito uočljiv u nekim općinama sjeverne Bačke, npr. u Subotici u kojoj je udio Bunjevaca skočio sa 5,75 na 11,66% i Somboru sa 0,74 na 3,09%.

Znakovit je i porast broja Jugoslavena u ovoj pokrajini. Tako je u subotičkoj općini opao udio hrvatskog stanovništva sa 21,08 na 10,87%, u

177 Od 1981. god. u službenu statistiku uvode se nazivi "Bunjevci" i " Šokci".-70-

somborskoj sa 15,36 na 9,05%, uz istovremeno povećanje broja Jugoslavena-u subotičkoj sa 10,82% 1981. na 15,11% 1991., u somborskoj sa 14,18 na 15,95%.178 Poznata je činjenica da je popis stanovništva 1991. godine vršen u vrijeme ekspanzije srpskog nacionalizma pa se čini opravdanim pretpostaviti da su se jednim dijelom pripadnici nacionalnih manjina izjašnjavali kao Jugoslaveni kako bi skrili etničku pripadnost i tako se zaštitili. Broj Jugoslavena u nekim naseljima udvostručio se ili utrostručio u odnosu na 1981. godinu.

Tabela 3. Promjene broja Hrvata i Srba u Vojvodini

1948. 1961. 1971. 1981. 1991.HrvatiIndeks

134 232100

145 341108

138 561103

109 20381

74 22655

BunjevciIndeks

841 246100

1 017 717121

1 089 12130

1 107 378132

1 151 353 137

Izvor: Cf. supra bilješka ispod Tabele 2.

Usporednom analizom dobivenih podataka sa popisa stanovništva Vojvodine u promatranom razdoblju, može se uočiti tendencija stalnog opadanja broja Hrvata u Vojvodini, uz, istodobno, stalni porast broja Srba. Ipak, Hrvati su 1991. godine imali relativnu ili apsolutnu većinu u 12 vojvođanskih naselja,179 a najviše su bili zastupljeni u općinama Sremski Karlovci (1.364 ili 18,10%), Šid (6.047 ili 16,65%), Apatin (4.354 ili 13,19%), Bač (2.026 ili 11,75%) itd.

Prema procjenama koje se najčešće koriste, u razdoblju između 1991. i 1995. godine oko 30.000 Hrvata je pod pritiscima napustilo Vojvodinu, više od

178 SAMARDŽIĆ, M.: Položaj manjina..., op. cit. p. 40179 Prvi rezultati popisa stanovništva Vojvodine 1991., Novi Sad, 1991.

-71-

100 100108

121

103

130

81

132

59

137

0

20

40

60

80

100

120

140

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

HRVATI

HRVATI

HRVATI

HRVATI

HRVATI

SRBI

SRBI

SRBI

SRBI

SRBI

1948.

1961.

1971.

1981.

1991.

2.- Grafikon usporedbe demografskih promjena Hrvata i Srba u Vojvodini

5.000 Srbiju, te oko 6.000 Kosovo.180 U pokušaju iznalaženja stvarnog broja Hrvata, koji danas žive u Vojvodini i Srbiji, Hrvati se, svakako, moraju potražiti u skupinama Jugoslaveni i Neizjašnjeni. Grube procjene govore da se udio Hrvata u ovim skupinama kreću između 30 i 60%.181

Tabela 4. Promjene udjela u ukupnom stanovništvu Hrvata na Kosovu i Crnoj Gori

1948. 1961. 1971. 1981. 1991.KOSOVO 727 827 963 988 1 243 693 1 584 441 1 954 747Hrvati%

5 2900,7

7 2510,8

8 2640,7

8 7180,6

8 1610,4

CRNA GORA 377 189 471 894 529 604 584 310 615 267Hrvati%

6 8081,8

10 664 2,3

9 1911,7

6 9041,2

6 249 1,0

Izvor: Cf. supra bilješka ispod Tabele 2.

180 Izvještaj o položaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 1998.181 Glasnik III. foruma hrvatskih manjina, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 1998., p. 49

-72-

Hrvati na Kosovu posebna su grupacija autohtonog hrvatskog stanovništva. Prema posljednjem popisu 1991. Hrvata je na Kosovu 8.161. Najveći broj je živio u selima Janjevo, Sasare, Letnica, Vrnavokolo i Vrnez. Svoj su identitet sačuvali zahvaljujući religiji i to uglavnom zbog postojanja Albanaca katolika, kojih ima oko 10% od ukupnog albanskog stanovništva. Zbog različitih vrsta pritisaka i napada na život i imovinu ovog stanovništva, krajem 1992. i početkom 1993. godine Hrvati u skupinama od nekoliko stotina te u nekoliko navrata napuštaju ove prostore. Trend iseljavanja se nastavlja i tijekom 1994. i 1995. godine, nakon čega je u Janjevu ostalo 750 ljudi.182 Međutim, rat na Kosovu 1999. godine promijenio je i ovaj broj, tako da možemo slobodno ustvrditi kako je hrvatska manjinska zajednica sa Kosova potpuno nestala.

Prema popisu iz 1991. godine, Hrvati su u Crnoj Gori predstavljali 1,02% ukupnog stanovništva, tj. 4,49% Hrvata u SRJ. Demografska kretanja Hrvata u Crnoj Gori gotovo su identična onim u Vojvodini, a karakterizira ih povećanje broja i udjela u ukupnom stanovništvu do 1961. godine (10.664 ili 2,3%), kada započinje pad. Znakovito je i povećanje broja Jugoslavena na hrvatskom etničkom prostoru, kada je sa 1 559 ili 0,3% Jugoslavena 1961. godine taj broj povećan na 25 854 ili 4,2% 1991. godine. Prema izvješćima i slobodnim procjenama od 1992-1994. godine lokalno je hrvatsko stanovništvo trpjelo stalne pritiske i uznemirivanja, te zbog teške ekonomske i socijalne situacije, oko 50% Hrvata je napustilo ove prostore. Tako se npr. postotak hrvatskog stanovništva Tivta smanjio sa 50% prije rata na 20% sada. Nakon ovakve bilance, te ukoliko se ne promjene okolnosti, postoji opravdani strah za opstanak hrvatske manjine u Crnoj Gori.

5.3. Obilježja manjinskog identiteta Hrvata u SRJ

Hrvati u SRJ dio su hrvatskog nacionalnog korpusa koji kao autohtono stanovništvo oduvijek žive na prostoru Vojvodine (Srijema, Bačke, Banata), Kosova, u Boki Kotorskoj, a žive u ne malom broju i u Beogradu te u drugim gospodarskim i upravnim središtima Srbije i Crne Gore. Raspadom bivše SFRJ Hrvati Srijema i Boke Kotorske prvi puta u svojoj povijesti su se našli u položaju

182 Izvještaj o položaju hrvatske nacionalne..., op. cit. -73-

nacionalne manjine, dok su Hrvati Bačke i Banata prvi puta u svojoj povijesti odvojeni državnom granicom od svoga matičnog naroda. Kao kolektivitet oni čine hrvatsku nacionalnu manjinu u SRJ, unatoč činjenici da im do danas nije službeno priznat manjinski status.

U prilog takvoj tvrdnji idu kako subjektivni tako i objektivni kriteriji za određenje manjine. Kako je prethodno navedeno, međunarodno najutjecajnija definicija manjine je ona talijanskog profesora F. Capotortija iz Studije o pravima koji pripadaju etničkim, vjerskim ili jezičnim manjinama, u kojoj je rekao: 183

"Manjina je brojčano manja skupina od ostalog dijela stanovništva jedne države...". Hrvati su brojčano manja skupina od većinskog (ih) naroda u SRJ. Nadalje, "...u položaju da ne dominira, čiji članovi-državljani te države imaju s etničkog, vjerskog ili jezičnog gledišta karakteristike po kojima se razlikuju od ostalog dijela stanovništva...". Hrvati u SRJ su očigledno u nedominirajućoj poziciji u odnosu na većinski narod (narode), državljani su SRJ, tj. RS i RCG i razlikuju se po svojim etničkim, jezičnim i kulturnim osobinama od većinskog (ih) naroda. Potom, iako samo implicitno "...održavaju osjećaj solidarnosti upravljen ka očuvanju njihove kulture, tradicije, vjere ili jezika". Hrvati u SRJ su kroz povijest zadržali i nastoje zadržati svoju kulturu, tradiciju, vjeru i jezik-dakle svoje posebnosti i identitet.

S obzirom na način nastanka manjina i podjele u tri osnovne skupine,184

vidljivo je kako Hrvati u SRJ nisu ni "nove" manjine koje karakterizira specifičan oblik "stvaranja" novih etničkih skupina, niti neautohtone "neteritorijalne" manjine nastale nasilnim preseljenjem ili dragovoljnom migracijom. Hrvati u SRJ su autohtone ili "teritorijalne" manjine koje od davnina žive na određenom teritoriju. Ako se o nastanku manjina govori sa stajališta volje,185 treba naglasiti da su neke skupine postale manjinama dragovoljno-samoopredjeljenjem ili pravom opcije. Kod Hrvata u SRJ taj čin volje prigodom nastanka nije prisutan jer se dogodio nasilno, pri raspadu države u kojoj su živjeli sa matičnim narodom.

Uzimajući u obzir i druge relevantne definicije,186 koje svojim sadržajem pojačavaju kriterij i traže, u odnosu na Capotortijevu definiciju, dodatne karakteristične "manjinske elemente”, poput: državljanstva države u kojoj žive

183 Cf. supra bilješka br. 6184 Cf. supra bilješka br. 10185 Cf. supra bilješka br. 12186 DESCHENES, J. U: Doc. E/CN. 4/Sub. 2/1985/31, par. 181; EIDE, A. U: Doc. E/CN. 4/Sub. 2/1993/34,par. 29; CHERNICHENKO, S. U: Doc. E/CN. 4/Sub. 2/AC. 5/1996/WP. 1, p. 5

-74-

članovi manjine i kolektivne volje za održanje čiji je cilj postizanje pravne i faktične jednakosti sa većinom, može se ustvrditi da Hrvati u SRJ zadovoljavaju i ove postavljene kriterije. Pored činjenice da su državljani države u kojoj žive, oni imaju svoju matičnu državu Republiku Hrvatsku. Na ovim, do sada spomenutim, karakterističnim elementima zasnivaju se i definicije koje su dane u prijedlozima dokumenata usvojenim u okviru europskih institucija.187 U nekim prijedlozima definicije za potrebe rada UN na zaštiti manjina188 spominjali su se, između ostalog, elementi lojalnosti pripadnika prema državi u kojoj žive, te "dovoljan" broj osoba članova pripadnika manjine. Ovi prijedlozi nisu nikada bili službeno prihvaćeni iako su bili službeno predloženi.

Hrvati u SRJ prema svim kriterijima, dosada primjenjivanim u određivanju statusa manjine, trebali su steći ovo pravo i status u državi u kojoj žive. No, treba naglasiti da eventualno eksplicitno priznanje postojanja određene nacionalne manjine od strane države u kojoj ta manjina živi, ne može imati konstitutivni već samo deklaratorni karakter, jer postojanje manjine objektivna je činjenica koja ne može ovisiti od nečije subjektivne volje.

187 Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina, Vijeće Europe, 1994.: Instrument za zaštitu manjinskih prava, 1994.188 Prijedlog Potkomisije iz 1951.: UN Doc. E/CN. 4/Sub. 2/217, p. 15-17

-75-

6. OSTVARENI STUPANJ ZAŠTITE SPECIFIČNIH PRAVA HRVATA U SRJ

6.1. Položaj hrvatske nacionalne zajednice u SRJ -položaj u bivšem sustavu i suvremena situacija

Raspadom SFRJ nastao je problem statusa pripadnika pojedinih naroda te bivše države, koji su se tako našli u bitno izmijenjenoj situaciji da od konstitutivnih naroda postanu nacionalne manjine.189 U SRJ su na taj način nacionalnim manjinama, faktički, postali Hrvati i Muslimani. Do sada nisu učinjeni nikakvi konkretni pomaci kako bi se njihov status pravno regulirao, te dobio odgovarajući institucionalni oblik. Ovako neriješen položaj ove dvije nacionalne zajednice u SRJ izaziva njihovu nesigurnost, posebno imajući u vidu razne pritiske i diskriminatorne mjere kojima su izloženi, što je upravljeno njihovom tihom nestajanju.190

Da bi se bolje razumio sadašnji položaj hrvatske nacionalne zajednice u SRJ, korisno je podsjetiti se pojedinih aspekta jedinstvenog i kompleksnog pristupa nacionalnom pitanju koji je imala država prethodnica-SFRJ. Suvremeni identitet SFRJ se temeljio kako na federalizmu, tako i na liberalnoj raspodjeli autonomije među republikama i pokrajinama koje su bile prilagođene geografskoj koncentraciji različitih nacionalnih skupina. SFRJ je bila federacija republika, od kojih je svaka, s izuzetkom BiH, bila prvenstveno naseljena pripadnicima jedne nacionalne skupine. Nadalje, SR Srbija je uključivala dvije "autonomne pokrajine", koje su stvorene djelomično i zbog svog velikog broja nesrpskog stanovništva. Vojvodina, sa značajnim brojem mađarskog, hrvatskog i drugog stanovništva, te Kosovo, s većinom etničkih Albanaca,191iako su oni bili manjina u kontekstu SR Srbije i SFRJ kao cjeline.

189 Na isti način su Mađari 1918. godine od državotvornog naroda, u mađarskom tzv. translajtanskom dijelu Austro-Ugarske, postali nacionalna manjina u Kraljevini SHS.190 Izvještaj o položaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beogradu, URL: www. helsinki. org. yu/god/manj1. htm191 Cf. točka 5.2., Nacionalna struktura SRJ..., Tabela 1

-76-

U članku 1. Ustava SFRJ bilo je navedeno da država "ima oblik državne zajednice dragovoljno ujedinjenih naroda i njihovih Socijalističkih Republika i Autonomnih Pokrajina Vojvodine i Kosova." Pojam nacije (u originalnoj srpsko-hrvatskoj verziji narodi) i veza između naroda i njihovih "Socijalističkih republika" je od posebnog značaja. Nacije su u SFRJ odgovarale narodima koji imaju "svoje vlastite republike", odnosno republike koje su bile definirane narodima koji su činili većinu njihovog stanovništva (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci). Njih je Ustav razlikovao od nacionalnosti (narodnosti) koje su bili, u širem smislu, sve ostale manjine čiji su koetnici u najvećem broju slučajeva činili većinu i definirali susjedne zemlje (Mađari, Albanci, Talijani). Narodi SFRJ su se smatrali "konstitutivnim narodima", temeljima federacije, čiji su pripadnici imali ili za koje se vjerovalo da imaju određene prednosti na njenoj cijeloj teritoriji. Tako je jedan od temeljnih principa Ustava SFRJ naglašavao pravo svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući pravo na odcjepljenje. Republike zasnovane na naciji imale su značajna ovlaštenja u okvirima svojih granica, iako se ta ovlaštenja nisu mogla ostvariti ako su bila u suprotnosti sa saveznim zakonima. Svaka od republika (kao i pokrajina) imala je svoje predsjedništvo, skupštinu, pravosudni sustav i ovlaštenje da daju republičko državljanstvo .

Pojam "nacionalne manjine" se pojavio samo na jednim mjestu u Ustavu SFRJ, kada se govori o pripadnicima "konstitutivnih naroda" koji kao manjine žive u susjednim državama. SFRJ je činila značajne napore za unapređenjem prava "svojih" manjina u drugim državama, kao i manjina u cjelini, kroz nekoliko međunarodnih inicijativa.192 Narodi koji su bili dio stanovništva "autonomnih pokrajina"-Vojvodine i Kosova, kao i druge manjinske skupine, smatrani su "nacionalnostima" ("narodnostima"). Ustav SFRJ je narodima i nacionalnostima dodjeljivao ista prava. Nacionalisti su imale "pravo na upotrebu svog jezika i pisma u ostvarivanju svojih prava i obveza" (čl. 171.). Bila je zabranjena diskriminacija na temelju nacionalne pripadnosti (kao i rasne, po spolu, jeziku, vjeroispovijesti, obrazovanju ili socijalnom statusu). Zagovaranje nacionalne neravnopravnosti i poticanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netolerancije bilo je suprotno Ustavu i kažnjivo. Bila je zajamčena sloboda vjeroispovijesti za sve

192 Podnošenje nacrta Deklaracije o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, jezičnih i vjerskih manjina, Rezolucija Opće Skupštine UN. br. 47/135 od 18.12.1992. god.; Zauzimanje stava da Završni akt KESS iz Helsinkija (1975. god.) treba sadržavati odredbe o manjinama.

-77-

građane. I same Pokrajine bile su proglašene za "konstitutivne dijelove" SR Srbije i imale su značajan utjecaj u federaciji, putem njihovog uključivanja u tijela vlasti, uključujući i Savezno Predsjedništvo.

Nakon raspada SFRJ, od preostalih Republika Srbije i Crne Gore, stvorena je SR Jugoslavija 1992. godine usvajanjem novog Ustava. Dvije godine ranije, SR Srbija je izmijenila status svojih "konstitutivnih dijelova", Autonomnih Pokrajina Vojvodine i Kosova, značajno smanjujući njihovu autonomiju.

Za razliku od ostalih manjina u SRJ, npr. Mađara, Slovaka, Rusina i Rumunja kojima je i u bivšem sustavu reguliran manjinski status, Hrvati kao konstitutivni narod SFRJ nisu uživali prava iz oblasti kolektivnih prava, kao što su pravo na upotrebu svog jezika i pisma, pravo na obrazovanje na materinjem jeziku, pravo na informiranje na materinjem jeziku, te pravo na izražavanje nacionalne kulture. Tako se danas prava zajamčena zakonodavstvom SR Jugoslavije, te Republike Srbije i Crne Gore na primjenjuju na hrvatsku nacionalnu zajednicu u toj državi. To je u suprotnosti s međunarodnim normama i međunarodnim obvezama koje je SRJ prihvatila, ali i međudržavnim sporazumom između SRJ i Republike Hrvatske,193 gdje se u čl. 8. izrijekom navodi "Srbima i Crnogorcima u RH i Hrvatima u SRJ Ugovorne stranke jamčit će sva prava koja im pripadaju na temelju međunarodnog prava." Dakle, pravni temelj za uređenje manjinskog statusa Hrvatima u SRJ postoji.

6.2. Zaštita etničkih, kulturnih i jezičnih posebnosti

Pored individualnih prava i sloboda koja uživaju svi građani SRJ, pripadnicima manjina se jamče i "međunarodno priznata" kolektivna prava. Ta su zajamčena prava usmjerena očuvanju njihovog nacionalnog identiteta, a trebala bi se ostvarivati kroz zaštitu etničkih, kulturnih i jezičnih posebnosti manjinskih skupina.

Pravo na privatnu i javnu upotrebu jezika i pisma jedno je od temeljnih kolektivnih prava manjina. Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma (1991.) utvrđuje da općine svojim aktima reguliraju kada su i jezici manjina na njihovu teritoriju u službenoj upotrebi. Statutom općine utvrđuje se jezik odnosno jezici

193 Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ, sklopljen 23. kolovoza 1996. god. u Beogradu, potvrđen 3. listopada 1996. god., stupio na snagu 18. listopada 1996. god., NN-MU 10/96.

-78-

koji su u službenoj upotrebi (čl. 11). Zakonom nisu predviđeni kriteriji kojim bi se općine morale uvažavati, npr. udio određene manjine u stanovništvu. U Vojvodini su u službenoj upotrebi i jezici manjina koje su po brojnosti daleko manje od hrvatske. Hrvatski jezik je do sada u službenoj upotrebi samo u Subotici, iako je hrvatska nacionalna zajednica po brojnosti treća u Vojvodini.

Mogućnosti za osnivanje prava na obrazovanje na materinjem jeziku znatno su reducirane u odnosu na stanje koje je postojalo po ustavnom i zakonskom sustavu iz 1974. godine. Ustav Vojvodine iz 1974. godine jamčio je pripadnicima manjina predškolsko i osnovno obrazovanje na vlastitom jeziku, a srednjem, višem i visokom obrazovanju ovo pravo ostvarivano je u skladu sa zakonom (čl. 189). Hrvati u SRJ nemaju nikakvih obrazovnih ustanova, a učenici hrvatske nacionalne pripadnosti nemaju mogućnost izučavati svoju nacionalnu povijest i kulturu.194 Vrlo je malo građana hrvatske nacionalnosti zaposleno u državnim organima i prosvjeti. Oni se često proglašavaju tehnološkim viškom ili prebacuju na manje važna radna mjesta.195

Značajnu funkciju u ostvarivanju prava pripadnika nacionalnih manjina imaju listovi i časopisi na jezicima manjina. U odnosu na 1979. godinu broj listova na jezivima manjina u 1995. godini smanjio se za 46,55%, u odnosu na 1990. za 43,64%, a u odnosu na 1991. za 26,19%.196 Od hrvatskih novina postoje "Glas ravnice" koji je mjesečnik i crkveni list "Zvonik". Na lokalnom radiju Subotice postoji emisija od jednog sata, pet puta tjedno.197

U SRJ, pravo i sloboda izražavanja nacionalne kulture, kada je riječ o Hrvatima je vrlo restriktivno. Pokušaj registriranja npr. po jednog hrvatskog kulturnog društva u Somboru i u Srijemskoj Mitrovici nije uspio jer vlasti otvoreno odbijaju registraciju.198 U SRJ postoji ukupno pet udruženja koja njeguju kulturni identitet Hrvata. Općina Subotica pomaže dva kulturna društva i dvije novine. Izvršno vijeće Vojvodine i Ministarstvo za kulturu Srbije financirali su neke od aktivnosti od dva bunjevačka kulturna društva iz Subotice: Obnoviteljske bunjevačke matice i Bunjevačkog kulturnog centra. U sporu oko etničkog identiteta Bunjevaca vlasti pomažu one organizacije i pojedince koji insistiraju na

194 SAMARDŽIĆ, M.: Položaj manjina..., op. cit., p. 67195 Ljudska prava u SRJ 1998., II. Ljudska prava u primjeni, točka 3.12.5.2 Hrvati, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 1998.196 Informacija Izvršnog vijeća Vojvodine o izdavačkoj djelatnosti i društveno- ekonomskim uvjetima izdavanja knjiga, ožujak 1997.g.197 Prava nacionalnih manjina u SRJ, Press-služba DSHV, 18. veljače 1999.198 Ibidem

-79-

bunjevačkoj etničkoj posebnosti, iako veći dio Bunjevaca sebe smatra Hrvatima. Krajem rujna 1996. godine potpredsjednik Vlade Srbije dr. Ratko Marković izjavio je prilikom posjeta Subotici, da će "Bunjevci dobiti status naroda u Republici Srbiji jer ova etnička skupina nema druge matične države osim Srbije, odnosno SRJ."199

U SRJ ne postoji posebno pravo manjina na razmjernu zastupljenost u organima vlasti. Tek pod istim uvjetima kao i Srbi i Crnogorci, pripadnici manjina mogu isticati kandidate na izborima. Teritorij Vojvodine bio je podijeljen na dvije izborne jedinice na republičkim izborima 1992. i 1993. i saveznim izborima prosinca 1992., a na sedam izbornih jedinica na saveznim izborima 1996. i republičkim 1997. Povećanjem broja izbornih jedinica prag je sa formalnih 5% stvarno znatno povećan, što je nepovoljno za manjine. Na taj način jedino Mađari, zbog svoje brojnosti, imaju realne izglede da dobiju predstavnike u skupštinama. Prilikom određivanja izbornih jedinica manjinske zajednice, posebno Mađari i Hrvati, pažljivo su podijeljeni u više izbornih jedinica, što smanjuje mogućnost izbornog uspjeha njihovih političkih organizacija.200 Političke stranke Hrvata u SRJ su: Demokratski savez Hrvata Vojvodine (DSHV), osnovan 1990. godine i Hrvatski narodni savez (HNS), osnovan 1998. godine. Hrvati u Crnoj Gori nisu politički organizirani.

6.3. Hrvati u SRJ i odnosi s matičnom državom

Suradnja hrvatske nacionalne manjine u SRJ s nacijom kojoj etnički pripada, jedan je od uvjeta za očuvanje njenih nacionalnih karakteristika. Iako žive u skladu sa socijalno-političkim i kulturnim uvjetima današnje SRJ, oni predstavljaju dio hrvatskog nacionalnog korpusa na koji svakako utječe razvoj hrvatske nacije kao cjeline, kao što i položaj te manjine ostvaruje određen utjecaj na politiku države matičnog naroda – Republike Hrvatske.

Pravo manjine na suradnju s pripadnicima svoje nacije u drugim državama” regulirano je čl.48. Ustava SRJ (1992.), te čl.74. Ustava Republike Crne Gore.201

Isto tako, pravo manjine na uspostavljanje i održavanje veza s matičnim narodom 199 NIN, 11. listopada 1996. god.200 Izborne jedinice u brojkama, SZS, Beograd, 1996.201 Cf. supra točku 4.1.

-80-

dio je “općih pravnih načela” sukladnih stavku 1., čl.38.(c) Statuta Međunarodnog Suda.202 Osim toga, ovo je pravo povezano i s normama međunarodnog prava koje reguliraju položaj pojedinaca u međunarodnoj zajednici.

Pravo hrvatske manjine u SRJ na ostvarivanje suradnje s matičnom državom, uvjetovano je djelovanjem triju faktora. Prvo, političkom atmosferom u odnosima između Republike Hrvatske i SRJ, te dinamici uspostavljanja normalizacije odnosa, nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciju odnosa 203

između RH i SRJ, 23.08.1996.god. Tako se u čl.8. Sporazuma navodi: “Srbima i Crnogorcima u RH i Hrvatima u SRJ Ugovorne stranke jamčit će sva prava koja im pripadaju na temelju međunarodnog prava”. Nakon potpisivanja Sporazuma, otvorena je mogućnost za bilateralnu suradnju, te je sklopljeno ukupno 12 međunarodnih ugovora između RH SRJ, koji reguliraju širok spektar međudržavnih odnosa.204 Najvažnije za poboljšanje položaja hrvatske manjine u SRJ bila je uspostava diplomatskih odnosa između RH i SRJ, 9. rujna 1996. godine. Zatim ugovori o: pograničnom prometu (1997); međunarodnom cestovnom prijevozu (1997); određivanju graničnih prijelaza (1997); reguliranju graničnog željezničkog prometa (1997); Konzularna konvencija (1997); Protokol o postupku organiziranog povratka (1998) itd.

Drugi faktor važan za suradnju Hrvata s matičnom državom je stupanj demokracije ili demokratičnosti političkog sustava u SRJ i društva u kojem žive. Hrvatska manjina je u specifičnoj situaciji i zbog složenosti odnosa Hrvatske i SRJ. Prema istraživanjima Helsinškog odbora, pripadnici manjina na različite načine doživljavaju svoj položaj. Ponašanje države u praksi i samih građana Srba prema pripadnicima određenih manjina, usko je povezano sa stanjem odnosa između države SRJ i matične države određene manjine. Na primjeru hrvatske manjine najlakše je pratiti ovu vrstu oscilacija.205

I na kraju treći, ali ne i najmanje važan faktor, o kojem ovisi odnos manjine i matične države je spremnost matičnog naroda na suradnju i orijentacija politike “države matičnog naroda” prema “državi manjine”. U tom pogledu RH razvija

202VUKAS, B.: Etničke manjine…, op.cit., p.22203Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ, 23. kolovoza 1996, Beograd, NN-MU 10/96.204Pregled bilateralnih međunarodnih ugovora RH i SRJ, http://www.mvp.hr/mvprh 205URL:www.helsinki.org.yu/god/manj1.htm

-81-

svoje odnose s Hrvatima u SRJ na temelju svoje ustavne obveze iz čl.10. Ustava RH206, gdje se između ostalog navodi: “…Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.” U svom odnosu prema Hrvatima u SRJ, RH poštuje političku neovisnost, teritorijalni integritet te ustavno i političko uređenje SRJ, sukladno međunarodnom pravu. Naravno, ne bi bilo kršenje međunarodnog prava kada bi RH uobičajenim putovima međunarodnog općenja intervenirala u slučajevima u kojima bi SRJ kršila temeljna načela međunarodnog prava ili ne bi izvršavala obveze koje je u odnosu na hrvatsku manjinu preuzela bilateralnim i drugim međunarodnim sporazumima.

Politika tolerancije prema svim susjednim državama, posebno prema SRJ, svakako je alternativa nacionalnim sukobljavanjima na ovim prostorima. Sljedeći takvu politiku RH je ponudila SRJ sporazum o međusobnoj zaštiti manjina u 14 članaka, koji bi osigurao najvišu razinu pravne zaštite manjina, te očuvanje i razvitak njihovih nacionalnih identiteta. SRJ se o ovom ponuđenom sporazumu još uvijek nije očitovala.

206Ustav Republike Hrvatske, NN broj:56, 22.prosinca 1990.-82-

7. STAV SRJ PREMA MANJINSKOM PITANJU I NJEGOVO ZNAČENJE ZA MEĐUNARODNE ODNOSE

Zaštita prava manjina je samo jedna od mnogih obveza u domeni ljudskih prava, koje je SRJ prihvatila. SRJ je pristupnica najvažnijih međunarodnih dokumenata koji se odnose na zaštitu prava i sloboda manjina, a unutrašnje zakonodavstvo u velikoj mjeri odgovara međunarodnim standardima postavljenim ovim instrumentima.207 Isto tako, trema navesti da je SRJ 1998. god. ratificirala Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, iako nije dobila poziv da to učini.208

Iako je eskalacija Kosovske krize dodatno otežala proces demokratizacije SRJ, prije svega Srbije, a odnos saveznih vlasti i većinskog naroda prema Crnoj Gori i njezinoj novoj, proeuropskoj politici, aktualizirao buduće konstituiranje ove države, međunarodne inicijative mogu i nadalje dati važan doprinos unapređenju poštivanja ljudskih prava i prava manjina u SRJ.

Budući da su etnički odnosi i postupanje prema manjinama jedno od najvažnijih pitanja sigurnosti i stabilnosti na Balkanu, perspektive za mir u regiji u velikoj mjeri će ovisiti o sposobnosti, kako same SRJ da osigura rješenja za problem nacionalnih manjina, tako i međunarodne zajednice da usuglasi zajedničku strategiju prema ovoj regiji i državi. Pri tome se polazi od stava da je pojam države koji se izjednačava s pojmom jednog naroda, jedne kulture, jedne vjere i jednog jezika, ne samo nepoželjan, već zapravo nemoguć, ako se pri tome odbace, na većem dijelu Balkana dominirajuće metode: “etničko čišćenje” i nasilna “asimilacija”. Zato sva ponuđena rješenja međunarodnih institucija imaju za cilj osiguranje manjinskih prava, bez osporavanja granica postojećih država, te bi se na taj način pomirilo poštivanje različitosti s poštivanjem suvereniteta postojećih država.

____________________207Cf. supra točku 4.3.208Uvjet za takav poziv je članstvo u OSCE, a članstvo SRJ u toj organizaciji je prekinuto od 1992. godine.

-83-

Pravi izazov za sve nacionalne države predstavlja integriranje svog stanovništva, bez obzira na razlike, u zajednički državni prostor u kome se pravila koegzistencije i građanske kulture poštuju od strane svih. Jedni smatraju da postizanje ovog cilja potrebno deaktivirati politički naboj etnonacionalizama, odvajanjem kulture od politike i dodjeljivanjem svih glavnih kulturnih prava (jezičnih, vjerskih, itd.) manjinama. Kulturna bi autonomija tako trebala spriječiti zahtjeve za teritorijalnom autonomijom. Problem ovog liberalnog pristupa je u tome što je ponekad teško povući granicu između ovih dvaju kategorija.

To se pokazalo posebno problematičnim na Balkanu, gdje manjine smatraju da se u građanskom konceptu državnog dodjeljivanja podjednakih prava svim građanima skriva premoć dominantne nacionalne skupine. S druge strane, dominantna nacionalna skupina gleda na etničke manjine kao na potencijalnu “petu kolonu” susjednih država. ova “etnoparanoja” u stvari znači da manjine ne vjeruju pravnim jamstvima sve dok kolektivnim pravima nije pridodana i teritorijalna autonomija, a da glavne nacionalne skupine odbijaju dodijeliti teritorijalnu autonomiju zato što strahuju od iredentizma i mogućeg raspada države.

Drugačiji pristup podrazumijevao bi da manjine steknu mogućnost učešća u državi, tako što bi dobile status “konstitutivnog naroda”, kolektivna prava i teritorijalnu autonomiju u regijama u kojima se nalaze u većini, kao i pravo stavljanja veta prilikom donošenja zakona koji ih se izravno tiču. Ovakav se pristup, na prostoru o kojemu se raspravlja, ne bi odvijao bez rizika. U politikama zapadnih demokracija sadržan je jedan pokušaj da se razlika između građanskog koncepta individualnih prava i koncepta kolektivnih prava izbriše. Tako se prava nacionalnih manjina definiraju kao kolektivno korištenje individualnih prava.209

Ovakav pristup posebno se prihvaća u Vijeću Europe, koji se od svih međunarodnih institucija najviše bavi pitanjima prava manjina, posebno zbog svog odnosa prema postkomunističkim zemljama koje teže tome da uđu u europske institucije.

Tako je na Bečkom samitu u listopadu 1993. godine Vijeće Europe pristupilo preciznoj razradi Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, koja je u studenom 1994. godine usvojena na Vijeću ministara. U njoj se navodi da je:

____________________209Više o tome cf.: LOHMANN, G.: “Kolektivna” Ljudska prava radi zaštite manjina, Politička misao, Vol. XXXVI, (1999.), br.4, p. 38-48

-84-

“Zaštita nacionalnih manjina i prava pripadnika tih manjina sastavni dio zaštite ljudskih prava i da kao takva predstavlja područje međunarodne suradnje”.210

Dokument jasno ističe da će kršenje prava manjina od strane određene države imati utjecaj na njene odnose s ostalim državama potpisnicama. Ovo je važan stavza one zemlje koje su za prioritet svoje vanjske politike postavile priključenje zapadnim asocijacijama. Pristup Vijeća Europe pitanju manjinskih prava, koja proizlaze iz ljudskih prava, omogućuje da pripadnik manjinske zajednice koji je iscrpio zakonska sredstva u svojoj državi, uputi žalbu Europskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Odluke Europskog suda su obvezujuće za zemlje članice Vijeća i mogu ih prisiliti da promijene svoje zakone o manjinama.

U preporuci Vijeća Europe 1201. par.11., kaže se sljedeće: “U oblastima u kojima čine većinu, pripadnici manjina imaju pravo na lokalnu vlast i autonomiju ili na specijalni status u skladu sa specifičnom povijesnom i teritorijalnom situacijom i s unutrašnjim zakonima države”. Ova preporuka ima svoju ulogu u okvirima bilateralnih odnosa zemalja članica.

OSCE dokument o nacionalnim manjinama, koji je usvojen u Kopenhagenu 1990. god. predstavlja drugi, i u političkom smislu izravniji pristup. Za razliku od konvencije Vijeća Europe, dokument su potpisali šefovi svih država članica OSCE iz čega proizlaze političke obveze poštivanja manjinskih prava, počevši od najelementarnijeg: samoopredjeljenja, odnosno prava osobe da se izjasni kao pripadnik određene manjine.

Inicijativa od strane EU za stvaranje Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu211 konačno je osigurala čvrst europski oslonac regiji. Pakt o stabilnosti ima za cilj jačanje zemalja jugoistočne Europe u njihovu nastojanju da potiču mir, demokraciju, poštivanje ljudskih i manjinskih prava i ekonomskog blagostanja kako bi se postigla stabilnost u cijeloj regiji. Međutim, trajni mir i stabilnost u jugoistočnoj Europi bit će moguć tek kad demokratska načela i vrijednosti posvuda pronađu svoje mjesto, uključujući i SR Jugoslaviju. U svojem III. poglavlju – ciljevi, navodi se kako je SRJ dobrodošla kao punopravna i ravnopravna sudionica Pakta o stabilnosti, uzimajući u obzir poštivanje načela i ciljeva Pakta. Ovom inicijativom EU i SAD pomogle su približavanju država regije izgledima za njihovu cjelovitu integraciju u svoje strukture. Međutim

____________________210Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, Odjeljak I., čl.1.211Pakt o stabilnosti za jugoistočnu Europu, Köln, 10. lipnja 1999., u: Vjesnik, 16.07.1999., p. 10-11

-85-

konačni uspjeh Pakta uvelike će ovisiti o naporima zainteresiranih država da realiziraju ciljeve pakta i razviju regionalnu suradnju putem multilateralnih i bilateralnih sporazuma.

Stav SRJ prema manjinskom pitanju najjasnije se pokazao eskalacijom Kosovske krize, koja je nastala kao rezultat sustavnog i u širokim razmjerima provođenog terora državnih vlasti protiv vlastitih građana –pripadnika manjine. Odgovarajući na ovaj izazov “međunarodna zajednica” je jasno pokazala u kojem pravcu će se razvijati i na koji način će se u budućnosti tretirati flagrantno kršenje ljudskih prava i prava manjina u regijama koje su od posebnog značenja za međunarodne odnose. SRJ se samoizolirala od međunarodne zajednice nedopuštajući primjenu većine temeljnih civilizacijskih vrijednosti u području ljudskih prava i prava manjina. Budući da se ovakav stav povezuje sa političkim motivima vladajuće nomenklature, treba očekivati da će se njihovom promjenom otvoriti potpuno drugačiji procesi.

-86-

Z A K LJ U Č A K

Fenomen nastanka manjina posljedica je niza povijesnih događaja koji su se odvijali u različitim društvenim i političkim okolnostima. Pojava manjina je usko povezana s nastankom i razvojem koncepta “jedna nacija – jedna država”, koji se prvi put javlja u XVIII. stoljeću, a progresivni razvoj doživljava u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća. I danas, unatoč snažnim i integrativnim procesima, utjecajima različitih asimilacijskih mehanizama i procesu globalizacije, broj nacija i njihovih država u stalnom je porastu, a brojni nacionalni pokreti i dalje proizvode nove nacije i nove nacionalne manjine. Nesklad između etničkih i političkih granica predstavlja stalni izazov za stvaranje novih nacionalnih država i novih manjina.

Većinu država čini i njima upravlja etnička skupina s najvećim postotkom stanovništva. Problem nastaje kada takve etničke skupine sebi dodjeljuju status i privilegije koje isključuju ili marginaliziraju manjinske nacionalne skupine u istoj državi. U praksi su ove privilegije najčešće usmjerene protiv interesa manjina, prisiljenih da poštuju “građanske” norme, koje doživljavaju kao odraz superiornog položaja dominantne zajednice. Sama definicija državljanstva u većini nacionalnih država sadrži dvostruki status, ali je očigledno da država pripada “glavnom narodu”. Manjine državu vide kao instrument dominantne nacionalne skupine i zato teško prihvaćaju određenje državljanstva (države) koje se jasno poziva na identitet dominantne nacionalne skupine.

Problem manjina i njihove međunarodne zaštite aktualiziran je u procesu stvaranja europskih nacionalnih država. Nacionalne zajednice koje su ostale odvojene od većine svojega naroda i njegove nacionalne države postale su problemom za neke višenacionalne države, ali i za međunarodne odnose. Ovaj problem se pokušao riješiti uvođenjem međunarodne zaštite manjina. Radilo se o počecima jedne nove koncepcije u tretiranju ljudskog bića koja je kasnije dobila nove dimenzije, a do danas još nije ostvarila svoje civilizacijsko poslanstvo.

Međunarodne akcije za zaštitu prava manjina javile su se kao posljedica zahtjeva manjina za priznavanjem i zaštitom njihovih etničkih karakteristika, ali i zbog objektivne važnosti ovog pitanja za međunarodni mir i sigurnost. Na taj se

-87-

način ovo pitanje, zbog specifičnosti svoje pojavnosti i međunarodne implikacije koje izaziva, održalo kao tema i sadržaj suvremenih međunarodnih odnosa.

Univerzalnost manjinske problematike dokazuje i praksa međunarodnopravnog ali i “državnog” reguliranja ovih pitanja. Međutim, unatoč pravnoj regulaciji, prava se manjina flagrantno krše u mnogim državama uglavnom zbog nepostojanja precizne i općeprihvaćene definicije pojma “manjina”, što otvara prostor za različita tumačenja i negiranje postojanja manjinskih skupina u nekim državama. Na temelju sadašnjih odnosa u međunarodnoj zajednici i vizije budućnosti, čini se da će ostajati sve manje prostora za ovakva postupanja, pod izlikom da se radi o pitanjima koja su isključivo u nadležnosti države.

Imajući u vidu takvu perspektivu, može se očekivati da će se promicanje međunarodne suradnje, sigurnosti i razvitka demokracije sve više povezivati s nastojanjima za ravnopravnu i slobodnu egzistenciju manjina. Proces širenja EU usko se povezuje s načelima poštivanja ljudskih i manjinskih prava, te ove standarde postavlja kao uvjet pripadnosti svojemu civilizacijsko-kulturnom krugu.

O manjinama u međunarodnim odnosima može se raspravljati i s pozicije njihovog subjektiviteta, ali i kao faktora tih odnosa. Njihov subjektivitet proizlazi iz objektivnih mogućnosti djelovanja i mjere utjecaja na tokove međunarodne politike, a s obzirom na svoje temeljne značajke, sadržaj, pojavne oblike i konkretne vrijednosti, one objektivno predstavljaju jednu od varijabli međunarodnog političkog života.

Etnički odnosi i postupanje prema manjinama pokazali su se iznimno važnim pitanjem za sigurnost i stabilnost na Balkanu, posebno SR Jugoslavije. Perspektive za mir u ovoj državi u velikoj će mjeri ovisiti od sposobnosti da pronađe rješenja za problem nacionalnih manjina u svojoj državi.

Svi jugoslavenski ustavi sadrže odredbe o manjinskim pravima, ali su vidljive bitne razlike u stupnju predviđene zaštite manjina. U njima se status manjina regulira kroz slobode i prava pojedinaca – pripadnika manjina. Status manjine kao kolektiviteta je uglavnom nereguliran, a mehanizmi zaštite zajedničkih prava su nedovoljno razvijeni. Ipak, jamstva Ustava SRJ, kao i činjenica da međunarodni ugovori u jugoslavenskom pravnom poretku stoje iznad

-88-

zakona, u cjelini gledano, pružaju dobru osnovu za razvijanje sustava zaštite manjinskih prava.

Hrvati kao autohtone i homogene skupine žive na prostoru današnje SRJ, u Republikama Srbiji i Crnog Gori. U Srbiji je najveća koncentracija Hrvata na području AP Vojvodine, a nakon Kosovske krize Hrvata više nema na području Kosova. U Crnoj Gori Hrvati žive uglavnom na području Boke Kotorske. 1/3 stanovništva SRJ čine pripadnici manjina, a najveće manjinske skupine žive u Srbiji. Na temelju analize podataka dobivenih popisima stanovništva nakon II. svjetskog rata (promatrano razdoblje), vidljivo je da se broj i postotni udio pripadnika manjina, s izuzetkom Albanaca, Roma i Jugoslavena, konstantno smanjivao. Nacionalna struktura SRJ, od posljednjeg popisa 1991. god., bitno je izmijenjena i pogoršana u pogledu zastupljenosti manjinskog stanovništva u ukupnoj populaciji.

Uzimajući u obzir razdoblje od 1961. do posljednjeg popisa 1991., broj Hrvata u SRJ je smanjen za 45%. Ovako veliki pad broja nematičnog naroda jedne jugoslavenske republike nije istodobno zabilježen ni u jednoj drugoj republici bivše države. Toliko veliki pad broja jednog naroda, uz istodobno povećanje ukupnog broja stanovništva kroz cijelo promatrano razdoblje, rezultat je djelovanja mjera državne politike, uz druge objektivne okolnosti.

Raspadom SFRJ Hrvati u SRJ su se našli u položaju nacionalne manjine sa činjenicom da im do danas taj status nije službeno priznat. Prema svim do sada primjenjivanim kriterijima u određivanju statusa manjine, Hrvati u SRJ su trebali steći ovo pravo i status, jer, postojanje manjine sa svojim karakterističnim manjinskim obilježjima, objektivna je činjenica koja ne može ovisiti od nečije subjektivne volje.

Pravo hrvatske manjine u SRJ na ostvarivanje svog manjinskog statusa, uvjetovano je djelovanjem triju faktora:1. Političkom “atmosferom” u odnosima između Republike Hrvatske i SRJ, te

dinamici i kvaliteti uspostavljanja normalizacije odnosa;2. Razvojem demokracije u SRJ i njezinim otvaranjem prema međunarodnoj

zajednici. U slučaju raspada federacije ovaj će faktor imati značajan utjecaj na rješenje promatranog problema u odvojenim državnim kontekstima;

-89-

3. Zainteresiranošću Republike Hrvatske za ravnopravan tretman svih “dijelova hrvatskog naroda u drugim državama”, na temelju svoje Ustavne obveze, što do sada nije bio slučaj.

Mogućnost beskonfliktne akomodacije prava nacionalnih i etničkih zajednica je moguća, a ljudska prava i zaštita manjina dio su suvremenog shvaćanja demokracije i nezaobilazno pitanje suvremenih međunarodnih odnosa.

-90-

L I T E R A T U R A

-ALFREDSSON,G.: Report on "Equality and non-diserimination: Minority Rights", 7th International Colloguy on the European Convention on Human Rights, H/Coll (90)6, Council of Europe, Strasbourg, 1990.

-ANDRASSY, J.: Međunarodno pravo, Zagreb, 1961.

-de AZCARATE, P.: Protection of National Minorities, New York, 1967.

-BAGLEY, H.: General Principles and problems in the International Protection of Minorities, Geneve, 1950.

-BENOIT-ROHMER, F.: The Minority Question in Europe (Texts and Commentary), Council of Europe, Strasbourg, 1996.

-BREZNIK, D.: Demografske odlike stanovništva SRJ po nacionalnosti, Jugoslavenski pregled, br. 4., Beograd, 1993.

-BROWN, S.: World Interests and the Changing Dimensions of Security, St. Martin's Press, New York, 1994. -BUZAN, B.: People, State Fear: An Agenda for International Security Studies in the Post Cold War Era, Boulder Colorado, 1991.

-CHERNICHENKO, S. U: Doc. E/CN. 4/Sub. 2/AC. 5/1996/WP, par.1.

-DEUTSCH, K.: Natio-Building and National Development, Nation-Building, ed. Deutsch and W. Folltz, New York, Adherton, 1966.

-DESCHENES, J. U: Doc. E/CN. 4/Sub. 2/1985/31, par. 181.

-DEVETAK, S.: Manjine, ljudska prava, demokratija, NIŠRO "Oslobođenje", Sarajevo, 1989.

-DOMINI, M.: Manjinsko pitanje i međunarodni odnosi, Zagreb, 1984., magistarski rad.

-91-

-DINSTEIN, Y.: Collective Human Rights of Peoples and Minorities, The International and Comparative Law Quarterly, 25. January 1976.

-EIDE, A., U: Doc. E/CN. 4/Sub. 2/1993/34, par. 29.

-GAĆEŠA, N.: Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948., doktorska disertacija, Beograd, 1984. -GRIZOLD, A.: Međunarodna sigurnost, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1998.

-GURR, T.R.: Minorities at Risk: A Global Viewof Ethno-political Conflicts, Washington DC, US Institute of Peace Press, 1995.

-MACARTNEY, C. A.: National States and National Minorities, Oxford Universiti Press, London, 1934. -MARKOVIĆ, M.: Zaštita manjina (u sklopu međunarodne zaštite prava čovjeka), Beograd, 1956., dokt. diser.

-McKEAN, W.:Equality and Discrimination Under International Law, Claredon Press- Oxford, 1983.

-MOSKOWITZ, M.: Human Rights and World Order, London, 1959.

-O'BRIEN, C. C.: What Rights Should Minorities Have?, U: Minorities: A Questions of Human Rights, Ed. B. Whitaker, Pergamon Press, Oxford, New York, 1984.

-PETROVIĆ, R.: Etnički mešoviti brakovi u Jugoslaviji, Beograd, 1987.

-PRŽIĆ, I. A.: Zaštita manjina, Beograd, 1933.

-SAXENA, J. N. : International Protection of Minorities and Individual Human Rights, Indian Journal of International Law, 23, Jan-March 1983.

-92-

-SAMARDŽIĆ, M.: Položaj manjina u Vojvodini, Centar za antiratnu akciju, Beograd, 1998.

-SEKULIĆ, A.: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1989.

-SIGLER, J. A.: Minority Rights, A Comparative Study, London, Contributions in Political Science, No 104.

-SPASOVSKI, M.: Teritorijalni razmještaj naroda i nacionalnih manjina u SRJ, Jugoslavenski pregled, br. 1., Beograd, 1994.

-SUSIČ, E. in SEDMAK, D.: Tiha asimilacija- psihološki vidiki nacionalnoga odtujevanja, ZTT, Trst, 1983. -TATALOVIĆ, S.: Manjinski narodi i manjine, IP "Prosvjeta", Zagreb, 1997.

-TATALOVIĆ. S.: Etničke manjine i sigurnost, Politička misao, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, vol. 35.,br. 4. ,1998.

-THORNBERRY, P.: Is There a Phoenix in the Ashes?, Texas International Law Journal, Vol. 15, No. 3, Summer 1980.

-TONKOVIĆ, B.: Izlaganje o stanju hrvatske manjine u SR Jugoslaviji, Glasnik foruma hrvatskih manjina, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, vol.1, 1996.

-UIBOPUU, H. J.: The International Legal Status of Sovjet Minorities Today, Review of Socialist Law, 2, Dec. 1976.

-de VARENNES, F.: Language, Minorities and Human Rights, Martinus Nijhoff Publishers, The Hague, 1996.

-VUKADINOVIĆ, R.: Međunarodni politički odnosi, "Barbat", Zagreb, 1998.

-VUKADINOVIĆ, R.: Međunarodni politički odnosi, Zagreb, 1980.

-VUKAS, B.: Etničke manjine i međunarodni odnosi, Školska knjiga, Zagreb, 1978.

-93-

-VUKAS, B.: Međunarodna definicija manjina, Jugoslavenska revija za međunarodno pravo, XXXII, br.3, Beograd, 1985. -Opća enciklopedija, treće izdanje, JLZ, Zagreb, 1982., svezak 8.

-Vojna enciklopedija, drugo izdanje, Vojnoizdavački Zavod, Beograd, 1975.

-Politologija, Enciklopedičeskij slovar, "Moskovskij kommerčeskij universitet", Informacionno- analitičeskij i delovoj centr BIG-N, Moskva, 1993.

-American (San Jose) Convention on Human Rights, 1969., 65, American Journal of International Law 679.

-Human Rights, A Compilation of International Instruments, UN, New York, 1983.

-Seminar on the Promotion and protection of the Human Rights of national, Etnic and Other Minorities, Ohrid, Yugoslavia, 25 June-8 July 1974.

-British and Foreing State Papers 1814-1815, vol. II.

-British and Foreing State Papers 1877-1878, vol. LXIX.

-Izborne jedinice u brojkama, SZS, Beograd, 1996.

-Popis izbjeglica i ratom ugroženih lica koja se nalaze na teritoriju SRJ, Komesarijat za izbjeglice Srbije i Crne Gore i UNHCR, Beograd, 1996. -Specijalno izvješće Elizabet Ren o manjinama, Komisija za ljudska prva, E/CN. 4/1997/8, 25. listopad 1996. -Izvještaj o položaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 1998.

-Ljudska prava u SRJ 1998., II. Ljudska prava u primjeni, točka 3.12.5.2 Hrvati, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 1998.

-94-

-Izvještaj o položaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beogradu, URL: www. helsinki. org. yu/god/manj1. htm

-Izvješće Komiteta eksperata o ljudskim pravima Vijeću Ministara, 09.11.1973., Vijeće Europe. -Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ, NN-MU 10/96.

-Pakt o stabilnosti za jugoistočnu Europu, Koln, 1999., U: Vjesnik, 16.srpnja 1999., p.10-11.

-Informacija Izvršnog vijeća Vojvodine o izdavačkoj djelatnosti i društveno- ekonomskim uvjetima izdavanja knjiga, ožujak 1997.

-Prava nacionalnih manjina u SRJ, Press-služba DSHV, 18. veljače 1999.

-Helsinški završni dokument-OSCE-a iz 1975.

-Kopenhaška deklaracija o ljudskim dimenzijama CSCE (OSCE) iz 1990. -CEI instrument za zaštitu manjinskih prava iz 1994., CEI Centar za inform. i dokum., Trst, 1996. -Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina, Vijeće Europe, 1994.

-Povelja UN, San Francisko, 25.04.1945.

-Opća deklaracija o ljudskim pravima, Rezolucija Opće skupštine UN br. 217 A (III), 1948.

-Deklaracija o ukidanju svih oblika netolerancije i diskriminacije temeljene na vjeri ili uvjerenjima,1981.

-UN Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1992.

-95-

-Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije. Rezolucija Opće skupštine UN 2106 A (XX), 21. prosinca 1965.

-Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima,16.12.1966. Prilog Rezoluciji 2200A (XXI) Opće skupštine UN.

-Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida,1948.

-Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, 1950.

-Konvencija o sprečavanju svih oblika rasne diskriminacije, 1965.

-Konvencija o pravima djeteta,1989.

-Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju, UNESCO, Rez. 119, 11 UNESCO, UN Doc. CL/1462

-Prilog br.2 završnog dokumenta Samita Vijeća Europe, Beč, 9. listop.,1993.

-Rezolucija Opće Skupštine UN. br. 47/135, 18.12.1992.

-ICJ, Judgment of 11. July, 1996.

-P.C.I.J., 1930., Series b,No. 17.

-Doc. Vijeća Europe CM (98) 45 od 23. ožujka 1998. -E/CN. 4/52, Section V.

-E/CN. 4/703

-E/CN. 4/Sub. 2/157

-E/CN. 4/Sub. 2/1985/31

-E/CN. 4/Sub. 2/1993/34-96-

-E/CN. 4/Sub. 2/AC. 5/1996/WP.1

-E/CN. 4/Sub. 2/217

-Rezolucija Ekonomskog i socijalnog vijeća 5 (I), od 16.02.1946., Rezolucija 9 (II), od21.06.1946. -Rezolucija Opće skupštine UN 260 A (III), 9. pros.1948.

-Studija o pravima koja pripadaju etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, UN Doc. E/CN:4/Sub. 2/384-Izvješće Potkomisije za zaštitu manjina, E/CN. 4/385-Opći komentar br. 26 (61) , Komitet za ljudska prava, Doc. UN CCPR/C/21/ Rev. 1/Add. 8., 8. pros. 1997.

-Ustav Republike Hrvatske, NN br:56, 22.prosinca 1990.

-Ustav SR Jugoslavije, Službeni list SRJ, br. 1/92.

-Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 1/90.-Ustav Republike Crne Gore, Službeni list Republike Crne Gore, br. 48/92,

-Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 45/1991., čl. 2. i 3.

-Zakon o osnovnim školama Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 50/1992-1726, čl. 5.

-Zakon o društvenoj brizi o djeci, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 49/1992.,čl.45.

-Zakon o osnovnoj školi, Službeni list Republike Crne Gore, br. 34/1991-574.

-Činjenice i statistika, Ministarstvo za informacije RS, http://www.srbija- info.yu/

-97-

-Pregled bilateralnih ugovora RH i SRJ, http://www.mvp.hr/mvprh

-Prvi rezultati Popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih

gazdinstava 1991. godine, Nacionalni sastav stanovništva po opštinama, Statistički bilten br. 1934, SFRJ, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992.

-Konačni rezultati popisa stanovništva 1948., knjiga IX., SZS, Beograd, 1954.

-Popis stanovništva 1961. i 1971., SZS, Beograd, 1973.

-Popis stanovništva 1981., SZS, Beograd, 1983.

-Prvi rezultati popisa stanovništva Vojvodine 1991., Novi Sad, 1991.

-Priopćenje Saveznog ministarstva za vanjske poslove SRJ, Naša borba, 20. ožujka 1998. "Jugoslavija zatražila prijem u Vijeće Europe".

-NIN, 11. listopada 1996.

-Glasnik III. foruma hrvatskih manjina, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 1998.

-Information, FUEN, No. 18, Oct. 1985.

P R I L O Z I(Međunarodni dokumenti univerzalnog i regionalnog karaktera, ustavi SRJ,

RS i RCG sa izdvojenim odredbama o manjinama)

-Povelja UN, p.98-Opća deklaracija o ljudskim pravima, p.99-Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, p.100-Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, p.101-Europska konvencija za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, p.102-Završni akt KESS (1975.), p.103-Pariška povelja za novu Europu (1990.), p.104-105-Dokument Kopenhaškog sastanka o ljudskoj dimenziji KESS (1990.), p.106-109-Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina, p.110-118-CEI instrument za zaštitu manjinskih prava, p.119-124-Preuzeti međunarodni ugovori iz područja ljudskih prava koji obvezuju SRJ, p.125-126-Ustavi SRJ, RCG i RS, p.127-131-Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ, p.132-135-Pregled bilateralnih ugovora između RH i SRJ, p.136-137

-98-

IZVOD IZ POVELJE UJEDINJENIH NARODA

Mi narodi Ujedinjenih naroda odlučnida spasimo buduća pokoljenja od užasa koji je dva puta u toku našega života

nanio čovječanstvu neizrecive patnje,da ponovno potvrdimo vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i

vrijednost čovjeka, u ravnopravnost muškaraca i žena kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda,

da stvorimo uvjete potrebne za održavanje pravde i poštovanje obveza koje proistječu iz ugovora i ostalih izvora međunarodnog prava,

da potpomažemo socijalni napredak i poboljšanje životnih uvjeta u većoj slobodi,

pa u tu svrhuda budemo snošljivi i da živimo zajedno u miru kao dobri susjedi,da ujedinimo svoje snage za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, da

prihvatimo načela i da uvedemo načine koji jamče da se neće upotrijebiti oružana sila osim ako je to u općem interesu,

da upotrijebimo međunarodni mehanizam radi potpomaganja gospodarskog i socijalnog napretka sviju naroda,

odlučili smo da združimo svoje napore za ostvarenje tih ciljeva.

Član 1.Ciljevi Ujedinjenih naroda su:

3. Ostvarivati međunarodnu suradnju pri rješavanju međunarodnih problemagospodarske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode i pri razvijanju i poticanju poštovanja prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve bez razlike rase, spola, jezika ili vjere;

Član 13.Generalna skupština pokreće proučavanja i daje preporuke u cilju:

b) unapređivanja međunarodne suradnje na gospodarskom, socijalnom, kulturnom, obrazovnom i zdravstvenom polju i pomaganja ostvarenju prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, spol, jezik ili vjeru.

Napomena: Povelja je donesena 26. lipnja 1945. u San Francisku, Unitet Nation Conference on International Organization Documents, Vol. XV (1945), (UN Treaty Series Vol. 557, 638, 892)

-99-

IZVOD IZ OPĆE DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA

UVODPošto je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih

članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu;pošto je nepoštovanje i preziranje prava čovjeka vodilo barbarskim postupcima,

koji su vrijeđali svijest čovječanstva, i pošto je stvaranje svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i uvjerenja i biti slobodna od straha i nestašice proglašeno kao najviša težnja svakog čovjeka;

pošto je bitno da prava čovjeka budu zaštićena pravnim poretkom kako čovjek ne bi bio primoran da kao krajnjem izlazu pribjegne pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja;

pošto je bitno da se potiče razvoj prijateljskih odnosa medu narodima; pošto su narodi Ujedinjenih naroda u Povelji ponovo proglasili svoju vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjekove ličnosti i ravnopravnost muškarca i žena i pošto su odlučili da potiču društveni napredak i poboljšaju uvjete života u većoj slobodi;

pošto su se države članice obvezale da u suradnji s Ujedinjenim narodima osiguraju opće poštovanje i primjenu čovjekovih prava i osnovnih sloboda; pošto je opće shvaćanje ovih prava i sloboda od najveće važnosti za puno ostvarenje ove obveze;

GENERALNA SKUPŠTINA proglašava

Ovu opću deklaraciju o pravima čovjeka kao zajednički standard koji trebaju postići svi narodi i sve nacije da bi svaki pojedinac i svaki organ društva, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težio da učenjem i odgojem doprinese poštovanju svih prava i sloboda i da bi postupnim nacionalnim i međunarodnim mjerama bilo osigurano njihovo opće i stvarno priznanje i poštovanje kako medu narodima samih država članica, tako i medu narodima onih teritorija koje su pod njihovom upravom.

Član 2.

Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti.

(Proglašena Rezolucijom Opće skupštine UN broj 217(III), 10.prosinca 1948.god.)-100-

MEĐUNARODNI PAKT O GRAĐANSKIM I POLITIČKIM PRAVIMA

Države stranke ovoga Pakta, Smatrajući da je, u skladu s načelima proglašenim u Povelji Ujedinjenih naroda, priznanje prirođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu,

Priznajući da ta prava proizlaze iz prirođenog dostojanstva čovjekove osobe, Priznajući da se, u skladu s Općom deklaracijom o pravima čovjeka, ideal slobodnih ljudskih bića, koja uživaju građansku i političku slobodu i oslobođena su od straha i nestašice, može postići samo ako su stvoreni uvjeti prema kojima svatko može uživati svoja građanska i politička prava jednako kao i svoja ekonomska, socijalna i kulturna prava, Smatrajući da je, prema Povelji Ujedinjenih naroda, dužnost država da unapređuju opće i stvarno poštovanje prava i sloboda čovjeka,

Uzimajući u obzir da je pojedinac, imajući dužnosti prema drugim pojedincima i prema zajednici kojoj pripada, dužan da uznastoji unapređivati i poštovati prava koja su priznata u ovom Paktu,

Članak 2.1. Svaka država stranka ovoga Pakta obvezuje se da će poštovati i osigurati

svim pojedincima na svojem području i podvrgnutima njezinoj sudbenosti prava priznata u ovom Paktu bez obzira na razlike kao što su one u rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, rodu ili kojoj god drugoj okolnosti.

Članak 26.Sve su osobe jednake pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na

jednaku zaštitu zakona. U tome treba da zakon zabrani svaku diskriminaciju i da zajamči svim osobama jednaku i djelotvornu zaštitu protiv diskriminacije na temelju bilo kojeg razloga kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovina, rod ili koja god druga okolnost.

Članak 27.U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezične manjine ne smije se

osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i prakticiraju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom.

(Dodatak Rezoluciji OSUN 2200 A (XXI) od 16. prosinca 1966, Stupio na snagu 23.3.1976)

-101-

IZVOD IZ MEĐUNARODNOG PAKTA O EKONOMSKIM, SOCIJALNIM I KULTURNIM PRAVIMA

UVOD

Države stranke ovoga Pakta,Smatrajući da je, u skladu s načelima proglašenim u Povelji Ujedinjenih

naroda, priznanje prirođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu,

Priznajući da ta prava proizlaze iz priro8enog dostojanstva čovjekove osobe,Priznajući i da se, u skladu s Općom deklaracijom o pravima čovjeka, ideal

slobodnih ljudskih bića, koja uživaju slobodu od straha i nestašice, može postići samo ako su stvoreni uvjeti prema kojima svatko može uživati svoja ekonomska, socijalna i kulturna prava jednako kao i svoja građanska i politička prava,

Smatrajući da je, prema Povelji Ujedinjenih naroda, dužnost država da unapređuju opće i stvarno poštovanje prava i sloboda čovjeka,

Uzimajući u obzir da je pojedinac, imajući dužnosti prema drugim pojedincima i prema zajednici kojoj pripada, dužan da uznastoji unapređivati i poštovati prava koja su priznata u ovom Paktu,

Članak 2.2. Države stranke ovoga Pakta obvezuju se da će zajamčiti da se prava

proglašena u ovom Paktu vrše bez diskriminacije bilo koje vrste na temelju rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovine, roda ili koje god druge okolnosti.

(Dodatak Rezoluciji OSUN 2200A(XXI) od 16. prosinca 1966, Pakt je stupio na snagu3.siječnja 1976)

Preuzeto iz: Tatalović, S.: Manjinski narodi i manjine, Prosvjeta, Zagreb,1997.

-102-

IZVOD IZ EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU PRAVA ČOVJEKA I TEMELJNIH SLOBODA

(Potpisana u Rimu 4. studenog 1950.)

Vlade potpisnice, članice Vijeća Evrope,Uzimajući u obzir Opću deklaraciju o pravima čovjeka što ju je Opća skupština

Ujedinjenih naroda objavila 10. prosinca 1948;Smatrajući da ta Deklaracija nastoji osigurati sveopće i djelotvorno priznanje i

primjenu tamo navedenih prava;Smatrajući da je cilj Vijeća Evrope postizanje većeg jedinstva između njegovih

članova, i da je jedan od načina postizanja toga cilja zaštita i razvijanje prava čovjeka i temeljnih sloboda;

Ponovo potvrđujući svoju duboku privrženost tim temeljnim slobodama koje su osnova pravde i mira u svijetu i koje su najbolje zaštićene istinskom političkom demokracijom s jedne strane, i zajedničkim shvaćanjem i zajedničkim poštivanjem prava čovjeka od kojih te slobode ovise s druge strane;

Odluče, kao vlade evropskih država koje su vodene istinskim duhom i koje u zajedničkoj baštini imaju političke ideale i tradicije poštivanja slobode i vladavine prava, da poduzmu početne mjere za osiguranje kolektivnog jamstva izvjesnih prava navedenih u Općoj deklaraciji; Sporazumjele su se u sljedećem:

Član 14.Uživanje prava i sloboda priznatih u ovoj Konvenciji mora se osigurati bez

diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, bogatstvo, rod, ili koja god druga okolnost.

Preuzeto iz:Tatalović,S.:Manjinski narodi i manjine, Prosvjeta,Zagreb,1997.g.

-103-

IZVOD IZ ZAVRŠNOG AKTA KONFERENCIJE O SIGURNOSTI I SURADNJI U EUROPI (1975.)

VII. Poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja

Države sudionice poštovat će ljudska prava i osnovne slobode, uključujući i slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja, za sve, bez razlike na rasu, spol, jezik i vjeru.

One će unapređivati i poticati puno ostvarivanje građanskih, političkih, ekonomskih, društvenih, kulturnih i drugih prava i sloboda koje sve proistječu ih dostojanstva urođenog ljudskoj ličnosti i koje su bitne za njen slobodan i puni razvoj.

U okviru ovoga države sudionice priznavat će i poštovat će pravo pojedinca da ispovijeda, sam ili u zajednici s drugima, vjeru ili uvjerenje, djelujući u skladu s onim što mu njegova savjest nalaže.

Države sudionice na čijem teritoriju postoje nacionalne manjine poštovat će pravo osoba koje pripadaju ovim manjinama na jednakost pred zakonom, pružit će im punu mogućnost za stvarno uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda i štitit će na taj način, njihove legitimne interese u ovoj oblasti.

Države sudionice priznaju univerzalno značenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, čije je poštovanje bitan činilac mira, pravde i blagostanja, potrebnih za osiguranje razvoja prijateljskih odnosa i suradnje medu njima kao i medu svim državama.

One će stalno poštovati ova prava i slobode u svojim međusobnim odnosima i nastojat će zajednički i pojedinačno, uključujući i u suradnji s Ujedinjenim narodima, unaprijediti njihovo univerzalno i efikasno poštovanje.

One potvrđuju pravo pojedinca da poznaje svoja prava i dužnosti u ovoj oblasti i da djeluje u skladu s njima.

U oblasti ljudskih prava i osnovnih sloboda države sudionice će djelovati u skladu s ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda i s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima. One će isto tako ispunjavati svoje obveze sadržane u međunarodnim deklaracijama i sporazumima iz ove oblasti, uključujući između ostalog i Međunarodne paktove o ljudskim pravima, ako su njima vezane.

Preuzeto iz: Tatalović, S.: Manjinski narodi i manjine, Prosvjeta, Zagreb, 1997.

-104-

IZVOD IZ PARIŠKE POVELJE ZA NOVU EUROPU (1990)

Novo doba demokracije, mira i jedinstvaMi, predsjednici država ili vlada država sudionica na KESS-u, okupili smo se u

Parizu u vrijeme dubokih promjena i povijesnih očekivanja. Završilo je doba konfrontacija i podjela Evrope. Izjavljujemo da će od sada naši odnosi biti zasnovani na poštovanju i suradnji.

Evropa se oslobađa nasljeđa prošlosti. Odvažnost ljudi, snaga volje naroda i moć ideja Završnog akta iz Helsinkija otvorili su novo doba demokracije, mira i jedinstva u Evropi.

Ovo je vrijeme za ostvarenje nada i očekivanja naših naroda što se njegovalo desetljećima; postojana provedba demokracije zasnovana na ljudskim pravima i temeljnim slobodama; prosperitet putem ekonomskih sloboda i socijalne pravde; te jednaka sigurnost za sve naše zemlje.

Deset načela Završnog akta vodit će nas prema ambicioznoj budućnosti upravo onako kako su nam osvjetljavali put prema boljim odnosima proteklih 15 godina. Puno ostvarivanje svih obveza KESS-a mora činiti osnovu za inicijative o kojima danas govorimo, kako bi osposobili naše narode na žive u skladu s njihovim težnjama. Ljudska prava, demokracija i vladavina zakona

Mi se obvezujemo da izgrađujemo, učvršćujemo i jačamo demokraciju kao jedini sustav vlasti naših naroda. U tom nastojanju mi ćemo ustrajati kod slijedećeg:

Ljudska prava i temeljne slobode jesu prava stečena rođenjem svakog ljudskog bića, neotuđiva su i zajamčena zakonom. Njihova zaštita i unapređivanje prva je obveza vlade. Njihovo poštovanje bitno je jamstvo protiv premoći države. Njihovo praćenje i ostvarivanje temelji su slobode, pravde i mira.

Demokratska vlada osniva se na volji naroda, valjano izraženoj kroz slobodne i nepristrane izbore. Temelj demokracije je poštovanje osobe i vladavina prava. Demokracija je najbolje jamstvo slobode izražavanja, tolerancije svih društvenih grupa, te jednakih šansi za svaku osobu.

Demokracija, za svojim predstavničkim i pluralističkim obilježjem, nameće odgovornost biračkom tijelu, obvezu javne vlasti da se ravna prema zakonu o pravdi i da ih nepristrano izvršavaju.

-105-

Ničija volja ne može biti iznad zakona. Mi potvrđujemo da, bez diskriminacije, svaki pojedinac ima pravo na:

-slobodu mišljenja, savjesti i vjere ili vjerovanja, slobodu izražavanja,-slobodu udruživanja i mirnog okupljanja, slobodu kretanja;nitko neće biti:

-izvrgnut samovoljnom hapšenju ili pritvaranju,-izvrgnut mučenju ili drugim okrutnostima, neljudskim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem;

svatko također ima pravo:-da poznaje i ravna se prema svojim pravima,-da sudjeluje u slobodnim i nepristranim izborima,-da mu se nepristrano i javno sudi ako ga se optuži za prijestup,-da ima svojinu sam ili udružen te da razvija privatno poduzeće, da uživa svoja ekonomska, društvena i kulturna prava.

Mi potvrđujemo da će se etnička, kulturna, jezična i vjerska samosvojnost nacionalnih manjina štititi i da oni koji pripadaju nacionalnim manjinama imaju pravo slobodno izražavati, čuvati i razvijati samosvojnost bez bilo kakve diskriminacije i u punoj jednakosti pred zakonom.

Osigurat ćemo da svatko dobije efikasan nacionalni ili internacionalni pravni lijek protiv bilo koje povrede njegovih prava.

Puno poštovanje ovih uputa čvrst je temelj na kojem ćemo tražiti izgradnju nove Evrope.

Naše će države surađivati i podupirati jedna drugu radi stvaranja neopozivih demokratskih probitaka.

Preuzeto iz:Tatalović,S.: Manjinski narodi i manjine, Prosvjeta, Zagreb, 1997.

-106-

IZVOD IZ DOKUMENTA KOPENHAŠKOG SASTANKA

KONFERENCIJE O LJUDSKOJ DIMENZIJI KESS (1990)

Države sudionice pozdravljaju s neskrivenim zadovoljstvom osnovne političke promjene koje su se dogodile u Evropi od Prve konferencije o ljudskim dimenzijama na KESS-u u Parizu 1989. One priopćavaju da su aktivnosti KESS-a značajno pridonijele ovim promjenama i da su ovi događaji uveliko unaprijedili primjenu odredaba Završnog akta i odredaba drugih dokumenata KESS-a.

Opći pristup (30) Države sudionice prihvaćaju da pitanja koja se odnose na nacionalne manjine mogu biti zadovoljavajuće riješena; samo u demokratskom političkom okruženju zasnovanom na vladavini Zakona s djelotvornim nezavisnim sudstvom. Takvo okruženje jamči puno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, jednaka prava i pravni položaj svim građanima, slobodno izražavanje svih njihovih legitimnih interesa i težnji, politički pluralizam, društvenu obzirnost i primjenu zakonskih pravila koja postavljaju efikasna ograničenja zloupotrebi vlasti.

Države također prihvaćaju da je važna uloga nevladinih organizacija, uključujući političke partije, sindikate, organizacije koje se bave pitanjem ljudskih prava, te religiozne grupe u podupiranju snošljivosti, kulturne raznolikosti i rješavanju pitanja koja se odnose na nacionalne manjine.

Države, nadalje potvrđuju da je poštovanje prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama, kao dijela općeprihvaćenih ljudskih prava, bitni činilac mira, pravde, stabilnosti i demokracije.

(31) Osobe koje pripadaju nacionalnim manjinama imaju pravo da u potpunosti i djelotvorno uživaju ljudska prava i temeljne slobode bez bilo kakve diskriminacije i uz punu jednakost pred zakonom.

Države sudionice donijet će, ako je to potrebno, posebne mjere radi osiguranja osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama, pune jednakosti s drugim građanima u ostvarivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(32) Pripadnost nacionalnoj manjini je stvar individualnog izbora osobe i iz ostvarivanja takvog izbora ne smije proizići nikakva štetna posljedica.

Osobe koje pripadaju nacionalnim manjinama imaju pravo slobodno da izraze, sačuvaju ili razvijaju svoj etnički, kulturni, jezični ili vjerski identitet i da održavaju i razvijaju svoju kulturu u svim njenim aspektima, slobodni od bilo kakvog pokušaja asimilacije protiv njihove volje. Posebno imaju prava:

-107-

(32.1 ) - da slobodno koriste materinski jezik i privatno i javno;(32.2) - da osnivaju i održavaju vlastite obrazovne, kulturne i vjerske institucije,

organizacije ili udruženja koja mogu zatražiti, kako dobrovoljnu financijsku i drugu potporu, tako i javnu pomoć u skladu s nacionalnim zakonodavstvom;

(32.3) - da ispovijedaju i obavljaju svoje vjerske obrede, uključujući stjecanje, posjedovanje i korištenje vjerskih obilježja, te da provode vjerske obrazovne aktivnosti na svom materinskom jeziku;

(32.4) - da nesmetano stvaraju i održavaju, kako veze medu sobom unutar svoje domovine, tako i veze izvan granica s građanima drugih država s kojima dijele zajedničko etničko ili nacionalno porijeklo, kulturno nasljedstvo i vjerska uvjerenja;

(32.5) - da šire, da su im dostupne, te da izmjenjuju informacije na materinskom jeziku;

(32.6) - da osnivaju i održavaju organizacije ili udruženja unutar svoje zemlje i da sudjeluju u međunarodnim nevladinim organizacijama.

Obveze država sudionica(33) Države sudionice štitit će etnički, kulturni, jezični i vjerski identitet

nacionalnih manjina na njihovom teritoriju te će stvarati uvjete za unapređenje tog identiteta. One će poduzeti potrebne mjere u tu svrhu nakon odgovarajućih konzultacija, uključujući kontakte s organizacijama ili udruženjima manjina, u skladu s postupkom odlučivanja u pojedinoj državi.

Svaka takva mjera bit će sukladna načelima jednakosti i nepristranosti s obzirom na druge zainteresirane građane države.

(34) Države će nastojati osigurati da osobe koje pripadaju nacionalnim manjinama, usprkos potrebi da uče službeni jezik ili jezik određene države, imaju odgovarajuću mogućnost za učenje svog materinskog jezika ili nastavu na njihovom materinskom jeziku gdje god je to moguće i potrebno, njegovu upotrebu pred organima vlasti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

U sklopu nastave povijesti i kulture u obrazovnim ustanovama, države će također voditi brigu o povijesti i kulturi nacionalnih manjina.

(35) Države sudionice poštovat će prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama u efikasnom sudjelovanju u javnim poslovima, uključujući sudjelovanje u poslovima koji se odnose na zaštitu i unapređenje identiteta manjina.

Države ističu napore poduzete u zaštiti i stvaranju uvjeta za unapređenje etničkog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta određenih nacionalnih manjina

-108-

osnivajući, kao jedan od mogućih načina da se dosegnu ovi ciljevi, odgovarajuću mjesnu ili autonomnu upravu koja odgovara specifičnim povijesnim i teritorijalnim uvjetima manjina i u skladu je s politikom dotične države.

(36) Države prihvaćaju posebno važnim jačanje konstruktivne suradnje medu sobom na pitanjima što se odnose na nacionalne manjine. Takva suradnja zahtijeva da se unaprijedi uzajamno razumijevanje i povjerenje, prijateljstvo i dobrosusjedski odnosi, međunarodni mir, sigurnost i pravednost. Svaka će država potpomagati klimu me8usobnog poštovanja, razumijevanja, suradnje i solidarnosti medu svim osobama koje žive na njenom teritoriju bez obzira na etničko ili nacionalno porijeklo ili vjeru, te će bodriti rješavanje problema putem dijaloga koji je utemeljen na načelima vladavine zakona.

(37) Niti jedna od ovih obveza ne smije se tumačiti kao uključivanje bilo kojeg prava da se angažira u bilo kakvoj aktivnosti ili da se izvrši bilo kakva aktivnost na kršenju ciljeva i načela Povelje Ujedinjenih naroda, drugih obveza utvrđenih međunarodnim pravom ili odredaba Završnog akta, uključujući načelo teritorijalnog integriteta države.

(38) Države sudionice u svojim naporima da zaštite i podupru prava pojedinaca koji pripadaju nacionalnim manjinama, u potpunosti će poštovati svoje obveze temeljem postojećih konvencija o ljudskim pravima i drugih važnih međunarodnih instrumenata te se dosljedno pridržavati odgovarajućih konvencija, ako to već nisu učinile, uključujući i ostvarivanje prava žalbe pojedinaca.

(39) Države će usko surađivati u nadležnim međunarodnim organizacijama kojima pripadaju, uključujući UN, i Evropsko vijeće, imajući na umu njihov daljnji rad na poštovanju pitanja što se odnose na nacionalne manjine.

(40) Države sudionice, jasno i nedvosmisleno osuđuju totalitarizam, rasnu i etničku mržnju, antisemitizam, strah od stranaca (ksenofobija) i diskriminaciju prema bilo kome, kao i proganjanje osnovom vjere i ideologije. U tom smislu države također upozoravaju na poseban problem Roma (Cigana).

One izjavljuju svoju čvrstu namjeru da ojačaju napore na suzbijanju ovih pojava u svim njenim oblicima te će stoga:

(40.1) - poduzimati efikasne mjere, uključujući donošenje, u skladu s njihovim ustavnim sistemima i njihovim međunarodnim obvezama takvih zakona kojima bi se osigurala zaštita protiv bilo kojeg akta kojim se potiče nasilje protiv osoba ili grupa osnovom nacionalne, rasne, etničke ili vjerske diskriminacije, neprijateljstvo ili mržnja, uključujući antisemitizam;

-109-

(40.2) - obvezati se da se poduzmu primjerene mjere za zaštitu osoba ili grupa koje mogu biti predmetom prijetnje ili čina diskriminacije, neprijateljstva ili nasilja kao rezultat njihovih rasnih, etničkih, kulturnih, jezičnih ili vjerskih posebnosti te da zaštiti njihovo vlasništvo;

(40.3) - poduzeti efikasne mjere, u skladu s njihovim ustavnim sistemom, na nacionalnoj, regionalnoj i mjesnoj razini, na podupiranju razumijevanja i snošljivosti, posebno na području obrazovanja, kulture i informiranja;

(40.4) - nastojati osigurati da se medu ciljeve obrazovanja uvrsti posebno problem rasne pristranosti i mržnje te razvijanje poštovanja prema različitim civilizacijama i kulturama;

(40.5) - prihvatiti pravo pojedinaca na efikasnu odštetu i nastojati da se prihvati, u suglasnosti s nacionalnim zakonodavstvom, pravo zainteresiranih osoba i grupa da pokreću i potpomažu pritužbe protiv postupaka diskriminacije, uključujući i rasne i ksenofobične postupke;

(40.6) - razmotriti privrženost, ako to već nisu učinili, međunarodnim instrumentima koja se odnose na problem diskriminacije te će osiguravati potpuno udovoljenje obvezama u tome, uključujući i one što se odnose na podnošenje periodičnih izvještaja;

(40.7) - razmotriti, također, prihvaćanje takvih međunarodnih mehanizama koji dopuštaju državama i pojedincima da iznose informacije što se odnose na diskriminaciju pred međunarodnim tijelima. (...)

Preuzeto iz: Tatalović, S.:Manjinski narodi i manjine, Prosvjeta,Zagreb,1997.

-110-

OKVIRNA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU PRAVA NACIONALNIH MANJINA

Države članice Vijeća Evrope i druge države potpisnice ove Okvirnekonvencije, Smatrajući kako je cilj Vijeća Evrope ostvariti veće jedinstvo svojih članica, u svrhu osiguranja i ostvarivanja ideala i načela koji čine njihovo zajedničko nasljeđe;

Smatrajući kako je daljnje održavanje i daljnje ostvarivanje Ljudskih prava i temeljnih sloboda jedna od metoda pomoću koje se taj cilj može postići; Htijući se nadovezati na Deklaraciju šefova država i vlada država članica Vijeća Evrope prihvaćenu u Beču 9. oktobra 1993;

Odlučne zaštititi na svojim teritorijima postojanje nacionalnih manjina; Smatrajući da burna evropska povijest dokazuje kako je zaštita nacionalnih manjina bitna za stabilnost, demokratsku sigurnost i mir na ovom kontinentu;

Smatrajući kako pluralističko i uistinu demokratsko društvo mora ne samo poštivati etnički, kulturni, jezični i vjerski identitet svake osobe koja je pripadnik neke nacionalne manjine, već također, stvoriti prikladne uvjete koji će im omogućiti izražavanje, zaštitu i razvoj tog identiteta;

Smatrajući stvaranje tolerantne klime i dijaloga nužnim kako bi kulturna raznolikost mogla biti izvor i faktor, ne podjela, već obogaćivanja svakog društva; Smatrajući kako ostvarivanje tolerantne i napredne Evrope ne ovisi samo o suradnji između država, već također zahtijeva i prekograničnu suradnju između lokalnih i regionalnih vlasti koja ne narušava ustavni poredak ili teritorijalni integritet takve države;

S obzirom na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njene Protokole;

S obzirom na namjere u pogledu zaštite nacionalnih manjina koje proizlaze iz konvencija i deklaracija Ujedinjenih naroda, te iz dokumenata Konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji, posebno Dokumenta iz Kopenhagena od 29. juna 1990.

Odlučne odrediti načela koja se moraju poštivati, te obaveze koje iz njih proizlaze, kako bi se u državama članicama i svim drugim državama koje bi mogle postati Strankama ovog instrumenta osigurala djelotvorna zaštita nacionalnih manjina, te prava i sloboda osoba koje su pripadnici tih manjina, u okvirima vladavine prava, uz poštivanje teritorijalnog integriteta i nacionalnog suvereniteta država;

-111-

Odlučne provesti načela određena ovom Okvirnom konvencijom, nacionalnim zakonodavstvom i odgovarajućom politikom vlada, dogovorile su kako slijedi:

DIO I.Č1an 1.

Zaštita nacionalnih manjina te prava i sloboda osoba koje su pripadnici tih manjina čini sastavni dio međunarodne zaštite ljudskih prava i kao takva ulazi u okvir međunarodne suradnje.

Član 2.Odredbe ove Okvirne konvencije primjenjivat će se u dobroj vjeri, u duhu

razumijevanja i tolerancije, te u skladu s načelima dobrosusjedstva, prijateljskih odnosa i suradnje između država.

Član 3.(1) Svaka osoba koja je pripadnik nacionalne manjine ima pravo slobodno

izabrati želi li ili ne želi da se prema njoj postupa kao prema pripadniku takve manjine, te iz takvog izbora ili iz korištenja prava koja su povezana s takvim izborom ne smiju proizlaziti nikakve štetne posljedice.

(2) Osobe koje su pripadnici nacionalnih manjina mogu se koristiti pravima i uživati slobode koje izviru iz načela koja predstavljaju temelj ove Okvirne konvencije, bilo individualno, bilo zajednički s drugim osobama.

DIO II.Član 4.

(1 ) Stranke se obavezuju jamčiti osobama koje su pripadnici nacionalnih manjina ravnopravnost pred Zakonom, te ravnopravnu zakonsku zaštitu. S tim u vezi zabranjena je svaka diskriminacija koja se temelji na nečijoj pripadnosti nacionalnoj manjini.

(2) Stranke se obavezuju donijeti, kada je to potrebno, odgovarajuće mjere kako bi potakle punu i djelotvornu ravnopravnost u svim područjima privrednog, društvenog, političkog i kulturnog života između osoba koje su pripadnici nacionalnih manjina i osoba koje su pripadnici većine.

(3) Mjere koje budu prihvaćene u skladu sa stavkom 2 neće se smatrati diskriminatornima.

Član 5.(1) Stranke se obavezuju stvarati uvjete koji su potrebni da bi osobe koje su

pripadnici nacionalnih manjina zadržale i razvile svoju kulturu i očuvale temelje svog identiteta, posebno, svoju vjeru, jezik, tradicije i kulturno naslijede.

-112-

(2) Ne dirajući u mjere koje se poduzimaju u sklopu ostvarivanja njihove opće integracijske politike, stranke se moraju uzdržavati od politike ili prakse koja je usmjerena na asimilaciju osoba koje su pripadnici nacionalnih manjina, protiv njihove volje, te moraju štititi takve osobe od svakog čina usmjerenog na takvu asimilaciju.

Član 6.(1) Stranke će ohrabrivati duh tolerancije i međukulturnog dijaloga, te

poduzimati djelotvorne mjere za stvaranje uzajamnog poštovanja i razumijevanja, te suradnje između svih osoba koje žive na njihovom teritoriju, bez obzira na etnički, kulturni, jezični ili vjerski identitet tih osoba, a naročito u područjima obrazovanja, kulture i sredstava informiranja.

(2) Stranke se obavezuju poduzeti prikladne mjere za zaštitu osoba koje zbog njihovog etničkog, kulturnog, jezičnog ili vjerskog identiteta mogu biti podvrgnute prijetnjama ili aktima diskriminacije, neprijateljstvu ili nasilju.

Član 7.Stranke će svim osobama koje su pripadnici nacionalnih manjina osigurati

nesmetano uživanje prava na mimo okupljanje, slobodu udruživanja, slobodu izražavanja, te slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti.

Član 8.Stranke se obavezuju priznati pravo svakog pripadnika nacionalne manjine na

slobodu izražavanja uključujući slobodu uvjerenja, te slobodu primanja i odašiljanja informacija i ideja na jeziku nacionalne manjine, bez miješanja državne vlasti, te bez obzira na državne granice. Stranke će osigurati, u okviru svojih pravnih sistema, da se protiv osoba koje su pripadnici nacionalnih manjina ne provodi diskriminacija u pogledu pristupa sredstvima informiranja.

Član 9.(1) Stranke se obavezuju priznati pravo svakog pripadnika nacionalne manjine

na slobodu izražavanja uključujući slobodu uvjerenja, te slobodu primanja i odašiljanja informacija i ideja na jeziku nacionalne manjine, bez miješanja državne vlasti, te bez obzira na državne granice. Stranke će osigurati, u okviru svojih pravnih sistema, da se protiv osoba koje su pripadnici nacionalnih manjina ne provodi diskriminacija u pogledu pristupa sredstvima informiranja.

(2) Stavak 1. ne sprečava stranke da za odašiljanje zvučnih radio i televizijskih signala ili organiziranje kino-predstava zahtijevaju pribavljanje dozvola, bez diskriminacije, i na temelju objektivnih kriterija.

-113-

(3) Stranke ne smiju pripadnicima nacionalnih manjina otežavati proi2vodnju i korištenje štampanih sredstava informiranja. U okvirima pravne regulacije korištenja zvučnih radio i televizijskih signala, one će osigurati, koliko god to bude moguće, te uzimajući u obzir odredbe stavka 1, da osobe koje su pripadnici nacionalnih manjina dobiju mogućnost proizvodnje i korištenja svojih vlastitih sredstava informiranja.

(4) Stranke će, u okvirima svojih pravnih sistema donijeti odgovarajuće mjere kako bi osobama koje su pripadnici nacionalnih manjina olakšale pristup medijima, te kako bi omogućile toleranciju i dopustile kulturni pluralizam.

Član 10.(1) Stranke se obavezuju priznati svakoj osobi koja je pripadnik nacionalne

manjine pravo slobodno i bez utjecaja sa strane koristiti svoj manjinski jezik, kako privatno, tako i javno, kako usmeno, tako i u pisanom obliku.

(2) U područjima koja tradicionalno, ili u znatnom broju nastavaju osobe koje su pripadnici nacionalnih manjina, ukoliko te osobe tako zahtijevaju, te ukoliko takav zahtjev odgovara stvarnim potrebama, stranke će nastojati osigurati, koliko god je to moguće, uvjete za korištenje jezika nacionalne manjine u odnosima između tih osoba i upravnih vlasti.

(3) Stranke se obavezuju svakoj osobi koja je pripadnik nacionalne manjine jamčiti pravo da bude upoznata, na jeziku koji ta osoba razumije, o razlozima njezinog hapšenja, te o prirodi i osnovi optužbe protiv te osobe, te pravo braniti se na tom jeziku uz besplatnu pomoć prevodioca, ukoliko je to potrebno.

Član 11.(1) Stranke se obavezuju priznati svakoj osobi koja je pripadnik nacionalne

manjine pravo koristiti se svojim prezimenom (patronimom) te prvim imenima na jeziku manjine, pravo na službeno priznanje tih imena, u skladu s modalitetima predviđenim za tu svrhu u njihovim pravnim sistemima.

(2) Stranke prihvaćaju priznati svakoj osobi koja pripada nacionalnoj manjini pravo isticati na javno vidljiv način, jezične znakove, natpise ili druge podatke privatne prirode, na svom manjinskom jeziku.

(3) Na područjima koje tradicionalno naseljava znatan broj osoba koje su pripadnici nacionalne manjine, stranke će nastojati, u okviru svog pravnog sistema, uključujući kada je to prikladno i ugovore s drugim državama, te uzimajući u obzir svoje posebne uvjete, isticati na jeziku nacionalne manjine tradicionalna lokalna imena, imena ulica i druge topografske oznake namijenjene javnosti, kada Za takvim oznakama postoji dovoljna potražnja.

-114-

Član 12.(1) Stranke će, kada je to prikladno, poduzimati mjere u području obrazovanja i

istraživanja u svrhu njegovanja znanja o kulturi, povijesti, jeziku i vjeri kako svojih nacionalnih manjina tako i većine.

(2) U tom kontekstu, stranke će inter alia osigurati prikladne mogućnosti za obuku učitelja i pristup udžbenicima, te olakšavati kontakte između studenata i učitelja različitih zajednica.

(3) Stranke prihvaćaju da će stvarati ravnopravne uvjete za pristup obrazovanju na svim razinama, za osobe koje su pripadnici nacionalnih manjina.

Član 13.(1) U okviru svojih obrazovnih sistema stranke će priznati da osobe koje su

pripadnici nacionalne manjine imaju pravo osnivati svoje privatne obrazovne institucije i institucije za obuku, te upravljati njima.

(2) Korištenje ovim pravom ne stvara financijske obaveze za stranke. Član 14.

(1) Stranke se obavezuju priznati da svaka osoba koja je pripadnik nacionalne manjine ima pravo naučiti svoj manjinski jezik.

(2) U područjima koja tradicionalno ili u znatnom broju naseljavaju osobe koje su pripadnici nacionalne manjine, stranke, ukoliko postoji dovoljna potražnja, moraju nastojati osigurati, koliko god je to moguće, u okvirima svojih obrazovnih sistema, da pripadnici tih manjina imaju prikladnu mogućnost učenja jezika svoje manjine, te da poduku primaju na tom jeziku.

(3) Stavak 2 ovog člana primjenjuje se na način da ne sprečava učenje službenog jezika, ili poduku koja se održava na tom jeziku.

Član 15.Stranke će stvoriti uvjete koji su nužni za djelotvorno učešće osoba koje su

pripadnici nacionalnih manjina u kulturnom, društvenom i privrednom životu, te u javnim poslovima, posebno onima koji se odnose na njih.

Član 16.Stranke će se suzdržavati od poduzimanja mjera koje mijenjaju omjer

stanovništva u područjima koja naseljavaju osobe koje su pripadnici nacionalnih manjina, te koje su usmjerene k ograničenju prava i sloboda koja izviru iz načela koja su temelj ove Okvirne konvencije.

-115-

Član 17.(1) Stranke se obavezuju ne miješati se u pravo osoba koje su pripadnici

nacionalnih manjina da uspostavljaju i održavaju slobodne i miroljubive kontaktepreko državnih granica, s osobama koje zakonito borave u drugim državama, posebno s onima s kojima dijele etnički, kulturni, jezični ili vjerski identitet, ili zajedničko kulturno nasljeđe.

(2) Stranke se obavezuju da se neće miješati u pravo osoba koje su pripadnici nacionalnih manjina da sudjeluju u aktivnostima nevladinih organizacija, kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini.

Član 18.(1) Stranke će nastojati zaključiti, kada je to potrebno, bilateralne i

multilateralne ugovore s drugim državama, posebno susjednim državama, kako bi osigurale zaštitu osoba koje su pripadnici odnosnih nacionalnih manjina.

(2) Kada je to relevantno, stranke će poduzimati mjere za poticanje prekogranične suradnje.

Član 19.Stranke se obavezuju poštivati i provoditi načela koja su ugrađena u ovu

Okvirnu konvenciju, uvodeći, kada je to potrebno, samo ona oduzimanja, ograničenja ili derogacije predviđene međunarodnim pravnim instrumentima, posebno Konvencijom za zaštitu Ljudskih prava i temeljnih sloboda, u mjeri u kojoj su one primjenjive na prava i slobode koja izviru iz navedenih načela.

DIO III.Član 20.

U korištenju prava i sloboda koja izviru iz načela ugrađenih u ovu Okvirnu konvenciju, svaka osoba koja je pripadnik nacionalne manjine mora poštivati nacionalno zakonodavstvo, te prava drugih osoba, posebno onih koja pripadaju osobama koje su pripadnici većine ili drugih nacionalnih manjina.

Član 21.Nijedna odredba ove Okvirne konvencije ne smije se tumačiti na način koji bi

implicirao bilo koje pravo poduzeti bilo kakvu aktivnost, ili izvršiti bilo koju radnju koja bi bila u suprotnosti s temeljnim načelima međunarodnog prava, a posebno s načelima suverene jednakosti, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti država.

-116-

Član 22.Ova Okvirna konvencija ne smije se tumačiti u smislu da se njome

ograničavaju ili derogiraju ljudska prava i temeljne slobode koje su zajamčene na temelju zakona ma koje ugovorne stranke, ili na temelju kakvog drugog ugovora čija je potpisnica koja od ugovornih stranaka.

Član 23.Za prava i slobode koje izviru iz načela sadržanih u ovoj Okvirnoj konvenciji, u

mjeri u kojoj su regulirana odgovarajućom odredbom Konvenciji za zaštitu Ljudskih prava i temeljnih sloboda ili njenim Protokolima, smatrat će se da su u skladu s tim odredbama.

DIO IV.Član 24.

(1) Ministarsko vijeće Vijeća Evrope će nadzirati kako ugovorne strane provode ovu Okvirnu konvenciju.

(2) Stranke koje nisu članice Vijeća Evrope sudjelovat će u provedbenom mehanizmu, na način koji će biti određen.

Član 25.(1 ) Prije isteka razdoblja od godinu dana nakon stupanja ove Okvirne

konvencije na snagu s obzirom na određene ugovorne stranke, ona će proslijediti Glavnom sekretaru Vijeća Evrope potpune informacije o zakonodavnim i drugim mjerama koje su poduzete kako bi se dao učinak načelima predviđenim ovom Okvirnom konvencijom.

(2) Nakon toga, svaka stranka mora periodično dostavljati Glavnom sekretaru, i kada god to Ministarsko vijeće zatraži, dodatne informacije koje su relevantne za provedbu ove Okvirne konvencije.

(3) Podatke koje je primio na temelju ovog člana Glavni sekretar će proslijediti Ministarskom vijeću.

Član 26.(1) Pri ocjeni prikladnosti mjera koje su stranke poduzele kako bi primijenile

načela postavljena ovom Okvirnom konvencijom Ministarskom vijeću će pomagati savjetodavni odbor čiji će članovi biti priznati stručnjaci u području zaštite nacionalnih manjina. (2)Sastav ovog savjetodavnog odbora i njegova pravila odredit će Ministarskovijeće u roku od godina dana od stupanja na snagu ove Okvirne konvencije.

-117-

DIO V.Član 27.

Ova Okvirna konvencija bit će otvorena za potpisivanje državama članicama Vijeća Evrope. Do stupanja konvencije na snagu ona će biti otvorena za potpisivanje svakoj drugoj državi koju bi Ministarsko vijeće pozvalo da to učini. Konvencija će biti ratificirana, prihvaćena ili odobrena. Isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju bit će deponirane pri Glavnom sekretaru Vijeća Evrope.

Član 28.

(1)Ova Okvirna konvencija stupit će na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada dvanaest država članica Vijeća Evrope izrazi svoj pristanak da budu vezane Konvencijom u skladu s odredbama člana 27. (2)Za države članice koje svoj pristanak da budu vezane Okvirnom konvencijom daju naknadno, konvencija će stupiti na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka od tri mjeseca od dana kada je instrument o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju deponiran.

Član 29.(1) Nakon stupanja na snagu ove Okvirne konvencije, te nakon savjetovanja s

državama potpisnicama, Ministarsko vijeće Vijeća Evrope može na temelju odluke koja se donosi većinom predviđenom članom 20.d Statuta Vijeća Evrope pozvati bilo koju državu koja nije članica Vijeća Evrope, a koja je bila pozvana da potpiše Konvenciju u skladu s odredbama člana 27, te to nije učinila, te bilo koju drugu državu članicu, da pristupi Konvenciji.

(2) U pogledu bilo koje države koja je pristupila, Okvirna konvencija će stupiti na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je instrument o pristupanju deponiran pri Glavnom sekretaru Vijeća Evrope.

Član 30.(1) Svaka država može, prilikom potpisivanja, ili prilikom deponiranja

instrumenta o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju, odrediti područje ili područja za vođenje čijih međunarodnih odnosa je odgovorna, a na koje će se primjenjivati ova Okvirna konvencija.

(2) Bilo koja država može, bilo kojeg kasnijeg datuma, na temelju deklaracije upućene Glavnom sekretaru Vijeća Evrope, proširiti primjenu ove Okvirne konvencije na bilo koje drugo područje navedeno u deklaraciji. U pogledu takvog

-118-

područja, Okvirna konvencija će stupiti na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je Glavni sekretar primio takvu deklaraciju.

(3) Svaka deklaracija učinjena na temelja dva prethodna stavka može, u pogledu bilo kojeg područja navedenog u takvoj deklaraciji, biti povučena na temelju notifikacije upućene Glavnom sekretaru. Povlačenje će stupiti na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je Glavni sekretar primio takvu notifikaciju.

Član 31.(1) Bilo koja strana može u bilo koje vrijeme otkazati ovu Okvirnu konvenciju

na temelju notifikacije upućene Glavnom sekretaru Vijeća Evrope.(2) Takav otkaz stupit će na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka

razdoblja od šest mjeseci od dana kada je Glavni sekretar primio takvu notifikaciju.

Član 32.Glavni sekretar Vijeća Evrope obavijestit će države članice Vijeća Evrope,

druge države potpisnice, te svaku državu koja je pristupila ovoj Okvimoj konvenciji o:

a) svakom potpisu;b) deponiranju svakog instrumenta o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili

pristupanju;c) svakom datumu stupanja na snagu ove Okvirne konvencije u skladu sa

članovima 28, 29 i 30;d) svakom drugom aktu, notifikaciji ili saopćenju koji se odnosi na ovu

Okvirnu konvenciju.

Ovu Okvirnu konvenciju na temelju valjanog ovlaštenja potpisali su i o tome svjedoče niže potpisani.

Sačinjeno u Strazburu na dan 10.11.1994. na engleskom i francuskom jeziku koji su oba jednako autentični, u jednom primjerku koji će biti deponiran u arhivu Vijeća Evrope. Glavni sekretar Vijeća Evrope predat će ovjerene kopije svakoj državi članici Vijeća Evrope, te svakoj državi koja bude pozvana potpisati ili pristupiti ovoj Okvirnoj konvenciji.

Vijeće Evrope, Ministarsko vijeće, 10. novembar 1994.(Otvorena za potpis i ratifikaciju 1.veljače 1995.god).

-119-

CEI INSTRUMENT ZA ZAŠTITU MANJINSKIH PRAVA

Države članice Srednjoeuropske inicijative, potpisnice ovog instrumenta,

uvažavajući činjenicu da se pitanja koja se odnose na nacionalne manjine na

zadovoljavajući način mogu razriješiti jedino u istinski demokratskom političkom

okviru koji se temelji na vladavini prava i zajamčenom poštivanju ljudskih prava i

temeljnih sloboda, jednakih prava i statusa svih građana,

potvrđujući činjenicu da se zaštita manjina tiče samo građana određene države, koji će imati ista prava i iste dužnosti koji proizlaze iz državljanstva kao i ostalo pučanstvo,

uvjereni da nacionalne manjine tvore sastavni dio društva država u kojima žive te da su čimbenik koji obogaćuje svaku takvu državu i društvo,

imajući na umu da su dobri odnosi medu susjedima vrlo dobro sredstvo za postizanje stabilnosti u regiji, te svjesni potrebe za izbjegavanjem bilo kakvog poticanja separatističkih tendencija nacionalnih manjina u regiji,

potvrđujući da su pitanja prava pripadnika nacionalnih manjina stvar legitimnog međunarodnog zanimanja te da stoga ne tvore isključivo unutarnju stvar pojedine države,

smatrajući da je poštivanje prava pripadnika nacionalnih manjina, kao dio univerzalno priznatih ljudskih prava, bitan čimbenik mira, pravde, stabilnosti i demokracije u državama,

uvjereni da međunarodna zaštita prava pripadnika manjina, sadržana u ovome instrumentu, ne dopušta nikakve aktivnosti koje bi bile u suprotnosti s temeljnim načelima međunarodnog prava te posebice suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti država,

uviđajući osobitu važnost poboljšanja konstruktivne međusobne suradnje o pitanjima koja se odnose na nacionalne manjine, te da takva suradnja nastoji promicati uzajamno razumijevanje i povjerenje, prijateljske i dobrosusjedske odnose, međunarodni mir, sigurnost i pravednost, izražavajući svoju osudu agresivnog nacionalizma, rasne i etničke mržnje, antisemitizma, ksenofobije i

-120-

diskriminacije bilo koje osobe ili skupine te progona na vjerskoj ili ideološkoj osnovi

dogovorile su se kako slijedi:

Član 1.Države priznaju postojanje nacionalnih manjina kao takvih, smatrajući ih

sastavnim dijelom društva u kojem žive i jamče odgovarajuće uvjete za promidžbu njihova identiteta.

Za svrhe ovog instrumenta, termin "nacionalna manjina" označava skupinu koja je brojčano manja od ostatka stanovništva neke države, čiji pripadnici kao državljani te države imaju etničke, vjerske ili jezične crte različite od onih ostatka stanovništva, te žele sačuvati svoju kulturu, tradicije, vjeru ili jezik.

Član 2.

Pripadanje nacionalnoj manjini pitanje je pojedinačnog izbora te nikakve

nepovoljnosti ne smiju proizići iz korištenja ili nekorištenja takvog izbora.

Član 3.Države priznaju pripadnicima nacionalnih manjina pravo na potpuno i

učinkovito ostvarenje svojih ljudskih prava i temeljnih sloboda, pojedinačno ili zajedno s drugima, bez ikakve diskriminacije, te s punom jednakošću pred zakonom. Te osobe mogu uživati prava predviđena ovim instrumentom pojedinačno ili zajedno s drugima te uživati pogodnosti od mjera koje osiguravaju ta prava.

Član 4.Države jamče pripadnicima nacionalnih manjina pravo na izražavanje,

očuvanje i razvijanje njihovog etničkog, kulturnog, jezičnog ili vjerskog identiteta, te na održavanje i razvijanje njihove kulture u svim njenim vidovima.

Član 5.Usvajanje posebnih mjera u korist pripadnika nacionalnih manjina u cilju

promicanja jednakosti između njih i ostatka stanovništva ili kako bi se uzelo u obzir njihove specifične uvjete ne smatra se činom diskriminacije.

Član 6.Države su dužne poduzimati učinkovite mjere za osiguranje zaštite od bilo

kakvih djela koja bi poticala nasilje nad osobama ili skupinama temeljem nacionalne, rasne, etničke ili vjerske diskriminacije, neprijateljstva ili mržnje, uključujući antisemitizam.

-121-

Član 7.Države priznaju posebne probleme Roma (Cigana). One poduzimaju usvajanje

svih pravno-upravnih ili edukativnih mjera predviđenih ovim instrumentom kako bi sačuvale ili razvijale identitet Roma, posebnim mjerama olakšali društvenu integraciju pripadnika Roma (Cigana) i ukinuli svaki oblik nesnošljivosti prema takvim osobama.

Član 8.Ne dovodeći u pitanje demokratska načela, te poduzimajući mjere u skladu s

njihovom općom politikom integracije, države se trebaju suzdržavati od provedbe ili ohrabrivanja politike s ciljem asimiliranja osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama protiv njihove volje te su dužne štititi te osobe od bilo kakva djelovanja s ciljem takve asimilacije.

Član 9.U slučaju izmjene upravnih, sudbenih ili izbornih jedinica, države trebaju uzet(

u obzir da takve izmjene, između ostalih kriterija, poštuju postojeća prava pripadnika nacionalnih manjina i ostvarivanje tih prava. One bi se u svakom slučaju trebale savjetovati, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, s pučanstvom kojeg se to izravno tiče prije usvajanja bilo kakve izmjene po tom pitanju.

Član 10.Svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo slobodne uporabe svog jezika u

javnosti kao i privatno, usmeno i pismeno.Član 11.

Svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo koristiti svoje prezime i imena na svom jeziku, te pravo službenog prihvaćanja i registracije takva prezimena i imena.

Član 12.Kadgod na nekom području broj pripadnika nacionalnih manjina dostigne

značajnu razinu prema zadnjem popisu pučanstva ili drugoj metodi utvrđivanja njegova sastava, ti pripadnici imaju pravo – gdje god je to moguće - koristiti vlastiti jezik u usmenom i pisanom obliku u svojim kontaktima s državnim vlastima dotičnog područja, u skladu s primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom. Vlasti mogu odgovoriti na istom jeziku koliko je to moguće.

Član 13.U skladu s nacionalnim zakonodavstvom Države mogu dopustiti, tamo gdje je

to potrebno putem bilateralnih sporazuma s drugim zainteresiranim Državama, posebice susjednim Državama, isticanje dvojezičnih ili višejezičnih lokalnih

-122-

naziva, imena ulica i drugih topografskih naznaka na područjima gdje broj pripadnika nacionalnih manjina dosegne značajnu razinu prema zadnjem popisu pučanstva ili drugoj metodi utvrđivanja njegova sastava. Isticanje znakova, natpisa ili drugih sličnih obavijesti privatne naravi i na jeziku manjine ne bi trebalo podlijegati posebnim ograničenjima pored onih koja se općenito primjenjuju na tom polju.

Član 14.U ostvarivanju vjerske slobode svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo

koristiti vlastiti jezik u bogoslužju, vjeronauku, obavljanju vjerskih dužnosti i crkvenim običajima.

Član 15.Kadgod broj pripadnika nacionalne manjine po zadnjem popisu pučanstva ili

drugim načinima utvrđivanja njegova sastava dostigne većinu pučanstva u nekom području, Države će poticati poznavanje jezika manjine medu službenicima lokalne uprave i samouprave. Treba nastojati zaposliti službenike, ako je to moguće koji uz znanje službenog jezika dovoljno poznaju jezik dotične manjine.

Član 16. Države priznaju pravo pripadnika naciona. manjina na osnivanje i održavanjenjihovih vlastitih kulturnih i vjerskih institucija, organizacija ili udruga, koje imaju pravo tražiti dobrovoljne novčane i druge doprinose kao i javnu potporu, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

Član 17.Države priznaju pravo pripadnika nacionalnih manjina na osnivanje i

održavanje vlastitih privatnih predškolskih, školskih i obrazovnih ustanova, te njihovo moguće priznavanje u skladu s odgovarajućim nacionalnim zakonima. Takve ustanove mogu tražiti javno financiranje ili druge doprinose.

Član 18.Bez obzira na potrebu da nauči službeni jezik predmetne države, svaki

pripadnik nacionalne manjine ima pravo naučiti svoj vlastiti jezik i dobiti naobrazbu na svom vlastitom jeziku. Države su dužne nastojati osigurati odgovarajuće vrste i razine javne naobrazbe u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, kad je god, prema posljednjem popisu stanovništva ili prema drugim metodama za utvrđivanje njegove koegzistencije, broj pripadnika nacionalne manjine na nekom području znatan. U kontekstu podučavanja povijesti i kulture u takvim ustanovama javne naobrazbe, treba osigurati odgovarajuće podučavanje povijesti i kulture nacionalnih manjina.

-123-

Član 19.Države pripadnicima nacionalnih manjina jamče pravo da se služe medijima na

vlastitom jeziku, u skladu s relevantnim državnim propisima i uz moguću financijsku pomoć. U slučaju televizije i radija koji su u javnom vlasništvu, države će osigurati, kad je god to prikladno i moguće, da pripadnici manjina imaju pravo slobodnog pristupa takvim medijima, uključujući produkciju takvih programa na njihovom jeziku.

Član 20.Države pripadnicima nacionalnih manjina jamče pravo da bez diskriminacije

sudjeluju u političkom, gospodarskom, društvenom i kulturnom životu društva države čiji su građani, te promiču uvjete za ostvarivanje tih prava.

Član 21.Države pripadnicima manjina dopuštaju osnivanje političkih stranaka.

Član 22. U skladu s politikom predmetnih država, države su dužne poštovati pravo pripadnika nacionalnih manjina na djelotvorno sudjelovanje u javnim poslovima, posebno u procesu odlučivanja o pitanjima koja ih se tiču. Stoga države uvažavaju napore koji su poduzeti da bi se zaštitio etnički, kulturni, jezični i vjerski identitet određenih nacionalnih manjina i stvorili uvjeti za njegovo promicanje, usvajanjem odgovarajućih mjera koje su u skladu s posebnim uvjetima takvih manjina kao što je predviđeno dokumentima KESS.

Član 23.Svaki pripadnik nacionalne manjine, uz uvažavanje teritorijalne cjelovitosti

države, ima pravo na slobodne i nesmetane kontakte s državljanima druge države s kojima ta manjina dijeli etničke, vjerske ili jezične karakteristike ili kulturni identitet. Države ne smiju nepropisno ograničavati slobodno ostvarivanje tih prava. Nadalje, države trebaju poticati prekogranične dogovore na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

Član 24.Svaki pripadnik nacionalne manjine mora imati na raspolaganju djelotvoran

pravni lijek pred nacionalnim sudbenim tijelom protiv bilo kojeg kršenja svojih prava koje je opisano u ovom instrumentu, pod uvjetom da su ta prava predviđena nacionalnim zakonodavstvom.

Član 25.

U svakom području gdje pripadnici nacionalne manjine čine većinu stanovništva, države poduzimaju djelotvorne mjere kako bi osigurale da oni koji ne pripadaju toj manjini ne trpe bilo kakav nepovoljan položaj, uključujući onaj

-124-

koji bi mogao biti posljedica provedbe mjera zaštite predviđenih ovim instrumentom.

Član 26.Ne smije se tumačiti da ijedna od ovih obveza uključuje pravo bavljenja

aktivnošću koja je u suprotnosti s temeljnim načelima međunarodnog prava i, posebno, suverene ravnopravnosti, teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnostidržava. Ništa u ovom instrumentu ne utječe na obveze koje pripadnici nacionalnih manjina imaju kao građani predmetnih država.

U ostvarivanju svojih prava pripadnici nacionalnih manjina poštuju prava drugih, uključujući prava osoba koje pripadaju većinskom stanovništvu predmetne države ili drugim nacionalnim manjinama.

Član 27.Ovaj instrument ne utječe na odredbe nacionalnog zakonodavstva ili bilo kojeg

međunarodnog sporazuma koji predviđaju veću zaštitu nacionalnih manjina ili pripadnika nacionalnih manjina.

Izvor: CEI - Center for Information and documentation, Trieste, 1996. Dokument je potpisan u Torinu 19.11.1994. godine, a potpisale su ga Hrvatska, Italija, Austrija, Mađarska i Makedonija. Dokument s preambulom u kojoj se objašnjava svrha dokumenta 30.04.1996. potpisale su Austrija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Madarska, Italija, Makedonija i Poljska, a mogu ga potpisati i druge zainteresirane države.

-125-

Najvažniji preuzeti međunarodni ugovori koji obavezuju SRJ

1.Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Sl. list SFRJ, br. 7/1971. 2.Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Sl. list SFRJ, br. 7/1971. 3.Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda, Sl.list SFRJ, br.14/1975. 4.Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Sl. list SFRJ (Međunarodni ugovori), br. 6/1967. 5.Konvencija o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida, Sl. vesnik Prezidijuma Narodne skupstine FNRJ, br. 2/1950. 6.Konvencija o nezastarevanju ratnih zločina i zločina protiv čovecnosti, Sl. list SFRJ (Međunarodni ugovori), br. 50/1970. 7.Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima deteta, Sl. list SFRJ (Međunarodni ugovori), br. 15/1990; Sl. list SRJ (Međunarodni ugovori), br. 4/1996 (povlačenje rezerve date pri potpisivanju); Sl. list SRJ, br 2/1997. 8.Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Sl.list SFRJ, br. 1/1981. 9.Konvencija o političkim pravima žena, Sl. list FNRJ (Dodatak), br. 7/1954.10.Konvencija o državljanstvu udate žene, Sl. list FNRJ (Dodatak), br. 7/1958.11.Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj starosti za sklapanje braka i o registraciji brakova, Sl. list SFRJ (Dodatak), br. 13/1964.12.Konvencija protiv mučenja i drugih surovih neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka, Sl. list SFRJ (Međunarodni ugovori), br. 9/1991.13.Konvencija o ropstvu, Sl. novine Kraljevine Jugoslavije, god. XI-1929, br. 234.14.Protokol iz 1953 kojim se mijenja Konvencija o ropstvu iz 1926, Sl. list FNRJ (Dodatak), br. 6/1955.15.Konvencija o pravnom položaju lica bez državljanstva i završni akt

konferencije Ujedinjenih nacija o pravnom položaju lica bez državljanstva, Sl. list FNRJ, br. 9/1959, Sl. list SFRJ (Dodatak), br. 2/1964, Sl. list FNRJ (Dodatak), br. 7/1960.16.Konvencija o statusu izbjeglica, Sl. list FNRJ (Dodatak), br. 7/1960.

-126-

17.Protokol o statusu izbeglica, Sl. list SFRJ (Dodatak), br. 15/1967.18.Konvencija o suzbijanju i ukidanju trgovine licima i eksploataciji drugih, Sl. list FNRJ, br. 2/1951.19.Dopunska Konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i prakse sličnih ropstvu, Sl. list FNRJ (Dodatak), br. 7/1958.20.Protokol kojim se menja Konvencija za suzbijanje trgovine ženama i decom i Konvencija o suzbijanju trgovine odraslim ženama, Sl. list FNRJ, br. 41/1950.21.Konvencija MOR br. 87 o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava, Sl. list FNRJ, br. 8/1958.22.Konvencija MOR br. 98 o primeni principa prava organizovanja i kolektivnog pregovaranja, Sl. list FNRJ, br. 11/1958.23.Konvencija MOR br. 111 koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja, Sl. list FNRJ (Dodatak), br. 3/1961.24.Konvencija UNESKO protiv diskriminacije u pogledu obrazovanja, Sl. list SFRJ (Dodatak), br. 4/1964.

Preuzeto iz: Izvještaj o stanju ljudskih prava u SRJ, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, dio V. Ljudska prava u SFRJ/SRJ od 1983. do 1998., Beograd, 1998.

-127-

USTAV SR JUGOSLAVIJE (1992)(Odredbe o pravima manjina)

Član 11.Savezna Republika Jugoslavija priznaje i jamči prava nacionalnih manjina na

očuvanje, razvoj i izražavanje njihove etničke, kulturne, jezičke i druge posebnosti, kao i na upotrebu nacionalnih simbola, u skladu sa međunarodnim pravom.

Član 15.2.Na područjima Savezne Republike Jugoslavije gdje žive nacionalne manjine u

službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, u skladu sa zakonom.Član 20.1.i 2.

Građani su jednaki bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, pol, jezik, veru, političko i drugo uvjerenje, obrazovanje, socijalno poreklo, imovno stanje i drugo lično svojstvo. Svi su pred zakonom jednaki.

Član 23.3.Svako tko je lišen slobode mora biti odmah na svom, ili jeziku koji razume,

obaviješten o razlozima lišenja slobode i ima pravo zahtjevati od organa da o lišenju slobode obavijesti njegove najbliže.

Član 38.2. Nitko ne može spriječiti rasturanje štampe i širenje drugih obavještenja, osim ako se odlukom suda utvrdi da se njima poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti SRJ, kršenje zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina, ili izaziva nacionalna, rasna ili vjerska netrpeljivost i mržnja.

Član 42.l.Zabranjeno je djelovanje političkih, sindikalnih i drugih organizacija koje je

usmjereno na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti SRJ, kršenje zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina ili izazivanje nacionalne, rasne, vjerske i druge netrpeljivosti ili mržnje.

Član 43.1.Jamči se sloboda vjerovanja, javnog ili privatnog ispovijedanja vjere i vršenja

vjerskih obreda.

Član 45.Jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, kulture, kao i upotrebe

svog jezika i pisma.Nitko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti,

-128-

Član 46.Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na školovanje na svom jeziku, u

skladu sa zakonom.Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na javno obavještavanje na svom

jeziku.Član 47.

Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da u skladu sa zakonom, osnivaju prosvjetne i kulturne organizacije ili udruženja, koji se financiraju na načelu dobrovoljnosti, a država ih može pomagati.

Član 48.Pripadnicima nacionalnih manjina jamči se pravo da uspostavljaju i održavaju

nesmetane međusobne odnose u SRJ i van njenih granica sa pripadnicima svoje nacije u drugim državama i da učestvuju u međunarodnim nevladinim organizacija, ali ne na štetu SRJ ili republike članice.

Član 49.Svakome se jamči pravo da u postupku pred sudom ili drugim državnim

organom ili organizacijom koja u vršenju javnih ovlaštenja rješava o njegovim pravima i dužnostima upotrebljava svoj jezik i da se u tom postupku upoznaje sa činjenicama na svom jeziku.

Član 50.Protuustavno je i kažnjivo svako izazivanje i poticanje nacionalne, rasne,

vjerske ili druge neravnopravnosti, kao i izazivanje i raspirivanje nacionalne, rasne, vjerske i druge mržnje i netrpeljivosti.

Preuzeto iz: Nacionalne manjine u međunarodnom i jugoslovenskom pravnom poretku, “Međunarodna politika”, NIU Sl.list SRJ, et.al., Beograd,1997.

-129-

USTAV REPUBLIKE CRNE GORE (1992)(Posebna prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa)

Član 67.Zaštita identiteta

Pripadnicima nacionalnih i etničkih grupa jamči se zaštita nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta.

Zaštita prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa ostvaruje se u skladu sa međunarodnom zaštitom ljudskih i građanskih prava.

Član 68.Jezik, pismo, školovanje i informiranje

Pripadnici nacionalnih i etničkih grupa imaju pravo na slobodnu upotrebu svog jezika i pisma, pravo na školovanje i pravo na informiranje na svom jeziku.

Član 69.Simboli

Pripadnici nacionalnih i etničkih grupa imaju pravo na upotrebu i isticanje nacionalnih simbola.

Član 70.Udruživanje

Pripadnici nacionalnih i etničkih grupa imaju pravo osnivanja prosvjetnih,kulturnih i vjerskih udruženja, uz materijalnu pomoć države.

Član 71.Nastavni program

Nastavni programi prosvjetnih ustanova obuhvaćaju i historiju i kulturu nacionalnih i etničkih grupa.

Član 72.Jezik

Pripadnicima nacionalnih i etničkih grupa jamči se pravo na upotrebu svogjezika u postupku pred državnim organima.

Član 73.Zastupljenost

Pripadnicima nacionalnih i etničkih grupa jamči se pravo razmjerne zastupljenosti u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave.

-130-

Član 74.Kontakti

Pripadnici nacionalnih i etničkih grupa imaju pravo da uspostavljaju i održavaju nesmetane kontakte sa građanima van Crne Gore sa kojima imaju zajedničko nacionalno i etničko porijeklo, kulturno i historijsko nasljeđe, kao i vjerska ubjeđenja, bez štete za Crnu Goru.

Pravo obraćanjaPripadnici nacionalnih i etničkih grupa imaju pravo učešća u regionalnim i

međunarodnim nevladinim organizacijama, kao i pravo obraćanja međunarodnim institucijama radi zaštite svojih sloboda i prava zajamčenih Ustavom.

Član 75.Ostvarivanje prava

Posebna prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa ne mogu se ostvariti suprotno Ustavu, načelima međunarodnog prava i načelu teritorijalne cjelovitosti Crne Gore.

Član 76.Savjet za zaštitu

Radi očuvanja i zaštite nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta pripadnika nacionalnih i etničkih grupa i ostvarivanja njihovih prava utvrđenih Ustavom, u Crnoj Gori se obrazuje Republički savjet za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa.

Republičkim savjetom za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa rukovodi predsjednik Republike.

Stav i nadležnosti Republičkog savjeta utvrđuje Skupština.

Preuzeto iz: Nacionalne manjine u međunarodnom i jugoslovenskom pravnom poretku, “Međunarodna politika”, NIU Sl.list SRJ, et.al., Beograd,1997.

-131-

USTAV REPUBLIKE SRBIJE (1990)

Član 8.2.Na područjima Republike Srbije gdje žive narodnosti u službenoj upotrebi su

istovremeno i njihovi jezici i pisma, na način utvrđen zakonom.Član 13.

Građani su jednaki u pravima i dužnostima i imaju jednaku zaštitu pred državnim i drugim organima bez obzira na rasu, spol, rođenje, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, političko i drugo uvjerenje...

Član 32.4.Pripadnici drugih naroda i narodnosti imaju pravo na obrazovanje na svom

jeziku, u skladu sa zakonom.Član 41.1.

Jamči se sloboda vjeroispovijesti, koja obuhvaća slobodu vjerovanja, ispovijedanja vjere i vršenja vjerskih obreda.

Član 44.2.Zabranjeno je (političko) djelovanje koje ima za cilj nasilno mijenjanje

Ustavom utvrđenog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti i nezavisnosti Republike Srbije, kršenje Ustavom zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina, izazivanje i podsticanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti i mržnje.

Član 46.6.Zabranjena je cenzura štampe i drugih vidova javnog obavještavanja. Nitko ne

može sprečavati rasturanje štampe i širenje drugih obavještenja, osim ako se odlukom nadležnog suda utvrdi da se njima... potiče nacionalna, rasna ili vjerska netrpeljivost i mržnja.

Član 49.Građaninu se jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i

sloboda upotrebe svog jezika i pisma.Građanin nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

Preuzeto iz: Nacionalne manjine u međunarodnom i jugoslovenskom pravnom poretku, “Međunarodna politika”, NIU Sl.list SRJ, et.al., Beograd,1997.

-132-

SPORAZUM O NORMALIZACIJI ODNOSA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE

Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (u daljnjem tekstu: Ugovorne stranke),

Svjesne svoje odgovornosti za uspostavu i održavanje mira i sigurnosti u regiji,

U želji da tome pridonesu normalizacijom međusobnih odnosa, U cilju unapređivanja odnosa između svojih naroda i građana Sporazumjele su se o sljedećem:

Članak 1. Ugovorne stranke poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne

države u okviru svojih međunarodnih granica.Članak 2. Svaka Ugovorna stranka, sukladno međunarodnom pravu, poštovat će suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge Ugovorne stranke. Ugovorne stranke potvrđuju da će provesti uređenje svojih granica te razgraničenje samo međusobnim dogovorom, da će rješavati sporove mirnim putem i suzdržavati se od prijetnji ili uporabe sile, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Ugovorne stranke nastojat će jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji.Članak 3.

U roku od 15 dana po potpisivanju ovog Sporazuma, Ugovorne stranke uspostavit će pune diplomatske i konzularne odnose. Ugovorne stranke odmah će podići razinu svojih postojećih predstavništava na razinu veleposlanstava i razmijenit će veleposlanike.Članak 4. Ugovorne stranke suglasne su da međusobnim pregovorima riješe sporno pitanje Prevlake. Time se pridonosi potpunoj sigurnosti dijela područja Republike

Hrvatske u regiji Dubrovnika i dijela područja Savezne Republike Jugoslavije u regiji Bokokotorskog zaljeva. Ugovorne stranke to važno sporno pitanje riješit će međusobnim pregovorima u duhu Povelje Ujedinjenih naroda i dobrosusjedstva. Do postizanja međusobnog sporazuma o Prevlaci, Ugovorne stranke suglasne

-133-

su poštovati postojeći sustav sigurnosti, uspostavljen za promatranja Ujedinjenih naroda.Članak 5. Polazeći od povijesne činjenice da su Srbija i Crna Gora postojale kao države prije stvaranja Jugoslavije, a imajući u vidu činjenicu da je Jugoslavija produljila međunarodnopravni subjektivitet ovih država, Republika Hrvatska konstatira postojanje državnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije. Polazeći od povijesne činjenice postojanja različitih državnih oblika organiziranja Hrvatske u prošlosti, Savezna Republika Jugoslavija konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti.

Ugovorne stranke suglasne su da pitanja sukcesije SFRJ rješavaju na temelju pravila međunarodnog prava o sukcesiji države te sporazumno.Članak 6.

Ugovorne stranke obvezuju se da se bez odgode ubrza proces rješavanja pitanja nestalih osoba pri čemu će obje Ugovorne stranke odmah razmijeniti sve raspoložive podatke o tim osobama.Članak 7.

Ugovorne stranke osigurat će uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika u njihova prebivališta ili u druga mjesta koja slobodno izaberu. Ugovorne stranke osigurat će tim osobama vraćanje u posjed njihove imovine, odnosno pravičnu naknadu. Ugovorne stranke osigurat će potpunu sigurnost izbjeglicama i prognanicima koji se vrate. Ugovorne stranke pomoći će ovim osobama u osiguravanju nužnih uvjeta za normalan i siguran život.

Ugovorne stranke proglasit će opći oprost za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina.

Ugovorne stranke poticat će dosljednu i cjelovitu provedbu Erdutskog sporazuma o Hrvatskom Podunavlju.

Svaka Ugovorna stranka jamči jednaku pravnu zaštitu imovine fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo druge Ugovorne stranke, odnosno sjedište na području druge Ugovorne stranke, kao onu koju imaju njeai državljani, odnosno njezine pravne osobe.

U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu

-134-

imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.

U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.Članak 8.

Srbima i Crnogorcima u Republici Hrvatskoj i Hrvatima u Saveznoj Republici Jugoslaviji Ugovorne stranke jamčit će sva prava koja im pripadaju na temelju međunarodnog prava.Članak 9.

Ugovorne stranke sklopit će u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma poseban ugovor o socijalnom osiguranju koji će uključiti invalidsko, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, uključujući i isplatu mirovina. Ugovorne stranke sklopit će, po potrebi, i druge ugovore glede rješavanja radnih i statusnih pitanja.Članak 10.

Ugovorne stranke nastavit će suradnju u normalizaciji cestovnog, željezničkog, zračnog i riječnog prometa na temelju načela uzajamnosti i dobrosusjedstva. Članak 11.

Na ulazak, kretanje i boravak državljana i vozila jedne Ugovorne stranke na području druge Ugovorne stranke primijenit će se unutarnji propisi koji važe za boravak i kretanje stranaca bez diskriminacije.Članak 12.

Ugovorne stranke nastavit će unapređivati poštanske, telefonske i druge telekomunikacijske veze.

Članak 13. Ugovorne stranke, bez odgode, pristupit će sklapanju međusobnih ugovora iz

područja gospodarstva, znanosti, prosvjete, zaštite okoliša, kao i drugih pitanja od zajedničkog interesa Ugovornih stranaka.

Ugovorne stranke, bez odgode, sklopit će i sporazum o kulturnoj suradnji koji će uključiti održavanje i obnovu kulturne baštine.

-135-

Članak 14. Ovaj Sporazum sastavljen je u 2 (dva) izvornika, na hrvatskom i srpskom

jeziku, pri čemu su oba teksta vjerodostojna. Ovaj Sporazum privremeno se primjenjuje od dana potpisivanja, a stupa na

snagu kada se Ugovorne stranke međusobno diplomatskim putem izvijeste da su ga potvrdila njihova nadležna tijela.

Sastavljeno dana 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu.

Za Republiku Hrvatsku Za Saveznu Republiku Jugoslaviju dr.Mate Granić, v.r Milan Milutinović, v.r. Potpredsjednik Vlade i Savezni ministar vanjskih poslova Ministar vanjskih poslova

Napomena: Tekst Sporazuma objavljen je u Narodnim novinama, Međunarodni ugovori, br 1/10, od 26.09.1996.

-136-

Pregled bilateralnih međunarodnih ugovora Republike Hrvatske i SRJ

. Zajednička izjava RH i Savezne Republike Jugoslavije o normalizaciji odnosa i otvaranju službenih predstavništava, potpisana u Ženevi 19. siječnja 1994. . Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i Jugoslavije, sklopljen 23. kolovoza 1996. u Beogradu, potvrđen 3. listopada 1996., objavljen u NN-MU 10/96., stupio na snagu 18. listopada 1996. . Sporazum između Vlade RH i Savezne Vlade S.R Jugoslavije o ukidanju viza za nositelje diplomatskih i službenih putovnica, sklopljen 29. listopada u Zagrebu, potvrđen 19. rujna 1997., objavljen u NN-MU 13/97., privremena primjena od dana potpisa, stupio na snagu 19. rujna 1997.

. Uspostava diplomatskih odnosa između RH i S.R.Jugoslavije, 9. rujna 1996. razmjenom nota. . Ugovor između RH i S.R. Jugoslavije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Beogradu, 15. rujna 1997., privremena primjena od 1. studenoga 1997., potvrđen 18. travnja 1998., objavljen u NN- MU 6/98., stupio na snagu 28.svibnja 1998. objava u NN-MU 8/98.

. Sporazum između Vlade RH i Savezne Vlade S.R. Jugoslavije o pograničnom prometu, potpisan u Beogradu, 15. rujna 1997., privremena primjena od 1. studenoga 1997. nema podataka o stupanju na snagu.

. Ugovor između Vlade RH i Savezne Vlade S.R. Jugoslavije o međunarodnom cestovnom prijevozu, potpisan u Beogradu, 15. rujna 1997., privremena primjena od dana potpisivanja, potvrđen 28.listopada 1997., objavljen u NN- MU 18/97., stupio na snagu 11. travnja 1998., objava u NN-MU 12/98. . Sporazum između Vlade RH i Savezne Vlade S.R. Jugoslavije o određivanju graničnih prijelaza, potpisan u Beogradu, 15. rujna 1997., privremena primjena od dana potpisivanja, nema podataka o potvrđivanju i stupanju na snagu.

-137-

. Protokol Sporazuma između Vlade RH i Savezne Vlade S.R. Jugoslavije o određivanju graničnih prijelaza, potpisan u Beogradu, 15. rujna 1997.,

privremena primjena od dana potpisivanja, nema podataka o stupanju na snagu. . Sporazum između Vlade RH i Savezne Vlade S.R. Jugoslaije o reguliranju graničnog željezničkog prometa, potpisan u Beogradu, 15. rujna 1997., privremena primjena od dana potpisa, potvrđen 16. siječnja 1998., objavljen u NN-MU 1/98., stupio na snagu 10.3.1998., čeka se objava u NN-MU. . Konzularna konvencija između RH i S.R. Jugoslavije, potpisana u Zagrebu, 27. svibnja 1997., potvrđena 3. listopada 1997., objavljena u NN-MU 17/97., stupila na snagu 17. rujna 1998., objava u NN-MU /98. . Protokol o postupku organiziranog povratka između RH i S.R. Jugoslavije, potpisan 2.4.1998. u Beogradu po predstavnicima Zajedničke hrvatsko- jugoslavenske komisije za provedbu članka 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između RH i SRJ, primjena s danom potpisa. . Protokol o načinu suradnje Agencije za posredovanje u prometu određenim nekretninama Vlade RH i Službe za zaštitu imovine S.R. Jugoslavije, potpisan 2.4.1998., stupio na snagu danom potpisivanja, temelji se na Sporazumu o normalizaciji odnosa između RH i SRJ u svezi provođenja čl. 7.

Preuzeto sa: http://www.mvp.hr/mvprh

-138-

P o p i s t a b l i c a, s l i k a i g r a f i k o n a

-Tabela 1.: Nacionalni sastav stanovništva, 1991.god., str.62;-Tabela 1.a): Nacionalni sastav stanovništva, 1991.god., str.62;-Tabela 1.b): Nacionalni sastav stanovništva, 1991.god., str.62;-Tabela 2.: Promjene broja Hrvata u SRJ, str.68;-Tabela 3.: Promjene broja Hrvata i Srba u Vojvodini, str.70;-Tabela 4.: Promjene udjela u ukupnom stanovništvu Hrvata na Kosovu i Crnoj Gori, str.71.

-Slika 1.: Stanovništvo SR Jugoslavije prema nacionalnom sastavu (popis 1991.god.), str.63;

-Slika 2.: Stanovništvo Republike Srbije prema nacionalnom sastavu (popis 1991.god.), str.64;

-Slika 3.: Stanovništvo AP Vojvodine prema nacionalnom sastavu (popis 1991.god.), str.65.

- 1.-Grafikon demografskih kretanja Hrvata u SRJ, str.69;- 2.-Grafikon usporedbe demografskih promjena Hrvata i Srba u Vojvo- dini, str.71.

-139-

K r a t i c e

-AIDLCM Association Internationale for the Defence of Menaced Languages and Culures;

-E/CN.4 Dokumenti Komisije za prava čovjeka Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda;-E/CN.4/Sub.2 Dokumenti Potkomisije za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina Komisije za prava čovjeka;-ICJ International Court of Justice;-P.C.I.J Permanent Court of International Justice;-CEI (SEI) Central European Initiative (Srednje-Europska

Inicijativa) -CSCE (KESS) Commission on Security and Cooperation in Europe (Konferencija o Europskoj Sigurnosti i Suradnji);-OSCE (OSSE) Organization for Security and Cooperation in Europe

(Organizacija o Sigurnosti i Suradnji u Europi);-ICCPR International Covenant on Civil and Political Rights;-ECHR European Court of Human Rights;-FUEN Federal Union of European Nationalities;-KFOR Kosovo Force (formiran Rez.Vij. sig. UN br.1244,

12.06.1999.);-UNHCR United Nations High Commissioner for Refugees;-UNESCO United Nations Educational, Scientific and Cultural

Organization.