nataša grubišić-govor tijela
TRANSCRIPT
Zagrebačka škola ekonomije i managementa
GOVOR TIJELA
prosinac, 2005. Nataša GrubišićStudij uz rad
1
SADRŽAJ
1. UVOD.........................................................................................................1
2. KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE..........................................6
2.1. KONTAKT OČIMA................................................................................6
2.2. IZRAZI LICA..........................................................................................7
2.3. GOVOR TIJELA.....................................................................................8
2.4. OSOBNI PROSTOR................................................................................9
2.5. PRIKAZIVANJE SEBE.........................................................................11
2.6. PARAJEZIK...........................................................................................12
3. ZAKLJUČAK...........................................................................................13
4. LITERATURA..........................................................................................14
2
1. UVOD
Najveći dio svog života provodimo u interakciji, licem u lice, s drugom osobom ili
malom grupom ljudi. Na prvi pogled može se pomisliti da se komunikacija između dvoje
ljudi odvija putem medija govornog jezika, međutim i neverbalna komunikacija je
također vrlo važna. Istraživanja su pokazala da se ljudska komunikacija više odvija
gestama, položajem ruku i nogu, razmakom i položajem tijela, nego bilo kojim drugim
sredstvom.Verbalna komunikacija može se definirati kao stvarno izgovorene riječi;
neverbalna komunikacija je sve drugo što se događa i uključuje i glasovno i neglasovno
ponašanje. Glasovno ponašanje odnosi se na aspekte govora kao što su intonacija, visina,
brzina i oklijevanje. Neglasovno ponašanje je sigurno složen proces osobnosti svakog
čovjeka koji uključuje svako drugo komunikativno ponašanje koje se ne odnosi na govor,
kao što su gledanje i kontakt očima, izrazi lica, međuljudska udaljenost, oblačenje, itd.
Razlika između verbalne i neverbalne komunikacije načinjena je jer se misli da svaka od
njih ispunjava različite funkcije (Patterson, 1977). Verbalna komunikacija, u formi jezika,
bolja je za prenošenje logičkih ili apstraktnih ideja; neverbalna komunikacija smatra se
boljom za prenošenje emocija, vrste veze koja postoji između dvoje ljudi i
reguliranje/manipuliranje međuljudskom interakcijom. Takva funkcionalna razlika je
važna, ali bi trebalo zapamtiti da se ne može strogo primjenjivati, budući da ljudi često
kažu što osjećaju i govore o vrsti veze koju s drugom osobom imaju. Također je jasno da
se učinkovita komunikacija događa i u odsutnosti, ili s malo, neverbalne podrške, kao što
je slučaj pri telefonskom razgovoru i pisanoj riječi. Nekada je lakše bez neverbalne nego
bez verbalne komunikacije - neverbalno prenošenje apstraktnih ideja može se pokazati
izuzetno teškim, kao što možete znati ako ste igrali igru asocijacija.
3
Ipak, sva istraživanja verbalne i neverbalne komunikacije, donose i neke zajedničke
zaključke, kao što je na primjer:
govor se koristi za prijenos informacija
geste i kretnje se koriste za prijenos raspoloženja
mnoge naše osnovne kretnje i ponašanje su naučeni
značenje mnogih naših neverbalnih oblika komunikacije određeno je kulturom
kojoj pripadamo
otkriveno je da svaka kultura koristi 6 osnovnih emocija: srdžbe, radosti, straha,
tuge, iznenađenja i gađenja.
„Poput svakog drugog govora i govor tijela sastoji se od riječi, rečenica i interpunkcija.
Svaka kretnja je riječ, a riječ može imati različita značenja. Tek kada riječ stavite u
rečenicu zajedno s drugim riječima, kadri ste u potpunosti razumjeti njezino značenje.
Geste se pojavljuju u „rečenicma“ i precizno otkrivaju istinu o nečijim osjećajima ili
naklonostima.“ (Allan Pease, Govor tijela, 2002)
Verbalno i neverbalno ponašanje se razlikuju, ali što znači kazati da je ponašanje
komunikativno?
Wiener i sur. (1972) pretpostavili su da trebaju biti prisutna tri obilježja: koder, kod, i
dekoder. To znači da u interakciji između dvoje ljudi jedna osoba (koder) prenosi poruku
kroz sustav (kod), koju zajednički razumiju oba sudionika, a tumači je druga osoba
(dekoder). Namjere i svjesnost kodera nisu nužni preduvjeti budući da neverbalno često
prenosimo ono što ne želimo ili ne namjeravamo otkriti o sebi. S filozofskog stajališta to
predstavlja poteškoće jer neverbalni kodovi nisu zapisani niti dobro definirani, ali
predstavljaju zajedničke društvene norme koje se implicitno podrazumijevaju.
4
Možda je jedan od najboljih načina da se postane svjestan tih "nepisanih pravila"
(Goffman, 1963) prekršiti ih ili se ponašati na način koji drugi ne očekuju u specifičnoj
društvenoj situaciji.
Ili ih naučiti, kako Allan Pease navodi: „ Razumijevanje pojava pomaže da s njima lakše
živimo, jer nerazumijevanje i neznanje otvaraju prostor strahu i praznovjerju, te nas čine
mnogo sumnjičavijim u odnosu prema drugim ljudima.“ (Govor tijela,2002.)
5
2. KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
Socijalnu interakciju označava puno vrsta ili "kanala" znakova neverbalne komunikacije -
gledanje, izrazi lica, geste, osobni prostor, itd. - koji se simultano odvijaju. Važno je
utvrditi glavne neverbalne kanale, ali je isto tako važno zapamtiti da se rijetko pojavljuje
samo jedan izolirani kanal. Pojam znaka neverbalne komunikacije slijedi analogiju
koder-kod-dekoder opisanu u uvodu. Pod znakom se podrazumijevaju sredstva pomoću
kojih se poruka ili informacija prenosi. Ljudi obraćaju više pažnje na neke znakove; na
primjer, najviše vremena gledamo drugoga u područje lica, posebno u oči i ramena, a
nasuprot tome, vrlo malo vremena provodimo gledajući u stopala i noge te osobe.
2.1. KONTAKT OČIMA
Gledanje i kontakt očima dugo se smatraju najvažnijim znakovima neverbalne
komunikacije. Gledanje je kad jedna osoba gleda drugu u područje očiju bez obzira na to
uzvraća li druga osoba pogled ili ne. Kontakt očima događa se kad oboje ljudi gledaju
jedno drugo u područje očiju. Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kad su
produžena, ili kad jedna od osoba pokuša produžiti kontakt očima tako da počne buljiti u
drugu, može doći do pojave tjeskobe i to se može protumačiti kao prijetnja (Ellsworth i
Carlsmith, 1973). Pokazalo se i da su gledanje i kontakt očima sinkroniziram s govorom,
posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi (Kendon, 1967).
Nedavno se (Rutter, 1984) posumnjalo u veliki značaj koji se pripisuje kontaktu očima
(od, na primjer, Michaela Argvlea) i danas se pretpostavlja da kontakt očima može biti
6
jednostavno slučajan rezultat gledanja pojedinca i da je ono što je važno viđenje (vizualni
pristup različitim neverbalnim ponašanjima) druge osobe.
2.2. IZRAZI LICA
Izrazi lica uglavnom se tiču komunikacije emocionalnih stanja (Argyle, 1983). Dok
engleski jezik ima stotine riječi koje opisuju emocije i njihove nijanse, tek se mali broj
takvih emocionalnih riječi prepoznaje u odsutnosti društvenog konteksta. Ekman (1972)
tvrdi da ljudi mogu prepoznati tek sedam osnovnih emocija - sreću, strah, bijes, gađenje,
prezir, tugu i zanimanje. Thaver i Schiff (1969) to su i pokazali tako da su tražili od
ispitanika da identificiraju shematska lica kod kojih je varirao tek oblik usta i obrva.
Smatra se da usta i obrve prenose najviše informacija koje lice daje o emocionalnim
stanjima. Thaver i Schiff pronašli su daje najveći stupanj slaganja kod sreće i bijesa, dok
je najmanji stupanj slaganja kod "tužnog" lica. Istraživanje Ekmana i Friesena (1972),
opisano ranije, govori nam da se može predvidjeti veće slaganje ako je dan specifičan
društveni kontekst (kao stoje slučaj kod pričanja priče).
Iz ovog i drugih istraživanja može se steći dojam da su izrazi lica ljudi jednostavno
"otvorene knjige". To je pogrešno budući da, kao što biste trebali znati, ljudi često kriju
svoje prave emocije i pokušavaju izgledati smireni ili izražavaju različitu emociju od one
koju doživljavaju. Također, društvena ograničenja i norme djeluju tako da potiskuju
emocionalne izražaje: na primjer, muškarci rijetko javno plaču. Ako se zateknete u
razgovoru s nekim tko "vam dosađuje do suza", nije vjerojatno da ćete toj osobi reći, ili
7
izraziti, to što osjećate. Najvjerojatnije ćete čekati prikladan trenutak da prekinete susret
na pristojan način.
2.3. GOVOR TIJELA
Govor tijela je rodni pojam koji pokriva neverbalne znakove dodira, orijentacije tijela,
držanja tijela, gesti rukama i kimanja glavom. Dodir, ili općenito tjelesni kontakt, varira
sa stupnjem intimnosti koji postoji između dvoje ljudi: dobri prijatelji i ljubavnici često
dodiruju jedno drugo, dok udaljeniji poznanici to čine puno rjeđe. Najuobičajeniji oblik
dodira pojavljuje se kad se sretnemo ili se opraštamo: rukovanje ili zagrljaj često se
koriste u tim prigodama. Postoje i kulturalne varijacije u dodiru - u britanskom i japa-
nskom društvu dodirivanje je prilično neuobičajeno, dok se ljudi u afričkim i arapskim
kulturama dodiruju prilično često.
Orijentacija tijela i držanje tijela važni su za socijalnu interakciju - obično orijentiramo
svoje tijelo prema osobi s kojom pričamo tako da okretanje od osobe zahtijeva pokret
tijela. Sommer je (1965) utvrdio da orijentacija tijela varira s društvenim kontekstom:
ljudi u surađujućoj situaciji teže tome da sjede jedan pored drugog, dok se licem u lice
preferira u natjecateljskoj situaciji. Težimo tome da orijentiramo svoje tijelo prema
nekome tko nam se sviđa tako da okrenemo lice prema toj osobi, primaknemo joj se i
kimanjem se slažemo s onim što ta osoba kaže (Clore i sur., 1975). Prema ljudima koji
nam se ne sviđaju postupamo tako da okrećemo tijelo od njih, gledamo u svoje ruke i
igramo se svojom kosom.
8
Držanje tijela također može biti dobar pokazatelj je li osoba napeta ili opuštena: na
primjer, zgrbljena ramena i "ljuljanje nogu" upućuju na napetost.
Geste rukama predstavljaju važnu dopunu emocionalnim izrazima lica, stegnuta šaka
može označavati bijes, a gesta otvorenom rukom signalizirati poziv na pomoć ili
submisivnost. Općenito, geste rukama usklađene su s govorom i koriste se da se ono što
se govori bolje naglasi ili da se preciznije opiše (Buli, 1983).
Kimanje glavom često se događa pri razgovoru dvoje ljudi, i služi kao povratna
informacija govorniku (upućujući na to da se razumije ono što se govori) i kao
potkrepljenje govorniku da nastavi (Argvle, 1983).
Kimanje glavom može se koristiti i da se pokaže slušatelju da mu se "daje riječ" (tj. nudi
mu se mogućnost da govori).
2.4. OSOBNI PROSTOR
Osobni prostor je "područje s nevidljivim granicama koje okružuje tijelo osobe i u koje
uljezi ne smiju ući" (Sommer, 1969). Ključna varijabla je ono što se smatra za uljeza jer
to određuje hoćemo li ili nećemo osjetiti da je naš osobni prostor napadnut: ovdje puno
zavisi od društvenog konteksta i vrste odnosa između napadnute osobe i onih koji
napadaju. Hali (1968) prikazuje četiri međuljudske udaljenosti:
Intimna: do 45 centimetara
Osobna: do l m i 20 cm
Društvena: do 3 m i 60 cm
Javna: do 5 m i 50 cm
9
Intimni i dobri prijatelji ne čine nam neugodu ako nam priđu blizu, unutar 45 cm od nas;
takva se udaljenost potiče jer nam omogućuje da se lako dodirujemo. Poznanike ili
strance obično držimo na osobnoj udaljenosti u više društvenom okružju u kojem postoji
više od dvoje ljudi, a s ljudima unutar 3 m i 60 cm često razgovaramo. Javna udaljenost
obično je prevelika za razgovor ali je ona u kojoj se događaju prepoznavanje i početni
pozdravi. Društveni kontekst može promijeniti te udaljenosti, na primjer, u prenapučenoj
trgovačkoj ulici ljudi stoje bliže jedni drugima pri razgovoru nego kad je ulica relativno
prazna.
Popularna metoda koja se koristi da bi se pokazala "nepisana pravila" osobnog prostora
jest da se naruši ono što se smatra normama. Garfinkel (1964), Felipe i Sommer (1966)
pokazali su da izbjegavanje, neugoda i/ili zbunjenost često slijedi nakon narušavanja
osobnog prostora. Felipe i Sommer narušili su osobni prostor ljudi u knjižnicama, na
klupama u javnim parkovima, itd. i utvrdili da je, na primjer, sjedenje neposredno pored
neke osobe, na inače praznoj klupi u parku uzrokovalo da se osoba pomakne dalje na
klupi ili da ustane i otiđe.
Narušavanje osobnog prostora potiče prijetnju s vjerojatnom reakcijom bijega, ali što se
događa u situaciji u kojoj osoba ne može odmah otići? Ovo pitanje istraživano je u
terenskom istraživanju Middlemasta, Knowlesa i Mattera (1976), koje je izazvalo etičke
raspre. Koristeći muški javni zahod sa tri pisoara jednim do drugog na istom zidu, autori
su pretpostavili da će početak mokrenja kasniti, a mokrenje biti kraće ako se muškarac
prisili da koristi pisoar do neke druge osobe (bliska udaljenost), nego ako između dvije
osobe postoji prazan pisoar (umjerena udaljenost) ili ako je muškarac sam u zahodu
10
(kontrolna situacija). Rezultati opažanja mokrenja pomoću perisko-pa iz zahodske
kabine, potvrdili su predviđanja. Na bliskoj udaljenosti narušavanje osobnog prostora je
značajno utjecalo i na kašnjenje u počeku mokrenja i na trajanje mokrenja, u usporedbi s
umjerenom i kontrolnom situacijom. Middlemast i sur. objasnili su taj učinak u
terminima fiziološkog uzbuđenja: kad mu prijeti narušavanje osobnog prostora, tijelo je
uzbuđeno. Zamislite, u drugom kontekstu, kako biste se osjećali da sjedite sami na
gornjem katu dvokatnog autobusa, da autobus stane, pokupi putnika, i da se stranac
popne i sjedne pokraj vas! Što biste uradili? Bojim se da biste gledali netremice kroz
prozor i osjećali se izrazito tjeskobno. Dakle, kod ljudi, kao i kod životinja, narušavanje
osobnog prostora predstavlja narušavanje onoga što netko smatra vlastitim teritorijem.
Narušavanje teritorija smatra se prijetećim i na njega se reagira borbom ili bijegom ili
uzbuđenjem i tjeskobom ako prva dva izbora nisu moguća.
2.5. PRIKAZIVANJE SEBE
Odjeća koju nosimo, način na koji češljamo i bojimo svoju kosu, korištenje šminke i
ukrašavanje našeg tijela drugim umjetnim proizvodima predstavljaju načine izražavanja
sebe. Način na koji odlučimo prikazati samog sebe drugim ljudima pruža informacije o,
na primjer, društvenoj klasi, etničkoj identifikaciji, pripadnost određenoj subkulturi i
bračnom statusu. Može se zaključivati i o osobinama ličnosti - osoba koja se odijeva u
svijetlu, upadljivu odjeću može ostavljati dojam daje ekstravert; osobu odjevenu u tamnu,
konvencionalnu odjeću možemo smatrati introvertom.
11
Ljudi mogu odlučiti da se odijevaju i prikazuju na određene načine kako bi upravljali
dojmovima koje drugi o njima stvaraju, što služi održavanju ili poboljšavanju
samopoštovanja.
2.6. PARAJEZIK
"Nije važno što si rekao, već način na koji si to rekao". Jeste li ovo često čuli ili ste to i
sami rekli? Paralingvistički aspekti govora uključuju prozodiju (visinu, naglasak,
vremenski raspored i stanke), emocionalni ton glasa, naglasak i pogreške u govoru kao
što je zamuckivanje, glasovi kao "aaa", "hm", itd. Ton glasa može imati važne posljedice.
Na primjer, Milmoe i sur. (1967) ustanovili su, kod odnosa između liječnika i pacijenta,
da su liječnici puno uspješniji u navođenju alkoholičara na daljnje liječenje ako su
govorili tjes-kobnim glasom nego ako su govorili bijesnim glasom. Kod odnosa između
majke i djeteta Milmoe je utvrdio da su se djeca ponašala razdražljivo kad je majka
govorila i tjeskobnim i bijesnim glasom.
Brzina kojom osoba govori može biti indikator emocionalnog stresa: na primjer, vrlo
tjeskobni ljudi često govore vrlo brzo (Davitz, 1964). Puno ozbiljnija su, vjerojatno, naša
očekivanja o brzini govora: na primjer, ljudi koji pate od poremećaja govora (mucanje) ili
oni koji mogu govoriti samo vrlo polako (na primjer, nakon moždanog udara) često budu
vrlo frustrirani ne-strpljivošću koju pokazuje onaj koji "normalno" govori. Ovaj drugi
često prekida, pokušava završiti ono što je čovjek s govornim poremećajem započeo
govoriti, ili jednostavno prestane razgovarati. Ljudima koji abnormalno govore često se
pripisuje niska inteligencija kad o tome ne postoje nikakvi podaci.
12
3. ZAKLJUČAK
Pogled, mimika, gestikulacija i držanje tijela mogu često nekome reći više od običnih
riječi; govor tijela gotovo je u pravilu nesvjestan, ali i izražajniji od kazivanja.
Političari, manageri i govornici na televiziji dobro znaju što znači govor tijela. Mnogi
uglednici i utjecajni ljudi čak "treniraju" da bi naučili ciljano i uspješno služiti se tim
načinom komunikacije.
Govor tijela odaje više od pukih riječi. Pri tome može nastati nesklad između neverbalnih
znakova i onoga što se govori. Recimo, kad govornik ne stoji stvarno iza onoga što tvrdi.
Neverbalnu je komunikaciju i zato teže kontrolirati. Ali svatko može naučiti koristiti se
govorom tijela i pretvoriti ga u svoju prednost.
Dobar početak toga učenja jest ispitivanje vlastitog držanja. Samouvjerenost je važna,
ako se "vježba", što znači da se "samouvjeren" nastup može uvježbati uspravnim
držanjem, nesaginjanjem glave i nespuštanjem pogleda.
Budući, me kao pripadnicu ženskog spola krasi bolja sposobnost opažanja, već sam
krenula učiti govor tijela, pokušajte i Vi.
Osim što stvara prednosti, iz dana u dan je sve zabavnije.......
13
4. LITERATURA
Hewstone, M. i Stroebe, H., Socijalna psihologija , Naklada Slap 2005.
The Arbinger Institute, Psihologija & osobni razvoj, MEP d.o.o. 2003.
Allan Pease, Govor tijela, Agram 2002.
Elliot Aronson, Timothy. Wilson, Robin M. Akert, Socijalna psihologija,
MATE d.o.o.2005
14