1

Sebstvo

Ron McComb

1998

S engleskog preveo: Nino Roso

2

S obzirom da je ljudski organizam dinamičan sistem skupa fizički i psihički, tada, po definiciji, evoluira prema većoj kompleksnosti. S obzirom da naš psihološki 'makeup' ima organsku bazu, ljudski mozak, tada će naš psihološki razvoj biti zavisan o neurološkom razvoju. Dakle, s obzirom da je spiritualno stanje svjesnosti kvaliteta ljudske psihe, tada će imati neurološku bazu kao i svi drugi psihološki procesi. Dalje, sa povećanim neuralnim mrežnim razvojem dolazi povećanje u organizacijskoj kompleksnosti sa neuralnom strukturom i sa povećanjem u organizacijskoj kompleksnosti dolazi poboljšano procesuiranje (Schroeder, 1967). Najkompleksnije forme ljudskog mozgovnog procesuiranja su intelektualne i spiritualne u prirodi. S obzirom da su nagoni za izvršavanje specifičnih aktova ljudskog ponašanja asocirani sa specifičnim neuralnim substratima koji variraju u svojim levelima kompleksnosti te su proporcionalni na procesuirajući level, tada kako se level kompleksnosti neuralnog substrata povećava tako se i kompleksnost ponašanja i stupanj svrsishodnosti akta u relaciji na Self i Svemir. (Self = Sebstvo). Zbog povećane neurološke kompleksnosti organski mozak sazrijeva i sa ovom organskom maturacijom metafizički self takođe sazrijeva.

Svaki individualan akt ponašanja može biti viđen svojim utjecajem sa specifičnim neurološkim razvojem koji je rezultat dominantnosti jednog od četiriju različita uma koja zasjedaju u ljudskom mozgu. Četiri uma su: fizički, emocionalni, intelektualni, i spiritualni. Individualan self je kompozit četiri uma i svojih sinergističkih kvaliteta četiriju uma. Evolucija selfa je progresivni unidirekcionalni vektor koji počinje tranzicijski proces prema samo-realizaciji i spiritualnoj svjesnosti sa starijim umom – fizičkim. Normalan rast selfa tada nastavlja kroz emocionalne i intelektualne umove te kulminira u spiritualom umu. Evolucionarni red prva tri uma je produkt triune mozgovnog modela (MacClean, 1973). Stavljajući razvoj intelektualnog uma prije spiritualnog uma jest učinjeno zbog nekoliko razloga. Mnoge religije uzimaju vjerovanje da individua mora prvo doseći stanje intelektualne perfekcije prije nego spiritualna perfekcija može biti postignuta (Letvik and Senzie, 1986, Wilber, 1986, Chirban, 1986) i rad Maslowa (1971) i Kohlberga (1976) tvrdi da se intelekt razvija prije spiritualnog.

Mozak i Asocirana Ponašanja

Ljudski se mozak sastoji od 3-mozga-u-1 (MacClean, 1973). Triune mozak je komponiran od tri neuralna substrata (pod-sloja) koja su reprezentirana s reptilskim mozgom, paleomamalijskim mozgom, i neomamalijskim mozgom i svaki je mozak povezan na druge. Svaki mozak funkcionira zasebno od druga dva te je bio-kompjuter koji ima svoje vlastito jedinstveno genetičko programiranje, svoj vlastiti precizni tip problem-rješavanja inteligencije, svoje vlastito shvaćanje sebe u svemiru, svoj vlastiti smisao kontroliranja kako se najbolje ponašati, svoje vlastito značenje za biti živ, svoju vlastitu memoriju o tome kako najbolje preživjeti, svoje vlastite specijalne akcije za sebe- izražavanje, i svoj vlastiti mod življenja života. Svi aktovi ljudskog ponašanja su specifični postoci precizno identificiranih reptilskih, paleomamalijskih, i neomamalijskih mozgovnih mapiranja koje radu u paraleli prema rezoluciji problem stanja.

Reptilski mozak komputira agresivna ponašanja, borbe, bijega, selektiranja vođa,

3

kompulzije, teritorijalnosti, repeticije, rituala, reprodukcije, konformiteta, uspostavljanja socijalnih hijerarhija, i regulaciju fizičkih pročišćavajućih dužnosti (MacClean, 1973). Paleomamalijski mozak i njegove dominantne komponente, limbićki sistem, su odgovorni za kreiranje pletore emocija, mnogih od koje su zabrinute za formaciju i prezervaciju obitelji i društva. Takva ponašanja uključuju: pohlepu, proždrljivost, sebičnost, ljubomoru, reakcionarne emocije, socijalna povezivnanja, tribalizam, strah, ljubav, mržnju, užitak – posebno seksualni, i ponekad paranoju. Individua čiji je život dominiran paleomamalijskim mozgom je obično osupnuta sa raznim adikcijama i traži užitak (Letvik i Senzee, 1986). Očito, u industrijskom društvu su ponašanja koja asociraju na dva niža mozgovna centra kontinualno pojačavana. Mnogo važnije, atributi konzumeristićke pohlepe/proždrljivosti/sebičnosti, i fašističkog tribalizma mapiraju na paleomamalijski mozak. Konzekventno, Mašina je ovisna o svojim članovima koji će da koriste paleomamalijski mozak—što defektnije da oni koriste paleomamalijski mozak tada će i biti vrjedniji Mašini. Neki mogu ustvrditi da Mašina ne podučava emocije. Baš suprotno, Mašina podučava emocije koje sprovode svoje vlastite ciljeve konsumpcije i ″rata″ ali Mašina ne podučava emocije koje su provodljive individualnoj sreći, samo- rastu, i udruzi baziranoj na pravoj ljubavi.

Neomamalijski mozak, koji je primarno komponiran od frontalnih režnjeva, je responzibilan za mnoge višeg reda kognitivnih vještina koje će biti diskusirane kasnije. Frontalni režnjevi su sjedište dvaju kvaliteta selfa—intelektualna i spiritualna misao. Četiri uma mogu biti viđena da mapiraju specifične neuralne substrate (mozgove) triune mozga. Ove su: fizički – reptilski, emocionalni – paleomamalijski, intelektualni – neomamalijski, i spiritualni – neomamalijski. Prema Maslowu samo-realizacija posjeduje mnoge spiritualne kvalitete i self-realizacija evolvira nakon intelekta i prije estetskog/spiritualnog. Prema tome, može biti deducirano da samo-realizacija mapira neomamalijski mozak.

Svaki neuralni substrat, u kojem su umovi uskladišteni jest kompozicija neuralnih mreža koje mogu ili ne moraju inervirati sa drugim neuralnim substratima. Neuralnih mreža inervacija dozvoljava komunikaciju s mozgovnim sistemom. Komunikacija egzistira između komponenata koji sadrže specifični neuralni substrat i/ili između komponenata koje egzistiraju izvan (Nauta i Feritag, 1978). Neuralni putovi emaniraju od hippocampusa i amygdale (oboje s kojima je sadržan paleomamalijski mozak) loop (komuniciraju) na oboje neomamalijski prednji-mozak i reptilski retikularni aktivirajući sistem. Amygdala je odgovorna za ubrizgavanje energije naprijed u neomamalijski mozak i prema tome kreirajući ″kindling efekt″ (Wada, 1976) ili unazad u reptilski mozak (Lingo, 1987) te igra važnu ulogu u memoriji (Mishkin i Appenzeller, 1987). Ovaj ″kindling efekt″ je asociran sa raznim stanjima spiritualne svjesnosti – nirvana, kundalini, frontal režnjeva iskustvo, itd. (Lingo, 1987). Više specifično, amigdala je klik sklopka koja gura svjesnost naprijed i inducira ″frontal režnjeva iskustvo″. S obzirom da često puta individualni aktovi ponašanja su odgovori na inpute okruženja koji su asocirani s prošlim memorijskim iskustvima producirani similarnim inputima u rezoluciji specifičnog problem stanja, tada može biti deducirano da je amygdala servo mehanizam koji vodi individualne aktove ponašanja. Konzekventno, zaviseći o tipu memorija i/ili ponašanja templatima ukučišćenim s individualnim mozgom, amygdala će gurnuti svjesnost u neurološke substrate koji mogu najbolje ispuniti potrebe i/ili želje generirane individuinim memorijama. Na primjer, ako je individua podučena njegovim njenim

4

industrijskim-konzumeristićkim stanjem da je materijalizam sredstvo kojim on ona mogu doseći sreću i životni smisao, tada će amygdala gurnuti svjesnost energiju u reptilijske i paleomamalijske mozgove gdje će kompeticija i pohlepa krenuti da osigura da ta ″potreba″ bude ispunjena. Nažalost, Mašina ima efekt klikanja amigdale unazad u retrogradnu svjesnost konstrikcijska ponašanja – svjesnosti konstrikcija do mjere da individua nije podučena kako kliknuti amygdalu naprijed u frontalne režnjeve i subsekventna stanja spiritualne svjesnosti.

Do ove točke, pojedinac se može zapitati kako Mašina klika amygdale unazad. Jednostavno – koz strah. Amygdala je centar gdje je strah naučen i zapamćen (LeDoux, 1994). Stoga, kada je strah susretnut, amygdala je ta koja usmjerava svjesnost unazad u paleomamalijske i reptilijske mozgove gdje se može sučeljavati efektivno pomoć samo- prezervacijskih praksi. Kada Mašina ulije strah u dnevne živote ljudi, tada je odgovor individuinog mozga da direktira svjesnost unazad u niže mozgove i dalje od viših mozgovnih centara. Očito, kada je svjesnost gurnuta unazad do nižih mozgovnih centara, tada nije gurnuta unaprijed u više mozgovne centre. Ipak, strah je primarni mehanizam koji prevenira individuu od dosezanja samo-realizacije i spiritualnih stanja svjesnosti.

Level ekscitacije ili inhibicije uspostavljene neuralne mreže determinira svoj težine

vektor (McCulloh, 1965). S obzirom da su neuralni substrati/komponente komponirane od neuralnih mreža, tada će neuralni substrati/komponente također biti ekscitatorske ili inhibitorske prirode te posjedovati kumulativan težine vektor. Konzekventno, ponašanja i nagoni koji su asocirani sa specifičnim neuralnim substratom mogu biti inhibirani ili ekscitirani sa intrinzičnim i/ili ekstrinzičnim imputima/unosima koji targetiraju neuralne nreže/substrate za procesuiranje. Očito, socijalno kondicioniranje producirano Mašinom ima dovoljno neurološkog utjecaja na individuu, ali smo i dalje ostavljeni bez modela o tome kako Mašinske ideologije represiraju umove koji mapiraju više mozgovne centre. Za ovo, mi se trebamo prvo vratiti studiji flip-flop sklopova u polju električnog inženjerstva.

Studija flip flop sklopova u pojačalu ilustrira obadvoje ekscitatorni i inhibitorni

efekt koja tri neuralna substrata i njihovi respektivni umovi imaju jedan za drugog, i individualne aktove ponašanja. U flip-flop sklopovima, kako se input povećava tako se i output, similarno kako se input smanjuje tako se i output (Tank, 1987). Prema tome, kako ekstrinzični inputi ekscitiraju specifičan neuralni substrat (pojačalo), tada će tu biti povećanja u ponašanjima pod utjecajem nagona asociranih sa substratom. Takvi inputi se mogu ponašati kao i uloge pojačavajući s obzirom da ponašanja emaniraju iz neuralnog substrata u odgovoru na stimuli iz okružja koji su spremljeni sa domenom prijašnjih iskustava da budu korišteni za komparativne svrhe u rezoluciji budućih problem stanja. Konzekventno, ponašanja asocirana sa visoko targetiranim neuralnim substratom će biti frekventnije ekscitirana nego ponašanja asocirana sa drugim substratima koji manjkaju prošla iskustva o ovim imputima. Stavljeno u konteksu stavova i vjerovanja podučavanih Mašinom, kako su konzumeristićka ponašanja više ohrabrivana tako će i frekventnije biti ispoljena. Kako su spiritualni stavovi zanemarivani, tada će spiritualna stanja biti ispoljavana manje frekventno.

Pojačala komponirana od flip flop sklopova takođe zajedno inhibiraju jedno drugo

u mjeri da će rezultat visokog outputa u jednom pojačalu smanjiti input drugih pojačala (Tank, 1987). Svako pojačalo vodi drugo da bude u opozicijskom stanju. Dakle, ako su

5

okruženja inputi procesuirani specifičnim neuralnim substratom, tada neuralne mreže sadržavane istim će biti stavljene u ekscitatorno stanje. Ekscitacija neuralnog substrata će, u povratu, elicitirati realizaciju asociranih nagona i korespondirajućih ponašanja substrata, i povećanje u relativnoj težini svog respektivnog uma sa uskoro definiranom samo matricom. Konzekventno, prema flip flop sklop teoriji, povećanje u nagonima i ponašanjima asociranim sa jednim umom, će inhibirati ekspresiju nagona i ponašanja asociranih drugim umovima.

Stavljajući u red četiri različita uma prema njihovom biološkom dobu: fizički,

emocionalni, intelektualni, i spiritualni radeći od centra van, tada flip flop sklopa rezultati ispoljavaju sami sebe. U usporedbi emocionalnog uma na intelektualni um, lako je vidjeti da je jedan antiteza drugog. Emocionalni um je često ujednačen s iracionalnim, u kontrastu, intelektualni um je počašćen kao sjedište racionalne misli. Kako se relativna težina iracionalnih emocija povećava, tada se relativna težina racionalnog intelekta smanjuje. Ipak, emocionalni um i intelektualni um su dijametralno suprotni i inverzno proporcionalni, i emuliraju flip flop sklopova rezultate.

Nagoni reptilskog fizičkog uma su antiteza neomamalijskog spiritualnog uma. U

religioznim literaturama, spiritualno je često viđeno da transcendira fizičko (Letvak i Sven, 1986). Kada pojedinac uspoređuje behavioralne karakteristike reptilskog mozga (agresija, borba, i sebičnost) sa neomamalijskim mozga tragom spiritualnosti (pacifizma, mira, i altruizma), dihotomija nastaje. Kada reptilski fizički um dominira, tada viši level neomamalijske spiritualnosti je inhibiran. Niti agresija i pacifizam, niti borba i mir mogu biti od-reagirani simultano sa istom individuom. Prema tome, fizički um, i spiritualni um su dijametralno suprotni i inverzno proporcionalni.

Trebalo bi biti jasno, do sada, kako je misaona kontrola održavana sa Mašinom.

Stavljajuči naglasak na oboje, reptilska i paleomamalijska ponašanja, tada i intelektualne i spiritualne modalnosti misli su represirane proporcionalno stimulusu ponuđenom 'nižim level' mozgovima koji su asocirani istim. U esenciji, moderno industrijalno stanje inhibira individue koje uključuju stanje od sklopovanja u svoje više mozgovne centre i dosezanje stanja samo-realizacije bombardirajući niže mozgovne centre sa kontinuoznim stimulusima. Ali, ovo i dalje nije kompletna slika o tome kako različiti umovi radu jedan s drugim – ovo će dalje biti objašnjeno malo.

Na ovoj točci, treba biti ponovljeno da je ono što nas ovdje zanima jest ponašanje

koje emanira od nagona asociranih sa dominantnim neuralnim substratom. Kvaliteta bivanja čovjekom, povlači sa sobom interakciju među četirima umovima. Pretpostaviti da jedino jedan um egzistira te vodi individuu u izvršavanja specifičnih djela jest pretpostaviti netočno, s obzirom da bi takva asumpcija odgađala individuin mozak njenog sinergističkog sebstva, koja je i sama kvaliteta koja nas ljude opskrbljuje sa našom biološkom jedinstvenošću. Međutim, ovo nije za implicirati da specifičan um nikako ne može dominirati individualne aktove ponašanja. Dominantnost neuralnih substrata je determinirana elementom Self-matrice sa najvećom relativnom težinom.

6

Model Selfa (Ψ)

Ova sekcija treba biti uvedena obranom modela. Neki ju mogu biti skloni kritiziranju jer ju mogu falše etiketirati kao samo još jednu mehanicističku aplikaciju. S obzirom da je Self (Sebstvo) definiran kao nelinearan i sinergističan – gdje je cjelina veća od sume svojih djelova – razdjeljuje aga to od mehanicističkih modela koji su ne linearni, i ne sinergistički. Prema tome, Self je sve osim mehaničan. Četiri komponente sebstva (fizičko, emocionalno, intelektualno, spiritualno) formiraju tetraedon . Prema Buckminister Fuller, tetraedon je minimalna forma koja može stabilno egzistirati u svemiru (Fuller, ). Svaki član tetraedona ima kapacitet da stoji zasebno ili u kombinaciji sa drugim članovima u rezoluciji problem stanja u pokušaju povećavanja preživljavajuće efektnosti organizma. Centar gravitacije - tetraedona je self, koji je sinergistička metafizička sila koja propelira bio-fizički Self (masa) kroz prostor, preko vremena, u reakciji na, ili u interakciji sa izvanjskim okruženja faktorima. 4-d skalarna matrica definira self kao nagon/skalar u determiniranju direkcije omnidirekcionalnog cilja direktiranog bihavioralnim vektorom Bivajući sinergistična, svjesnosti energija koja sačinjava self je ne linearana takva da

Ipak, rang je transformativna sinergistička kvaliteta svjesnosti energije doprinijete svakim članom

Težina svakog elementa sa -matricom je determinirana oboje, intrinzičnim i ekstrinzičnim okruženja faktorima.

Intrinzični faktori su rezultat:

1. Paralelne komunikacije između -tetra članova u rezoluciji problem stanja.

2. Bio-genetičkim programima.

3. Levelu biološkog i psihološkog razvojna 4. Memorijskim događajima koji su imprintirani na neurološke substrate koji, u

povratu, mapiraju na specifičan -tetra član. Ako je događaj traumatičan, tada će rekurzivni inhibitorni efekt koji utječući član ima na okružujuće -tetra članove biti definiran kao skupljena energija neuroze.

Ekstrinzični faktori uključuju:

1. Oboje, metafizički i fizički svemir.

2. Socijalne i kulturalne emanacije koje produciraju želje te mape na specifične

neuralne substrate koje specifičan -tetra član mapira.

3. Inter-personalne, socijalne, i kulturalne template koji modeliraju kako bi specifični aktove trebali biti adresirani i determiniraju kako bi Self trebao reagirati u sadašnjim/budućim relacijama na similarne aktove.

7

Dalje, izražava sebe u materijalnom svijetu kvantificiranim bihevioralnim aktovima reprezentiranim bihevioralnim vektorom Kvantificirano verificiran je funkcija kvalitativnog Dakle, za bilo koji ekstrinzički ili intrinzički input jest prema tome, self matrica je definirana kao 1 X 4 matrica gdje svaki element reprezentira relativnu težinu svakog uma u kompoziciji na individualan Self. Svaki element reprezentira relativni težine vektor svakog uma u vodećim individualim aktovima ponašanja. Dakle,

= (fizički, emocionalni, intelektualni, spiritualni) ili = Na primjer, novorođenčetove preživljavajuče potrebe mogu reprezentirati Self matricu = (.997, .003, .000, .000). Drugim riječima, novorođenče je čisti reptilski preživljavajući odziva impuls. Dijete koje ima potrebu da se veže na primarne brižnike i koje možda počinje pokazivati početnićke stadije intelekta može imati Self matricu:

Konzumeristički industrijski radnik koji ide Nedjeljom u crkvu može imat Self matricu: Self matrica odvjetnika, dok prakticira svoju profesiju, može biti opisana kao individua vođena reptilskom agresijom/kompeticijom te neomamalijskim intelektom: Self matrica samo-realizirane individue može izgledati kao duhovni svetac koji može imati Self maternicu: Garantirano, sve su prijašnje vrijednosti arbitrarne na ovoj točci, ali bi trebali odati generalnu ideju o tome kako kompozicija četiri uma vodi individualne misli i odluke ponašanja.

Da bi bilo osigurano preživljavanje i reproduktivan uspjeh, ljudski će se mozak organizirati funkcionalno da poveća individualne šanse uspjeha. Jedan od načina kojim se mozak organizira funkcionalno jest za jedan um da se asocira s drugim umom u pokušaju povećavanja efektnosti u rezoluciji problem stanja. Ova asocijacija definira efektnosti vektor težine Selfa. Da maksimizira efektnosti vektora težinu, um koji dominira individualne aktove ponašanja će raditi u paraleli sa najvišim umom, u terminizma evolutivnog razvoja, s kojim je naj-kompatibilniji. Na primjer, reptilski fizički um će se asocirati sa neomamalijskim intelektualnim umom a paleomamalijski emocionalni um će asocirati sa neomamalijskim spiritualnim umom. Ali, kada su oboje, reptilski i paleomamalijski umovi stimuliranih te „ciljani“ Mašininim ideologijama, tada će neomamalijski umovi biti supresirani do veće mjere, a lanci um-kontrole zategnuti.

Trenutno Mašinin socialno kondicionirajući impulsi targetiraju reptilski fizički um kod muških koji inducira asocijaciju između fizičkog uma i intelektualnog uma. Ovaj akt socialnog kondicioniranja je krucijalan u objašnjavanju patrijarhalne prirode industrijskih konzumeristićkih društava. U ovim kompetitivnim društvima agresivno je kompetitivan (reptilski) intelekt (neomamalijski) koji je ne samo uspostavljen kao norma već da ima veće šanse dosezanja uspjeha onako kako definira Mašina. Razlog je ako je Self dominiran

8

reptilskim mozgom koji ima refinirani neomamalijski intelektualni mozak rezultirati će u visoko efektnim reptilskim ponašanjima. Također, sa industrijskim konzumeristićkim stanjem muški stereotipi i reptilska bihevioralna pojačala egzistiraju pervazivno i mnoge forme zabace revolviraju oko muških aktova kompeticije i agresije. Konzekventno, s obzirom da su kondicionirajući reptilski muški inputi najubikvitozniji sa takvim društvima, tada je input težine vektor veći te prema tome elicitira reptilske odgovore proporcionalno input težini vektoru. Ipak, muški su stereotipi kojima je dat najveći stupanj socijalnog pojačavanja.

Rad Changeux (1983) pokazuje da intrinzična komunikacija od sa neuronskim okruženjem može utjecati na organizaciju bilo koje određene mreže. Drugim riječima, kako neuroni komuniciraju jedan s drugim u odzivu na stimulus tada će oni, u povratu, imati utjecaj na organizaciju mreže u kojoj su ukalupljeni. Ekstrapoliranjem ovih rezultata u triune mozgovni model, može dakle biti viđeno da pre-stimulacija muškog reptilskog mozga i svog fizičkog uma će voditi formaciji više organiziranih mreža u reptilskom mozgu. Povećanje u organizaciji reptilskog mozga će subsekventno retardirati progresivan razvoj selfa zbog povećanog reptilskog mozga output težine vektora koji, u povratu, smanjuje input težine vektor koji inervira više neuralne substrate te će inhibirati organizacionalni razvoj neuralnih mreža asociranih sa najvišim neuralnim substratima. Konzekventno, forma procesa eliminacije viših neuralnih substrata je inducirana zbog manjka funkcionalne aktivnosti. Rezultat je muškarac koji je vođen aktovima borbe, kompulzije, teritorijalnosti, agresije, i uspostavljanja socijalnih hijerarhija – hijerarhija koje uspostavljaju mušku teritorijalnost. Muške behavioralne uloge koje emuliraju takve uključuju: Odvjetnike, militarne vođe, političare, business vođe, trenere, atlete, itd., te kapitalistički sistem kao cjelinu. Ovo su ista majmun-ubilačka ponašanja koja kreiraju eksploatativne i dominirajuće stavove prema prirodi. Očito, takvi stavovi i modovi ponašanja su praznina bilo kojih spiritualnih interakcija sa zemljom.

Da maksimiziramo efektnosti vektor težine dominantni paleomamalijski emocionalni um će raditi u paraleli i asocirati sa neomamalijskim spiritualnim umom. Socijalnih kondicioniranja inputi targetiraju paleomamalijski emocionalni um u ženskih. Konzekventno, da maksimizira uspjeh , ženski paleomamalijski emocionalni um će raditi u paraleli sa neomamalijskim spiritualnim umom. Ovo može biti podržano sa sklonošću žena, oko 75% u nekim slučajevima, koje činu broj participanata koji pristupaju Transpersonalnim i Budističkim funkcijama (Tart, 1991). Gledajući na podatke iznad, pojedinac može izvući zaključak da je ženski mozak više sklon evolucionarnom uspjehu s obzirom da je spiritualni um kompleksniji nego intelektualni um jer zadnji evoluira. Davano da su visoko efektivna reptilska ponašanja učinila našu vrstu najefektnijim ubojicama "i ljudi i zvijeri" u povijesti planeta, te činjenica da je spiritualni um vođen aktovima mira i susjećanja, tada mogući doprinosi svakog prema mogućoj ekstinkciji vrste bi trebali biti samo-evidentni. Ovo nije za impliciranje da je emocionalni neomamalijski spiritualni mozak dosegnuo najviša stanja spiritualne svjesnosti. Baš suprotno, emocionalno-neomamalijski spiritualni Self će mapirati niže stupnjeve Wilberove hijerarhije spiritualne svjesnosti (1986). Intelektualno- neomamalijski spiritualni self će mapirati čak viša stanja spiritualne svjesnosti. Finalno, neomamalijski spiritualni um koji ne asocira ni sa jednim od nižih umova će mapirati na najviša spiritualna stanja.

9

Dominantnost neuralnih substrata može biti rezultat procesa similarnog sinaptičkoj

eliminaciji te se i referira kao proces eliminacije. Ovo je gdje počinjemo kao proces inervacije mnogih neurona (ili mreža) reducirati na jednu nervnu (mrežu) koja ju inervira (Cowan, 1979). Jedan faktor koji može determinirati rezultate procesa eliminacije jest "funkcionalna aktivnost". Kako inputi targetiraju specifične neuralne substrate, tada da se osigura neuralna efektnost i neesencijalne "nefunkcionalne" mreže će biti eliminirane i/ili inhibirane tako da će jedino mreže koje povećavaju vjerojatnost uspjeha ostati netaknute te će subsekventno doživjeti povećanje u svom neuralnom mrežnom vektoru težine. Ako su nižeg substrata ponašanja kontinualno pojačavana, tada će reptilski i paleomamalijski substrati i njihovi asocirani nagoni i korespondirajuća ponašanja zamjeniti, i subsekventno dominirati, viši red ponašanja kroz proces eliminacije u odgovoru na funkcionalnu aktivnost sa okruženjem. Rezultat je da ljudi imaju jedino jedan način kojim su podučeni da se ponašaju – kao inteligentne zmije sa disfunkcionalnim frontalnim režnjevima.

Frontalni Režnjevi i Ljudsko Ponašanje

Najveća komponenta neomamalijskog mozga su frontalni režnjevi za koje se pretpostavlja da sačinjavanju 33% cijelog korteksa. Zakon prikladne mase statira, da što je veće tkiva područje, to su važnije te funkcije asocirane sa istim. Prema tome, ponašanja i umovi koji mogu biti asocirani sa neomamalijskim mozgom će biti više važnija funkcija u determiniranju ljudske kvalitete i evolucionarnog uspjeha. S obzirom da smo mapirali oboje intelektualne i spiritualne kvalitete na neomamalijski mozak/frontalne režnjeve, tada mi možemo deducirati da su intelektualni i spiritualni aspekti Sebstva koji su od najveće ljudske važnosti. Dalje, ove dvije kvalitete mogu biti ono što razdjeljuje ljudsku vrstu od ostatka životinjskog kraljevstva, većine kojima manjka frontal režnjeva razvoj. Izuzeci na veće mozgovne mase sa životinjskim kraljevstvom – najbliže dupinima. Ovo samo po sebi podiže pletoru etičkih rasprava koje neće biti prekrivene u ovom tekstu. Nazad na frontale režnjeve.

Uloga fronta-režnjeva je višeznačna. Neki od najvažnijih atributa su empatija, kooperacija, altruizam, i mogućnost anticipiranja problema. Svi od ovih atributa su atributi koji su od vitalne važnosti na Duboki Ekološki pokret. Kada je od pacijenata koji su imali masivne lezije na svojim frontalnim režnjevima zatraženo da ponove stanje problema, oni su ili nesposobni da ponove ili bi ponovili jedino jedan od elemenata (Luria,1973). Također su nesposobni da generiraju kognitivni model problema, lako bi se distraktirali, te ne bi ušli u preliminarnu investigaciju stanja problema. Kao rezultat, odmah bi poćeli da traže solucije impulzivno te bi izvršili serije fragmentarnih opservacija, totalno nepovezanih sa sadržajem problema te bez ikakvog plana. Luria je također pronašao da su pacijenti nesvjesni beznačajnosti svojih solucija.

Životinje čiji su frontalni režnjevi otklonjeni kirurški ispoljavaju hiperaktivnost te su rastrojeni i stimulusu-vezani (Fuster, 1980). Pacijenti koji su preboljeli od frontal režnjeva poremećaja su također su pokazali apatiju, te imali teškoća u kontroliranju svog ponašanja (Stuss i Besson, 1986). Takvi bi pacijenti također pokazali gubitak volje i kontinualno bi potraživali problem unatoč dokazna za pogrešku (Fuster, 1980). Frontalni režnjevi također igraju ulogu u koncentraciji tijekom problem rješavajućih zadaća (Mizuki, 1980), te izgleda da su set sebstva i individualne autonomije s obzirom da

10

uspostavljaju točku pogleda relativnu okruženja događajima koji dozvoljavaju razlučiti između Sebstva i drugih (Nauta, 1973).

Sve ove iznad studije su učinjene na životinjama ili ljudima koji su preboljeli

traumu ili otklanjanje frontalnih režnjeva. Ipak, ako pojedinac izvrši kvalitativnu egzaminaciju našeg društva, posebno mladih, tada bi se pokazalo da mnoge individue pokazuju iste tipove ponašanja u varirajućim stupnjevima. Pretpostavljeno je da 9% od dječaka u Americi i 2% djevojčica identificirano kao hiperaktivno (Barkley, 1981). Do 15% školsko-dobne populacije može patiti od pozornost deficita, dječaci su šest puta skloniji aflikciji – ali, ovo se čini u najbolju ruku vrlo konzervativnim.

Disproporcionalan broj pogođenih muških može biti zbog toga što su njihovi reptilski mozgovi targetirani Mašininim kondicionirajućim imputima. Specifični problemi asocirani sa pozornost deficitima emuliraju mnoge od studija frontal režnjeva lezija, koje mogu uključiti, ali nisu limitirani na: kratki span pozornosti, uznemirenost, slaba kontrola impulsa, destruktivnost, pre-uzbuđenost, nemogućnost za odgađanje gratifikacije, agresija, slabe socijalne problem-rješavajuće vještine, ekscitabilnost, niska prosječna inteligencija, i nisko samopoštovanje. Do 24% naše društvene mladeži je bilo identificirano da posjeduje ove aflikcije, ovo su oni koji su označeni da trebaju profesionalnu pomoć. Individua koja pati od antisocialnog poremećaja može ispoljiti neke od sljedećih karakteristika (Magid, 1990): potrebu za stimulacijom, sklonost dosadi, manjak krivnje, manjak empatije, siromašna behavioralna kontrola, impulzivnost, neodgovornost, pogreška za prihvaćanje odgovornosti za djela, i juvenilna delikvencija. Postoci su da 0.05% do 15 odrasle populacije možda pati od takvih aflikcija (Rosenthal (1970) in Magid 1993). Ove poštovanja potrebe su od primarne važnosti, s obzirom da u Maslowljevoj hijerarhiji potreba, poštovanje dolazi prije samo-aktualizacije i estetskih potreba. Prema tome, jedino nakon se poštovanja potreba ispune pojedinac tada može da raste u samo-realizirano stanje. Konzekventno, sa niskim poštovanjem, što je rezultat Mašininog dehumanizirajućeg procesa, postaje nemoguće za individuu da dosegne stanje samo-aktualizacije.

Sve od ovih studija impliciraju da frontalni režnjevi ne funkcioniraju pravilno. Ako frontalni režnjevi na funkcioniraju do svoje pune mjere, tada bi bilo naivno očekivati te individue da ispolje misli i ponašanja koja mogu biti atribuirana na frontalne režnjeva – naj primjetljivije za bivanje kreativni genij te spiritualna svjesnost. U esenciji, Mašina, kroz svoje socijalno kondicioniranje, sprovodi psiho-lobotomiju svojih članova. Ovo je pogodnost Mašini, jer se sada ova 'ne zapitkujuća' masa može usmjeriti ispunjavanju upotreba same Mašine. Ova ekološki inducirana kvintesencija je suportivna neurologiji Nobel Laureata Sir John Eccles neiskorištenosti mozga hipoteze iz 1974.

Ecclesova hipoteza, koja predlaže da je ljudskih mozak 90% neiskorišten, je dokazana eksperimentalno sa studiranjem hidroencefalitisa (Lorber, 1981). Zaključak je da je ljudski mozak "gotovo potuno" neiskorišten. U ovoj točci, bilo bi prikladno adresirati argumente objektivnih znanstvenika koji tvrde da ljudski mozak nije neiskorišten. Da se adresira problem efektivno, tada pojedinac treba referirati na sistemsku analizu. Po definiciji, individualan ljudski mozak je zaključen da je dinamičan sistem a svi dinamički sistemi će pokazati rast/promjenu pomoć evolucije ili revolucije. S obzirom da je ljudskih mozak fizički set metafizičkog Selfa, tada je revolucionarni medij

11

kroz koji self evolvira. Ljudskog mozga evolucija ne mora da znači veću masu, već radije implicira formaciju kompleksnijih neuralnih mreža i mogućnost za sklopovati u ove više kompleksnije mreže. Ustvrditi da ljudski mozak nije korišten do svog punog potencijala, implicira da mi kao vrsta ne posjedujemo nikakve evolucionarne potencijale s obzirom da nemamo više s čim da evoluiramo. Pitanje koje se ovdje postavlja jes: Koji sistem logike bi prihvatio koncept životnog procesa koji je karakteriziran dinamičnom evolucijom, ali tada statirati da jedan sub-sistem (ljudi) sistema života nije više sposoban evoluirati? Ovo je non sequitur. Ovo vodi drugom argumentu, implikaciji da mi kao vrsta smo dosegnuli svoj evolucionarni zenit. Stajući sa strane, te promatrajući nepogode naše čvrste objektivno kao npr. pre-populaciju, efekt staklenika, ratove, nestašicu, pošast, nacionalizam, neznanje, siromaštvo, rasizam, narkozu u svojim raznim formama (droga, alkohol, i religija), i nasilje, sve bovo ostavlja individuu sa osjećajem očaja. Reći, da mi više nismo sposobni evoluirati ostavlja pojedinca bez nade.

Argument ovdje predložen jest da frontalni režnjevi nisu podešeni na svoj optimum kapaciteta zbog dominacije nižih neuralnih substrata, i subsekvencijalnog retardiranja organizacijskog razvoja neuralnih mreža sadržavanih u frontalnim režnjevima. Rezultat jest individua koja ispoljava jedino ponašanja koja mogu biti asocirana sa nagonima niža dva substrata triune mozga. U esenciji, neomamalijski mozak je bio reduciran na stanje okruženja inducirane kvintesencije ekološke do mjere da industrijsko-konzumeristićko stanje nudi pojačivače za specifične tipove ponašanja koji inhibiraju više modalnosti misli. Ipak, društveno inducirana pre-frontal lobotomija se čini da se događa na nivou psihe. Konzekventno, Mašina kondicionira erektne metafizičke zidove između individue i njegovog ili njenog spiritualnog uma. Rezultat je da je mašina proizvela automat koji je ništa više nego uska reptilska školjka, vođena emocijama koje se jedino mogu identificirati s Mašinom i njenim raznim institucijama. Subsekventno, ako nas socijalno kondicioniranje deprivira od pristupanja našem spiritualnom Selfu, generirajući nižeg levela potreba, tada na socialno kondicioniranje, u povratu, deprivira od naše slobode za samo ekspresiju i prava za izrastanje u naš puni potencijal. Ipak, socialno kondicioniranje ne samo da počinjava hubris naspram prirode sa svojim ekspandirajućim kapitalističkim politikama, ali je jednako kriva zbog retardiranja, supresiranja, i odgađanja individualnu samo-realizaciju i spiritualan rast.

Zaključak

Evolucija Sebstva je genetički determinirana do te mjere da je biti potpuno čovjek,

svaka individua mora doseći progresivno više modalnosti misli i ponašanja. Dva od novih viših genetički determiniranih potreba su samo-realizacija i dosezanje spiritualnih stanja svjesnosti. Krist, Buddha, Lao-Tzu, itd. su svi mutanti koji su doživjeli takva stanja svjesnosti (Bucke ). Implikacija jest da sva humanost posjeduje potencijal za dosezanje jednakih stanja spiritualne svjesnosti kao i ti i slični historijski sveci. Ali, dva su faktora koji utječu na evolucionarni rast Selfa – ekstrinzični input težine vektor i intrinzični input težine vektor. Papir adresira jedno ekstrinzični input težine vektor kako je adresiran industrijsko-konzumeristićkim stanjem (Mašina). Nakana je prikazati kako mašina prenaglašava ekspresiju nižih levela reptilskih i paleomamalijskih mozgova pomoć konzumerizma, edukacije, religije, i sporta. Kontinualna stimulacija ovih nižih neuralnih substrata inhibira prirodan rast u više neuralne substrate i prema tome, retardira rast u viša stanja individualne svjesnosti. Zidovi postavljeni između nižih level mozgova i viših

12

stanja neomamalijske Samo-realizacije i spiritualne svjesnosti su oboje fizički i metafizički u prirodi. Fizički retardati prema samo-realizaciji su pokazani da egzistiraju modelom flip flop sklopova rezultata. Metafizička dilema je ilustrirana pokazujući da su niži level reptilska ponašanja i paleomamalijska ponašanja inverzno proporcionalna i dijametralno suprotna višim stanjima individualne svjesnosti. Konzekventno, nemoguće je za individuu da dosegne viša stanja svjesnosti kada on ili ona spremno prihvaća i participira u životnom stilu koji pojačava nižeg levela ponašanja i misli te samim tim diskreditira validnost i egzistenciju viših modalnosti misli.

Jedino kada socialno produciran ekstrinzični input težine vektor koji targetira reptilske i paleomamalijske mozgove i generira percipirane potreba jest reduciran, tada će Self takođe biti slobodan da evoluira u viši level neomamalijske umove. Sa eliminacijom socialno produciranih potreba, individua više neće biti potaknuta da ispunjava percipirane nižeg levela potrebe pohlepe, žudnog seksa, užitka uopće, agresivnih i kompetitivnih aktova, te drugih meta emocija. Individua potom zadobiva njegovu njenu slobodu s obzirom da je ponašanje sada bazirano racionalnom misli i slobodno je od utjecaja drugih- self je slobodan da sazre. Razni mediji komunikacije koji egzistiraju sa našim društvom bi mogli početi ohrabrivati i pojačavati individualne aktove ponašanja koji revolviraju oko neomamalijskog mozka i njegovih asociranih umova. Ono što je potrebno jest revolucija koja će prigrliti vrste sa višim stanjima svjenosti.

Mozgovna revolucija čija je potražnja prema višem redu intelektualnih i spiritualnih modalnosti misli zamijeniti niže level nagone asocirane sa reptilskim i/ili paleomamalijskim mozgovima. Ali, prije nego socijalna revolucija preuzme mjesto, revolucija sa svakom individuom na levelu mozga se mora dogoditi. Individualna mozgovna revolucija gdje svaka individua spremno prihvaća njegovu njenu vlastitu responzibilnost izrastanja u cijelu mozgovnu moć!

* * *

13

References Barkley, R. A. Hyperactive Children. New York: The Guilford Press, 1981. Bucke, R. M. Cosmic Consciousness, Seacaucus, New Jersey: Citadel Press, 1973. Changeux, J. P. "On the 'Singularity' of Nerve Cells and Its Ontogenesis." In Molecular Interactions Underlying Higher Brain Functions, ed. J. P. Changeux. Progress in Brain Research 58:465-478, 1983. Chirban, J. "Developmental Stages in Eastern Orthodox Christianity," In Transformations of Consciousness. Boston: Shambhala, 1986. Cowan, W. M. "The Organization of the Brain," In The Workings of the Brain, ed. R.R. Llinás. New York: W. H. Freeman and Company, 1979. Eccles, J. C. Lecture: University of Colorado, University Memorial Center, Boulder, July 31, 1974. Eron, L. In newspaper article. 1993. Fuster, J.M. The Prefrontal Cortex: Anatoomf tyh, eP Fhryosniotalol gLyo, baen.d NNeewu rYooprsky:c hRoalovegny , 1980. Hebb, D. O. "Concerning Imagery." Psychological Review 1968, 75(6): 466-477. Jerison, H. J. Evolution of the Brain and Intelligence. New York: Academic Press, 1973. Kant, I. Groundwork of the Metaphysic of Morals, Translated by H.J. Patton, New York: Harper Touchstone, 1964. Kohlberg, L. "Moral stages and moralization: The cognitive developmental approach." In Moral development and behavior: Theory, research, and social issues, ed. T. Lickona. New York: Holt, Rinehart, & Winston, 1976. Letvik, S., & Senzee, A. W. Toward a New Brain, New Jersey: Prentice-Hall Inc, 1986. Lingo, T. D. The Self Transcendence Workbook, Black Hawk, Colorado: Socrates Press, 1987. Lorber, J. "Is Your Brain Really Necessary?" Science, 1981, 210. Luria, A. R. The Working Brain. New York: Basic Books, 1973. MacLean, P. D. A Triune Concept of the Brain and Behavior. Toorfo Tnotoro: n Uton iPvreerssit,y 1973. Maslow, A. H. Motivation and personality. New York: Harper & Row, 1954. Maslow, A. H., The Farther Reaches of Human Nature. New York: Viking, 1971. McCulloch, W. S., Embodiments of Mind. Cambridge: MIT Press, 1965. Mishikin, M., & Appenzeller, T. "The Anatomy of Memory." In The Workings of the Brain, ed. R.R. Llinás. New York: W.H. Freeman and Company, 1990.

14

Mizuki, Y.,D eut rainl,g "PPeerrfioordmica Ancpep eoaf raa nMceen otaf lT Thaestak. "R hEyltehcmtro ine nthcep Fhraolnotgarla Mphidyl inaen dA Crelian ical Neurophysiology, 49, 345-351, 1980. Nauta, W. J. H., "Connections of the Frontal Lobes with the Limbic System." In Surgical Approaches in Psychiatry, eds. L.V. Leitinen and K. E. Livingston. Baltimore: University Park Press, 1973. Nauta, W. J. H., & Feritag, M. "The Organization of the Brain." In The Workings of the Brain, ed. R.R. Llinás. New York: W. H. Freeman and Company, 1979. Piaget, J. Biology and Knowledge. Chicago: University of Chicago Press, 1971. Piaget, J. The Development of Thought. New York: Viking Press, 1977. 88 Schroder, H.M., M. Driver, & S. Streufert. Human Information Processing. New York: Holt, Rinehart and Winston. Sommerhoff, Logic of the Living Brain Stuss, D. T., & Benson, D. F. The Frontal Lobes. New York: Raven, 1986. Tank, D. W., Hopfield, J. J. "Collective Computation in Neuronlike Circuits." In The Workings of the Brain, ed. R.R. Llinás. New York: W. H. Freeman and Company, 1987. Tart, C., "Influence of previous psychedelic drug experiences on students of Tibetan Buddhism: A preliminary exploration." J. Transpersonal Psychology, 23, 2, 139- 174, 1991.