noc u orient expressu - veronica henry

VER

ON

ICA

HEN

RY

VERONICA HENRY radila je kao scenaristica za serije The Archers, Heartbeat i Holby City te mnoge druge, prije nego što je počela pisati romane. Živi s obitelji na obali u North Devonu. Autorica je brojnih romana, a na hrvatski joj je jezik osim romana Noć u Orient Expressu preveden i roman Produženi vikend. Posjetite njezinu internetsku stranicu www.veronicahenry.co.uk ili je pratite na Twitteru @veronica_henry.

Odlično ljetno štivo. Veronica Henry stvorila je mudru mrežu likova od kojih svaki ima svoju priču, a čita se u jednom dahu. – cornwall today

Novi roman autorice hita Produženi vikend

veronica henryOrient Express.

Raskoš. Tajna. Ljubav.

Skupina putnika smješta se u sjedala legendarnog luksuznog vlaka i pije prve gutljaje šampanjca. Za njih će putovanje od Londona do Venecije

biti mnogo više od običnog putovanja, bit će to putovanje života.Tajnovit zadatak, obećanje dano prijatelju na samrti,

neočekivana prosidba, tajna koja seže daleko u prošlost…Dok vlak tutnji, nižu se otkrića, ispovijesti i predaje koje će svoje razrješenje naći u jednom od najromantičnijih

okruženja na svijetu – u Veneciji.

Noć u Orient Expressu novi je naslov Veronice Henry, autorice hita Produženi vikend. Glamurozan, ali emocionalno

pronicljiv, blistav je to roman, pun života i energije. Roman je vrlo zabavan i lijepo je napisan, sa zanimljivom, slikovitom obitelji dobro prikazanih likova u središtu dinamične priče.

ISBN 978-953-14-1xxx-x

w w w.moz aik-k nj iga.hr

xx,00 kn

Noc u Orient Expressu

Noc

u O

rien

t exp

ress

u

▴Produženi vikend

Od iste autorice:

Veronica Henry

NOĆ U ORIENT EXPRESSU

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestotrinaesta

Naslov izvornika

A Night on the Orient Express

Copyright © Veronica Henry 2013Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

Oblikovanje naslovniceMarija Morić

Ilustracija na naslovniciShutterstock

TisakDenona, Zagreb, lipanj 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1828-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000907744.

Veronica Henry

Noć u Orient Expressu

S engleskoga prevelaVESNA ROLLER

Posvećeno Samuelu Georgeu Brightu

1927. – 2013.

9

ZAHVALE

Bilo mi je čisto zadovoljstvo istraživati materijale za ovu knjigu, a pisati je veliko veselje, ali to ne bi bilo moguće bez pomoći Anne Nash iz venecijanskoga Simplon Orient Expressa, koja je pokaza-la bezgraničnu podršku i velikodušnost. Hvala ti, Anna! Također sam zahvalna njezinoj zamjenici Emmi Wylde za pomoć i entu-zijazam. Nazdravljam objema čašom pjenušca.

Zahvalnost dugujem i Rupertu Aaronsu, našem stjuardu, i Walteru Nisi, glavnom barmenu koji je pazio na mojega supruga i mene dok smo bili u vlaku i omogućio nam nezaboravno puto-vanje. Jednako tako zahvale idu i osoblju Hotela Cipriani koje se potrudilo da naš boravak bude čaroban.

Knjigu su poboljšale i moja agentica Aramnita Whitley i ured-nica Kate Mills, oštrim okom i držanjem tempa osiguravši da knji-ga ostane na tračnicama i na vrijeme stigne u postaju. Cijenim nji-hovo vodstvo više nego što će one ikada znati.

Velika hvala – doprinos i mnogo smijeha – Peti Nightingale i Sophie Hughes iz Lucas Alexander Whitleyja. Rad s vama bio je kao san.

Zahvalna sam Rebecci Watson iz Valerie Hoskins Associatesa i Marku Lucasu iz Lucas Alexander Whitleyja za savjete što po-sjetiti i gdje jesti u Veneciji.

Zahvaljujem se i Claire McLeish, Alice Wilson i Illani Fox za predivno prijateljstvo tijekom prethodne godine. (Ovdje slijedi gr-canje i suze kao na dodjeli Oskara.)

Veronica Henry

10

Također se zahvaljujem svojemu suprugu Peteru što mi je do-pustio da ga odvučem na drugi medeni mjesec u Veneciju – bilo mu je teško, ali nije bilo drugog muškarca za taj posao!

Napokon, vječna zahvala Susan Lamb za njezinu viziju i od-lučnost, ali najviše za dobrotu.

11

PROLOG

Dok sat otkucava ponoć, na sporednom kolosijeku za ranžiranje vagona u neposrednoj blizini Calaisa vlak čeka pod spokojnim nebom. Iznad

njega svijetli mjesec, kupajući ga u srebrnom sjaju. Vagoni su prazni, osim duhova putnika koji hodaju gore-dolje hodnicima, dok vršci prstiju kližu po intarziji, a njihov miris lebdi u mirnoći zraka. Blag trag glazbe na klaviru plovi dalje u crnu baršunastu noć, provlačeći se kroz šapate i obećanja. Jer ovdje se odvilo već tisuću priča, o ljubavi i nadi, o strasti i slomljenom srcu, o pomirenju i odlasku.

Jedanaest je spavaćih kola, tri vagon-restorana i bar. Za nekoliko sa-ti, ovi će tihi vagoni oživjeti u pripremi vlaka za putovanje. Nijedna po-vršina neće ostati neuglačana. Pribor za jelo i čaše blještat će. Na njima neće ostati ni mrvica prašine, ni tračak masti. Dostavna kolica temeljito će se čistiti dok metal ne zablista. Razmišlja se o svakoj želji, svakoj po-trebi, svakoj mogućnosti dok se unutra unosi hrana, od najmanjih koma-dića kremastog maslaca do boca najfinijeg šampanjca. Napokon, osoblje će pozorno stajati pred budnim okom upravitelja vlaka, njihove uniforme bit će savršeno čiste, bit će spremni za zadnji pregled prije nego što vlak krene prema svojoj postaji.

Na peronu putnici koji čekaju blago drhte. Možda zbog svježine zraka ili zbog uzbuđenja što će se ukrcati u najpoznatiji vlak na svijetu, tko zna? U svakom slučaju, njihove priče čekaju da ih se ispriča.

Ovamo! Tu je! Prvi pogled na Orient Express dok kraljevski klizi prema peronu. Sunce se odbija o stakla prozora, dok se upravitelj postaje primiče dugim korakom. Čuje se zvuk zadovoljstva dok kočnice zaustavljaju vlak,

Veronica Henry

12

koji staje brujeći, blistav, uznosit – ali na svoj način pun dobrodošlice. Tko se može oduprijeti takvu pozivu?

Dođi! Uzmi svoje stvari! Čvršće sveži šal oko vrata, navuci rukavice i šešir dok uzimaš dragog za ruku.

Požurite – vaše sjedalo čeka…

SPAJALICASpajanje savršenih parova više od dvadeset godina

Pristupite našoj mrežnoj stranici i osvojite putovanje života.

Jeste li kad očajavali kako nikada nećete upoznati pravu osobu? Jeste li sigurni da za vas netko takav ne postoji? Jesu li vas umorili pokušaji prijatelja da vam nekoga namjeste, boli li vas čeljust dok se smiješite na jednoj od takvih večeri polumrtvi od dosade?

Ako ste se prepoznali, Spajalica nudi vam mogućnost da osvojite putovanje života uz svojega idealnog partnera. Sve što trebate jest prijaviti se na našu mrežnu stranicu i poslati svoj profil, a mi ćemo pregledati poslane profile i primijeniti svoje poznate vještine spaja-nja parova.

Svaki profil pojedinačno ocjenjuje vijeće stručnjaka koji imaju više-godišnje iskustvo u spajanju pravih partnera. Ne koristimo računala jer ona ne čitaju između redaka i ne primjećuju iskru koja je potrebna da prava veza zaživi.

Iz poslanih profila spojit ćemo savršen par koji će otići na najluđi spoj naslijepo: noć u Orient Expressu od Londona do Venecije.

Uživajte u krajoliku koji oduzima dah dok putujete legendarnim vla-kom na najboljem putovanju života. Pijuckajte koktele u baru dok slu-šate serenade s velikoga klavira, potom obilno večerajte u vagon-re-storanu ispijajući najbolja vina. Svatko od vas raspolagat će zasebnim luksuznim odjeljkom s poslužiteljem pri ruci da vam ispuni svaku želju.

Čak i ako ne osvojite putovanje, imate veliku šansu ostvariti san i pronaći savršenog partnera. Od svojih početaka, sklopili smo tisuće sretnih veza, zaslužni smo za stotine vjenčanja i više desetaka Spa-jalica dječice.

Što čekate? Ispunite upitnik profila na našoj mrežnoj stranici. Mogli biste poći na putovanje koje će vam promijeniti život.

SPAJALICAUpitnik profila

EMMIE DIXON

GODINE: 26ZANIMANJE: modisticaBORAVIŠTE: London

NAJDRAŽI CITAT: “Najvažnije je uživati u životu – biti sretna – samo to se broji.” (Audrey Hepburn)

TKO BI ME GLUMIO U FILMU O MOJEM ŽIVOTU: Maggie Gyllenhaal

JA U 50 RIJEČI: Volim grublje poslove i igre. Volim se prerušavati. Držim da je život pustolovina i želim nikad ne prestati učiti. Ja sam gradska cura, ali vo-lim pobjeći na selo. Vjerujem da sami stvaramo svoju sreću i zato sam se pri-javila na ovo natjecanje.

NEKE OD MOJIH NAJDRAŽIH STVARI: pastile s okusom ljubičica, vatromet, lijepo ponašanje, piknici, snjegovići, Agatha Christie, šumske vatre, daiquiri* od jagode, užine subotnjim jutrom, zamatanje poklona.

MOJ IDEALNI PARTNER U JEDNOJ REČENICI: Želim nekoga tko će me iznenaditi i nasmijati, tko je dobar i tko zna kako se zabavljati.

* Voćni koktel na bazi ruma.

SPAJALICAUpitnik profila

ARCHIE HARBINSON

GODINE: 28ZANIMANJE: seoski gospodarstvenik BORAVIŠTE: Cotswolds

NAJDRAŽI CITAT: “Tko je pustio pse van?”

TKO BI ME GLUMIO U FILMU O MOJEM ŽIVOTU: Colin Firth

JA U 50 RIJEČI: Volim svoju farmu, ALI volim i svjetla grada. Kuhati ne znam nimalo, seljačina sam pomalo, ali znam se dobro srediti. Najvažnija mi je oda-nost. Mogu izgledati sramežljiv, ali zapravo se znam zabavljati.

NEKE OD MOJIH NAJDRAŽIH STVARI: šetnja po imanju s terijerima Sidom i Nancy, nedjeljni ručak u mjesnoj pivnici, moj stari Morgan, Billie Holiday, West End u vrijeme Božića, izlasci sunca, prva šalica čaja u danu, mojitosi, čarape zagrijane na štednjaku AGA, plesanje.

MOJ IDEALNI PARTNER U JEDNOJ REČENICI: Želim nekoga za koga ću se brinuti, tko će me nasmijati i grijati me u noći (moja drvenjara nema cen-tralno grijanje).

Prije putovanja

19

JEDAN

Adele Russell nije voljela telefone. Oni su, naravno, bili neop-hodni. Važan dio svakodnevice. Nije se mogla zamisliti bez

telefona, ali za razliku od mnogih svojih prijateljica, provodila je uz telefon što je mogla manje vremena. Voljela je kontakt očima i mogućnost da čita jezik tijela, posebice u poslovnim prilikama. Na telefonu je postojalo previše mogućnosti za nerazumijevanje. Teže je bilo reći stvari koje netko doista želi reći i mnogo je to-ga moglo ostati neizrečeno. I rijetko bi kad čovjek sebi dopustio luksuz tišine: trenutak da razmisli prije nego što odgovori. Mož-da je to bio zaostatak iz vremena kada je telefonski poziv bio ra-skoš, kada se dijeljenje informacija svodilo na minimum jer ste bili svjesni troška.

Adele bi bilo draže današnji razgovor voditi oči u oči, ali ni-je imala tu mogućnost. Već je predugo odgađala taj poziv. Adele nikada nije odugovlačila, ali zakopavanje prošlosti zahtijevalo je u tom trenutku toliki napor volje da je oklijevala ponovno je ot-kopati. Podižući slušalicu rekla je sebi da nije pohlepna, zahtjev-na ili naporna. Samo je tražila ono što je zakonski bilo njezino. I ne da bi to radila za sebe.

Imogen. Na trenutak joj se pred očima pojavila slika njezine unuke. Osjetila je mješavinu ponosa, krivnje i zabrinutosti. Kad ne bi bilo zbog Imogen, držala bi Pandorinu kutiju čvrsto zatvo-renom, mislila je. Ili ipak ne bi? Ponovno je samu sebe podsjetila da ima svako pravo činiti ono što čini.

Veronica Henry

20

Njezin prst, sa sjajnim lakiranim noktom, lebdio je iznad prve nule trenutak prije nego što ju je pritisnula. Možda je imala osam-deset četiri godine, ali i dalje se uređivala i bila glamurozna. Čula je dug zvuk međunarodnog poziva. Dok je čekala uspostavu ve-ze, sjetila se koliko ga je puta nazivala u tajnosti svih onih godina, uz snažno udaranje srca, nos pun mirisa ustajalog dima govornice, ubacujući novac koji odzvanja…

– Halo? – Glas je bio mlad, ženski, engleski. Samopouzdan.Adele je preletjela mogućnosti: kći, ljubavnica, druga žena, do-

maćica? Pogrešan broj?– Mogu li dobiti Jacka Molloya?– Naravno. – Nezainteresiranost u glasu govorila je Adele da

ne postoje osjećaji između njih. Onda je vjerojatno bila domaći-ca. – Tko ga traži, molim?

To je bilo samo rutinsko pitanje, ne paranoja.– Recite mu da je Adele Russell.– Hoće li znati zbog čega? – Ponovno rutina, ne ispitivanje.– Znat će. – U to je bila sigurna.– Samo trenutak – Adele je čula odlaganje telefona. Koraci.

Glasovi.Potom Jack.– Adele. Baš prekrasno! Prošlo je puno vremena.Nije uopće zvučao kao da ga je zateklo što se ona javlja. Njegov

je ton bio suh, zabavljen, šaljiv. Kao uvijek. Ali nakon svih tih go-dina nije utjecao na nju kao prije. Mislila je tada da je odrasla, ali to je bilo daleko od istine. Svaka njezina odluka bila je nezrela i sebična, sve do samog kraja. Tada je njezino putovanje u odraslost zapravo i počelo, sa shvaćanjem da se svijet ne okreće oko Adele Russell i njezinih potreba.

– Morala sam čekati pravo vrijeme – odgovorila je.– Vidio sam Williamovu osmrtnicu u novinama. Žao mi je…


21

Tri retka u novinama. Voljeni muž, otac i djed. Nije bilo cvi-jeća. Donacije njegovoj najdražoj dobrotvornoj udruzi. Adele je raširila prste na stolu i pogledala vjenčani i zaručnički prsten. Još uvijek ih je nosila. Još uvijek je bila Williamova žena.

– Ovo je službeni poziv – rekla mu je pokušavajući zvučati što poslovnije. – Zovem zbog Innamorate.

Uslijedila je stanka dok je obrađivao informaciju. – Naravno – odgovorio je. Njegov je ton bio lak, ali osjećala je

da ga je pogodila svojom oštrinom. – Pa, ovdje je. Čuvao sam ti je s najvećom pažnjom. Možeš je pokupiti kad god želiš.

Adele se osjećala gotovo malaksalo. Bila se spremala za svađu.– Dobro. Poslat ću nekoga.– Oh! – U njegovu glasu čulo se istinsko razočaranje. – Nadao

sam se da ćemo se vidjeti. Da te barem odvedem na večeru. Svi-djelo bi ti se gdje sam. Guidecca…

Zar je zaboravio da je već bila ondje? Zasigurno nije mogao. – Sigurna sam da bi, ali, nažalost, više ne letim. – Sve je to za

nju bilo previše ovih dana. Čekanje, neudobnost i neminovna kaš-njenja. Vidjela je dovoljno svijeta prijašnjih godina. Nije osjećala potrebu vidjeti više.

– Uvijek imaš vlak. Orient Express… Sjećaš se?– Naravno. – Njezin je glas zvučao britkije nego što je želje-

la. Vidjela se kako stoji na peronu Gare de l’Est u Parizu i drhti u žutoj lanenoj haljini i kaputu iste boje koji je kupila u Rue de Fa-ubourg dan ranije. Drhtala je ne zbog hladnoće, nego zbog oče-kivanja, tjeskobe i krivnje.

Adele je osjetila kako joj se grlo stisnulo. Sjećanje je imalo slat-ko-gorak okus. Nije imala prostora za njega, zbog svega ostalog. Imala je dovoljno emocija s kojima se sada nosi. Prodaja Bridge Housea, gdje su joj se djeca rodila i rasla, prodaja galerije koja je bila njezin život, razmišljanje o vlastitoj budućnosti – i Imogeninoj

Veronica Henry

22

budućnosti: sve je to bilo vrlo uznemirujuće. Neophodno, ali uznemirujuće.

– Poslat ću nekoga za tri tjedna – rekla mu je. – Hoće li to od-govarati?

Na trenutak nije bilo odgovora. Adele se zapitala hoće li Jack možda ipak biti težak. Nisu postojali nikakvi dokumenti koji su išli u prilog njezina zahtjeva. Bilo je to samo obećanje.

– Venecija u travnju, Adele. Bio bih savršen domaćin. Savršen džentlmen. Razmisli o tome.

Osjetila je staru tjeskobu kako se javlja iznutra. Možda ipak nije bila imuna koliko je mislila? Uvijek joj je to činio – navodio je da želi činiti stvari koje ne bi smjela. U svojoj mašti već je bila pred njegovim vratima, znatiželja ju je nadvladala.

Zašto bi opet prolazila kroz nemir? U svojim godinama? Stre-sla se na tu pomisao. Puno je bolje da to ostane u prošlosti. Na taj je način ona imala kontrolu.

– Ne, Jack.Čula je njegov uzdah.– No, ti znaš što želiš. Smatraj to otvorenim pozivom. Bilo bi

mi vrlo drago da se opet vidimo.Adele je pogledala kroz prozor koji je gledao na rijeku. Nabu-

jala od ožujske kiše, tekla je između obala noseći sve za sobom sa sigurnošću na kojoj joj je ona zavidjela. Korak u nepoznato bio je rizik, a u njezinim godinama bilo joj je puno draže znati toč-no gdje se nalazi.

– Hvala ti, ali mislim da ipak… ne bih.Nastala je neugodna tišina koju je Jack konačno prekinuo.– Pretpostavljam da ti ne trebam reći koliko sad slika vrijedi.– Nije stvar u tome, Jack.Njegov je smijeh ostao isti.


23

– Nije me briga ako i jest. Tvoja je i možeš raditi s njom što te volja. Ipak se nadam da je nećeš samo prodati onomu tko ti po-nudi najviši iznos.

– Ne brini se – umirila ga je. – Neće otići izvan obitelji. Dat ću ju svojoj unuci. Za njezin trideseti rođendan.

– Pa, nadam se da će joj pružiti isto toliko zadovoljstva koliko je pružala meni. – Jack je zvučao zadovoljno.

– Sigurna sam. – Ima trideset godina? Nije puno mlađa nego što si ti bila…– Točno. – Prekinula ga je. Morat će biti oštra. Skreću u senti-

mentalnost. – Moj će te pomoćnik izvijestiti o detaljima. – Upra-vo je htjela završiti razgovor i prekinuti, ali nešto ju je ipak smek-šalo. Oboje su bili stari. Vjerojatno neće biti živi za deset godina. – Dobro si, nadam se?

– Kada se sve uzme u obzir, uopće se ne mogu požaliti. Među-tim, nisam… živahan kao što sam bio.

Adele je zatomila osmijeh.– Koja sreća za Veneciju – odgovorila je pomalo suho.– A ti, Adele?Nije više htjela razgovarati s njim. Osjećala se zagušena jakim

osjećajem onoga što je moglo biti, a svih ovih godina borila se protiv tog osjećaja.

– Vrlo sam dobro, uživala sam u poslu, a obitelj mi je vrlo bli-zu. Život je lijep. – Nije htjela pokazati slabu točku ili širiti priču. – Zapravo, moram ići. Imam dogovor za ručak…

Prekinula je brzo koliko je pristojno. Ruke su joj drhtale dok je vraćala telefon u stalak. Još uvijek je

mogao utjecati na nju. Nikad nije do kraja pokopala čežnju. Iz-bila bi na površinu svako malo, kada bi ona najmanje očekivala.

Zašto nije prihvatila njegov poziv? Što bi moglo biti loše u to-me?

Veronica Henry

24

– Ne budi smiješna! – Njezin je glas odjeknuo u tišini jutar-njeg salona.

Pogledala je gore. Morski krajolik još je visio ondje – onaj za koji se nadmetala onoga dana kada su se ona i Jack prvi put susre-li. Od tada ga je držala nad svojim pisaćim stolom. Nijedan potez kista nije se promijenio svih tih godina. To je i bila ljepota slika. Trenutak je bio uhvaćen, a one su uvijek ostajale iste.

Ta ju je misao dovela natrag do zadatka pred njom. Imala je toliko toga organizirati: agenti za nekretnine, računovođe, od-vjetnici, svi su čekali da donese odluke. Mnogi su joj savjeto-vali da ne donosi nikakve drastične odluke prije nego što pro-đe neko vrijeme nakon žalovanja, ali ona je bila sigurna da je prošlo dovoljno. Bridge House bila je prevelika za jednu osobu, Russell Gallery bila je za nju prevelik zalogaj, čak i uz činjeni-cu da je Imogen zapravo upravljala njome. Imogen ju je stalno iznova uvjeravala da je ne želi preuzeti, da je došlo vrijeme da se okuša u nečemu novom i da nije nikada namjeravala ostati u Shallowfordu tako dugo. Adele je ponudila da nađu kompro-mis, ali Imogen je uporno tvrdila kako želi jasan prekid. Ipak, Adele se osjećala krivom i to je bio razlog zašto je tražila natrag Innamoratu. Bio bi to baš predivan dar. Nije mogla zamisliti ni-koga na svijetu tko bi to cijenio više nego Imogen, i to bi joj nekako umirilo savjest.

Prisjetila se razgovora koji se upravo zbio. Kakav bi joj život bio da nije imala Jacka u njemu? Bi li bio drukčiji? Bila je sigurna ka-ko nikada ne bi imala poticaj i ustrajnost kakve je na kraju dobila, da ga nije poznavala. Ipak, bi li možda bila sretnija?

– Nisi mogla biti sretnija – rekla je sebi ljutito. – Jack je bio po-greška. Svatko ima pravo pogriješiti.

Čvrsto je vjerovala u to. Moraš pogriješiti da bi ti se život po-složio. Na kraju ih ona jest posložila…


25

Natjerala je svoje misli u sadašnjost. Bilo je dosta mučenja. Imala je planove koji su se morali realizirati. Napravit će neke velike pro-mjene, sve nabolje. Osvrnula se i pogledala jutarnju sobu, sobu u ko-joj je donosila većinu važnih odluka. Voljela je njezine visoke stro-pove i duge prozore koji su gledali na rijeku. Zapravo, voljela je sva-ki kvadratni metar Bridge Housea. Savršena simetrija, mekana cr-vena cigla, nalazila se, što ne iznenađuje, pokraj mosta u Shallowfor-du, najljepša kuća u tom trgovačkom gradiću. Nicky, agent za ne-kretnine i Imogenin najbolji prijatelj, rekao joj je da će se brzo proda-ti, vjerojatno prije nego što bi imali vremena otisnuti sjajne brošure koje ističu njezine savršene proporcije, vrt okružen zidom, tamno-crvena ulazna vrata s polukružnim viktorijanskim prozorčićem…

Na trenutak, Adele je posumnjala u svoj plan. Silno će joj nedo-stajati kuća. Protrnula je od naglog osjećaja negodovanja što je se mora odreći. Podsjetila se kako je bolje donositi teške odluke dok je još uvijek pod kontrolom, prije nego što bude prekasno. Od-lučno je odvinula poklopac svojega nalivpera i uzela blok. Adele nije imala fobiju od računala, ali je još uvijek mislila da se uz za-pisivanje puno bolje usredotočuje.

Dok je sastavljala popis, dijelovi razgovora s Jackom vraćali su se.Orient Express. Znala je da još uvijek prometuje od Londona

do Venecije. Kultno putovanje. Možda i najpoznatije putovanje na svijetu. U glavi joj se počeo stvarati plan. Pretražila je putem raču-nala, pronašla željenu internetsku stranicu i pregledala informacije. Prije nego što je imala vremena predomisliti se, dohvatila je telefon.

– Halo, da, želim rezervirati kartu. Jednosmjernu do Veneci-je, molim vas...

Dok je čekala da je spoje s pravom osobom, ponovno je primi-jetila sliku obješenu iznad radnoga stola.

Jack je bio u pravu, ona nije bila puno starija od Imogen kada ju je kupila. Dan kad je sve počelo. Činilo se kao da je tek jučer…

26

DVA

Bridge Houseom vladala je zlokobna tišina. Tišina koja se rugala, provocirala i tjerala Adele da brzo uključi bežičnu mrežu, gramo-

fon, čak i televiziju, iako iskustvo nalaže, svakome tko ima ikakve kri-terije, da je uključuje samo za večernje vijesti. Ali nijedan zvuk nije is-punio golemu prazninu koja je nastala nakon što su dva mala, ali glasna dječaka otpremljena prvi put u internat.

Nije bilo udaraca nogometne lopte o bočni zid kuće. Nije bilo gromogla-snog trka po stubama. Nije bilo puštanja vode u WC-u u prizemlju – nije da su se svaki put sjetili pustiti je. Nije bilo pištavih vedrih glasova ni izne-nadnih krikova zbog ozljede ili nepravde. Nije bilo ni smijeha.

Što je najgore, dan nije imao zamah. Sedam godina blizanci su bili nje-zin životni pogon. Nije baš cio dan visjela nad njima, nipošto, ali uvijek su bili tu. Čak i kad su išli u obližnju školu, došli bi trkom na ručak, tako da Adele nikada nije dugo bila sama. Ni na trenutak joj nije bilo krivo što su tu, za razliku od mnogih njezinih prijateljica koje kao da su odahnule s olakšanjem kad god bi otpravile svoje potomstvo.

Da je bilo po njezinu, dječaci bi ostali u seoskoj školi i onda s jedanaest krenuli u gimnaziju u Filburyju, ali to je bila bitka koju nikada neće dobi-ti. Tony i Tim bili su predodređeni za iste škole koje je pohađao njihov otac William, u skladu sa starom tradicijom britanske više srednje klase.

Dakle, znala je da taj dan dolazi, bojala ga se, a sada je došao i prošao. Bilo joj je još gore nego što je zamišljala. Nije danima ležala u krevetu je-cajući, ali srce joj je bilo prazno kao i kuća.

27

Usto, odlazak blizanaca poklopio se s Williamovim odlaskom. Odmah nakon vjenčanja Russelli su kupili Bridge House zbog konjušnice uz nju, koja je više od deset godina Williamu služila kao ordinacija. Iako Adele nije bila izravno uključena, ozbiljno je shvaćala svoju ulogu liječnikove supruge i svaki je dan bila angažirana oko njegovih pacijenata i brinula se za njih.

Ali sada se William pridružio još trojici liječnika opće prakse i zajedno su otvorili modernu ordinaciju u Fillburyju, udaljenom deset kilometara. To je bio dio pokušaja Zavoda za zdravstveno osiguranje da zdravstvena skrb postane dostupnija. Williamu je to bilo uzbudljivo, revolucionarno, ali uključivalo je toliko odlučivanja, toliko više odgovornosti. Dakle, puno više vremena. Jedva ga je viđala, a kada bi došao kući, bio je zatrpan papirolo-gijom i izvještajima. Kada je radio iz Bridge Housea, primao bi pacijente ujutro od devet do podneva pa opet od dva do četiri, i to bi bilo to, osim što je dežurao za hitne pozive i obavljao teške porode.

Tako se Adele osjećala usamljenom, beskorisnom i poprilično tužnom. Ako ćemo pravo, pomalo je zavidjela svojemu mužu. A ako bi bila osobito samosažalna, krivila bi ga što je poslao dječake u internat i potom je napu-stio. Što je očekivao da će ona sa svojim vremenom?

Adele zapravo nije bila tip osobe koja bi puno zamjerala ili se žalila. Bila je radišna i možda je zato William mislio da se ona može nositi s time. Zbog toga je u utorak ujutro u devet i dvadeset već bila obavila sve zadatke. Otišla je k mesaru radi današnje večere i kupila košaricu šljiva za kolač – za to će joj trebati cijelih deset minuta. Nije bilo kućnog posla jer joj je gospođa Morris pomagala svaki dan. U gradskoj vijećnici odvi-jalo se dobrotvorno okupljanje na kavi, ali imala je užasan osjećaj kako bi mogla, tek mogla, briznuti u plač ako bi je netko pitao kako su se bli-zanci snašli, a onda bi se osjećala blesavo. Dan prije kod frizerke je opra-la i uredila svoje tamne kovrče i uzrujala se kada ju je ova pitala za njih.

Uzela je lokalni tjednik i listala u potrazi za nadahnućem, iako nije zna-la što bi u njemu mogla naći. Primijetila je da se prodaje neka vikendica koja nije bila predaleko. Otići će: razmišljala je pretvoriti napuštenu operacijsku

Veronica Henry

28

dvoranu u krilo za goste i možda razmjestiti nešto namještaja. Nesvjesno je potražila po torbici blijedoružičasti ruž, potegnula njime preko usana pa iz predvorja uzela kabanicu i rukavice. Ili to ili je mogla vratiti knjige u knjižnicu. Čekale su je na hrpi na stolu u hodniku, ali na samu pomisao na to svladao bi je umor.

Krenula je prema svojemu blijedoplavom automobilu. Znala je da je sretna što može voziti. Bila je sretna i točka. Imala je kuću kakvu bi svi u Shallowfordu željeli, upravo na mostu pokraj rijeke, s lijepim vrtom što ga je okruživao zid i nadsvođenom stazom do ulaza... pa zašto se onda osje-ćala toliko prazno?

Postojao je, naravno, jedan dobar razlog, ali nije puno razmišljala o nje-mu jer zapravo – zar je to imalo smisla? Nikada mu nije rekla kolika je ironija u tome što njezin muž, koji je porodio toliko djece u gradu, nije bio na porođaju njihovih sinova, pa nije mogao spriječiti nastalu štetu. William se nije osjećao dobro zbog toga, naravno da nije, što je bio tako daleko toga dana. Da je bio bliže, možda bi sada postojao još jedan Russell da popuni prazninu koju je ostavio odlazak blizanaca ili bi možda bila čak dvojica. Ali nije ih bilo...

Dok je polagano izlazila na glavnu ulicu, počela je padati turobna ru-janska kiša. Adele je uključila brisače i gledala kako se bezvoljno kreću na-prijed-natrag. Bit će to duga zima.

Između vikendice i Wiltshira ima desetak kilometara: bila je to prilično mala i beznačajna kuća, ništa vrijedno spomena u katalogu. Adele je voljela kupovati na dražbama – uvijek su joj bili draži antikviteti, a sviđala joj se i drama i nadmetanje koji idu uz to. Pružalo je više zadovoljstva nego robne kuće, jer na dražbama nikada ne znaš na što možeš naletjeti.

Danas joj nije dugo trebalo da procijeni predmete. Bilo je puno ružnog pokućstva neodredive starosti – sve dobro valjda je zadržala obitelj – ali me-đu dosadnim komodama i beskonačnim kompletima porculana primijetila je jednu sliku. Bio je to morski krajobraz, prilično divlji i pust i sviđale su joj se boje: ljubičasta i srebrna. Slika je bila tmurna i zlokobna, ali osjećala je


29

da se to na neki način poklapa s njezinim raspoloženjem. Osjećala je nje-zinu iznimnu kvalitetu. Znala je kako je kod slikarstva najvažnije da te natjera da nešto osjetiš. Svidjela joj se. Bila je prilično sigurna da će se slika prodavati budzašto, pa se odlučila nadmetati za nju.

Dražba se odvijala u šatoru u vrtu jer nijedna soba u kući nije bila do-voljno velika. Bilo je hladno i vjetrovito i počela je razmišljati da ne uđe, ali opet je počela pljuštati kiša pa je zaključila da će se više smočiti ako krene prema autu parkiranom u obližnjem polju nego ako uđe u šator. Pokrila je glavu aukcijskim katalogom i utrčala.

Stolice su bile neudobne, a nije pomagala ni činjenica što je pod, prekri-ven prostirkom od kokosa, bio neravan. Sakrila se u svoj kaput i grčevito stiskala sada potpuno mokar katalog. Označila je sliku koja ju je zanima-la i pokraj nje napisala cijenu do koje je bila spremna ići – ne veliku. Ipak, trebat će je očistiti i ponovno uokviriti. Već je mogla zamisliti kako je vješa iznad svoga radnog stola u jutarnjem salonu gdje je pisala pisma. Moći će je gledati i udisati njezin slani morski zrak.

Promatrala je ljude na dražbi dok je čekala da njezin predmet dođe na red. Ušao je muškarac s izrazom koji je bio mješavina očaja i ljutnje na sebe što je zakasnio. Na brzinu je preletio pogledom po sobi da vidi ima li supar-nika. Njegov pogled zastao je na Adele i na trenutak se zadržao.

Naglo ju je nešto proželo. Kao prepoznavanje, iako je znala da ga nikada prije nije vidjela. Drhtala je, ali ne od hladnoće. Njegov je pogled odlutao i istog trena osjetila se zakinuto. Sjeo je na slobodno sjedalo i intenzivno pro-učavao katalog, dok je voditelj dražbe brzinski nabrajao predmete. Nijedan nije postigao visoku cijenu.

Adele se osjećala napeto, pribrano i mirno poput zeca prije nego što se dade u bijeg. Bila je zaintrigirana. Muškarac je stajao usred mnoštva ne-urednih odrpanaca većinom rumenih u obrazima i prekrivenih psećim dla-kama. Dražba nije bila dovoljno velika da privuče kupce iz Londona, a on je bio neponovljivo velegradska pojava. Kroj njegova kaputa s krznenim ovratnikom, njegova kravata, kovrčava kosa – sve je ukazivalo na to da

Veronica Henry

30

je iz grada. Bio je visok, lice mu je bilo oštro, tamnih obrva. Niste mogli ne primijetiti ga.

Adele je udahnula, zamišljajući njegov miris. Sigurno je oštar, muš-ki, egzotičan – nešto je zatreperilo u njoj. Krenula je rukom prema svojim kovrčama – kiša joj sigurno nije popravila frizuru. Nije se jutros do kraja našminkala, samo je stavila ruž, a sada je željela da jest. Barem je njezina kabanica, koja je bila relativno nova, prekrivala njezinu prilično dosadnu plavu haljinu: nije se mučila presvlačenjem, čak nije ni uzimanjem drugih cipela – nosila je prilično glomazne cipele na vezanje koje je obula ranije za mesnicu. S čežnjom je mislila na smaragdnu vestu bez ovratnika u svojoj garderobi, koja joj ističe zelene oči.

Potajno se sagnula i stala kopati po torbici da popravi ruž, a potom je otvorila bočicu Yardleyjeva parfema English Lavender. Lagano ga je nani-jela na zapešća i ustala. Još uvijek je bio tamo i palio cigaretu. Izgledao je kao da se lagano dosađuje, kao da je tu samo u pratnji svoje stare tete. Ipak, Adele nije vidjela takvu pratnju.

Aukcionar je jurio kroz predstavljanje pokućstva, potom pribora za je-lo i porculana, prije nego što će napokon stići do slika. Prošao je brzo kroz trećerazredne lovačke prizore scena i mutne pejzaže i napokon bio na pred-metu koji je Adele čekala. Osjetila je uobičajeno uzbuđenje koje prethodi dražbi. Ako bude kao s ostalim predmetima, neće imati nikakvu konku-renciju svojoj ponudi.

– Lijep morski krajobraz, potpisuje ga Paul Maze, datira iz 1934. Tko daje ponudu?

Iskusno je preletio pogledom po sobi i Adele je podigla katalog. Zamije-tio ju je, davši znak čekićem u njezinu smjeru, pa ovlaš prešao pogledom po prostoriji da vidi javlja li se tko drugi. Bilo je očito da to očekuje.

Objekt njezine znatiželje do sada uopće nije imao ponuda, pa se izne-nadila ugledavši ga kako prvi put podiže pogled i kima aukcionaru, koji je prihvatio s osmijehom.


31

Adele je sukladno tome povisila ponudu. Nije joj smetalo malo natjeca-nja. Bilo je dobro znati da se i netko drugi zanima za njezinu potencijalnu kupnju. Suparnik je kimnuo aukcionaru kao znak i da povisuje ponudu, a ona je osjećala kako joj se krv zagrijava jer se u njoj budio natjecateljski duh. Licitacija se uskoro pretvorila u bitku. Ostatak sobe bio je u čudu: ovo je bila najveća borba od jutra. Aukcionar je uživao. Do sada nije imao pra-vog poticaja. Kako je prodaja odmicala, bio je sve dosadnije. Predmeti su se prodavali po ludo niskim cijenama i mogao ih je odnijeti bilo tko.

Sve do sada. Ponude su samo letjele naprijed-natrag, bez truna oklijeva-nja, sve vrijeme rastući. Nešto u Adele željelo je tu sliku pod svaku cijenu. Čvrsto je odlučila da će biti njezina. Osjećala je gotovo ubilački zaštitnički nagon prema njoj. Srce joj je lupalo, a obrazi se rumenjeli.

Njezin suparnik sjedio je na drugoj strani šatora, smiren, bez nervoze, lice mu nije odavalo emocije. Pitala se zna li nešto što ona ne zna. Kakvu bi informaciju mogao imati? Je li autor bio neki neotkriveni genij? Je li to bilo davno zaboravljeno remek-djelo? Ili ju je htio iz osobnih razloga? Ko-liko je daleko spreman ići?

Odjednom je shvatila da je ona na redu s ponudom, a već je četiri pu-ta premašila svoj početni limit. Imala je nekoliko gvineja u torbici jer joj je William prethodnog dana dao novac za kuću, ali nije imala dovoljno nova-ca ako pobijedi. Nije imala ni čekovnu knjižicu – ostala je u pisaćem stolu. Bit će vrlo neugodno priznati aukcionaru da nema dovoljno. Ne smije, ne smije nastaviti.

– Gospođo, na vama je red. Čekala je. Činilo se kao da joj treba neizmjerno puno vremena da kaže

ne. Očajnički je željela nastaviti, ali nije imala čime. Bi li mogla založiti vjenčani prsten, pitala se. Sve su oči zurile u nju, uključujući i aukciona-rove. Osim, dakako, očiju njezina suparnika. On je smireno listao katalog kao da nema nikakve brige na svijetu.

Bilo bi krajnje ludo da nastavi. Na koncu, samo bi platila previše za sli-ku koja jest bila dobra, ali ne iznimna.

Veronica Henry

32

Odmahnula je glavom. Nekoliko sekunda kasnije, čekić je udario. Njezin suparnik nije ni podigao pogled s kataloga. Nije joj se sviđalo što je slika koja je trebala biti njezina otišla tako hladnom kupcu. Inače je znala gubiti, ali ovaj se put osjećala drukčije. Pokupila je svoje stvari i počela se probijati kroz redove sjedala, ispričavajući se ljudima za gaže-nje po cipelama.

Vani se vlažan zrak stegnu oko nje. Bila je uznemirena znatno više ne-go što je trebala. Nije to bilo zbog same slike. Nije se mogla otresti osjeća-ja da je u tom nadmetanju bilo nečeg osobnog. Taj muškarac nije htio da je ona dobije. Njegov govor tijela govorio je mnogo. Htio je da ta slika nipošto ne bude njezina.

Odlučila je nešto pojesti u obližnjem gradu, jer se sjećala da je tamo jedan lijep hotel. Može zaliječiti rane dok objeduje i onda se lagano odvesti kući pa probati zaboraviti incident. Ipak je to bila samo slika.

Došla je u hotel, stresla kabanicu natopljenu kišom, objesila je u gar-derobu i u ogledalu provjerila svoj izgled. Vidjela je velike zelene oči s li-jepim obrvama i frizuru koja je jučer bila elegantna i nadignuta, ali sada je izgledala beznadno. Poravnala je haljinu, popravila čarape i krenula u blagovaonicu.

Sjela je za stol pokraj prozora koji je gledao na glavnu ulicu. Kiša je prestala, a ustrajno sunce počelo se probijati kroz oblake. Naručila je ručak i načinila popis stvari koje treba obaviti: poslati dječacima prepunu vreću svilenih bombona s okusom peperminta, njihovu najdražu slasticu, i onda im napisati dugo pismo, svakome po jedno. Imala je nekoliko haljina koje je htjela dati prekrojiti lokalnom krojaču: haljina koje je voljela, ali kojima su bile potrebne preinake. I htjela je najnovijim susjedima poslati poziv za večeru. Ona i William bili su iznimno društveni pa je Adele zapisala ime-na i drugoga para s kojima je mislila da će se novi susjedi rado družiti. U stvari, možda će ipak napraviti koktel-zabavu – tako će novi susjedi moći upoznati što više ljudi odjednom. Njezino uzbuđenje zbog jutarnjeg isho-da polako je splašnjavalo.


33

Podigla je pogled kad joj je konobarica donijela viski sa sodom: trebalo joj je nešto da je zagrije jer se, pokisla, bila smrzla do kosti. Ali to nije bi-la konobarica.

Bio je to pobjednik. S plijenom pod rukom. Slika je bila zamotana u smeđi papir, ali ona je znala što je. Izvukao je stolicu preko puta nje i bez pitanja sjeo. Pogledao ju je, lica koje nije odavalo nikakve osjećaje.

– Licitirali ste za jedinu sliku koja je ondje bila vrijedna. Adele je prestala sastavljati popis i odložila olovku. Podigla je jednu obrvu

i nasmiješila se. Možda je izgledala staloženo, ali osjećala se kao da se topi iznutra, kao da se napuhuje i pršti kao šećer kada se karamelizira.

– Znam – odgovorila je. Nije htjela ništa odati. Ponajviše stoga što nije imala što odati. Nije znala kakva je ovo igra, koja su pravila ili što bi slje-deće trebala učiniti.

Spustio je sliku na njezin stol. – Volio bih kada biste je uzeli – rekao joj je. Njezina je staloženost bila malo poljuljana. To nije očekivala. Očekivala je nekakvo ispitivanje što ona zna o podrijetlu slike. Pobjegao joj je prilič-no nervozan smijeh i bio joj je mrzak taj zvuk. Odao je njezinu nelagodu.

– Zašto? – bilo je sve što je uspjela reći, trudeći se da joj glas bude du-bok i miran.

Slegnuo je ramenima. Potom se nasmiješio. – Zaslužujete je više od me-ne. Trebao sam vam je prepustiti od početka. – Iznenada se nagnuo napri-jed i osjetila je tračak mirisa njegove toaletne vodice. Bio je upravo onakav kakvim ga je zamišljala.

– Što ćete učiniti s njom? – upitao je, divljega izraza lica. Trudila se izgledati staloženo, suprotstavljajući se osjećaju topljenja slatke i tamne ka-ramele u nutrini.

– Imala sam već predviđeno mjesto za nju u salonu. Voljela bih je gledati dok pišem pisma. Svojim dječacima. Imam dva sina. Blizance… – Činilo joj se važnim kazati mu to. Ali onda je shvatila da je od tajanstvene jedno-složnosti prešla u bezvezno brbljanje, pa vjerojatno nije u opasnosti. Samo je kimnuo i ponovno je pogledao.

Veronica Henry

34

– Smijem li vam se pridružiti na ručku? – Čini se da već jeste. – Napokon. Igra je gotova. Nasmiješila se u znak

pristanka kada je konobarica došla. Ništa ga nije moglo smesti. – Ja ću isto što i moja pratnja i bocu šampanjca… I dvije čaše. Pogledala ga je. – Šampanjac? Utorkom? – Njezino je srce nervozno

kucalo. Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put pila šampanjac. Nasmiješio se, a kad bi to činio crte njegova lica izgledale su manje pri-

jeteće. Oči su mu isijavale toplinu. – Uvijek utorkom. Inače su utorci grozno dosadni. – Lupkao je prstima

po smeđem papiru. – Paul Maze. Zovu ga izgubljenim impresionistom. Slika je vrlo lijepa i imate odlično oko.

Razmišljala je o tome na trenutak. – Obraćate li mi se pokroviteljski? Jer, koliko je vama poznato, mogla bih biti vodeći svjetski stručnjak za… izgubljene impresioniste. Možda me vodeći svjetski posrednik poslao da ku-pim upravo tu sliku.

Naslonio se i prebacio ruku preko naslona stolice. Bio je jedan od onih ljudi koji ispune sobu svojom pojavom, kao da je posjeduju.

– Ne – odgovorio je. – Da jeste, nadmetali biste se dok je ne biste osvojili. Bio je pun sebe, samouvjeren, iritantan, kombinacija odlika koje su joj

trebale biti odbojne, ali Adele je bila hipnotizirana. Shvaćala je da se od Williama razlikovao koliko muškarac uopće može. Postojalo je nešto prilič-no nehajno kod njega – način na koji je bacio kaput, prolazio prstima kroz malo predugu kosu, naslonio laktove na stol, nagnuo šampanjac i iskapio ga do dna pa opet napunio čašu.

Zurio je u nju. – Što?– upitala je.– Je li vam itko rekao da izgledate kao Liz Taylor?Uzdahnula je. – Da, samo što sam ja puno starija i imam zelene, a ne

ljubičaste oči.– Izdaleka ste iste.


35

Pokušala se ne osjećati polaskano. Iznenadila ju je ta usporedba, zbog njezina trenutačnog izgleda…

– Pričaj mi o sebi – rekao je dok im je na stol stizala govedina fricasses.Spustila je pogled na hranu. Bila je gladna kada ju je naručivala, ali sad

joj nije bila ni na kraj pameti.– Udata sam – započela je.– Pa, očito je. – Usmjerio je pogled na prsten njezine lijeve ruke i počeo

sa zadovoljstvom jesti.– Za liječnika. Imam dva sina, kao što sam i rekla. Držao je vilicu desnom rukom, na američki način. Mahnuo je njome. – I? Zastala je i razmišljala što kazati. – To je to. – Nikada se nije osjeća-

la tako dosadnom. Što je još mogla reći? Bila je domaćica i majka – pa čak više ni to, ne baš.

– Pa – nastavio je – doista biste trebali tu nešto učiniti. Shvatila je da ne zna ni njegovo ime i bila je ljutita. Otkuda mu pravo

tako je ispitivati?– Stvarno imate petlju, upasti dok jedem i osuđivati me. Tko ste vi uopće? Nacerio se i spustio vilicu. – Žao mi je. Imate pravo. Jack Molloy. Ispružio je ruku. Prihvatila ju je. – Adele. Adele Russell. Srce joj je bubnjalo preko svake mjere. Izvukla je svoje prste jer je dodi-

rujući ga osjetila naboj u sebi kakav nije nikada do tada. Nije se osjećala ovako kada je upoznala Williama. U to je vrijeme misli-

la kako je njihova veza strastvena. Budila se s onim leptirićima i nije mogla dočekati da ga opet vidi. Bila je presretna na dan njihova vjenčanja. Uvijek je gledala u njega kada su vodili ljubav i osjećala da je to ono pravo.

Ipak, zbog Williama joj nikada nije bilo ovako. Predosjećala je opasnost, pravu opasnost.

Jack im je nehajno natočio čaše, kao da je kralj na gozbi.– Amerikanac ste, zar ne? – rekla je. Nije mogla biti sigurna, ali osjetila je nekakav naglasak.

Veronica Henry

36

– Naravno – rekao je. – Ali oženio sam ženu iz vrlo engleske obitelji. Dulvertoni. Znate li ih? Obiteljsko sjedište je u Ox-ford-shireu.

Namjerno je to izgovorio pretjerano naglašavajući slogove.– Ne znam – rekla je.– Moja je žena vrlo bogata. Na moju sreću. – To je užasno. – Zašto? – Vjenčati se zbog novca.– Nikada nisam rekao da sam se zato vjenčao. Vjenčao sam se s Rosa-

mund jer je bila očaravajuće predivna. I puno pametnija od mene. Adele se odjednom osjetila manje vrijednom. Bila je sigurna da se ne bi

mogla usporediti s Rosamund. – A što vi donosite? – uzvratila je.Nasmijao se. – Svoj iskričavi um. I imam tračak glamura. Ja sam tr-

govac umjetninama. Dovodim umjetnike koji gladuju kući na večeru i za šest mjeseci oni dobivaju više novca za svoje slike nego što bi mogli sanjati. Rosamund obožava biti dio toga.

– Pa što radite ovdje? – Vraćao sam se iz Cornwalla. Morao sam jednom od svojih štićenika

održati motivacijski govor. A nikada ne mogu proći pored aukcije da ne uđem, za svaki slučaj. – Podigao je čašu i pogledao je. – A što ste vi ondje radili?

Nije znala što reći. – Popunjavala sam vrijeme. Spustila je pogled na tanjur. Željela mu je reći koliko se prazno osjećala,

koliko beskorisno, ali mislila je da to već zna. Kad je podignula pogled, vi-djela je da je kritički proučava.

– Mislim da vam je, gospođo Russell – rekao joj je – potreban posao ili ljubavnik. Ili oboje.

Spustila je vilicu i nož. Ovo je bilo previše. Ustala je. – Moram ići. Pravio se da je razočaran. – Čekajte, nemojte se uvrijediti. – Vrlo ste nepristojni. – Prekopavala je po torbici da pronađe jednu funtu

kako bi platila svoj dio ručka. Izvukla je jednu, a ruka joj se tresla.


37

– Zašto ljudi misle da ste nepristojni kad govorite istinu? – Pogledao ju je. Njegove su se oči smijale.

Spustila je novčanicu od funte na stol. – Doviđenja, gospodine Molloy!Sagnuo se podignuti sliku koju je bio naslonio na nogu stola. – Nemoj-

te ovo zaboraviti. – Ne želim je. – Kupio sam je za vas. – Možete je prodati. – Naravno da mogu. – Gurnuo ju je prema njoj. – Mogu je prodati de-

set puta skuplje nego što sam je kupio. Adele se jako trudila da ne izgleda iznenađeno. – Onda to i učinite. – Ali želim da je imate. – Namrštio se. – Evo, ovako! Dajte mi svoju

zadnju ponudu, iznos do kojeg ste licitirali. Onda će ovo biti poštena tran-sakcija. Tada je možete uzeti bez krivnje.

Adele je oklijevala. – Ne mogu. – Hajde, ne može biti poštenije. – Bio je zbunjen. Odmahnula je glavom. – Ne mogu. Nemam novca. Pogledao ju je zapanjeno. – Nadmetali ste se za nju bez novca? Slegnula je ramenima: – Da. Zabacio je glavu i počeo se smijati. Ostali ljudi u restoranu okrenuli su se. – To je fantastično! Divim se vašem duhu. Molim vas, uzmite sliku! Ne

mogu zamisliti bolji dom za nju. Adele je zastala na trenutak. Zapravo, mislila je, zašto ne bi uzela. Ako

je već toliko htio da je ima? Slika je bila prekrasna i mislila je kako će nešto do-kazati ako mu je uzme. Nije baš bila sigurno što, ali možda kako nije dosad-na provincijska domaćica kakvom ju je on očito smatrao. Stoga je uzela sliku.

– Hvala – rekla je. – I doviđenja. Kada je stigla kući, zbacila je kaput sa sebe, spustila torbicu i otrčala uz

stube presvući se. Obukla je haljinu sa zvonastom suknjom i uskim ruka-vima boje koralja, koja je pristajala uz njezinu kosu i oči. Toj kombinaciji dodala je bisere što ih je dobila od Williama za trideseti rođendan. Divila

Veronica Henry

38

se njihovu sjaju dok se šminkala do savršenstva. Nanijela je malo parfema Shalimar na vrat – Yardeley iz torbice već je davno ishlapio.

Onda se spustila kako bi priredila večeru, natočila dva viskija sa sodom i čekala da joj se vrati muž kako bi mu ispričala o neobičnim događajima dana.

Ali William je kasnio. Šest je sati došlo i prošlo, pa sedam, pa osam… do tada je već popila oba viskija i objesila sliku na prethodno odabrano mjesto.

Kada je William napokon ušao u osam i dvadeset s tek nagoviještenom isprikom, nije mu više ništa govorila o svojemu danu.

U petak je pronašla pismo na svojem podlošku za doručak. Bijela tan-ka omotnica s tirkiznom tintom. Nije prepoznala rukopis i nije bilo adrese pošiljatelja, samo poštanska marka iz Londona. Uzela je otvarač za pisma i otvorila. Bilo je to kratko pismo puno iksića, podcrtavanja i uskličnika.

Draga, draga Adele! Možeš li vjerovati? Hvala nebesima – nakon toliko vremena

napokon smo se vratili u London! Nairobi je bio zabavan, ali do-ista je božanstveno opet osjećati hladnoću! Uglavnom, žudim ču-ti sve tvoje vijesti i prepričati ti svoje. Reci da ćeš doći i ručati sa mnom! Može li iduća srijeda u Savoyu? Dragi Savoy! Kako mi je London nedostajao! I ti! Vidimo se ondje u jedan poslije podne, osim ako mi ne javiš da ne možeš.

Pusica – Brendica xxxx

– Moj Bože! – rekla je Adele. – Gle. Dodala je pismo Williamu koji je čitao novine. Pročitao ga je na način

kao što je sve čitao ovih dana: odmjerio je pogledom stranicu odozgor prema dolje u rekordnom vremenu i izvukao potrebne informacije, ne obazrevši se na ostatak. Nasmiješio se i vratio joj pismo, njišući ga između palca i ka-žiprsta, pa se ponovno posvetio novinama.

– Bit će ti zabavno – rekao joj je. Potom se namrštio. – Brenda, pozna-jem li je?


39

– Išle smo zajedno u školu. Bila nam je na vjenčanju. Odabrala je jako loš šešir pa je izgledalo kao da joj kokoš sjedi na glavi. Mislim da smo joj se možda smijali, jadnica. Ali jako je draga.

William je odmahnuo glavom. Nije se sjećao.Što i nije bilo neko iznenađenje. Adele nije – nikada – imala prijatelji-

cu koja se zove Brenda. Pismo je stajalo na njezinu pisaćem stolu tri dana, ispod slike koju je na-

bavila na vrlo neobičan način. Nastavila je sa svojim svakidašnjim živo-tom. Govorila je sebi kako je Jack Molloy preuzetan, provokativan i kako se poigrava njome sebi za zabavu. Naravno da neće ići na ručak u Savoy. Sama je ideja bila besmislena.

U nedjelju navečer zgužvala je pismo i bacila ga u smeće. Ipak, osjećala je da joj se ono nekako zavuklo pod kožu. Po cijele dane i noći vraćale su joj se riječi, poput crva u njezinu umu kojem se nije mogla suprotstaviti. I nije mogla poreći genijalnost pisma. Jack Molloy savršeno ju je zamislio – po-kazao joj je da zna točno kakva je i kakve prijatelje može imati. Brenda, njegov konstrukt, bila je savršen alibi.

Adele je mogla vrlo jasno zamisliti Brendu kako je čeka za stolom u Sa-voyu, u svojemu finom kaputu, sa šeširom, smeđim cipelama i rukavicama, sve pomalo demodirano zbog života u inozemstvu, koja željno čeka podi-jeliti tračeve i trice…

Ukratko, odraz nje same: provincijalna, pomalo dosadna, konvencional-na. U tom slučaju, što je on vidio u njoj? Zašto ju je nagovarao na ručak ako je bila tako jadno i smiješno biće? Tako… nekultivirana.

Neki glasić govorio joj je da je vidio nešto u njoj. Jack Molloy vidio je njezin potencijal. Mogao je otključati nešto u njoj zbog čega bi procvjetala i rasla. Vratila se mislima uzbuđenju koje je osjetila kada su razgovarali, osjećaju koji je očajnički nastojala sakriti, toliko da je čak pobjegla od stola.

Bio je to osjećaj koji je htjela ponovno doživjeti.

*

Veronica Henry

40

Zatomila ga je. Osim što je prkosan i pomalo zločest, nagađala je da je opa-san. Ipak, morala je učiniti nešto sa svojim životom. Ova joj je epizoda po-kazala koliko se osjećala praznom.

U ponedjeljak navečer čekala je dok William nije skinuo kravatu, pro-čitao poštu, popio prvi viski i počeo s janjetinom.

– Pitala sam se – rekla mu je – bih li ti na kakav način mogla pomoći s ordinacijom? Mislim, sada kad su dječaci otišli, imam puno slobodnog vre-mena. Mislila sam da bih mogla biti korisna.

Spustio je nož i vilicu pa je pogledao. – Na koji način? – Nisam sigurna, ali mora postojati nešto što bih mogla raditi. Činiš se

kao da si pod pritiskom. Možda bih mogla pomoći s dokumentacijom ili s organiziranjem grupe za mlade majke ili… – nastavila je govoriti shvaća-jući da nije do kraja promislila. – Ovdje je sada smrtna tišina.

– Ne ide to baš tako, draga – rekao joj je William. – Imamo dovoljno osoblja, a nemamo velik budžet i zato je teško.

– Pa, ne bih obvezno morala biti plaćena... – Najbolje što možeš učiniti – William je rekao zaključnim tonom – jest

paziti da ovdje sve ide kako treba. Važno mi je da se mogu opustiti kada dođem kući. Ne mogu se oteti osjećaju da bi stvari, kada bi pomagala u or-dinaciji, postale vrlo neugodne. I što bi radila kada se dječaci vrate? Potreb-na si im. – Nasmiješio se. – Znam da ti je teško zbog njihova odlaska, ali naviknut ćeš se na to, draga, obećavam.

Ponovno je podigao nož i vilicu.Nešto je u njoj ključalo. Bilo je to više od povrijeđenosti. Znala je da joj

William ne pokušava namjerno govoriti svisoka, ali bila je bijesna. Stavio ju je tamo gdje joj je mjesto. Bila je žena i majka, i to je sve.

U srijedu ujutro probudila se i prošla u svojoj glavi popis stvari koje je trebala napraviti. Bio je to dan kada se mijenjala posteljina. Nije ju ona mijenjala, nego gospođa Morris. Kombi s ribom dolazio je u Shallowford – William je obožavao doverski list. Tim joj je pisao da mu pošalje nove sportske čarape i francuski rječnik.


41

Kad bi legla u krevet, prekrila bi je crna tuga. Zašto bi uopće ustajala? Kome je stalo ili tko bi primijetio da je nema? William se uvijek dizao u šest i spustio bi se prije nje. Svaki je dan jeo isti doručak. Sok od rajčice, šalicu vrlo jake crne kave koju je sam pripravio na štednjaku u emajliranoj šalici i poširano jaje na tostu. Nije očekivao da mu ona sprema jelo. Nije ju čak ni trebao za to. Kada se ne bi pojavila, bilo bi mu svejedno. Otišao bi od kuće u sedam i trideset pet, siguran da će ga ona čekati kada se vrati.

Sjela je. Što bi bilo toliko loše u tome da ode na ručak? Imala je alibi i novu haljinu od šantunga kupljenu za ljetnu zabavu teniskoga kluba. Pro-učila je kosu u ogledalu – nije imala vremena propisno je urediti, ali imala je uvijače. Popravila je obrve i pogledala se, pokušavajući pročitati izraz u svojim očima. Što je bila sposobna učiniti? Što je htjela?

Spustila se u kućnom ogrtaču. – Danas ću ručati s Brendom, sjećaš se? U Savoyu – rekla je Williamu

koji je posipao jaje bijeli paprom.Nasmiješio joj se. – Tako treba – rekao joj je. – Vidiš? Ima puno toga što možeš raditi.

Uživaj, ionako mislim da ću se kasno vratiti. – Opet? – Adele se ponekad pitala zašto nije spavao u ordinaciji. Ali

nikada mu to nije rekla. Samo se nasmiješila i nadala se kako William ne čuje divlje otkucaje njezina srca.

Nije znala zašto je toliko divljalo. Bio je to samo ručak, rekla si je. Imala je ideju i željela je savjet od Jacka Molloya. Samo to.

VER

ON

ICA

HEN

RY

VERONICA HENRY radila je kao scenaristica za serije The Archers, Heartbeat i Holby City te mnoge druge, prije nego što je počela pisati romane. Živi s obitelji na obali u North Devonu. Autorica je brojnih romana, a na hrvatski joj je jezik osim romana Noć u Orient Expressu preveden i roman Produženi vikend. Posjetite njezinu internetsku stranicu www.veronicahenry.co.uk ili je pratite na Twitteru @veronica_henry.

Odlično ljetno štivo. Veronica Henry stvorila je mudru mrežu likova od kojih svaki ima svoju priču, a čita se u jednom dahu. – cornwall today

Novi roman autorice hita Produženi vikend

veronica henryOrient Express.

Raskoš. Tajna. Ljubav.

Skupina putnika smješta se u sjedala legendarnog luksuznog vlaka i pije prve gutljaje šampanjca. Za njih će putovanje od Londona do Venecije

biti mnogo više od običnog putovanja, bit će to putovanje života.Tajnovit zadatak, obećanje dano prijatelju na samrti,

neočekivana prosidba, tajna koja seže daleko u prošlost…Dok vlak tutnji, nižu se otkrića, ispovijesti i predaje koje će svoje razrješenje naći u jednom od najromantičnijih

okruženja na svijetu – u Veneciji.

Noć u Orient Expressu novi je naslov Veronice Henry, autorice hita Produženi vikend. Glamurozan, ali emocionalno

pronicljiv, blistav je to roman, pun života i energije. Roman je vrlo zabavan i lijepo je napisan, sa zanimljivom, slikovitom obitelji dobro prikazanih likova u središtu dinamične priče.

ISBN 978-953-14-1xxx-x

w w w.moz aik-k nj iga.hr

xx,00 kn

Noc u Orient Expressu

Noc

u O

rien

t exp

ress

u

▴Produženi vikend

Od iste autorice:

noc u orient expressu - veronica henry

Documents