SADRŽAJ:

1. UVOD ..................................................................................................................2

2. IZVORI PRAVA...................................................................................................3

2.1. Formalni izvori prava...........................................................................................3

2.2. Ustav.....................................................................................................................4

2.3. Zakon....................................................................................................................5

2.4. Podzakonski akti...................................................................................................6

2.5. Individualni pravni akti.........................................................................................7

2.6. Običajno pravo......................................................................................................8

3. ZAKLJUČAK.........................................................................................................9

4. IZVORI I LITERATURA......................................................................................10

1

1. Uvod

Pod pravnim aktom u širem smislu podrazumijeva se akt kojim se stvara pravna norma.

Pravni akt podrazumijeva izjavu volje koja izaziva pravne posljedice. Opći pravni akti su

pretežno viši, dok su konkrentniji i individualniji pravni akti većinom niži u hijerarhiji

pravnog sustava. Svaki pravni sustav mora djelovati tako da se na općim pravnim aktima

zasnivaju i niži pravni akti, koji onda te više akte dopunjuju i izvršavaju u konkretnim

društvenim odnocima. Pravni sistem se tako gradi kao lanac utemeljenja i izvršavanja

viših i nižih normativnih pravnih akata (normi). Pritom se svi opći akti ili propisi – ustav,

zakoni, uredbe, naredbe, statuti, kolektivni ugovori i dr. nazivaju formalni izvori prava.

Značaj ove podjele je u tome što pojedinačna norma nastaje u procesu primjene opšte

norme na konkretan slučaj, slučaj koji je u apstraktnom tipskom obliku zamišljen, opisan

u opštoj normi (stupnjevitost pravnog poretka) dok su samo opšte norme formalni izvori

prava. Formalini izvori prava kao jedna specifična tema za obaradu prvenstveno zahtjeva

odgovor na pitanja o pojmu pravnog akta i izvora prava. Kroz date odgovore na

postavljena pitanja definirat ću i objasniti pojam i podjelu formalnih izvora prava.1

1 Ovdje treba podsjetiti da ovako definirane „formalne izvore prava“ treba razlikovati od važnih i konfliktnih društvenih odnosa koji uzrokuju nastavak pravnih normi i koje nazivamo „materijalni izvori prava“.

2

2. Izvori prava

Pravni akt je u užem smislu isto što i pravna norma (pravilo), odnosno pod pravnim

aktom podrazumijevamo pravne norme i određene čine - tužba, žalba, predstavka, molba,

prijava, izjava, upis, sudjelovanje.

Materijalni izvori prava: Objektivni - društvene činjenice i situacije koje dovode do

uspostave i funkcioniranja nekog državnopravnog poretka, koji stvara i čini efikasnim

svoje pravo. Subjektivni - svjesne društvene sile i faktori (grupe, klase, pojedinci) koji

uspostavljaju i stvaraju pravo. Formalni izvori prava su svi oni oblici u kojima se pravo

očituje, formalni izvori su akti koji sadrže pravne norme, akti koje ne sadrže pravne

norme i pravni odnosi.

Pravni akti koji sadržavaju pravne norme mogu biti: opći pravni akt (norma ga predviđa,

niz u osnovi ponovljenih odnosa, unaprijed ih regulira) i pojedinačni pravni akt

(konkretan odnos se zatječe, odnos je neponovljiv, norma ga regulira). Svaki pojedinačni

pravni akt redovito proizilazi iz općeg pravnog akta i to po načelu zakonitosti. Načelom

zakonitosti2 shvaća se zahtjev da sadržaj i oblik nižeg pravnog pravog akta bude u skladu

s višim pravnim aktom, u protivnom se određuje da je akt nezakonit; nezakonitost može

biti dvojaka: materijalna nezakonitost (nastaje ukoliko se sadržaj nižeg pravnog akta ne

slaže s višim pravim aktom) i formalna nezakonitost (nastaje kada se viši pravni akt

propisuje u kojem će se obliku i po kojem postupku i od kojeg organa pojaviti niži akt, a

niži akt tim zahtjevima ne udovoljava).

2.1 Formalni izvori prava

Formalnim izvorima pravnih pravila nazivaju se načini kojima ta pravila do nas

dospjevaju, kojima se manifestuju i kojima nam se nameću. To je forma u kojoj se

pojavljuju obavezujuće opšte pravne norme. Formalni izvor prava je oblik lili stedstvo

pomoću kojeg se izražava materijalni izvor prava.3

2 Nikola Visković, Država i pravo, Sarajevo:Studentska štamparija, 1996., str. 165. 3 Lukić, Košutić - "Uvod u pravo", Beograd, 2004, str. 64. 

3

Prema tradicionalnoj podjeli, formalni izvori prava su: ustav, zakon, podzakonski

akt, običaj, sudska praksa ( individualni pravni akti).

2.2 Ustav ( konstitucija)

U najširem smislu riječi ustav (canstitutio) označava temeljna pravna pravila koaj

uspostavlja politički i pravni poredak jednog globalnog društva. Svako političko društvo,

nedemokratsko i demokratsko, ima ustav u tom širem smislu, tzv. materijalni ustav4,

sastavljen od pravila vlasništva , proizvodnih odnosa, političkih i pravnih statusa

stanovnika, te sastava i dejlovanja najviših organa. On određuje autoritet i ograničenja

državnih istitucija i odnose između njih. Ustav određuje i štiti prava i slobode pojedinaca.

Također, on određuje i načine svoje promjene.5 Materijalni kriterij ustava čine najvažnija

pravila, naime ona koja reguliraju organizaciju i funkcioniranje države ili još preciznije,

ustav sačinjavaju juridička pravila koja logički pripadaju Ustavnom pravu. To su prije

svega pravila koja određuju formu države, podjelu suvereniteta koji je delegiran

konstituiranim vlastima, te ona koja utvrđuju prava građana.

Formalni kriterij ustava je skup pravnih pravila, elaboriranih i revidiranih prema jednoj

posebnoj i superiornoj proceduri u odnosu na onu koja se koristi za druga pravila.

Ustavna norma je privilegirana i zaštićena. Zato je ustav kao pisani akt najviše pravne

snage koji uređuje prvenstveno osnove, ali ne samo osnove i ne samo osnove određenog

društvenog i državnog uređenja.

KLASIFIKACIJA USTAVA:

Tradicionalne (pravne) prema načinu donošenja, načinu mijenjanja i njihovoj strukturi:

Način donošenja- oktroirani: donosi vladar sam, bez učešća drugih aktera, najčešće

doneseni u prijelaznom razdoblju iz apsolutne u ustavnu monarhiju. Ustavni pakt:

zajednički akt kojeg donose sporazumno vladar i predstavničko tijelo, nakon izglašavanja

u skupštini, redovnoj ili ustavotvornoj, potrebna je sankcija vladara da bi ustav postao

punovažan. Demokratski ili narodni: bez učešća vladara i redovni je način donošenja u

državama republikanskog uređenja. Način mijenjanja- mogu biti čvrsti ili meki, razlika u

proceduri donošenja zakona.

4 Nikola Visković, Država i pravo, Sarajevo:Studentska štamparija, 1996, str. 166.5 http://bs.wikipedia.org/wiki/Ustav (28. 02. 2010.)

4

Strukura- kodificiran (kompletan tekst je sistematiziran u jednom cjelovitom aktu) ili

heterogen ( kada se sastoji od više dijelova, najčešće donesenih u različito vrijeme).

Moderne (politiloške): normativni- pravno važeći ustav kojemu su norme ne samo

efektivna kontrola upravljača, već i efektivne zaštita upravljanih od arbitrarnih postupaka

vlasti. Sve njegove norme imaju egzistencijalni realitet. Nominalni- pravno važeći ustav,

ali njegovim normama i to određenom manjem ili većem broju, nedostaje egzistencijalni

realitet. Semantički- pravno važeći ustav ali kojemu norme u cjelini nemaju

egzistencijalni karakter.

2.3 Zakon

Zakon je normativni akt države koji po točno određenom postupku u donosi zakonodavni

organ, najčešće skupština (parlament)6. Zakon je nakon ustava najviši i najvažniji pravni

akt i svi drugi pravni akti u državi moraju biti s njime u skladu. I sam Ustav kaže da

pojedinačni akti državne uprave moraju biti utemeljeni na zakonu. Premda se u

religijskim i racionalističkim doktrinama politike i prava govori o postojanju prirodnih,

božijih i racionalnih zakona ljudskoga ponašanja i premda se često u historiji običajni

zakoni zaista bili određena brana samovolji vladajućih, ipak su zakoni kao najviši pravni

pravni akti poslije ustava sretstva suverenih državnih organa.7 Narodna suverenost se u

demokraciji izražava u vladavini zakonakao općih i prema svima jednakih normi. Zakon

je poslje ustava pisani pravni akat najviše pravne snage koji donosi posebni zakonodavni

organ po posebnom postupku.I u našoj zemlji zakoni i podzakonski akti su bili i ostali

osnovni izvori trgovinskog, odnosno poslovnog prava. Zakoni moraju biti saglasni

ustavu.Ukoliko zakon celovito određuje pravnu oblast on se naziva zakonik ili kodeks, a

proces njegovog donošenja kodifikacija. Dok ustav zahvata načelno sve vrste društvenih

odnosa bitnih za društvo, a naročito cjelovito ustrojstvo države,pojedini zakoni zahvataju

samo određene vrste društvenih odnosa. Tako u svakom izgradjenom pravnim sustavu

postoje sljedeći zakoni ili zakonici: građanski, obiteljski, trgovački, radni, krivicni, zakon

o građanskom postupku, zakon o krivičnom postupku, zakon o sudovima, zakon o

drzavljanstvu, zakon o školstvu, zakon o porezima, zakon o zdravstvu, zako o šumama, 6 http://hr.wikipedia.org/wiki/Parlament (28. 02. 2010. )7 Aristotel, Politika, Zagreb 1988., 1929a i 1929b

5

zakon o zaštiti prirode, zakon o izborima, itd. Svi ti i mnogi drugi zakoni, zajedno sa

ustavom osnove su za stvaranje svih ostalih normativnih pravnih akata, državnih i

nedržavnih- što je izraženo načelom zakonitosti kao glavnim mehanizmom hijerarhijskog

sastava pravnog sustava.

2.4 Podzakonski akti

Pozakonski akti su opšti pravni akti niži od zakona koje donose naldežni državni organi –

izvršni organi uprave.Složenost i dinamika poslovanja čine da je nemoguće sva pitanja

regulisati zakonom, pa zato postoje pozakonski propisi kao: uredbe, pravilnici, odluke,

naredbe, rešenja, uputstva.8 Donose na osnovu ovlašćenja utvrđenog zakonom,ali se jednim

podzakonskim aktom moćže davati ovlašćenje za donošenje drugog akta,ali nižeg ranga.Oni

moraju da budu u skladu sa zakonom na temelju koga su doneti.Prestankom zakona prestaje

da važi i taj podzakonski akt .Oni se donose radi razrade i lakše primjene zakona. Važniji

podzakonski akti jesu : uredbe,pravilnici,naputci (uputstva,instrukcije), naredbe i odluke.

(Ukaz šefa države je individualni pravni akt, pa stoga ne pripada ovoj skupini). Donose ih

razni organi i imaju različite funkcije u pravnom sustavu, te je teško općenito (teorijski)

definirati svaku vrstu i odrediti njihove međusobne odnose.Akte s istim nazivom mogu

donositi različiti organi i onda je, naravno , njihova pravna snaga veća ili manja ovisno o

hijararhijskom položaju organa. Koje vrste podzakonskih akata donose pojedini državni

organi i kakva je njihova pravna snaga, to je promjenjivo od jednog do drugog nacionalnog

prava i izučava se u nastavnom predmetu upravno pravno. Ovdje je dovoljno odrediti ono što

je zajedničko svim podzakonskim aktima : njihova je funkcija da radi ostvarivanja zakona

prema potrebi razrađuju zakonske norme i propisuju tehnike njihove primjene od

stanovništva i državnih organa. 9Iz netom rečenog jasno je da su uredbe najviši podzakonski

pravni akti. To su akti koji pripadaju prvenstveno vladi, ali ponekad i šefu države.Imaih više

vrsta, od kojih su osnovne: a) uredbe vlade po općoj ustavnoj ili zakonskoj ovlasti za razradu

zakona radi njegova izvršavanja; b)uredbe vlade i šefa države po posebnoj ustavnoj ili

zakonskoj ovlasti, kojima se mogu normirati neki društveni odnosi iz nadležnosti

zakonodavaca; i c) uredbe za slučaj nužde, po ustavnoj ovlasti, kojima šef države ili vlada

8 http://www.mup.hr/129.aspx (28. 02. 2010.)9 Atila Özer, Pravo, Izbor tekstova i komentari, Sarajevo, 2003., str. 211.

6

mogu u uvjetima rata ili drugih kritičnih situacija odlučivati sa zakonskom snagom i čak

suspendirati neka ustavna i zakonska ljudska i građanska prava. Odluka je naziv općih akata

koje donose različiti organi,među njima parmalment, vlada i ministarstva.Za lokalnu upravu i

samoupravu osobito su važne odluke općinskih skupština, kojima se reguliraju glavni

predmeti iz nadležnosti tih najviših tijela lokalnih vlasti. Najviši normativni akt općine,

odnosno drugih jedinica decentralizirane vlasi ( provincija, religija , kod nas županija), kojim

se uređuje ustrojstvo i rad općinskih skupština i njenih izvršnih organa,jest

statut.Podzakonski akti moraju biti formalno i sadržajno usklađeni s ustavom i zakonima, ali i

međusobno prema njihovoj hijerarhiji.O tome vode nadzor viši organi od onih koji donose

neki pravni akt,a na kraju skupštine i ustavni sudovi.

2.5 Individualni pravni akti

Individualni (pojedinačni) pravni akti su pisani tekstovi ili usmeni iskazi koji sadrže

individualne (pojedinačne) pravne norme tj. Norme za konkretne odnose između imenom i

prezimenom određenih subjekata. Četiri su glavna tipa individualnih pravnih akata : ukaz,

sudska presuda , upravno rješenje i pravni posao. Prva tri tipa su državni akti i to stroge ili

kogentne naravi,a pravni posao je pravni akt fizičkih osoba,društvenih pravnih osoba ili

države kad ona ne nastupa kao vlast nego kao ugovorna stranka ravnopravna s drugim

pravnim subjektima.Ukaz je pravni akt kojim šef države donosi odluke iz svoga djelokruga

npr. Promulgira zakone, postavlja čestitke i diplomante, pomiluje osuđene, dodjeljuje ordene

itd.To je akt visoke pravne snage, ali sadrži pravne norme za konkretne odnose. Tako se ukaz

o pomilovanju odnosi uvijek na imenom i prezimenom određenog osuđenika, za razliku od

zakona o amnestiji koji oslobađa od izdržavanja kazne ili smanjuje kaznu čitavoj kategoriji

osuđenika. Presuda je temeljna sudska odluka kojom se,uvijek na temelju zakona i drugih

općih akata, rješava jedan sudski spor i određuje sankcija u krivičnom ,

građanskom,trgovačkom,upravnosudskom ili drugom sudskom postupku.Presuda sadrži

pojedinačnu sudsku normu koja postavlja pravne obaveze i pravna ovlaštenja strankama u

sporu odnosno utvrđuje da li je tuženi učinio delikt za koji je tužen i,ako ga je učinio,s

kakvim stupnjem krivnje ga je učinio i kako treba biti kažnjen.10 Presudom se ili usvaja ili 10 Ibid., Str. 196.

7

odbija tužba kojom je sudski postupak pokrenut, i to tako što sudac odlučuje koja od

stranaka,tužitelj ili tuženi, ima pravo u onome što tvrdi s obzirom na : a) pravne norme koje

reguliraju njihov odnost (tzv. pravna pitanja) i b) utvrđenje činjenice njihovih radnji (tzv.

činjenična pitanja).Ako se tužba usvaja,presuda je osuđujuća, tj. tuženi se obvezuje na neku

radnju u korist tužitelja ili se protiv njega određuje neka kazna.Ako se tužba odbija,presudom

se utvrđuje da tužitelju ne pripada ovlaštenje na koje se on poziva i proglašava se tuženoga

neodgovornim za utuženi delikt.

2.6 Običajno pravo

Običajno pravo je skup običaja kojima izvor nije u nekom pravnom propisu pa djeluju

kao samostalan izvor prava. Nastaje ponavljanim vršenjem ili propustima koje prati

pravna svijest (latinski opinio iuris).11 Ono nastaje tako da se u određenom smislu

postupa duže vrijeme, nema protivnog postupanja i da se na temelju toga stvorilo

uvjerenje kako se takvim postupanjem ispunjava pravna dužnost, a da je protivno

postupanje kršenje norme. Običajno pravo nastaje stalnim vršenjem duže vrijeme, ali

može nastati i za kratko vrijeme, ako je mali broj presedana stvorio uvjerenje u pravnu

obvezatnost nekog ponašanja. Običajno pravo koje nastaje ponavljanim vršenjem ili

propuštanjem koje prati (opinio iuris) i postavljeno/ugovorno. (Partikularno koje važi za

one koji ga prihvate). Običaji su izvor prava samo ako se zakon izravno ili posredno na

njih poziva. Običaj je norma koja nastaje dugim ponavljanjem jednog istog ponašanja

ljudi u određenoj sredini tako da se stvara svest o celishodnosti (opinio necesitatis).

Postoji pretpostavka da su ga stranke imale u vidu prilikom zaključenja ugovora.

Običajno pravo čine pravila koja se primenjuju na osnovu opšte svesti o nužnosti njihove

primene (opinio iuris). Do primjene običaja dolazi: kada zakon upučuje na njega;kada se

stranke pozovu na njega; kada nema drugog jačeg izvora.

3. Zaključak11 Odnosno uvaženo misljenje pravnika.

8

Pravo je ukupnost pravnih pravila, načela i instituta kojima se uređuju odnosi u

određenoj društvenoj zajednici (pravo u objektivnom smislu). Njima su uređeni

životni odnosi među ljudima, ali i odnosi ljudi prema društvenoj zajednici u kojoj

žive i čijim pravilima se podvrgavaju. Pravo u subjektivnom smislu, su prava i

obveze koje pojedincu (subjektu prava) daju i nameću propisi objektivnog prava.

Pravna znanost je društvena znanost kojoj su glavni objekti proučavanja država i

pravo. Pravna znanost izgradila je sustav koji obuhvaća niz posebnih pravnih

znanosti. Pravni izvori u formalnom smislu čine pravne norme, tj. pravna pravila

koja reguliraju ponašanje društvenih subjekata kojima se apstraktno reguliraju

društveni odnosi i koja vrijede za sve slučajeve koji su u njima predviđeni nezavisno

od toga koliko će se puta te norme doista i primijeniti. Ne možemo pronaći nikakvu

bitnu razliku između izvora upravnog ili nekog drugog prava, pravni izvori koji se

javljaju za sve pravne gane vrijede i za upravno pravo. Određene razlike postoje,

činjenica je da tijela državne uprave primjenjuju podzakonske općenormativne akte

mnogo više nego primjerice sudovi i taj je oblik pravnog vrela od posebnog značenja

za upravu, dok ga sudovi koriste rijetko. Nadalje, pravne norme na temelju kojih

djeluju upravna tijela su brojne i relativno nesistematizirane, dok su pravne norme

koje primjenjuju sudovi uglavnom sistematizirane i kodificirane u jedinstvenim

zakonima. Zatim, ono što diferencira norme upravnog prava od normi sudskog prava

je njihova česta promjena koja nastaje kao rezultat dinamičnosti razvoja upravnog

prava.

4. Izvori i literatura

9

IZVORI:

- www.wikipedia.org

- www.mup.hr

LITERATURA:

1. Nikola Visković, Država i pravo, Sarajevo: Studentska štamparija, 1996.

2. Lukić, Košutić - "Uvod u pravo", Beograd, 2004.

3. Aristotel, Politika, Zagreb, 1988.

10