PRIRUČNIK ZA VODIČE

Nacionalnog parka Plitvička jezera

Sastavili: Krešimir Čulinović

Nikola Magdić Ivanka Špoljarić Stipe Špoljarić

Ksenija Vuković Maja Vurnek

Plitvička Jezera, travanj 2009.

NACIONALNI PARK PLITVIČKA JEZERA

Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora

iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno

izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih

vrijednosti. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu

namjenu. U nacionalnom parku su dopuštene radnje i djelatnosti kojima se ne ugrožava

izvornost prirode. Zabranjena je gospodarska uporaba prirodnih dobara, a dopušteno je

obavljanje ugostiteljsko-turističkih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjećivanja i

razgledavanja, te bavljenje tradicionalnom poljoprivredom i obrtom na tradicionalan način.

U Hrvatskoj je proglašeno osam nacionalnih parkova. Tri nacionalna parka nalaze se

na otocima (Kornati, Brijuni i Mljet), uključujući i pripadajuće more; dva ilustriraju

zanimljivosti krške hidrografije (Plitvička jezera i Krka), a tri su tipično planinski prostori, sa

zanimljivom vegetacijom i reljefom (Risnjak, Paklenica i Sjeverni Velebit).

Među osam prethodno spomenutih nacionalnih parkova, posebno se izdvaja

Nacionalni park Plitvička jezera kao prvi i najstariji, površinom najveći i najpoznatiji

nacionalni park u Hrvatskoj. Osobita je to geološka i hidrogeološka pojava od 16 većih

imenovanih i nekoliko manjih bezimenih jezera, odvojenih sedrenim barijerama. Zbog svoje

iznimne ljepote i prirodnih vrijednosti, Plitvička jezera su među prvima prirodnim dobrima

uvrštena na Listu svjetske prirodne baštine. Područje Plitvičkih jezera proglašeno je

nacionalnim parkom 8. travnja 1949. godine, a trideset godina kasnije, 26. listopada 1979.

godine, Nacionalni park je uvršten na UNESCO-ov Listu svjetske kulturne i prirodne baštine.

Prema IUCN-u, koji definira osam kategorija zaštite prirodnih područja, Plitvička jezera

pripadaju drugoj kategoriji – nacionalni park, koja označava zaštićeno područje pod

upravom, poglavito radi zaštite ekosustava i rekreacije.

Prve kartografske zapise Plitvičkih jezera nalazimo još na crtežima iz 17.stoljeća, a

tekstualno se spominju u zapisima iz druge polovice 18. stoljeća. Naziv Plitvice (Plitvicza)

prvi put je u literaturu 1777. godine unio Ivan Dominik Vukasović, župnik iz Otočca. Već

devedesetih godina 19. stoljeća javljaju se prve organizirane inicijative za proglašenje

Plitvičkih jezera zaštićenim područjem. Dvadesetih godina 20. stoljeća akademik Ivo Pevalek

uočio je vrlo složenu biodinamiku nastajanja sedre i rasta sedrenih barijera. Proučavajući

rast mahovina i algi zaključio je da je postanak i rast sedre, koja sudjeluje u izgradnji

geomorfoloških oblika Plitvičkih jezera, najvažniji i najosjetljiviji biogeni proces koji je suština

Plitvičkih jezera. Ove znanstvene spoznaje i nastojanja akademika Ive Pevalek dovela su i

do povijesnog datuma kada su Plitvička jezera proglašena prvim hrvatskim nacionalnim

2

parkom. Još i prije, a posebno nakon dobivanja službenog statusa zaštite, ovo je područje

bilo predmetom mnogih znanstvenih i stručnih istraživanja.

U cilju općih interesa trajne zaštite prirodnog stanja u nacionalnim parkovima dolazi

se do prvih nastojanja da se okupe različite struke u znanstvenom istraživanju prirodnih

znamenitosti Plitvičkih jezera. Od strane Uprave parka objavljuje se 1958. edicija: Plitvička

jezera nacionalni park, koja obuhvaća znanstvene radove namijenjene domaćoj, a putem

opsežnijih sadržaja na stranim jezicima i stranoj javnosti. „Ti parkovi imaju naučno, estetsko i

poučno značenje. Zadatak im je da širokim slojevima naroda omoguće upoznavanje prirode i

njenih neistraženih ljepota. Nije im dakle svrha da pruže samo odmor i razonodu. Oni treba

prije svega da služe općem kulturnom i naročito znanstvenom obogaćivanju naroda. To su

stvarno kulturne i napose naučne ustanove „prirodni muzeji i laboratoriji“. I zato turizam, kao

grana opće narodne privrede, treba prvenstveno omogućiti posjet, kulturan boravak i

razgledavanje, stjecanje i proširenje znanja o prirodi i njenim zakonima – u granicama

očuvanja osnovnih karakteristika i vrednota nacionalnog parka“ – kako stoji u predgovoru.

Znanstveno istraživački rad u Nacionalnom parku Plitvička jezera ima dugu tradiciju i

iznimno značenje za brojne spoznaje o prirodnim vrijednostima. Zalaganjem znanstvenika i

djelatnika Nacionalnog parka Plitvička jezera, 1961. godine u Plitvičkom Ljeskovcu proradila

je Biološka stanica, a od 1965.g. povremeno se izdaje Plitvički bilten u kojem se publiciraju i

prezentiraju znanstvena istraživanja. Premještanjem lokacije sjedišta Nacionalnog parka

Plitvička jezera iz Plitvičkog Ljeskovca, ali sa istim znanstveno istraživačkim ciljevima u

zaštiti prirodnih procesa, osniva se 1975. godine Znanstvena stanica „Ivo Pevalek“ .

Od 1976. godine istraživački rad je organiziran kroz program nazvan Plitvički

istraživački projekt, a troškovi istraživanja obvezni su dio godišnjeg proračuna Nacionalnog

parka. Spomenutim projektom obuhvaćeno je sagledavanje prirodnih znamenitosti Plitvičkih

jezera kako sa stajališta poznavanja temeljnih fenomena, tako i važnosti praktične primjene

dobivenih rezultata znanstvenih istraživanja.

Nakon okupacije Plitvičkih jezera i Domovinskog rata u Hrvatskoj te povratka Uprave,

stanovništva i posjetitelja na Plitvička jezera, ponovno dolazi do obnove znanstvenih

istraživanja. Kroz integralni Projekt procjene ekološkog stanja u akvatoriju, nekoliko

inventarizacijskih projekata, te u novije vrijeme, šumarske i hidrogeološke znanstvene

projekte nastavlja se kontinuitet istraživanja nekadašnje Znanstvene stanice u okviru

Znanstveno-stručnog centra „Ivo Pevalek“ otvorenog 2003. godine.

3

U cilju daljnjeg unaprjeđivanja upravljanja zaštićenim područjima, a na temelju

postojećih stručnih studija i podataka, uz brojna dodatna istraživanja flore, faune i staništa,

donesen je Plan upravljanja za Nacionalni park Plitvička jezera. Plan upravljanja je temeljni

dokument po kojem se provodi upravljanje zaštićenim područjem i koji pobliže određuje

smjernice za zaštitu i očuvanje prirodnih vrijednosti nacionalnog parka. Potrebno je naglasiti

kako je Nacionalni park Plitvička jezera vrlo osebujno zaštićeno područje prema hrvatskim i

međunarodnim standardima. Temeljna djelatnost Ustanove je zaštita, održavanje i

promicanje Nacionalnog parka u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguranje

neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, o čemu brine

Stručna služba za zaštitu, te nadzor provođenja uvjeta i mjera zaštite. Osim osnovne

djelatnosti u Ustanovi djeluju još Podružnice hotelijerstva i ugostiteljstva, trgovine, tehnike i

infrastrukture.

POSTANAK PLITVIČKIH JEZERA – LEGENDARNI PRIKAZ

Postanak Plitvičkih jezera uz znanstveno tumačenje, ima i narodnu predaju koja se

prenosila s koljena na koljeno. U tekstu koji slijedi donosi se skraćeni prikaz narodne

legende o čudesnom postanku Plitvičkih jezera.

Legenda kaže: da nije bilo Crne Kraljice, ne bi bilo ni Crne, ni Bijele rijeke; a da nema ovih

rijeka, ne bi bilo ni Plitvičkih jezera...

U pradavno doba nad ovim je krajevima zavladala strašna suša. Stabla su padala od

žeđi, stada ugibala, zemlja se pretvarala u prašinu, a kamenje je prštalo pod jarkim zrakama

sunca. Ispaćeni narod tražio je spas u skrivenim dubinama hladnih pećina, moleći bogove i

zazivajući kišu. Jednog dana, s nebeskih visina narodu se obrati glas: „Okupite se u rano

jutro na Vrelu života gdje ste žeđ gasili i život napajali. Na tom mjestu iskažite sve što vam u

duši zapretano leži. Dostojanstveno govorite i riječima dajte mjeru srca i mjeru istine. Ako

tako učinite, bit ću s vama.“ Stariji su znali da je to bio glas Crne Kraljice koja se javljala

narodu kad je bio u nevolji i kad se zlo sruči na nemoćne. Razmišljali su o zlu koje ih je

zadesilo, ali i o svojim sitničarenjima u vremenu izobilja: kako su se otuđivali jedni od drugih i

udaljavali svoje srce od nesreće i najbližih. I zbog toga sa strahom i zebnjom iščekivaše

novo jutro. Čim su prvi pijevci zapjevali odoše svi na Vrelo života. Posjedali su oko

presahlog vrela, a starosta plemena im reče: „Crna Kraljica će vas slušati i po vašim će

riječima razabrat' govorite li istinu, ili sa željom da je obmanjujete. Ne tražite je pogledom, jer

se dobrota i ljubav ne mogu vidjeti. Otkrijte je u sebi da biste je prepoznali.“ I tako ljudi

počeše redom pričati što im u duši zapretano leži, osim jednog, najbogatijeg i najsebičnijeg

čovjeka u plemenu. On bijaše zao i ohol, gluh za tuđu nevolju. Jedino se on ne htjede

4

pokajati, već stade druge osuđivati. Kad starosta plemena ču' to, razbjesni se i potjera ga iz

plemena, zauvijek. Čim to učini, ponad Vrela ukaza se duga i ljudi začuše poznat glas. Bacili

su se na svoju sušom kažnjenu zemlju, od radosti, od straha, od nade.. Crna Kraljica im

reče: „Ovo je zemlja vaša i domovina vaša, jedina koju imate. I ovakva beskišna i tvrda,

ružna i neplodna, najljepša je i najbogatija zemlja za vas. Volite je! Ja sam kćer vaša i nisam

čudo nebesko. Ljubav sam i nada vaša. Čula sam vas i prepoznala vaša srca. Oslobodili ste

se zla ljudskog iz plemena vašeg. Vi koji ste govorili – govorili ste istinu. To je i moja istina.

Raziđite se kućama vašim, a kiša će opet doći na žedne njive i šume, a vi ćete opet imati

najljepšu zemlju za vas. I drugi će dolaziti da joj se dive. Moje suze stvorit će vodu: desno

oko za crni izvor Crne rijeke, a od lijevog nastat će bijeli izvor za vodu Bijele rijeke.“ U to

duge nestade, a na obzoru se ponad Vrela pojaviše dva oblaka: jedan tamni, drugi bijeli.

Prve kapi kiše poljubiše suhu zemlju. Svi su stajali ruku ispruženih ka nebu, kao začarani,

osluškujući rađanje izvora Crne rijeke. Od tad' poteče voda neprekidno i bez prestanka,

žuboreći u nizu od šesnaest prelijepih jezera.

... i još dugo se u narodu prepričavao taj događaj, kićen izmišljenim pričama o zlatnoj kočiji

Crne Kraljice, njenoj zlatnoj kosi, vilama, djevojkama koje je pratiše ... Ali samo su mudri

znali da Crna Kraljica jedino dobrotom duše prepoznati se može.

ZEMLJOPISNI POLOŽAJ, POVRŠINA I GRANICE NACIONALNOGA PARKA

Nacionalni park Plitvička jezera nalazi se u unutrašnjosti gorske Hrvatske (oko 60 km

zračne udaljenosti od mora) između visokih obronaka masiva Male Kapele na jugozapadu i

Ličke Plješivice na sjeveroistoku. Najviši vrh Male Kapele – Seliški vrh (1280 m) ujedno je i

najviša točka nadmorske visine u nacionalnom parku, a najniža je na rijeci Korani (417m).

Površina Parka iznosi 29.685,15 ha i većim dijelom pripada Ličko-senjskoj županiji

(90,7%), a manjim Karlovačkoj županiji (9,3%).

Odlukom zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske, 24. siječnja 1997. godine

donesen je Zakon o izmjenama Zakona o proglašenju Plitvičkih jezera nacionalnim parkom,

kojim se obuhvaća šire slivno područje.

KLIMA I KLIMATSKE PRILIKE

U Parku prevladava prijelazni tip klime između primorske (maritimne) i kopnene

(kontinentalne). Iako raznolikost reljefa uvjetuje različite mikrometeorološke prilike na

području Parka, zajedničko su obilježje klime ugodna i sunčana ljeta i relativno duge, oštre i

snijegom bogate zime.

5

Proljeće počinje kasno, hladno je i kišovito, a ljeti je prosječna podnevna temperatura

zraka 24°C, dok najviša ne prelazi 36°C niti u najtoplijim danima, upravo zbog nadmorske

visine na kojoj se nalaze Plitvička jezera. Jesen je relativno kratka i već u studenom prelazi u

zimu.

Prosječna godišnja temperatura jezerske vode iznosi od 8°C - 10°C, dok voda ljeti u

jezeru Kozjaku i na nekim drugim mjestima zna dosegnuti temperaturu do 24°C. Najhladniji

mjesec je obično siječanj (-3°C). Zimska je oborina uglavnom snijeg, rjeđe kiša. Kiše ima

najviše u studenom (prosječno oko 200 mm), a najmanje u veljači (80 mm). Prosječna

godišnja količina oborina je 1550 mm. Vjetar je zimi i u proljeće pretežno sjeveroistočnjak,

dok je ljeti vjetar slab, osim u dane s kišom, a smjer mu je najčešće jugozapadni.

STANOVNIŠTVO I KULTURNA BAŠTINA PODRUČJA NACIONALNOG PARKA

Prema popisu stanovnika iz 2001. godine u naseljima koja su u potpunosti ili

djelomično smještena u Parku živi oko 1.300 stanovnika, dok je 1991. godine bilo

zabilježeno oko 2.238 stanovnika. Pored ostalih čimbenika, na pad broja stanovnika u ovom

su razdoblju uvelike utjecala i ratna zbivanja. Na području Parka se u potpunosti ili

djelomično nalazi 21 naselje. Naselja na područja Plitvičkih jezera spadaju u razvijena

(raštrkana) naselja, inače karakteristična za ličke planinske predjele. Sastoje se od nekoliko

manjih, međusobno udaljenih zaseoka.

Među objektima kulturne i graditeljske baštine na području Nacionalnoga parka

najzastupljeniji su objekti tradicionalne arhitekture. „Lička brvnara“ predstavlja autohtonu

arhitekturu ovoga kraja. Građena je jednostavno, od priručnoga materijala (drvo i kamen).

Zajedno s gospodarskim objektima (štala, sjenik, pekara, drvenik, trap i često mlin –

vodenica) čini cjelinu – okućnicu, odnosno gospodarstvo, kao osnovnu jedinicu razvijenijeg

ruralnog naselja. U mnogim naseljima ima sačuvanih tradicionalnih okućnica, a dvije

tradicionalne okućnice u privatnom vlasništvu (u Plitvica Selu i Plitvičkom Ljeskovcu),

uvrštene su na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. U naselju Korana

nalazi se i jedina sačuvana pilana na širem području Karlovačke županije, koja koristi snagu

vode. Također, u Parku je evidentirano nekoliko vodenica (na Bijeloj rijeci, te na rijekama

Vrelo i Korana). Jedna je od njih, vodenica Radekin mlin u naselju Plitvica Selo, preventivno

je zaštićena. Na listi preventivno zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske nalazi se

arheološki lokalitet Gradina Kozjak.

6

OD IZVORA DO ŠESNAEST PLITVIČKIH JEZERA

Akvatorij nacionalnog parka Plitvička jezera počinje izvorima Bijele i Crne rijeke koji

se nalaze u blizini naselja Plitvički Ljeskovac. Iz izvora, rijeke nastavljaju svoj tok prema

samom naselju te se zatim spajaju u jednu rijeku, rijeku Maticu. Matica nakon kratkog toka

utječe u Prošćansko jezero kojime započinje sustav šesnaest plitvičkih jezera. Jezera na

mnogim mjestima primaju mnogobrojne potoke od kojih su neki stalnog karaktera odnosno

ne presušuju (Rječica), a neki su povremeni. Svakako je potrebno spomenuti i potok Plitvica

koji nije izravno povezan sa sustavom jezera, ali se preko 78 m visokog slapa ruši gdje s

vodom Donjih jezera preko Sastavaka stvara rijeku Koranu.

Za kaskadni tok jezera zaslužne su sedrene barijere nastale u fascinantnom

prirodnom procesu biogenog stvaranja sedre koje doprinose prirodnoj vrijednosti samog

nacionalnog parka.

Crna rijeka izvire ispod okomitih stijena na visini od 670 m u podnožju brda Kik s

jedne i Bijelih vrhova sa zaselkom Uvalica s druge strane. Teče u smjeru Plitvičkog

Ljeskovca koritom dugim 2,1 km, u kojemu je dno prekriveno crnom mahovinom, pa od tuda

i ime rijeke.

Bijela rijeka izvire sa zapadne strane Plitvičkog Ljeskovac 4 km od prijevoja Čudin

klanac, na nadmorskoj visini od 700 m. Iz nekoliko manjih izvorišnih mjesta voda izvire iz

šljunkovito-pjeskovite podloge prekrivene kamenjem (oblucima) i spaja se u jedan tok koji

svoj put nastavlja prema naselju Plitvički Ljeskovac prolazeći u blizini ceste. Na rijeci je

sačuvana još jedna mlinica koja je u funkciji.

Bijela i Crna rijeka se spajaju na kraju naselja Plitvički Ljeskovac u rijeku Maticu koja

zatim utječe u prvo plitvičko jezero – Prošćansko jezero. Prema nekim istraživanjima

ustanovljeno je da u rijeku Maticu utječe 11% Bijele rijeke i 65% Crne rijeke, a ostatak čine

manji površinski pritoci.

Rječica je stalni potok koji utječe u Glibovitu dragu jezera Kozjak s vrlo raspršenim

pritocima što vodu donose s istočnih obronaka Bijelih vrhova s visine od 780 m. Oko 6,5 km

njezina toka "hrani" desetak stalnih izvora s pritocima Glibovita potoka, Ladeve i Petričeve

drage, te Poljančice. Sa zapadne strane jezera Kozjak ulijevaju se potoci Matijaševac,

Jasenovac i Lilića potok. Rječica je po svome postanku posve različita od Bijele i Crne rijeke

jer nastaje iz brojnih manjih pritoka, a cijelim svojim tokom prolazi kroz područje nepropusnih

dolomita.

7

U Liman (ili Limun) dragu - dio Prošćanskog jezera, ulijeva se nekoliko kilometara

dug Sušanj potok s više stalnih izvora promjenjive izdašnosti. Uza zapadne obale

Prošćanskoga jezera pritječe još nekoliko povremenih potočnih tokova s padina

Prošćanskoga vrha.

Potok Plitvica, dužine 4 km dio je Plitvičkoga sustava, jer njegove vode tvore najveći

plitvički slap (Veliki slap) visine 78 m i sa Sastavcima na kraju jezera Novakovića Brod tvori

početak toka rijeke Korane. Potok Plitvica izvire kao jako krško vrelo ispod strmih stijena na

visini od 606 m u blizini zaseoka Rodić Poljana - u podnožju Vile Izvor. Ispod zaseoka Rodić

Poljana u Plitvicu se ulijeva potok Sartuk.

SEDRENE BARIJERE PLITVIČKIH JEZERA

Plitvička jezera poznata su po sedrenim barijerama preko kojih se voda iz jednog

jezera u drugo „preljeva“ u raznovrsnim slapovima. Sedra koja stvara takve barijere ima

mnogo naziva (travertin, tufa, bigar, vapneni mačak) te dolazi u raznim oblicima (prag,

pregrada ili barijera, brada, baldahin). Proces stvaranje sedre iznimno je kompleksan i važno

je da budu zadovoljeni određeni fizikalno-kemijski i biološki čimbenici u vodenom ekosustavu

da bi se proces mogao odvijati.

Znameniti istraživač procesa biogenog stvaranja sedre na Plitvičkim jezerima

akademik Ivo Pevalek, napisao je 1926. g.: „Suština Plitvičkih jezera leži u sedri i

sedrotvornom bilju (sedrotvorci) i to algama i mahovinama. Bezbroj različitih slapova,

raznolične pregrade između pojedinih jezera i jezeraca, pa jedinstvene spilje izgradilo je

sedrotvorno bilje.“

KAKO NASTAJE SEDRA?

Zbog osobitosti krške podloge (vapnenac, dolomit), voda Plitvičkih jezera

prezasićena je otopljenim kalcijevim karbonatom u obliku kalcijeva bikarbonata Ca(HCO3)2.

Zasićenje vode tim spojem događa se nakon što kišnica prolazeći kroz površinski sloj

zemlje, reagira s ugljičnim dioksidom (C02) te nastaje ugljična kiselina (H2CO3), koja zatim

otapa vapnenac i dolomit pa voda postaje znatno mineralizirana, prezasićena kalcijevim i

magnezijevim bikarbonatom. Iz ovako mineralizirane vode na brzacima i osobito na

sedrenim barijerama dolazi, zbog rasprskavanja vode, do izlučivanja kalcijevog karbonata

(kalcita) u obliku sitnih kristalića koji se zatim talože. Osnovna kemijska formula za taloženje

sedre izgleda ovako:

8

Ca (HCO3)2+rasprskavanje vode → CO2+H2O+CaCO3↓ (sedra)

Neki od osnovnih uvjeta za tijek ovog procesa utvrđeni su u opsežnim istraživanjima

koja su provedena 80-ih godina, a rezultati istraživanja ukazali su da za taloženje sedre

moraju biti zadovoljeni sljedeći uvjeti: pH vrijednost mora biti veća od 8.00, prezasićenost

vode kalcijevim solima iznad 3 (Izas>3) te niske koncentracije otopljenog organskog ugljika (<

10 mg/l).

Pored abiotičkih uvjeta za taloženje kalcijevog karbonata važna je i prisutnost

vodenih mahovina, algi i mikroorganizama na barijerama. Mikrokristali kalcita lijepe se na

mukopolisaharidnu tvar koju izlučuju alge i bakterije na mahovinama. Ovako zalijepljeni

kristalići predstavljaju mjesta kristalizacije oko kojih će se nastaviti taložiti kalcijev karbonat iz

vode, tvoreći dobro nam poznate sedrene barijere.

Na sedrenim barijerama prevladavaju mahovine rodova Cratoneuron commutatum i

Bryum pseudotriquetrum uz koje još nalazimo mahovine rodova Eucladium i Philontis.

Ono što nama nije vidljivo, a vrlo je bitno za specifični biodinamički sustav sedrenih

barijera, su modrozelene alge (Cyanobacteria), alge kremenjašice (Diatomeae), razne

bakterije, Protozoa (jednostanični organizmi) i višestanični organizmi mikroskopske veličine

(npr. kolnjaci – Rotifera). Ti organizmi predstavljaju perifiton sedrenih barijera odnosno

životnu zajednicu organizama koja se razvija na kamenju, biljkama i predmetima uronjenim u

vodu.

Proces stvaranja sedre seže u daleku geološku prošlost, ali samo u uvjetima tople i

vlažne klime, slične današnjoj. Dokaz tome je i taj da se recentna sedra brže taloži ljeti, nego

zimi. Starost aktivnih sedrenih barijera procjenjuje se između 6.000 i 7.000 godina, što

odgovara njihovom nastanku nakon zadnjeg ledenog doba. Analiza starijih barijera ukazuje

na njihov nastanak prije 90.000 i 130.000 godina, odnosno u interglacijalnom razdoblju Riss-

Würm (geološko razdoblje Zemlje - pleistocen).

ŠESNAEST PLITVIČKIH JEZERA

Plitvička jezera predstavljaju osobitu hidro geološku pojavu u kršu jer je za krš

karakteristično da nema znatnijih površinskih vodenih tokova pa su već po svojem bogatstvu

vode Plitvička jezera iznimka.

Zbog karakterističnog kaskadnog spuštanja jezera s većih nadmorskih visina na niže,

odnosno iz slabo vodo propusnog dolomitnog područja u područje dobro vodo propusnog

9

vapnenca, Plitvička su jezera podijeljena na Gornja i Donja. Gornja su jezera od

Prošćanskog jezera do Kozjaka u blago položenim proširenjima dolomitne podloge, a Donja

u vapnenačkom kanjonu, koji se dalje ispod Sastavaka nastavlja kao kanjonski tok rijeke

Korane – dužina toka je 134 km do ušća u rijeku Kupu prije Karlovca. Dužina Plitvičkih

jezera (prema uzdužnom profilu ing. M. Petrika iz 1952. godine) iznosi 8200 m, a ako se

tome pridoda Liman draga na Prošćanskom i Sušanjska draga na Kozjaku, te najudaljenija

točka na jezeru Ciginovac - uzdužna linija vodene površine čitavih jezera iznosi 9050 m.

Visinska razlika između razine Prošćanskog jezera i početka izvora rijeke Korane prema

mjerenjima ing. M. Petrika iznosi 158 m.

Za Gornja jezera moglo bi se reći da su bogatija šumom i ostalim oblicima vegetacije,

a Donja jezera s izrazitim obilježjem krša. Donja jezera imaju nekoliko specifičnih obilježja:

obale su im znatno strmije nego u Gornjih jezera i okružene liticom, u kraju koji obiluje

špiljama i pećinama s mnogo siga.

GORNJA JEZERA

U skupinu Gornjih jezera ubrajaju se: Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak,

Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Veliki

Burget i jezero Kozjak.

PROŠĆANSKO JEZERO – drugo po veličini, ime je dobilo prema kolcima (prošću) ili

prema legendi po "prošnji" Crnoj kraljici za vodom. U jezero utječe stalni vodotok Matica.

Jezero se nalazi na nadmorskoj visini od 636 m, površine 0,68 km2, s najvećom dubinom od

37 m ispred Osmanove drage, odnosno na 370 m udaljenosti od Labudovačke barijere.

Dužina jezera je 2100 m, dok mu širina varira od 180 do 400 m. Na početku jezera u smjeru

zapada odvaja se Liman draga (od turskog: liman - zaljev) dužine 900 m. Temperatura vode

Prošćanskog jezera je obično 2-3°C niža od temperature vode jezera Kozjak i u ljeto iznosi

oko 21°C (prema zadnjim istraživanjima 2007. godine).

CIGINOVAC JEZERO, Ciganovac ili Cigino jezero - ime je dobilo prema legendi, da

se u njemu utopio neki "ciganin" kada je lovio ribu. Jezero dobiva vodu iz Prošćanskoga

jezera iskopanim kanalom, ali se dio dotoka drenira vjerojatno i podzemno kroz vrlo

šupljikavu sedrenu barijeru - zvanu Labudovačka barijera ili nekada imenovana kao Delta. U

nedavnoj geološkoj prošlosti voda se iz Prošćanskoga jezera prelijevala u niži dio širokom

lepezom u smjeru Ciginovca, Okrugljaka i Batinovca oblikovavši između njih danas

postojeću zaravan Labudovac. Kroz nju je naknadno čovjek iskopao kanale i prolaze za

vodu koje danas vidimo na tom prostoru. Do šezdesetih godina 20. stoljeća jezero Ciginovac

10

je u ljetnim mjesecima ostajalo bez vode. Bila je to posljedica nerazumnih zahvata na

Devčićevcu (današnji Labudovac), jer je betonskim kanalima usmjeravana voda, potrebna

za pokretanje pilana. Nadmorska je visina jezera 620 m uz površinu od 0,07 km2. Najveća je

izmjerena dubina 11 m u sredini jezera. Najzanimljiviji detalj je na jugoistočnom dijelu jezera

gdje se slapište Prošćanskog jezera ruši preko sedrenih barijera. Sjeverni rub jezera čini

obronak uzvišenja Stubica (s čijeg je Tomićeva pogledala i najljepši pogled na Ciginovac i

prostranstvo Prošćanskog jezera), a zapadni su pošumljeni obronci kosine sjeveroistočne

padine Prošćanskog vrha i Muratova rta.

OKRUGLJAK JEZERO, Okrugljaj, Kruginovac - po okruglom obliku. Nadmorska je

visina jezera 613 m, površina 0,04 km2, uz najveću dubinu jezera od 15 m u podnožju

Labudovačke barijere. Na sjeverozapadnoj se strani u Okrugljak ulijeva oko 7 m visoki slap

vode iz Ciginovca, dok više od 20 m visoki Labudovački slap ukrašuje dio preko 100 m

široke presušene sedrene barijere ispod koje se nalaze brojne šupljine, polupećine i pećine

nazvane zajedničkim imenom: špiljski park. Ispod samog Labudovačkog slapa bio je ulaz u

Janečekovu pećinu - dugu više od 50 m. Danas dio slapišta pada na sam otvor i ulaz više

nije moguć.

BATINOVAC JEZERO, ili Bakinovac – ime je dobilo po seljaku Batiniću ili po nekoj

baki, koja se u njemu utopila. Jezero se nalazi na nadmorskoj visini od 610 m, veličine je

0,01 km2, uz najveću dubinu od 5 m. Okruženo je visokim stablima bukve, te močvarnom i

vodenom vegetacijom. Dio njegove vode otječe slapom u jezero Galovac, a dio se prelijeva

u sjeverno smještena manja jezera.

VELIKO JEZERO ili Jovinovac veliki - nalazi se na nadmorskoj visini od 607 m,

dubine 8 m te površine od samo 0,02 km2.

MALO JEZERO ili Jovinovac mali - nalazi se ispod dolomitnoga obronka uzvišenja

Stubica, u blizini staze koja sa sjeverne strane obilazi Gornja jezera. Nadmorska je visina

jezera 605 m, dubina 10 m, a površina 0,01 km2. Jezero je obraslo niskim raslinjem i

prepuno malih slapova.

VIR JEZERO - ime dolazi od vrtloženja vode. Jezero je na nadmorskoj visini od 598

m, s dubinom od 4 m, a površinom od 0,01 km2. Vodu dobiva iz Velikoga jezera i dalje je u

dva slapa "predaje" u Galovac. Obraslo je također niskim raslinjem, dok staza prolazi uz

njegov rub.

11

GALOVAC JEZERO - ime je dobilo po kapetanu Galu, koji je potukao Turke ili po

harambaši Galoviću. Nadmorska je visina jezera 582 m, najveća je dubina 24 m u sjevernom

dijelu jezera pod obroncima Stubice, a površina mu iznosi 0,12 km2. Galovac je, nakon

Kozjaka i Prošćanskoga jezera, treće jezero po veličini. Slapovi koji lepezastim kaskadama

padaju u jezero nalaze se na zapadnoj strani ispod sedrenih barijera gore opisanih malih

jezera. Najviši je slap u jugozapadnom dijelu barijere visok oko 28 m, nastao od voda jezera

Batinovac. Uz sjevernu stazu pod obroncima Stubice nalaze se lijepi primjerci dolomitnih

stijena. Prostrano jezero ima svijetlo zelenkastu boju u plićinama na sjeverozapadnoj strani,

a tamniju u središnjem dijelu zbog veće dubine. Čitava istočna strana jezera, dužine oko 200

m, značajna je po brojnim slapovima - zvanim Prštavci, koji se s razine jezera Galovac

spuštaju niz više od dvadeset metara visoku sedrenu barijeru.

S ceste, kojom uz ovo jezero i danas vozi panoramski vlak, vidljiv je Galovački buk,

nekada najdojmljiviji slap Gornjih jezera - visok više od dvadeset metara. Danas je nažalost,

zbog urušenih stabala s njegove gornje strane, dotok vode prekinut i ona sada teče samo

jednim uskim mlazom, a ostali je dio slapišta presušio. Uz rub staze, na stijeni u blizini slapa,

postavljena je brončana memorijalna ploča s likom akademika Ive Pevaleka, te prigodnim

tekstom.

Sjeverni je rub barijere podalje od Galovačkog buka veoma široko slapište Velikih

Praštavaca što se kao vodena koprena prelijeva iz Galovca. Dio ovih voda prelijeva se

nizom niskih slapova u sljedeće jezero.

MILINO JEZERO - nazvano prema legendi po Mili Miriću iz Mirić Štropine, koji se

utopio u ovom jezeru. Jezero se nalazi na nadmorskoj visini od 564 m, dubina mu je sada

svega 1 m, a površina 0,001 km2. S južne strane vodi staza za posjetitelje, koja spaja

Labudovačku barijeru i Prošćansko jezero s jezerom Kozjak.

GRADINSKO JEZERO ili Jezerce - ime je dobilo prema staroj gradini koja se nekada

uzdizala na uzvišenju između ovoga jezera i jezera Kozjak. Jezero je na nadmorskoj visini

od 553 m, dubina mu je 10 m u najzapadnijem dijelu, a površina 0,8 km2. U središnjem se

dijelu jezera nazire potopljena barijera svega 1,5 do 2 m ispod razine vode, dok su još dvije

potopljene barijere u njegovu donjem najužem dijelu. Bijela boja u jezeru naziva se "bjelar",

odnosno ostatak čistoga sedrenog mulja, koji nije prekrio podvodni obraštaj. S njegovih se

obala pruža lijep pogled na Veliku poljanu.

BURGETI ili Bukovi – predstavljaju niz malih plitkih jezeraca međusobno odijeljenih

osedrenim preprekama obraslim niskim raslinjem. Ime dolazi od uzburkanoga i uskovitlanog

12

vodenog toka u omanjim udubljenjima, koji vrtložeći svojim tokom čine buku, bukte ili "vriju".

Nalazi se na nadmorskoj visini od 534 m, uz dubinu od 2 m i ukupnu površinu od 0,001 km2.

S južne je strane Burgeta uzvisina Gradina, a sjeverozapadno pošumljeni obronci Stubice,

koji se spuštaju do sljedećega jezera - jezera Kozjaka. Uz rub Burgeta u šumi je ostatak

malog kamenoga zdanja u kojemu se nekada nalazio pokušaj iskorištavanja toka plitvičkih

voda za proizvodnju električne struje.

KOZJAK JEZERO ili Kozje jezero - ime je dobilo prema legendi, koja kaže da se u

jezeru utopilo 30 koza kad su po nedovoljno očvrslom ledu prelazile s jedne obale na otočić,

bježeći od vukova. Jezero je na nadmorskoj visini od 534 m, najveća dubina mu je 47 m, a

površina 0,83 km2.

Osim voda slapova Burgeta, u Kozjak se ulijeva stalni potok Rječica, koja utječe u

Glibovitu dragu nasuprot uzvišenja zvanog Gradina. Osim nekoliko stalnih izvora u Kozjak

uviru i povremeni tokovi potoka Matijaševac i potoka Jasenovac, te vodotok u Vodenoj dragi

- svi na zapadnoj strani jezera.

Ovo najveće plitvičko jezero proteže se u smjeru sjeverozapad - jugoistok, Dužina

jezera Kozjak iznosi 2350 m, dok mu širina varira od svega 135 m (na liniji prijelaza brodova)

do 670 m u najsjevernijem dijelu, u podnožju zaseoka Plitvica. Dubina jezera povećava se

od 5 m u Glibovitoj dragi u južnom dijelu, do 26 m ispred Matijaševića drage gdje se na dnu

jezera nalazi potopljena barijera nekadašnjeg sedrenoga slapa, kojoj je vrh 4 m ispod

današnje razine Kozjaka. Druga strana potopljene barijere strmo se ruši do dubine od 41,9

m, dok je najdublja točka ovoga jezera oko 280 m dalje prema sjeveru i iznosi 47 m.

Zapadna strana jezera ima nekoliko razvedenih i uvučenih draga pod obronke Stubice, dok

Glibovita draga na južnom dijelu jezera dužine 500 m nalikuje na Liman dragu Prošćanskoga

jezera. Istočna, pak, strana Kozjaka u podnožju Medveđaka gotovo je ravna, jer je izgrađena

od okršenih rudistnih vapnenaca kredne starosti.

Specifičnost je ovoga jezera Štefanijin otok1, eliptično izduženog oblika na jezerskom

proširenju, u blizini prijelaza brodova. Dužina mu iznosi 275 m, a širina oko 60 m, s

površinom od 0,014 km2. Najviši dio otoka svega je 9,5 m iznad današnje razine jezerske

vode. Otok izgrađuju dolomitne stijene trijaske starosti na kojemu rastu bukva i ljeska, uz

ostalo nisko grmlje. Stotinu metara južnije od otoka osiguran je prijelaz elektro brodovima s

podnožja hotelskoga kompleksa na Poljani, odnosno, od Ulaza 2 prema Burgetima, za sve

1 Otočić nazvan u čast kraljice Štefanije, koja je 5. rujna 1888. g. posjetila Plitvička jezera. Kraljevna Štefanija prva je žena naše slavne dinastije Habsburško-lotarinške, koja je nakon punih 70 godina, koliko je prošlo od posjeta carice i kraljice Karoline (polovica lipnja 1818. g.), ponovno posjetila Plitvička jezera.

13

posjetitelje, koji pješice kreću u obilazak Gornjih jezera, ili se vraćaju s njih od Labudovca

prema Kozjaku. S te zapadne strane jezera kreću i elektro brodovi prema sjevernom

završetku Kozjaka do Kozjačke drage, gdje je uređeno manje izletište ili polazna točka za

pješački obilazak Donjih jezera u smjeru Sastavaka, Velikog slapa i Ulaza 1.

DONJA JEZERA

U skupinu Donjih jezera ubrajaju se: Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i

Novakovića Brod.

JEZERO MILANOVAC ili Milanovo - prema legendi ime je dobilo prema pastiru Mili,

koji se u njemu utopio ili prema mlinaru Mili Perišiću, koji je ovdje imao svoj mlin. Ovo jezero,

najveće u skupini Donjih jezera, nalazi se na visini od 523 m, uz dubinu do 18 m u njegovu

početnom dijelu. Dužina jezera je 470 m, širina od 50 do 90 m, te površina od 0,03 km2.

Jezero obrubljuju više od dvadeset metara visoke stijene, a staza za njegovo

razgledanje uređena je uz samu vodu njegovom istočnom stranom, ali ga možemo obići i

stazama na gornjoj strani kanjona gdje se nalazi i nekoliko uređenih kamenih vidikovaca.

Udubljenja i tamni otvori u stijenama uz donji put svjedoče o postojanju polupećina i

pećina kao tipičnih morfoloških oblika u ovakvim vapnenačkim naslagama.

Istočni dio slapišta jezera Milanovac, što pada u sljedeće niže položeno jezero u

neposrednoj blizini puta, nazvano je slapovi Milke Trnine u znak zahvalnosti toj znamenitoj

hrvatskoj opernoj pjevačici svjetskoga glasa, koja je dobivenim prilogom s jednoga svog

opernog nastupa (1.992 krune) pomogla, 1897. g., tadašnje "Društvo za uređivanje i

poljepšavanje Plitvičkih jezera".

GAVANOVAC JEZERO ili Gavanovo - prema legendi u jezeru je nestalo Gavanovo

blago. Jezero je na nadmorskoj visini od 514 m, dužine 100 m i širine 65 m, odnosno

površine 0,01 km2. Iako razmjerno malo, ima dubinu od 10 m, što je normalno za vodenu

nakupinu u kamenom kanjonskom okružju. Dio sedrenih kaskada na njemu što se uz

pješačku stazu ruše u nižu vodenu nakupinu, nazvane su Velike Kaskade.

Od ovih kaskada odvaja se na jednu stranu put do otvora pećine Šupljare kroz koju

kamenim i zidanim stepeništem možemo izaći na zaravan i gornju stazu što vodi rubom

kanjona. Na putu do pećine uz razinu vode vidljiv je otvor Modre pećine u koju se nekada

14

ulazilo čamcem. Glavna turistička staza produžuje uz kaskade, te prelazi na zapadnu stranu

kanjona i pod njim vodi do kraja sustava jezera.

KALUĐEROVAC JEZERO, Kaluđerovo – nazvano po kaluđeru pustinjaku, koji je

nekada davno živio u polupećini uz vodu ili u Gornjoj pećini na rubu kanjona.

Jezero se nalazi na visini od 505 m nad morem, dubine 13 m, s površinom od 0,02

km2. Njegova dužina iznosi 225 m uz širinu od 70 do 100 m. Nad njim je najstrmiji dio

kanjona sa stijenama visine oko 40 m. Početni dio jezera i najbliži dijelovi uz obalu obrasli su

vodenim biljem i trskom.

JEZERO NOVAKOVIĆA BROD - prema kazivanju označuje prijelaz ili prijevoz

Novakovića. Od prethodnoga jezera odjeljuje ga samo 2 m visoka sedrena barijera -

posljednje je Plitvičko jezero na visini od 503 m nad morem, te s dubinom od 3 m i

površinom od 0,003 km2. Širina jezera je 90 m, a dužina 50 m. Uz sedrenu kaskadu između

Kaluđerovca i Novakovića broda danas vodi turistička staza kojom se s Ulaza 1 spušta

prema slapu potoka Plitvica ( Veliki slap) ili produžuje u obilazak Donjih jezera u smjeru

Kozjaka (uzvodno).

Na kraju jezera nalaze se kaskade visoke 25 m preko kojih se voda jezera ruši u

prošireno udubljenje nazvano Sastavci. Sastavci su kameno udubljenje na završetku

stepenastog toka plitvičkih jezerskih voda i voda širokog slapa potoka Plitvica ( Veliki slap),

koji na ovo mjesto dotječe sa zapadne strane.

Nakon pada niz 78 m visoku vapnenačku stijenu potok Plitvica desetak metara

nizvodno ponovno se ruši niz visoke kamene stepenice do raspršenih voda slapova iz jezera

Novakovića brod i na tom mjestu zajedno sjedinjene u zapjenjenom kovitlacu, ispod vodene

maglice počinje tok krške rijeke Korane.

Rijeka Korana svoj put nastavlja kroz kanjon, a tok vode se na četiri mjesta ruši preko

slapišta i nastavlja put prema špilji Golubnjači. U sušnim razdobljima cjelokupna voda koja

dotječe iz izvorišne zone ponire do granica nacionalnog parka i korito rijeke postaje suho.

PEĆINE NACIONALNOGA PARKA

Na području Nacionalnoga parka istraženo je, do sada, 36 pećina i ponora. U

neposrednoj blizini jezera ima ih oko 20. Pećine su svrstane u dvije skupine: prave pećine,

koje su se formirale u vapnencu djelovanjem tektonskih sila, erozije i korozije, i sedrene

15

pećine, koje su se formirale ispod vodopada nastalih djelovanjem sedrotvornog bilja,

mahovine i algi.

Prave pećine:

• Polupećina Pakal izgrađena je u vapnencima, a nalazi se na rubu staze uz Milanovo

jezero kod željezne ograde na mjestu gdje je najveća dubina ovog jezera. Polupećina je

široka 3,5 m, duga 2,5 m, te visoka 1,2 m.

• Pećina Milke Trnine, također formirana u krednim vapnencima u blizini istoimena

slapa, između Milanovca i Gavanova jezera - zapravo je uska špiljska pukotina do koje vodi

nekoliko stepenica. Od same staze udaljena je svega 8 m. Hodnik je širok 0,75m, visok 2,45

m, a dug 23 m.

• Modra pećina nalazi se na desnoj strani Kaluđerova jezera, podno pećine Šupljare.

Ulaz je širok 4,6 m, visok 3,8 m, a dug 7 m.

• Šupljara se nalazi iznad Kaluđerova jezera. Pećina ima više od 20 m visok otvor, koji

se s gornje strane nastavlja u prostranu urušenu vrtaču kroz koju se stepenicama može izaći

na stazu iznad kanjona Donjih jezera. U središnjem dijelu pećinske šupljine odvajaju se u

tamu druga i treća dvorana ukupne dužine od nekoliko desetaka metara. Cjelokupna dužina

pećinskoga dijela (tri dvorane i prostrani hodnik) Šupljare iznosi 68 m.

• Kaluđerova donja pećina je zapravo polupećina ili potkapina s lijeve strane staze uz

Kaluđerovo jezero. Široka je 6,40 m, visoka 3,60 m, a dužina joj je 9 m.

• Kaluđerova gornja pećina je morfološki ostatak jednog većeg špiljskoga prostora. Na

gornjem rubu vertikalne stijene, na visini početka pada slapa Plitvice i danas je dio staze što

s podnožja toga slapa vodi do gornjeg platoa i ceste kod mosta koji nadsvodnjuje tok potoka.

Otvoreni tunel kroz koji vodi staza dug je 17 m, dok bočni hodnik ima dužinu od 14 m. Visina

i širina tunela iznosi oko 3 m.

• Koranska pećina je pukotinski hodnik s lijeve strane Korane, dug 11 m.

• Golubnjača se nalazi na desnoj strani Korane. Ima dvije dvorane s dva velika otvora

visoka oko 24 m i 46 m. Iz predvorja se ulazi u pokrajnji hodnik, dug oko 30 m i u glavnu,

veću pećinu. Ukupna dužina je 165 m. Da bi se pećina mogla razgledati, izgrađeno je 230

stuba i jedan betonski most. Neko vrijeme pećina je bila elektrificirana, imala je svog vodiča i

ulaz je bio zaštićen postavljenim vratima. Za današnje je razgledanje potrebna vlastita

rasvjeta.

• Crna pećina ili pećina Vile Jezerkinje nalazi se na lijevoj obali Korane, iznad trećeg

slapa, preko puta Velike pećine. Širina otvora iznosi 15 m, a visina 7 m i na njemu su i danas

vidljivi ostaci zaštitnih vrata iz vremena kad ju je ing. Premužić elektrificirao. Ova pećina je

zapravo koso uzdignut kanal dužine 105 m, te širine od 3 do 12 m, koji se od svog ulaza

16

uzdigne za desetak metara. Danas otvor prekriva voda i ulaz u nju za sada nije moguć. Za

eventualno razgledanje potrebna je vlastita rasvjeta.

• Mračna pećina nalazi se na desnoj obali Korane, u blizini četvrtoga slapa. To je

hodnik dug 21 m, visok 1,4 m, a širok 0,9 m. Mala Mračnjača je pećinski hodnik na desnoj

obali Korane, kod njezina četvrtoga slapa. Hodnik je dug 21 m, visok 1,4 m, širok 0,9 m.

• Rodićeva pećina nalazi se kod zaseoka Rodić Poljane. Duga je 42 m, visoka 4-7 m,

bogata bijelim sigama koje se protežu od poda pa sve do stropa.

Sedrene pećine:

• Janečekova pećina nalazi se na Labudovcu, s desne strane prvoga slapa, koji se ruši iz

Prošća u Okrugljak. Ima dvije dvorane i dva hodnika duga 53 m, kao i malo jezero s

površinom od 12 m, duboko 0,40 m.

• Milanova pećina nalazi se na početku Milanova jezera (na početku Donjih jezera). Duga

je 10 m, a visoka 4 m. Odavde se pruža lijep pogled na Milanovo jezero.

• Kostelčeva pećina je sedrena pećina ispod ceste koja vodi uza slap potoka Plitvica,

odnosno, desetak metara južnije od njega. Nekada su s ruba ceste vodile stepenice do

ulaza u pećinu, dok je danas prilaz dosta neprikladan. Pećina je duga oko 30 m s jednim

bočnim kanalom i ovećom dvoranom koja na svom vrhu ima mali otvor kroz koji prodire

svjetlo i prokapljuje voda. Pećina je ispunjena sitnim oblicima stalaktita u obliku cjevčica i

sedrenih formi s tragovima bilja i mahovine.

ŠUME NACIONALNOG PARKA

U davnoj prošlosti šume kao trajni vegetacijski oblik prekrivale su veliki dio Zemljine

površine, koje su kasnije utjecajem čovjeka postupno pretvarane u površine druge namjene

(poljoprivredne površine, građevinske površine, industrijske površine...) čime je došlo do

znatnog smanjenja šumskih površina, taj se proces u nekim dijelovima svijeta odvija i danas.

Zahvaljujući geografskom položaju i povijesnim prilikama (povoljne klimatske prilike

za rast šuma, nenaseljenost zbog čestih ratnih sukoba u prošlosti) područje Parka i širu

okolicu pokrivaju šume u znatnom postotku.

Šume pokrivaju ¾ površine Parka i u vizualnom smislu dominiraju krajolikom, čineći

jedan prostor u kojem se nalaze vodene površine i površine nastale utjecajem čovjeka.

17

Najzastupljenije su šume bukve i šume bukve i jele, koje su u vegetacijskom smislu

trajni vegetacijski oblik ili klimatsko zonska vegetacija. To su šume koje se razvijaju pod

dominantnim utjecajem klime i predstavljaju trajni i završni oblik vegetacije nekog kraja.

Osim ovih trajnih klimatozonskih šuma postoje i šume koje su se razvile pod utjecajem

nekog od faktora (reljef, tlo voda …) i vezane su za te lokalitete, to su na primjer, šuma

crnog graba u kanjonu Korane, šuma crne johe uz vodotoke, šuma običnog bora na plitkim

tlima.

Ne šumske površine (livade, pašnjaci) ako se prepuste prirodnom razvoju (razvoju

bez utjecaja čovjeka) postupno obrašćuju šumskom vegetacijom, nastaje šuma kao trajni

vegetacijski oblik (oduzeto šumi vraća se šumi).

Sve navedene šume međusobno se nadopunjuju čineći jedinstveni šumski pokrov

koji se nalazi u različitim oblicima s obzirom na gospodarenje u daljnjoj i bližoj prošlosti pa

prema tome imamo šuma sa znatnim utjecajem čovjeka, i šume bez ili skoro ikakvog

utjecaja čovjeka, to su šume prašumskog tipa u kojima pojedine vrste drveća, na primjer,

jela i smreka dožive starost preko 500 godina, prsni promjer preko 100 centimetara i visinu

preko 50 metara.

Šume Parka obiluju mnoštvom vrsta drveća, grmlja i zeljastog raslinja od kojih neke u

pojedinim godišnjim dobima daju karakterističan izgled krajolika na primjer: šuma graba i

crnog jasena sredinom proljeća sa intenzivno mirisnim bijelim cvjetovima crnog jasena ili

početkom proljeća sa zlatno žutim cvjetovima drijenka, bukovo jelove šume nakon listanja sa

mozaikom svijetlih i tamno zelenih površina, šume bukve s javorom gluhačem sa žutim i

žutocrvenim listom javora gluhača. Od vrsta drveća dolaze još gorski javor, javor mliječ

gorski brijest, gorski jasen, hrast kitnjak, obični grab, mukinja, divlja trešnja, smreka, obični

bor…

Osim što nas zadivljuju svojom veličinom i izgledom, što predstavljaju mnogobrojnu

šumsku floru, one su staništa mnogobrojne faune. Od ptica važno je spomenuti šumske

sove i djetlovke, od krupnih sisavaca to su: smeđi medvjed, vuk, ris, jelen, srne itd.

Svi živi članovi šumske zajednice zajedno sa neživim dijelom (tlo) čine skladnu

životnu cjelinu (šumski ekosustav).

Šumski ekosustavi imaju važnu ulogu u reguliranju vodnog režima na način, da

svojom pokrovnošću, svojim korijenskim sustavom sprečava brzo površinsko otjecanje

oborinske vode, čime ublažavaju eroziju tla, zatim povećavaju intenzitet upijanja vode u tlo i

18

smanjuje intenzitet gubljenje vode isparavanjem iz tla. Prilikom prolaska oborinske vode kroz

šumski ekosustav dolazi do laganog upijanja i akumuliranja vode u šumskom tlu, koja usput

na sebe veže organske i anorganske spojeve (na primjer: ugljik-ugljična kiselina, kalcijev

karbonat u obliku kalcijeva bikarbonata) zatim izvire tvoreći potoke i rječice pri čemu uz bio

komponentu dolazi do taloženja kalcijeva karbonata na slapištima, rasta sedrenih pregrada,

a time i nastajanja jezera.

Osim navedenih funkcija, šumski pokrov znatno utječe na klimatske prilike nekog

kraja na primjer: utječe na smanjuje velikih dnevnih i godišnjih oscilacije temperature zraka,

povećava vlažnost zraka…, što sve skupa osjećamo ugodnijim prostorom za život.

Iako, šume nisu posebnost zbog čega je ovo područje proglašeno Nacionalnim

parkom, ipak zaslužuju veliku pozornost, prvo, zbog svog velikog utjecaja na funkcioniranje i

opstanak sustava Plitvičkih jezera.

PRAŠUMA „ČORKOVA UVALA“

Kao jedna od najbolje sačuvanih prašuma unutar areala ekosistema šume bukve i

jele, nalazi se na području NP Plitvička jezera prašuma «Čorkova Uvala». To je iskonska ne

dirnuta šuma bukve i jele (E.5.2.1.As.Omphalodo-Fagetum Ht.1950- dinarska bukovo jelova

šuma) koja se razvija isključivo pod prirodnim uvjetima svoga staništa bez neposrednog

utjecaja čovjeka.

Posebnim rezervatom šumske vegetacije proglašena je 1965. godine, gdje na

površini od 84 ha i nadmorskoj visini od 860 – 1028 m/nm nalazimo sve faze razvoja jedne

prašume uz dominaciju faze starenja i raspadanja. Pripada u sekundarnu prašumu gdje je

utjecaj čovjeka povremeno bio prisutan, ali ne toliko da bi prašuma izgubila svoj značaj.

Ono što posebno zadivljuje u prašumi su dimenzije koje dostižu stabla jele, smreke i

bukve. U prašumi se nalazi i najviše izmjereno stablo obične jele u Republici Hrvatskoj - 57.8

m. U prašumi je prostor potpuno ispunjen životom koji teče u skladu s ekološkom

konstitucijom pojedinih članova životne zajednice. Prašuma predstavlja potpuno stabilan

šumski ekosistem, te ako želimo imati postojane šumske ekosisteme, to najbolje postižemo

oponašanjem onih uvjeta pod kojima se šuma razvija u prirodi bez znatnijeg utjecaja

čovjeka.

19

FAUNA PLITVIČKIH JEZERA

Kao malo gdje u svijetu na području Nacionalnoga parka Plitvička jezera danas žive

sve vrste životinja koje su ovdje autohtone. Prirodna obilježja prostora ostala su dovoljno

očuvana od utjecaja čovjeka, tako da su i staništa životinja svih taksonomskih i ekoloških

kategorija i dalje nastanjena populacijama vrsta koje su ovdje živjele i prije nego je čovjek

preplavio cijeli planet Zemlju. Za životinje je posebno važno da Nacionalni park Plitvička

jezera nisu samo očuvani i zaštićeni “otok prirode” u urbaniziranom okolišu, nego da su i

okolna područja njihovo neprekinuto stanište koje im omogućava zadovoljavanje svih

životnih potreba i stalni protok gena. Životinjski svijet nekog područja u pravilu je određen

svojim zemljopisnim i vegetacijskim svojstvima. Geografska širina, raspon nadmorskih

visina, udaljenost od mora i prevladavajući vjetrovi glavne su odrednice klime koja reljefom i

podlogom uvjetuje vegetacijski pokrov.

Sve su životinje u prehrambenom lancu konzumenti, te izravno ili posredno, ako su

mesožderi, ovise o tipu i bogatstvu producenata, odnosno biljnog pokrova. Kopneni

ekosustavi, kakve nalazimo na Plitvičkim jezerima, pripadaju skupini onih s najvećom

biološkom raznolikošću. Posjetitelj treba uočiti raznovrsnost staništa koja omogućuje tu

raznolikost životinjskoga svijeta. Poneke vrste specijalizirale su se za pojedina od tih

staništa, a druge trebaju i više različitih staništa da bi zadovoljile sve životne potrebe.

Najbogatiji je "nevidljivi" svijet mikroorganizama i jednostaničnih životinja, te malih

višestaničnih beskralješnjaka koji razgrađuju neživu organsku tvar, ali proždiru i biljke kao i

jedni druge. Mnoge vrste žive i kao nametnici na većim životinjama i tako u nenarušenom

ekosustavu upotpunjuju ekološku ravnotežu održavajući optimalne veličine populacija.

U Parku je zabilježeno više od 50 vrsta sisavaca, od kojih su neki dugi tek desetak

centimetara, a neke ubrajamo među najveće sisavce Europe.

Od sitnih sisavaca uz tipične šumske, livadne i močvarne vrste srednje Europe, ovdje

dolaze vrste koje su karakteristične za Alpe i zapadne Dinaride – istočno alpski voluharić

(Microtus liechtensteini) te na nešto širem kraško planinskom području - planinska rovka

(Sorex alpinus), planinska voluharica (Chionomya nivalis), gorski dugoušan (Plecotus

macrobullaris), dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii) i južni potkovnjak (Rhinolophus euryale) .

Bogatstvo i raznolikost vrsta šišmiša (21 vrsta) potvrđuje veliku raznolikost staništa.

Ovdje prebivaju šišmiši koji žive u raznim staništima, primjerice rupama i pećinama, zatim

pod korom drveća, u dupljama itd. U nekim manje posjećivanim pećinama veće kolonije ovih

sisavaca spavaju zimski san. Brojna staništa podržavaju 21 vrstu ovih malih izrazito korisnih

20

letača, koji su od brojnih redova sisavaca jedini osvojili zrak i noću vladaju prostorom kojim

danju gospodare ptice.

Posebno su značajne vrste koji love plijen iznad vode i uz vodu dugonogi šišmiš

(Myotis capaccinii) te vrste koje koriste špilje za skloništa, dugokrili pršnjak (Miniopterus

schreibersi), južni potkovnjak (Rhinolopus euryale) i veliki potkovnjak (R. ferrumequinum), a

nalaze se u kategoriji kritično ugroženih vrsta.

Važno je naglasiti da niti jedan drugi nacionalni park u Hrvatskoj nema npr.

patuljastog miša (Mocromys minutus), prugastog poljskog miša (Apodemus agrarius) i malog

brkatog šišmiša (Myotis alcathoe) – čiji je nedavni nalaz ujedno i prvi u Hrvatskoj.

Među srednjim i većim sisavcima ovoga područja mogu se izdvojiti (Lepus

europaeus), lisica (Vulpes vulpes), tvor (Mustela putorius), lasica (Mustela nivalis), jazavac

(Meles meles), kuna zlatica (Martes martes), kuna bjelica (Martes foina), divlja mačka (Felis

silvestris), divlja svinja (Sus scrofa) i srna (Capreolus capreolus), vrsta koju će posjetitelji

prilaženjem nekoj livadi rano ujutro ili pred večer najčešće moći vidjeti.

Na području Parka se može susresti i jelen (Cervus elaphus), prije dvadesetak

godina na Plitvičkim jezerima ga gotovo i nije bilo, a sada se pojavljuje u manjem broju.

Posebno se izdvajaju atraktivne, zaštićene (medvjed) i strogo zaštićene (vuk, ris,

vidra i divlja mačka) vrste.

Smeđi medvjed (Ursus arctos), najatraktivnija životinjska vrsta u Nacionalnom parku

Plitvička jezera, kao zaštićena vrsta uz jezera i slapove nalazi se na logotipu Parka.

Istraživanja su pokazala da se medvjedi kreću na dosta velikim površinama (mužjaci na

oko 200 km2, a ženke na oko 100 km2) te da prema tome Park obzirom na svoju površinu

nema vjerojatno svoje „vlastite“ medvjede. Može se reći da područje Parka kao dio svog

životnog prostora barem povremeno rabi 40-50 medvjeda.

Vuk (Canis lupus), površina Parka manja od površine na kojoj se kreću vukovi (360

km2) ukazuje na činjenicu da područje Nacionalnoga parka Plitvička jezera vjerojatno dijeli

nekoliko čopora čiji teritoriji međutim izlaze i daleko izvan granica Parka.

Vidra (Lutra lutra) očuvana vodena staništa Parka omogućila su opstanak ove u

mnogim područjima istrijebljene ili bitno prorijeđene strogo zaštićene vrste.

21

U vodama Plitvičkih jezera novijim istraživanjima (2002.-2004.) zabilježeno je 7 vrsta

riba: potočna pastrva (Salmo trutta) koja se javlja u dvije forme: potočna (S. trutta m. fario) i

jezerska (S. trutta m. lacustris), dužičasta pastrva (Oncorhynchus mykiss), jezerska

zlatovčica (Salvelinus alpinus), klen (Leuciscus cephalus), crvenperka, zlatni pijor ili gagica

(Phoxinus phoxinus), badelj ili vijun (Cobitis taenia), od kojih su samo tri vrste autohtone

(potočna pastrva, zlatni pijor ili gagica i badelj ili vijun). Plitvička jezera i njihovi pritoci

danas imaju sva glavna obilježja tipičnih pastrvskih visinskih voda, ali na žalost kritično nisko

stanje populacije te vrste ribe. S ekološko vremenske perspektive, recentna pojava velikog

broja jedinki alohtonih riba (klen i crvenperka) u jezerima NP Plitvička jezera je važan razlog

za takvo stanje populacije autohtone potočne pastrve. Alohtone ribe (ribe koje prirodno ne

pripadaju vodama unutar granica Parka) su namjerno ili slučajno unesene. Klen i

crvenperka prema dosadašnjim saznanjima su unesene na dva moguća, simultana

procesa. Prvo, u vrijeme kada je sportski ribolov na Plitvičkim jezerima bio dozvoljen, klena

su namjerno unašali kako bi povećali “raznolikost” ribolova, jer se lovilo sve manje pastrva.

Drugi način unošenja proizlazi iz tog vremena “sportskog ribolova” – biti uspješan u ribolovu

na pastrvu, veliku jezersku (jezerska forma Salomo trutta) značilo je koristiti živi mamac/ribu

koja je donesena u “kader” kanti i pri tom biti “savjestan” i preostatak (višak) pustiti u jezero.

Zahvaljujući nesavjesnim postupcima pojedinaca navedene vrste zauzele su mjesta

autohtonoj pastrvi i dovele do situacije koju imamo – eksploziju populacija alohtonih vrsta.

Prvenstveno s namjerom obogaćivanja prostora namjerno je unesena dužičasta

pastrva (Oncorhynchus mykiss) 1936., stanje populacije nije poznato. S istom namjerom

unesena je i jezerska zlatovčica (Salvelinus alpinus) 1936. iz Bohinjskog jezera. Ova vrsta

se zadržava ma dubinama ispod 20 m, stanje populacije za sada nije poznato.

U slijedećim godinama u skladu sa provedenim i znanstvenim projektima u tijeku

poduzeti će se odgovarajuće mjere u cilju očuvanja genotipa potočne pastrve te produkcije

koja bi se približila nosivom kapacitetu okoliša. U Parku se za sada ne smije loviti riba. Ribiči

su isključeni iz Nacionalnoga parka u želji da ovaj prostor očuva značajke netaknute prirode.

Plitvičke vode su danas stanište populacija riječnog (Astacus astacus) i potočnog

raka (Austropotamobius torentium). Nakon masovnog pomora 1965. god i prividnog

nestanka populacije riječnog (Astacus astacus) i potočnog raka (Austropotamobius

torentium) su se prirodno obnovile.

Vodozemci su s oko dvanaest vrsta dosta brojna skupina kralješnjaka u Nacionalnom

parku Plitvička jezera. Ovdje dolaze vrste koje su karakteristične za Alpe i zapadne Dinaride

22

– veliki alpski vodenjak (Triturus carnifex) i crni daždevnjak (Salamandra atra). U Parku se

često mogu vidjeti planinski (Triturus alpestris) i obični vodenjak (Triturus vulgaris). Često se

može vidjeti u proljeće nakon kiše na svim stazama i putovima šareni daždevnjak

(Salamandra salamandra). Šetnjom kroz rosnu travu, može se naići na livadnu smeđu (Rana

temporaria) i šumsku smuđu žabu (Rana dalmatina).

U Parku se za vrijeme lijepog vremena čuje prodorno kreketanje gatalinke (Hyla

arborea). S obzirom na sposobnost prilagođavanja okolišu, ova se vrsta dosta teško uočava.

Najveća je žaba ovog prostora, smeđa krastača (Bufo bufo). Česta je po šumama i vlažnim

dijelovima Parka, gdje se danju skriva u rupama malih glodavaca. Žuti mukač (Bombina

variegata), čest je u baricama i lokvicama uza staze. Glasa se unkanjem.

Gmazovi su u Nacionalnom parku Plitvička jezera zastupljeni relativno malim brojem

vrsta (oko 13 vrsta). Duge zime i debeli snježni pokrivač smanjuju brojnost ove skupine

kralješnjaka. U Parku se može vidjeti živorodna gušterica (Lacerta vivipara), jedini gmaz koji

živi na vrhovima planina i daleko na sjeveru Europe. Područje Plitvičkih jezera predstavlja

rub njezina južnog areala rasprostranjenja. Za sunčanih dana u pojedinim prisojnim

staništima može se vidjeti obični zelembać (Lacerta viridis), najveći gušter naše zemlje. Uz

gotovo sve vode Parka česta je zmija ribarica (Natrix tesselata), koja se isključivo hrani

ribama, loveći ih zaronom ili s obale. Iako je potpuno bezazlena, zbog vanjske sličnosti s

otrovnom riđovkom (Vipera berus) često kod ljudi izaziva strah.

U obraslijim dijelovima nađe se i poneka bjelouška (Natrix natrix). Riđovka je na ovim

prostorima rijetka vrsta. Dosta je čest poskok (Vipera ammodytes), koji se osobito u proljeće

može vidjeti na prisojnim mjestima. U jezeru se uza šaš i gušću vodenu vegetaciju može

uočiti i poneka barska kornjača (Emys orbicularis).

U području Plitvičkih jezera zabilježene su 162 vrste ptica, od kojih se više od

sedamdeset ovdje i gnijezdi. Park se izdvaja po vrlo bogatoj ornitofauni šumskih staništa,

posebno ptica dupljašica koje su u Europi vrlo ugrožena skupina upravo zbog uništenih

autohtonih starih šumskih sastojina. Šumska područja Parka po broju vrsta sova (8) i

djetlova (9) svrstavaju Park ne samo u najbogatije područje u Hrvatskoj nego i Europi. Od

djetlića kao posebno važne i rijetke treba spomenuti troprstog djetlića (Picoides tridactylus)

planinskog djetlića (Dendrocopos leucotos) i crnu žunu (Dryocopus martius). Od sova ovdje

susrećemo najrjeđu hrvatsku i najmanju europsku sovu: malog ćuka (Glaucidium

passerinum) i nešto većeg ćuka batoglavca (Aegolius funereus).

23

U šumama Parka rijedak je tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus). Ova se ptica uglavnom

zadržava na skrovitim mjestima. Nekoć je tetrijeb obitavao u gotovo svim šumama Europe,

dok je danas potisnut u pojedina dobro očuvana staništa.

Interesantno je da se i crna roda (Ciconia nigra) u pravilu gnjezdarica nizinskih

poplavnih šuma gnijezdi u mirnim šumskim predjelima Parka.

U jezerskom ekosustavu vodenkos ili brljak (Cinclus cinclus) zauzima važno mjesto

kao izraziti bioindikator kakvoće jezerske i riječne vode. Svojim prodornim glasom on obično

doziva ženku ili pak tjera uljeza iste vrste koji je ušao u njegov teritorij. Dok vodenkos

nestaje pod vodom ili poput kakvog iskusnog ronioca hoda po riječnom dnu, jedino što se

može uočiti jest bijela mrlja na njegovim prsima. Nestankom čistih gorskih vodotoka ova

vrsta ptica postala je izvanredno rijetka. Plitvička su jezera vjerojatno jedino mjesto u

Hrvatskoj koje podržava populaciju od 50 do 60 pari ovih ptica.

Uz obale je vrlo česta gorska pastirica (Motocila cinerea) kao i palčić (Troglodytes

troglodytes). Dijelove jezera obrasle trskom nastanjuje divlja patka (Anas palyrhynchos)

koja se ovdje i gnijezdi, zimi kad jezera zamrznu seli u južnija područja Hrvatske. Isto vrijedi i

za mlakušu (Galinulla chloropus). Od gnjuraca ovdje se zadržava mali gnjurac (Tacybaptus

ruficollis). Stijene i litice iako malobrojni tipovi staništa u Parku, zbog specifične ornitofaune

obogaćuju s nekoliko vrsta čitavu ornitofaunu Plitvičkih jezera. Tipična gnjezdarica ovog

staništa je divlji golub (Columba livia), gavran (Corvus corax), najveća hrvatska sova -

sovuljaga (Bubo bubo), sivi sokol (Falco peregrinus) i stijenjak (Monticola saxatilis).

Travnjački ekosustavi uz pojedine dijelove obrasle grmljem nastanjeni su različitim

vrstama: strnaica žutovoljka (Emberiza citronella), slavuj (Luscinia megarhynchos), rusi

svračak (Lanius collurio), poljska ševa (Alauda arvensis), smeđoglava travarka (Saxicola

rubetra), pupavac (Upupa epopos).

Naselja i obradive površine, tzv. kultivirani tip staništa nastanjuju poznate vrste kao

lastavica (Hirundo rustica), piljak (Delichon urbica), gugutka (Streptopelia decaosto), vrabac

(Paser dometicus), poljski vrabac (Passer montanus). Uz dvorišta zadržavaju se svraka

(Pica pica) i siva vrana (Corvus cornix).

Seoba ptica u Parku nije dovoljno poznata. U proljeće i jesen kroz pojedina

travnjačka područja i ekotone prelijeću mnogobrojne srednjeeuropske i sjevernoeuropske

ptice pjevice: Crnovrata muharica (Ficedula hypoleuca), grmuša pjenica (Sylyia communis),

siva grmuša (Sylvia borin) i grmuša čevrljinka (Sylvia curruca). Jezerski ekosustavi važni su

24

u preletu močvarnih vrsta: siva čaplja (Ardea cinerea), ćubasti gnjurac (Podiceps cristatus),

glavata patka (Aythya ferina), patka batoglavica (Bucephala clangula) i dr.

Zanimljivo je spomenuti da u Parku osim uobičajenih vrsta sjenica (velike, jelove,

plavetne, crnoglave, kukmaste i dugorepe) , uz rijeke i šume Parka žive još močvarna

sjenica (Parus palustris) i planinska sjenica (Parus montanus). U staništima Parka nalazimo

također kratkokljunog (Certhia familiaris) i dugokljunog puzavca (Certhia brachydactyla).

U skitnji ili potrazi za hranom ovdje se može naići na vrlo rijetke vrste kao suri orao

(Aquila chrysaetos), sokol lastavičar (Falco subbuteo).

FLORA NACIONALNOGA PARKA

Ljepote Plitvičkih jezera i čitavog okolnog prostora dugo su vremena (do početka 19.

stoljeća) bile nedostupne ljubiteljima prirode, a i većini istraživača. Prvi i oskudni podaci o

flori viših biljaka Plitvičkih jezera datiraju iz tog doba. Nešto bogatiji podaci o flori Plitvičkih

jezera postoje iz sredine devetnaestoga stoljeća, ali sve je to još uvijek vrlo oskudno.

Dvadesetih godina 20. stoljeća započela su detaljnija istraživanja flore nižih biljaka vezane

uz fenomen stvaranja sedrenih barijera u jezerima Parka. Ta su istraživanja kontinuirano

nastavljena sve do današnjih dana i pridonijela su pojašnjenju stvaranja sedre u našem kršu.

Naime, dokazalo se da su sedra i sedotvorne biljke najvažniji faktor koji utječe na morfologiju

Plitvičkih jezera.

Sustavna istraživanja flore viših biljaka Nacionalnoga parka Plitvička jezera započela

su relativno kasno, tek 1984. godine. Rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju bogatstvo

biljnih vrsta (preko 1400 vrsta). Osim bogatstva vrsta, ta flora pokazuje i veliku raznolikost, s

obzirom na podrijetlo i rasprostranjenost vrsta. Važno je istaknuti da obiluje i endemičnim

vrstama, a brojne su i zakonom Republike Hrvatske zaštićene vrste.

Osobitosti flore Parka posljedica su niza ekoloških čimbenika. Između njih možemo

izdvojiti geografski položaj (oko 60 km zračne udaljenosti od mora) u zaleđu najduže i

najviše hrvatske planine Velebita, na granici maritimnoga i kontinentalnoga oborinskog

režima, razlike u nadmorskoj visini od 800 m (najviša točka je Seliški vrh 1289 m.n.m., a

najniža uz rijeku Koranu 470 m.n.m.), geološku podlogu, izloženost terena, strujanje zračnih

masa i dr. Uzajamno djelovanje svih navedenih čimbenika omogućilo je razvoj tako bogatog

i raznolikog biljnog svijeta. Na relativno malom prostoru Parka susreću se vrste različite

rasprostranjenosti, odnosno vrste različitih flornih elemenata kao što su: mediteranski,

mediteransko - atlantski, ilirski, južnoeuropsko - balkanski, balkanski, karpatski,

srednjoeuropski, euroazijski, cirkumpolarni, borealni, artičko - borealni, borealno - euro -

25

sibirski i dr. Prostor Parka obiluje endemičnim vrstama užeg i šireg rasprostranjenja,

zakonom zaštićenim vrstama, te rijetkim i zanimljivim vrstama naše flore.

Endemi, odnosno endemične vrste svakako su najinteresantnija skupina biljaka u flori

nekog kraja, područja ili države. U flori Nacionalnoga parka Plitvička jezera to je relativno

brojna skupina biljaka (27vrsta): livadni procjepak (Chouardia litardiere), velecvjetni kukurjek

(Helleborus niger ssp. macranthus), krški kukurjek (Helleborus multifidu), bosanski ljiljan

(Lilium carniolicuum ssp. bosniacum), ružičasta rusomača (Cardamine chelidonia) i dr.

U Parku je preko 355 vrsta biljaka, koje su prema Zakonu o zaštiti prirode Republike

Hrvatske uvrštene na listu zaštićenih vrsta. Zlatna jezičnica (Ligularia sibirica) je vrsta koja

zaslužuje posebnu pozornost. Nacionalni park Plitvička jezera je jedino nalazište ove vrste u

Hrvatskoj, ali i znatno šire - na prostoru jugoistočne Europe. Vrsta se nalazi na IUCN -ovoj

Crvenoj listi u kategoriji ugroženih svojti. Na prostoru Parka dolazi na dva lokaliteta u

sastavu vlažnih dolinskih livada. U ovoj skupini posebno se svojom brojnošću izdvajaju

orhideje (preko 55 vrsta) među kojima svojom ljepotom gospina papučica (Cypripedium

calceolus), najljepša orhideja Europe, u Parku zabilježena na nekoliko lokaliteta.

Posebnu zanimljivost Parka predstavljaju mesojedne (karnivorne) biljke. Na cretnom,

(tresetnom) staništu na području Parka raste okruglolisna rosika (Drosera rotundifolia). Zbog

rijetkosti ovakvih staništa spada u rijetku biljku flore Hrvatske. Na ovom prostoru zabilježena

je i mala mješinka (Utricularia minor), rijetka vodena mesojedna biljka. U sastavu vlažnih

dolinskih livada Parka dolazi tustica kukcolovka (Pinguicula vulgaris) - vrlo rijetka mesojedna

biljka, na IUCN-ovoj je Crvenoj listi u kategoriji osjetljivih svojti. Od najrasprostranjenijih

biljnih vrsta koje nastanjuju vodeni dio Parka izdvajaju se tri vrste lopuha (Petesites

hybridus, Petesites kablicanus i Petesites albus), trstika (Phragmites australis), metvica

(Mentha sp.), koje je sedam vrsta, šaš (Carex sp.) čak 58 vrsta i deset vrsta vrba (Salix sp.).

Uz slapove se mogu uočiti i zelene bradice (Polypogon viridis).

U proljetnim mjesecima posebno su zastupljene perunike, posebno uskolisna (Iris

graminea), koja se može vidjeti i uz sama jezera. Od lijepih cvjetnica izdvajaju se: šafran

(Crocus neapolitanus), visibaba (Galanthus nivalis), crveni pasji zub (Erythronium dens-

canis), dvolisni procjepak (Scilla bifolia), te jetrenka (Hepatica nobilis). U kasno proljeće

Plitvička jezera krase brojne vrste orhideja, gospina papučica (Cypripedium calceolus)

crvena vratiželja (Anacamptis pyramidalis), mirisavi dvolist (Platanthera bifolia) kokica

mušica (Ophrys insectifera) i dr. Najrasprostranjenija proljetnica oko jezera je proljetna

crnjuša (Erica herbacea), vrsta vrijesa lijepe ružičaste nijense i ugodna mirisa, dok su u

jesen stijene oko jezera okićene listovima rujevine (Cotinus cogygria). Za ljetnih se mjeseci

mogu vidjeti također Zakonom zaštićeni ljiljani – bosanski (Lilium carniolicum ssp.

bosniacum), zlatni (Lilium martagon) i lukovičasti ljiljan (Lilium bulbiferum) koji pozornost

plijene ljepotom svojih cvjetova.

26

Uz staze u Nacionalnom parku Plitvička jezera najčešće se mogu vidjeti ove vrste

biljaka: močvarni ljutak, lopuh, trska, brula, klasasti krocanj, pršljenasti krocanj rakita, vrba,

obični i crni grab, pasja ruža (šipak), hrast kitnjak, mukinja, planinski javor, gorski javor,

maklen koje su detaljnije opisane u poglavlju „Biljne vrste koje se mogu naći uz staze u

Nacionalnom parku Plitvička jezera“.

27

BILJNE VRSTE

KOJE SE MOGU NAĆI UZ STAZE

U NACIONALNOM PARKU PLITVIČKA JEZERA

28

1. BILJKE U VODI I UZ VODU Cladium mariscus – močvarni ljutak -stabljika je gotovo okrugla; -listovi su trajni tj. ostaju zeleni 2 do 3 godine i oštro su pilasti; -cvjetovi su raspoređeni u klasiće smeđe boje Slovenski naziv: rezika, navadna rezika Francuski / španjolski naziv (?): Mansega? Njemački naziv: Schneidebinse Engleski naziv: Great Fen-sedge

Slike:

29

Typha sp. – rogoz -trajna vodena biljka visoka 1 do 2,5 m s 2,5 cm debelim puzećim podankom koji raste u mulju blizu površine vode

- iz podanka rastu 1 do 2 m dugi, žilama uzduž isprugani listovi - cvate tek u 3. godini života, a cvat ima oblik dugog uspravnog klipa

Engleski naziv: cattail ili cat-tail

30

Scirpus lacustris – brula

- trajnica, visoka 1 do 3 m - stabljika je okrugla, mesnata žilava, bez vidljivih listova - cvjetovi se razvijaju od lipnja do srpnja

Engleski naziv: Great bulrush Francusko ime: Scirpe (?)

31

Phragmites australis – trska

- visoka do 5 m - stabljika ja do 2,5 cm debela, okrugla ravna, uspravna i glatka - listovi su šiljasti dugački i plosnati, široki oko 2 cm - cvjetovi su složeni pri vrhu stabljike u 20-25 cm dugu, smeđu crvenkastu

metlicu koja se razvije od srpnja do rujna Njemački naziv: Gewöhnliches Schilf Engleski naziv: Common Reed Slike:

32

Myriophyllum spicatum – klasasti krocanj Myriophyllum verticillatum – pršljenasti krocanj

- podvodne biljke - prezimljavaju ispod leda - rastu na dnu jezera skroz do površine vode a onda horizontalno - listovi su u pršljenovima - cvjetaju od lipnja do rujna - razmnožava se vegetativno – dijelovi biljke koji se otkinu strujom vode se

odnose u druga područja i tamo se ukorjenjuju. Tako brzo naseljavaju velika područja.

Engleski naziv: Eurasian Watermilfoil Talijanski naziv za Myriophyllum verticillatum: Miriofillo verticillato Slike:

33

Petasites sp. – lopuh Francuski naziv:Pétasite Njemački naziv: Weiße Pestwurz Engleski naziv: White Butterbur Slika:

34

Salix purpurea – rakita

Occasional near water on less acid soils.

A leggy shrub to 3 m high. Leaves 4-10 cm long on stalks 3-10 mm.

Leaves more or less in opposite pairs rather than alternately arranged as in other willows.

Other features: Leaves hairless (except sometimes when very young), widest well above the middle, tapering to the base. Young twigs purplish, in second year grey-brown or cane-coloured, all twigs hairless. Catkins in early Spring, in more or less opposite pairs, on very short stalks, with black-tipped scales

Eng. naziv: Purple Willow

Slika:

35

2. DRVENASTE VRSTE Acer monspessulanum L. (Aceraceae) - maklen, makljen

eng. Montpelier maple fra. Érable de Montpellier njem. Französischer, Massholder, Dreilappiger Ahorn tal. Acero spino, Acero piccolo, l'acero minore

Acer obtusatum Waldst. et Kit. ex Willd. (Aceraceae) - planinski javor, javor gluhač

fra. Érable printannier njem. Frühlings-Ahorn tal. Loppo, acero

neapolitano

36

Acer pseudoplatanus L. (Aceraceae) - gorski javor

eng. Sycomore fra. Érable sycomore, Faux sycomore njem. Berg-Ahorn, Urle tal. acero di montagna

Carpinus betulus L. (Betulaceae) - obični grab

eng. Hornbeam, Iron-woodfra. Charme, chermillenjem. Heinbuche, Weißbuche tal. Carpino, carpino bianco, Carpino commune

37

Ostrya carpinifolia Scop. (Corylaceae) - crni grab

eng. Hophornbeam fra. Charme houblon, Ostrie njem. Gemeine Hopfenbuche, Schwarzbuche tal. Carpinello, carpanella, Carpino nero

Quercus petraea (Matt.) Liebl. (Fagaceae) - hrast kitnjak, hrast brdnjak

eng. Chesnut oak, durmast oak, sessile oak fra. chene a trochets, chene noir, chene rouvre, durelin njem. Stein-, Trauben-, Winter-Eiche tal. Quercia, róvere, eschio

38

Rosa canina L. (Rosaceae) - pasja ruža, šipak

eng. Dog-rose fra. Rosier des haies njem. Hunds-Rose, Gemeine Heckenrose tal. Rosa canina o selvatica

Sorbus aria (L.) Crantz (Rosaceae) - mukinja

eng. White bean, beam tree fra. Alisier commun, alonchier njem. Mehlbeerbaum, Silberbaum, Weissbaum tal. Chiavosdello farinaccio, rialto lazzerulo di montagna, cazernolomontano farinaccio, sorbo montano

39

Sorbus aucuparia L. (Rosaceae) - jerebika

eng. European Mountainash, quick-beam, cowan-tree, witchen, witchwood fra. Sorbier des oiseleurs, thymier njem. Vogelbeerbaum, Eberesche tal. Sorbo selvatico, sorbo degli uccellatori

Salix alba L. (Salicaceae) - bijela vrba

eng. White willow fra. Saule blanc, argenté ou commun njem. Silber-Weide tal. Salice bianco, Salico da pertiche, Salicastro

40

LITERATURA:

1. Anić, I. i Mikac, S.: Struktura, tekstura i pomlađivanje dinarske bukovo jelove prašume „Čorkova Uvala“

2. Cestar, D., Hren, V., Martinović, J., Kovačević, Z., Pelcer, Z., Bezak, K., Krejči, V., Krznar, A., Lindić, V., Medvedović, J., Vrbek, B., 1983: Prirodni šumski rezervat Č. Uvala – Čudinka

3. Ćirić., M., 1986: Pedologija, Sarajevo 4. Emeis, K.-C., Richnow, H.-H., Kempe, S., 1987: „Travertine formation in Plitvice

National park, Yugoslavia: chemical versus bilogical control“, Sedimentology 34, 595-609

5. Huber, Đ., i Roth, H. U., 1989: Kretanje mrkih medvjeda na području Nacionalnog parka Plitvička jezera (Movenments of brown bears in Plitvice Lakes National Park), Plitvički bilten 2, 77-86, Plitvička jezera

6. Leiner, S. i Pevalek-Kozlina, B., 2004/2005: Ekološko stanje, struktura populacije i prijedlozi za ustaljenje autohtone ihtiofaune Plitvičkih jezera, Hrvatski prirodoslovni muzej, Prirodoslovno matematički fakultet, Zagreb

7. Lukač, G., 2001: Bogatstvo i raznolikost ornitofaune NP Plitvička jezera, Starigrad-Paklenica

8. Lukač, G., 2002: Ptice pjevice Nacionalnog parka Plitvička jezera, Starigrad-Paklenica 9. Lukač, G., 2002: Ptice dupljašice kao bioindikatori šumskih ekosustava Nacionalnog

parka Plitvička jezera, Starigrad-Paklenica 10. Marković, D. (ur.), 2004: Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske, Državni

zavod za zaštitu prirode, Zagreb 11. Meštrov, M. et all., 1998: Plitvička jezera - Prirodoslovni turistički vodič, fotomonografija,

Turistička naklada d.o.o., Zagreb 12. Nacionalni park Plitvička jezera, 2007: Plan upravljanja 13. Pravilnik o proglašavanju strogo zaštićenih i zaštićenih svojti RH (NN 7/06) 14. Prirodoslovni turistički vodič – fotomonografija, Turistička naklada d.o.o., Zagreb 15. Prpić, B.,: Struktura i funkcioniranje prašume bukve i jele (Abieti-Fagetum

illiricym/Horvat.1938) u Dinaridima SR Hrvatske 16. Radović, D., Kralj, J., Tutiš, V. Ćiković, D., 2003: Crvena knjiga ugroženih ptica

Hrvatske, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb 17. Srdoč, D. i sur. 1985: „Procesi taloženja kalcita u krškim vodama s posebnim osvrtom

na Plitvička jezera“, Krš Jugoslavije 11/4-6, Zagreb, 18. Stilinović, B., Plenković-Moraj, A., 1999.: „Voda pršti-sedra raste“, Priroda 861 (17-19),

Zagreb 19. Šegulja, N., i Krga, M., 1990/91: Posebno zaštićene vrste u flori Nacionalnog parka

Plitvička jezera, Plitvički bilten 3, 91-102. 20. Šegulja, N. i Krga, M., 1990a: Ligularia sibirica (L.) Cass.- eine neue Art der

jugoslawischen Flora, Acta bot. Croat. 49, 137-142 21. Trinajstić, I., 2008: Biljne zajednice R. Hrvatske, Zagreb 22. Tutiš, V. et all, 2006: Grabljivice i sove nacionalnog parka plitvička jezera, Zavod za

ornitologiju, HAZU, Zagreb

41

23. Tvrtković, N., et all., 2004: Inventarizacija šišmiša N.P. Plitvička jezera i prijedlozi za njihovu zaštitu

24. Vidaković, P., 2003: „Nacionalni park Plitvička jezera – mala turistička monografija“, VIII. izdanje, Društvo za zaštitu Plitvičkih jezera, Zagreb

25. Vukelić, J., Rauš, Đ., 1998: Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj, Zagreb

42