O postanku bosankse države, počeci političke organizacije na bosanskom prostoru.

Prikaz političkog života neke države u srednjem vijeku nije težak zadatak ako se proučavanju problema pristupa s dobrim poznavanjem teorije i još boljim poznavanjem izvornog materijala. Problem Bosne i njezina političkog razvitka rijetko je postavljen kao isključivo znanstveni problem. Nada Klaić smatra da bosnaske zemlje nisu dobile svoju ustavnu povijest, i to u prvom redu zato što historičari i pravnici problem nastajanja države opčenito i u južnoslavenskih naroda posebno još nisu ozbiljno postavili. Ona pokušava dati odgovore na pitanja kada je mogla nastati - ne bosanska država- nego organizacija političke vlasti na bosnakom području. Kakav je bio položaj Bosne od IX-XI. st. zatim politički položaj Bosne od XII-XIV. Jer u jugoslavenskoj historiogarafiji postoje oprečna mišljenja. Nada iznosi svoje mišljenje o problemu postanka država u Južnih Slavena, smatrajući da on još teoretski nije postavljen. Tačno je da su pravnici pokušali bez dovoljnog poznavanja srednjeg vijeka, nametnuti historičarima svoja shvatanja o rađanju države koje je nemoguče prihvatiti. Autor se pita kako je moguće prihvatiti teoriju prema kojoj je Trpimirova darovnica „rodni list hrvatske države“? ne samo zato što je Trpimirova darovnica grubi falsifikat splitske crkve, nego i zato što se proces nastajanja jedne države ne može svesti na pojavu jedne darovnice! A neprihvatiljiva pravnička teorija prema kojoj se država javlja onda kada je klasnom društvu potreban „aparat sile“ može se odbaciti i strpati u neki zaostali katekizam, jer to shvatanje sa historijskim razvitkom nema nikakve veze.

Sljedeće pitanje na koje treb obratiti pažnju jeste: Kada je u Južnih Slavena organizirana politička vlast? Postavljajući ovako pitanje činimo svojevrsno nasilje nad srednjim vijekom: i to iz dva razloga: prvo, čitav smo proces sveli na jednu njegovu komponentu, a drugo namjerno smo poistovijetili svaku trajnu organizaciju političke vlasti s državom. Takav izlaz iz problema nameče terminologija ranog srednjeg vijeka. Svaki mediavelist zna da su različiti termini za vladare, velike i male sami po sebi najslabiji oslonac za zaključivanje. Ovo poseno vrijedi za slavenske vladare koji po evropskim pisarnicama i skriptorijama dobivaju zaista vrlo različite naslove. Takva najšira definicija pruža nam mogućnost da, ili svaku političku vlast ili niti jednu (ne) zovemo državom.

Druga teoretska pretpostavka koja je nužna, koju izvorima ne možemo dokazati, jeste (neophodna) težnja i potreba svake ljudske zajednice da nakon naseljeljavanje određene teritorije, organizira tj. imenuje, postavi... nekoga tko će čuvati zajednicu unutar i prema vani. To nije kratkotrajan proces, nego dugtrajno, ponekada stoljetno okupljanje manjih političkih cjelina oko prvotne jezgre. Bitno je u procesu stvaranja države ili političke oblasti uopće kod Južnih slavena nešto drugo, način kako su došli na Blakan, odnosno „društvena formacija“ u kojoj su došli. Neki autori a među njima i Vjekoslav Klaić koji već u prikazu slavenske seobe upozorava svoje suvremenike da „samo dvije oblasti, najzapadnija i najistočnija zadržaše narodna imena: hrvatsko i srpsko, ostale oblasti ovim u sredini dobiše imena budi plemenska budi mjesna – topografska“. Dok je nepristrano promatrao povijest i prve početke Bosne, u tom daljnjem prikazu Klaić je ipak podlegao tadašnjem općem uvjerenju da su se uz „oblast“ Bosne razvile dvije države čiji vladari počinju pružati ruke prema toj oblasti. Ipak Klaić dopušta da je Bosna u X st. banovina, koja se u XI st, spominje zajedno sa kneževinom Dukljom i Srbijom, ali ipak Bodin u njoj postavlja kneza Stjepana. Ipak koliko god je Klaić za ono razdoblje u kojem je pisao bio nepristran, ipak valja priznati da on ovu „oblast“ nakon njezina višestoljetnog postojanja ne smatra samostalnom i individualno političkom cjelinom. Ni Klaić a ni potonji autori, kako čemo vidjeti nisu se zapitali, kako to da je moguće da su Bošnjani ili Usorani ili stanovnici drugih bosankih pokrajina čekali do X stoljeća da im jedni ili drugi susjedi postave nekog bana ili kneza.

1

Sima Ćirkovič je napisao 1964.g. „Istorija srednjovijekovne bosnaske države“ u kojoj je razumljivo raspravljao i o njenom postanku. On za prikaz doseljenja uzima vijest o doseljenju Srba i Hrvata u De administrando imperio i na osnovi toga donosi zaključak da su balkanski Slaveni „bar jednim dijelom zaista priznavali vrhovnu vlast vizantijskih careva“. Ova pretpostavka mu se čini opravdana jer smtra da doseljeni Slaveni „u toku dugog perioda nisu imali prostranijih i snažnijih političkih organizacija“. Smatravši da mu nedostaju izvori on upopće ne postavlja problem političke organizacije doseljenika od VII do IX.st., ostavljajući tako njihov razvoj u prvim vijekovima po doseljenju u punoj tami. Čini se apsurdnim da jedan autor „zna“ kakvo je bilo privređivanje (primitivna zemljoradnja i stočarstvo) a ipak ne može da zamisli kakvi su odnosi preovladavali nad tim gospodarstvom.

Ćirković smtra da su Slaveni po doseljenju „ostali na stupnju vojne demokratije na kojem su bili u doba seobe“, a imali su župane čiji rodovi i družine su vjerovatno „jezgra labavih rodovsko-plemenskih formacija“. Ta jezgra se u toku procesa „koji nam ostaje nepoznat“ uzdigla „nad masu slobodnih i ravnopravnih Slavena“ i nametnula „svoju vlast i okolnoj teritoriji“. Ćirković koji Bosnu posmtra kao srpsku zemlju na osnovu franačkog anala dolazi do podatka o bijegu Ludviga Posavskog k Srbima, a spomenuti podatak spaja s onim iz Konstantina i tako dobiva željenu konstrukciju da je Bosna u IX i X stoljeću srpska.

Konsatntinovi podaci o dva grada u Bosni „ne smiju“ a ne „ ne moraju“ kako piše Ćirković poslužiti „za određivanje teritorijalnog prostranstva prvobitne Bosne“ Ćirković bi smio da pokuša da smjesti bosnaske zemlje u određene geografske okvire, jer su se one u njima bez sumnje i nalazili. On također iznenađuje neobičnim shvatanjem političkog položaja Bosne u X st., pozivajući se na podatak cara Konstantina Porfirogenita o spomenu dva bosanska grada u „zemljici Bosni“ da su još u X st. kada se ime Bosna prvi put javilo, ona predstavlja samo dio Srbije. Iznenađuje daljnja Ćirkovićeva tvrdnja da Bosna kad se prvi put spominje „predstavlja samo bizantski službeni geografski pojam, a ne posebnu državnu cjelinu“.

Kritičkom historičanu ne preostaje drugo nego da na osnovi careva teksta tvrdi da je Bosna od početka bila bosnaska! Nada ističe kakve pojmove Ćirković ima o državama i o stavranju država u Južnih Slavena, ako misli da Bošnjani nisu nakon četiri stotine godina biti sposobni da stvore vlastitu političku organizaciju. Zaključci Ćirkovića su još neobičniji jer on titulu bana U hrvatskoj i Bosni pripisuje „slavensko-avarskim vezama u vrijeme seobe“.

Babićev kratki historiografski uvod „Pitanje formiranja srednjovijekovne bosnaske države“, pokušat će kako sam kaže dati „sliku društveno-političkog razvitka slovenski plemena na području kasnije bosanske države“ jer je taj razvitak kasnije rezultirao u formiranju prvobitne bosanske države. Također on razmatra pitanje „u kojem je obliku državne organizacije Bosna ušla u političke odnose s Ugarskom“? Njegova polazna tačka jeste: prost i očigledan fakt da pet stoljeća života slavenskih plemena u ovoj zemlji nije moglo a da ne ostavi nikakav trag njihovom društveno-političkom razvitku. On će pokušati „da u oskudnim izvorima koji se odnose na ovaj period bosanske istorije pronađe one elemente koji će utvrditi da je Bosna tridesetih godina XII st., ušla u međunarodne odnose s Ugarskom kao već formirana država sa određenim državnim teritorijem, sa relativno utvrđenom državnom vlašću i sa dovoljno jasnim konturama društvene diferencijacije.“ Po mišljenju Nade ni Babić nije prišao tom problemu formiranja države teoretski, već se oslanja na iste izvore kao i njegovi predhodnici i ostaje u okvirima shvatanja tadašnje historiografije o društvenom uređenju Južnih Slavena nakon naseljenja. Stoga mu se čini opravdanim zaključak da Bošnjani u IX st., više ne žive „u čisto rodovsko-plemenskim krvnim zajednicama, iako rodovske veze nisu prekinute“, već su to teritorijalne oblasti (civitas) pod vlašću starješina (dux, princeps, arhont, župan). Babiću

2

Dukljanovi podaci daju istu sliku Bosne kao „ustaljenog i organizovanog teritorija nad kojima je vršena jedna određena vlast-utvrđuju ove bitne atribute državne organizacije“

Proces formiranja srednjovijekovne bosanske države započeo je već u prvim stoljećima poslije doseljenja Slovena u ove krajeve, odnosno paralelno s raspadanjem rodovske organizacije i cijepanjem društva u klase. Stoga Bosna ulazi u državno-pravne odnose s Ugarskom ne kao skup plemena, nego kao gotova država s duboko ukorijenjenom tradicijom.

Kakav su Slaveni u avarsko-slavenskoj zajednici imali položaj i kako se razvijao avarsko-slavenski odnos do kraja VII st. kad je u franačko-avarskim ratovima nestao avarski kaganat. Grafeneurove rasprave o doseljenju Slavena u Bosnu. Grafeneure priznaje da u Bosni u VI i VII st.raspolaže samo s tri izvorna podatka. To je najprije vijest iz 567.g. o prodoru Kutrigua iz Sirmija u Dalmaciju, a zatim još jedna vijest, također o avarskom prodoru 597.g. Avarai prodiru u područjr takozvanih Vonka, gdje su osvojili grad i srušili 40 utvrda. Konačno možemo jedino da pretpostavimo da je i ovo područje palo u avarske ruke prilikom velikog prodora Avara, koji smo ranije datirali između 605-615., ili još tačnije Bosna je zahvačena avarsko-slavenski talasom najksanije do 614.g kada preko ovog prostora preko Klisa dolaze napadaći Salone. Ipak je avarsko osvajanje bosankih zemalja nova polazna tačka za otvaranje problema o djestogodišnjoj avarskoj vlasti nad bosanskim zemljama. Pođemo li sa stajališta da je „slavenska bezimena masa“ ispunjavala pod vrhovnom avarskom vlašću vjerojatno postepeno i prostor ranosrednjovijekovne Bosne- onda dobivamo i odgovor na pitanje zašto na bosanskom području nema ni jednog plemensko imena. Od Save do Jdrana. Ne preostaje nam nego zaključiti da su se Slaveni na na tom području počeli teritorijano organizirati po većim ili manjim geografskim cjelinama , a nesumljivo su u tom procesu teritorijalizacije poštivali i neke historijske okvire. Neobično je važno ustanoviti to što je toj zajednici Avara i Slavena koja se protezala od Alpa i Dunava do Jadrana dao Avar a šta Slaven.

Kronsteiner upozorava na dosada ne zapaženu činjenicu da se Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima i da ih nalazimo samo u onim krajevima koji su bili pod avarskom „kontrolom“.

3

Položaj bosanskih vladara u XII stoljeću

Dvanaesto stoljeće je puno neobičnih političkih obrata u susjedstvu Bosne, pa su tako ti događaji morali ostaviti i traga u njezinom političkom životu tog razdoblja. U hrvatskim se zemljama XII st. izmjenila dinastija kad je na Zvonimirevo hrvatsko-dalmatinsko prijestolje sjeo Arpadović Ladislav I. Treba istaći da je ta izmjena najmanje uticala na Bosnu, zato što Arpadovići na nju nemaju nikakvo historijsko parvo. Vjerski život koji je sredinom XI. st. tako bujao na jadranskoj obali nije ni mogao prodrijeti do Bosne. Papstvo će se tek sad u XII.st. zabrinuti nad heretičkom Bosnom i nastojat će urediti vjerske prilike po svojoj volji. Najveće promjene u političkom životu bosanski zemalja u XII.st. donijet će obnova bizantske vlasti na Balkanu za vrijeme cara Mihajla Komnena. O je prvi i posljednji put da je nad Bosnom pvlast preuzeo jedan bizantski car, ali ni njegova vladavina ne ostavlja u Bosni neke duboke tragove. Pa ipak činjenica da je Arpadović Beli, koji se nalazio na njegovu dvoru, dopustio da se nazove rex Rame, po prvi put je Arpadoviću ukazana mogućnost da u daljem historijskom razvitku taj naslov pokuša i ostvariti, ali u Rami. Bila je to samo mogučnost koju Arpadović i uz pomoć papinstva ne može niti u Xii st. ostvariti. Zato Bosna i za vrijeme Kulina ostaje Arpadoviću „obećana zemlja“.

Kada Arpadovići postaju reges Rama

Osvajanjemale Rame- koja nije bosanska zemlja, Arpadovići nisu mogli doći u nekom osvajačkom pohodu sa sjevera, jer bi im se u takvom pokušaju ispriječile najprije kao predstraže Usora i Soli, a zatim i „majka zemlja“ Bosna koju bi morali preskočiti da dođu do Rame. Ugarski je vladar mogao poći u osvajanje Rame samo s juga, preko Jadrana, i to Neretvom.

Treba li isticati da je u tom političkom svijetu zanstvenika izvor zaboravljen. To je za kasniju historiografiju veliki problem jer svakom pa i najmanjem problemu prethodi kritička analiza izvora kao jedino mjerilo i podloga rješavanja historijskih problema. Bosna je u XII. St. samostalna država čiju samostalnost potvrđuje i „prvi ugarski dokument o ovoj zemlji iz 1137.g. gdje je ona označena kao bosnesis ducatus“. Nemarno stajalište A. Babića i S.Ćirkovića prema izvornom materijalu, a na osnovu kojih Ćirković tvrdi da od 1138.g. nastaje niz sačuvanih ugarskih povelja (o reges rama) jer je isključivo riječ o splitskim ispravama ili tačnije falsifikatima koje je dala sastaviti splitska crkva. (doraditi)

zanimaju nas one isprave iz XII.st. u kojima Arpadovići imaju naslov reges Rama. S razlogom govorimo o ispravama u množini jer historiografija uzima u obzir samo neke isprave, dok tzv. „očite faksifikate“ i istim podatkom rex Rama zaibilazi ili rešućuje. Ako je od devet isprava osam neposredno, vezano za Split, onda se nastajanje tih isprva smije tražiti u tom gradu. Tako je šest isprava izdato u korist splitske crkve, onda je izvan svake sumnje da autore ili sastavljače „diploma“terba tražiti u okviru crkve, jer je najvažnija činjenica da isprvae iz 1103, 1138,1143,dvije iz 1158 i 1163. Su očiti falsifikati splitske crkve. njihovo nastajanje je uvjetovano potrebama splitske crkve. crkva brani ugrožene posjede na splitskom teritoriju, prije svega Lažane i Sućurac u Kaštelanskom polju, te Tugare, Srinj i Gate u Poljicama. Ovi falsifikati splitske crkve nisu nastali onim redom kojim su datirani. Kolomanova potvdnica iz 1103.g. nije nastala najranije, ona nastaje kasno tj. u XIV st. i ona je grubi falsifikat. Šišić raspoznaje da je ona falsifikat, ali ga ne zabrinjava činjenica da se Koloman već u ovoj ispravi dakle – 1103.g. naziva rex Rama. Istraživać bosanske prošlosti da su bili svjesni, ne bi ove falsifikate splitske crkve smatrali autentičnim. Budući da ni ostali falsifikati splitske crkve nisu nastali prije 1180, nema više potrebe dokazivati da Arpadovići sve do smrti Mihajla Komnena ne nose naslov reges Rama.

4

Površnom ispitivanju izvornog materijala mogu se protiviti podaci o reges Rama u četiri isprave: Geza II iz 1141, istog vladara iz 1142, Stjepanove potvrdnice za samostan sv. Kozma i Damjana iz 1166.g. i potvrdnica Bele III za kaptolske posjede Zelinu i Novi predij.

Prve dvije isprave se ubrajaju u skupinu splitskih falsifikata i nije ih teško prepoznati jer potvrdu zagrebačkog kaptola iz 1175. Prebacio je s mnogo opravdanja Szentpetery u 1185. To znaći da Bela u njoj ima naslove koji mu nakon vraćanja „baštine“ pripadaju. Ostala je jedino potvrdanica iz 1166 za rogovsku opatiju, ali je i ona nastala u danas poznatoj formi tek u drugoj polovici XIV.st. sastavi ju je zadarski naddbiskup Nikola Matafer.

Ništa nas ne sprećava u zaključku da Arpadovići, odnosno Bela III tek nakon uspostave svoje vlasti nosi naslov rex Rame, a da ga njegovi predhodnici na ugarskom prijestolju nisu niti su mogli nositi. S obzirom na okolnosti u kojima dobiva naslov rex Rame, nije isključeno da ga nosi od 1172. Tj.od trenutka njegovog povratka iz Konstantinopolja u svoju zemlju.

Kritičkoj historiografiji preostaje da utvrdi kako i kada Bela dolazi do naslova rex Rame. Dakako nije riječ samo o naslovu, treba ispitati kakva je pravna podloga naslova. Arpadovići su, regnum Croacie et Dalmacie stekli nasljednjim pravom, ali da historijsko pravo nije jedina osnova za arpadovsko stjecanje naslova i zemalja pokazuje slučaj Srbije i Bugarske. Obje se zemlje nalaze u tituli ugarskih vladar od početka XIII.st. kada je Emerik najprije uspješno ratovao u Srbiji, a zatim i u Bugarskoj, oba su naslova rezultata ratovanja. A šta se desilo s Ramom četvrtom zemljom u naslovu ugarskih vladara? Ni prije a niti u XII.st. Rama nema nikakve veze sa Hrvatskom i Dalmacijom, pa je u ime neke baštine Trpimirovića Arpadovići nisu mogli steći. Nema dokaza a nije ni logično da je Rama na bilo koji načina do tog vremena povezana s neretljanskom kneževinom.

Dukljanin u svojoj kronici ubraja Ramu, zajedno s Neretvo u jednu od zemalja kojima vladar Svevlad, četvrti Predimirov sin. „Tetrarhija“ Predimirovih sinova se nije dugo održala, „narod“ se obraća sedmorici Krešimirovih unuka koji zavladaju njihovim zemljama, a pošto su oni maknuti, vlast nad tetrarhijom prelazi opet na Silvestra iz Predimirove obitelji. Govoreći o tim promjenama na vlasti Dukljanin ubraja Neretvu i Ramu, dvije županije, u Podgorje(Submontanu),ali ih nikada ne veže s Bosnom, jer u doba stvaranja tetrarhije Bosnom i Bijelom Hrvatskom vlada Predimirov sin Krešimir. Krešimirov sin naslijedio je oca u obje zemlje.

Kritičkom historičaru ovi podaci ne mogu poslužiti kao vjerodostojan izvorni materijal, ali je dopušteno iz njih izvaditi historijsku jezgru. Zagorje i Primorje kao sastavni dijelovi izmišljene Budimirove države nisu samo posebne i zatvorene geografske cjeline negou i političke jedinice. One imaju i svoj vlastiti politički razvitak u kojem, po Dukljaninu, vrlo rijetko dolazi do povezivanja. Primorsko i zagorsko kraljevstvo ostaju zasebne cjeline. Treba istaći da su Rama i Neretva bile uvijek sastavni dijelovi Primorja, dok je Bosna u Zagorju!

Kada su Arpadovići mogli postati reges Rama

Neizostavne su dvije činjenice. Prva je da među sastavnim dijelovima Ugarske nema Slavonije, iako je u njoj herceg i vojvoda i druga, da iz Rame koja je također kraljeva zemlja, ne prima nikave prihode. Bosna u to vrijeme nije Belina zemlja,jer to vidimo iz pisma koje on piše francuskom dvoru, i ne usuđuje se pohvaliti da je ona njegova „terra“. Taj izvor je vrlo vrijedno svjedočanstvo da je Bela III nakon Manojlove smrti-a možda još i prije- vratio zemlje koje su Arpadovići baštinili od Trpimirovića, ali on polaže pravo i na Ramu.

5

Klaić pretpostavlja da je u spomenutim bizantsko-ugarskim ratovim Bosnu zadesio isti udes kao i Srijem, Hrvatsku I Dalmaciju da je spala pod vlast bizantskog cara Emanuela. Car je dakle od tih zemala formirao neku vrstu baštine za svog štičenika Belu. Takvu pretpostavku potvrđuje i „okolnosti što je kraljević Bela još u Craigradu dao kovati novac kao kralj Rame“ I doista dajući 1875.g. „Opis jugoslavenski novaca“ S. Ljubić, je pozivajući se na Ruppa, utvrdio da je Bela u to doba (dok je bio u Carigradu) kovao novac kao kralj Rame. Novac je imao natpis „MONETA BELE REGIS R“. Manojlo je u skladu s stvarnim proširenjem svoje vlasti na Beline zemlje povećao i svoj vladarski naslov unoseći u njega sve stečevine u ratu s Ugrima. Zato upravo 1166.g. ima kako je konstatirao i G. Ostrogotski, zaista neobičan „arhaistički“ naslov. Naše zemlje su u Manojlovu naslovu iz 1166.g. unesene ovim redom: dalmatinski, ugarski, bosanski, hravtski (vladar). Manojlo se ne ponaša prema tom izvoru kao zaštitnik prestolonasljednika, nego kao vladar. Sa stajališta bizantski careva: samo on je car, basileus, autokrator i augustus u stečenim zemljama i nijedan od „barbarskih“ vladara ne može nositi bilo koji od carskih naslova, pa bio to i njegov zet. Manojlo ostavlja Beli prilično skroman i prezren naslov „rex“. Postupak Manojla s Belom u Bizantu pokazuje koliko su ugarski kandidati na konstantinopolskom dvoru igračke u rukama vladara. Bela je poslužio Manojlu kao dobar izgovor pri osvajanju Balkana. Aleksej –Belakao dobiva kao bizantski prestolonasljednik naslov jedne male zemlje koju mu je prepustio njegov veliki zaštitnik.

Mogli bismo još jedino postaviti pitanje, zašto Bela nakon Manojlove smrti ne uzima naslov rex Bosne? Čini nam se zato što u Bosni tada vlada njezin samostalni vladar, a Bela III nije u situaciji da sam kao bizantski car stvara ili se kiti nekim vladarskim naslovima na koje nema nikakva prava.

Kada je nakon Klaić J. Pauler postavljao pitanje kad je Bosna postala Ugarskom zemljom, glavni je oslonac za svoju tvrdnju da se to dogodilo 1137.g. našao u jednoj nedatiranoj ispravi o osnutku samostana Csatra u zaladskoj županiji, u onom istom dokumentu koji je već upotrijebio Klaić. On smatra da se u vjerodostojnost ove isprave ne može sumnjati, ali se u isto vrjeme trebao pitati kako je moguće da Arpadovići koji su se rado kitili vladarskim naslovima različitih zemalja, nisu uzeli i naslov reges Bosna? Nalazi prebrzo i odgovor: to je zato što Bosna još tada nema samostalnu i konačnu državnu organizaciju. Zato smatra da su se „bosanska plemena“ svojevoljno oko 1137.g. pridružila ugarskoj državi, ali su ipak sačuvala svoju autonomiju.

Šišić smatra da je Bela II 1139.g. da svom sinu Ladislavu bosnesis ductus (bosansku hercegovinu). Ovom problemu uopšte ne pristupa A.Babić, dok Ćirković, slijedi mišljenje Šišića, pa i ona kaže da je Bosna 1138 bila pod vrhovnom vlašću Ugarske, a da je kralj Bela na saboru u Ostrogonu, 1139.g. dao herceštvo bosansko svom maloljetnom sinu Ladislavu, iako on zbog maloljetnosti nije upravljao Bosnom, već domaći banovi pod ugarskom vrhovnom vlašću.

Da niko u literaturi do sada nije analizirao sam izvor tj. niko se nije pitao kakva je vrijednost podataka o bosanskom vojvodstvu.

Prvi i jedini podatak o Bosanskom vojvodstvu u XII.st je bilješka unesena u neki kodeks admontskog samostana u kojoj se govori o osnivanju samostana sv.Petra u Csataru. U prvom redu nije riječ o ispravi nego o naknadnoj bilješci, kartularskoj bilješci. Sama bilješka pisana je nakon smrti Bele II, tj nakon 1141.g.. budući da je rijeć o osnivanju samostana koji s bosnaskim dukatom Arpadović nema nikave veze, ta činjenica govori u prilog pretpostavci da je bilješka vjerodostojna. Onu milsot koju je prema komesu Martin pokazao otac Bela, pokazao je i sin Geza, ali je uz mladog kralja koji još ne može voditi državne poslove vojvoda Beloš i on odobrava Martinu zamjenu posjeda koje namjerava dati novoosnovanom samostanu. Koloman zbog neprestanih borbi oko vojvodstva ukinuo ustanovu dukata. Podaci sačuvani u zadarskim laudim, iz početka XII.st. prema kojima je Kolomanov sin Stjepan još za očeva života rex a ne dux.

6

Ban Borić

U svojoj knjizi „Povijes Bosne“ Klaić opisujući vladavinu cara Manojla Komnena kaže da se „u to vrijeme javlja na poprištu historije i ban Borić, prvi po imenu bosanski vladar“- godine 1150. Bosnom prolazi ugarska vojska idući u pomoć njihovom savezniku Srbiji, na koje je udario car Emanuel. Manojlo pobjeđuje prvo Srbe a zatim oduzima Gezi II Srijem. Sklopljenji mir raskinut je 1154. Geza II se s velikom vojskom provaljuje na Bizantsko područje. I dok su Srbi na jugu slavili pobjedu, ban Borić sa svojim četama pridružuje se glavnoj ugarskoj vojsci, koja je prešla Dunav i opkolila grad Braničevo na desnoj obali Dunava. Čim se car pojavljuje sa svojom vojskom, ugarsko-bosanska vojska digne na to opsadu, te se razdvoji, ugarska vojska udari prema Beogradu, a bosanski ban Borić krene uz Savu prema Drini, vračajući se u svoju banovinu. Ali car za njim šalje svog vojskovođu Vasilja, ali kako on na tom putu naiđe na ugarsku vojsku, koja ga prazi te se ban Borić sretno vraća u Bosnu. Djelatnost bana Borić, prema Klaiću, igra znamenitu ulogu u prijestolnim borbama nakon Gezine smrti. Kako je mislo da nasljedstvo u Ugraskoj vrijedi po starješinstvu a ne po prvorodstvu on staje uz Gezinu braću, protiv njegova sina, najprije Ladislava II koji je bio vojvoda bosanski, a nakon njegove smrti Stjepana IV. A kada na prijestolje dolazi Gezin sin Stjepan III, nakon što Stjepan IV bježi. Stjepan III progoni sve svoje protivnike, najprije u južnim zemljama gdje ih je i najviše bilo, a posebno se osveti banu Boriću na kojeg šalje viteza Gotfrida, od kada mu se gubi svaki trag.

Odbacivši s pravom podatke dubrovačkih kroničara Klaić se poziva na suvremenog ljetopisca Cinnamusa koji opisuje Bosnu. Na osnovu Cinnnamova teksta Klaić, iako dopušta sebi poneku netačnost, zaključuje da Bosna tada nije bila podložena velikom srpskom županu, „nego je tamošnji narod imao svoje običaje i zredbe, a i vlastitog vladara. Služeći se popm Dukljanom Klaić nadalje opisuje „Ugarskim kraljem ne bijaše Borić ban podanik, već saveznik kojeg su osobito pazili, cijenili i odlikovali, pa če ga za njegovu pomoć i nagrađivati“.

Šišić pišući o XII.st. Arpadovića nije mogao a ni smio mimoići bana Borića. On se slaže s mišljenjem Klaića da je ban Borić „prvi po imenu nam poznati vladar Bosne, zna i da je kasnije posjedovao prostrane posjede u požeškoj županiji koju su baštinili njegovi potomci. Šišić još izričito zove bana Borića saveznikom ugarskog kralja, a ne podanikom.

Ne želeči očito provjeravati Klaićeve i Šišićeve zaključke o banu Boriću svojom analizom izvora A.Babić zaključuje 1955. Da je Boričevo dobau Bosni beznačajno, jer se o njemu zna samo da je vršio vazalnu službu. Isto mišljenje slijedi S.Ćirković i Mihajlo Dinić koji je također bana Borića proglasio slavonskim velikanom i ugarskim vazalom, koji se spomilnje u ispravama ugarskih kraljeva kao svjedok, a koji u ratu između Bizanta i Ugarske sa svojom vojskom pomaže Ugarskoj. Ćirkovićev zadatak je bio da pokaže kakav je politički položaj bosnaski vladara u XII.st, s obzirom na to da je manjeravao pisati o historiji bosanske države. Jovanka Mijušković, pripremajući Cinamov tekst, također tumaći činjenicu poput Ćirkovića i smatra da je Borić ugarski vazal.

O Bosni ili o Boriću postoje svega dva odlomka iz Cinamova dijela koje je nazvao Epitome, a treći podatak potjeće iz presude za šumu Dubravu koja je donesena 1163.g.

Protiv mišljenja da je Borić vazal ugarskog kralja govori najviše sam tekst Cinama koji izričito naglašava: da je Borić egzarh dalmatske zemlje, da se vraća u svoju zemlji i da Cinam i Bosnu naziva dalmatskom zemljom.

Ovo Cinamovi navodi pobijaju tvrdnje Mijuškovićeve da Cinam „u svom djelu zove Srbe Dalmatima“ stoga je i prema Cinamu Bosna dalmatska zemlja koja za svoga vladara Borića vodi potpuno samostalnu politiku i pridružuje se ostalim saveznicima ugarskog vladara protiv Manojl, osječajući da im prijeti zajednički neprijatelj.

Borić je 1163.g. na ugarskom dvoru

7

Vrlo važan podatak o banu Boriću zabilježen je za njgova života, a sačuvan je na dignitariju jedne isprave u korist zagrebačkog biskupa za šumu i posjed Dubrava. Ispravu izdaje kralj Stjepan, koji je odlučio vratiti zagrebačkoj crkvi ono što su joj dali već njegovi „svet preci“. Oni su predali zagrebačkoj crkvi sporne posjede. Isprava ili zapis koji je izvan svake sumnje sastavljen u zagrebačkoj crkvi izvanredno je svjedočanstvo o 2najpoznatijem“ Belinu sinu Stjepanu koji je napokon 1163.g. došao do prijestolja, cjelokupna ga historiografija najprije proglašava četvrtim po redu vladarem. Budući da je prije njega vladao njegov brat Ladislav, Stjepan je s pravom smatrao da je upravo on zakoniti nasljednik i stogao se nazvao Stephanus tercius. Od svih Arpadovića, prema podacima zagrebačkog zapisa, od svih vladara koji su vladali on je najsvetiji. Bez sumnje bio je to utjecaj cara Manojla, jer je on upravo boravio na carskom dvoru i za ženu dobio carevu rođakinju Mariju. Ladislav I nije sanctus ili sanctissimus nego samo glorius. I otac Stjepanov Bela kojeg sin naziva“pater meus et dominus“ nema ništa od „svetosti“. Čime se još više ističe podatak o Stjepanu „rex piisimus“. Izuzetna vrijedost ovog zapisa jest upravo u tome što se njegov sastavljać služi vjerodostojnim izvornim materijalom.

Među ostalim istaknutim članovima kraljevskog dvora nalazi se i ban Borić. Na ugarskom dvoru zadržao je svoju vladarsku bansku titulu, jasno je da je on bjegunac koji je morao napustiti svoju zemlju, jer je njegov položaj u Bosni bio ugrožen već više od deset godina. Sama činjenica da Borić traži utočište na ugraskom dvoru upučuje na zaključak da mu je taj dvor sklon i da je s pravom od ugarskog vladara očekivao pomoć protiv cara Manojl, zbog kojeg mora napustiti svoju zemlju. Huni uzeli za vladara Vladislava , Stefanovog brata. Glavni otpor velikana prema Stjepanu bio upravo zbog toga što je on Manojlov štičenik, za volju novog položaja u kojem se našao, promijenio prema svom doborčinitelju, zaboravivši na usluge od kojeg je od njega primio, zar bi bilo neobično da je postao Manojlov protivnik. Samo u ovako promjenjenim Stjepanovim odnosima prema bizantskom caru možemo razumjeti i Borića odluku da ode na njegovo dvor.

Zagrebački spis datiran 1163 je vjerodostojan i prema njemu možemo osvijetliti prilike na Stjepanovu dvoru. I ban Beloš se vratio k Ugrima da u Ugarskoj, svojoj drugoj domovini, provede svoje posljednje dane. Stoga možemo razumjeti zašto je ban Borić na Stjepanovu dvoru, kralj mu namjerava pomoći protiv njegovog najvećeg neprijatelja-protiv cara Manojla. Prema Kezinom tekstu koji je vrlo jasan, u doba Stjepana III iz Njemačke dolazi vitez Gotfrid iz Missena, jer je ubio tirinškog kneza, pa je utočište pronašao na Stjepanovom dvor. Kako ga ovaj nije htio predati neprijatelju on ostaje na njgovu dvoru u njegovoj službi. On je bio vitezi, pa je Stjepan odlučio da iskoristi tu njegovu vještinu ratnika te ga šalje u Bosnu. Keza naglašava da ga šalje „contra ducem de Bozna“ pa kada i ne bismo znali da je Borić na Stjepanovu dvou ne bismo smjeli taj odlomak Kezine hronike protumačiti kao rat ugarskog kralja protiv bosanskog bana, kao što je to do sada činila historiografija. Dux de Bozna može biti prema uvjerenju Nade samo Manojlov činovnik koga je on postavio ondje kada je protjerao bana Borića iz njegove banovine. U literaturi je odavno poznato da je ban Borić između ostalih dobio posjed Zdelju u Podravini i da je uz kraljevsko dopuštenje darovani posjed dao-templarima. O tome svjedoči templarska darovnica iz 1209.g.

Borić je poklonio templarima svoj posjed i naravno nije zadržao nad njima jurisdikciju, te zato nije potrebno da vladar oslobađa zemlju od pravne vlasti požeškog župana. U istoj darovnici se spominje i „terra“ koju je templarima dao „Odolla nepos Borichii bani“ ali se u darovnici posebno ističe da je na toj zemlji sagrađena crkva sv.Marija. ban Borić sagradio je crkvu a možda i samostan, kojeg njegov unuk Odolla daruje uz prisustvo vladara Andrije II. Bosanski ban Borić našao je, kao usotalom i ban Beloš, u našoj Slavoniji svoju drugu domovinu i po svoj prilici to je bio razlog da je u njoj ostao, pa nije imao razloga da se vrati u svoju domovinu, po mišljenju Nade Klaić.

8