o spenglerovoj historiografiji

7/30/2019 O Spenglerovoj Historiografiji

1/8

1

O Spenglerovojhistoriografiji

Veliki njemaki historiar Friedrich Meinecke o djelu Oswala Spenglera.

"Znai li Oswald Spengler dogaaj ili puku senzaciju u naem duhovnom ivotu? Da li se u

njemu oituju intenzivirana i rafinirana virtuoznostili genij pronalazaa? Ili je, govoreinjegovim vlastitim jezikom, to to nam on prezentira djelo krvi i rase, kozmikog takta ilipuki literarni uinak, jedan od onih umjetnih misaonih sistema o kojima on sam veli: Volja zasistem jest volja za ubijanjem ivoga?"

Friedrich Meinecke

O Spenglerovoj historiografiji

U: Teorija i filozofija povijesti, Stuttgart 1965

Preveo: Dr. Samir Osmanevi

Znai li Oswald Spengler dogaaj ili puku senzaciju u naem duhovnom ivotu? Da li se unjemu oituju intenzivirana i rafinirana virtuoznost ili genij pronalazaa? Ili je, govoreinjegovim vlastitim jezikom, to to nam on prezentira djelo krvi i rase, kozmikog takta ili puki

literarni uinak, jedan od onih umjetnih misaonih sistema o kojima on sam veli: Volja za sistemjest volja za ubijanjem ivoga?

Kada se pojavio prvi tom Propasti Zapada, iz strunih se krugova esto uo sud: Ono to onkae o mom podruju, sve je besmisleno. No ostalo je vrlo domiljato. Spremno se priznavalaneuobiajena nadarenost kao i neuobiajeni obim znanja, no ve njemu se prebacivalo da viepoiva na naitanosti u modernoj literaturi nego na istraivanju izvora te stoga u pojedinostimagrijei na svakom koraku. S ovom tehnikom kritikom strunjaka nije se, dakako, kazalo sve oukupnoj vrijednosti djela. Veliki sintetiki uinak koji obuhvata cjelokupan povijesni ivot danas

mora ve riskirati izvjesne tehnike manjkavosti, on ne moe crpsti posvuda iz prve ruke i iznajvlastitijeg istraivanja izvora i otud se u obradi pojedinosti ne smije mjeriti standardom kojegbezuvjetno valja primjeniti na svako specijalizirano istraivanje. Osim toga, ni strogi specijalistne smije zaboraviti da su moderne historijske znanosti u Njemakoj prvotno suosnivali genijalnidiletanti, da su im Herder i romantiari takoer dali idejno blago i naine miljenja koje jepoivalo ne na egzaktnom specijaliziranom istraivanju ve na intuiciji, na jednom novomosjeanju ivota i svijeta. Adam Mller, na iji stil Spengler u kojeemu podsjea, anticipirao jeznaajne Rankeove misli, a ipak je njegova radna metoda pri tom bila krajnje neznanstvena,rasejana i subjektivna. U vremenima borbe izmeu starih i novih naina miljenja nova se svjetlapred oima suvremenika ne pojavljuju ba uvijek s evidentnom jasnoom i istotom, ve su

esto obavijena maglom ljudskih i znanstvenih slabosti. Pa i tamo gdje nepomueno zasvijetlenove istine i spoznaje, stara se generacija instinktivno i s unutarnjim pravom moe odvratiti od
http://void%280%29/http://void%280%29/http://void%280%29/http://void%280%29/http://void%280%29/http://void%280%29/http://void%280%29/http://void%280%29/http://void%280%29/


2/8

2

novog prizora kako bi ostala vjerna zvijezdama to su njihovom vlastitom ivotu pokazale put.Zar se od starog Friedricha Velikog, zar se od jednog Rousseaua jo moglo zahtijevati da usvojoj dobi primjereno prosudi Herdera i Goethea?[1]

Sve to e sebi morati kazati savjestan kritiar Spenglera, upravo danas kad su historizam ihistorijske znanosti u tekoj krizi. Slom starog europskog svijeta uzdrmao je i respekt pred

tradicijama duhovnog ivota. Moda sei njih same ini odgovornim za katastrofu koja nas jezadesila; u svakom sluaju, u oima mnogih iz mlade generacije one vie nisu dostatne kako bi sepo njima iznova izgradio na cjelokupan ivot. Posebno se historijskim znanostima prebacuje dapretjeranom podjelom rada i specijaliziranjem paraliziraju centrifugalnu silu spoznaje, dapokazuju samo pranjave i uske puteve ka cilju koji se na takvim putevima nikad ne moedostii. A vlada i umor od tog da se samo uvijek iznova trai da se dokau i dokazuju svezeizmeu uzroka i posljedica po racionalnoj spoznajnoj metodi, vlada i mnijenje da u ivotu i uovjeanstvu postoji mnogo vie od aparata mehanikih kauzalnosti. Postali smo umorni odznanja i eljni ivota i hoemo da ivot, koji se krije u povijesnom ovjeanstvu, bez okolianjaosvojimo jednim brzim zagrljajem. Odmah se hoe komunicirati s duom stvari, - a enormne

koliine znanja nagomilane u istraivanjima proteklog stoljea tako se mogu iskoristiti da sebrzim izborom ove ili one odgovarajue komponente izgrade novi hramovi za kojima se ezne.Pri tom se esto zaboravlja da se starim prezrenim specijaliziranim znanostima ima zahvaliti nesamo injenini materijal s kojim se teu nove odvane sinteze povijesnog ivota, ve isublimiranje i produhovljenje historijskog pogleda, upravo onaj nagon k posljednjim dubinamastvari s kojima se sada razmee. Jer posvud se, ak i unutar specijaliziranog istraivanja, radilo iradi na razumijevanju duhovnog jezgra povijesnih fenomena i odgonetanju skrivenihpokretakih sila ljudske due iza vidljive igre uzroka i posljedica. Razlika izmeu dosadanjeznanosti, barem njenih najbriljantnijih i najivljih zastupnika, i novih sintetiara ne lei samo u

ciljevima spoznaje ve i u nainu rada kazano bez okolianja, u veoj mjeri osjeajaodgovornosti i obveze, skromnosti i samodiscipline s kojom se bavi svojim poslom. Ona jesvjesnija tekoa i granica ljudskog saznavanja, onda ne eli graditi bez sigurnih fundamenata. Akad joj se prigovori da ona zna graditi samo elemente i da nezadovoljenom ostavlja potrebu zagotovim graevinama, za velikim, obuhvatnim sintezama, onda ona tuiteljima njihovim

vlastitim jezikom moe uzvratiti da sam proces ivota znai vie od djela i uinaka koji proizlazeiz njega. itav jedan istraivaev ivot proveden u portvovnom i strogom radu ak i na malom iogranienom isjeku povijesnog ivota, no ispunjen dubokim i strastvenim nagonom zaspoznajom, osim svih pojedinanih uinaka stvara u onome koji ga vodi osjeaj cjeline, neispisancjelovit nazor na povijesni ivot koji, dodue, s njim i propada, no koja mora vaiti kao, unajviem smislu, iva sinteza.[2]Ko udi sa sintezom znanja ne zahtjeva je od danas do sutracrno na bijelom, ve svoj ivot vodi u sintetikom duhu. To je stvarni smisao vita contemplativa.

Ili je i ovoj vita contemplativa uskraena puna ivotnost za kojom se danas udi? Svaki ovjekkoji ivi duhovno dubljim ivotom mui sebe sumnjom u to i povremeno dospijeva u faustikoraspoloenje u kojem bi da poleti daleko van u iroko polje i da se baci u naruje onom to muse ini istinskim, punim ivotom, kao stvaranje, djelovanje, uivanje iz neoslabljenog nagona.Istinski mislilac i znanstvenik sebi e se uvijek uiniti krajnje nesavrenim ovjekom sfragmentarnom egzistencijom. No ipak je to neto drugo kada se ovi osjeaji enje i odricanja,

nuni za unutarnje duevno irenje i krajnju uinkovitost, openito naine principimaistraivanja svijeta i povijesti, kada se duhu ospori da moe oblikovati ivot ili ak, kako se
http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn1http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn1http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn1http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn2http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn2http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn2http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn2http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn1


3/8

3

Schiller odvaio kazati, sebi gradi tijelo, kada ga se poalje u kut, degradira u puko sredstvoprirodnih sila u ovjeku, a ove namjesto njega uzdignu na tron ivota.

Spengler sad ini upravo to, to je temeljni nazor i misao vodilja drugog toma njegove PropastiZapada. Svijet se njime moda nee tako intenzivno baviti kao s prvim tomom iako ili mnogo

vie zato jer on demonstrira iste deskriptivne stimulanse, isto hipertropiko mnotvo ideja[3],

isto bogatstvo historijskih slika i perspektiva, istu umjetnost velike arhitektonske kompozicije.Izvjesno, to to se u njemu oituje jest po prirodi neuobiajeno bogat talent, no iz njega zrainarkotiko i zamagljuje dejstvo koje strog ukus od poetka ini nepovjerljivim i koje kod velikemase itateljstva u pravilu obino brzo otupi. No, globalni se duhovni uinak nije smanjio, dokje apsolutno interesantan daljnji razvitak njegovih temeljnih ideja u njihovoj primjeni na nizivotnih podruja, prije svega na podruje drave i politike povijesti, zatim na svezu izmeukrajolika i kulture, na znaenje grada u procesu kulture itd. Karakter dopune i ekskursa u odnosuna prvi tom ima samo poglavlje o problemima arapske kulture u kojemu se pak u velikomobimu obrauje i podruje religioznog ivota.

Ve je prvi tom pokazivao temeljnu naturalistiku crtu, tendenciju da se povijest razumije kaoniz biolokih procesa. Svjetska je povijest rastvorena u biografije velikih kultura koje jedna zadrugom i jedna pored druge cvjetaju poput biljaka i za ljudski pogled sluajno, svaka po svom

vlastitom i individualnom zakonu razvitka, po imanentnom ivotnom osjeaju i oblikovnomprincipu koji se do najsitnijeg izraava u svim njenim ograncima. Ma koliko pak da su ovioblikovni principi i due kultura meusobno razliiti, koliko se ne daju oponaati i transferirati,u istoj je mjeri njhov ivotni tijek ucjelosti odreen, precizan kao onaj neke biljke koja uodreenom periodu prolazi odreene faze kako bi nakon dovrenja svih mogunosti kojepoivaju u njoj u odreenom trenutku konano odumrla po zakonu, po kom si se pojavio*.

Ovaj pak zakon ni za ivu glavu ne treba biti, a u tome se pokazuje doticaj s najnovijimvitalistikim istraivanjem prirode, puki mehaniki kauzalitet ve sudbina, dakle neto mnogodublje i znaajnije, dati pranagon ivota. Dok su dosadanja transferiranja prirodoznanstvenihmetoda na povijest, zato jer su poivala na objanjenju svega preko mehanikog kauzaliteta, uobzir uzimala samo generalnu, opim zakonima ovladanu stranu povijesnog ivota te nije moglabiti pravedna prema inidvidualnom i singularnom u njemu, spenglerovsko shvatanje je to sada,dodue, moglo no samo tako to je velike jedinice povijesnih kultura transformiralo u

vegetativna iva bia po analogiji s biljnim svijetom.

A ovim se putem on sad konzekventno kree i u drugom tomu. U ljudskom ivotu on razdvajatubitak i budnost. Tubitak je biljkovito-kozmiko u ovjeku, krv, vrsta. Budnost se, spremajuise ve u ivotinji, razvija u ovjeku u duh, u miljenje u kauzalitetima. Istinski ivot je pak utubitku. Ono drugo, duh, samosluiivotu. Ali ono drugo nee da slui. Ono hoe vladati i

vjeruje da vlada i da upravlja tijelom, prirodomno ono vlada samo u carstvu misli. Miljenjee svoj rang u ivotu uvijek pogreno i previsoko odreivati, Ono sebi moe postavljati makako visoke ciljeve, u zbiljnosti se ivot slui miljenjem zasvojusvrhu i daje mu neki ivotan ciljsasvim neovisno od rjeenja apstraktnih zadaa. Ljudi se pak dijele na roene ljude sudbine iljude kauzaliteta. Stvarno iv ovjek je opet samo onaj, dakle seljak, ratnik, dravnik, avanturistkojeg od duhovnog ovjeka razdvaja itav jedan svijet. Njega glas krvi i rase, siguran takt,

znalaki pogled na ljude i situacije tjera da djeluje onako kako je adekvatno njegovoj uroenojprirodi, onako kako hoe njegova sudbina. A ovo sudbinsko djelovanje, ne duh, odreuje i
http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn3http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn3http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn4http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn4http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn4http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn3


4/8

4

politike, ratnike i privredne odluke. U zbiljskoj povijesti je Arhimed sa svim svojimznanstvenim otkriima moda bio manje efikasan nego onaj vojnik koji ga je na smrt izudaraopri juriu na Sirakuzu. Simbolina je bila scena izmeu Isusa i Pilata jer su se tu nepomirljivosuprotstavili svijet injenica i svijet istina. Izmeu njih nema nikakvog mosta, nikakva vjeranikad nije promijenila svijet i nikakva injenica nikad ne moe opovrgnuti neku vjeru. Tako sedeava u itavoj povijesti. Apstraktan ideal pravednosti prolazi glavama i spisima svih ljudi

plemenitog i jakog duha i slabe krvi, sve religije, sve filozofije, no injenini svijet povijestipoznaje samo uspjehkoji pravo jaega ini pravom svih. On nemilosrdno prelazi preko ideala.Prvo i posljednje jest borba za vlast ne naela ve ljudi, ne ideala ve rasnih osobina. Istina,ideologije i teorije, poput, recimo, marksizma, u rukama nasilnih mogu posluiti kaoprvorazredan instrument moi, no uvijek u struji deavanja takt daje ivot, nikad sistem, zakonili program.

Pitam se kako se pri ovom grubom i sirovom naturalizmu jo moe govoriti o kulturi i oduama. Kultura, kako smo je mi ivotu tui, beskrvni ideolozi do sada shvatali, jest pobjedaduha nad ulnosti, kroenje i odgajanje niih nagona, proimanje ivota idealnim silama. Sada

saznajemo da kultura nema nikakve veze s obrazovanjem ve znai disciplinu i uzgajanje, naimeuzgajanje stalea koji tvore stvaralako sredite kultura, a od dvaju drutvenih prastalea,plemstva i sveenstva (koje onda od sebe odvaja profanu znanost) jest opet za gospodstvopozvano plemstvo stale u kom pulsira stvarni stvaralaki ivot i koji vodi egzistenciju u formi.Uzgoj probranih vrsta vina, voa i cvijea, uzgoj konja najistije krvi jest kultura te u tanoistom smislu nastaje probrana ljudska kultura kao izraz jednog tubitka koji je sam sebe doveo u

veliku formu. Pribiljeimo jo to se pri ovom izokretanju nae slike o ivotu deava smoralom. Dobro i loe, pojanjava on, jesu plemika, dobro i zlo sveenika razlikovanja. Dobrisu po aristokratskom shvatanju moni, bogati, sretni. Dobar znai snaan, odvaan, plemenite

rase; loi su nemoni, siromani, nesretni, kukavice, minorni. Aristokratski moral je takt koji seosjea, a ne pojam, drugi moral je pak statut organiziran po razlogu i efektu, mogue ga jenauiti no mora se zakljuiti da on ne izvire iz stvarnog ivota.

Moramo pomisliti na to kakve konzekvencije to ima za ivot moderne drave i naeg doba.Pored seljatva kao praelementa te plemstva i sveenstva kao drutvenih prastalea, graanstvoje za njega neorgansko, nestale. Plemstvo je istinski nositelj ive, organske drave; drava iprvi stale kao forme ivota srodni su do samog korijena. Na taki na kojoj kultura poinjepostajati civilizacija, t. j. time se poinje takoer sputati, nestale odluujue intervernira udogaajima kao stale slobode te dolazido buroaske revolucije. Vrijedno je onda samo ono tose da opravdati pred umom, no s obzirom da ovaj apstraktni um navodno ne spada u sileistinskog ivota, to se gubi visina forme dostignute u dinamiko-aristokratskoj baroknoj dravi, anacionalni ivot gubi snagu da se potvrdi usred struja povijesnog postojanja. Neka si paksanjari o pravdi, slobodi i jednakosti ne umisle da sada vladaju njihoveideje. Iza njih u veoj mjeridjeluje novac kao zapravo vladajui faktor. Svi pojmovi liberalizma i socijalizma pokrenuti sutek novcem i to u interesu novca. Duh misli, novac ih vodi. Anorganski su pak, dakako, oba.Po sebi se razumije da pred njim nema milosti ni za modernu republiku. Ona je samo negacija,nemonarhija u formama posuenim od monarhije. Sve ove demokratske forme nisu izrasle veizmiljene, ne na temelju dubokog poznavanja ljudi ve apstraktnih predodbi o pravu i

pravednosti. One e proi, a u stareoj civilizaciji e se konano ponovno uzdii mo krvi iprirode. Sve to je preostalo od oblikujuih sila, od starih, plemenitih tradicija i starog plemstva


5/8

5

nenadano e postati zborite neizmjernih ivotnih sila, a tada e cezarizam, to ga trebajuutemeljiti gospodarske prirode, izbaviti iz demokracije i vlasti novca. Na drugom mjestu, dakako,itamo da je nacijama koje su apsolvirale normalni kurs ustavnih formi i koje su s visine formepale na silaznu liniju dosuena jo samo bespovijesna, stacionarna egzistencija felakih naroda ukojoj mogu mirovati stoljeima, moda i tisuljeima. Tamno je i dalje kako to enormneivotne snage starog plemstva mogu neto bitno promijeniti u ovoj tunoj sudbini. One igraju

ulogu kiastog deus ex machina u looj alobnoj igri.

er loe je ovo sitnjenje povijesti. Ono nije nita drugo do moderna i ekspresionistiki drukijenaslikana kopija one stare kontrarevolucionarne i konzervativne ideologije nastale u ranom 19.stoljeu u ekstremnom protuudaru protiv radikalizma ideja uma iz 1789., a da bi se obranilounutarnje pravo na ivot stare aristokracije, tradicije, onog organski postalog, stvaralakog iproizvodeeg sela protiv potroakog i atomizirajueg grada. Tada se to deavalo s izvjesnomnaivnom izvornou koja jo draesno dolikuje ak i onome meu njima koji bi se u grubomnaturalizmu mogao natjecati sa Spenglerom, teoriji bernkog patricija Hallera. A oni su jo bilizasjenjeni istinskom vjerom na nain pobonih otaca to je jae ili slabije jo djelovala u njima.

to dublje u 19. stoljeu, to je vie hlapio ovaj daak, to su pak profaniji no i naturalistikijipostajali argumenti s kojima se staro dobro vrijeme branilo pred dezintegrirajuom modernomcivilizacijom. Konzervativni se interes naposljetku povezao s modernim nacionalizmom izajedno s njim propovijedao kult rase, moi, ratnikog odabira najboljih. No cjelokupno jedranje pri tom postajalo sve artificijelnije, nasilnije i s vie grimasa. Sada ga pak Spenglerovromantini nacionalizam mijea sa pokojim novim i, kako rado priznajemo, tu i tamoprofinjenijim fermentom. On, n. pr., korigira dosadanju primitivnu i materijalnu predodbu obiti rase, potiskuje ono tjelesno u njoj i s dobrim pravom naglaava rasnouzgojne duevnesnage istog takta usko povezanih zajednica. No on s istim kreveljenjem kao i njegovi pretee

istjeruje ono duhovno iz svih dua kultura, drava i zajednica koje obrauje. to preostaje kaopokretna sila velike povijesti i kao njena najvia romantiki idealizirana vrijednost nije nitadrugo do vegetativni nagon rasta i bujanja, elementarni instinkt moi i vladavine favoriziranihklasa i jakih viih ljudi.

Ma na kakve jedinice ga rastavili, cjelokupan svjetskopovijesni proces, izvjesno, ima korijene utakvom elementarnom tlu s mranim biljnim i ivotinjskim ivotnim nagonima. Izvjesno je da unjima lei i specifino oblikovna sila koja see do najviih tvorevina kulture. Pleoneksija postoji idjeluje posvuda i stvari reorganizira po karakteristinim potrebama svojih nositelja. Ali da bi seprouzrokovale vie tvorevine, u sasvim drukijoj mjeri nego to nas Spengler uvjerava,

pripomoi moraju duh i racionalne, etike i idejne sile. Njegov vlastiti prikaz pokazuje nasvakom koraku mo odreenih ideja koje ne potiu samo od krvi i rasnog uzgoja ve iunutarnjeg spontanog kretanja duha, a i gdje je granica izmeu krvi i duha, elementarnog iidejnog? Shvatljivo je, no naposljetku nedostatno da se u biti ovjeka uvijek vidi samo dualizam.Onda se dolazi do takvih sistema koji povijesni ivot razdiru na dvije polovice, na jednu pravu inepravu, sunanu i tamnu stranu, sistema kakvi su oduvijek cvjetali u zapadnom svijetu, ranije saspiritualistikim, sada s naturalistikim predznakom. Oni u osnovi izviru vie iz pratkiko-etikihnego teorijskih potreba, oni su pomona sredstva za djelovanje u odreenim ciljevima te vidimokako su robusni bili Spenglerovi praktiki ciljevi. No isto saznavanje e neporecivo, u smislu

Goetheove prirode-boga (Gottnatur), teiti posljednjem jedinstvu stvari i slutiti ih i respektiratiak i ako ih i ne uspijeva dosegnuti. Na najtajanstveniji nain vidi se u svakom povijesnom tijeku


6/8

6

dogaaja kako elementarno prerasta u duhovno i kako se meusobno slijevaju. Duh ne moedjelovati bez krvi koja ga hrani. Sama krv pak ne moe nam nikad, kako to Spengler hoe, uinitirazumljivom nastanak viih kultura.[4]

Ni on sam nije nita drugo do renegat od duha koji prezire granu koja ga nosi. On je duh sepigonskom rafiniranou. U njegovoj vlastitoj terminologiji moe mu se prigovoritida

pokazuje previe budnosti i premalo tubitka. On se usuuje da sve historijske pojave svih osamvisokih kultura to sabira zajedno s aneksima preostalog ljudskog i neljudskog ivota ne,recimo, kauzalno objasni, to mu dakako zabranjuje njegova filozofijano svakako protumai iodredi s fiziognomikim taktom. On po navodno eljeznim pravilima dogaanja eliproraunati ne samo ono to je bilo ve i ono to dolazi te tako konano podie gorostasansistem u kome se sad kao u zatvoru tiskaju dokumentirane i nedokumentirane injenice, plodneopservacije i smione kombinacije, fundirani rezultati i privremene hipoteze tuih istraivaa, akoje pilje u nas licem okrenutim u istom pravcu. Njegova metoda odvanim skokom ignorirazahtjeve uobiajenog induktivnog istraivanja, u unutarnjem svjetlu svoje intuicije odabiraduu kao vodei princip jedne pojave i jednog razvitka te sad svim pripadnim pojedinostimakomandira da se usmjeravaju prema njemu. Odjekuje komanda: nadesno, nalijevo[5], a od

velikih papa srednjeg vijeka jedan, Nikola I, mora zaokrenuti ka magikom frontu, drugi,Gregor VII, ka faustikom frontu. Ne elimo odista uzeti crvenu olovku i poimence ponovnoprovjeriti tanost mnogih stvarnih pogreaka i nesporazuma. No svakako moramo izgovoriti daje omalovaavanje granice izmeu znanja i neznanja tipina greka diletantizma, gubitak bojazniod nesigurnog suda i jo neistraenih podruja te dekliniranje itavog kompliciranog i tamnogivota po nekoliko opih pravila. Njemu koji toliko kazuje o osjeaju takta apsolutno nedostajetakt to ga se naziva znanstvenim[6].

To to on naziva kozmikim taktom mora mu se, previdimo li ovaj razmetljivi izraz, u velikojmjeri priznati. Njegov smisao za prainjenice, pobude i forme ljudskog ivota, za nijanse ikontekste je velik i esto se doima inspirativno. Moemo, na primjer, uivati u duhovitoj ianalogijama podranoj hipotezi da su govorni jezici, kojima su na dubljim stupnjevima ljudskograzvitka morala prethoditi druga izraajna sredstva, prvotno moda bila ljubomorno uvanatajna privilegiranih stalea. Sretnom e se smatrati i primjedba da je sakrament pokore ukatolikoj crkvi koji je jedinku prisilio na ispovijed i samoispitivanje - svaka je ispovijedautobiografija -, plodnijom mogao uiniti tendenciju ka istraivanju povijesti i opis ivota kojaje od poetka odlikovala Zapad. Odlina je i opservacija da su idovi, to su svojim razvitkom

ve postali velegradski, ugraujui svoj geto u nastajue srednjevjekovne gradove u svakoj maloj

idovskoj ulici prezentirali komad proleterskog velegrada. Uostalom, mnoge njegove dobre mislijesu posudba koju on s velikom paljivou uzima iz pojedinanih znanosti. U njegovoj teoriji odravi, n. pr., ono najbolje je spoznaja da su drave individualna iva bia, da je unutarnjastruktura pod primatom spoljnje politike, a to je ve odavno ope dobro njemakograzmatranja povijesti koje kree od Rankea.

Bio je to najvei napredak u razumijevanju povijesne prolosti kada ga je Ranke oslobodioishitrenog nagona za objanjenjem i tumaenjem filozofije povijesti i uio udubljivanje uosobenost i individualnost povijesnih fenomena pri emu, dodue, velike sveze meu njima nisu

mogle sauvati laku preglednost i konkretnost koju im daje zatvoren sistem, ali koji su se dokrajnje ivosti mogli osjeati i sa slutnjom promatrati. Sve to je na spenglerovskom razmatranju
http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn5http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn5http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn5http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn6http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn6http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn7http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn7http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn7http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn6http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftn5


7/8

7

povijesti dobro i plodno izvire iz primjene i daljeg razvitka ovih principa. Jer primjenjena staktom, njegova morfoloka metoda upravo ne znai nita drugo do nakanu da se u povijesnomsvijetu utvrde individualni oblikovni principi. No, namjera koja je nadilazi,otkrivanje opihpravila dogaanja u svim kulturama, jest recidiv u prevladani sistemski duh ranije filozofijepovijesti te samo stvara prazan mlin pojmova u kojima se bez ostatka moe samljeti cjelokupanpovijesni materijal. Od toga se brani respekt pred povijeu kojeg smo nauili u Rankeovoj koli.

On nam sve u svemu nedostaje i kod modernih ekspresionistikih napora da brzim, no krajnjesubjektivnim opaanjem biti dospiju iza tajni povijesti. Oni ne mogu biti trajni jer im nedostajeunutarnja solidnost. Kriza historizma, ma koliko da se da pojmiti iz duhovnih nevolja naegdoba, moi e se prevladati kada dosadanja historijska znanost bude u stanju da u sebe primi istroije disciplinira ono to je na modernim impulsima istinsko i prvobitno. Onda e uSpengleru moi gledati ne pronalazaa i reformatora, no svakako jakog inicijatora i nagoniteljana novi rad koji vodi naprijed.

[1][U Njemakoj na svim podrujima napetosti i proturjeja priblino jednako jakih potencijajae nego u Francuskoj, Engleskoj. Konfesionalna suprotnost! U apsolutistikoj dravi izmeu

vlade i onih kojima se vlada, takoeizmeu starih kulturnih slojeva , novih polutvorevina,donjih slojeva. Tako i jaa napetost izmeu literature i znanosti nego u Francuskoj i Engleskoj.

Tamo su specijalisti imali vie kontakta sa slobodnim piscima nego u nas. Tako se u Francuskojima vie smisla za literarne forme znanost i literatura vie udiu zrakdrutva,jednogjedinstvenoobrazovanog drutva. Ipak, ni tu nije sasvim prolo bez rascjepa. Prvi rascjep

izmeu znanosti i literature desio se s prosvjetiteljstvom ve u 18. stoljeu. Friedrich Veliki.Volterovo izrugivanje onogus. Onda Rousseau. Herder. Romantika. Ofenziva genijalnihdiletanata protiv specijalizirane znanosti.Adam MllerSpenglerov pretea. Onda pak uspijevavrsto kontaktiranje romantike intuicije i znanosti jedan od velikih uinaka! Ranke, Savigny,Grimmovi. Dugo nakon sredine 19. stoljea odrao se ovaj savez na kojemu poiva procvat naekulture u 19. stoljeu. Klasina stega, respekt i svijeta literature prema znanosti. Srednja pozicijaGustava Freytaga. Samo u filozofiji Schopenhauer stoji postrance. Docnije Hartmann. Nietzscheprotiv kolske filozofije. Zatim oko konca 19. stoljea simptomi novog rascjepa izmeuliterature i znanosti. Nietzscherembrandtovski Nijemacdranje mlade Njemake iz 1890. literarni zastupnici (izuzev grupe iz Schererove kole) bez rezonancije u znanstvenom lageru.

Meusobna indiferentnost, esto mnogo otuenosti tu i tamopostepeno svakako nove povezneniti. No historijske su znanosti nakon iezavanja jedinstva najviih impulsa sve vie i viepostajale specijalizirane znanosti, oslabio je opi interes za njih. Zato se katkad ipak postojeihistorijski interes laika i literatura od sada sve vie i vie zadovoljava preko odvanih diletanata Chamberlaintakoer Lamprecht. Duhovni se svijet openito dijelio na one to su se hraniliNeitzscheom i one koji se Nietzscheom nisu hranili. Prigovori protiv historizma. Samomukotrpan put, ne cilj, preoptereenje balastom znanja. Manjak velikih jedinstvenih temeljnihmisli, pregledne sinteze, nervno iscrpljujui relativizam, uz to dolaze ratni okovi. Sprangerovarije.5643]

[2][Glavni prigovor protiv nas jeste da se zaglibljujemo na putu spoznaje i da ne dostiemo
http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref1http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref1http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref2http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref2http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref2http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref1


8/8

8

stvarni cilj. Nije za svakog utjeha da je kao Kaerner priskribio jednu ciglu. Mi spoznaju neelimo za druge ve za nas same. A tu nas jedno uvijek dri visoko u specijaliziranosti: I netraei to s njime ipak steemo cjelovit osjeaj za povijesni ivot kojeg ne moemo i ne elimouvijek staviti na papirnenapisana, iva sinteza raste sasvim iz sebe ak i kod najpovuenijegistraivaa i usreuje ga. To mora stvoriti itavivot. esto to osjeam u openjusa starijimistraivaima specijalnih podruja, a vidio sam i neto to mlai specijalist jo nema,

vie mudrosti i blagosti, manje nadmenosti, manje nezadovoljstva sobom samim i svijetom. /Takva jedna nenapisana, ivo izrasla filozofija povijesti izrasla iz najstroe discipline i rada esto je vrijednija od dokonanog sistema. Mudrost se ne moe puniti na flae. Fluid.Zabluda,od jedne konkretne teorije, od jednokratnog sintetikog uinka oekivati spasenje. Otud diletantskopropitivanje o najboljoj svjetskoj povijesti. 5642]

[3][Na pozadini jednog rauna iz 1922:Dosjetke poput Pas Buhe / esto gute dosjetke / najmanjigeto: komad jadnog grada / nenapisani ustav / primat spoljnje politike / unutarnja je strukturaod poetka / borbe za mo / nema najbolje drave.5645.]

*Stih iz Goetheove pjesme Urworte. Orphisch. Prev.

[4][On odbacuje znanost koja traga za kauzalitetima, tvrdi primat ivota nad miljenjem i timese uvrtava u cjelokupan vitalistiki pravac naeg doba. Izvjesno, ivot je vie nego ratio(Dilthey)ali putem ratia ivot postajevieod samo obinog ivota. Spengler to pogrenoprosuuje. On pravi pukotinu izmeu ivota i miljenja...5642]

[5][Da ne bi bilo nesporazuma, samo time to moe postrance ostaviti ovo mukotrpnoistraivanje kauzalnosti on postie to da nam u jednoj globalnoj sintetikoj slicijasno pokaecjelinu povijesnog svijeta. - Nije to, dodue, svjetska povijest kao do sada, nokljuzarazumijevanje svega, kalauz za rjeavanje svih tajni i problema. / Takvo to opija i oduevljava.

Tako konano imamo mnogo traenu sintezu, opu reviju ili duhovno ovladavanje ogromnim,gueim koliinama materijala. Tako se onda s ovim kljuem moe veselo krenuti ka svimzakljuanim vratima, bez mnogo oklijevanja i osloboen muka i uskoe specijaliziranosti te zbognae nove sinteze daleko nadmoniji u odnosu na njega. On komandira stvarima: nadesno,nalijevo. 5642]

[6][Sam se Spengler zakukuljeno bavi istraivanjem kauzaliteta. to je sudbina drugonego skriveniopi mistiki uzrok? Zadaa glasi iznai mistiki naturalizam, bezuzrone,

nesvrhovite, isto bitkujue forme. A samo nas strogo istraivanje kauzaliteta uva odnediscipliniranih subjektivizama i nekontrolirane samovolje. Genij i takt su u redu, ali to su ikontrola i takt, a to je ono ega nedostaje. Tamo gdje ne vidi vidljiv uzrok istog trena onzanesenjaki preskae na sudbinu. On se bori protiv svoje vlastite sjenke!5644]
http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref3http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref3http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref4http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref4http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref5http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref5http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref6http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref6http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref7http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref7http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref7http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref6http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref5http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref4http://192.168.0.5/filozofija/prilozi/meinecke/meinecke.htm#_ftnref3

o spenglerovoj historiografiji

Documents