reinhard kiihnl

oblici graanske vladavine liberalizam - faizam

BibliotekaMarksizam i savremenost

Reinhard Kiihnl Oblici graanske vladavine Liberalizam faizamU ovoj knjizi autor prati razvoj graanskog drutva i oblike njegove politike vladavine od nastanka kapitalizma do pojave liberalizma u dvadesetom stoleu. On ukazuje da graanski liberalizam mora pretvarati tenje za emancipacijom po- svenosti u puke ideologije, da bi odrao klasno drutvo i opravdao njegovo postojanje. Koji su razlozi i uslovi pod kojima graanska demokratija poprima oblike faistike vladavine, kakvi interesi lee u osnovi faizma, kako se postojee faistike tendencije procenjuju u svetskoistorij- skim razmerama? Ovde se, prvi put, pokuava dati povesna i socioloka analiza istorije i strukture faistikih pokreta i sistema. Kategorije dijalektike nauke o drutvu su u osnovi Kiihnlove opte teorije faizma.

Marksizam i savremenost

Ureivaki odbor Izdavakog centra Komunist

Nijaz Dizdarevi (predsednik), David Atlagi (glavni i odgovorni urednik), Vladimir Bovan, Ivan Cifri, Nikola Cingo, Zvonimir Damjanovi, Ali Dida, Kiro Hadi Vasilev, Milan Kuan, Milan Mali, Simo Nenazi, Milo Nikoli, Najdan Pai, Ivan Peri Olga Perovi, Vojo Raki, Budislav Soki, August Vrtar, Janez Zahrastnik.

UredniciMilo Nikoli i Vera Popovi

Predgovor i prevod Ivan Prpi

Recenzent Milo Nikoli

Nacrt korica Vladana Mrkonja

Reinhard Kiihnl

Oblici graanske vladavineLiberalizam faizam

Izdavaki centar Komunist Beograd 1978.

Naslov originala Reinhard Kiihnl Formen biirgerlicher Herrschaft Liberalismus Faschismus Rowohlt Taschenbuch Verlag GmbH Reinbek bei Hamburg, Februar 1971

Predgovor

1

Liberalizam i faizam dva su oblika graanske vladavine koja su bitno odredila posljednja dva stoljea svjetske povijesti. Oba ova oblika vladavine danas su na odreen nain nesuvremena. Naime, graanska klasa industrijski najrazvijenijih i tehniki najnaprednijih drutava u svojim dravama uglavnom ne ostvaruje svoju politiku, ekonomijsku i socijalnu hegemoniju ni u obliku liberalizma ni u obliku faizma, a dvojbeno je mogu li se poreci u nekim industrijski manje razvijenim zemljama s dovoljno logike strogosti i politike opravdanosti izraziti jednim od ova dva pojma. Ipak, oba su oblika vladavine konstitutivna za zbivanje vladavine graanske klase u mnogim kapitalistikim dravama-Dodue, na razliit nain. Temeljne su vrijednosti liberalistike doktrine osnovna prava ovjeka i graanina, slobodna konkurencija privatnih vlasnika, pluralizam miljenja i uvjerenja, politika tolerancija, podjela vlasti i dr. ugraene u ustave modernih graanskih drava. Politiki i idejno dominantna grupacija graanske klase u gotovo svim dravama, naprotiv, nastoji na ideologijskoj razini odrei svaku vezu s faistikom doktrinom. U dravama u kojima su faistiki pokreti bili osvojili vlast zakonom je zabranjena profa- istika djelatnost i naloena je borba protiv faistike prolosti, a ak se i najkonzervativniji etablirani graanski politiari pokazuju uvrijeenima ako se njihova politika usporeuje s faistikom.

V

Istodobno zbivanje drutvenog razvoja znatno protuslovi ovakvom odnosu prema ideologijama.

Suvremeno kapitalistiko drutvo nastalo iz nekadanjeg drutva slobodne konkurencije, slobodnog trita i autonomije individualnih privatnih vlasnika drutvo je monopola, oliigo- pola i koncerna u kojemu se cijene, opseg i oblik trita, pa ak i koliina i vrsta potronje proizvode u tabovima golemih nadnacionalnih kompanija. Isto se tako izmijenila i tehnologija proizvodnje. Automacija i racionalizacija proizvodnje, te jo nedavno nezamisliva podjela rada uinile su da tzv. neposredna proizvodnja sve vie poprima znanstveni karakter i da gotovo potpuno nestane razlika izmeu intelektualnog i manuelnog rada. Jedino to ovo drutvo ima zajedniko s klasinim kapitalizmom jest proizvodnja za profit.

Ovaj se proces na socijalnom planu oituje kao veliko bogaenje industrijski razvijenih zemalja i naroda smanjenjem klasnih suprotnosti i poveanjem socijalne integracije radnike klase u ova drutva. Ta se integracija sve vie potie ideologijomzajednitva svih drutvenih klasa, ime se esto uspjeno nastoji razgraditi klasna svijest radnitva o njegovu posebnom poloaju unutar graanskog drutva i radnitvo rastvoriti u masu apolitikih individua, zaokupljenih jedino povienjem standarda i odranjem socijalnog statusa quo.

Posljedice ovoga preobraaja ekonomijske i socijalne sfere oituju se i u sferi politike. Brojni suvremeni autori pokazuju kako se u suvremenom kapitalistikom drutvu zbiva transformacija institucija klasine graanske drave: parlamenta, partija, javnosti i dr., i istiu da se izvrna vlast sve vie osamosta- ljuje i da njezin uticaj praktiki jaa u svim sferama ivota u zajednici. Ovo jaanje izvrne vlasti i utjecaja drave omoguava vladajuoj klasi industrijski najrazvijenijih kapitalistikih drava stanovitu stabilizaciju sistema: anticiklikom se politikomublaavaju posljedice kriza, socijalnom se politikom ublaavaju posljedice kriza, socijalnom se politikom osigurava zadovoljavajua zaposlenost i podie standard radnitva.

Ali ovaj je razvoj i relativna stabilnost sistema plaena tako velikim suspendiranjem klasinih liberalistikih sloboda da se ve i graanski teoretiari zabrinuto pitaju o posljedicama

VI

izuzetno brzog razvoja totalitarnih tendencija u visokorazvijenim kapitalistikim dravama.

Rascjep izmeu ustavnih normi graanske drave i njihovih drutvenih pretpostavki, koji otvara trajnu mogunost sukoba, bitno je obiljeje ustrojstva suvremene graanske zajednice, i sam po sebi dovoljan je razlog to je ustrojstvo graanske vladavine openito i kriza moderne demokratske drave posebno ve vie godina aktualna tema politikih znanosti na Zapadu. Ali on dakako nije jedini.

Radnika je klasa, prvo, ustrajnom borbom prinudila graanstvo da pristane na uvoenje opeg, jednakog i tajnog prava glasa i prihvati demokratsku konstituciju politike drave.

Istodobno je graanskoj klasi do sada uspijevalo sprijeiti demokratsku konstituciju odnosa u privatnoj sfera drutva, osobito ekonomije, i odrati gotovo neokrnjenu mo i autoritet privatnih vlasnika. U vrijeme nunosti intervencije drave u gotovo sve sfere ovjekova opstanka ovo protuslovlje zadobiva izuzetno znaenje. Permanentno je, naime, sueljena tendencija da se demokratsko naelo konstitucije proiri i na privatne sfere drutva i tendencija da se naelo vlasti i hijerarhije u drutvu ponovno uspostavi i u sferi drave.

Pravi znaaj ovog protuslovlja, drugo, dolazi osobito do izraaja kad ekonomijska recesija u visokorazvijenim zemljama pokae kako ni najstabilnije meu njima poput SR Njemake nisu, unato razvijenom instrumentariju dravne intervencije, imune na kapitalizmu svojstvene krize. Prema iskustvu 70-ih godina, ve prvi ozbiljniji znaci krize izuzetno pogoduju jaanju pokreta koji svojom strukturom, ideologijom i nainima borbe podsjeaju na klasine faistike partije. Ali ne jedino to. Etablirana graanska demokratska drava u tim se prilikama pokazala suvie sklonom da ranije naznaenu dilemu razrijei odlukom u prilog jaanju autoritarnih tendencija i uspostavi normalni poredak stvari metodama koje esto prekorauju zakonom doputene ovlasti.

To su neki od razloga to je knjiga marburkog politologa Reinharda Kiihnla Oblici graanske vladavine/ liberalizam faizam, to ju predstavljamo naim itateljima, od 1971. godine u SR Njemakoj prodana u vie od sto tisua primjeraka i prevedena na osam svjetskih jezika.

V II

Istraivanju oblika graanske vladavine Kiihnl pristupa upozoravajui da historijski proces predstavlja cjelinu, da privreda, politika, pravo, teorija drave i filozofija ine samo razliite aspekte istoga drutvenog totaliteta pa stoga ne mogu biti pojmljene iz sebe samih, nego jedino kao dijelovi te cjeline (vid. str. 7. ovog izdanja).

Iako se na temelju ovog stava moe initi da je drutvo cjelina, povezanost ijih dijelova kani istraivati i pokazati Kiihnl, naslov rasprave upozorava da je ova cjelina zapravo povijest.

Autoru je, dodue, prije svega do toga da pokae oblike vladavine jedne drutvene klase. Rije je, meutim, o graanskoj vladavini, za razliku (i nasuprot) od feudalne i proleterske vladavine. Kako se graanska vladavina pokazuje kao povijesno nastala, bitna je metodika pretpostavka njezina prikaza odreeno shvaanje povijesnog procesa uope.

Kiihnl je toga oigledno svjestan jer ve u uvodu napominje: povijest se ovdje ne shvaa ni kao sudbinska zgoda ni kao autonomno kretanje ideja, ni kao besmislena igra sluaja, ni kao linearno kretanje naprijed, ni kao proizvod vodeih linosti koje suvereno djeluju, kao boanski sud, nego kao proizvod ljudske djelatnosti, kao rezultat prijepora izmeu drutvenih grupa i klasa s razliitim interesima i ciljevima.

Polazei od ovih metodikih pretpostavki, autor mora pokuati fenomenu graanske vladavine pristupiti interdisciplinarno koristei se metodama i kategorijalnim aparatom vie posebnih tradicionalnih znanstvenih disciplina politike ekonomije, sociologije, politike znanosti i dr. On isto tako moe jedino nastojati, pretpostavljajui specijalistike studije o pojedinim sferama, pruiti sintetiku sliku fenomena koji je predmet njegova istraivanja.

Liberalizam kao cjelovita koncepcija ustrojstva ekonomije, drutva i drave i kao oblik graanske vladavine pokazuje se tako kao rezultat sueljavanja graanske klase, kao subjekta novog naina proizvodnje ivota, s feudalnim poretkom u svim sferama ivota.

Privredni se uspon graanstva zbiva kao prevladavanje tradicionalne ekonomijske funkcije zemljoposjeda, mjesto kojega postupno ali sigurno dolaze obrt, trgovina, manufaktura i konano industrija. Taj se razvoj zbiva istodobno kao razvoj najamnog ra-

II

VIII

da i (kapitala, a na socijalnom se planu oituje kao raspad feudalnih stalea i korporacija. Pretpostavka je funkcioniranja novog naina proizvodnje ivota, naime, ukidanje privilegija i pravne prakse koja poiva na proizvoljnosti gospodara i ustanovljavanje formalnog, racionalistikog prava kao odnosa meu privredno djelatnim subjektima.

Naznaeni se proces zbiva uglavnom unutar apsolutistike monarhije i po pravilu uz pomo apsolutnog monarha, ali ipak dolazi u sukob s tim poretkom. Naredna je pretpostavka funkcioniranja novog naina proizvodnje ivota ograniavanje domaaja intervencije dravne vlasti, prije svega u ekonomijsku sferu, i slobodno cirkuliranje proizvoda rada i radne snage.

U duhovnoj sferi ovaj sukob najavljuje graanska kritika religije. Rije je prije svega o politikom sukobu, iako se on oituje kao sukob znanosti i vjere. Budui da je religija feudalnu vladavinu i privilegije obrazlagala voljom Svevinjega, ona je na stanovit nain bila ustav feudalne drave-drutva, a tradiconalna je religijska zajednica, strogo uzevi, identina s politikom.

Teoretiari racionalistikoga prirodnog prava, koji izraavaju interese nastupajuega graanskoga zahtijevaju toleranciju razliitih vjera unutar iste politike zajednice, istiu drutveni ugovor kao osnovu legitimacije politike vlasti te uroena prirodna prava ovjeka koja svaka politika vlast mora respektirati, i tako ne stavljaju u pitanje samo religijske dogme nego i ustrojstvo cijele zajednice.

Ovaj e se sukob, dakako, proiriti i u ostale sfere i kulminirati prosvjetiteljskim nastojanjem da se na nov nain definiraju svi pojmovi i stvori nova enciklopedija znanja.

Ipak, tek su politike revolucije graanske klase, od kojih su za Evropu najvee posljedice imale revolucije u Francuskoj, stvorile prostor da se cjelovito formulira slika svijeta klasinog liberalizma i ustanovi liberalistiki oblik vladavine. Ovdje neemo ponavljati sve vrijednosti liberalistike doktrine kako ih navodi Kuhnl. Istaknut emo samo one koje pridonose .razumijevanju problema s kojima je Kiihnl suoen u svom prikazu.

Izlazite je liberalne doktrine individuum-privatni vlasnik svoga tijela i svojih sposobnosti koji ima pravo i dunost prisvajati prirodu radom kako bi zadovoljio svoje potrebe. Granice su ovoga prava jedino njegove sposobnosti i jednako prirodno pravo drugoga. Otuda je njegovo bitno odreenje sloboda, pojmlje

IX

na kao nezavisnost od volje drugoga ovjeka, odnosno kao odsutnost prinude.

Drutvo je skup razmjenom i ugovorima povezanih pojedinaca-privatnih vlasnika, od kojih svaki ima pravo i dunost slijediti u konkurentskoj borbi svoj vlastiti interes. Drutvo se zbiva kao interakcija konkurirajuih privatnih vlasnika i privatnih interesa, ali se u njemu, ukoliko prirodna pravednost nije poremeena izvanjskim dravnim, cehovskim ili drugim odredbama, na kraju uspostavlja harmonija i opa dobrobit. Tako su u drutvu ve ozbiljena temeljna naela ovjekova uma openitost, pravednost, sloboda i dr.

Individuumi, slobodni privatni vlasnici konstituiraju politiku vlast na temelju drutvenog ugovora. Taj je ugovor logika, a ne povijesna pretpostavka konstitucije. Osnovna je svrha politike vlasti da titi individualno pravo vlasnitva, njegovu slobodu, i jami njegovu sigurnost. Politika je drava samo jedna sfera ovjekova opstanka i instrument ozbiljenja njegove slobode, a ne prostor njezine konstitucije.

Svojim zakonima i sredstvima prinude liberalna drava naelno ne intervenira u sferu privatiziranog drutva. Njezini su zakoni osloboeni udorednih sadraja. Oni su u umu utemeljene openite formalne norme koje jame logiku zbivanja drutva. Da bi se drutvo moglo zbivati primjereno imanentnom umu, nedopustivo je proizvoljno zadiranje u ovu sferu. Otuda je zadiranje politike vlasti dopustivo jedino na temelju openitog zakona koji ne moe vrijediti retrogradno. Jedino e se tada u drutvu slobodne konkurencije, slobodnoga privatnog vlasnitva, slobodnog rada moi predvidjeti samo zbivanje.

Kako mo liberalne drave nije utemeljena u samom materijalnom zbivanju, vaenje zakona mora jamiti jak autoritet. Otuda je ona morala uvijek biti dovoljno jaka da zajami vaenje vlastitih zakona.

Iz takvog shvaanja drutva i drave mogle su se izvui dvojake konsekvencije. Slijedilo je, prvo, dosljedno insistiranje na demokratskoj konstituciji politike drave na temelju jednakog, slobodnog, tajnog i opega prava glasa, te na primatu zakonodavne vlasti i sredinjem mjestu parlamenta kao institucionalizacije narodnog suvereniteta. Iako je meu graanskim ideolozima bilo pojedinaca koji su vrlo rano povukli takve konsekvencije (Rousseau) i pokreta koji su dh uzeli kao svoj program flevelleri u Engleskoj, jakobinci u Francuskoj), ne moe se rei da ovi zahtjevi

X

bitno pripadaju slici svijeta klasinog liberalizma. Jo manje da su znaajka liberalnog poretka. Naprotiv, s razlogom se moe govoriti kiko se liberalizam kroz povijest suprotstavljao demokraciji. Ovu tezu dokazuje Kiihnl pokazujui nekonsekventnosti i protuslovlja liberalistike ideologije i analizom stvarnosti liberalistikih drava. Ta analiza pokazuje kako su liberali reducirali pravo glasa samo na privatne vlasnike, kako su bili skloni jaanju izvrne, a ne zakonodavne vlasti, kako u stvarnosti nisu vladali zakoni nego suci, koji su se regrutirali uglavnom iz graanske klase, kako su nastojali opravdati socijalne nejednakosti i autoritet vlasnika i dr. Ustanovljavanje demokracije i pravne jednakosti tek je rezultat viegodinje borbe radnitva.

Klasini je liberalistiki poredak, dakle, izraavao ^pogled na svijet i interese drutva sitnih proizvoaa^privatnih vlasnika. Istodobno je logika naina proizvodnje koji graanstvo uspostavlja vodila prevladavanju ovakvog drutva. Razvoj to smo ga naznaili na poetku vodio je sve veoj koncentraciji kapitala i drutvene moi, a, s druge strane, sve se jasnije oitovala klasna podvojenost drutva. Da bi se prevladao rascijep izmeu liberalne ideologije i strukture liberalne drave i logike drutvenog razvoja s graanskog je stajalita bila neophodna transformacija i ideologije i drave. Klasini se liberalizam tako postupno transformira u poredak organiziranog kapitalizma, koji ima i drukije ideologijsko opravdanje. U svojoj studiji Kiihnl samo naznauje ovaj put razvoja pokazujui ga kao jednu kapitalizmu momentanu mogunost. On znatno vie panje posveuje nastanku faizma kao oblika vladavine to ga graanska klasa ustanovljava kako bi razrijeila vlastitom nainu proizvodnje imanentne krize i protuslovlja u koje ovo drutvo dospijeva pored ostalog i zbog protuslovlja razvijenoga kapitalistikog drutva, koje za rjeavanje svojih sukoba zahtijeva intervenciju drave, i liberalne drave koja pod vlastitim pretpostavkama nije u stanju intervenirati.

Odreujui pojam tradicionalnog faizma, Kiihnl istie da svaka definicija ovog fenomena mora obuhvatiti tri njegova aspekta pokret, ideologiju i sistem. Faizam je, prema Kiihnlu, pokret koji se javlja u kriznoj situaciji kapitalistikog drutva izmeu dva rata kao protest protiv liberalne demokratske drave (ali ne i kapitalistikog drutva) i reakcija na mogunost da kriza kapitalistikog privrednog d drutvenog sistema bude prevladana socijalistikim rjeenjem. Faizam se javlja u gotovo svim industrijski razvijenim 'kapitalistikim zemljama, ali iz sasvim specifinih

X I

razloga uspijeva osvojiti vlast samo u nekima od njih. Taj pokret okuplja pili je svega pripadnike prednjeg sloja koji je najprije i najtee ugroen ekonomskom i politikom krizom kapitalizma. Sitni trgovci, obrtnici, seljaci, demobilizirani oficiri i pripadnici takozvanih slobodnih zanimanja ine jezgro pokreta, ali mu pristupaju i dijelovi radnitva koji su razoarani oportunistikom politikom ljevice, te dijelovi krupne buroazije. Osobito je znaajno, istie Kiihnl, da je rije o pokretu koji je recimo u Njemakoj uspio povremeno zadobiti podrku gotovo etrdeset posto birakog tijela prije nego to je uspio osvojiti vlast. Stoga se i uspio prije dolaska na vlast konstituirati kao autonoman politiki subjekt. Faistika ideologija i propaganda odgovarale su kako mentalitetu sljedbenika tako i potrebama vladajue klase. Ideologija je, s jedne strane, morala izraziti nezadovoljstvo masa postojeim prilikama, a, s druge, nije smjela ugroziti specifini drutveni poredak. Pokazujui pod kojim je uvjetima ovo bilo mogue, Kiihnl razlikuje u faistikoj ideologiji est temeljnih motiva od kojih svaki ima posebnu, jasno izraenu funkciju, ali koji tek u svojevrsnoj igri ine specifinost i djelotvornost faistike ideologije. To su ideologija zajednice, u koju se broji i nacionalizam; ideologija autoriteta, koja zavrava naelom voe; ideologija vlasnitva, vrhunac koje je militantni antikomu- nizam; stanoviti antikapitalistiki naglasci, koji su usmjereni protiv krupnoga kapitala, ali koji su u sprezi s ostalim elementima, osobito s ideologijom vlasnitva, politiki otupljeni; filozofija grenoga jarca, koja prua uvjerljivo objanjenje za sva zla ovoga svijeta i istodobno nudi masama objekte na kojima one mogu bez opasnosti rasteretiti svoje agresije; i konano, militarizam, koji mase ideoloki priprema za rat (str. 104).

U svojoj studiji Kiihnl iscrpno pokazuje poseban znaaj svakoga od tih motiva. Mi ga ovdje, dakako, ne moemo slijediti u toj analizi. Istaknut emo samo ope znaajke faistike ideologije. Faistiki ,/pogled na svijet poiva, poput svih konzervativnih ideologija, na tomu da se povijesno nastali drutveni odnosi pokazuju kao nepromjenljivi. Umu i njegovim zahtjevima za problematiziranjem uspostavljanja zajednice suprotstavljaju se pri- rodno-iracionalne sile poput krvi i tla, a narod, obitelj, privatno vlasnitvo, autoritet i borba za opstanak vrijede kao pradatosti koje ovjek mora jednostavno prihvatiti. Otuda slijedi u naelu konzervativan stav njegovanja postojeeg i potvrenog, povratak podrijetlu i zdravim izvorima prolosti. Aktivizam koji razli

X II

kuje faizam od drugih konzervativnih ideologija, a koji je izreen 'klasinim Mussolinijevim aforizmom Naa je doktrina in , u unutranjoj je politici usmjeren prije svega na istrebljenje klica bolesti , te na ponovno uspostavljanje prirodnog, zdravog, to jest privatno-pravnog poretka, a u vanjskoj politici na ostvarivanje prirodnog prava jaega ina opstanak. Filozofija grenog jarca omoguava faistikoj ideologiji da jednostavno odredi krivca za sve nevolje, a masi prua mogunost osvete za sve nevolje, ispra- njenje skupljene agresivnosti i izglede za samopotvrivanje.

Izbjegavanje preciznih iskaza o konkretnim problemima i uporaba krilatica s kojima se svatko moe identificirati kao to su rasa, narod, nacija omoguavali su integraciju heterogenih socijalnih grupa. Integraciju je pospjeivalo i obeanje da e se sve elje ispuniti u budunosti: tek kad unutranji neprijatelj bude uniten a vanjski porobljen, svatko e biti uvaen. Do tada valja skupiti sve energije za osvajanje vlasti i bezuvjetno vjerovati voi (str. 119).

Municioznija kritika analiza pokazala bi elektricizam i ne- konzistentnost faistike ideologije. Ali njezina je funkcija, prema Kiihnlu, bila jednoznana: ne stavljajui u pitanje temeljno naelo kapitalistikog drutva privatno vlasnitvo, i borei se osobito protiv organiziranog proletarijata i marksizma, ona je smjerala jedino uvrivanju vlasti kapitalistike klase.

Kiihnl smatra, konano, da faistiki sistemi vladavine predstavljaju svojevrstan povijesni novum u povijesti moderne drave. Osobita je znaajka tih sistema da poivaju na savezu izmeu faistikog pokreta d odluujuih dijelova tradicionalno vladajue kbse buroazije. Iscrpno analizirajui zajednike interese faistikog pokreta i vojske, birokracije, crkve i kapitala, on naglaa- va slijedee uinke faistikih sistema vladavine. Faistiki sistem slui prevladavanju krize kapitalistikog poretka kad se ovaj vie ne moe stabilizirati drugim sredstvima. To se postie unitenjem ne samo neposredne opasnosti, kakva dolazi od revolucionarne partije, nego i posredne, kakvu predstavlja reformistiki radniki pokret. To je istoznano s unitenjem parlamentarne demokracije i graanske pravne drave. Rije je, dakle, o svojevrsnoj obrani unaprijed koja de facto poveava socijalne privilegije gornjih klasa i partijske vrhuske. Faistiki sistem, osim toga, uzima sebi daleko vei dio drutvenog proizvoda nego prethodni oblici graanske drave. Time se jaa privredni znaaj drave koja postaje sredinji investitor i preraspodjelitelj drutvenog bogatstva. Dr

X III

ava koristi svoj poloaj kako bi opljakala donje i srednje slojeve u korist gornjih klasa d vodeih partijskih kadrova. Na kraju ovi sistemi stvaraju vojne i politike pretpostavke kako bi se mogla voditi imperijalistika politika.

Te rezultate faizam postie specifinom strukturom i metodama vladavine kojih su osobite znaajke savez faistike partije i gornjih klasa, teror i iracionalizam, monopol propagande i sloboda rastereenja agresije, te mobilizacija, organizacija i upravljanje masama.

Opisujui funkcioniranje saveza faistikog pokreta i vladajue klase, Kiihnl pored zajednitva interesa pokazuje kako je ovaj savez bio bremenit i brojnim protuslovljima. Temeljno protuslovlje sistema proizlazi iz nastojanja faistikog pokreta da se potpuno osamostali i iz granice koju ovo osamostaljenje nipoto ne smije prekoraiti privatnoga vlasnitva. Iz zajednitva interesa, s jedne strane, i ovog protuslovlja, s druge, slijedi kompleksna struktura faistike drave: ona se temelji na savezu izmeu vodeih kadrova faistike partije, koji preuzimaju zapovednitvo nad egzekutivnim aparatom, i vodeih grupa starih gornjih klasa u privredi, vojsci i dravnom aparatu, koje priznaju pretenziju faistike partije za politiko vodstvo, a zato kupuju osiguravanje svojih socijalnih i ekonomskih poloaja . . . Ova se osnovna struktura modificira time to faistika vlada s jedne strane ograniava podruje moi starih vodeih slojeva, postavljajui pored postojeeg izvrnog aparata vlastite partijske aparate s izvrnim ovlastima, i tako to usmeravajui i planirajui zahvaa i u ekonomsko pod- druje. S druge strane, vojne i birokratske grupe moi zadravaju nesumnjivo dio izvrne vlasti, a ekonomijske grupe moi osiguravaju znaajan utjecaj na politike odluke vlade. Vlada je dodue naelno vezana za kapitalistiki drutveni poredak i poredak vlasnitva, ali zadrava posljednju rije u svim konkretnim odlukama o tomu to sistemu uvijek najbolje slui. Pojedinani se eko- nomijski interesi moraju podrediti njezinim odlukama. Nasuprot frakcijskim borbama unutar faistike partije i razlikama unutar ekonomijskih grupa moi faistiki voa igra ujedno ulogu suca. Stanovite tendencije stapanja obiju elita moi mogle su se vidjeti do sloma faistikih sistema (str. 17.3 4).

Ova se vladajua struktura odrava izuzetnim terorom. Prema Kiihnlu, dvije su bitne specifinosti faistikog terora: on se primjenjuje protiv svih slojeva drutva, ukljuujui i pripadnike pokreta, i on je trajan. Ali ni takav teror ne moe potpuno

XIV

stabilizirati pojedini sistem. Za to je potreban apsolutni monopol informacija i propagande, ime faistiki pokret u velikoj mjeri odreuje svijest masa i njihovu sliku o prijatelju i neprijatelju. Upravo je ovaj monopol uspostavljao onu mjeru suglasnosti u svim slojevima drutva koja je bila potrebna da se sistemu koji se vie nije mogao spaavati ni snagom bajuneta stvori masovna socijalna baza. Uspjeh propagande pospjeila je primjena najsuvremenijih tehnikih metoda kao i injenica da je faistiki pokret uspio osvojiti vlast i postigao stanovite, osobito vojne uspjehe.

Naredna je specifinost faistikog sistema vladavine pokuaj da se cijelo drutvo prome sveobuhvatnim sistemom masovnih organizacija kako bi se obuhvatile sve socijalne grupe, te da bi ih se moglo ideoloki oblikovati i politiki kontrolirati i usmjeravati. Brojne strukovne, omladinske, enske i druge organizacije, ustrojene po principu voe i autoriteta, povezane autoritamo-mili- taristikom ideologijom i odgojem, omoguavale su ideologijski utjecaj i politiko usmjeravanje cijelog drutva, omoguavale da se opozicija ugui u korijenu, te kapitalistikom drutvenom poretku nudile masovnu bazu koju im nije mogao pruiti sistem graanske demokracije.

Faistiki bli se oblik vladavine prema tomu mogao nazvati totalitarnim da graanske teorije o totalitarizmu nisu osobito isticale identinost faizma i komunizma, nastojei tako vie diskreditirati komunizam nego opisati faizam.

III

Razmotrimo li, na kraju, rezultate Kiihnlova pokuaja da sintetiki rezimira znaajke oblika graanske vladavine, valja rei da on na vrlo saet, pregledan i informativan nain izlae temeljne znaajke liberalizma i faizma. Izabrani metodiki pristup, inspiriran Marxovom i marksistikom teorijom, omoguio mu je da oba oblika vladavine pokae kao fenomene koji obuhvaaju cjelinu drutvenog totaliteta, a ne pojedinu od njegovih sfera, te da -istakne razlike izmeu liberalizma i faizma.

Ovakvim pristupom Kiihnl je, osim toga, uspjeno izbjegao zablude tradicionalne marksistike teorije o faizmu koja je faizam reducirala na puku agenturu financijskog kapitala ignorirajui posve znaaj masovne baze faizma i relativne samostalnosti

XV

faistike izvrne vlasti. Stoga e ova studija i naem itaocu pruiti valjan osnovni uvid u probleme koje izlae.

Valja, meutim, napomenuti i pitanja na koja nije odgovoreno i koja moraju, na temelju izabranog pristupa, kako se ini, ostati bez odgovara. Tematizirajui pojedine posebne oblike gra- anske vladavine, Kiihnl je propustio odrediti to je graanska vladavina openito. Iz njegova prikaza slijedi, vie implicite nego eksplicite, kako se pod tim podrazumijeva institucionalizirana mo proizvodnje i reprodukcije ivota u obliku odnosa najamnog rada i kapitala, te ostvarivanje prije svega ekonomijskih interesa graanske klase. Ali iz tog prikaza nije, po naem sudu, dovoljno logiki uvjerljivo pokazano kako se graanska vladavina pojavljuje u dva u velikoj mjeri protuslovna oblika. Naime, liberalizam polazi od pojedinca, uma, slobode, ograniavanja vlasti drave, od podjele vlasti, vladavine zakona i dr., a faizam od drave koja tek omoguava pojedinca, od autoriteta, krvi i tla, jaanja politike moi, jedinstva vlasti, terora itd.

Zajednitvo tih dvaju pojavnih oblika bilo bi mogue izvesti tek ako se pretpostavi njihova identina bit i pokae logika nunost njezina pojavljivanja u ovim oblicima. Naznaivi osobitosti svoga pristupa, Kiihnl je izbjegao da govori o povijesnom bitku i biti graanske epohe i o nainu njezina pojavljivanja. On nije spomenuo dijalektiku kapitalistikog naina proizvodnje ivota. Oito se bojei optubi za spekulaciju ili pak upadanja u mehanicizam tradicionalne marksistike teorije graanske vladavine, on se odluio na sintetiki pristup koji kani, oslanjajui se na pozitivne injenice, naknadno rekonstruirati i opisati zbivanje. Upravo je stoga, unato pretenzijama da izvede opu teoriju faizma, morao nastanak faizma izvesti iz posebnih uvjeta pojedine zemlje. Openita teorija graanske vladavine morala bi iz dijalektikoga kretanja kapitala moi izvesti nastanak njezinih pojedinih oblika. U suprotnom, ona ostaje manje ili vie valjan opis tih oblika, ali ne moe pojmiti njihovu bit.

IVAN PRPI

XVI

Predgovor jugoslavenskom izdanju

Faizam je bitno odredio povijest naega stoljea: masovnim pokretima i sistemima vladavine nove vrste, terorom i masovnim unitenjem do sada nepoznatih razmjera te drugim svjetskim ratom, koji je razorio velike dijelove Evrope. Godine 1945. uspjelo je ujedinjenom naporu evropskih naroda razbiti glavne faistike sile. Ipak je faizam kao tendencija i kao prijetnja aktualan sada kao i ranije: u tenji krupnoga kapitala za ekspanzijom, u agresivno-antikomunistikim i militantno-reakcionarnim ideologijama i pokretima, u mnogostrukim pokuajima vladajue klase da ogranii demokratska prava radnih masa i ustanovi autoritarne oblike vladavine. Uspostavljanje diktature u Grkoj 1967. i u Chileu 1973. kao i pozitivan odjek to su ga ove diktature nale kod velikih dijelova vladajue klase u kapitalistikim zemljama drastino su predoili aktualnost problema faizma (iako se ove diktature u smislu ovdje razvijenog pojma faizma ne mogu smatrati potpuno faistikima).

Poznate su razorne posljedice faizma za ivotne uvjete radnih masa i odnose meu narodima. Rije je, dakle, o tomu da se istrae drutveni uvjeti i uzroci koji omoguavaju faizam, kako bi se mogle razviti strategije obrane. To pokuava ova knjiga analizom graanskoga drutva, njegovih protuslovlja i njegovih razvojnih tendencija. injenica to je ona prevedena na osam jezika pokazuje kako je velik interes za ovakvo postavljanje pitanja.

Jugoslavenski su narodi osobito trpjeli pod faistikim terorom i istodobno vodili izuzetno herojsku i rtvama bogatu borbu protiv faizma. Time su bitno pridonijeli osloboenju

5

Evrope i osloboenju moje vlastite domovine od faistike vladavine. Zato se osobito radujem to se moja knjiga sada pojavljuje i na srpskohrvatskom jeziku. Ako nije suvie neskromno, ovo bih izdanje posvetio svima onima koji su u Jugoslaviji dali svoj ivot u borbi protiv faizma.

M a rb u rg /Lah n, srpn ja 1977.REINHARD KOHNL

6

Uvod

Ova se knjiga bavi dvjema varijantama graanske vladavine koje su u osobito velikoj mjeri odreivale povijest posljednjih stoljea: liberalizmom i faizmom. U tim analizama stalo nam je do trojega:

Prvo, valja razjasniti kako historijski proces predstavlja cjelinu, da privreda, politika, pravo, teorija drave i filozofija ine samo razliite aspekte istoga drutvenog totaliteta pa stoga ne mogu biti pojmljene iz sebe samih, nego jedino kao dijelovi te cjeline. To zahtjeva kako primjenu specifinih metoda za posebna problemska podruja (politike ekonomije za privredu i svijet rada i njihovu povezanost s politikom, kritike ideologije za^ nastajanje i strukturu ideologija, socijalne psihologije za objanjenje iracionalnih masovnih pokreta kao to je faizam itd.), tako i empirijski utemeljenu teoriju o cjelokupnoj povezanosti drutva.

Drugo, na primjeru graanskoga drutva valja uiniti vidljivima pokretake snage historijskoga procesa. Povijest se ovdje ne shvaa ni kao sudbinska zgoda, ni kao autonomno kretanje ideja, ni kao besmislena igra sluaja, ni kao linearno kretanje naprijed, ni kao proizvod vodeih linosti koje suvereno djeluju, niti kao boanski sud, nego kao proizvod ljudske djelatnosti, kao rezultat prijepora izmeu drutvenih grupa d klasa s razliitim interesima i ciljevima. Razlog tomu to se unato svrhovitosti ljudskoga djelovanja rezultat esto nije slagao s namjerama, nije jedino razliitost ciljeva, nego isto tako i injenica to ljudi nisu znali drutvenopovijesne zakonitosti pa ih, dakle, nisu ni mogli planski i svjesno primijeniti i oblikovati u inte

7

resu zadovoljenja ljudskih potreba. Oni su ipak iako ne svjesno i s ciljem proizveli povijesni proces, koji ne pokazuje samo znanstveno spoznatljive kauzalne veze u pojedinanom nego koj'i takoer u cjelini, unato svojem kompliciranom obliku kretanja, ima odreen smjer koji se u odnosu na ljudski rod (ne u odnosu na svakog pojedinca ili na sve socijalne klase) moe oznaiti kao proces napredovanja: u sukobu s prirodom, dakle, u ivotno nunom radnom procesu, ljudi su se radom izvukli iz ivotinjskoga carstva, to jest radom su sami sebe stvorili ovjekom, razvili svoja orua za rad, svoje sposobnosti, svoje poznavanje prirode dakle svoje proizvodne snage, i postupno prisvojili sebi zbiljnost: praktiki (radom, dakle iskoritavajui i preobraavajui prirodu prema ljudskim potrebama) kao i duhovno (znanou i umjetnou). Mijenjajui svoje ivotne uvjete ljudi nisu mijenjali samo vanjsku nego i unutranju, svoju vlastitu prirodu, a ujedno i oblike zajedikoga drutvenog ivota. S graanskim drutvom proizvodne su snage dosegle tako visoku razinu da je objektivno mogue svestrano zadovoljenje ljudskih potreba. Dodue, istodobno su izuzetno porasla unutranja protuslovlja i opasnosti sve do opasnosti samounitenja ovjeanstva budui da taj sistem ne moe racionalno, planski oblikovati drutveni razvoj prema cjelokupnim drutvenim potrebama (to vrlo zorno pokazuju krize, ratovi, nezaposlenost i inflacija, usporednost bijede i izobilja). Dok su, dakle, poznavanje prirode i ovladavanje prirodom dosegli ranije nepoznatu mjeru, cjelokupni drutveni razvitak jo protjee spontano, u velikoj mjeri nekontrolirano.

Pod treom tokom treba da se pokae zato je to tako, kako se razvijalo graansko drutvo i koje su njegove unutranje tendencije i protuslovlja. Empirijski zajameni prikaz veih sklopova smjera uiniti pojmljivim povijest kao cjelokupni proces, a time spoznatljivim mogunostima sadanjosti. Jedimo je ova ambicija ono to moe utemeljiti razlog opstanka ove znanosti.

8

Prvi dio

Geneza i samorazumijevanje graanskoga drutva: liberalizam

Liberalizam kao cjelovita koncepcija obrazovanja drave, privrede i drutva pripada prolosti. Ali bitni elementi liberalne teorije jo i danas igraju znaajnu ulogu: osnovna prava i podjela vlasti odreuju i ustavne sisteme modernih partijskih drava; privatno vlasnitvo vrijedi kao sastavni dio pravnodravne demokracije, kojega se ova ne moe odrei; neposredno evidentnim ini se shvaanje da individualna sloboda, politika tolerancija i pluralizam miljenja mogu najbolje zajamiti dobrobit cjeline.

Da bi se moglo odluiti koje mjesto liberalizam zauzima u politikom i duhovnom suvremenom polju snaga, valja potraiti njegovo podrijetlo i slijediti njegov ideoloki i politiki razvitak. Nije sluajno to je liberalizam nastao s graanskim drutvom, to je ideoloki odravao njegove mnogostruke preobraaje i do dananjega dana ostao ogranien na graanska drutva Zapada. Analiza prema tomu moe bitno pridonijeti samo- razumijevanju suvremenosti i pokazati njezina radikalna rjeenja ~ faizam s jedne i socijalizam s druge strane kao alternative koje su graanskom drutvu strukturalno imanentne.

PRETPOVIJEST

1. Privredni uspon graanstva

Izmeu 13. i 18. stoljea dogodile su se u Evropi promjene svjetsko-historijskoga znaenja najprije u Italiji, po

l i

tom u Nizozemskoj i Engleskoj, te konano u Francuskoj. Otuda su zahvatile ostale zemlje Evrope. Proirenje vanjske trgovine od 12. stoljea, polazei od gornjetalijanskih gradova, otkriem Amerike i pomorskih veza s Azijom doseglo je potpuno nove dimenzije. Prvi put u povijesti svjetsko se trite ocrtavalo kao realna mogunost. Pljaka Latinske Amerike, trgovina zainima s Istonom Azijom i trgovina robljem ubrzale su razvitak novane privrede i kod trgovake buroazije koncentrirale kapital koji je potom bio od odluujueg znaenja za izgradnju industrije. Prvi put u povijesti ovjeanstva izgubio je zemljoposjed svoj ekonomijski primat to ga je drao od poetka civilizacije.1

Drutveno i politiko ustrojstvo srednjega vijeka poelo se ljuljati. Socioloki gledano, zbio se usporedo s propau feudalnoga plemstva uspon krupne buroazije i postupno odvajanje proizvoaa od njihovih sredstava za proizvodnju, koje je konano vodilo do najamnoga rada kao odreujueg elementa novoga privrednog drutva. Politiki se formirala moderna drava koja je uspostavila jedinstveno pravo i vei privredni prostor, a time je ila naruku daljnjem razvitku trgovine i obrta. Ovaj razvoj valja neto preciznije razmotriti jer je iz njega proiziao liberalizam.

U socijalnom i privrednom ustrojstvu srednjega vijeka dominantnu je poziciju zauzimala zemljoradnja, koja je proizvodila za pokrivanje mjesnih potreba: feudalno je plemstvo raspolagalo najvanijim sredstvom za proizvodnju, zemljom, i tako je vladalo neslobodnim seljatvom. U gradovima, koji su postupno izmicali iz podruja vlasti zemljoposjednika, koncentrirali su se zanatlije i trgovci, koji su bili korporacijski organizirani u ce- hove i gilde i uglavnom su radili za lokalno trite. Nije postojala dravna vlast u modernom smislu. Zadae uprave i pravosua bijahu razdijeljene na razliite privilegirane nosioce - plemstvo, crkvu, gradove. Hegel je stoga govorio o poliarhiji , Hermann Heller o pluralistikom sistemu.2 Dominacija se zem- ljoposjednikog plemstva legitimirala njegovom ^ redarstvenom funkcijom u unutranjosti (uprava i pravosue) i obrambenom funkcijom prema vani (viteke vojske).

Ovaj se sistem raspao prosperitetom trgovine i obrta i koncentracijom krupnijih kapitala u rukama graanstva. Prvim ko

1 E . M andel, M arxistische W irtscbaftstheorie, F ran k fu rt/M . 1968,

str- 114-1 H . H eller, Staatslehre, 3. izd ., Leiden 1963, str. 126.

12

rakom prema pobjedi kapitalistike privrede nad sitnorobnom proizvodnjom zanadija i seljaka moe se smatrati izdavaki sistem: izdavai gradski posjednici kapitala stavljali su na raspolaganje sirovine koje su obraivali formalno slobodni kuni radnici i ponovno ih u obliku gotovih proizvoda prodavali izdavau. Budui da je kapitalom jak izdava mogao i mjerodavno odreivati cijene sirovina, a i zato to je on organizirao prodaju proizvoda, kuni je radnik ubrzo dospio u ekonomijsku zavisnost. Kuna je industrija od 16. do 18. stoljea najvaniji nepoljoprivredni nain proizvodnje u Zapadnoj Evropi sitnim proizvoaima roba najprije oduzela kontrolu nad njihovim proizvodima, a potom i kontrolu nad njihovim sredstvima za proizvodnju.

Usporedo s tim razvila se u 16. stoljeu manufaktura, koja moe vrijediti kao drugi odluujui korak: u radionici jednoga posjednika kapitala okupljen je vei broj zanatlija i neukih radnika koji su ve radili za jednostavnu nadnicu. Poduzetnik je stavljao na raspolaganje kako sirovine tako i sredstva za proizvodnju. S manufakturom je stvorena mogunost da se proizvodnja rastvori u brojne mehanike operacije i da se za to koristi i neobrazovana radna snaga, ene, djeca i starci.

Do sada je proizvoa bio i vlasnik sredstava za proizvodnju i vlasnik proizvoda; sada su proizvoa i vlasnik postale razliite osobe. Proizvod je postao robni kapital, sredstvo za stjecanje novca. Radna je snaga razmjenjivana kao roba. Otuenje najamnih radnika od njihovih sredstava za rad i njihovih rezultata rada, kao i izrabljivanje od strane posjednika kapitala bijae dovrena injenica. Krupna se buroazija poela jasno izdvajati od sitne buroazije (zanatlije i sitni trgovci). Ono po emu se kapitalizam naelno razlikuje od svih predgraanskih drutava jest akumulacija kapitala, tednja onoga to je postignuto i sistematsko ponovno angairanje toga u svrhu proirene proizvodnje3. aik su i visokorazvijena drutva prolosti poznavala jedino potronju svoga bogatstva ili skupljanje blaga. Kapitalistiki princip stalno obnavljane investicijske djelatnosti doveo je k dotada nepoznatom usponu proizvodnih snaga.

Novi je privredni sistem mogao funkcionirati jedino ako se bitno promijeni politiko ustrojstvo feudalno-stalekoga sistema.

3 W . H o fm a n n , G ru n d elem en te d e r W i , 'rc h aftsge se llsc h aft, R h einbeck bei H a m b u rg 1969, str. 49.

13

Na mjesto dosadanje pravne prakse, koja je sukobe izmeu razliitih nosilaca moi rjeavala putem prava jaega i odluivala od sluaja do sluaja prema osjeaju pravednosti i prejudicijima4 morao je stupiti nov sistem prava. Jer, ako kapitalistiki sistem eli racionalno privreivati, on se mora moi osloniti na to da se sudi i upravlja proraunljivo5. Morali su, dakle, biti uvedena pravna pravila, koja su bila pismeno utvrena, pojmovno sistematizirana i na jednak su nain vrijedila za sve. Jedinstvenost i proraunljivost morali su biti njihovi mjerodavni kriteriji.

Tako je na kontinentu dolo do formalne recepcije racionalnoga rimskoga prava. Kodifikacije 1794. Ope zemaljsko pravo u Pruskoj, 1804. Code civil u Francuskoj, 1811. Opi graanski zakonik u Austriji konano su jamile stanovitu pravnu sigurnost u smislu proraunljivosti. U Engleskoj je postignut isti cilj jer je praktino oblikovanje prava bilo u rukama advokata koji su radili u smislu svojih ,/kapitalistikih interesenata6.

Oblik drave, u kojemu se zhio ovaj razvoj, bio je apsolutizam. Moderna je centralizirana drava od 15. stoljea koncentrirala do tada rasprene dravne funkcije suverena. Stajaa vojska i hijerarhijski organiziran inovniki aparat omoguili su kontinuiranu dravnu djelatnost koja je odgovarala stalnom saobraaju roba i vijesti to je u 17. stoljeu proizveo poetke pote i novinstva. Vojna je disciplina pobijedila borbu heroja, plaena birokracija feudalnu honorarnu upravu diletanata. Prijelaz od naturalne privrede na novanu tvorio je materijalnu pretpostavku ove moderne dravne organizacije.

Dravna koncentracija moi u apsolutizmu je na vie naina pogodovala razvitku kapitalistikog oblika privrede: podvrgavanje starih posebnih vlasti stvorilo je vee privredne prostore u kojima su se mogle razvijati trgovina i industrija. Velike uniformirane plaenike vojske sa svojim ve uveliko tipiziranim orujem, koje je obezvrijedilo i konano zamijenilo viteki nain borbe, ve su pruale priliku za masovnu proizvodnju i^ masovni promet, osobito za tekstilnu industriju, industriju eljeza i trgovinu ivenim namirnicama.7 Dvorska i plemika potreba za

* H eller , Staatsleh re, str. 134.5 M . W eber, W irtscbaftsgeschichte, Berlin 1958, str. 240.* M . W eber, Staatssozio logie , Berlin 1956, str. 34.7 U spored i W. Som bart, K rieg und K apitalism us, Miinchen 1913;

W eber, W irtschaftsgeschichte, str. 265.

14

luksuzom vrila je jak poticaj na itav niz industrija8. Mer- kantilistika politika drave, na kraju, sasvim je planski poticala kapitalistiki razvitak s ciljem poveanja politike moi prema vani.9

Apsolutizam je, dakle, predstavljao dravni oblik koji je u bitnim tokama zadovoljio interese graanstva u usponu, ali koji ipak nije mogao vrijediti kao zadovoljavajue rjeenje. I drutveni poredak kao i podjela politike vlasti sadravali su za graanstvo dovoljno razloga da stremi preko apsolutistikog sistema: iako je plemstvo zbog plaenikih vojska izgubio svoju vojnu funkciju, a zbog inovnitva i upravno tehniku, i dalje su postojale staleke granice. Budui da nije obavljalo ni koristan rad niti je plaalo poreze, plemstvo je u oima graanstva, koje je trebalo financirati dravni aparat zajedno s luksuzom visokoga plemstva, bilo parazitski, socijalno suvian stale. Iako je graanstvo u privrednom podruju zaposjelo sve vane pozicije, ono je bilo praktiki iskljueno iz vodstva u dravi i crkvi. Apsolutizam je, dodue, kako bi poveao svoje prihode i mo, svojom merkantilistikom privrednom politikom poticao privatna poduzea, ali je istodobno stalno reglementira- jui posezao u privredni proces. Ograniena pravna jednakost u apsolutizmu, koja je bila u suprotnosti sa stalekim sistemom privilegija, politiki je u prvi mah znaila jedino da svi podanici bez razlike po staleu i rodu nemaju nikakvih politikih prava spram kralja, i da je kraljev zakon vrijedio za sve.

Talko se oblikovala graanska kritika feudalnoga drutvenog ustrojstva i apsolutistike drave, koja se drava moe odrediti kao izraz klasne ravnotee izmeu plemstva i graanstva.10 Ipak, ova se ravnotea uslijed ekonomijskog razvoja morala sve jae pomicati u korist graanstva i konano promijeniti i dravni oblik.

8 W eber, W irtsch aftsgesch ich te , str. 266 . U sp o re d i M . W eber, W irtsch aft u n d G e se llsch a ft, K o ln B erlin

1^64, str. 1 0 40 ; W eber o d re u je m erk a n tiln i sistem k ao sa v e z d r a v e s k ap ita lis tik im in tere sim a (n a istom m jestu ).

H e lle r , Staa ts le h re , str. 136, k o ji o v d je slijed i F r ie d r ich a E n gelsa . D ru k iju in te rp re tac iju (ap so lu tiz am k a o re ak c io n arn a p re v la s t p lem stva ) d aje L eo K o f le r (Z u r Lesch ich te d er biirgerlich en G e se llsch a ft, N e u w ie d Berlin 1966, str. 416 . i d a lje ) . N a su p ro t tom u E rn st B lo ch : A p so lu tiz a m je u interesu kru p n e b u r o az ije . . . s lom io lok a ln e , sta le k o -fe u d a ln e p o retke ; on im a p o tp u n o g ra a n sk u fu n k c iju ( N a tu rr e c h t u n d m ensch- liche W iirde, F r a n k fu r t /M . 1961, str. 62).

15

2. Duhovna ofenziva: prosvjetiteljstvo

Privrednoj ogranienosti i sputanosti srednjega vijeka odgovarala je duhovna ogranienost. Autoritet crkve, koji je duhovno podupirao drutveni i politiki poredak, nije trpio nikakvo odstupanje. Ali s raspadom korporativnih i feudalnih veza u privredi poljuljali su se i uobiajeni duhovni i politiki autoriteti. Emancipatorski pokret napredujuega graanstva naao je svoj teorijski izraz u prosvjetiteljstvu.

Duhovna je ofenziva morala prvo raspraviti s crkvom i njezinim naukom. Religija je pri tom mogla biti drukije protumaena i prilagoena potrebama graanske klase razvojni smjer koji je kulminirao u kalvinizmu ili naelno opovrgavana i zamijenjena svjetonazorom utemeljenim u umu i znanosti: tomu je teio racionalizam. Drugo, valjalo je napasti socijalne privilegije plemstva i politiku vladavinu feudalno-stalekih vlasti kao i apsolutne monarhije, pokazati ih kao neutemeljene. Teorijski instrumentarij za to djelomino su pruali antiki filozofi, djelomino moderne znanosti, koje su se znatno razvile od 15. stoljea.

Napad se provodio u razliitim etapama i s razliitom dos- ljednou ve prema posebnim uvjetima pojedinih zemalja i prema privrednoj poziciji moi graanstva. Tako je nastalo mnogo pokuaja rjeenja, kojima se eljelo uspostaviti kompromis izmeu feudalno-monarhistikog poretka i graanskih snaga, a koji su time izraavali da graanstvo jo nije bilo dovoljno snano da zahtijeva svu mo. Ali ovaj se smjer svagdje mogao prepoznati. Principu tradicije prosvjetiteljstvo je suprotstavilo princip uma, boanskoj milosti i stalekim privilegijama racionalno prirodno pravo, koje je svakom ovjeku kao takvom podavalo odreena prirodna prava. Svaka institucija i svaka dravna mjera trebala se sada opravdati pred sudakom stolicom uma. Svrha drave vie nije trebala biti boji plan spasa ili slava monarha nego ovozemaljska dobrobit graana. Posljednja je konsekven- cija ovoga shvaanja moralo biti da sami graani vre politiku vlast.

Ve je kalvinizam oigledno artikulirao interese graanstva. On .je, s jedne strane, nastavljao ideje o pravu na otpor i o narodnom suverenitetu to su ih razvile stanovite sekte, preuzevi time jedan moment egalitarne demokracije. S druge je strane njegovo uenje o predominaciji obznanjivalo da privredni us

16

pjeh izraava boansku milost i izabranost. To je nije znailo samo objavu rata feudalizmu i zahtjev za ravnopravnou uspjenog poduzetnika s plemenitim gospodarom, nego i opravdanje drutvenih privilegija posjednikoga graanstva nasuprot zahtjevima najamnih radnika. Ovaj e vid kalvinizma jo trebati propitati u vezi s drugim ideologijama opravdanja posjednika.11

Racionalistiko uenje o prirodnom pravu, koje je u 17. stoljeu izraslo u znanstvenu mo, otrije je i dosljednije napadalo stare sile. Prema srednjovjekovnom crkvenom nauku, zemaljski je hijerarhijski poredak odraavao poredak na nebu. Taj je poredak, dakle, odgovarao Bojoj volji i bio je nepovrediv. Svatko kralj, seljak ili prosjak treba preuzeti ulogu koju mu je dodijelila boanska mudrost. Poglavarstvo od kralja nadolje do zemljoposjednika vrijedilo je kao vladavina po Bojoj volji kojoj je svatko duan poslunost. Dodue, teoloko je prirodno pravo Tome Akvinskoga obvezivalo vladajue na pravednost, ali se ipak radi o pravednosti u smislu suum cuique, o proporcionalnoj, a ne o egalitarnoj pravednosti, dakle o principu: svakom prema njegovu staleu. I rije ije o patrijarhalnoj, mecenskoj pravednosti, o daru odozgo koji je usporediv s boanskom milou. Ovo miljenje pretpostavlja poglavarstvo koje daruje i govori vaoj savjesti da je neprijatno 12.

Nasuprot ovoj ideologiji opravdanja formiralo se od 16. stoljea racionalistiko prirodno pravo, uenja kojega su poivala na tri naela:

1. Politiku vladavinu ne treba svoditi na volju Boju, nego na sporazum ljudi.

2. Pravni i dravni poredak trebaju kao to su jo stoici zahtijevali sluiti svrhama ljudske dobrobiti i odgovarati naelima uma.

3. Postoje uroena ljudska prava koja mora respektirati svaka dravna vlast.

Dodue, iz ovih su se naela dale izvesti sasvim razliite konsekvencije. Ve je Epikur uio da dravu valja shvatiti kao ugovor. A ugovori se mogu otkazati. Upravo je ovu toku sada istakao Althusius: vlast pripada ponovno narodu ako se vie ne vri u njegovu korist. Time je narod definiran kao su-

11 U sp o red i o tom u W eber, W irtsch aftsgesch ich te , str. 313. i d a lje , te K o fle r , str. 316. i d a lje .

12 N atu rrec h t, str. 53.

2 Oblici graanske vladavine \~j

AmilaHighlight

veren, a vladar kao njegov izvrni organ. Ovo uenje o narodnom suverenitetu see, dodue u kasni srednji vijek, ali je politiku snagu zadobilo tek pomou graanskih hugenota, kojima se Althusius osjeao privrenim. Nizozemac Grotius izveo je na primjeru prava naroda sistem koji je trebao biti utemeljen iskljuivo pomou uma. Za svoje vaenje nije mu bila potrebna ni dravna vlast niti boanska volja. Spinoza i Thomasius proklamirali su pravo na slobodu vjerovanja i savjesti, koje je ve u klici sadravalo ostala ljudska prava. Thomasiusovo uenje nije ostalo tako apstraktno kao ono mnogih drugih zagovornika prirodnoga prava: njegova borba protiv procesa vjeticama, lomaa i boanskih presuda na muenja znaila je ve odluno politiko zauzimanje stava.13

Engleski teoretiar Hobbes (1588 1677) pokazuje kako je uenje o dravnom ugovoru moglo biti izvrnuto u korist postojeega sistema vladavine: u prirodnom stanju ovjek je ovjeku vuk. Da bi zajedniki ivot meu ljudima po prirodi zlima uope bio mogu, pojedinci odstupaju svoja prava jednom jedinom kojemu stalno duguju pokornost za volju zajednike sigurnosti i unutranjega mira. Iako je time apsolutizam bio opravdan, Hobbes ipak nipoto nije teoriju vratio slavljenju boanske milosti. Ona vladaru drave, istinski prirodnopravno, uzima svaku svetost, ona ga naprotiv denuncira kao preostaloga vuka . . ., kao neman14. Antifeudalna tendencija u Hobbesa je isto tako oigledna kao i uvanje graanskih interesa. Slobodu kupovanja i prodaje ili dirugih uzajamnih ugovora15 ine smije moi povrijediti ni vrhunska betija16. Otuda se ini sasvim primjerenim odrediti Hobbesovu teoriju kao autoritarnu vladavinu nad graanstvom u korist graanstva1 . Radikalno pesimistiko tumaenje ljudske prirode u ovoj teoriji i sve- odreujua elja za jakom dravnom vlau koja jami mir i poredak svode se na doivljaj engleskoga graanskog rata koji je dugo muio zemlju. Upravo stoga proglaava Hobbes religiju privatnom stvari, u koju se vjerski neutralna drava ne treba mijeati sve dok ova sa svoje strane ne zadire u politiku sferu.

13 Isto , str. 66. i dalje .14 Isto , str. 60.15 L eviath an , kn jiga II , p o g lav lje 21.16 Bloch, N aturrech t, str. 62.17 W. Euchner, D em okratietheoretische A spekte der politischen

Ideengeschicbte, u : Politikw issenschaft. Eine Einfiihrung in ihre Probleme, izd a li G . K ress i D . Senghas, F ran k fu rt/M . 1969, str 54.

18

Ve jednu generaciju kasnije razvio je John Locke (1632 1704) svoju teoriju koja je izraavala graanski privredni polet, optimizam napretka i politiki zahtjev za vlau. Locke vidi prirodno stanje kao graansko drutvo strukturirano privatnim vlasnitvom, novanim prometom i razmjenom roba 18. Da bi se sprijeila zloupotreba vlasti, ona mora biti podijeljena: zakonodavstvo mora izlaziti iz naroda, izvrna vlast treba biti u rukama monarha. I u ostalomu Lockeova je teorija obiljeena (kompromisom s postojeim silama: drava dodue jami religijsku toleranciju, ali ona ipak ne vrijedi za ateiste i katolike! Religijske dogme treba dodue odbaciti, ali ne i priznati Boga kao prvi uzrok (deizam). U ovom se kompromisu s monarhijom i protestantizmom, koji kompromis isto tako ima optimistiki karakter, odraava posebni poloaj engleskoga graanstva, koje je, dodue, s jedne strane jo moralo dijeliti vlast sa starim vlastima, a s druge je strane imalo dobre izgleda da stalno poboljava svoju poziciju moi.

Uenje o drutvenom ugovoru, koje povezuje sve predstavnike klasinoga prirodnog prava od Altusiusa do Rousseaua, ne tvrdi da su drave historijski nastale ugovorom, nego smjera na njihov legitimitet: neka je dravna vlast jedino onda pravna ako moe biti miljena kao rezultat ugovornoga dogovora, ako dakle poiva na suglasnosti svih na koje se odnosi. Predodba da pojedinci ugovorom osnivaju dravu koja odgovara naelima uma i slui dobrobiti svih odgovarala je kako iskustvenom svijetu graanstva, tako i tada suvremenoj znanosti. Poslovne su veze i radni odnosi formalno poivali na ugovorima meu pojedincima. Prirodno sta-nje kako ga prikazuje Hobbes slii modelu perfektnoga drutva konkurencije u kojemu je svaki . . . prinuen mehanizmom sistema na akumulaciju moi, ukoliko ne eli propasti 19. Kao to je fizika prikazivala tijela kao sumu atoma, tako su Hobbes i Spinoza rastvorili drutvo u iste pojedince.20 Prilikom konstrukcije drave prema naelima uma posluile su kao uzor matematika i geometrija (Hobbes se, na primjer, izriito pozivao na Galilejevu metodu). A vjeno vaea prirodna prava, koja su suprotstavljena feudalnoj i apsolutistikoj proizvoljnosti, oito su podraavala prirodne zakone fizike jed

18 W . E u chner, str. 53.19 Isti, str. 51.10 G . G u rv itch , G rttn dziige d er S o z io lo g ie d es R ech ts, N e u w ied 1960,

str. 52.

19

nako kao i zahtjev za zakonitou, oito su podraavala prirodne zakone fizike jednako kao i zahtjev za zakonitou, koji je dodue istodobno sluio graanskoj potrebi za kalkulacijom.

Time dodue jo nisu bili izriito proklamirani narodni suverenitet, politika i socijalna jednakost, ali je to bila posljedica ovoga miljenja. Dakako: ve u teolokom prirodnom pravu Tome Akvinskoga vrijedili su sloboda, jednakost i ak zajedniki posjed kao kranski ideali, ali su se tamo zbog istonoga grijeha pojavljivali kao neostvarivi. Tako su rad, vladavina i socijalna nejednakost prikazani kao kazna i okajanje, i time opravdani. Ali im je nastala vjera u prvi grijeh, Boga i pravednost u onostranosti, morali su ovi kranski ideali tjerati na ozbiljenje u ovostranosti i time dobiti razornu politiku snagu. Proklamacija unutarnje slobode" koja se potpuno mirila s vanjskim ropstvom tako jo kod Luthera mogla je biti samo prijelazni stadij.

U ustancima sitne buroazije u gornjetalijanskim gradovima u 14. 15. stoljeu, u njemakim seljakim ratovima u 16. stoljeu i kod levellera", izjednaivaa , za vrijeme engleske revolucije sredinom 17. stoljea, pokazale su se tendencije koje nisu zahtijevale samo unutranju nego i vanjsku zbiljsku slobodu, tendencije koje nisu kritizirale jedino pravnu nejednakost feudalne staleke drave i socijalnu nejednakost graanskoga drutva. Program levellera" narodni suverenitet, ukidanje monarhije, ope pravo glasa, odvajanje drave od crkve bio je ve jasno usmjeren prema egalitarnoj demokraciji i time je ve upuivao preko liberalizma. Cromwell je imao muke da ugui ustanak.

Ove tendencije ranoga graanskog razdoblja nalaze svoje teorijsko ispunjenje u Rousseauu. Njegov je Contrat social" (1762) postao biblijom jakobinaca, najdosljednije grupe francuskih revolucionara. Rousseau je narodni suverenitet proklamirao kao prirodno pravo, a taj se suverenitet isto tako ne moe napustiti kao ini individualna sloboda pojedinca. Pojedinac se ne predaje nikakvom predstavnitvu bilo putem vladara ili putem parlamenta nego iskljuivo volente gnrale, zajednikoj volji. Vlada je samo izvrni organ narodne volje i stalno je podlona njezinu raspolaganju. Privatno se vlasnitvo kao kod svih predstavnika racionalistikoga prirodnog prava ubraja meu ljudska prava (ni Rousseau, dakle, naelno ne dovodi u

20

sumnju klasni interes graanstva); ipak, on je suvie velike razlike u imetku smatrao opasnima.

Tako su se tokom triju stoljea, od renesanse do francuske revolucije, pripremali laicizam i sekularizacija, sveopi individualizam i liberalizam, pretpostavke egalitarne demokracije i kapitalistike robne privrede21. Pri tom je borba protiv apsolutizma voena vrlo razliitom dosljednou. Neki su autori ostali pri apelu na apsolutizam da uvaava naela uma (prosvijeeni apsolutizam ). Drugi su se pozivali na neispoljiva ljudska prava, kako bi despotsku samovolju drali u stanovitim granicama. Istu je svrhu imala teza da su zakoni openita pravila koja su na jednak nain obvezatna za sve, pa obvezuju i dravnu vlast. Ovi su apeli boraca protiv vladara i fiziokrata ipak ostali nedjelotvorni, sve dok graanstvo nije samo raspolagalo politikim sredstvima moi da ih ostvari. Tako su Locke i Montesquieu interpretirajui poloaj tadanje Engleske formulirali naelo podjele vlasti, ime je putem legislative proklamirano pravo sugovornitva graanstva prilikom politikog oblikovanja. Narodni suverenitet sklapa s apsolutizmom kompromis u konstitucionalizmu22 koji je usporediv s dananjim zahtjevima sindikata za suodluivanjem . Tek je Rousseau u svojoj teoriji priveo dosljedno kraju razvoj od apsolutne monarhije preko suodluivanja unutar monarhije do samoodreenja u demokraciji. Da bi se iste konsekvencije proizvele u praksi, bile su svakako potrebne estoke politike borbe, budui da vladajui nisu htjeli dobrovoljno napustiti svoje pozicije (i jo ih se nikada nisu dobrovoljno odrekli).

3. Politika ofenziva: graanska revolucija

Politika ofenziva graanstva protiv feudalnoga plemstva i apsolutizma dogodila se u pet inova, od kojih dva prva

Italija i Nizozemska imaju znaaj predigre, dok je u tri glavna ina Engleska, Amerika i Francuska roeno gra- ansko-liberalno drutvo koje je za sebe stvorilo primjerene dravne oblike i pravne sisteme.

21 H e lle r , S taa ts le h re , str. 111.H . H e lle r , P o litisch e Ideen k re ise d er G e e en w art, B re slau 1926,

str. 49.

21

Emancipatorski je pokret graanstva najprije dospio u stadij otvorene politike borbe u talijanskim gradovima, koji su cvjetali od 12. stoljea. Ovdje se radilo, prije svega, o osloboenju od apsolutne vladavine cara, a potom od domaega feudalnog plemstva. U veini gradova nametnule su se dakako oligarhije ili nasilne vladavine. Ali u Firenci uspjelo je oko 1300. uspostaviti republiku s izrazito demokratskim crtama, svrgnuti plemstvo i osloboditi seljake. Tek u 14. stoljeu, kad se krupna buroazija poela jasnije odvajati od sitne buroazije, i ovdje je nakon estokih borbi (1878) oligarhija dospjela na vlast. Dominiralo je nekoliko bogatih obitelji, meu kojima su konano Medici zadobili vodstvo i nakon kratke meuigre jedne malograansko-demokratske republike (oko 1300) uspostavili apsolutnu vlast. Dakle, za renesanse je graanska demokracija mogla samo privremeno zauzeti vlast.

Drugim se dijelom predigre moe smatrati oslobodilaka borba graanski odreene, kalviinizmu privrene Nizozemske protiv vladavine panjolskog apsolutizma i katolike inkvizicije, koja je 1609. zavrila pobjedom Holanana. Doba procvata Nizozemske koje je time zapoelo poivalo je na jakoj poziciji nizozemskoga graanstva u svjetskoj trgovini, koja se pozicija (prema unutra) oitovala kao krupnoburoaska, jako religiozno-kalvinis- tiki izraena oligarhija, koja je meutim u velikoj mjeri jamila prosvjetiteljstvo i toleranciju.

Od sredine 17. stoljea Engleska, koja se brzo uspinjala, potisnula je u stranu Nizozemsku. Njezina je pozicija moi bila trajnija i solidnija zato to nije poivala jedino na trgovini i na kolonijalnom izrabljivanju nego u sve veoj mjeri na industrijskoj proizvodnji. Iz dvaju razloga nalazila se Engleska u posebnom poloaju spram zemalja kontinenta, koji je poloaj postojano odreivao njezin politiki razvitak.

Prvo, engleska je industrija uspjela izboriti znaajnu prednost, koju je Njemaka dostigla tek krajem 19. stoljea. Industrijalizacija je ubrzala urbanizaciju zemlje i zajedno s trgovakim vezama, koje su bile rairene po cijelom svijetu, i s visokim kolonijalnim profitima jaala poziciju graanstva. Dodue, englesko je plemstvo zadralo svoju poziciju moi na selu, budui da ono nije raspolagalo samo nunim zemljoposjedom nego je vladalo i samoupravom ; ipak, osobito je sitno provin

22

cijsko plemstvo u sve veoj mjeri sudjelovalo u trgovakim i bankarskim poslovima i time se prilagodilo graanskim oblicima stjecanja i ivota. A krupna buroazija, koja je ovladala gradskim sektorom, vidjela je u plemikim oblicima ivota svoj drutveni uzor i teila je da isto tako postigne plemiki naslov i gospodarsko sjedite. Tako je dolo do djelominoga stapanja izmeu plemstva i krupne buroazije u gentry . Ovo je stapanje omoguilo zajedniku frontu nasuprot apsolutistikim ambicijama krune.

Drugo, kralju u Engleskoj nije uspjelo razvlastiti stalee i uspostaviti stabilnu apsolutistiku vladavinu. Ovakvi su pokuaji okonani 1649. pogubljenjem kralja i 1689. jasnim politikim porazom monarhije. Time je otvorena mogunost da se feudalno staleko predstavnitvo tokom 18. stoljea postupno preobrazi u graanski parlament, koji je za liberalne teoretiare kontinenta od Montesquieua do Rottecka postao praktikim, iako vrlo idealiziranim i otuda esto precijenjenim uzorom. Naime, u prvi je mah u parlamentu bila predstavljena samo gornja drutvena klasa i tek je tokom 19. stoljea izborno pravo postupno proireno na srednju buroaziju. Ope je izborno pravo uvedeno tek 1918.

Ipak su se ve razmjerno rano mogla provesti brojna pravno- dravna i liberalna naela: politika opozicija, koja je do tada bila mogua jedino kao pokuaj nasilnoga promicanja interesa u oblicima fronde i graanskoga rata , poprimila je nakon 1688. godine oblik trajnog prijepora izmeu vlade i opozicijske partije23. Iz prolaznih koalicija poslanika sa slinim miljenjima obrazovale su se postupno frakcije i partije s vrstim lanstvom. Istodobno je ukinuta i pretcenzura za novinstvo. Godine 1771. konano su parlamentarne rasprave postale dostupne javnosti, ime su stvorene stanovite mogunosti nadzora putem javnoga mnijenja, koje je javno mnijenje predstavljalo obrazovano graanstvo.

Graanski je emancipatorski pokret dosegao nov stupanj u oslobodilakoj borbi Amerike protiv engleske kolonijalne sile. Ovdje su prvi put u Bill of Rights of Virginia (1776) i u slijedeim deklaracijama ostalih amerikih drava obznanjena opa

23 J . H a b e rm a s, S tru k tu rw a n d e l d e r O ffe n tlich k e it, N e u w ie d 1962, str. 75. i d a lje .

23

ljudska prava.24 Do tada je dravno pravo znalo samo pravo dravnih poglavara, privilegije stalea, povlastice pojedinih ili odreenih korporacija i odreene dunosti drave prema njezinim podanicima, ali nije poznavalo istaknute pravne zahtjeve pojedinaca25. Dok se kod Magna Char ta (1215), u aktima Habeas Corpus (1679) i Bill of Rights (1689) u Engleskoj radilo samo o ustupcima to ih je vlada dala povlatenim grupama ili openito podanicima, koje koncesije, dakle, jo nisu razarale sistem korporacija i povlastica feudalne staleke drave, Bill of Rights of Virginia govorio je o tomu kako su svi ljudi roeni jednaki i slobodni, te kako imaju odreena neotuiva prava koja im jame ivot, vlasnitvo, slobodan razvoj i politiko suodlu- ivanje. Zahtjevi su racionalistikoga prirodnog prava time uzdignuti do obvezatnih naela dravnoga djelovanja koja su naela obvezivala i zakonodavce. Istodobno narodni je suverenitet priznat bez ikakva ogranienja. Sva vlast pripada narodu i dosljedno tomu iz njega se izvodi.26

Naredni i za daljnji razvoj Evrope najznaajniji in dogodio se u Francuskoj. Ovdje su monarhistiki apsolutizam i drutvena povlatenost parazitskoga svjetovnog i duhovnog plemstva poprimili osobito ekstremne oblike. Financijsko je graanstvo moglo ostvariti stanovit utjecaj jedino putem najviih sudova, parlamenta . Dodue, bogati su se trgovci mogli uzdignuti do plemstva, ali su time istupili iz privrednoga ivota; u Francuskoj nije bilo mogue stapanje graanstva i plemstva kao u Engleskoj. U toj je situaciji bio potreban politiki prevrat kako bi se uspostavila politika vladavina graanstva. Proces koji se u Engleskoj povlaio vie od sto godina, u Francuskoj je bio zbijen u nekoliko godina. Pa iako se nije mogla odrati brzo dosegnuta visina revolucionarnoga razvitka, iako je revolucija bila poraena a smijenilo ju je krupnoburoasko i konano mo- narhistiko razdoblje restauracije, irenje se njezinih ideja u Evropi vie nije moglo zaustaviti.

Godine 1789. prevladan je feudalni sistem, ukinute su staleke povlastice i obznanjena ljudska i graanska prava , to

14 U spored i o tomu prije svega G . Jellinelc, D ie Erkldrung der M enschen- und B iirgerrechte, u : Z u r G eschichte der Erkldrung der Men- schenrechte, izdao R . Schnur, D arm stad t 1964, str. 1 77; usporedi takoer G . O estreich, Geschichte der Menschenrechte und G rundfreiheiten im Um- riss, Berlin 1968; obo jica iskljuu ju drutvenopovijesnu dim enziju.

Je llin ek , Erkldrung, str. 2. U stav V irgin ije, l. 2.

24

je trajno, do dananjeg dana, utjecalo na ustave svih graanskih demokracija. Godine 1790. ukinuto je nasljedno plemstvo, nacionaliziran krupni crkveni posjed i dozvoljena njegova prodaja; duhovnici su postali dravnim inovnicima. Ustav od 1791. proglasio je Francusku konstitucionalnom monarhijom i uzdigao posjedniko graanstvo posredstvom cenzusnog izbornog prava predstavnikog sistema do odluujue politike snage. Godine 1792. uvedeno je ope izborno pravo glasa (iz kojega su bili iskljueni jedino sluge kao ovisne osobe) i zakljueno ukidanje monarhije. Godine 1793. pogubljen je kralj koji je s monarhijama Evrope konspirirao protiv revolucije. Novi ustav, to ga je u velikom govoru obrazloio Robespierre, jamio je: ope i jednako pravo glasa, neposredno narodno zakonodavstvo, opi odgoj, brigu za nezaposlene i nesposobne za rad. Ovdje su obznanjena naela koja su ve transcendirala liberalizam i tek su djelomino realizirana u modernoj socijalnoj dravi.

Genijalna parola koja potjee iz tog vremena: ,,sloboda jednakost bratstvo saimala je kratko i jasno naela cjelokupnoga graanskog emancipatorskog pokreta i nije sluajno zadobila svjetsku slavu. S pravom je trijumfirao Antoine de Con- dorcet, predsjednik Nacionalne skuptine: Nespretnost francuske vlade ubrzala je revoluciju, filozofija je usmjerila njezina naela, narodna je sila razorila sve zapreke koje su mogle koiti njezino kretanje.27 Krupna je buroazija dodue uspjela 1794. prekinuti ovaj proces i pobijediti demokraciju, ali vie nije mogla potpuno iz svijeta izbrisati njezine rezultate. Pod utjecajem francuske Deklaracije o pravima ovjeka i graanina drave preuzeti su gotovo u sve ustavne povelje ostalih kontinentalnih drava slini katalozi prava28. Niz je revolucionarnih pokreta (1830, 1848, 1871, 1918) gonio da se ozbilje ljudska prava i konano je u veini evropskih zemalja odstranio feudalne strukture vlasti.

Graanske su revolucije uklonile zapreke koje su stajale na putu punoga razvitka kapitalizma: kmetstvo, kuluk i druge feudalne veze, stroge cehovske i zanatske granice u gradovima, pravnu i privrednu rasprenost, carinske granice u unutranjosti, po-

A . de C on d o rce t, D ie F o rtsch ritte des M enschengeistes, c itiran o Prm a O . H . v . d . G ab le n tz , D ie p o litisch en T h eorien seit d er arnerikan i-

2y n a^ ^ n^ k e it s e r k ld r u n g , 3. izd ., K o ln O p la d e n 1967, str. 72.M Je llin ek , E rk ld ru n g , str. 2.

25

vlastice drutveno suvine plemike kaste29 i monarhiju koja se oslanjala ma plemstvo. One su uspostavile nov dravni, privredni i drutveni poredak koji se temeljio na slobodi ugovora i obrta, na slobodi seljenja i jamstvu privatnoga vlasnitva, a koji je u povijest uao kao liberalizam .

S L I K A S V I JE T A K L A S I N O G A L IB E R A L IZ M A

Iako su vrijeme, metoda i intenzitet konflikata izmeu graanstva i feudalno-apsolutistikih vlasti, a prema tomu i duhovno oblikovanje liberalne ideje u pojedinim zemljama, biti ve prema posebnim uvjetima razliiti, pa iako ova ideja nije ozbiljena svagdje u istom stupnju, ipak se moe opisati sistem predodaba i institucija, koji oznaav aliberalizam u smislu realno- tipinoga modela.

1. Ideja napretka

Lako je razumjeti to neka drutvena klasa u usponu, kao to je to buroazija, razvija optimistiko tumaenje ne samo svoje drutvene uloge nego i svijeta openito. Prema tomu, temelj liberalnoga pogleda na svijet ini uvjerenje da povijest nije besmisleno gore-dolje, nego da predstavlja umni razvoj prema viemu, da ovjek ne ui samo sve bolje vladati prirodom, nego da e i razvitak ljudskoga drutva podvrgnuti zahtjevima uma i usmjeriti ga na sreene putove. Budui da ovjek po prirodi vrijedi kao dobar i sposoban za usavravanje, radi se o tomu da mu se prue slobodne mogunosti razvitka. U temeljnu koncepciju libe-

Em m anuel Sieves, jedan od vodeih teoretiara francuske revolucije, kae o tom u: Ip a k nije dovo ljno to je pokazan o kako povlateni, d aleko od toga d a budu korist za naciju, m ogu za niu biti jedino slabost i te ta ; dapae, m ora se jo d o k azati d a se plem iki stale ne uk lapa u drutveni organ izam , d a on m oe biti teret nacije, ali ne moe tvoriti jedan njezin d io . N ared n i odlom ak iz istoga spisa pokazu je kako se borba pro tiv priv ilegija p lem stva povezivala s opravdavan jem posjednikoga g ra an stva : P o red v ladav in e aristokracije ko ja u Francuskoj rasp olae sv ime i onoga feudaln og p razn o v jerja koje jo pon iava duh najopenitijega postoji jo jedan u tjecaj v lasn itva . O va j je utjecaj prirodan i ja ga ne prok lin jem . (E. Sieys, W as ist der dritte Stan d , citirano prem a v. d. G ablen tz, str. 70).

26

ralizma pripadaju optimizam i humanizam isto kao i nauk o prirodnim pravima i prirodnoj jednakosti ljudi. Kao primjer za ovaj optimizam napretka usmjerenog slobodi i humanizmu neka bude citiran Antoine de Condorcet, predsjednik revolucionarne francuske Nacionalne skuptine: on je bio uvjeren da usavravanju ljudskih sposobnosti nije postavljena nikakva granica, da je ovjekovo savrenstvo doista bezgranino, da napredovanja ovog usa< vravanja nezavisno od svih sila koje bi ih mogle zaustaviti nemaju nikakve druge granice osim trajanja zemaljske kugle na koju nas je bacila priroda30. Ni Kant nije sumnjao u to da je ljudski rod u cjelini doista u naem vremenu, u usporedbi sa svim prolim, znatno moralno uznapredovao do samoga dobra31. Ovaj je humanistiki optimizam napretka obiljeavao i filozofiju povijesti onoga razdoblja. Voltaire i Montesquieu uili su kako se istinska povijest ne izraava u ratovima i diplomatskim dogovorima, nego u napretku umjetnosti, zakona i obiaja.

2. Drutvo i privreda

Budui da je graanstvo moglo svoj uspon ustvariti jedino u borbi protiv feudalnih i korporativnih veza staleke drave, te protiv apsolutistike policijske i vojne drave, ono je moralo kao protupoziciju proklamirati ekstremni individualizam. Ovaj se obrat moe jednako pokazati u filozofiji i ekonomiji. Individuum i njegova dobrobit izlazite su svih razmiljanja i cilj svake politike. Drava i drutvo konstituiraju se polazei od njega.

Graanstvo je ovu borbu protiv plemstva i apsolutizma vodilo u ime ovjeanstva, s pretenzijom da slui dobrobiti svih. Jamstvo je tomu trebao pruiti liberalni privredni sistem. Ve SIJ francuski fiziokrati, s osobitim obzirom na poljoprivredu, razvili uenje da individuum mora biti gospodar svojih vlastitih privrednih interesa kako bi se mogla dogoditi harmonina raspodjela djelatnosti i bogatstva. Zadatak je drave odstraniti sve zapreke koje bi se suprotstavljale ovom prirodnom poretku. Engleska je ekonomija dalje razvila ovu teoriju prenijevi je i na industrijsko podruje. Privreda da e se razvijati primjereno prirodnim zakonima na dobrobit svih ako ju se prepusti njoj samoj.

C on d o rce t, F ortsch ritte , c itiran o p rem a v. d . G ab le n tz , str. 71.Im m an u el K a n ts W erke, izd a o E . C ass ie rer , B erlin , sv . V I, str.

394, c itiran o p rem a H a b e rm a s.

27

Ako bi svatko teio vlastitoj dobiti, a da o tomu ne pravi dogovore s drugima to znai pod uvjetom slobodne konkurencije , time bi ujedno najbolje sluio zajednikoj dobrobiti svih.

A ovi su uvjeti ispunjeni jedino ako svaki nuditelj sam proizvodi svoje robe i, obratno, ako svaki radnik posjeduje sam svoja sredstva za proizvodnju32. Liberalna ekonomija, dakle, pretpostavlja drutvo sitnih proizvoaa. Ekonomijska se mo svakoga posjednika robe predstavlja unutar odreenoga poretka veliina u kojemu ona ne moe vriti nikakav utjecaj na mehanizam cijena i, dosljedno tomu, nikada ne moe postati djelotvorna kao mo nad drugim posjednicima roba.33 Izjednaavanje ponude i potranje, to jest funkcioniranje privrede osloboeno kriza, trebalo je pod danim uvjetima nuno proizii. Robna proizvodnja subjektivno anahina, objektivno skladna.34 Harmoniko je us- klaenje interesa trebalo uslijediti i u meunarodnom mjerilu kad bi se slobodnom trgovinom i ukidanjem carina odstranile umjetne zapreke prirodnim privrednim zakonima.

k ( J 0 { ^

J A r ^Stav se liberalizma prema dravnoj vlasti objanjava iz bor

bene situacije u kojoj se nalazilo graanstvo u usponu prema apsolutnoj dravi. Da bi moglo potpuno razviti sve energije u podruju drutva, graanstvo je moralo zastupati to je mogue dalekoseniju racionalizaciju i pravno ogranienje s tendencijom potpunog ukidanja apsolutne dravne vlasti.

Prosvijetiteljsitvo je razorilo temelj legitimnosti srednjovjekovne drave, vjerovanje da je dravna vlast ovlatena djelovati po nalogu i u ime Boga. Drava je sada vrijedila kao ljudska ustanova koja je svoju legitimnost izvodila iz volje naroda i^ stoga se mora brinuti za njegovu ovozemaljsku dobrobit. Kralj vie nije stajao iznad drave kao Boji zastupnik, nego kao mandatar naroda u dravi, koju vie nije mogao tretirati kao bilo koje imanje, kao svoje vlasnitvo.

Kod junonjemakog liberala Karla von Rottecka stoji: Vlast vladara koja potjee neposredno od Boga mistina je i zastarjela i unato svim nastojanjima legitimista razumu zre

31 H aberm as, str. 100.33 Isti, str. 94.34 Isti, str. 101.

3. Drava i pravo

28

lih nacija zauvijek neprihvatljiva ideja. Nije odrivija ni ideja o nasljednom vlasnitvu nad zemljom koja hrani cijele narode; a ideja posuena iz patrijarhalnoga stanja plemena pod oinskom vlasti ili pod vlasti oca domovine predodba je koja pripada samo poeziji. Napokon vlast uope, ne postavljajui nikakvu drugu osnovu osim sebe same, nije nikakav temelj pravnoga odnosa. Da bi se dravnom udruenju dala pravna osnova i znaenje, ostaje dakle izriit ili preutan ugovor, naime drutveni ugovor. Otuda slijedi: Dravna je vlast drutvena vlast, prema tomu vlast koja proizlazi iz cjeline i prema ideji trajno pripada toj cjelini, to jest, ona nije nita drugo nego ukupna volja lanova drutva, djelotvorna u krugu odreenom drutvenim ugovorom.. Ovdje dakle nije rije ni o kakvoj vlasti gospodara, o vlasti koja proistjee iz prava vlasnitva ili neposredno s neba; nije takoer rije o patrijarhalnoj vlasti, nije uope rije ni o kakvoj vlasti koja se temelji na nekoj drugoj osnovi osim na drutvenom ugovoru.35

A Kant je nadovezujui se na Rousseaua argumentirao: ,,A javni zakon, koji svima odreuje ono to im je pravno doputeno ili nije doputeno, in je javne volje iz koje polazi sve pravo i koji dakle sam ne smije modi nikome uiniti nepravdu. U tu svrhu nije mogua ni jedna druga volja osim volje cijeloga naroda (budui da odluuju svi o svima, a time svaki o sebi samome).36

Konkretno, graanstvu se u prvi mah radilo o tomu da samo dobije u ruke zakonodavstvo kako bi podjelom vlasti oslabilo vladarsku mo. Ovo je konstitucionalno rjeenje moglo dakako Predstavljati samo prijelazni stupanj. Unutranja logika liberalne ideje kao i drutvena nunost morali su voditi do podvrgavanja egzekutive narodnom predstavnitvu i time odstranjenju monarhije, kako bi dravu sile preveli u pravnu zajednicu koja je ten- dencijski slobodna od vlasti. Parlament je sredinja institucija liberalne drave.

Parlament, iako nastao iz borbe za mo izmeu graanstva i apsolutizma, prema ideji nije sam trebao imati znaaj vlasti; on nije trebao predstavljati interese i elje nego um. Openito- -umno i korisno trebalo je biti formulirano nenasilno, racionalnim argumentima, zajedniki u javnoj raspravi. Kao i u slobodnom

J5 K * v . R o tte c k , S ta a ts le x ik o n o d er E n z y k lo p a d ie d er S taa tsw issen - sch aften , sv . 3, A lto n a bez god ., str. 771 . i 766, c itiran o p rem a G ab le n tz , str. 143. i d a lje .

K a n t , W erke, sv . V I , str. 378 , c itiran o p rem a H a b e rm a s, str . 121.

29

natjeaju u privredi, openito najbolje trebalo je nastati iz slobodne borbe miljenja.

Ovaj model parlamentarizma pretpostavlja da u parlamentu ne postoje dublje drutvene suprotnosti interesa, nego da postoje jedino razlike u miljenju koje valja prevladati diskusijom. (Najkasnije s proletarijatom, koji nastaje s industrijalizacijom, nastat e ovdje tekoe koje se vie nisu mogle rijeiti na tlu liberalnoga modela.)

Konkretna se zadaa parlamenta sastoji u kontroli izvrne vlasti koju u konstitucionalnom sistemu predstavlja kralj kako bi se sprijeilo da se dogaaju neproraunljivi ili proizvoljni dravni zahvati u socijalno podruje, ime bi mogao biti ometan privredni ivot koji je preputen privatnoj tenji pojedinca za profitom. Izvrna je vlast trebala djelovati jedino na temelju zakona to ga je donio parlament, a sudac je samo trebao prema jednoj izreci Montesquieua predstavljati usta koja obznanjuju rijei zakona .

Prema ideji ne radi se, dakle, o ravnotei vlasti, nego o pre- tezanju najvie vlasti (Locke, slino Condorcet) zakonodavnoga narodnog predstavnitva. Samostalnost je monarhistike izvrne vlasti morala biti prihvaena privremeno, samo kao nuno zlo, dok u drutvu nije odluno promijenjena klasna ravnotea izmeu graanstva i feudalnih slojeva. Tek parlamentarna republika, u kojoj narodno predstavnitvo odreuje i personalni sastav izvrne vlasti, potpuno odgovara liberalnoj ideji.

Iz funkcija parlamenta idealno kao predstavnika openito- -umnoga a socioloki kao predstavnika graanstva slijedi posebna pozicija poslanika, odreena kvalifikacija biraa i specifina struktura partija.

Nasuprot stalekim skuptinama, koje su bile imperativnim mandatom vezana interesna zastupnitva privilegiranih stalea, poslanik ne treba biti zastupnik odreene grupe nego cijeloga naroda; to je zahtjev koji se nalazi u liberalnim uvjetima 19. stoljea, preko Vajmarskoga zemaljskog ustava (lan 21) do Bonskoga osnovnog zakona (lan 38).Ovlateni od javnosti i diskutirajui pod stalnom kontrolom javnosti, poslanici trebaju teiti openito najboljemu. Ali suglasnost je u javnoj raspravi posred

stvom zajednike orijentacije na zajedniko dobro mogua jedino ako smo ve jedinstveni o osnovi onoga to treba vrijediti kao zajedniko dobro, to jest ako je socijalni sastav parlamenta relativno homogen.

30

Ova je premisa bila zajamena time to su poslanici potjecali iz posjednikih i obrazovanih slojeva, i to su zastupali njihove interese, budui da su samo ovi slojevi imali pravo glasa. Tako nije moglo doi do suprotnosti izmeu posjednika i nepo- sjednika, nego jedino do razlika u miljenju izmeu zastupnika razliitih vrsta posjeda, recimo izmeu kapitala i zemljoposjeda ili izmeu industrijskoga i trgovakoga kapitala.

Partije u smislu vrstih organizacija s programom koji bi obvezivao poslanika bile su nespojive s liberalnim modelom i u prvi mah nisu, s obzirom na drutvenu homogenost parlamenata, bile nune. Kod partija se u poetku primjerice u Engleskoj 18. stoljea radilo samo o grupama poslanika koji su se osjeali srodnima po svojim nazorima. Njemaka Nacionalna skuptina iz 1848/49. jo je pokazivala istu strukturu. Budui da je politika djelatnost bila honorarni sporedni poziv, kao poslanici su dolazili u pitanje samo ljudi koji su sebi mogli priutiti da ive za politiku, a ne da ive od nje, te koji su bili zbrinuti svojim vlastitim privatnim poslovima.

Racionalizacija politike vladavine, koja je bila nuna za glatko funkcioniranje kapitalistikoga sistema, inila se zajamenom jedino ako se tajna i kabinetska politika apsolutistike drave, koje se uenje o dravi sastojalo od nauka o tehnici odranja i proirenja moi (Machiavelli, Sarpi), uini dostupnim kontroli javnosti. Vladavina javnosti i ostvarenje uma u podruju politikoga smatrani su primjerice u Kanta identinim.

Tako je trenutak kad su rasprave uinjene javnima i time dostupnima nadzoru publike (Bentham) znaio vaan korak u razvoju engleskoga stalekog predstavnitva prema modernom parlamentu. Time je zajamena povezanost izmeu poslanika i biraa kao dijelova iste publike. Otprilike u isto vrijeme probilo se naelo javnosti u sudskim raspravama. Nasuprot tomu uprava pored armije najvaniji instrument moi svake izvrne vlasti djelotvorno se suprotstavlja naelu javnosti.

S industrijalizacijom postalo je jeftinije tiskanje novina, a novinstvo je dobilo snaan polet. Novine su od pukih ureda za publiciranje vijesti postale borbenim sredstvima partijske politike , a izdava je od prodavaa novih vijesti postao trgovcem javnim mnijenjem .37 Javno je mnijenje smatrano jedinim legitimnim izvorom zakonodavstva. A nosioci toga javnog mni

37 Habermas, str. 201.

31

jenja bijahu graani koji pri tom nisu izlazili iz svoje privatne sfere. Radilo se o javnosti privatnih ljudi38, iji cilj nije bilo preuzimanje vlasti, nego u ime openito ljudskoga rastva- ranje vladavine uope i njezino prevoenje u moral i um.

Posjed i obrazovanje bili su dakako potrebni da bi se moglo aktivno sudjelovati u javnosti a to prije svega znai na tritu kulturnih dobara. Iako je time krug priputenih bio ogranien na manjinu, on je ipak pretpostavivi sposobnost pojedinca morao biti naelno otvoren svima, ako je pozivanje na openito ljudsko trebalo biti vjerojatno; jer javnost iz koje bi stanovite grupe eo ipso bile iskljuene, nije samo nepotpuna, dapae ona nije nikakva javnost39. Parlament je u ovoj fazi sebe potpuno shvaao kao dio vee publike koja raspravlja; parlament kao posebni odbor graanske javnosti, vlada kao posebni odbor parlamenta to je model koji lei u osnovi. Tako je javnost praktiki postala naelom organizacije liberalne pravne drave.

I pravni poredak morao je biti preoblikovan prema potrebama graanstva. Kapitalizam . . . treba pravo koje se moe proraunati poput nekoga stroja.40 Da bi privredni sistem funkcionirao bez smetnji, moralo je ponaanje sudstva i uprave biti predvidivo. To je znailo, prvo, da je morala nestati staleka pravna nejednakost koja je onemoguavala slobodnu konkurenciju. S naelom graanske pravne drave jednako su bili nespojivi staleke povlastice, kakve je uivalo plemstvo, i posebna optereenja, kakva su bila nametnuta idovima. To je, drugo, znailo da je drava morala biti vezana openitim zakonima. Ovim zahtjevima nije dostajala ni odluka prema slobodnoj volji i milosti niti odluka prema nesumnjivo svetijoj ali iracionalnoj tradiciji , nego jedino za sve jednaka, unaprijed odreena generalna norma. Francuski je ustav iz 1793. odreivao: Znaajke koje odlikuju zakone jesu openitost i njihovo neogranieno trajanje.42 Vladavina zakona kao umno-openitoga trebala je zamijeniti vladavinu kneza utemeljenu na autoritetu.

Kodifikacija vaeega prava i time vezivanje apsolutizma za openite norme bio je prvi korak k ostvarenju ciljeva graanstva, sporazum o ustavima izmeu vladara i narodnoga predstavnitva

31 Isti, str. 43.39 Isti, str. 98.90 W eber, Staatssozio logie , str. 20.41 Isto , str. 34.42 O dlom ak 2, l. 4.

32

drugi, a izvojtenje zakonodavnih ovlasti za parlament trei korak. Konani je cilj, meutim, dostignut tek u demokratskoj republici, u kojoj su izvrna vlast, uprava i pravosue bili samo izvrni organi volje narodnoga predstavnitva.

Da bi zakon ispunio ove funkcije, morao se ograniiti na reguliranje formalnoga saobraaja meu pojedincima i nije smio pokuati na odreen nain sadrajno oblikovati privatnu sferu, u koju se uraunavalo i podruje proizvodnje i raspodjele dobara. Prema tomu, zakon o najmanjim nadnicama ili o izobrazbi naunika jednako je tako nespojiv s liberalnom idejom kao i zabrana djejega rada, dravna skrb za siromane ili opa kolska obveza.

Drava i pravo u ovom su sistemu mogli imati jedino funkciju da jame temelj graanskog drutva privatno vlasnitvo te da utvrde okvir unutar kojega se moe razvijati slobodna konkurencija privrednih subjekata i miljenja. Pravno slobodni i jednaki pojedinci trebali su svoje meusobne odnose regulirati slobodno utanaenim privatnim ugovorima svejedno radilo li se o politikim, ekonomskim ili drugim pitanjima, o radnom vremenu, poslovnim odnosima ili o braku.

Govorei polemiki protiv upravo oborenog apsolutizma, Robespierre je 1793. godine obznanio u Nacionalnoj skuptini: Van sa starom ludou vlada da hoe suvie vladati! Pustite pojedince, pustite obitelji initi ono to ne teti drugome . . . Jednom rijeju: vratite individualnoj slobodi sve to po prirodi ne pripada javnoj nadlenosti.43 A Wilhelm von Humboldt na slijedei je nain ograniio ovlasti drave spram prava pojedinca: Neka se drava uzdri svake brige za pozitivnu dobrobit pojedinca i neka ne ide ni jedan korak dalje nego to je nuno za njezinu sigurnost spram sebe same i spram vanjskih neprijatelja; neka ni u jednu drugu svrhu drava ne ograniava njihovu slobodu.44

Poseban rang u liberalnim teorijama i ustavima zauzimaju osnovna prava. Sistematski se pri tom mogu razlikovati liberalna obrambena prava od demokratskih prava sudjelovanja: prvo slijedi zakonsko jamstvo individualne sfere u koju drava ne smije zadirati. Ovamo pripadaju npr. osobna sloboda, nepovredi-

43 R o b esp ie rreo v g o v o r 10. V 1793, c itiran o p rem a G ab le n tz , str. 95.* W. v . H u m b o ld t , Id een zu einem V ersuch , d ie G ren zen d e r W irk-

sam keit des S ta a te s z u bestim m en, W erke, D a rm sta d t 1960. i d a lje , sv . 1, str. 129.

3 Oblici graanske vladavine 3 3

vost stana i slobode duha. Ova su prava izvorno usmjerena protiv apsolutizma i njegova policijskog i upravnog aparata. Zahtjev za neogranienom duhovnom slobodom, ime nije miljena samo sloboda religije nego i sloboda nauka i istraivanja, fungirao je kao jedno od glavnih oruja graanstva protiv crkve i ortodoksije, protiv staleke drave i apsolutizma. Ipak nepovjerenje prema dravnoj sili koja se kao to se znalo i suvie lako mogla izvui ispod kontrole naroda, nije ostalo ogranieno na apsolutnu dravu, nego je protegnuto i na graanske vlade. I nakon uspjene revolucije Saint Just je ostao pri shvaanju: Narod ima samo jednoga opasnog neprijatelja, to je njegova vlada.45

Svaki graanin mora, drugo, imati jednako pravo da sudjeluje na oblikovanju dravne volje, da javno izrie svoje miljenje i obnaa funkcije. Ova su demokratska prava sudjelovanja trebala jamiti da je drava postala sredstvom ope dobrobiti.

Liberalna osnovna prava, to ih Georg Jellinek naziva status negativus , sadre dakle zahtjev pojedinca da se izostavi drava. Demokratska osnovna prava (kod Jellineka status ac- tivus ) utemeljuju pravo pojedinca na politiko sudjelovanje. Drutvena osnovna prava, koja se kod Jellineka zovu status positivus i utemeljuju zahtjeve pojedinca za djelovanjem drave, tek su kasnije dobila dominantno znaenje, kad se pokazalo da je drava morala svrhovito posegnuti u privredu i drutvo, kako bi uspostavila minimum socijalne sigurnosti i