od metafore-riječi do metafore-funkcije

7/22/2019 Od metafore-rijei do metafore-funkcije

1/14

Izvorni lanak UDK [82:1]:81373.612.2Primljeno 21. 11. 2011.

Tea Rogi MusaLeksikografski zavod Miroslav Krlea, Frankopanska 26, HR10000 Zagreb

[email protected]

Od metafore-rijei do metafore-funkcije

Prilog metodologiji prouavanja metaforike u knjievnom tekstu

Saetak

U radu se obrazlae interpretacijski model prepoznavanja, razumijevanja i tumaenja me-taforike u pjesnikom tekstu, koji s jedne strane omoguuje sintaktiki uvid u tekst, a s druge

semantiku analizu, s ciljem cjelovite interpretacije pjesme. Podjela metaforikih iskaza narazine rijei, reenice, teksta i jezika metodologijski je aparat usredotoen na kompozicij-

sko-strukturalni opis pjesnikoga teksta. itanje pjesnike metaforike kao konstrukcije ifunkcije te dominantnoga poetikoga obiljeja u pojedinim opusima nudi mogunost izrav-noga interpretativnoga povezivanja pojedinanih pjesama s poetikom autora, knjievne

skupine, stilske formacije i umjetnike epohe.

Kljune rijei

metafora, rije, reenica, tekst, jezik, konstrukcija, funkcija, poetika, stilska formacija

1. Razine pjesnike metafore: metafora-rije,

metafora-reenica, metafora-tekst i metafora-jezik

Pojam razine, posuen u knjievnoj znanosti iz jezikoslovlja,1u ovom raduodnosi se na rije, reenicu, tekst te sam jezik i slui kao operativna mogu-nost u tipologiziranju i tumaenju metaforike u knjievnom tekstu. Temeljna

je teza ovakva pristupa da se na osnovi ponuenoga terminolokoga i inter-pretativnoga aparata mogu izdvojiti tri vrste metafore: metafora-rije, meta-fora-reenica i metafora-tekst. Kao nadtekstualna instanca, njima se u analizi

pridodaje razina metafore-jezika. Tekstualno prepoznatljivim razinama pri-druuju se metafora-konstrukcija i metafora-funkcija, koje se definiraju kaosredstva tumaenja izvantekstualnoga konteksta metafore. U knjievnopovi-

jesnoj perspektivi, konstrukcija i funkcija odnose na historiografske katego-rije opusa, knjievne skupine, stilske formacije i epohe. Pretpostavka koja

prethodi takvoj tipologiji metafora podrazumijeva da se metaforu inicijalnoodreuje kao kljuni imbenik tzv. pjesnikoga jezika (koji ovdje nije shva-en kao odmak od zamiljenoga neutralnoga jezika koji bi onda metafora na-ruavala), odnosno da se pjesnitvu moe pristupiti kao metaforikom sustavuunutar cjeline jezinoga sustava (no metafora nije zaseban sustav u pjesnitvuniti je jezik pjesnitva sustav izvan tzv. konvencionalnoga jezinoga sustava).

1

O prijelazu i posudbi termina iz jezikoslovljau knjievnu znanost na podruju metaforolo-gije usp. Biti (1996), str. 151.


2/14

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA125God. 32 (2012) Sv. 1 (139152)

T. Rogi Musa, Od metafore-rijei do me-tafore-funkcije140

Nakana je predloenoga modela da naznai vanost pitanja vieznanosti i vi-zualnosti metafore, mogunost neovisnosti metafore u odnosu na izvanjezi-

nu i izvanknjievnu zbilju (u oba sluaju rije je o zbilji na koju se knjievnitekst referira; samim time to referenciju nije mogue potisnuti, ugroena jenaelna mogunost potpune neovisnosti metafore, meutim, eventualna vi-soka razina neovisnosti ugrozila bi pak temeljno razumijevanje metafore utekstu), razlikovanje bliega i daljega konteksta (koji su vani za razdvajanjerealiziranih razina, rijei, reenice i teksta, od pretpostavljenih razina, kon-strukcije i funkcije, koje pripadaju daljem kontekstu), prepoznavanje meta-forikih mrea u pjesnikom tekstu i preispitivanje slinosti kao temeljenoganaela metaforikoga povezivanja (posljedica kojega su neoekivani spojevi

rijei i neortodoksna znaenja koja ti spojevi proizvode) te funkcionalna pi-tanja odnosa metafore i rime ipars pro toto odnos metafore i jezika. Pjesni-tvo se moe tumaiti i kao govor pojaanoga intenziteta, ime se omoguuje

postuliranje postavke o tzv. pjesnikom jeziku kao preoblikovanom govoru,obiljeenim visokim stupnjem organiziranosti. Izdvajanje pjesnikoga govorakao vrste s posebnim diskurzivnim obiljejima otvara pitanje identificiranjanaina toga preoblikovanja, odnosno primjera njegove realizacije.Modernistiki (u smislu europskoga modernizma s poetka XX. stoljea)

primat rijei i istraivanja njezinih mogunosti upuuje na njegovanje tzv.

pjesnikoga zanata. Primat rijei jedno je sredinjih mjesta pjesnikoga jezi-ka meuratne povijesne avangarde i obiljeilo je opuse mnogih njezinih pri-padnika.2Inzistiranje na rijei kao temeljnoj pjesnikoj jedinici ima izravneformalno-interpretativne posljedice te osigurava prevladavanje pjesnikogagovora kao govora osjeaja i intimne ispovijedi ili kao govora ideologije.Rije u sreditu pjesnike poetike moe osigurati stvaralaku autonomiju pje-sniku kao vjetu strunjaku, koji se slui rijeima kao znalac kojemu njegovalat nije samo posrednik u izraavanju osjeaja ili dojmova; njegovo umijeeomoguuje joj samostalan ivot, izvan stvari u zbilji s kojima ju ustaljena

predodba povezuje.Tekst koji knjievna povijest i kritika uobiajeno nazivaju lirskom pjesmom

potie istraivanje veza jedne ili vie rijei s drugim rijeima u zadanom kon-tekstu, to zahtijeva optimalno funkcionalizirano raslojavanje semantikihodnosa i detektiranje meusobno znaenjski udaljenih i naoko nespojivih ri-

jei (spajanje nespojivoga bilo je poetika manira ranih avangardistikih stru-ja, kojima je bio cilj ukidanje znaenja kao neupitne jezine vrijednosti). Upjesnikim opusima meuratne europske avangarde uoljiv je trag namjernogkompliciranja, koje svjedoi o pjesnikovu zanatskom radu na jezinojgrai, ime se posredno ogoljuje autorski postupak. Svijest o potrebi intencio-nalnoga uslonjavanja teksta u avangardnim autorskim poetikama dinamizira

poetsku poruku, no ni pjesnik ne uspijeva prevladati i rijeiti krialjku kojuje sam postavio. Intencija namjernoga metaforiziranja ne jami uvijek nove,originalne semantike veze, koje bi istodobno djelovale inventivno i itatelju

bile razumljive. Primat rijei u pjesnikom postupku kojemu je konaan ciljmetafora poetika je i strukturalna procedura kojoj je cilj razlikovanje govorapoezije od govora proze. U tom razlikovanju kao nova kategorijalno-tipo-loka mogunost nudi se koncepcija metafore-rijei kao naina povezivanjadviju, rjee vie, rijei u neraskidivu cjelinu ije se znaenje koncentrira usamo jednoj rijei.Postupak ujedinjavanja nekoliko znaenjskih slojeva razliitih rijei u jed-nu, kljunu rije svojstven je govoru poezije. U tom se postupku koncentriranjezina literarnost koja, za razliku od govora proze, nije izravno ovisna o


3/14



vanjskim okolnostima izvanjezine zbilje. Rije u proznom tekstu u metoni-mijskom je odnosu sa stvari koju imenuje; pjesnitvo ima privilegiju ignorirati

stvar, odnosno zbiljskim stvarima pridruivati pogrena imena.3

Metafora-rije posljedica je dosljednoga imanentistikoga pogleda na jezini materijal,koji rijeima (zamiljenoga) jezinoga sustava daje autonomiju nespojivu sazbiljskim, svakidanjim okolnostima u kojima te rijei funkcioniraju. Takvase hiperbolizirana supstancijalna metafora odnosi na samu sebe, tumai se s

pomou rijei od kojih se sastoji, a koje ne moraju upuivati na konkretan pred-met vanjskoga svijeta; motivirana je potencijalnim odnosom tzv. kljune rijei idrugih rijei u njezinu najbliem sintaktikom kontekstu. Izbjegavajui leksi-ka imena, pjesniki se govor slui pseudonimima, i svaki je takav pseudonim,ako je nosilac samostalna znaenja, metafora-rije. Postupak metaforiziranjakoji znaenje saima u jednoj rijei (nositelju znaenja) iskljuuje izravno ime-novanje, narativnost i opisnost. Rije stoga upuuje na samu sebe, a ne na vanj-sku stvar, a metafora-rije ne govori o zbiljskim odnosima meu stvarima, negoje rezultat kombinatorike meu oznaenima i oznaiteljima. Pojedinana rijenije ime (ili zbroj nekoliko imena) koje oznauju razliite stvari, nego je zbrojnekoliko drugih rijei od kojih svaka ima vlastita znaenja.Za itateljsko razumijevanje pjesme kao cjeline presudna je razina na kojojse realizira metafora-reenica. Na njoj se ponitava neutralnost rijei (dok

pojedinana rije moe zadrati svoje denotativno znaenje). Metaforika sebit koncentrira u jednoj rijei, ali metaforiki se prijenos dogaa na raziniodnosa izmeu nekoliko rijei. Reenica je sintaktika razina na kojoj se me-taforiki sudaraju znaenja, to upuuje na vanost strukture i organizacije u

pjesmi. U prvoj fazi povijesne avangarde4(navlastito u futurizmu) dominiralaje teza da zahvaljujui sintaksi autor ima privid da je jezino ovladao svije-tom oko sebe, razvivi iluziju da su odnosi meu stvarima ureeni; u takvoj

programatskoj projekciji zadaa je pjesnitva bila da srui tu iluziju i upozorina kaos u prirodi. Futurizam je bio sklon radikalnom realizmu (koji je u tomzamiljenom, ogoljenom obliku i sam iluzija), to se razilazi s njegovim sre-

dinjim svjetonazorskim smjernicama. Dezorganizacija sintaktikoga ustrojanaila je na afirmativan odjek u mnogih avangardnih pravaca, no neovisnoo poslovino neprozirnim metaforama i zauujuim semantikim obratima,kanonska linija meuratnoga pjesnitva (srednjoeuropskoga, pa i hrvatskoga)nije asintaktina, agramatina ili alogina, i ne liava rije njezine sposobno-sti suvislog kombiniranja u reenine nizove.Primat reenice temelj je konstruktivistikoga naela izgradnje pjesme. Bezsintakse pjesnitvo je nabrajanje, koje ne ostvaruje nove veze meu rijei-ma. Reenica u sreditu koncepcije o ustroju tzv. pjesnikoga jezika, ako je

razvidna na tekstolokoj razini, nije samo odraz pjesnikova poetikoga opre-djeljenja, nego i siguran znak integralnoga svjetonazora koji polazi od pretpo-stavke da je jezik funkcionalno organizirana cjelina. Inzistiranje na sintaksi u

pjesnikom diskursu upuuje na tezu da pjesnikova usredotoenost na sintak-tike odnose moe znaiti da implicitni cilj njegova pjesnikoga govora nijereprodukcija zbilje nego njezina konstrukcija.Tumaevo inzistiranje na sintaksi u postupku interpretacije razumijevamo kaoracionalistiki komentar drutvenih i kulturnih procesa. Razumijevajui jezik

2Nae je istraivanje potaknuto itanjem avan-gardistikih pjesnikih tekstova te e u ovomradu biti citirani primjeri iz pjesnitva paradig-matskoga hrvatskoga avangardnoga pjesnika.

3Drugog i drugaijeg imena. Usp. Stama(2004), str. 58.

4

Usp. Brger (2007).


4/14



kao sredstvo kojim se autor u knjievnom diskursu odupire neureenosti svi-jeta, interpretator unaprijed odbacuje naznake anarhije i implicitno zagovara

mentalnu disciplinu (odnosno discipliniranu imaginaciju) i koordinaciju svihdijelova pjesme. Sintaksa tako postaje sredstvo zatite i njegovanja jezinekulture, kojim se ukrouje pjesnikova samovolja. itanje pjesme kroz sintak-tiki klju za interpretatora nije ograniavajue niti je za pjesnika obvezujue;slobodna rije, bez stega sintakse, ekvivalentna je kaosu prirode i antipodsustavu kulture kao ekvivalentu ureenosti i sklada.Iako je reenica presudna za razumijevanje pjesnikoga teksta kao cjeline,ako u njemu izrazito dominiraju metafore, moe se nazvati metafora-tekst. Ureenici u pjesmi (to odgovara jednom stihu) pojedinane rijei funkcionira-

ju kao pseudonimi za razumijevanje kojih se uspostavlja odnos bliega i da-ljega konteksta. Rije u sintagmi i u reenici nije liena leksikoga znaenja,bez obzira to se njezino znaenje kao poetske poruke ostvaruje u kontekstuvee cjeline (stiha, strofe ili cijele pjesme). Sloen semantiki aparat koji obu-hvaa odnose meu rijeima, reenicama i veim sekvencama teksta opisuje

pojam polisemije koja naglaava semantiki potencijal svake rijei u sustavu injezine mogue i vjerojatne varijante s obzirom na zadani kontekst. Budui da

je jezik polisemian, sposoban je proizvesti ive metafore koje zatvaraju krugpromjene znaenja: metafora, u najirem smislu, jest promjena znaenja, no u

metafori jedna rije ima vie znaenja, tj. oznaava vie stvari, to je sinkro-nijska pojava (zato nije jednoznana pozicija metafore s obzirom na oprekusinkronija i dijakronija).5 Svakidanja upotreba metafora upuuje na to danisu sve varijante rijei (one koje su ovjerene u sustavu) ravnopravne, iakomeu njima vlada nestabilna hijerarhijska ureenost. Leksiko znaenjerijei varijanta je usvojena kao jezini obiaj s razmjerno uskim semantikimpoljem. U pjesnikom diskursu lanane asocijacije moraju biti hijerarhijskiureene s obzirom na stupanj njihova moguega razumijevanja u govornojsituaciji. Varijante jedne rijei mogu se poklapati s varijantama druge rijei,u emu se sastoji mogunost skrivene sinonimije, koja, s obzirom na svojuvisoku razumljivost, ima visoko mjesto u hijerarhiji znaenja. Zbog toga seu avangardistikim pjesmama gomilaju bliskoznanice, no mogue je prona-i dokaze da su upravo te naoko suvine rijei metaforiki ekvivalenti kojeitatelj ne oekuje u danom kontekstu. Tipina je aporija sljedea: ili je s pre-vie rijei obuhvaeno premalo znaenja (to znai da je pjesnik upotrijebio

predvidljive ekvivalente) ili je u malo rijei saeto golemo semantiko poljepotencijalnih znaenja, to stvara dojam neprozirnosti i od itatelja zahtijevapostupno raspletanje metaforike mree kako bi se doprlo do smislotvornogasloja.Mogunost razlikovanja leksikoga i kontekstualnoga znaenja unapreujeknjievnoteorijsko promiljanje teorij metafore jer istie semantiki poten-cijal svake rijei u korist njezinih novih kontekstualnih veza. Metafora se tako

pokazuje kao idealan instrument aktualizacije semantikoga potencijala (tonije lingvostilistika novost) i differentia specifica pjesnikoga diskursa. Izdananje itateljske perspektive oteavajua je okolnost to semantika tekstane potencira upotrebu pojma metafora kao istraivakoga orua, jer se njezi-nom terminolokom optereenou nuno nadovezuje na klasine preddvade-setostoljetne metaforologije.Razlikovanje metafore kao rijei i kao reenice nema tradiciju u njezinu tu-maenju kao retorike figure premda je staroretorika postavka da je meta-forinost svojstvo pjesnitva koje ga po tome ini posebnom vrstom govora.Retorika je, poevi s Aristotelom, isticala slinost kao kriterij prenoenja


5/14



znaenja:6pjesnik o svijetu oko sebe mora govoriti u metaforama, ne moeih zaobii; subjekt svoj odnos s drugim, bilo ivim bilo neivim, entitetima

ne moe drukije pojmiti nego metaforiki; i konano, rijei u pjesmi u spon-tanom su metaforikom odnosu, koji moe koncentrirati znaenje u jednojrijei, saeti ga u jednoj reenici, ili ga moe rairiti na cijeli tekst. Narav togodnosa proizvodi znaenja koja zrcale pjesnikov pogled na jezik i njegovomjesto u izvanpoetskoj stvarnosti.Koegzistencija nekoliko znaenja u metafori upuuje na to da se iza svako-ga realiziranoga znaenja krije drugo, alternativno znaenje, koje je prvomuravnopravno. Odnos tih dvaju znaenja ne mora biti utemeljen u zbilji, moe

biti pjesnika apstrakcija, opravdana potrebom metaforike konfrontacije ri-

jei. Na taj je nain metaforika reenica elementarna metaforika situacija, ukojoj su rijei namjerno smjetene u kontekst koji ih povezuje s njima nesrod-nim rijeima, stvarajui nove oblike homonimije, koja nije leksike nego po-etske naravi. Posrijedi je metaforika procedura koja uspostavlja hijerarhijumeu rijeima na razinama od reenice do teksta. Metaforika hijerarhija neodgovara leksikoj, jer je pjesnika metafora varijanta ija je hijerarhijska po-zicija jednokratna, prisutna samo u konkretnom tekstu. Ne postoje dvije rijeikoje se ne bi mogle dovesti u metaforiki odnos, na to vrijedi podsjetiti priitanju modernih pjesama (u smislu modernosti kao knjievnopovijesne kate-

gorije) jer u njima mnoge u metaforama spojene rijei naoko ne korespondi-raju meusobno. itatelju je pritom doputeno uvaavanje okolnosti vlastitaitanja, jer znaenje je i doivljaj subjekta i svojstvo teksta.7Knjievna kritikauvrijeeno osporava proizvoljnost u gradnji metafora, ne imajui uvijek uvidu da je poetna pozicija za nastanak metafore uvijek leksiki sustav sasvim svojim prirodnim ogranienjima. Promjena hijerarhije meu znaenjimane bi bila ni primijeena da pjesnik ignorira njezino postojanje (u povijesnojavangardi to je bio sluaj s dadaistima i nadrealistima). Tzv. lirska situacija

pjesnikovu samovolju ini prihvatljivom, osiguravajui smislen kontekst ne-oekivanim i u sustavu neovjerenim vezama meu rijeima. Tu situacijurazumijevamo kao cjelinu pjesnikoga teksta, u kojem su, na razini cjelinea ne pojedinanih sekvenci, iznesene okolnosti koje ovjeravaju metaforike

prijenose koji pak naruavaju ustaljenu hijerarhiju meu rijeima u sustavu.Gradnja metafora znaenje kojih se oituje na razini cjeline teksta upuuje naautorsku koncepciju cjelovite metaforizacije pjesnikoga diskursa, koji tako

postaje velika metafora za neku izvanjezinu ideju (u predloenoj podjeli, toje metafora-funkcija koja na diskurzivnoj razini odgovara metafori-tekstu, ana poetikoj integralnoj metafori-jeziku).Metafora-tekst, koja nije zbroj metafora-reenica nego je rezultat kretanjaznaenja u tekstu, najuoljivija je u pjesnika sklonih narativnosti, s dugim

5

Za P. Ricura metafora je pankronijske na-ravi (usp. Ricur, 1981, str. 140).

6

Iako iznimno utjecajna u zapadnoj kritici,Aristotelova misao izmeu poetike i retori-ke nije imala dosljednih nastavljaa, pa seobino kao posljednje staroretoriko djelouzimaju Figure diskursa Pierrea Fontaniera(Les Figures du Discours, 1830), klasifika-cijski i taksonomski prirunik figura, koji ne

problematizira prirodu znaenjskog otklo-na, nego samo njegove posljedice. U novije

doba, Nova retorika, proizala iz francusko-ga strukturalizma, poticajno obrazlae figurediskursa, uvodei u teoriju metafore pojmoveotklona, nultoga retorikoga stupnja i sma-njivanja otklona. Usredotoen na metaforukao rije, novoretoriki pristup ne nudi uvidu metaforu kao reenicu ili tekst, od ega su

iznimka nezaobilazni doprinosi P. Ricura. OFontanieru usp. Genette (1985).

7

Usp. Culler (2001).


6/14



sekvencama koje obuhvaaju slojevitu lirsku situaciju, prenosei neko zbiva-nje, posredno i duhovno stanje. Bez obzira na sugestivnost metaforikih mrea

koje se provlae kroz cijelu pjesmu, takvu je pjesnikom rukopisu svojstvenvisok stupanj samovolje u razumijevanju slinosti (ega moe biti posljedicaredukcija vizualnosti). Slinost na kojoj se temelji metafora nije objektiv-na, dapae, u knjievnom je tekstu gotovo pravilo da tek metafora konstitu-ira slinost izmeu dvaju predmeta, u emu se ogleda njezina kreativnost.8Metafora je u fenomenolokom smislu dogaaj u jeziku, a ne intervencija usvijet stvari jer podreuje materijalnu zbilju jezinoj (jezina je zbilja uvijek

projekcija i proizvod imaginacije), zbog ega se metaforu kroz knjievnu po-vijest svrstavalo u maniristiko orue; u povijesnoj avangardi metafora je bila

sredstvo zadovoljenja avangardistike potrebe da rijeju okira. Oteavajuaje (interpretativna) okolnost to taj spoznajni ok moe biti realiziran u pjes-nikim konstrukcijama koje su i same sloene i neoekivane.Razumijevanje metafore kao tekstapodrazumijeva zajedniki komunikacijskikd poiljatelja, odnosno lirskoga subjekta (ne nuno i empirijskog autora)i primatelja. To je preduvjet da bi metaforika rije upotrijebljena u neoe-kivanom kontekstu naila na razumijevanje. Recepcija je uvjetovana izvan-

jezinim okolnostima koje odreuje itatelj.9Pitanje metaforike motivacije,koja je postojana razlika meu pjesnikim poetikama, zahtijeva uvid u pjes-nikov nain izgradnje reenica koje oblikuju metaforiki isprepleten tekst.Kroj pjesme ukljuuje sve jezine razine, to na planu metaforike znai dase umjesto o stihovima i strofama moe govoriti o rijeima i reenicama teo zasebnom znaenju razvidnom na razini cjeline. Metafora omoguuje dau pjesnikom iskazu nie razine konstituiraju vie, i to tako da same ostajuvidljive i ne ukidaju vlastitu znaenjsku autonomiju (u suprotnom nastaje ta-utologija). Perifrastine konstrukcije variraju tipske reenine sklopove, to

pjesniki diskurs pribliuje retorikom govoru, a retorinost reducira muzi-kalnost i vizualnost.Metafora-tekst stilska je kategorija, a ne formacijska, ne pripada versifika-cijskom podruju nego poetikom; to je orijentacijska toka koja omoguujeda se reenice-pjesme itaju kao cjelovit tekst, bez inzistiranja na rekon-struiranju svih dijelova pjesnike strukture. Razlikovanje metaforikih razinaslui pojednostavnjivanju interpretacijskoga diskursa, iako tumaenje pjesmene obuhvaa samo strukturu ve i tzv. svijet djela10jer je referencija pjes-nikoga teksta konotativna (jedina denotativnost knjievnoga djela jest auto-referencija11).Kao metoda interpretacije, sintaktiki amalgam sastavljen od razine rijei dorazine teksta moe se doimati restriktivnim za pjesme u slobodnom stihu. Kaooteavajua okolnost nadaje se i pitanje (vano za razinu reenice) interpunk-cije, koja je konstitutivni element znaenjske mree, no nije uvijek komuni-kativna niti donosi novu informaciju. Interpunkcija podupire segmentacijuteksta koja ne ugroava njegovu dinamiku, to i pokazuje izdvajanje razinaod rijei do teksta, omoguujui uvid u pjesnikovu versifikacijsku metodu inain primjene sintaktikih pravila.

Na razini metafore-teksta u hijerarhiji znaenja uoavaju se i konvencional-na sintaktika rjeenja. Metafora-tekst kao alat u tumaenju zahtijeva razu-mijevanje pjesnikog iskaza kao organiziranoga rasporeda rijei i reenica,

rezultata svjesnoga stvaralakoga postupka koji osmiljava situaciju u kojuje smjeten lirski subjekt. Takva sveobuhvatna metafora na formalnom pla-nu slui kao sredstvo koordinacije meu razinama u tekstu, stvarajui mreuodnosa meu metaforama na niim razinama (rijeima i reenicama). Dina-


7/14



mika u tekstu nastaje kao posljedica konflikta meu pravilima koordinacije isegmentima koji su joj podvrgnuti; metafora-tekst tako postaje sustav autor-

skih postupaka ija je sistematinost kriterij po kojem se moe razaznati tijekizgradnje pjesme. U nainima izgradnje metafore-teksta mogue su razlike uduljini i stupnju razvedenosti te razvijanju poetnih motiva. Metaforu-tekstopisujemo kao nain konfiguracije rijei i reenica s ciljem pribliavanjasvojstvima ureenoga sustava.

Metafora-tekst realizira se u dvjema krajnostima: kao ispripovijedanaree-nica, odnosno niz reenica kojima, tvorbeno, ni jedan lan ne nedostaje, tekao elipsa.12Pripovjedni stil najoitiji je u razvedenoj kompoziciji, koja jekonstrukcijski suprotna eliptinoj izgradnji. Premda su metaforiki jednako

uinkoviti, u tim dvama sluajevima metafora-tekst podlijee razliitim kon-strukcijskim naelima. Afektivni i emotivni potencijal pjesnike zbirkePsov-ka J. Polia Kamova upuuje na njezin metaforiki potencijal, a interpretatorausmjerava na itanje kojemu je cilj isticanje upotrebe jezine grae s ciljemnjezine metaforike stilizacije:

Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;mramorni su spomenici i natpisi slijevaju na njima;krasni su vijenci i papirnato cvijee;

bogate su haljine vae, o mrtvi velikani. (Finale)13

Jedan je grob na i preko njega nema krsta;jedan je lijes na i tjelesa se naa grle,vlana je zemlja o mrtva ljubavi. (Ledeni blud)

volovi vuku plug i ropstvo im donaa sijeno;konje nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;bogato se pita krmak i teno je meso njegovo:vitki su zakoni i otri i krcate su staje zobi.

(Preludij)

8

Usp. Black (1962).

9

Usp. Empson (2004).

10

Usp. Pele (1982).

11

Rije je o autoreferencijalnosti kao aspektuknjievnoga teksta kojim on upozorava nasama sebe, na vlastitu strukturu ili pripadnost,ili tematizira neka svoja obiljeja.

12

Suvremena semantika istie da su ex defi-nitione sve metafore eliptine (treba dodati,u formalnom smislu), jer svakoj metafori ne-dostaje barem jedan lan, koji i nije njezin,

jer im iskaz postane potpun, prestaje biti

metaforian, zato se moe govoriti o potpu-noj ili djelominoj eliptinosti. O elipsi usp.Wierzbicka (2006).

13

Primjeri se navode prema izdanju Psovke J.Polia Kamova iz Pet stoljea hrvatske knji-

evnosti, knj. 83, Matica hrvatskaZora, Za-greb 1968., koje grafijski neznatno odstupa odizvornika iz 1907. Kamov ostvaruje metaforu-rije (natpisi slijevaju), metaforu-reenicu(bogate su haljine vae), metaforu-tekst (na-vedena strofa iz Ledenog bluda); metafori-nostPsovke signifikantna je za stilski kompleksrane avangarde, o emu usp. Rogi Musa:Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova,

Fluminensia, 22(2010) 1, str. 724.


8/14



Antologijski primjeri iz hrvatske pjesnike avangarde pokazuju sljedee:meu poetnim motivima ni jedan nije dominantan, to je preduvjet za raz-

granatu motiviku bez izraene gradacije. Postupno se izgrauje cjelovit meta-foriki kontekst, u kojem se sudaraju konvencionalna i neoekivana znaenja;jedne kraj drugih, upotrijebljene su rijei u doslovnom i metaforikom zna-enju. Nadalje, oblikovana je jasna lirska situacija i u nju pozicioniran lirskisubjekt, vrsto smjeten meu stvari i pojave materijalnoga svijeta. Na poet-ku on je dio nabrajanja, izjednaen s ostalim entitetima, no u nastavku dobivasvoje sekvence i postaje nadreena svijest, koja koordinira cjelinu i sredinja

je jedinica metaforike konstrukcije. Uinak je kontinuirana metaforizacija,nizovi metafora koji se meusobno tumae, oblikujui metaforu-tekst u ko-

joj sve razine nose nova znaenja, nema dijelova koji pripadaju konstrukcijii onih koji pripadaju dekoraciji. Svi su dio konstrukcije. U metafori-tekstusvaki je stih kulminacijska toka (Kamov je citiran jer bi se njegova poezijamogla opisati kao kontinuirana kulminacija).Kontinuirana metaforinost, koja ne ostavlja tzv. nulta mjesta, ne doputa i-tatelju da predvidi to slijedi i iznevjeruje njegova oekivanja (iznevjerenostoekivanja prirodna je posljedica itanja knjievnoga teksta, pod uvjetom daje itatelj svjestan da ita umjetniku konstrukciju).14Metafora-tekst sastav-ljena je od znaenja koja su idiomatska, ovisna o danome kontekstu. Impe-

rativ sintaktike ekonominosti, koji ne tolerira objanjenja u tekstu, omo-guuje individualna tumaenja konvencija slobodnoga stiha, pa tako svakapjesma postaje unikatan versifikacijski sluaj, u kojem se mogu prepoznatisamo neke otprije poznate zakonitosti.Kako se vidi iz Kamovljevih stihova, serija metaforikih iznenaenja nijeupitne sintaktike regularnosti. Vielane kontekstualno razvedene metaforeostvaruju se i na osi selekcije i na osi kombinacije.15Rima je, poput meta-fore, sredstvo ujedinjavanja rijei (metafora to ini na semantikoj, rima naeufonijskoj razini). Stvarajui s pomou rime paralelizme na razini teksta,

pjesnik realizira naelo sintaktike koordinacije, koja jami da e itatelj rije-i u metafori zacijelo tumaiti kao cjelinu, bez obzira na njihovu znaenjskuudaljenost (istodobno ne ukidajui mu mogunost da upisuje u tekst vlastitaznaenja).Metafora-rije, metafora-reenica i metafora-tekst upuuju na razumijevanje

pjesnitva kao jezika u jeziku, to omoguuje metodoloku ovjeru valja-nosti takve interpretacijske koncepcije. Ishodina joj je toka itanje pjesni-tva kao velike metafore jezika u cjelini. Osnovni joj je pak motiv samjezik, pa istraivanje pojedinanih poetikih sustava pridonosi odreivanju

njihova pogleda na narav knjievne komunikacije. Taj pretpostavljeni jezinisupstrat koji pjesnitvo otkriva moe se nazvati metafora-jezik.Kao subordinirani pojam na planu razumijevanja metaforike u pjesnikomdiskursu metafora-jezik nadaje se kao mogunost u opisivanju poetikogai stilskoformacijskoga pogleda na materijalni svijet. Upotreba metaforikihekvivalenata uvijek je nain poimanja zbiljskoga svijeta. Metaforiki ekvi-valent (zamjenska rije upotrijebljena umjesto rijei u rjeniku s leksikimznaenjem) potvruje da u jeziku postoji ime za neku stvar te ovjerava toime kao adekvatnu zamjenu za konkretnu materijalnu kategoriju. U procesu

deifriranja metaforikoga ekvivalenta dva su postupka: identifikacija i repre-zentacija, koje su u odnosu susljednosti. U jednadbi A je B, A i B ne pri -padaju istim epistemolokim kategorijama: A moe stajati umjesto B, ali nevrijedi obrnuto. Takva spontana semiotizacija stvarnosti podrazumijevalase u pjesnitvu sve do polovice XIX. stoljea, prije osvijetenja arbitrarnosti


9/14



jezinoga znaka; pjesnici povijesne avangarde zapoinju istraivanje granicate arbitrarnosti, dosljedno primjenjujui ekvivalentizaciju.

Iz citiranih primjera razvidno je da Kamov identificira zbiljske pojave i ujeziku pronalazi rijei koje obuhvaaju neku njihovu zajedniku osobinu. Taje dijalektika pars pro totometafore-jezika, nain realizacije eminentno je-zinoga pristupa stvarima, takva pristupa koji ukida konvencionalni opis u

pjesmi i intenzivira naoko marginalne osobine stvari, preispitujui hijerar-hiju meu predmetima i pojavama vanjskoga svijeta i otvarajui mogunostkreativnoga, poetskoga sagledavanja zbilje. Totalna metaforizacija (u naojterminologiji, metafora-jezik) moe se itati i kao intervencija u empirijskustvarnost, ako se inzistira na manifestnom karakteru metafore, koja tako po-

staje sredstvo umjetnike manipulacije. Meutim, ne ponitava objektivnustvarnost (tovie, rauna na njezino postojanje i mogunost spoznavanja), alidemonstrira pjesnikova poetika stajalita, koja reflektiraju njegovu odlu-nost da se stvarima promijeni status i da se stvarnost poetski preoblikuje. Me-tafora-jezik, stvarajui intersubjektivnu stvarnost u kojoj je eliminiran kriterijistinitosti kao produktivno stvaralako naelo i pjesniko orue, omoguuje

prevladavanje antinomije rijei i stvari u smjeru oslobaanja rijei od ovis-nosti o stvari koju zastupa.

2. Metafora-konstrukcija i metafora-funkcija kaosredstva tumaenja poetike opusa, skupine, formacije i epohe

Opreka izmeu jezine inovacije i tradicije omoguuje razumijevanje meta-fore kao funkcije i kao konstrukcije. Napetost inovacije i tradicije avangardnastilska formacija16(sintagma je inicijalno osmiljena kao dio istraivanja po-vijesnopoetikoga i historiografskog aspekta europske knjievne avangarde urazdoblju izmeu dvaju svjetskih ratova i podrazumijeva uvaavanje avangard-noga stilskoga kompleksa koji knjievne pravce, kole i skupine pozicionira

i klasificira s obzirom na prethodnike, suvremenike i nasljednike) nametnulaje kao prvorazredno pitanje poetikoga opredjeljenja. Odmak od knjievnihkonvencija u prvoj polovici XX. stoljea bio je dio protivljenja tzv. prirodnomstanju stvari i prirodnom determinizmu XIX. stoljea. Izvorno eksperimen-tiranje u pjesnitvu uvijek je bio jezik shvaen kao mjesto suprotstavljanjatradiciji. Dijalektika napetost izmeu promiljanja o jeziku i nasljedovanjatradicije otvara mogunost za prepoznavanje metafore-funkcije, koja se oi-tuje kao teleoloki aspekt tzv. pjesnikoga jezika, i metafore-konstrukcije,koja pripada konkretnoj razini realizacije diskursa i ujedinjuje metaforikeiskaze na razinama niima od diskursa (ovdje taj pojam razumijevamo kaotekstualnu instancu koja koncentrira sva svojstva svihjezinih razina na koji-ma se metafora ostvaruje i na kojima je njezin uinak vidljiv, od teksta premareenici do rijei).Metafora-konstrukcija ujedinjuje metaforike operacije na svim razinama u

pjesmi kao glavni modus opiranja stilskoj inerciji koju proizvode pjesnike

14

Taj se recepcijski preduvjet ne podrazumije-va svimitateljima; zato je pjesniki tekst u

itateljskoj (pa i knjievnokritikoj) praksineprimjereno podvrgnut kriterijima istinitostii lanosti, ime se ponitava svrha knjievno-ga diskursa kao komunikacijske poruke. Usp.Lakoff i Johnson (1980).

15

Dvostrukost jezinoga sustava R. Jakobsonpreuzeo je od F. de Saussurea, po kojemu se

jezik kao sustav znakova ostvaruje kroz dvijeoperacije, selekciju i kombinaciju. Usp. Jakob-son i Halle (1988).

16

Usp. Flaker (1976).


10/14



konvencije. Takva je metafora mjesto na kojemu se susreu razliite program-ske smjernice, svojevrsni pjesnikov poetiki subkod. Pjesnik kao poiljatelj

i itatelj kao primatelj metafore moraju dijeliti minimalan zajedniki komuni-kacijski kd17kako bi metafora bila aktualizirana kao poruka. Poiljateljevaporuka nije istovjetna primateljevoj, koji svojuporuku formulira kroz inter-pretaciju. Kreativna jezina svijest stoga kao da stvara poseban, pjesniki je-zik (to ne znai da pjesnik mora nastojati oko jezinoga eksperimentiranja),zasien poetikim materijalom i formacijskim amblemima, ime se potvrujudvije mogunosti koje metafora nudi: manifestiranje protivljenja konvenci-

ji i nakana preoblikovanja jezine zbilje, paralelne materijalnoj zbilji, kojaodraava duh epohe u kojoj pjesnik stvara. Vjera u mo jezine konstrukcije

u preoblikovanju zbilje odraz je uvjerenja da se stvar moe promijeniti po-sredstvom rijei: ako metafora pridrui nekoj stvari njoj do tada nepoznatosvojstvo, ta stvar postaje drukija i dobiva novu funkciju. Iz toga slijedi dametafora nije puka neobina predikacija, nego sredstvo realizacije tzv. po-etske funkcije, kako je to odredio P. Ricur,18jer odbacuje strategiju diskur-zivnog opisivanja u korist funkcije otkrivanja.Konstruktivistiki pristup metafori i sam je danas konvencionalan jer je u

povijesnoj avangardi bio obvezan, pjesnik je morao ciljati na rjeenja kojae se razlikovati od pjesnike tradicije. Metafora kao konstrukcija poetiko

je mjesto koje mobilizira pjesnikov imaginarij, no u razdoblju avangarde (zato je ponovo Kamov zoran primjer) taj je pristup bio dijelom i ceremonija-la knjievnike mode i metaforikoga dekora, to je s obzirom na postavkekonstruktivizma u pjesnitvu formacijski paradoks. Metafora-konstrukcijaogoljuje sustav spisateljskih procedura kojima je svrha oslobaanje invencije,ali istodobno i dijalog s knjievnim naslijeem. U uem, poetikom smislu,metafora-konstrukcija saima svojstva pjesnikove metaforike koja se tiu po-etikih izbora. U vanjskom, knjievnopovijesnom kontekstu i u odnosu prematradiciji, metafora-konstrukcija moe se itati kao realizacija metafore-funk-cije, i slui situiranju nekog pjesnika, skupine ili formacije unutar paradigmekojoj pripadaju.Konstrukcija i funkcija u odnosu su sredstvocilj: posuivanje ideja iz zbi-lje nema svrhu njezina oponaanja, nego konstituiranje pjesnike autonomijeunutar aktualne zbilje. Nadalje, konstrukcija kao metapoetsko naelo vidljiva

je kao niz karakteristinih postupaka koje se itaju kao programske smjernice,unutarnja gramatika koja utjee na oblik pjesme, a u suivotu s funkcijomuvjetuje i njezin sadraj. Knjievnopovijesna uporita vana su u konstitu-iranju poetolokoga modela koji povezuje opuse pripadnika odreene stilskeformacije, zajednike poetike smjernice koje ujedinjuju knjievne skupinei dominantna obiljeja knjievne epohe. Tumaenje metaforike ne otklanjavanost knjievnopovijesnoga pristupa, jer je za uvid u pjesniki opus korisnousporediti epohu u kojoj je opus nastao s formacijama koje su joj prethodilete podcrtati njihove objektivne odnose. S obzirom na to da uvijek postoji tra-dicijska nit koja povezuje poetiku od opusa do epohe i paradigme, a koja jevidljiva u konkretnim poetskim konvencijama (koje ukljuuju i metaforikisustav te napose izbor metafore kao glavnoga pjesnikoga sredstva), taj se po-etiki slijed moe rasporediti hijerarhijski: na najnioj su razini individualna

pravila razasuta po opusu (koja mogu imati i elaboriranu teorijsku pozadinu,kad gube obiljeja individualnoga). Na najvioj je razini duh epohe, tzv. du-hovni etimon;19njegovo prepoznavanje omoguuje pretpostavljena zajedni-ka tradicija, koja se ne odnosi samo na poetiku normu, nego i na duhovnostanje koje iz pozadine upravlja kretanjima u knjievnom ivotu.


11/14



Upuenost na istraivanje znaenjskih mogunosti rijei, eksperimentiranjesa sintaktikim i versifikacijskim pravilima, nizovi homonima i sinonima,

guste metaforike mree, perifrastinost te udaljavanje rijei i stvari upotre-bom pogrenih naziva glavna su obiljeja pjesnikoga stila koji uspostavljasemantiku neodreenost uvjetovanu naglaenom upotrebom metafora u pjes-mi. Takav stil zahtijeva discipliniran pristup semantikoj grai, eliminacijudekora, odravanje napetosti i maksimalnu koordiniranost svih dijelova pje-snike strukture. Metafora kao primjer pjesnike konstrukcije i funkcional-nosti pjesnikoga diskursa moe biti ishodina toka u odnosu na koju semogu tumaiti pjesniki opusi, mjesta njihova poetikoga susretanja i razila-enja, a na pitanju opredjeljenja za ili protiv tradicije iitava se tijek konsti -

tuiranja stilske formacije.Pjesnika metafora odraava stalnu napetost izmeu jezine i materijalnezbilje, sredstvo je i ponitavanja i eksponiranja poetske ekspresivnosti te po-vijesnopoetiko orue koje ispreplee razliite knjievne tradicije, oitujuise kadto i kao prijestup, skandal u jeziku.20Predloeno itanje metaforike uslubi je njezine instrumentalizacije u metodoloke svrhe. Taj se hermeneuti-ki postupak21teko moe izbjei, s obzirom na potrebu da se metaforika treti-ra i kao knjievnopovijesna kategorija koja ima stilskoformacijska obiljeja.Ona nisu ipak objektivne veliine, pa je njihova definicija rezultat procesarekonstrukcije znaenja pjesnikoga teksta. Metafora-konstrukcija poetiki jesloj koji jedini podlijee rekonstrukciji, a kako je metafora-funkcija projekcijakonstrukcije, ne moe se ovjeriti knjievnopovijesnim injenicama jer je re-zultat usporeivanja rekonstruiranoga materijala i knjievnoga programa (zato

je interpretatorova zadaa to vjernija reprodukcija). Metaforika koja moeposluiti kao sredstvo knjievnopovijesnoga uvida (to je naa implicitna su-gestija) nije objektivna metoda koja dovodi do neupitnih injenica o opusimaili stilskom kompleksu neke stilske formacije; nije, meutim, ni subjektivnametoda, jer se oslanja na pojedinana ostvarenja u pjesnikom korpusu kojasvojim formalnim obiljejima upuuju na knjievnopovijesno determinirana

poetika pravila. Ogranienja i iznimke diktira sam pjesniki korpus. Meta-fora-funkcija podlijee razliitim kriterijima kada je rije o teorijskim teksto-vima (esejima, kritikama i manifestima kojima su autori pjesnici) i o samim

pjesmama. Evolucija svake knjievne skupine ili pravca odvija se na tim dvje-ma razinama, teorijskoj i praktinoj, od kojih se svaka razliito manifestirau pojedinanim opusima. Metafora-konstrukcija i metafora-funkcija njihovasu zajednika mjesta, funkcija kao jedinstveni knjievnopovijesni okvir, akonstrukcija kao knjievnoteorijski okvir koji ujedinjuje zajednike poetike

postavke. Iz tog su metodolokoga konstrukta tri sloja izostavljena: autorske

specifinosti u pristupu metafori u pojedinanim opusima, razlike izmeu de-finicija u teoriji (ako su eksplicitno formulirane u manifestima i knjievnimprogramima, to je u sluaju povijesne avangarde bilo pravilo) i primjene upjesnikoj praksi te utjecaj na metaforiku u sljedeem knjievnom narataju.

17

Usp. Faryno (1993).

18

Usp. Ricur (1981).

19

Sintagma potjee iz mentalne stilistike LeaSpitzera, koji je na temelju pomno izabranihdetalja u knjievnom tekstu rekonstruirao du-hovni etimon, dominatno obiljeje knjievno-

ga svijeta nekog autora i njegova doba. Usp.Friedrich (1969).

20

Usp. Pavekovi (2004).21

O hermeneutici knjievnoga teksta usp. Ga-damer (1978) i Ricur (1981).


12/14



Metafora-funkcija tumai formacijski kontekst, koji neka knjievna skupinai pjesnik prihvaaju kao svjetonazorsko i kulturno naslijee kojemu ele pri-

padati. Opus, skupina, formacija i epoha mjesta su susretanja poetik unutarjednoga pjesnikoga korpusa, i instrumentarij s pomou kojega se opisujezajednika umjetnika svijestvie autora ili cijeloga narataja. U tu se svrhuminimaliziraju razlike, a istiu slinosti, s pomou terminolokog aparata koji

je osmislila sama knjievna povijest (i konstrukcija i funkcija pripadaju tzv.terminima indikatorima, kojima se knjievni autori autoreferiraju). Rekon-struirani materijal tako postaje graa koju integriramo u suvremeno operaci-onalistiko itanje, koje se, zahvaljujui oslanjanju na rekonstrukciju, uvaod apriorizma, svojstvenoga finalistikim interpretativnim strategijama, koje

itateljevu svijest nadreuju autorovoj.

3. Zakljuno razmatranje

Dijelom govora o metaforici pjesnikoga tekstu te govora o mogunostima in-terpretativnoga opisa tog teksta (emu je ovaj rad posveen u cijelosti) umje-sto zakljuka o pjesnikoj metafori moe se misliti (a da se ostane na poljuknjievnoga teksta i njegove interpretacijske eksplikacije) kao o filozofskompojmu koji se ne svodi na opisivanje moi metafore kao stilske figure niti mo-

dusa njezina funkcioniranja u fikcionalnom tekstu (onom koji ionako podra-zumijeva da je metafora u kategorijalnom smislu pogrena ili lana) jermetafora kao figura miljenja i misaoni proces,22nije, dakako, samo pitanje

jezine kompetencije. U filozofskoj metaforologiji postoje rjeenja iskoristi-va u operacionalistikom itanju pjesnitva, koja interpretaciju ne udaljuju odteksta i poetike autora.23Metaforu u pjesnikom tekstu ne moe se svoditi naopis stilske figure, niti se semantika preinaka u pjesnikoj metafori nunotreba poravnavati s njezinim doslovnim prijevodom. Iz filozofskog opisamehanizmametafore24za itanje knjievnoga teksta vanima se ine tri to-

ke: prvo, uvjerenje da jezina kompetencija snanije od konteksta utjee nauspostavljanje metaforikoga znaenja (knjievnoteorijskom obzoru kontekstse tretira minimalno dvojako: kao tekstualna instanca i sintaktika kategorijakoja se tie diskurzivne razine realizacije pjesme, i kao integrativno naelokoje ujedinjuje postupak rekonstrukcije znaenja u pjesmi sa strategijom ita-nja i itateljskom kompetencijom interpretatora). Drugo, ako se metaforu tre-tira kao ekonomino jezino sredstvo koje saima nekoliko nesrodnih znae-nja i svrha mu je primarno spoznajna (a ne estetska), ona (napominjemo, kao

pjesniko sredstvo) postaje nezaobilazno kompozicijsko i semantiko orue,

spasonosno uvijek kad je doseg doslovnoga znaenja nedostatan da bi preniopoetsku poruku. I tree, opreka lanoga i istinitoga u metaforikom konteks-tu, objanjena tako da se lanosti metafore ne oduzima spoznajni karakter,oslobaa interpretaciju pjesnikoga teksta obveze da strane u metafori spajas odgovarajuim referencijama u predmetnoj zbilji jer, bez obzira na autore-ferencijalnost knjievnoga diskursa, ne postoji opasnost da pjesnik nee bitishvaen ako je skovao pogrenu identifikaciju.25Naprotiv, metafora pri-opuje svojstvo predmeta koje je od fundamentalne vanosti za spoznaju tog

predmeta jer ne izraava ono to je empirijski evidentno, nego oblikuje per-spektivu koja manje izrie ono to jest, a vie ono to bi moglo biti.26Time seulazi u vjeno pitanje svrhe i uloge metafore u knjievnom tekstu, koja, iakospekulativna, omoguuje povezivanje dvaju misaonih procesa, onoga koji je

proivio pjesnik koji je metaforu skovao i onoga koji, uvijek iznova, itajuii tumaei metaforu proivljava itatelj.


13/14



Literatura:27

Vladimir Biti, Metafora: uvod u stanje pojma,Knjievna smotra, 28(1996) 100(2), str.

151154.

Max Black,Models and Metaphors, Cornell University Press, Ithaca 1962.

Peter Brger, Teorija avangarde, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2007.

Jonathan D. Culler,Knjievna teorija: vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb 2001.

William Empson, Sedam tipova dvoznanosti, u: Tomislav Sabljak (ur.),Angloamerikakritika,Matica hrvatska, Zagreb 2004., str. 132160.

Jerzy Faryno,Deifriranje ili Nacrt eksplikativne poetike avangarde, Hrvatsko filolokodrutvo, Zagreb 1993.

Aleksandar Flaker, Stilske formacije, Liber, Zagreb 1976.

Aleksandar Flaker,Poetika osporavanja, kolska knjiga, Zagreb 1982.

Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike,Stvarnost, Zagreb 1969.

Hans-Georg Gadamer,Istina i metoda, Veselin Maslea, Sarajevo 1978.

Gerard Genette,Figure, Vuk Karadi, Beograd 1985.

Roman Jakobson i Morris Halle, Temelji jezika, Globus, Zagreb 1988.

Barbara Kelec-Suhovec, Metafora o njezinu biu i onome to moe izricati,Filozof-

ska istraivanja, 20(2000) 1(76), str. 197208.George Lakoff i Mark Johnson, Metaphors We Live By, University of Chicago Press.ChicagoLondon 1980.

Winfried Nth, Metafora,Republika, 60(2004) 2, str. 6172.

Antun Pavekovi, Nasilje, jezik, metafora,Republika, 60(2004) 2, str. 8896.

Gajo Pele,Iitavanje znaenja, Izdavaki centar Rijeka, Rijeka 1982.

Zdravko Radman,Metafore i mehanizmi miljenja, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb1995.

Paul Ricur,iva metafora, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1981.

Ante Stama, Sedam stavaka o metafori,Republika, 60(2004) 2, str. 5760.

Anna Wierzbicka, Semantyka. Jednostki elementarne i uniwersalne, Uniwersytet MariiCurie-Skodowskiej, Lublin 2006.

22

Usp. Radman (1995), str. 14.

23

RaspravaMetafore i mehanizmi miljenja Z.Radmana moe se smatrati paradigmatskomna tom polju jer obuhvaa (ne nudei gotoverecepte) niz potekoa s kojima se (i) knji-evni interpretator mora suoiti, koliko godnastojao ostati zatvoren u okvire knjievnehistoriografije i strukturalistike strategijeitanja; takvog pouzdanog filolokog okviravie nema (jer se od operacionalistike me-tode strukturalizam ve od po. 1970-ih pre-metnuo u finalistiko itanje), a nedovoljno

je iskoriten stabilniji filozofski okvir pojmametafore koji moe osigurati interpretacijskulegitimnost. U svrhu legitimacije unutar knji-

evne historiografije, izvjesna je mogunostoperativnoga povezivanja filozofskoga opisametafore i filolokoga opisa metafore na pri-mjerima iz pjesnikih tekstova.

24

Usp. Kelec-Suhovec (2000).

25

Usp. ibid., str. 111.

26

Usp. ibid., str. 201.27

Za popis vanijih bibliografija o metaforo-lokim istraivanjima usp. Nth (2004), str.6364.


14/14



Tea Rogi Musa

From Metaphor-Word to Metaphor-Function

Contribution to Methodology of Researching Metaphors in Poetic Text

Abstract

This thesis explains and elaborates the interpretational model of identification, comprehensionand explication of metaphors in a poetic text, which on the one side enables syntactic insightinto the text, and on the other fundamental semantic analysis, resulting with integral interpreta-tion of a poem. The graduation of metaphorical statements at word, sentence, text, and languagelevels is a methodological instrument focused on compositional and structural description of a

poetic text, while reading poetic metaphors as construction and function and dominant poetic

attribute in a certain opus offers the opportunity of direct interpretational associating of indivi-

dual poems with poetics of an author, a literary group, a style formation or an artistic epoch.

Key words

metaphor, word, sentence, text, language, construction, function, poetics, style formation

od metafore-riječi do metafore-funkcije

Documents