1

Dr. sc. Berislav Majhut

Visoka učiteljska škola u Petrinji

DOM I DIVLJINA

ASPEKTI PRIPOVIJEDNOG PROSTORA U DJEČJEM ROMANU

U razvoju hrvatskog dječjeg romana do 2. svj. rata formirale su se tri

dominantne podvrste (pustolovni roman, roman o siročetu1 i roman o dječjoj

družbi). Svaka od tih podvrsti odgovor je na neprevladane teškoće prethodnog

modela. Jedan od pripovijednih postupaka na kojem se naročito reljefno ističu

razlike tih podvrsti je odnos prema pripovijednom prostoru.

Kao što to ističe Margery Hourihan u studiji o pustolovnom romanu

Deconstructing Hero svaka priča o junaku pa tako onda i pustolovni roman u biti

je priča o putovanju: junak napušta svoj dom da bi u divljini ostvario svoj cilj. I

dok se od divljine traži da bude što različitija, što posebnija, dom je u nekom

smislu uvijek isti. Ta divljina može biti divljina neistraženih krajeva središnje i

istočne Afrike krajem 19 st. kao u Sienkiewiczevom romanu U pustinji i prašumi

ili seosko dvorište za predškolce sa zagrebačke periferije u Lovrakovom Franceku

drugom hrabrom ali dom će (ma koliko bio specifičan za svako djelo) uvijek biti

definiran manje više istim odrednicama.

U pustolovnom romanu ideja doma mora imati dvije suprotstavljene

odrednice: s jedne strane dom mora pružati sigurnost, utočište nakon opasnih

pustolovina, mirnu luku koja čeka na povratak, a s druge strane u situaciji doma

mora postojati razlog zbog kojeg se dom želi napustiti. Perry Nodelman je,

pokušavši utvrditi osnovni oblik dječjih priča, došao do modela koji je očito

1 I dok pustolovni roman i roman o dječjoj družbi ne trebaju posebnog predstavljanja roman o siročetu (ili kako ga neki autori nazivaju «nesretnom dijetetu») zahtjevat će nekoliko uvodnih opaski. Iako se u drugim književnostima javlja puno ranije (kao primjerice paradigmatski roman Oliver Twist ili Malotov Bez obitelji) u hrvatskoj dječjoj književnosti takav roman se pojavljuje tek krajem 19. st. u dječjim romanima Jagode Truhelke Tugomila i Vjekoslava Koščevića Sretni kovač.

U mnogim dječjim romanima su junaci siročad (Pustolovine Toma Sawyera, Pipi duga čarapa, Petar Pan, itd) no to još uvijek ne znači da su to i romani o siročetu. Uvjet da bi neki roman mogli proglasiti romanom o siročetu je specifičan odnos u koji mora biti postavljen implicitni čitatelj prema junaku. Dok u pustolovnom romanu čitatelj iz vlastite sive i neslobodne pozicije s divljenjem prati junaka koji ga nadmašuje snagom i hrabrošću kroz pustolovine u egzotičnim i živopisnim krajevima, naprotiv, u romanu o siročetu čitatelj iz svoje situacije sigurnosti i zaštićenosti prati nemoćna glavinjanja junaka samim dnom života i koji se jedva usuđuje sanjati o situaciji iz koje ga čitatelj čita.

2

izveden iz pustolovnih priča. Od samog modela zanimljivija su određenja koja

pridaje domu:

Neko mlado stvorenje, životinja ili stvar s ljudskim svojstvima, uživa sigurnost udobnog doma dok se nešto ne dogodi što će ga učiniti nesretnim. Malo stvorenje napušta dom i proživljava uzbudljive avanture; ali izlazi na vidjelo se da su one isto toliko opasne i neugodne kao što su uzbudljive. Naučivši istinu o velikom svijetu, stvorenje se napokon vraća sigurnosti koju je na početku osjećalo kao teret, te zaključuje da je usprkos svih ograničenja, dom najbolji.2

Dakle, dom je na početku priče "siguran i udoban" iako to junak u tom trenutku

može osjećati kao teret. U Nodelmanovoj interpretaciji junak zapravo kreće u

svijet da bi shvatio vrijednost doma.

Razlog zbog kojeg junak napušta dom ne može biti vlastito svojstvo doma

(jer zašto bi se tada junak odlučio vratiti) već mora biti nešto nametnuto domu

izvana:

pogrešna percepcija junaka: tako je Robinson usprkos savjeta svoga oca

koji ga je uvjeravao u istinske prednosti njegove životne pozicije u

očinskom domu, napustio dom da mu se skrušeno vrati nakon više od

trideset godina, priznajući pogrešnu prosudbu učinjenu u mladosti (dakle,

motiv biblijskog rasipnog sina)

nužnost odlaska iz doma nametnuta junaku u vidu prisile neodgodive

dužnosti ili neodoljive potrebe: Roberto kreće u potragu za nestalim

ocem3, Tarzan napušta društvo majmuna (to jest svoj majmunski dom) jer

osjeća neodoljivi zov svoje vrste i odlazi u kolibu gdje nalazi stvari svojih

roditelja

ugrožavanje doma: za muževa boravka u ratu Genovevu i sina je iz njenog

dvorca spletkama nadstojnik Golović otjerao u progonstvo u duboku

šumui a sam je preuzeo vlast u domu4

DOM: pustolovni roman

a) prostor sigurnosti. To je prostor ispunjen roditeljskom ljubavlju,

obiteljskom toplinom ili naprosto uređen i siguran prostor u kojemu junaku ne

prijeti nikakva opasnost; a kada domu i zaprijeti opasnost onda je junaku prva

briga otkloniti je i povratiti domu status sigurnosti

2 Nodelman, (1992.) 1996.: 147.3 Hoffmann, Franz; s.a., Na dalekom sjeveru4 Christopher Schmid: Genoveva

3

Mary Carpenter smatra da postoje dva uvjeta djeteta, dva uvjeta bez kojih

zapravo nema djece: prvi je ljubav. Ljubav je

za djecu apsolutna potreba njihove prirode i kada im je uskraćena oni više nisu djeca. 5

Drugi je život u obitelji što je “istinsko mjesto djetinjstva”. Postavljanje romana o

siročetu i pustolovnog romana prema domu bitno ih određuje kao vrste:

pustolovni roman mora uvijek zadržati barem nekakvu mogućnost doma za

junaka, u romanu o siročetu mora nestati i zadnja pomisao da bi se junak ikada

više mogao vratiti u svoj dom.

Veličina prostora doma jako varira i može poprimiti različite dimenzije, ali

uvijek u pustolovnom romanu mora postojati mjesto koje će biti protuteža divljini

u kojoj je život junaka stalno na kocki. Tako dom može biti Pepeljugino mjesto uz

ognjište (dakle, mali dio prostorije) ili pak Zemaljska kugla koju Superman

spašava od kiše meteora iz svemira.

Prostor doma može biti i prostor stvarnosti nasuprot prostoru fantazije, sna

kao u Alici u zemlji čudesa gdje Alica zaspi na obronku brežuljka pokraj rijeke,

doživi čudesne pustolovine u podzemlju i baš kada je Kraljica Herca naredila

odrubiti glavu Alici ona se opet se probudila pokraj svoje sestre. Tako je i Pavica

nestrpljivo očekujući Božić zaspala u naslonjaču, doživjela čudesne zgode koje su

je poučile kako je svaki časak dragocjen i u trenutku kada ju je zla kraljica iz priče

o Snjeguljici prevozila sanjkama iznad Pavičine kuće probudila se opet u

naslonjaču u roditeljskom domu6.

Načini na koji se dom pojavljuje također mogu varirati pa će tako

primjerice dvostrukoj prirodi Tarzana odgovarat i dvije definicije doma. Za

njegovu životinjsku prirodu dom je džungla, a svaki odlazak među ljude je

odlazak u divljinu, odlazak u prostor neizvjesnosti. Naprotiv, za onaj drugi,

ljudski dio njegove osobe, dom predstavlja njegov obiteljski posjed, posjed

Greystokovih. Gojko, polumajmun polučovjek u istoimenom romanu Josipa

Selaka, naprotiv ne poznaje takvo dvojstvo, iako je roman zamišljen kao zrcalna

slika Burroughsovog romana. Gojko poznaje samo jedan dom, a to je grofov

posjed. U Gojku je ljudski faktor potpuno potisnuo njegovu majmunsku prirodu.

5 Cunningham, Hugh: 1996.: 30.6 Cvrtila: Pastirska frulica

4

Halugica je odrasla na obali u kolibi ribara Frana. Na kopnu je doživjela i

ljubav. Njena ljubav prema Jablanku, njena zahvalnost prema odgojitelju

pripadaju kopnu. S druge strane, njeno podrijetlo, njeno biće pripada moru, i ono

Halugicu neodoljivo privlači. To je ambijent u kojem je njeno biće u suglasju s

okolinom. Onoga trenutka, pak, kada postane zauvijek stanovnicom mora njena

duša okrenut će se žudeći za kopnom. Halugica je podijeljeno biće koje stalno

žudi za povratkom u dom, za smirenjem u domu, a svoju žudnju nikako ne može

umiriti jer dom je uvijek tamo gdje nije ona.7

b) prostor uređenosti. Junakova pozicija u prostoru doma jasno je

definirana u odnosu na obitelj, ljudsku okolinu, institucije itd; upravo ta čvrsta

definiranost ponekad postaje motiv koji tjera junaka u divljinu gdje će u njenom

kaosu pokušati izboriti novi status što je omiljena tema pustolovnih romana o

inicijaciji dječaka u muškarca

Dom je prostor nedogađanja. U tom prostoru Charles ne može dobiti zorni

odgovor na pitanje koje ga muči. Mali Charles ispituje svoju majku kako je to

moguće ljubiti svog neprijatelja. Majka mu objašnjava, ali Charles ne može

shvatiti. Sređeni prostor doma ne može Charlesu pružiti opipljivi odgovor na

njegovo pitanje već i zato što u domu nema zlih ljudi. To mu može dati tek

izlazak iz doma u nesigurni i nepredvidljivi svijet. 8

Zapravo okolina u pustolovnom romanu sastoji se od doma iz čije

perspektive junakova namjera izgleda bezumno i od divljine-prostora u kojemu ne

vladaju zakoni i u kojem se obično odvija borba na život i smrt. U tom prostoru-

divljini dogodit će se pustolovina. Junak pustolovnog romana je nositelj reda,

predstavnik uređenog svijeta doma, reda koji nastoji nametnuti divljini.

Junak romana o siročetu je upravo u suprotnoj situaciji: društvene

vrijednosti vrijede za sve osim za njega.

Napokon, dječja družba uspostavlja vlastite vrijednosti i vlastita pravila.

Te vrijednosti često su u koliziji s općeprihvaćenim vrijednostima svijeta odraslih

koji okružuje družbu. Družba će nastojati proširiti svoje vrijednosti i na okolni

svijet, ali često neće u tome uspjeti.

7 I Zlatokosa iz Bijelog jelena je biće dvaju svjetova: ljudskog i životinjskog. Međutim, njena žudnja za onim Drugim svijetom ni u jednom trenutku nema tragičnu notu.8 Pustolovine odvažnog dječaka Božidara Mohačeka, izašle u osam nastavaka u ediciji Pripovijesti za djecu 1931., mogu poslužiti kao tipičan primjer trivijalnog pustolovnog romana najniže kakvoće.

5

c) točka odlaska i povratka. Junak odlazi u neizvjesnost, ali uvijek mu

leđa grije topla sigurnost doma, tako je Mirko da bi potražio oca u Africi9 napustio

svoj dom u selu Draga u zagrebačkoj županiji.

Junak, dakle, napušta to sigurno mjesto, dom i kreće ostvariti svoj zadatak.

Pripovijedanje gotovo nikada ne završava svladavanjem zadatka već tek

povratkom u dom gdje je jedino moguće podijeliti sreću i zadobiti istinsko

priznanje (jedino priznanje do kojega je junaku uistinu stalo). Ta je točka

pripovjednog svijeta snažno usađena u svijest implicitnog čitatelja kao točka u

kojoj po konvenciji mora završiti junakovo putovanje.

Ali i u slučajevima kad pustolovni roman odstupa od ovog pravila, kao u

Jaši Dalmatinu, opet se nađe neki zaobilazni način da se zadovolji književna

konvencija, a što onda posredno govori o njezinoj snazi u pripovijednom

postupku. Jaša Dalmatin se nikada neće vratiti u svoj zavičaj, već će ga život

nositi sve dalje i dalje prvo u Carigrad, a zatim i u Indiju. Na obalama Indijskog

oceana sagradit će grad Diu, savršeno utvrđeni grad, a zapravo će samo

materijalizirati sjećanje na davno u djetinjstvu viđene zidove Dubrovnika.

Rekreiravši dom, ponovno ga izgradivši, Jaša Dalmatin je zapravo simbolično

ipak ostvario povratak u svoj zavičaj.

DOM: roman o siročetu

Gotovo dijametralno suprotan je odnos junaka prema domu u romanu o

siročetu. I putovanje junaka siročeta počinje iz doma samo što to, za razliku od

početka putovanja junaka pustolovnog romana, nije njegov vlastiti izbor već je

junak siroče gurnut na cestu odlukom drugih koji su ga izbacili iz doma. Njegov

život u domu je postao nemoguć i on je prisiljen krenuti na put. Time je

uspostavljen obrazac njegovog daljnjeg kretanja u pripovjednom svijetu: on

uvijek biva odgurnut, izbačen, ostavljen. Njegovim kretanjem vlada volja drugih,

a ne njega.

Drugo bitno određenje doma u romanu o siročetu jest da je on do temelja

razoren i da ne postoji više nikakva, pa ni najmanja nada da se siroče u nj vrati. Za

razliku od pripovijedanja u pustolovnom romanu koje se trudi ustanoviti uz

divljinu i prostor reda, pripovijedanje o siročetu nastoji eliminirati svaku junakovu

pomisao na mogućnost doma. Efikasnost pripovijedanja u mnogome ovisi o tome

što junak romana o siročetu za razliku od onoga u pustolovnom romanu ne može

9 Tomić, 1907.

6

računati na povratak. A ako je i imao dom on je trajno i zauvijek izgubljen kao što

je Milkovo imanje trajno i nepovratno prešlo u posjed njegova očuha koji ga je

potom otjerao od kuće10, ili kao što je Radovan lišen očevog nasljedstva zato jer

ga je carica Marija Terezija oduzela ocu zbog veleizdaje11, ili zato što je prodan da

se namire pogrebni troškovi za umrlog oca12.

DOM: roman o dječjoj družbi

Ma koliko se razlikovali pojmovi doma, divljine, mehanizama kretanja u

pustolovnom romanu i romanu o siročetu ipak ono što je romanima zajedničko to

je da počivaju na ideji promjene mjesta. Roman o dječjoj družbi najčešće to nije.

Romani o dječjoj družbi uglavnom se odigravaju u susjedstvu, u poznatom

ambijentu.

Roditeljski dom, polazišna točka tolikih pustolovnih romana još od

Robinsona Crusoea, nije u romanu o dječjoj družbi više mjesto topline i

sigurnosti. Roditeljski dom prije postaje mjesto sukoba djece i roditelja, mjesto

obračuna i nerazumijevanja, kao što je to u Družbi Pere Kvržice: batine koje

dobivaju članovi družbe pokazatelj su stupnja nerazumijevanja između djece i

odraslih: djeca ne žele priznati odraslima čime se to bave nakon škole jer znaju da

bi im, da priznaju, odrasli sve pokvarili. Zato je bolje dobiti batine i ne reći ništa:

Svi gledaju Šila. On bez riječi otkapča hlače i razvezuje gaće, te pokazuje modre masnice po debelom mesu. -To je od biča. Mislio sam, ubit će me ćaća ...13

Šilo je plesao pred majkom kao ono jednom Milo dijete. Ona uze tanku šibicu i opleće ga njome po bosim nogama. Viče mu: -Sramoto moja! Tepčino! Propalice jedna! Šilo cmizdri. Guta suze, pleše i samo što ne prizna sve pred majkom. I plačući penta: -Sve bi onda propalo! (69.-70.)

Kasno uveče vratili su se kući. Polovica ih dobila batina zbog tobožnje skitnje. Majka je Danicu žarila koprivom po bosim nogama. Muka je to bila podnositi, no oni su opet stisnuli zube i tajne nisu odali.(103.)

Rade, prigradski deran, kaže svom vršnjaku Mihajlu, načelnikovu sinu:

10 Branko Vuletić: Bog je otac sirota11 Ljuboje Rodić: Oholija i smjernost12 Mihovil Labudić: Bez oca i majke13 Lovrak (1933.) 1960.: 51.

7

Prijašnjih godina, dok sam još bio sasvim malen, ni mene nije mati pustila na vojničko vježbalište. "Ubit ću te," kaže, "ako još jednoć odeš tamo." Pa udri, udri po meni. A čim me ona više tuče, ja sam sve bjesniji: "Udri, koliko hoćeš, baš me ne boli i baš ću opet otići!" Znaš, ondje na vježbalištu tražio sam ispucane patrone od vojničkih pušaka ... A ja bih umro, da moram cijeli dan biti kod kuće u novom odijelu i cipelama, kao ti.14

Nego da ti vidiš, kako Aniku tuče njezina mama! Čini ti se, da će ostati mrtva, a ona se samo počeše po masnicama – i ništa! Da je tvoj otac njezin otac, zar ti misliš, da bi ona gledala s prozora, kako se mi drugi igramo na ulici? Brus! Iskočila bi van i onda je drži, ako možeš! (33.)

Iako u svom građanskom domu Mihajlo ne ratuje s roditeljima tako otvoreno kao

Rade, Anika i njihovi drugovi to ne znači da je sukob manje žestok. To što se

Mihajlo nema snage suprotstaviti svojim roditeljima ne znači da je suprotnost

njihovih stavova manja. Mihajlo doživljava svoj dom kao zatvor.

U Neprijatelju br. 1 u domu Dražićevih tek je dovršen subotnji ručak:

-Danas je bio slab ručak! - uzdahne Zvonko. -Ako nisi zadovoljan, izvoli na ručak u "Gradski podrum" ili "Lovački rog" - reče otac i uzme novine u ruke. -Sutra je nedjelja i bit će bolje – veli majka. – Treba želudac odmoriti za sutra. -Dječak u to doba, pa je zabrinut toliko za svoj trbuh! – čudi se otac. -U školi je do jednog sata pa dijete izgladni! – odgovara majka. -Tata je isto tako prigovarao ručku prošle subote! – skoči Zvonko. -Dosta!!! – viknu otac i udari šakom o sto. – Kad budeš sam zarađivao, onda i prigovaraj!15

Ono pak, mjesto u romanima o dječjim družbama uz koje su se junaci

emocionalno vezali, mjesta u kojima je moguće ostvariti svoje snove nije

roditeljski dom. Glavni prostorni problem junaka u romanu o družbama nije kako

ostaviti dom, svladati divljinu, obaviti zadatak i vratiti se u dom već kako si

osigurati prostor koji će biti samo njihov, u kojem neće biti odraslih ili drugih, u

kojemu će moći nesmetano ustanoviti poredak vrijednosti kakav oni misle da je

najbolji. Ponekad će to biti prostori daleko od očiju odraslih, kakav je Jacksonov

otok, ili koliba u vrbiku, ili mlin u Družbi Pere Kvržice. Drugi puta će pak

običnim prostorima, koje dijele s odraslima, djeca pridati vlastita značenja: kao

14 Pavičić, 1937.: 31.15 Lovrak, (1938.) 1964.: 9.

8

stovarište drva koje postaje dječja tvrđava16, ili vagoni koji postaju bolnica i

zadruga17.

DIVLJINA. pustolovni roman

Divljina u pustolovnom romanu pokriva područje u kojemu je suspendiran

društveni red i djelomično prirodni poredak.

Suspenzija društvenog poretka poprima najrazličitije modalitete: odlazak u

slabo istražene predjele gdje žive narodi s vlastitim kulturnim vijednostima (kao u

Robinsonu, Rudnicima kralja Salomona, U žarkoj Africi ili u putopisnim

Lermanovim pismima iz Afrike18); udaljenost od civilizacije stvara nove

društvene kodove (kao skupina dječaka iz zapadne civilizacije čiji je avion pao na

izolirani tropski otok u Gospodaru muha); povratak u prošlost za vladavine nekih

ranijih društvenih poredaka poput onih u feudalnoj Europi ili njima sličnih (čestih

u romansama); krajevi i vremena gdje su društvene institucije još neizgrađene i

gdje postoji društveni vakuum (kao u nekim pričama s Divljeg zapada);

znanstveno fantastičnoj književnosti u kojoj se mogu mješati bilo koja od ovih

prethodnih formi suspenzije društvenih zakona; ili se pak radnja odvija u

suvremenoj urbanoj sredini u kojoj se uslijed nečega dogodilo privremeno

"opravdano" ukidanje društvenih zakona.

Upravo ovo ukidanje društvenih zakona (koji vrijede u poretku doma) u

pripovjednom svijetu koji sliči čitateljevom iskustvu svijeta, a koji je najčešća

okolina u kriminalističkim ili akcionim romanima i filmovima, otkriva zapravo o

čemu se radi u klasičnom pustolovnom romanu putovanja u daleke neistražene

zemlje. U divljim neistraženim područjima junak postupa daleko slobodnije nego

u domu gdje vrijede zakoni i čvrst poredak. I ne samo to, divlja neistražena

područja pružaju idealno tlo za dokazivanje dominacije snage zapadnog čovjeka u

bilo kojim uvjetima i supremacije nad svim drugim oblicima kulture. Priča o

Robinsonu tu se pojavljuje kao paradigma: ona je dokazala da prosječni mladi

čovjek iz engleske obitelji srednjeg staleža je u stanju: a) preživjeti u svim

okolnostima; b) nužnost postojanja srednje klase je i eksperimentalno dokazana:

jer evo Robinson je ontogenetski ponovio cijeli ljudski filogenetski razvitak. I nije

16 U Junacima Pavlove ulice17 Vlak u snijegu18 1891. izašla je u Požegi knjiga Dragutina Lermana: Listovi iz Afrike: od Dragutina Lermana, Požežanina, člana Stenleyjeve Kongo ekspedicije. Iste godine uslijedilo je i drugo izdanje. Druga knjiga Novi listovi iz Afrike objavljena je 1894. Stenleyeve knjige Kako sam našao Livingstona: izvještaj o ekspediciji po središnjoj Africi i Prvo putovanje na Kongo objavljene su u Zabavnoj biblioteci 1925. i 1928.

9

mogao postupati drugačije nego je postupao; c) konačno, to je oblik života

superioran svim dugim oblicima života pa je onda i prirodno da se svi podvgavaju

njegovoj dominaciji.

U dječjem pustolovnom romanu umjesto prostora u kojemu je zbog

ukinutih društvenih zakona junakov život stalno na kocki, otvara se prostor u

kojemu su ukinute svakodnevne dužnosti, pravila i disciplina koju nameće

roditeljski dom, škola i društvena zajednica. Tako u Pustolovinama maloga

Moglia Mogli kreće na put iz svog građanskog doma kada je saznao

... kako ljudi daleko u Africi žive bez brige i samo o onome, što ulove.19

Zato tako često pustolovni roman za djecu i započinje bijegom od kuće

(Čudnovate zgode malog crnca Đeka, Pustolovine odvažnog dječaka, Čudnovate

zgode Šegta Hlapića) ili nekom modifikacijom, kao primjerice putovanjem

velikim prekooceanskim brodom kojim Vladimir i Eduard i roditelji kreću u

Ameriku20. Dakle prostor kroz koji se kreću dječji junaci, ma koliko bio običan za

njih je egzotičan već time što su u njemu ukinute uobičajene obveze i dužnosti, a

njima se otvara djelovanje u slobodi21. Također u tom iznenada otvorenom

prostoru slobode ne otvara se sloboda samo za dječje djelovanje, već je i dječja

mašta puštena na slobodu pa u tim novim okolnostima stvarnost može poprimiti

čudne oblike: u romanu Mi putujemo... jedan iz grupe Eduardovih (8. g.),

Vladimirovih (7. g.) američkih prijatelja ispriča im kako u nedalekoj šumici živi

čovjek s Divljeg zapada s dva konja i mnogo oružja. Eduard, Vladimir i njihovi

prijatelji odlučuju prije nedjeljnog ručka posjetiti ga. Ubrzo na putovanju kroz

grad zalutaju, zabasaju u crnačku četvrt, i konačno se nađu na jezeru Michigan, na

posve suprotnom kraju grada. Tek na navečer uspjevaju se vratiti kući gdje svatko

u svom domu dobiva porciju batina.Ta bezazlena šetnja gradom u dječjim očima

je uistinu velika pustolovina jer pri prolasku kroz crnačku četvrt u djeci

oživljavaju najstrašnije priče o tome kako crnci "kolju bijelce i bacaju ih u kanale"

i kako "crnci nose velike britve, kojima režu bijelcima grkljane" i sl.

DIVLJINA: roman o siročetu

19 Vučica, 1931.: 5.20 Eduard i Branko Špoljar: Mi putujemo...21 Vrlo je plastičan primjer Pala samog na svijetu kome se u prvo vrijeme, zato jer nema odraslih pa su stoga sva pravila ukinuta, svijet svakodnevice čini beskrajno egzotičan i zabavan.

10

U pustolovnom romanu junak se zaputio u divljinu gdje vladaju drugi

oblici poredaka. Naprotiv, siroče izbačeno iz zauvijek uništenog doma gurnuto je

u lutanje okrajcima prostora u kojima žive ljudi, samim dnom života.

U romanu U zločestom družtvu, Vasji je umrla majka, a otac (mjesni

sudac) obuzet tugom ne mari za njega. Vasja se prepušten sam sebi, skiće ulicama

provincijskog gadića i nalazi društvo ne među prosjacima koji stanuju u

napuštenoj ruševini dvorca već među prosjacima koje su ovi prvi, ugledniji

posjaci prognali i koji su prisiljeni spavati u podzemlju ispod groblja. Tek među

njima će Vasja pronaći ljudsku toplinu za kojom žudi.

Junak pustolovnog romana nikada se ne bori na društvenom dnu. Junak

poput Petra Juranića može se boriti protiv divljih indijanskih plemena u porječju

Amazone22, ili protiv ljudoždera u Africi poput malog Moglija23, ali to je uvijek

borba jednako dostojanstvenih suparnika. Gdje bi bio čar borbe protiv

nedostojnog suparnika? Zato on, ma koliko se demoniziralo protivnika u

pustolovnom romanu, mora zadržati dovoljnu količinu dostojanstva da bi se uopće

mogao sukobiti s junakom.

Ovaj horizontalni suparnik u pustolovnom romanu, pleme druge kulture,

čiji pripadnik nakon početnog suparništva može postati i ravnopravni partner

junaku24, u romanu o siročetu postaje, naprotiv, mjera dubine junakova društvena

pada. U svom lutanju društvenim dnom siročad nailazi i na Rome. Romi nisu

predstavnici naroda drugačije kulture (kako bi ih možda tretirao pustolovni

roman) već pokazatelji dubine društvenog dna kojim se kreće junak. Ovako majka

opominje svog sina Stjepana:

"Ovi ljudi, koje si danas na kraju šume vidio, sigurno su cigani. Ne tjeraj, za Boga, naše koze na onu stranu, jer bi mogao medju njih zabasati. Izmed njih ima i takovih, kojima ništa nije sveto i koji se ne plaše učiniti nikakvih lopovština. To su ljudi koji, idu od sela do sela, svagdje se zadrže samo kratko vrijeme, bave se kradjom i prosjačenjem. Nit se mole dragomu Bogu, niti imaju svoje poglavare. Oni su vrlo raspušteni ljudi i mnogo toga se o njima nelijepa pripovijeda. (...) Ja bih poginula od straha, kad bih znala, da si u blizini one crne družbe. Znaj, crna su im djela kao i lice. Ne će oni dugo tamo biti. Nekoliko dana, a onda će nestati." Zatim napomene neke pripovijesti o djeci, koju su cigani ukrali i osakatili, te kojom se služe, da si isprose milostinju od milosrdnih ljudi. 25

22 Petar Juranić, 1926.23 Dalibor Vučica: Pustolovine malog Moglija24 Kao što je to postao Heartbear, poglavičin sin, Charlesu Gordonu, junaku romana Pustolovine odvažnog dječaka.25 Žeravčić, 1902.: 11.

11

Ono što je naročito kod cigana odbojno Stjepanovoj majci to je da oni nemaju

stalnog boravišta, oni nemaju doma. Biti bez doma i biti cigan gotovo su sinonimi.

U Sretnom kovaču dječak Ivan se pred kišom sklonio pod ciganski šator i tu u

razgovoru stari ciganin tvrdi da su to sinonimi:

"A gdje mu je bila kovačnica (Ivanovu ocu, op. B.M.)?" "Mi nijesmo imali kovačnice, nego smo hodali od sela do sela, kao i ja sada", rastumačim mu. "E, onda ste vi naši ljudi", reče starac. Mene je vrijeđalo, što on misli, da smo mi bili cigani, pa zato rečem: "Nijesmo mi imali šatora i kola!" "Ništa zato, bilo kako bilo, moj si, ..."26

Iako su cigani bez doma kao što je i siroče bez doma među njima ipak ne stoji

znak jednakosti. Cigani neće pokušati inkorporirati siroče u svoju zajednicu jer ga

ne vide jednakim sebi. Siroče neće biti integrirano u cigansku zajednicu već će ga

se kao autsajdera nastojati samo iskoristiti. Siroče ne pripada niti jednom svijetu

niti svijetu svojih ljudi koji su ga odbacili, niti svijetu cigana koji ga ne prihvaćaju

kao svog. Tako su cigani oteli Stjepana i prodali ga ravnatelju komedijaške

družine27 ili su oteli djevojčicu Milicu, psa Kudrova i majmuna Lolu kako bi ih

pokazivali na proštenjima i zarađivali na njima28. Očiti pokazatelj da cigani nikada

neće integrirati siroče u svoju sredinu jest način na koji postupaju s njime. Tako

cigani u Ivanovom tužnom klancu ovako vide Ivanovu budućnost:

Ivan nije smio izlaziti, a na njega je stalno pazio jedan ciganin da im ne bi pobjegao. Jednog mu dana saopći stari ciganin svoju namjeru da će ga morati oslijepiti, jer da ljudi radije daju milostinju slijepcu. Kad je čuo tu njihovu namjeru, smrtni ga strah obuze. Stao ih je moliti i zaklinjati neka mu se smiluju i da mu ne vade oči, ali mu cigani mirno odvrate, da tako mora biti, a njemu da ne će biti loše, jer da će tako mnogo moći naprosjačiti i da će onda dobro živjeti.29

U Sretnom kovaču cigani su oteli Desputovu kćer Maricu:

26 Koščević, 1895.: 57.27 Josip Žeravčić: Borba i pobjeda28 Zlatko Špoljar: Tri bjegunca29 Rastić, 1937.: 12. U Leptirici Dalibora Vučice, dužoj pripovijetki objavljenoj 1930. ruskog kneževića otimaju Cigani i ne samo da ga oslijepe već mu i unakaze lice.

12

"Mene su namamili cigani na kola, a onda su me odvezli i pobjegli sa mnom, pa su mi u šumi zarezali noge, i sada govore, da su mi ranjave noge, pa me pokazuju ljudima, da mi se smiluju i tako prose."30

U istom romanu, Sretnom kovaču, nakon dužeg vijećanja cigana o sudbini

ugrabljenog Ivana u kojemu su odbačene varijante da mu iskopaju oči (jer tada se

neće moći baviti kovačijom) te da mu prebiju noge (jer tko će ga nositi kada

oteža) prihvaćeno je rješenje da mu u fingiranoj tučnjavi izbodu jedno oko i

odrežu nos pa će na taj način biti sposoban i dalje se baviti kovačijom, a moći će i

uspješno prositi izazivajući samilost svojom nakaznošću, a da pri tome nikome ne

bude na teret.

Okrutnost postupanja s otetom djecom nije u službi demoniziranja etničke

grupe Roma već je pokazatelj toga da junak siroče ostaje izvan svih društava da je

njegovo osnovno svojstvo njegov ausajderski status. Junak siroče ostaje izvan

svih društava pa tako i onog, u vrijeme nastanka ovih romana, najmanje

cijenjenog: ciganskog.

Dakle, pojavljivanje motiva s ciganima ima prije svega dvije funkcije:

mora prikazati bezdomnost kao najveću nesreću koja može snaći dijete (jer tada

može pasti u ruke bezdomnih ljudi koji su time što su bezdomni nužno i bezdušni)

i, drugo, mora pokazati da siroče neće uzeti pod svoje niti bezdomni ljudi (da

siroče ne spada čak niti u bezdomne): da može biti samo njihovo sredstvo.

DIVLJINA: roman o dječjoj družbi

Divljina je prostor u kojemu se kreće junak u potrazi za pustolovinama ili

prostor u kojemu luta odgurivan od svih. Kako je definiran prostor u kojemu

djeluje dječja družba? Već smo utvrdili da je njeno osnovno razlikovanje prema

svijetu odraslih koje ju okružuje.

Najčešće družbe imaju vlastita pravila koja su u sukobu s onim opće

prihvaćenim izvan družbe. Pravilo prema kojemu pretendent na mjesto vođe

družine u svakom trenutku ima pravo izazvati vođu družbe da dokaže svoju

kompetentnost u oštroj je suprotnosti s viđenjem iste situacije iz očišta odraslih

izvan družbe koji to vide kao valjanje po livadi i uništavanje trave:

-Majko moja! – škrgutnu zubima Pero. Istrgnu se u zadnjem času, vješto kao zmija, i svali Divljaka na zemlju. Prignječi ga koljenom i pljune u stranu. -Baš si Divljak! - hukne Pero i diže se.

30 Koščević, 1895.: 64.

13

Uza svu tu nevolju začu se iz sela vika. Viče neka žena na njih: -Ne gazite livade! Otale, vragovi! Sad ću tamo s batinom!31

Ponekad su pravila koja vladaju u dječjim družbama samo preslike sličnih

organizacija u svijetu odraslih: primjerice vojni ustroj dječaka iz Pavlove ulice ili

smješna kit udruga koja slijedi stroga formalna pravila hobističkih udruga odraslih

ali s krajnje upitnom svrhom: očuvanjem vlažnosti ukradenog kita.

No, bez obzira da li družba sa svojim pravilima ulazi u izravan sukob sa

svijetom odraslih ili ga parodira, ona ima naklonost implicitnog čitatelja.

Implicitni čitatelj se solidarizira sa dječjom družbom i staje na njezinu stranu, a

protiv svijeta odraslih koji redovito ne dijeli i ne razumije vrijednosti družbe.

No, u vjerojatno najranijem romanu o dječjim družinama jednog hrvatskog

autora32, u Malim križarima Dragoslava Heiligsteina došlo je do zanimljivog

premještanja naglasaka u ovom čvrsto zadanom rasporedu elemenata. Naime,

mali pastir Etjen vjeruje da je mu je Bog namjenio zadaću oslobađanja Kristovog

groba. On pokreće vojsku djece križara koji vjeruju da će svojim čistim dječjim

dušama uspjeti u onome u čemu nisu uspjele tolike križarske vojne odraslih. Na

samom početku mladić Šarl, agent trgovca robljem Alberikusa, na livadi pokušava

nagovoriti Etjena i grupicu pastira da krenu u križare:

-Eh, djeco, ali kada baš tako volite križare, onda ću vam ja nešto pričati o križarima. Dakle čujte! Mnogi križari su se silno obogatili. Na istoku je toliko zlata da bi mogli podići čitave bregove od zlata, srebra i dragoga kamenja. Naši su vitezovi, dovukli silno blago u Francusku. -Ne ide se na istok radi zlata, nego radi sv. Groba! – mrko odvrati Etjen. -Ali djeco. Svaki od vas može postati veoma bogat čovjek i vitez, plemić, grof. Samo treba poći na istok na vojnu i oteti ono silno blago! -Opet ti kažem, da se na istok ide radi sv. Groba a ne radi zlata. – još ljućim glasom odvrati mu Etjen. -Dabome, radi sv. Groba. Ali kad se otme sv. Grob, onda će se provaliti u podrume sultana. -Ne treba nama zlata. Ti si nekakov nevaljalac. Ti sramotiš kršćane. Putuj od nas!33

31 Lovrak, (1933.) 1960.:15.32 Crnković navodi dvije pripovijetke Tomislava Ivkanca objavljene u Smilju Rat iz 1886. i U propalu gradu 1889. U obje se pojavljuju dječje družbe. U Ratu Martinova i Džingis Kanova družba vode rat pijeskom. U drugoj pripovijetki harambaša Vojko predvodi dječju družbu. Međutim, slično kao što smo već naglasili u vezi s romanom o siročetu, nije dovoljno da se pojave dječje družbe pa da već možemo govoriti o pripovijesti ili romanu o dječjoj družbi. Tek uporaba specifičnih pripovijednih postupaka karakterističnih za svaku vrstu može biti kriterij vrsne pripadnosti. 33 Heiligstein, 1931.: 24.

14

Odrasli su obuzeti materijalnim i ono im potpuno zamagljuje duhovnu stranu

križarskog pothvata. Upravo ovakva iskustva kakva je imao sa Šarlom učvršćuju

Etjena u uvjerenju da su samo djeca sposobna za pothvat.

Grob našeg Spasitelja u rukama je nevjernika. Ovo je sramota za nas! Zar je naše kršćansko srce zamrlo? Zar kršćani nemaju više bezgrešnih duša i srdaca? Odrasli su grešni – zato nisu uspjele predjašnje križarske vojne. Ali mi smo čisti. Nas je oplemenila i podigla milost božja.(43.)

Ovaj raspored snaga uklapa se u uobičajeni obrazac prisutan u romanima o

dječjim družbama: s jedne strane djeca sa svojim idealističkim uvjerenjima

nasuprot sebičnom materijalnom svijetu odraslih. Već je književnom konvencijom

romana o dječjim družbama (konvencijom izgrađenoj na prijevodnoj dječjoj

književnosti) dječjoj družbi osigurana naklonost implicitnog čitatelja.

Međutim, dolazi do obrata posve neobičnog za roman o dječjoj družbi:

naime, naklonost implicitnog čitatelja zadobiva neočekivana strana – roditelji koji

upozoravaju na katastrofalne posljedice, preklinju djecu da ne idu, ali ih ne mogu

spriječiti.

To, za roman o dječjoj družbi, neprirodno odstupanje od modela možemo

pripisati samo neobičnim teškoćama u kojima se našao autor primjenivši model

romana o dječjim družbama na, za tu vrstu dječjeg romana, neprikladnu građu.

Pokušavši pomiriti proturječja autor je bio prisiljen pribjeći modifikacijama

početnog modela.

1

Crnković, Milan - Težak, Dubravka: Povijest hrvatske dječje književnosti, Zagreb, Znanje, 2002.

Crnković, Milan: Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća, Zagreb, Školska knjiga, 1978.

Cunningham, Hugh; 1996., The History of Childhood, u Images of Childhood /Philip Hwang (ur.); New Jersey, Lawrence Erlbaum Associates

Cvrtila, Josip; Pastirska frulica: Božićna priča, Zagreb, Savez hrvatskih učiteljskih društava, Mala knjižnica Smilja sv. 3.

Fiucek, Ivan; 1891., Grad Zagaj ili Bog svojih ne ostavlja: Poučna pripoviedka za mladež i odrasle, Zagreb, vl.nakl.

Heiligstein, Dragoslav; 1931., Mali križari: pripovijest iz svjetske povijesti godine 1212., Zagreb, Merkantile

Hoffmann, Franz; s.a., Na dalekom sjeveru: pripovijest za mladež, Zagreb, Hartman (St. Kugli)

Hourihan, Margery; 1997., Deconstructing Hero: Literary theory and children’s literature, London & New York, Routledge

Koščević, Vjekoslav; 1895., Sretni kovač: pripovijest za odrasliju mladež, Zagreb Hrvatski pedagoško-književni zbor, Knjižnica za mladež 33.

Labudić, Mihovil; 1906., Bez oca i majke, Varaždin, Stifler, Biblioteka za mladež br. 6.

Lovrak, Mato; 1933.(b), Družba Pere Kvržice: omladinski roman, Zagreb, Binoza, Binozina omladinska biblioteka br. 2.

Lovrak, Mato; (1939.) 1981., Anka Brazilijanka, Zagreb, Mladost

Lovrak, Mato; (1938.) 1981. Francek drugi hrabri, u Anka Brazilijanka, Zagreb, Mladost

Lovrak, Mato; (1938.) 1964., Neprijatelj br. 1, Zagreb, Mladost, Sabrana djela Mate Lovraka sv. 5.

Mohaček, Božidar (1931.) Pustolovine odvažnog dječaka, Zagreb, Pučka nakladna knjižara, u Pripovijesti za djecu br. 65-72

Nodelman, Perry; (1992.) 1996., The Pleasures of Children’s Literature, Longman, 2. izd.

Pavičić, Josip; 1937., Poletarci, Zagreb

Rodić, Ljuboje; 1906., Oholija i smjernost: pripovijest iz dobe Marije Terezije, Biblioteka za mladež br. 8.

Schmid, Christopher; (1810.) 1909., Genoveva: pripovijest iz starine za matere i djecu, Zagreb, Zbor duhovne mladeži zagrebačke, 10. izd.

Schmid, Christopher; (1816.) 1888., Pisanice, Zagreb, Hrvatski pedagoško-književni zbor

Vuletić, Branko; 1907., Bog je otac sirota: pripoviest za hrvatsku mladež, Varaždin, Stifler, Biblioteka za mladež br. 10.

Zalar, Ivo; (1978.) 1983., Dječji roman u hrvatskoj književnosti, Zagreb, Školska knjiga, 2. proš. izd.