8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 1/10

Sociologija

Sociologija je znanostkoja izučava ponašanjedruštvaili nekog njegovog dijela. Ona ne gleda

ponašanje pojedinačnog člana društva, već prati statističkeveličine, kao što su srednja vrijednost,efektivna vrijednost, matematičko očekivanje i drugo. U tom smislu je sociologija vrlo usko povezana s teorijom vjerojatnostii statistike i s fuzzy teorijom, kao i sfizičkimmetodama vezanimza teoriju plinova i posebno zakvantnu teorijumikrosvijeta.Posebne sociologije izučavaju pojedina područja društva. Posebne sociologije se naglo razvijajušezdesetih godina 20. stoljeća, i to prije svega u zemljama s većom tradicijom u razvoju sociologijeopćenito (Francuska, SAD, Njemačka... )U izučavanju općih zakonitosti nastanka i razvoja društva, sociologija mora polaziti od zakonitostikoje utvrđuju posebne društvene znanosti, izučavajući posebne oblasti društvene stvarnosti ili pojedine društvene pojave. Sociologija daje posebnim društvenim znanostima teorijski i

metodološki okvir za izučavanje onih oblasti društvene stvarnosti ili pojedinih društvenih pojavakoje su predmet njihovog izučavanja, a posebne društvene znanosti daju sociologiji, prije svegaogromanempirijski materijal, kao i rezultate do kojih su došle izučavanjem zakonitosti posebnihoblasti društvene stvarnosti i pojedinih društvenih pojava.

Znanstvene metode sociologije• Metafizička metoda se zasniva na shvaćanju da su pojave u prirodi, ljudskom društvu i

mišljenju nepromjenljive, odnosno da se u njima eventualno odvijaju samo postupne,evolutivnepromjene. U njima nema borbe unutrašnjih suprotnosti i nalaze se u sveopćojmeđusobnoj povezanosti.

• Dijalektičko-materijalistička metoda zasniva se na shvaćanju svijeta po kojem su pojave u prirodi, ljudskom društvu i ljudskom mišljenju kvalitativno promjenljive na temelju borbeunutrašnjih suprotnosti i nalaze se u sveopćoj međusobnoj povezanosti. (Marksističkateorija)

Metode društvenih znanosti u sociologijiSvaka teorija ima i odgovarajuću metodu:

• Građanska teorija o društvu, koja je bila usmjerena k objašnjenju, opravdanju i očuvanju postojećeg građanskog društva, imala je i odgovarajuću metodu za njegovo izučavanje. To je pozitivistička metoda, koja kao način za izučavanje društva izražava duh teorijskeorijentacije u okviru koje nastaje.

• Marksistička teorija o društvu bila je orijentirana na kritiku postojećeg građanskog društva,kao i na traženje teorijskih i znanstvenih argumenata za njegovo ukidanje i formiranje novogsocijalističkogdruštva. Tako je njezina metoda u funkciji izvođenja tog društvenog preobražaja. Ta metoda je primjena načeladijalektičkog materijalizma, kao opće znanstvenemetode, na proučavanje društva i njegovih pojava.

Metoda sociologije

To je pozitivističko, funkcionalističko, strukturalističkoi marksističkoshvaćanje sociološke metode.Metoda sociologije zapravo predstavlja prilagodbu znanstvene metode, to jest metode društvenihznanosti, u svrhe sociologije.

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 2/10

Tako se dolazi do sljedećih faza u sociološkom istraživanju:• Predmet istraživanja: definicija predmeta istraživanja i pretpostavljanje odnosa između

njih.• Plan istraživanja: biranje metode istraživanja, podataka koji će se zabilježiti i ljudi koji će

ući u ekipu. Suvremeni metodološki postupci su: promatranje,anketa, intervju, pokus,sociometrijska metoda, analiza sadržaja.

• Prikupljanje podataka: implementacija plana.• Sređivanje podataka: sabiranje i klasifikacija po raznim kriterijima. To se najbolje izvršava

planiranjem baze podataka u koju će se već u toku prikupljanja podaci unositi i automatskisređivati i klasificirati.

• Analiza podataka: provjera je li ispunjena pretpostavkai provjera je li ustanovljena jošneka nova relacija koja nije bila predviđena na početku. Postoji nekoliko vrstaznanstvenogobjašnjenja :

• Uzročno objašnjenje utvrđuje uzrok pojave koja se događa.• Funkcionalističko objašnjenje odnosi se na utvrđivanje funkcije pojave u odnosu na

širi sustav kojem pripada, odnosno utvrđuje doprinosi li nazočnost pojave njegovom jačanju, slabljenju, ili je pojava neutralna u odnosu na taj sustav.

• Strukturalno objašnjenje se odnosi na utvrđivanje mjesta pojave koja se ispituje uokviru šire društvene cjeline, to jest u odnosu na druge pojave. U duhu ovogobjašnjenja, ponašanje pojave ovisi o mjestu koje ona ima u okviru te cjeline. Pojava je, dakle, uvjetovana strukturom te cjeline.

• Teleološkoobjašnjenje neke pojave podrazumijeva njezino dovođenje u vezu snekim društvenim ciljem. Ukoliko se pokaže da međusobne veze postoje, onda seutvrđuje karakter tih veza, to jest jesu li uzročne ili neuzročne.

Metodološki postupci prikupljanja podatakaPromatranje je najstariji metodološki postupak. Dijeli se na izravno i neizravno:

• Izravno promatranje vrši sam promatrač, a odnosi se na aktualne društvene pojave. Može bitineorganizirano , na koje se promatrač odlučuje na licu mjesta, bez nekog prethodnog plana, iorganizirano , koje je djelo nekog plana istraživanja. Ono može bitisasudjelovanjem , u kojem sam pomatrač utječe na razvoj događaja kao dijelo promatranog procesa, i može bitibez sudjelovanja .

• Anketa se koristi za masovno prikupljanječinjenica i mišljenja . Ankete se mogu prikupljatiu izravnom kontaktu ili posredno (tisak , internet, radio... ). Ankete također mogu biti sazatvorenim ( selectbox ) i otvorenim (editbox ) odgovorima. Prvi oblik se kasnije lakše

sortira, ali je drugi oblik vijerodostojniji.• Intervju je sličan anketi, osim što se odvija u izravnom razgovoru.• Pokus je promatranje namjerno izazvane pojave. Tu postoje tri zapreke:

• Društvene pojave se teže izazivaju u cilju trenutnog proučavanja, te zahtijevaju viševremena za istraživanje,

• Pokus mora ostati tajan da bi ljudi mogli reagirati kao i u prirodno izazvanoj situaciji,• S obzirom da su društvene pojave vrlo složene, mora se dobro izolirati skupina nad

kojom se vrši pokus, da ne bi dolazilo do utjecaja vanjskih čimbenika na razvojdogađaja.

• Sociometrijski postupak se koristi u okviru sociometrije, koja je jedno od shvaćanja uokviru psihologističkogsmjera u sociologiji. Autor ovog shvaćanja jeameričkipsihijatar isociologJacob Moreno. Postupak se zasniva na otkrivanje strukture odnosa (tipa simpatije,autoriteta, ugleda, i tako dalje) unutar male društvene skupine. Rezultati se grafički prikazuju nasociogramima.

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 3/10

• Analiza sadržaja odnosi se na analizu dokumenata, to jestinformacija. Postojikvantitativna analiza (u kojoj se određuje količina podataka u funkciji vremena, položaja idrugog) ikvalitativna analiza (u kojoj se određuje vrsta podataka, na primjer pozitivni,negativni ili neutralni).

Sociološke teorije i pravci [

Ogist KontDruštvo je i ranije izučavano u okviru filozofije, ali se polahko došlo do potrebe da se stvori posebna nauka o društvu. To je prvi ostvario Auguste Comte(1798-1857) u svom djelu " Kurs pozitivne filozofije " u kome je vršio klasifikaciju nauka. On je sociologiji odredio zadatak daizučava društvo u cjelini, kako u stanju mirovanja, tako i u stanju kretanja. Odatle se sociologijaodmah djeli na socijalnu statiku i dinamiku.Socijalna statika ima za zadatak da prikaže anatomiju društva u mirovanju i da otkrije neophodne

uslove za održavanje harmoničnih odnosa u društvu, pa na taj način i jedinstva društva kao cjeline.Po Auguste Comteu, osnovna jedinica društva ja porodica jer ona predstavlja prirodno stanječovjekove aktivnosti i u njoj vladaju odnosi koji čine prirodni temelj svih odnosa u društvu. To suodnosi nejednakosti (između polova, generacija) i odnosi podređenosti (između generacija i poosnovi starešinstva). U skladu sa tim, on u socijalnoj strukturi navodi četiri klase: Spekulativnaklasa predstavlja nosioce naučne, filozofske i estetske djelatnosti, zbog čega imaju najviši položaj udruštvu. Praktičnu klasu čine predstavnici proizvodnje i prometa (bankari, trgovci, preduzetnici).Poljoprivredna klasa Radnička klasaSocijalna dinamika po Comteu treba da bude opšta teorija prirodnog napretka čovječanstva. Ona treba da izučava uzroke i zakonitosti društvenih promjena.Mehanicističke teorije su ona shvatanja koja objašnjavaju društvene pojave i procese pomoćuzakona koji vladaju u prirodi, odnosno fizici i hemiji. U mehanicistički orijentisane sociologe ubrajase Vilfredo Pareto (1848-1923) koji je razvio teoriju o socijalnoj ravnoteži koju je objasnio pomoćudva pojma:reziduum i derivatum . Biologističke teorije shvataju da je društvo deo organskog svijetakoji proučava biologija, te isti zakoni i metodi koji važe za biologiju, moraju da važe i zasociologiju. Zbog otkrića da sva živa bića imaju ćelijsku strukturu i zbog otkrića borbe za opstanak,razdvajaju se dva pravca - organicistički i socijal-darvinistički. Najznačajniji predstavnik organicističkog pravca jeHerbert Spencer koji je smatrao da za društvovaže zakon evolucije,zakon održanja energije(materije) i borba za opstanak. On je izložio svojkoncept prelaska društva iz niže faze u višu. Militaristička faza je faza u kojoj su ljudi organizovaniu horde i ukojoj se organizuje čvrsta vojna organizacija i disciplina, odricanje ličnih prava i pokoravanje vojnom vođi. Vremenom to prelazi u despotizam u kome se stvara hijerarhija.Industrijska faza je faza u kojoj je ličnost slobodna, pa mogu da dođu do izražaja njene sposobnostii potrebe. Ovde je borba za opstanak manifestovana tako što preživi ono društvo koje se bolje prilagodi industrijskom radu, ali i koje uvažava lične potrebe.Socijal-darvinistički pravac smatra da se društvo može objasniti samo pomoću zakona o borbi zaopstanak. Najznačajniji predstavnik ovog pravca jeLudwig Gumplowicz (1838-1909). On smatrada se u društvu vodi nemilosrna borba između rasa, od kojih su neke više, a neke niže.Psihologističke teorije ističu svijest i psihu kao najbitnija svojstva čovjeka. Među prvima saovakvim stavovima bio je [[John Stuart Mill] (1806-1873) koji je smatrao da ljudi u društvuzadržavaju ista svojstva kao i pojedinci. Takvo tumačenje se brzo razvijalo i diferenciralo u više pravaca. Najznačajnija tri su individualno-psihološki, kolektivno-psihološki i socijalno-psihološki pravac.Individualno-psihološki pravac objašnjava društvo, kao i sve pojave, procese i odnose u njemu, izakonitosti društva uopšte, elementima individualne psihe.Gabrijel Tarde(1843-1904) smatra da je

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 4/10

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 5/10

Formalno-sociološki pravac utvrđuje specifičnost predmeta sociologije u formi, odvojeno odsadržaja. Najdalje je otišaoLeopold von Wiese sa svojim djelomSistem opće sociologije . On kažeda sociologija, kao opća nauka o društvu, izučavajući društveno, međuljudsko, izučava odnoseizmeđu ljudi, a posebne sociologije izučavaju odnose između ljudi i stvari. Shodno tome Wiesekonstruiše četiri osnovne kategorije svog sociološkog sistema:

• Socijalni proces definiše kao proces kojim se ljudi vezuju tešnje jedni sa drugima ili se višerazdvajaju jedni od drugih.

• Socijalni odnos je labilno stanje povezanosti ili razdvojenosti između ljudi koje je proizvedeno od jednog ili više socijalnih procesa.

• Socijalni prostor je univerzum u kome se odigravaju socijalni procesi.• Socijalna tvorevina je množina socijalnih odnosa koji su tako povezani da u praktičnom

životu predstavljaju jedinstvo.

Marksizam [uredi]

Marksističkoshvatanje svijeta nastalo je u okviru učenjaKarla Marksa(1818-1883) i Friedrich

Engels(1820-1895) i njihovih sledbenika. Ono predstavlja skup teorija koje se odnose na sva područja objektivne stvarnosti, kao što su filozofska, ekonomska, sociološka, antropološka teorija.Sve ove teorije zajedno predstavljaju cjelinu i označavaju jedinstven pogled na svijet. U okvirunjemačke klasne filozofije, najveću idejnu inspiraciju marksizmu dao je Hegel (1770-1831).Preuzimajući od Hegela princip dijalektike , Marks i Engels su mu dalimaterijalističkusadržinu.Učenjeengleskih ekonomistaXVII i XVIII veka zasnivalo se velikim delom na činjenici da jeEngleska tog doba bila najrazvijenija kapitalistička zemlja i da je u tom smislu pružala solidnuiskustvenu osnovu za izučavanje kapitalističkog načina proizvodnje i buržoaskog društva uopšte. Najistaknutiji predstavnici engleske političke ekonomije bili suAdam Smit(1723-1790), čiji jenajvažniji rad " Istraživanje o uzrocima i prirodi bogatstva naroda " iDavid Ricardo(1779-1823),čiji je najvažniji rad " Načela političke ekonimije i oporezivanja ". Oni su analizirali rad kao izvor bogatstva i dali temelj radneteorije vrijednosti, koju su kasnije Marks i Engels upotrijebili zastvaranje teorije viška vrijednosti, koja predstavlja suštinu njihovog ekonomskog učenja. Socijal-utopistička učenja su takođe doprinjeli marksizmu snažnom kritikom kapitalizma i ukazivanjem na potrebu njegovog ukidanja. Filozofskuosnovu marksizma, dakle, predstavlja jedinstvo filozofskogmaterijalizma i dijalektike.

Sociologija vs. marksizam [uredi]

U vremenu kada je nastajalo Marksovo učenje o društvu javlja se sociologija kao nauka u djelimaOgista Kontai Herberta Spensera. Marksizam i sociologija, nastali u isto vrijeme i u sličnim

društvenim i političkim uslovima, pokazali su jedan prema drugome krajnju ignoranciju. A u stvari,radilo se o dubokoj i opravdanoj netrpeljivosti. Prvi sociolozi i njihovi kasniji sljedbenici, smatralisu da je Marksovo učenje o društvu opasna ideologija nižih slojeva koji preko nje žele da sedomognu vlasti i promene svijet u svoju korist. A Marks i Engels su, u novoj nauci o društvu — sociologiji, vidjeli konzervativnu društvenu misao koja je nastala sa ciljem da autoritetom nauke, nesamo objasni, već i opravda postojeće društvene odnose i na taj način obezbjedi njihovu stabilnost,a po mogućstvu i vječnost.Svojom teorijom Marks i Engels su zaista željeli da ukinu postojeći i uspostave novi svijet, akasnije će ta teorija stvarno i poslužiti radničkoj klasi kao sredstvo, oružje , u borbi za osvajanjevlasti, promenu svijeta. A i buržoaski sociolozi su svoj veliki teorijski sistem zaista stavili u službunaučne argumentacije za očuvanje klasnog društva buržoaskog tipa. Istina, Marksovo učenje odruštvu nije strogo sociološko jer se tiče i ekonomije, filozofije i antropologije, ali bi se sa aspektasavremene sociologije u manjoj ili većoj mjeri slične primjedbe mogle uputiti i Marksovimsavremenicima građanske orijentacije, koji se smatraju gotovo oficijelnim tvorcima sociologije kao

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 6/10

nauke. Suština Marksovog učenja o društvu sadržana je u rečenici: " Ne određuje svijest ljudinjihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest "

Oblast djelovanja i teme u sociologiji [uredi]

Sociolozi proučavaju društvo i akcije koje se zbivaju u njemu ispitujući grupe i društvene institucijekoje tvore ljudi, kao i različite socijalne, religijske, političke i poslovne organizacije. Također se bave proučavanjem socijalnih interakcija ljudi i grupa, utvrđujući nastanak i razvoj društvenih procesa, analizirajući uticaj aktivnosti grupa na pojedinog člana kao i vice versa. Rezultatisocioloških istraživanja su oblik smjernica nastavnicima, donosiocima zakona, administratorimakao i drugim kojima je u interesu rješavanje društvenih problema, rad na postizanju socijalne pravde i poboljšanju opšte sigurnosti.Sociolozi istražuju makro-strukture i procese koji tvore ili mijenjaju društvene okolnosti, kao što jerasaili etničnost,rodovi, globalizacija, klasna stratifikacija. Ispituju institucije kao što je porodicaisocijalne procese koji predstavljaju devijaciju ili potpune prekide u određenoj društvenoj strukturikao što jekriminalili razvod. Također istražuju mikro-procese kao što su interpersonalna interakcija

i socijalizacija pojedinaca. Sociolozi se također bave efektima pojava koje danas prolaze krozduboke promjene a to suspolovi, dobne granice, rase a što sve utiče na svakodnevni život pojedinaca.Većina sociologa je posvećena jednoj ili više pojava u društvu kao što su socijalna stratifikacija,socijalna organizacija, socijalna pokretljivost; etnički i rasni odnosi;obrazovanje; porodica;socijalna psihologija; urbana, ruralna, politička i komparativna sociologija; uloge spolova i njihoviodnosi;demografija; gerontologija; kriminologija (kriminalistika); kao i sociološka praksa. Ovo su pokazatelji da se sociologija bavi zaista mnogim dimenzijama društva.Iako je sociologija, prema Comteovom ubjeđenju, bila predodređena da zauzme sami vrh svihnauka ona danas stoji kao jedna od mnoštva društvenih nauka (kao što suantropologija, ekonomija,

političke nauke, psihologijaitd.). Svojevremeno sociologija jeste preuzimala dostignuća raznihdisciplina kao što je to slučaj i s drugim društvenim naukama. Prvobitno je posebno bilazaokupljena organizacijom u kompleksnim industrijskim društvima. Današnja sociologija širomsvijeta je u trendu proučavanja mnogih kultura širom svijeta a pod uticajem i metoda u antropologijikoja je inače više okrenuta kulturološkom aspektu.

Osporavanje sociologije kao nauke [uredi]

Kroz profiliranje sociologije kao zasebne nauke, naučne discipline, usljed promijenjenog povijesno-

kulturnog iskustva, kontinuirano se mijenjao sadržaj njenog proučavanja. Analogno tim promjenama su se javljali oponenti koji su osporavali njen naučni legitimitet.Tako nailazimo na jedno sociološko-teoretsko stajalište koje sociologija reducira na proučavanjeobičaja, pravnih i političkih normi. Norme uvijek nastoje da kanaliziraju ljudsko ponašanje premaidealno-tipskoj slici same norme. Ovo stajalište koje osporava legitimitet sociologije definiramo kaonormativističko, tj. norma određuje ljudsko ponašanje, kakvo bi trebalo biti. Ako sociologija proučava samo norme, ono što treba biti, a ne realnu, objektivnu stvarnost, onda imamo na djeluutopiju, idealizam, metafiziku.Odlika svake nauke je da proučava objektivnu stvarnost, ono što jeste a ne ono što bi trebalo biti.Sociologija je sa svojim razvojem, sociološke teorije praktično pokazala da i kada proučava norme,

pravne i političke kodekse, onda ih proučava sa stajališta materijalne zbilje realnih društvenih i političkih procesa. Na ovaj način sociologija nam daje ključ da se pravo, politika, običajne normene mogu objasniti same iz sebe, nego da im ključ leži u materijalnoj zbilji date epohe.

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 7/10

Sa stajališta rezultata do kojih je došla sociologija, ovo normativističko stajalište je postalo izlišno.Krajem 19.-og vijek javlja se savremeni, njemački filozof Wilhelm Dilthey, koji će u svom djelu„Konstitucija humanističkih nauka, pod humanističkim naukama podrazumijevati socijalne nauke,zastupati stav na socijalnim naukama, i da po svojoj prirodi, ne mogu biti egzaktne objektivne, kao i prirodne nauke. Ali on je predmet socijalnih nauka reducirao, isključivo na sferu kulture, duhovnog,književnog, umjetničkog, kulturnog stvaralaštva. Ovi kulturni fenomeni prema Diltheyu se ne mogu

u potpunosti naučno objasniti, već je naša zadaća prevashodno da otkrijemo, spoznamo značenjekulturnih činjenica i njihovo razumijevnje. Ovdje se zaboravlja da zadaća socijalne nauke ne ležisamo u tome, da spozna duhovne fenomene, već se duhovni fenomeni mogu spoznati u kontekstusame historije.Ovo Diltheyovo stajalište, gdje se nauka sociologije svodi na razumijevanje i značenje, jeosporavalo naučni legitimitet socijalne nauke. Ali ono je predstavljalo jak socijalno intelektualnitemelj (zavojac) za produbljivanje metodologije kao nauke, u proučavanju socijalne nauke.Wilhelm Dilthey je kategorijju razumijevanja shvatio kao kategoriju objektivne spoznaje. Ovakategorija razumijevanja je prevashodno utemeljena na intuiciji. Kod njega razumijevanjeobjektivne zbilje nije racionalnog nego intuitivnog karaktera. Intuicija podrazumijeva da čovjek postojeći svijet saznaje putem osjećaja, instikta, unutrašnjih poriva, emocija, a ne racionalnim putem. Stoga je ova kategorija intuicije iracionalnog karaktera, a nauka je prevashodno racionalan, progamiran cilj, čovjekova teološka djelatnost kao takva.Ovo da se objektivna spoznaja može dokučiti intuicijom, je u krajnjoj konsekvenci, negacija naukekao takve. Intuicija je dakako pored racionalnog faktora bitan momenat, onom iracionalnomčovjeku, koje određuje njegovo afektivno ponašanje, a nikako put do naučne spoznaje. Intuicija jedakako sadržaj gnoseologije, jer čovjek putem unutrašnjeg doživljaja poima svijet, a to se izražavau njegovim različitim segmentima poimanja i stvaranja umjetnosti, književnosti, slikarstva, poezije isl. To nisu nauke, već oni sadržaji života baz kojih nema esencije, tj.biti i egzistencije, tj. postojanjačovjeka. Ali, ovu kategoriju intuicije Diltaj nije proučavao kao unutrašnji doživljaj vanjskog svijeta,

nego je tu kategoriju nastojao da projektira kao jedan znanstveni princip.Prema Diltaju, da bi čovjek dokučio objektivnu spoznaju proučavanog predmeta, on mora da sesaživi sa tim predmetom. Ovo saživljavanje identifikacija je induktivni čin. Ovdje Diltaj unosi ikategoriju pored afektivnog djelovanja i kategoriju racionalnosti. Kod njega saživljavanje značiupoznavanje sa ovim tipičnim, što je vezano za proučavani predmet.Ove Diltajeve kategorije razumijevanja, značenja i objašnjavanja, je u potpunosti preuzeo jedandrugi njemački socijalista, teoretičar Max Weber , koji će odbaciti Diltajevu kategoriju intuicije.Kategoriju razumijevanja i značenja, uzdići će na najviši epistemološki princip u metodologiji ispoznaji objektivne socijalne zbillje. Upravo one kategorije kod Diltaja, koje su osporavaleznanstveni legitimitet socijalne nauke, kod Webera će u njegovom sociološkom sistemu, postati

paradigme naučne metodologije. Weber će u svojim raspravama o sociološkom metodu „politikakao poziv“, „nauka kao poziv“, kategorije razumijevanja i značenja učiniti fundamentom sociološkesavremene metode.Weber će ove kategorije razumijevanja i značenja vezati za uzročno-posljedičnu analizu, što jesvrha i cilj svake nauke, pa i sociologije kao takve. Weber će među prvim sociološkimteoretičarima, na bazi ovih kategorija, osobito razumijevanja i značenja uzročno posljedične analize,spoznati suštinu sa logičko-epistemološkog stajališta naučnog zakona. Ono što je on spoznao, bitnekarakteristike naučnog zakona, u svojim radovima o sociološkom metodu, predstavlja i dan danas bitnu konstantu svih socijalnih nauka.Prema njemu naučni zakon prevashodno mora bit općeg karaktera. Ova općost nije ništa drugo nego

logička, racionalna apstrakcija. Naučni zakon pored općosti mora bit precizan, stalan, konzistentan,nepromjenjiv u temporalnom prostoru. Ovdje se može zaključiti da u historiji sociologije, onisocijalni znanstvenici koji su osporavali njen znanstveni legitimitet, sa svojim teoretskim

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 8/10

kategorijama koje su drugi teoretičari preuzeli, Weber od Diltaja, su nezavisno od svoje volje iteorijskih rezultata do kojih su došli, dali svoj doprinos profiliranjuu sociološke metode i teorije kaonauke. Ali, jedna bitna konstanta svake socijalne nauke, pošto ona govori o istini, i pošto ona zadireu religijske, etničko-političke, klasn i općenito inerese ljudi, onda se konstantno javljaju teoretičarikoji osporavaju njen znanstveni legitimitet.50-ih i 60-ih godina 20-og vijekaŽorža Gurvičau svom djelu „ Lažni problem sociologije “, te udrugom „Sociologija kao poziv “ negira postojanje općih, konzistentnih, egzaktnih zakona usociologiji kao nauci. On je smatrao da ne postoji jedna opća zakonitost koja je imanentna, kako uhistoriji, tako i u savremenom društvu. Prema njegovom stajalištu u savremenom društvu može sedoći do nekih statističkih pokazatelja, pa uvjetno rečeno do neke vrste statističkih zakonitosti okretanju stanovništva, natalitetu, mortalitetu, nacionalnom dohotku i sl. Međutim, to nisu opći,najopćiji, egzaktni, konzistentni zakoni jer statistički zakoni kao što znamo su zakoni vjerovatnoće.Osporavajući historijsku i savremenu, imanentnu društvenu zakonitost Gurvič, dakle, negiranužnost historijskog i savremenog socijalnog zakona. Negira društveni determinizam, njegovostajalište je indeterminističko. Prema ovom indeterminističkom stajalištu, sve zavisi od slobodnevolje samog čovjeka. Ovdje je kod Gurviča slobodna volja, kategorija slobode individualna, a ne povijesno-kulturna stvar.Analogno ovoj teoretskoj poziciji indeterminizma, prema Gurviču, kad sagledavamo historijski hod prijelaza jedne društveno-ekonomske formacije društva feudalizma u kapitalizam, nikako nije povijesna nužnost, te Gurvič smatra da su ljudi iz feudalizma, u zavisnosti od njihove volje mogliizabrati i povijesna, alternativna rješenja. Nužno nisu mogli ući u kapitalizam, mogli su izabratiasocijaciju slobodnih gradova, federaciju ili konfederaciju slobodnih komuna i sl. Ovdje Gurviččovjeka pregledava prevashodno kao individualno-egzistencijalno slobodno biće, a ne čovjeka usvom povjesno-kulturnom određenju date etničke, nacionalne, religijske, socijalne i klasne skupine.Čovjek je tvorac povjesti i društva, ali ne kao individualno, slobodno, ničim opterećeno biće.Čovjek pravi povjest i i društvo, ali ne pod uvjetima i predpostavkama koje je sam izabrao već pod

nasljeđenim i stečenim povijesno-kulturnim uvjetima i predpostavkama, koje nužno determinirajunjegovo ponašanje kao historijskog subjekta, a ovo nužno ponašanje i socijalno djelovanj stvaraodređene historijske i imanentne, savremene, socijalne zakone koji su opći, imanentni, konzistentnii temporalno određeni.Praksa nas uči da u svom historijsko-političkom djelovanju (npr. niz revolucija, od francuskerevolucije, pa do kineske), kada je riječ o imanentnom, historijskom i socijalnom zakonu ilizakonima, da je rezultanta tih zakona sve ono što je apriori čovjek zamislio, u svojoj glavi, nego što je historija imanentno izgradila, po svom rezultatu. Ovo Gurvičevo indeterminističko stajalište,savremeno-historijska i socijalno politička nauka je izbacila kao izlišno i prevaziđeno.

Odnos općeg, posebnog i pojedinačnog u sociologiji [uredi]

Kada je riječ o svom odnosu općeg, posebnog i pojedinačnog riječ je o logičko-epistemološkimkategorijama koje su logički struktuirane i između sebe se razlikuju, prevashodno u stupnjuracionalne općenitosti, odnosno racionalne apstrakcije, a ta općost, posebnost, pojedinačnost jeutemeljena u realnom, objektivnom životu. Sama socijalna zbilja ima svoju strukturu, genezu,statiku i dinamiku, i podijeljena je na njene sastavne dijelove, segmente, različite sfere (ekonomske,kulturne, političke, socijalne, državno-pravne itd.).Kada ljudski um nastoji dokučiti tu objektivnu zbilju, da je misaono racionalno preradi, profilirakrozlogičke kategorije, onda on uvijek polazi od datog predmeta. Taj predmet može biti pojedinačan, konkretan - dijalektika konkretnog identiteta koji se može izraziti, upravo, kroz tokonkretno, posebno, opće. Riječ je o logičkim kategorijama koje su znanstveno diferencirane.Ova znanstvena diferencijacija najbolje se može izraziti u ekonomskoj nauci. Npr. nauka koju

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 9/10

diferenciramo kao ekonomija poduzeća koja se bave konkretnim tipičnim poduzećima, njegovomekonomskom organizacijom, produktivnošću, intenzivnošću i novostvorenom vrijednošću.Ekonomija poduzeća proučava ono što je tipično za sva poduzeća, određene nacionalne ekonomijeili date ekonomske epohe. Njena raconalna apstrakcija ja na konkretnom nivou. S druge strane,imamo drugu ekonomsku nauku koju definišemo kaonacionalnu ekonomiju, koja se baviimanentnim, ekonomsko-socijalnim zakonitostima određene nacije, države. Ona je na višem

racionalnom stupnju apstrakcije i u odnosu na ekonomiku poduzeća, i ona je posebna društvenanauka. Treća nauka koja se bavi općim ekonomskim zakonima određenih nacija, država, ono što jekarakteristično za ekonomske zakonitosti tih nacija-država za datu epohu, bavi se političkaekonomija, koja je opća nauka u odnosu na posebnu nacionalnu ekonomiju. Ali kad političkuekonomiju stavimo u dijelektički odnos sa sociologijom, a sociologija je opća, najopćija nauka, pouniverzalnim, globalnim zakonima date epohe, onda se politička ekonomija u odnosu na sociologiju javlja kao posebna društvena nauka.Kada govorimo o socijalnoj nauci, riječ je o slijedu logičkih, racionalno-misaonih kategorija kojeizražavaju zbiljski, dijalektički odnos objektivne stvarnosti.Filozofska antropologija, npr. postavlja pitanje što je čovjek, kako i na koji način spoznaje svijet, što je njegova egzistencija i esencija. Tada

se nađu odgovori, tu prestaje filozofija, a započinje i konstituira sesocijalna antropologija, jer sociologija prihvaća naučne odgovore do kojih je došla socijalna antropologija, individualna, psihološka etnologija, etnogeografija, i dr. Nauka što uopćava i diže na viši stepen naučneapstraktnosti, jer sociologija proučavajuću opće socijalne zakone polazi prevashodno od čovjeka,kao rodnog, generičkog bića, koje se realizira u ljudskom rodu.

• Monografska škola - Frédéric le Play • Antropogeografska škola

• Friedrich Ratzel(1844 - 1904)• Ellen Ch. Semple(1863 - 1932)•

Ellsworth Huntington(1876 – 1947)• Mehanicistička sociologija • Henry Charles Carey(1793 - 1879)• Wilhelm Ostwald(1853 – 1932)• Ernest Solvay(1838 - 1922)• Lester F. Ward(1841 – 1913)• Vilfredo Pareto(1848 - 1923)

• Biologistička sociologija • Sociološki organicizam

• Herbert Spencer (1820 - 1903)•

Paul von Lilienfeld(1829 - 1903)• Albert Schäffle(1831 - 1903)• Alfred Espinas(1844 - 1922)• René Worms(1869 - 1926)

• Socijalni darvinizam• Ludwig Gumplowicz(1838 - 1909)• Gustav Ratzenhofer (1842 - 1904)• Arthur de Gobineau(1816 - 1882)• Jakov Novikov(1849 - 1912)• William Graham Sumner (1840 - 1910)

•

Sociološki psihologizam • Individualno-psihološki pravac• Gabriel Tarde(1843 - 1904)

8/6/2019 općenitosoc

http://slidepdf.com/reader/full/opcenitosoc 10/10

• Kolektivno-psihološki pravac• Moritz Lazarus(1824 - 1903)• Heymann Steinthal(1823 - 1899)• Wilhelm Wundt(1832 - 1920)• Enrico Ferri(1856 - 1929)• Scipio Sighele(1868 - 1913)• Gustave Le Bon(1841 - 1913)

• Rana socijalna psihologija• William McDougall(1871 - 1938)• Franklin Henry Giddings(1855 - 1931)

Simboli čki interakcionizam- predstavnici „interpretativne sociologije“ uzimaju za svoju temeljnu polaznu ideju da je društveni svijet ljudi –

svijet zna čenja- najznačajniji utjecaj na „interpretativnu soc“ izvršili su Weber, Simmel, Mead, Husserl i Shütz- Weber – komparativni pristup, smatrao da razumijevanje, odnosno interpretacija logički prethodi kauzalnomobjašnjenju

- Simmel – društveni život je bogat značenjem do te mjere da su moguća samo djelomična uopćavanja, odlučujese za redukciju društvene kompleksnosti koncentrirajući se ne na sadržaj već na forme društvenog života- Husserl – tvrdio da um nije nikakvo reflektiranje impresija vanjskog svijeta, već jedan aktivan proces, mentalni procesi po njemu logički prethode materijalnim fenomenima- Shütz – prenio Husserlove ideje u soc i tako stvorio temelje za fenomenološku sociologiju ili kako se kasnijenaziva – etnometodologiju- Mead – temelji simboličkog interakcionizma, ideja o centralnoj ulozi društvene interakcije koja prethodisvakom znanju, znanje se razumijeva kao po sebi društveno, tj. istinito je ono znanje koje nastaje krozsimboličku interakciju- „ simboli čka interakcija “ – (termin skovao Blumer 1937. god) odnosi se na naročito svojstvo, specifično zaljudskeinterakcije, a to je sposobnost ljudskih bića da interpretiraju ili“definiraju“ uzajamne akcije

- ljudi ne reagiraju direktno u menusobnim akcijama, već se njihova reakcija zasniva na značenjima koje oni pridajutim akcijama- temeljna pretpostavka simb. inter: društvena stvarnost onakva kakva se osjeća, spoznaje i razumijeva jest producirana društvenom simbolikom interpretacija- ljudska bića imaju sposobnost samorefleksije – da zauzmu stav prema sebi i drugima i da prema tom stvauodrenujusvoje menudjelovanje- ljudi se ponašaju disponirano i samorefleksivno, a takvo ponašanje zahtijeva manipuliranje simbolima, riječima,značenjima i raznolikom jezicima, ukratko – zahtijeva simboličku interakciju