2013-11-16

20131111- Društvo za obilježavanje grobišta – pripremio franjo talan

Članovima Društva za obilježavanje grobišta, prijateljima i čuvarima istine na

prešućivana stradanja, domoljubima u Hrvatskoj i Svijetu -

U spomen na Branku Šargač roñ Belošević ((Brestovec kod Zlatara 20. 05. 1926. - Varaždin 8. 11. 2013.)

Oprostili smo se s pjesmom Bože čuvaj Hrvatsku S tugom smo u petak na večer, 8. studenoga 2013. primili vijest o smrti naše vrijedne članice Društva, u kojem je bila od samog osnutka 20. rujna 2000. godine. Bila je vedre naravi, a za patnje i stradanja kroz koja je u mladosti prošla, kao i njena obitelj, nije nikoga optuživala i nikoga mrzila, ali ni svoja sjećanja ni patnje nije skrivala, već ih je spremno i zabilježila i objavila u Političkom zatvoreniku. Posljednjih desetljeća živjela je na Banfici, a kada su joj snage počele malaksati interesirala se za uvjete smještaja u domu Novi život kamo se preselila 15. svibnja ove godine. Tu sam je i nekoliko puta posjetio. Bila je uzorna vjernica, a za posljednjeg posjeta u Domu, u ponedjeljak 4. studenoga tek je blago otvorila oči i nastavila dalje odmarati. Na ormariću uz krevet stajao je molitvenik i krunica. Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja otpremljena je u varaždinsku bolnicu gdje je u petak i preminula. Na varaždinskom groblju od naše Branke oprostili smo se u ponedjeljak 11. studenoga 2013. u 14 sati. Obred sprovoda predvodio je vlč. Ivan Žmegač, župnik župe Svetoj Josipa iz varaždinskog naselja Banfic, a nakon pokopa u župnoj crkvi bila je sprovodna misa koju su uz obitelj i rodbinu prisustvovali i prijatelji i članovi Društva. Opraštajući se od svoje župljanke

vlč. Žmegač osvrnuo se na život pokojnice koja je bila redovita, dok ju bolest nije spriječila, na misnim slavljima, ispovijedala se i pričešćivala, i na ostale načine sudjelovala u životu župne zajednice, a radosno je primala i svećenika u svoj dom. U ime Društva pokojnici je na doprinosu očuvanja istini o prešućenim hrvatskim stradanjima u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća zahvalio Franjo Talan.

Ožalošćeni članovi obitelji i prijatelji naše drage Branke!

Danas na blagdan Sv. Martina 11. studenoga 2013. godine okupili smo se na ovome našem varaždinskom groblju kako bismo na posljednji počinak ispratili Branku Šargač roñenu Belošević. Branka je bila jedan od osnivača Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava koje je osnovano u Varaždinu u rujnu mjesecu 2000-te godine, u kojem je u više mandata bila u Izvršnom odboru. Značajnu pomoć pružila je i u prikupljanju podataka o stradanjima stanovništva, grobištima i poratnim progonima Drugog svjetskog rata i poraća, kojih je i sama bila sudionik, a koje se do 2000. te godine prikupljalo u Vrazovoj 4, u Uredu saborske Komisije u kojem je bilo sjedište Istraživačkog središta za Varaždinsku županiju. U želji da se na najvećem grobištu Varaždinske biskupije podigne spomen križ s grupom istomišljenika sudjeluje u osnivanju Društva s kojim je sudjelovala na brojnim komemoracijama, kao i kod blagoslova spomen obilježja na stratištima i grobištima Varaždinske i Meñimurske županije i ostalih mjesta stradanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Na tim poslovima smo se i upoznali i surañivali. Priključili su nam se i drugi, od kojih neki danas počivaju i na ovom groblju, a mi ostali koji smo još živi s vremenom ćemo im se priključiti u Vječnosti. Branka Šargač roñena je 20. svibnja 1926. Godine u Brestovcu kod Zlatara, kći je željezničarskog činovnika Josipa Beloševića i Karoline roñene Szabo, a u obitelji je bila i starija sestra Jelica (29. srpnja 1923. – Zabok 13. kolovoz 2007.) i brat Josip (29. rujan 1924. – Varaždin rujan 1952..). Otac je u Zlataru bio prometnik, a zbog premještaja na posao u Varaždin 1929. godina u grad se preselila i cijela obitelj. Otac je nastavio isti posao, a u kulturni život grada uključila se i obitelj. Otac zajedno sa Vladimirom Blumscheinom i Alojzom Šinigojem 1931. godine sudjeluje u osnivanju Željezničarske limene glazbe kojoj je do 1943. tajnikom, a poslije do smrti predsjednikom. Zbog terora vlasti svi su s nestrpljenjem očekivali propast kraljevine Jugoslavije i uspostavu Hrvatske. Djeca su u to doba, početkom rata 1941., bila kod djeda i bake u Frkuljevcu, a po uspostavi Hrvatske države vratila su se u Varaždin. Brat je kasnije bio logornik u Korpivnici, a sestra Jelica poslije velike mature htjela je na studij te je morala na jednomjesečnu radnu službu koju su trebali obaviti svi koji su se htjeli upisati na fakultet. Branka je poslije male mature upisala Žensku stručnu školu za krojačicu koju je prekinula prije završetka jer se zaposlila u Munjari. U zadnjim danima rata 1945. našla se sa sestrom Jelicom u vlaku u kojem su bili ranjenici iz Zagreba putovali prema Austriji, a dolaskom do Celja vlakom se dalje nije moglo te je transport do Viktringa putovao zaprežnim kolima. Tu su ih zaustavili Englezi i smjestili u logor iz kojeg su trebali krenuti za Udine, ali su došli kamioni i prevezli ih do željezničke stanice te su ih uputili u Jugoslaviju. Prva stanica bio je Kranj, a potom logor Šentvid. Vlak ih je potom dovezao do Zagreba odakle su dospjeli u logor Maksimir, a potom je dobivši propusnicu došla kući u Varaždin. Kod kuće se nije dugo zadržavala jer je nakon dva dana16. lipnja, zatvorena i dospjela je u Miličku gdje se zajedno sa sestrom našla u ćeliji broj 15, a kasnije su smještene u zatvorsku kapelicu. Potom slijedi logor Kalinovec u Maruševcu, pa Šaulovec i na kraju Stara Gradiška gdje ostaje do ožujka 1946. godine. Uz ostale poslove koje su robijaši morali raditi bilo je i rušenje crkve početkom 1946., a u čišćenju cigle župnog dvora koji se rušio sudjelovale su i žene. U logoru je bilo zatvoreno puno intelektualaca, svećenika i ljudi raznih profesija, Viki Glovatzky, skladatelji i dirigent Lovro Matačić, prof. Marijan Zuber i ostali, te je tu Branka bila i člana zbor „robijaša“ i zajedno sa sestrom član „Kulturne ekipe". Iz logora, se vratila potkraj ožujka 1946., a iduće godine uspjela se ponovo zaposliti. Zaposlila se u „Granapu“ i tu 1950. ostaje bez namještenja, a bez posla su po odluci

Partije ostali svi koji su bili u logorima. Ponovo je posao uspjela dobiti tri godine kasnije. Uz posao se i školovala, a početkom 1982. kao zaposlenica Centroprometa odlazi u mirovinu. Poslije rata ubijen joj je otac Josip Belošević, a presudom Komiteta 1952. godine i brat Josip Baja (29. rujan 1924.- rujan 1952.). U župnoj crkvi sv. Nikole udala se za Franju Šargača 1948. godini, a slijedeće godine rodio se sin Želimir (16. 12. 1949. - 2004.), a potom i Branko ( 25. 10. 1951. - ): S radošću je dočekala osamostaljenje Hrvatske, boljelo ju je zlo i nepravda te je nastojala pomoći kako bi se prešućivane žrtve Drugog svjetskog utvrdile, kao i okolnosti njihova stradanje te grobišta i stratišta obilježila. Osim grobišta Dravska šuma Varaždin gdje smo prvi drveni križ postavili 2001. godine rado je sudjelovala i za pokojne i žrtve molitvu predmolila i na ostalim mjestima, od Pancerice i Lovrečana do Hrašćana i Kočevskog roga, a redovito je sudjelovala i na misama zadušnicama i u Drvarićevoj šumi u Tužnome. Posljednjih godina nešto se slabije osjećala, a posljednji put na komemoraciji na Dravi bila je pred 2 godine. Živo se zanimala za rad Društva i nastojala pomoći, a o tome smo razgovarali i više puta na Banfici, ili pak za zajedničkih razgovora kod Bosiljke Paska, prof. u Draškovićevoj ulici, ili posljednjih mjeseci u domu Novi život kamo je sredinom svibnja ove godine preselila. Tu joj je uz krevet stajao molitvenik Kruh nebeski i krunica koju je često molila, a u petak, 8. studenoga preselila se u Vječnost odakle vjerujemo da će nas i nadalje pratiti u nastojanjima očuvanja uspomene na prešućivane žrtve.

U ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin i varaždinskog Hrvatskog društva političkih zatvorenika, sinu, snahama, unucima i praunucima, roñacima i prijateljima izražavam kršćansku sućut, a Vama draga Branka neka je mir vječni u hrvatskoj grudi te radost u Nebu gdje Vam se i mi nadamo s vremenom pridružiti.

Počivala u miru Božjem!

Sprovodu su prisustvovali članovi pjevačkog društva Arka koji su kod grobne kućice izveli pjesme Zdravo djevo kraljice Hrvata, Ima jedna duga cesta i Krist jednom stade na žalu, a kod groba od pokojnice su se oprostili pjesmom Bože čuvaj Hrvatsku. Po dolasku u Varaždin obitelj Belošević uključila se u život grada, a Branka nadarena od djetinjstva sudjelovala je u dramskim predstavama ( slika iz 1938.) i bila članica zbora kojem je dirigirao prof. glazbe Vlado Gerčan koji je nakon rata „nestao“, doživio sudbinu brojnih Varaždinaca. Pjevala je u Franjevačkom zboru, a do udaje bila je i aktivna članica zbora Vila. Za vrijeme sprovoda padala je kiša i puhao hladan vjetar. Od Društva sprovodu su prisustvovali Barbara Turk iz Vratišinca, Stanko Cecelja, Vlado Horenec i dr. Ribić iz Sv. Ilije, Alfred Obranić iz HDPZ-a, Franjo Črep i Stanko Lazar iz Varaždina te zamjenika predsjednika Društva Stjepan Jovan iz Nove Vesi i naravno franjo talan, a fra Martin Planinić e-mailom je poslao slijedeću poruku : - Hvala na obavijesti! Moja sućut njezinim obiteljskim članovima i ostalima, za njom oželošćenima. Srdačan pozdrav sa željom da dobri Bog sve ožalošćene utješi i nju u svoju slavu primi. Fra Martin Planinić S ljubavlju i zahvalnošću sjećamo se Branke Draga Branka hvala Vam na svemu, prijateljstvu i hrabrosti svjedočenja i prenošenja istine. Za Društvo za obilježavanje grobišta – Franjo Talan U nastavku nekoliko fotografija (1- do 8 sprovod u Varaždinu)

LJEPOTE ŽIVOTA

1938. Branka Belošević, članica dramska grupa na dječjoj priredbi u

Varaždinu 1938. godine

Članice dramske družine – u tamnoj odori sjedi Jelica Belošević, iza nje stoji Branka Belošević

1940-03-03- Branka u nastupu Zbora kojim je dirigirao, u današnjem HNK-a

Varaždin prof Vladimir Gerčan – „nestao“ nakon Drugog svjetskog rata

Po dolasku s robije 1946. – Branka u Franjevačkom zboru crkve sv. Ivana

Krstitelja Varaždin koji je vodio fra Paškal Cvekan

Članovi HDPZ-a Varaždin u logoru Stara Gradiška 29. rujna 1996. godine

Predstavnici Društva i članovi Društva za ureditev zamolčanioh grobov iz Ljubljane – 22. veljače 2002.

Razgovor s predstavnicima slovenskog Društva 2002. godine- s desna Branka Šargač, Anton Žitnik i Franc Perme, predsjednik slovenskog Društva

Branka Šargač na grobištu Drvarićeva šuma – Tužno – 29. lipnja 2001. godine, lijevo sjedi Antonija makaj, desno vlč Alojzije Paktac župnik župe

Margečan

Na grobištu Dravska šuma Varaždin – 31. 10. 2001- Miljenko Počakal, Branka Šargač, Franjo Talan, vlč Ivan Žmegač i Zvonimir Trupković

Na sastanku IO Društva – početak 2003. godine – Franjevački trg 7/2- slijeva Stjepan Borak – Pekić, Stjepan Piškor, Branka Šargač, Jasenka

Zdelar, Stanko Lazar i Pavao Kancijan iz Čukovca

Grobište Kočevski rog - Slovenija – 28. kolovoz 2003.

– vlč Vjekoslav Pavlović

Nakon godišnje skupštine, 6. ožujak 2004. polaganje vijenac na grobištu Dravska šuma – Varaždin

Sastanak IO Društva u prostorijama HSS-a Varaždin, 6. srpnja 2004. godine – na slici – slijeva na desno: Bosiljka Paska , prof, Antonija Makaj, Stanko

lazar, Branka Šargač, Zvonimir Trupković, Franjo talan, Stjepan Borak Pekić, Ivan Pavlović i Jasenka Zdelar

Predstavnici Društva za razgovora u gradskoj vijećnici Varaždin, 27.

listopad 2004. godine, slijeva Stanko Lazar, Branka Šargač, Franjo Talan, Stjepan Borak Pekić i Tomislav Bogović, dogradonačelnik

Sjećanje na žrtve Dravske šume varaždin – 28. svibnja 2008. godine

Sastanak IO Društva 3. ožujka 2010. , Kolodvorska 3 Varaždin

– na slici: Stranko lazar, Stjepan Jovan, Ivan Pavlović, Zlatko Pišpek, Branka Šargač i Jasenka Zdelar

Sastanak IO Društva 5. svibnja 2011. – Zlatko Pišpek predaje Branki Šargač

zahvalnicu za rad i doprinos Društva

Komemoracija na grobištu Dravska šuma Varaždin – 8. svibnja 2011. godine