orijentalizam, okcidentalizam i kosmopolitizam

Wendy Bracewell

ORIJENTALIZAM, OKCIDENTALIZAM I

KOSMOPOLITIZAM: BALKANSKIPUTOPISI O EVROPI

Kada sam bila djevojËica voljela sam Ëitati putopise, alibilo je to uvijek poneπto upitno zadovoljstvo. Putopisi su bilisumnjivo zabavno πtivo za neπto πto se nije svrstavalo u fikci-ju: nudili su sav πarm eskapizma i æivopisne avanture, ali suistovremeno za cilj imali ispriËati Ëinjenice o stvarnom svije-tu oko nas. Ipak, Ëak i kada je priËa bila usmjerena na pojedi-nosti o pejzaæima, gradovima, arhitekturi, politici ili hrani,sve one posmatrane su kroz oËi pojedinca sa vrlo specifiËnimosobinama ∑ tako biste, ËitajuÊi ove putopise, obiËno nauËiliisto toliko o miπljenjima i predrasudama dotiËne osobe, koli-ko i o opisanim zemljama i obiËajima. I uprkos tome πto supriËe bile tako labavo meusobno povezane u fabulu saËinjenu

179

Sa engleskog prevela:Aleksandra BabiÊ

11 Wendy Bracewell 5/8/05 12:41 PM 79

od pojedinosti putovanja, takoer su se Ëinile namjernooblikovanim tako da prenesu odreenu koherentniju poruku(neπto πto su moja putovanja rijetko postizala). Dakle, πta jezapravo bio putopis? Samo kreativno πtivo pod maskom fak-tualnog? Vrsta autobiografije? U kojoj mjeri se moglo vje-rovati ponuenim informacijama o stranim zemljama koje jeputopis opisivao i ljudima koje je klasificirao? Nije li po-nueni uæitak skrivao i neπto drugo, neπto sloæenije od uzbud-ljivosti egzotiËnog?

U zadnje vrijeme postavljam sebi isto pitanje, samo πtoovog puta hibridna priroda æanra predstavlja jedan od nje-govih uæitaka ∑ a skriveni uËinak koji isti ima na stvaranjepredstava o domu i svijetu izvor je mog interesovanja zanjega. U posljednjih godinu dana Ëitam putopise u sklopuistraæivaËkog projekta o naËinima na koje ljudi s Balkana piπuo svojim putovanjima i svom odnosu prema ideji Evrope.Poticaj za ovaj projekt djelomiËno je proistekao iz zapadnihputopisa (uglavnom britanskih i francuskih) i naËina na kojisu ovi definirali svijet za domaÊe Ëitateljstvo i istovremenoustanovili ono πto ‘Zapad’ predstavlja u eksplicitnoj ili impli-citnoj razliËitosti spram ne-zapadnih ostalih. IstoËna Evropa iBalkan su meu ovim ‘Ostalim’ ∑ moæda dvosmislenim i hib-ridnim, ali ipak razliËitim od zapadnog BiÊa, unutar Evrope alinikad ‘potpuno’ evropski ili zapadnjaËki: ‘orijentalizirani’kako bi afirmisali znaËenje ‘Zapada’.

Ali zapadni Evropljani nikad nisu bili jedini koji su puto-vali i pisali ∑ i pritom definirali svijet i njegove podjele krozsvoje putopise. Putnici sa istoËnih margina Evrope su radili toisto joπ od 16. stoljeÊa. Proizveli su bogat i raznolik opuszapisa o Evropi i ostatku svijeta, od diplomatskih izvjeπtaja,preko pisama i putopisnog novinarstva, do knjiæevnih puto-vanja i ostalog. Neki od njih su poznati, barem u nacionalnimknjiæevnim povijestima, drugi su manje ili viπe neznani.Dosta toga u ovim priËama je poznato ∑ ne samo opisanamjesta, veÊ Ëak i uzbuenje zbog otkriÊa ili trud da se dobroutabani putevi prikaæu novim i nepoznatim. Ovi putopisi setakoer bave lociranjem i procjenjivanjem svjetskih podjela,kao i definiranjem pojedinca ∑ i njegovog druπtva ∑ u odnosuspram tih podjela. Strategija je Ëesto upadljivo sliËna: balkan-ski pisci konstantno ukazuju na osobine zemalja i naroda ikarakteriziraju ih kao ‘zapadne’ ili ‘istoËne’, kako bi istakli sebei svoja druπtva kao sliËna ili razliËita, pozitivna ili negativna.

180

11 Wendy Bracewell 5/8/05 12:41 PM Page 180

Postoje argumenti da je ovakva binarna opozicija prodo-rna i neizbjeæna i da moralna geografija koja suprotstavljaapstraktni Istok i Zapad datira joπ od Grka i Perzijanaca. Ipak,teπko je oteti se utisku da su putnici sa margina Evrope biliograniËeni na orijentaciju uz pomoÊ mapa s takvim koordi-natama, upravo zbog naËina na koji su ih prosmatraËi izvanregije situirali. Meutim, neki putnici oduprijeli su seovakvom naËinu podjele svijeta koristeÊi drugaËije, manje iliviπe inkluzivne diskurse o identitetu. ‘Internacionalizam’predstavlja jednu opciju koja presijeca granice izmeu Istokai Zapada, iako je politiËki projekat koji je nakon II svjetskograta ponio ovaj princip kao svoj slogan samo ojaËao novupodjelu Evrope na Istok i Zapad. U putopisima je diskurs kos-mopolitizma ponudio dodatne naËine gledanja na svijet.Uporedo sa razmatranjem raspona okcidentalizama i orijen-talizama u balkanskim putopisima, namjera mi je ustanoviti ikoliko je kosmopolitizam punudio putnicima izlaz iz ovedobro poznate mape. U tekstu koji slijedi citiraÊu seriju pu-topisa objavljenih na srpskom/hrvatskom/srpsko-hrvatskomjeziku, dijelom zato πto sam upravo njih najpodrobnije Ëitala.SudeÊi prema izboru koji su saËinile moje kolege u tom pro-jektu, kao i prema onom πto sam sama iπËeprkala, ove tekstovebi lako bilo proπiriti veoma sliËnim citatima iz bilo koje odbalkanskih knjiæevnosti.

Postoji li neπto karakteristiËno u naËinu na koji balkanskiputopisci koriste ∑ ali i zloupotrebljavaju ∑ mentalne mapeIstoka i Zapada? Potrebno je naglasiti da Okcidentalizam kaosimboliËna mapa esencijaliziranog Zapada ne proistiËe samo izne-zapadnih percepcija, kao πto ni orijentalizam kao moralnageografija koja karakteriπe (i istovremeno konstruira) koristanIstok nije monopol samo zapadnih filozofa, etnografa, pisaca,kolonijalnih upravitelja ili putopisaca. Svaka verzija Orijentaneizbjeæno stvara sebi komplementaran Okcident ∑ i obratno.Primamljivo je pokuπati nabrojati osobine ‘Zapada’ kakve pod-razumijevaju zapadni orijentalizmi. Ali to bi znaËilo podreditise esencijalizirajuÊoj i totalitarnoj logici takvih definicija.Okcident i Orijent se definiraju prema izabranim osobinamakoje navodno izraæavaju suπtinu svake polovine ovog para ∑ alisamo u kontrastu jednog s drugim. I upravo zato πto je defini-cija ovisna o kontekstu, ona se i mijenja zajedno s njim.

Zapadni orijentalizam nije ni izbliza tako unificiran ihomogen kako je to Edward Said prvobitno nagovijestio;

181


umjesto toga, Orijent je zamiπljen na kontradiktorne naËine,ovisno o okolnostima. OdgovarajuÊe zapadne predstave oZapadu su u istoj mjeri raznolike. Njegove se karakteristikeËesto mogu svesti na ‘modernizam’, ili joπ bolje na prioritet ∑i moÊ. Ali naËini na koje su pojedini aspekti ove slike nagla-πeni razlikuju se, kako po svom sadræaju tako i po znaËenju. Jeli zapadni modernizam mehanicistiËki i bezliËan, ili oznaËavaindividualizam i spontanu kreativnost? To ovisi od toga πtaæelimo reÊi o Istoku ∑ i naroËito ∑ s kojim ciljem. Takoer jevrijedno naglasiti da iako je zapadni diskurs o razlikama mo-æda uvijek bio samo-afirmirajuÊi, on ipak nije uvijek sebi pisaohvalospjeve. Zapadni okcidentalizmi bi mogli posluæiti kakoza kritiku zapadne prakse i modela, tako i u njihovu slavu.Moæemo naÊi bezbroj primjera meu britanskim putnicimakoji nazadnost i primitivizam smatraju karakteristiËno ‘balka-nskim’ osobinama, ali koji ih u svojim sve rjeim pastoralnimputopisima slave takoer kao tradiciju, autentiËnost, ‘organ-sku’ totalnost. Jedan takav primjer je Rebecca West koja, izgu-bivπi strpljenje za moderni, pozapadnjaËeni Beograd 30-ihgodina, u Makedoniji pronalazi ‘magiju’ i osjeÊaj sigurnostikoji je zapadni racionalni sekularizam napustio. Koliko godovakav æivot bio iracionalan, skuËen i ograniËen u izboru, onje predstavljen kao simbol onoga πto je Zapad izgubio u trci zamodernoπÊu (posmatrano kroz bezakonje, materijalizam iinstrumentalizirane meuljudske odnose).

Balkanski okcidentalizmi se mnogo ne razlikuju. Ne pos-toji samo jedan ‘balkanski okcidentalizam’, djelomiËno i stogaπto ne postoji ni samo jedan ‘Balkan’. Svaka nacija imala jesvoj povijesno specifiËan susret sa zapadnom moÊi. Istina, ipored razlika u vremenu i okolnostima susreta, njihove osobi-ne se daju porediti. OpËinjeni zapadnim postignuÊima ali i unastojanju da ispune preduslove za zapadno priznanje, balka-nski su narodi u 19. stoljeÊu gradili svoje nacije i dræave (kaoi operske kuÊe, romane i æeljeznicu) po uzoru na modele istandarde uspostavljene drugdje. Bio je to praktiËni okcidenta-lizam koji je imao zajedniËkih elemenata u svakom zasebnomnacionalnom sluËaju. Meutim, iako je postojao okvirni spo-razum oko onog πto se htjelo ∑ naroËito politiËki suverenitet iekonomski razvoj ∑ postojale su i velike razlike u naËinu po-stizanja cilja, njegove cijene i modela koji je trebalo slijediti.

Ideja ‘Evrope’ moæe znaËiti napredak ili ugnjetavanje, pai balkanski okcidentalizmi mogu biti pozitivni ili negativni

182


(npr. intelektualno odbacivanje Zapada u populistiËkim po-kretima 20. stoljeÊa ili razoËarane anti-zapadne reakcije nakon1989. godine). Ove razlike nisu bile samo odraz promjenjivogstanja politiËkih i ekonomskih odnosa sa zapadnoevropskimdræavama, niti mjera neusaglaπenosti izmeu oËekivanja istvarnosti. NaËini na koje su ove ideje formulirane i stavljeneu upotrebu su u znaËajnoj vezi sa pitanjima domaÊe politiËkemoÊi, druπtvenog prestiæa i materijalne prednosti. Lokalnepotrebe, kao i lokalni uslovi, oblikovali su naËine prikazivanjasvijeta. Suπtina je u tome da se okcidentalizmi nastali naZapadu i na Balkanu mogu porediti, koliko u smislu raspona iraznolikosti oblika i vrijednosti pripisanih ideji ‘Zapada’,toliko i u smislu sadræine te ideje. Ulozi se mogu razlikovati ∑autoritet nad drugima prije nego kolonijalna ili imperijali-stiËka moÊ? ∑ ali na kraju, ono πto je u njihovom oblikovanjubitno jeste odreeni politiËki kontekst u koji su ove predstaveusaene.

Postoji, meutim, jedna oËigledna razlika izmeu zapa-dnih i balkanskih geopolitiËkih drugosti koja mi se Ëini vri-jednom istraæivanja, a koja naroËito jasno dolazi do izraæaja uËitanju putopisa nastalih na Balkanu. U pitanju je stepen slo-bode za manevrisanje koja je dostupna putnicima sa Balkanaprilikom njihovog pozicioniranja u odnosu na ideje Istoka iZapada, Orijenta i Okcidenta. Putnici sa razvijenog Zapada tunemaju mnogo izbora: svialo im se to ili ne, njihovo mjestoi identitet fiksirani su u kontrastu spram Istoka koji preziru ∑ili kojem se dive. (Da li je to drugaËije za putnike sa drugihevropskih periferija: iz ©panije, na primjer, ili Norveπke?) Aliputnici sa balkanskih margina Evrope mogu upotrijebiti πiriizbor strategija. Mogu usvojiti jednu od verzija Zapada ilizadræati odreenu distancu, ostati negdje izmeu i neodre-eni; ili mogu prihvatiti i slaviti svoju orijentalnu stigmu.Predstavlja li ovo odgovor na dvosmislenosti koje na ovu regi-ju projicira zapadnjaËka maπta? Rezultat usvajanja civilizaci-jske mape nacrtane drugdje? Moæda ∑ ali na drugi pogledpostaje jasno da, iako zapadni interesi pomaæu u identifici-ranju naËina na koji su koordinate definirane, balkanska ma-nipulacija ovom konceptualnom mapom odraæava pitanjakoja su Ëesto bliæa samom Balkanu. ©to i ima smisla, jer setakvi putopisi uglavnom i obraÊaju domaÊoj publici.

Kako ovo funkcionira u putopisima? Jedan od naËina je ko-riπtenje tehnike koju Milica BakiÊ-Hayden zove ‘reprodukcija

183


orijentalizma’. U putopisima to Ëesto izgleda kao igra orijenta-liziranja susjeda. Posluπajmo izvjesnog Aleksu StanojeviÊa podolasku u Skoplje iz Beograda 1898. godine:

Na æalost, slika, koju vam daje Skoplje, gledano ovako sa æeleznice,na prvi pogled vas razoËarava i potiskuje lepe iluzije, koje biste, pretoga, mogli imati o njegovom znaËaju. Orijenat, celo carstvo da-naπnjeg kalife, ne moæe ni u Aziji pokazati bolje slike istoËnjaËkezaostalosti, haljkavosti i odvratnosti, nego πto to Evropljanin moæevideti u Skoplju! »aave razvaline skopljanskog gradiÊa, nasae-nog na jednom breæuljku iznad varoπi, do samog Vardara, s nje-gove leve strane, iz daleka se crne, te silno uveÊavaju jezivost ineestetiËnost panorama. […] Putniku, koji sa æeleznice gleda naSkoplje, izgleda ova varoπ æiva sahranjena usred ogromnog groblja,koje je sa svih strana okruæava i vas joj æivot prenosi u veËnu tiπinu.Siroto Skoplje! Ta ono veÊ dobrih pet vekova i leæi u groblju… [Dve nedelje u Staroj Srbiji. PutniËke beleπke s jedne ekskursije,Beograd, 1898.]

StanojeviÊ sebe postavlja kao Evropljanina i arbitra svegaevropskog ∑ on je predstavnik napretka i modernog koji prepo-znaje mrtvu ruku Istoka kao uzrok pogrebnog mraka Skoplja. ©topo sebi implicira da je njegova neovisna Srbija neosporni dioZapada. Aleksandar Kiossev je ovu taktiku prebacivanja nega-tivne stigme Orijenta πto dalje na istok struËno analizirao kaoaspekt izgradnje balkanskih nacija i odgovor na uporno zapad-njaËko stapanje naroda ove regije u jednu, nerazluËivu i hao-tiËnu cjelinu. Nacionalni pokreti su tako pokuπavali da se razli-kuju jedni od drugih elaborirajuÊi nekompatibilne nacionalneideologije, da svoju naciju svrstaju sa svim πto je prepoznato kaopozitivno i zapadno i da otpiπu neprijateljski raspoloæene sus-jede i suparnike u nerazluËivu tamu Balkana i Orijenta.

Meutim, treba naglasiti da ovo nije samo pitanje ubje-ivanja velikih sila da jedna nacija moæe i treba biti priznatapod evropskih uslovima. Prije svega, granice izmeu Istoka iZapada mogu isto tako biti ucrtane unutar tijela te nacije. Istiputnik osjeÊao se kao da napuπta Evropu prije nego πto je i sti-gao na otomansku granicu:

Vi znate da je za veÊinu nas Niπ veÊ poslednja taËka Evrope; izanjega je Orijent, Sibir i Bog te pita πta. Ko ne zna za ono lamenti-ranje veÊine naπih Ëinovnika kojima ‘potreba sluæbe’ po kad kadzameni Beograd ili Kragujevac Leskovcem, Vranjem ili Prokup-ljem? […] Meu tim, Leskovac je, u koliko ga videsmo sa æeleznice,sa svim obiËna naπa varoπ; u njemu je, na svu priliku, isto takougodno æiveti, kao i ma gde inaËe. A za celo nije drukËije ni u

184


Vranju, Prokuplju i.t.d. Ali takvi smo mi, Francuzi meuSlovenima. A svaki Francuz najviπe i æudi za ∑ Parizom…[Dve nedelje u Staroj Srbiji. PutniËke beleπke s jedne ekskursije, Beograd, 1898.]

Iako je ovdje sliËnost Beograda i Pariza uzeta zdravo zagotovo, pravo koje Leskovac polaæe na Evropu ispada gotovojednako sumnjivo kao u sluËaju Skoplja, Ëim zapoËne karak-teriziranje razlika izmeu Beograda i provincije. Ovakav pris-tup moæda ovisi o usvajanju zapadnog diskursa razlika i vri-jednosti, ali nije potrebno promovisati ga pred oËima Zapadada bi isti imao znaËaja ili izazvao posljedice. A legitimiranjeBeograda kao modernog, evropskog grada sa prirodnimpravom na centralnu ulogu u druπtvu socijalno i politiËkipodijeljenom izmeu grada i sela, jeste imalo svoje posljedice.

‘Interno’ orijentaliziranje moæe ojaËati druge podjele ipodrazumijeva druge Okcidente ∑ a ne mora Ëak ni ostatiunutar svojih granica da bi imalo taj efekat. Moma DimiÊ jeobjavio nekoliko knjiga o putovanjima kroz Evropu i ostataksvijeta: njegova persona odaje utisak informiranog, naputo-vanog, naËitanog i dobro uvezanog pisca. PoËetkom 80-ihgodina, u NjemaËkoj, DimiÊ baca podsmjeπljiv pogled na nekeod svojih sunarodnika na Zapadu:

U neko doba, skoro na istom mestu [hamburπki Eros-centar], opa-zih tu i dvojicu zemljaka. ©to sever odmiËe, to prepoznavanje naπihje sve lakπe. Mrπavi, veÊ viπe i ne tako mladi, vrte se pomalo neo-dluËno po tom sladunjavom sumraËju, obilaze, zaviruju i dugozure nemo u devojke-izloge, srcoliko otkrivenih bedara, preneænekoæe butina i otkrivenih ramena. Sve preko i mimo toga koπta zace-lo premnogo njihovih nikad dovoljno uπteenih gastarbajterskihmaraka. Nekoliko puta obiÊi Êe sva dvoriπta i ulice s devojkama.PrilaziÊe bojaæljivo vratima restorana s poslugom u toplesu ili va-rijetea u kom se rvu i boksuju æene na blatnjavom ringu, ali i to Êebiti preskupo za njih. Svoje slobodno subotnje veËe, koje je poËelos toliko uzbuenja i raskoπne nagosti, zavrπavaju sami u jevtinom,orijentalnom restoranËiÊu, uz kolutiÊ bureka.[Monah Ëeka svoju smrt, Priπtina, 1983.]

DimiÊevi sunarodnici nemaju gotovo niπta zajedniËko snjim, osim dræavljanstva. Kroz svoje kazivanje on jasno sta-vlja do znanja da uzima zdravo za gotovo ono πto oni æele, a nemogu priuπtiti. ©to implicira da je on taj koji je Evropljanin,iskusan, sposoban, ekonomski moÊan, dok su bijedni gastar-bajteri osueni da ostanu zakopani na Balkanu, gdje god da

185


putuju, rade ili æive. U ovakvim tekstovima, DimiÊ ∑ ali i drugipisci ∑ naglaπavaju socijalne razlike koje postoje kod kuÊe, kaoi izvan zemlje, izmeu obrazovane elite i radniËke klase.Svjetsko iskustvo tu niπta ne znaËi osim ako se moæe prevestiu razumijevanje, percepciju i moÊ izbora. Kontrast pomaæeDimiÊu da polaæe pravo na prestiæ i autoritet koji bi trebali pri-padati intelektualcu kao πto je on (a usput, pomaæe mu i dapotvrdi svoju muæevnost ∑ samouvjerenu, snaænu, dobrosto-jeÊu ∑ πto i nije uvijek priznato intelektualcu u druπtvu gdje seuËen Ëovjek Ëesto i ne smatra pravim muπkarcem).

Ukratko, karakteriziranje domaÊih podjela u smisluevropskog i manje evropskog, bilo da su one izmeu glavnoggrada i provincija, druπtvenih klasa ili muπkaraca i æena, Ëestosluæi domaÊim politiËkim preferencijama koje malo toga za-jedniËkog imaju sa odnosom prema Zapadu. »ak i kad je na-vodna tema odnos sa Zapadom, Ëinjenica da se putopis obraÊadomaÊoj publici ima poseban efekat. U sljedeÊem isjeËkuautor izraæava nedoumicu o bugarskom pravu na evropskiidentitet, no Ëini se da tema ima manje veze sa ponaπanjemBugarske, a viπe sa srbijanskom predstavom o sebi:

A u lai [od Venecije prema Rijeci] vri kao u koπnici. Putnika vrlomnogo oba pola i raznih godina. Naosmo i nekoliko braÊeBugara. I oni bili ‘vov Evropa’. Oni dosta putuju i to im je jednalepa crta. I devojke i mladiÊi, aci, i inteligentniji a bogatiji meunjima rado trËe na ove duæe putove. Oni tu, doduπe, pokazuju imalo spoljnjeg afektiranja i namere, da se svuda pokaæu bar spoljaljudi od sveta. Da li su u stanju takvi i biti u oËima evropskog sveta,to je veÊ drugo pitanje.[Staniπa StaniπiÊ, PutniËka pisma sa puta po srednjoj Evropi, Beograd, 1925.]

Ali da li bi njegova procjena vlastite pozicije izazvalaimalo bolje reakcije zapadnjaËkih arbitara pripadanja? NaËinna koji je StaniπiÊ sroËio svoju podsmjeπljivu porugu nekako isam inicira to pitanje i otkriva njegovu zabrinutost ublaæenujedino samo-ubjeivanjem da su barem Bugari manje uvjer-ljivi. Joπ bolja utjeha mogla bi se naÊi u isticanju stepena dokojeg zapadni susjedi mogu iÊi ispod sopstvenih standarda.Ljubomir NenadoviÊ, na proputovanju kroz Prusku 1840. go-dine, opisuje prljavπtinu i nered seoskih taverni i zakljuËujesvoju priËu sljedeÊom poukom:

Ovo ti sve ja po dlaku opisujem, da bi i ti bolje mogao poznati kakoæive ovuda Nemci izvan varoπi. Mi neprestano Ëujemo i Ëitamo

186


kako se oni rugaju i podsmevaju domaÊem æivotu stranih, naroËitoslovenskih naroda, a ne obziru se da vide i svoju sirotinju, jer odovoga sela do ©tetina nema ni pune dve milje, a do Berlina æelezni-com preko ©tetina, moæe se za jedno pre podne doÊi. ∑ Nemcisvuda, kad putuju po tuim zemljama, kude narode i saæaljevajuone krasne i plodne zemlje πto nisu boljim ljudima naseljene. Onikad putuju po Srbiji ili drugoj kakvoj tuoj zemlji, pa kad ne nausamo supe, oni onda do neba dignu larmu, i svemu svetu po no-vinama trube da ta zemlja ne valja niπta, i da je joπ divlja; a retkokoji sam sebe pita kakvih ljudi, bede i sirotinje ima i u onom na-rodu u kom se on rodio.[Pisma iz Grajfsvalda, Beograd, 1846.]

Opis BeËa Miroslava Krleæe vodi ovu strategiju samo jedanmali korak dalje. IzjednaËavajuÊi klasne podjele i moralnugeografiju, on sam BeË, sa njegovim straÊarama i siroma-πtvom, osuuje na pripadnost svijetu tek nejasno evropskom.Efekat toga je da se veliki dio balkanskog tereta skine saZagreba (u svakom sluËaju, lakπe je baviti se siromaπtvom iruralnom ekonomijom; civilizacijske razlike je teæe izbrisati):

A sjeverna dunavska predgraa [BeËa] oËajna su i pusta. Tamo su semoËvare zaledile u zelenosivom osvjetljenju kasnog, zimskogposlijedneva, te se slijepo cakle u dimu ædrijela tvorniËkih dimnja-ka. Tamo su drvenjare prosjaka i robova prekrivene daskama ikatraniziranim papirom, kao kod nas na Zavrtnici i Zaselku, a pro-zori po prljavim i straπnim novokatnicama stoje krivo u kosimparalelogramima, kao da ih je crtao kakav slaboumni ilustratorFjodora Dostojevskog. Tu teËe Dunav i æuti se opræena ledina,preko koje je u ovakvoj istoj rasvjeti juriπala kavalerija u bitki kodAusterlitza, πto ju je Tolstoj stendhalovski bistro opisao u Vojni iMiru. Skliæu se po zaleenim moËvarama djeca siromaπno, provin-cijalno, prosjaËki, na jednu sklizaljku, gaËu guske i negdje u jed-nom kotcu rokÊu svinje. To je veÊ selo i provincija, πto se proteæeodavle pa sve do Linza i Passau-a sa slamnatim krovovima, har-monikom i svinjogojstvom. Kod Passau-a prestaje slama. Ono jeveÊ Evropa.[Izlet u Rusiju, Zagreb, 1926.]

Nije uvijek sluËaj da se putnik identificira sa Zapadomkoji kao ogledalo odraæava balkansko biÊe. Samo-orijentali-ziranje je joπ jedan pristup u kojem se putnik distancira odEvrope koja mu sluæi kao standard za poreenje. To moæe bitisamo pitanje stupnja distance, kao kod Desanke MaksimoviÊkoja u Parizu kaæe: ‘Htelo mi se zaboraviti da sam iz ÊiriliËkogkraja, u tom moru latinice i Zapada, i to pravog Zapada, neonakvog kakvi smo mi u oËima onih koji dolaze, recimo, izSibira, ili Azerbejdæana, ili iz Bugarske.’ [Praznici, putovanja,

187


Beograd, 1972.] Putnik u kontaktu sa Zapadom takoer moæeotkriti i stid zbog svog orijentalnog identiteta. U tom smislu,javni toalet, kao oznaka civilizacije ili njene suprotnosti, sampo sebi zasluæuje Ëitavu jednu studiju. Ivan Kuπan nudi cijeluskalu toaleta, u kojoj prljavπtina predstavlja moralno-po-litiËku i geografsku oznaku: ‘Takvih zahodskih susreta s pija-nim dvojnikom imao sam mnogo u æivotu i gotovo se svako-ga sjeÊam, baπ kao i stanja piπaonica i πkoljki, od zemlje dozemlje, u Ëemu je PeπËenica takoer pri æalosnom dnu, odmahuz Egipat i skitsku Aziju [Rusija].’ [Preruπeni prosjak, Zagreb,1986.] Ovisno o cilju koji se æeli postiÊi, ova strategija moæebiti taktiËka, izazivajuÊi Ëitaoca kontrastima u namjeri da seprovocira samo-refleksija; takoer moæe imati za cilj saæaljenjei pravdanje (‘kakvu πansu imamo mi Orijentalci’), ili moæe bitislavljeniËka, kritizirajuÊi zapadne slabosti naspram istoËnihvrijednosti. Posluπajmo Momu Kapora kako pjeni protivEvrope koja je njegovu zemlju iskljuËila iz reda civiliziranihnacija, ali koja je takoer izgubila sposobnost da uæiva usamoj sebi:

Jednoga jutra 1980. godine, proËitah u novinama da Evropa neprima neke naπe vozove zbog prljavπtine. Zadræavaju ih, kaæu, nazapadnim granicama, pa putnici prelaze u Ëiste i miriπljave evrop-ske vagone. Primih to od Evrope kao poslednju, liËnu uvredu; jer,ako se mi vozimo tim vagonima, onda znaËi da smo i sami prljavi!U stvari, najviπe su me razoËarali Danci koji su iz istih razloga uki-nuli direktni voz za Kopenhagen; mi, budale, godinama voleli nji-hovog kraljeviÊa Hamleta, i pored toga ‘πto ima neËeg trulog udræavi Danskoj…’[…]Ni Ëuveni Simplon-ekspres izmeu Pariza i Atine, posle pedesetgodina, ne prolazi viπe kroz naπe krajeve; skrenuli ga preko Italije,jer im je kasnio sedam sati. »udna mi Ëuda ∑ sedam sati! […] Pa,dobro, πta je toj Evropi? Je li luda? Gde se to toliko æuri da su jojvaæni tih sedam sati? Od brzine neÊe videti predele kroz koje putu-je. Niti Êe imati prilike da porazgovara sa otpravnicima vozova,koji u baπti iza kuÊe gaje pËele i imaju sansku kozu, a na prozoruiznad kancelarije kÊer za udaju. Od silne brzine neÊe stiÊi ni da senapije vode na peronu, ni da kupi novine, ni da protegne noge, nanekoj nepoznatoj stanici gde voz stoji. Ko æurio ∑ vrat slomio!Preko preËe, naokolo bliæe, i obratno.[Skitam i priËam, Beograd, 2001.]

Sloboda manevrisanja izmeu Orijenta i Okcidenta ∑ iraznolikost politiËkih okolnosti i pozicija. Krajnji rezultat jeobilje kontradiktornih izjava o balkanskom biÊu u odnosu na

188


Zapad i Ëitav spektar razliËitih procjena, bilo da su one slav-ljeniËke ili stigmatizirajuÊe. Da li ova brojnost samo-definici-ja znaËi da ∑ na dvosmislenom Balkanu, tu negdje izmeu ∑diskurzivne strategije Istoka i Zapada omoguÊavaju postojanjefleksibilnijih, iznijansiranijih i taËnijih predstava o identitetu,predstava koje uzimaju u obzir neurednu, kompleksnu i podi-jeljenu prirodu Evrope? Mislim da to i nije baπ tako. Ta neo-dreenost i dvosmislenost Balkana rijetko se smatra osobinomkojoj treba teæiti, a joπ manje ostavlja slobodnog prostora uovakvim putopisima. Zapravo, to je neπto zabrinjavajuÊe,skandalozno, nepoæeljno. Ove pisce na njihovim evropskimputovanjima konstantno pogreπno identificiraju i to im se nesvia. Povrijeenost (‘zaπto nas ne priznaju pod naπimvlastitim uslovima?’) i osjeÊaj superiornosti (‘mi njih znamobolje nego oni nas’) su najËeπÊi odgovor. A kada je u pitanjuposmatranje balkanskih Ostalih, isticanje ‘ni tamo, ni ovamo’kvalitete polu-evropeizacije je joπ i gore nego u potpunostiotpisati zemlju prema Orijentu. Tako Marko Car opisuje Sofiju1898. godine: ‘U opπte se u varoπi opaæa taj oπtri kontrastizmeu proπlosti i buduÊnosti; stoljetno tursko gospodstvoostavilo je, vidi se, duboka traga na ovome narodu, kojeganavalice Êeraju da se preodjene po evropski; i s toga Bugarinsada pruæa sliku dronjavca, koji je obukao na sebe redengot inabio na glavu cilindar, ali su mu noge joπ u opancima, ili ∑joπ gore ∑ bose.’ [Od Jadrana do Balkana, Zadar, 1898.] (U ovomputopisu primjeri istog procesa pozapadnjaËenja u Carevojrodnoj Dalmaciji jednostavno ostaju neprimijeÊeni, dok su uBeogradu predstavljeni kao simboli napretka...)

Na kraju, diskurs drugosti izmeu Orijenta i OkcidentaograniËen je strogom logikom binarne opozicije. Ova bina-rnost sluæi kao sredstvo za stvaranje i evaluaciju razlike i upra-vo je ta Ëinjenica da postoji razlika znaËajnija od prirode tihrazlika. Istok i Zapad su suprotnosti, dva kraja Zemlje. Upravoto ujedinjuje sve razliËite, heterogene manifestacije identiteta,bez obzira na njihov specifiËni sadræaj, i upravo to Ëini savonaj dvosmisleni meuprostor nemoguÊim i neugodnim.Jedina alternativa Okcidentalizmu ∑ prema ovoj logici ∑ jesteOrijentalizam.

Kao πto sam gore navedenim primjerima pokuπala objas-niti, dobar dio putopisne proze sa Balkana prihvata ovu logikui ovakav okvir za predstavljanje svijeta. Ali neki putnici to neËine. Tu imamo alternativu svjesno kosmopolitskog putnika,

189


Ëija putovanja prate πire verzije pripadanja koje prevazilazekonvencionalne granice. Dositej ObradoviÊ je primjer kosmo-polita humaniste iz 18. stoljeÊa koji cijeli svijet smatra svojomdomovinom, koji je oduπevljen onim πto moæe nauËiti od‘prosvijeÊene Evrope’ i koji izraæava iste simpatije i nadu uprosvjeÊenje Albanaca, Rumuna i Grka, koliko i njegovih Srba.Poenta takvog kosmopolitizma nije u stvaranju razlika veÊ unaglaπavanju cjeline. Istina, univerzalistiËke aspiracije kos-mopolitizma stavljene su u kontrast sa ostalim moguÊnosti-ma, ali to nisu komplementarne i samo-definirajuÊe binarneopozicije. Dositejeva ukljuËivost stoji naspram partikularizmavjerskog kreda koliko i bilo πta drugo; drugi kosmopolitizmitakoer su alternativa partikularizmima nacije ili drugih par-cijalnih i parohijskih oblika pripadanja. Efekat kosmopolit-skog pogleda na svijet u veÊini balkanskih putopisa iz 19. i 20.stoljeÊa prepoznatljiv je u negiranju i poricanju znaËaja pod-jele evropskog kontinenta na Istok i Zapad, pomjeranjem kru-gova pripadanja tako da oni ukljuËuju i naπe putopisce. Na tajnaËin kosmopolitizam sluæi kao kontra-diskurs, sredstvo su-protstavljanja binarnoj opoziciji Orijenta i Okcidenta me-todom koji se ne bazira na jednostavnom obrtanju polarnostiopozicije, prihvatajuÊi tako uslove koje su veÊ postavili zapa-dni posmatraËi. Takav kosmopolitizam je moæda izazvanprethodnim postojanjem zapadnih mapa ukljuËenosti i is-kljuËenosti, ali on takoer funkcionira kao sredstvo da se iz-bjegne naËin na koji je Balkan lociran na tim mapama.

Meutim, treba naglasiti da ovi kosmopolitizmi rijetkoimaju kosmiËki ili globalni status. Kriteriji pripadanja odre-eni su na razliËite naËine u razliËito vrijeme. Jedna karakte-ristiËna podvrsta putopisne proze jeste Knjiæevna republika,koja afirmira zajednicu kulture i uËenja. Stanice na putovanjuovdje su univerziteti, galerije, saloni i centri mudrosti, krea-tivnosti i uËenja. VeÊina ‘putovanja stranih pisaca’ odreenaje istim osjeÊajima kakve je iznio Milan BegoviÊ, govoreÊi osvojim susretima sa italijanskim pjesnicima i francuskimkritiËarima 20-ih godina:

I zbilja Ëudnovate su duπevne veze intelektualnih ljudi, jednihdrugima stranih i po jeziku i po odgoju i po æivotu. […] I bez sum-nje ima neπto jaËe u odnosu ljudi, nego li su etnografske i politiËkegranice, ima jedna spirituelna domovina, koja je πiroka i ogromna,koja obuhvata daleko viπe od zanosa i ljubavi za usko domaÊeognjiπte. I tu prestajeπ biti graanin jedne zemlje, pa ne znam

190


koliko tebi mile i drage, i postajeπ graanin svijeta. […] Nema tumjesta za male egoizme, za mrπave nenavisti, za jadne kuburancijeliterarnoga ili umjetniËkoga poluæivota: ovako odnosi postajuËvrsti i topli u meusobnim uspjesima i priznanjima, postaju tije-sni i nepokolebljivi u zajedniËkim shvaÊanjima i idealima, postajublizi i iskreni u Ëistom Ëovjeπtvu, koje je tako izrazito istaknuto uljudima od duha i kulture. [Put po Italiji, Zagreb, 1942.]

Navodna svrha ovih literarnih puteπestvija jeste da sedomaÊe Ëitateljstvo upozna s deπavanjima u πirem knjiæe-vnom svijetu kroz miπljenja podcrtana autoritetom i pre-stiæom onih koje putnik susreÊe (ponovo BegoviÊ: njegov poz-nanik, francuski pisac Valéry Larbaud, ‘… i nemilo je brisao pogdjekoju liËnost, za koju se zagrebaËki snobovi otimlju, da jepodignu u nebesa. SjeÊate li se n. pr. galame u Zagrebuprigodom premijere Lenormand-ovih ‘Les ratés? Kako sam bioveseo, kad sam Ëuo iz autentiËnih usta koliko stupnjeva imarenomè ovog gospodina!’). Ali znaËajan podtekst ovdje pred-stavlja afirmacija putnikovog mjesta u zajednici, a njegovanagrada je priznanje od uglednih (zapadnih) pisaca, pjesnikai akademika na jednakoj osnovi. Ono πto je, implicitno,iskljuËeno iz ovog kosmopolitskog kruga jeste sve πto je ira-cionalno i barbarsko, nekulturne i necivilizirane mase i sveostalo πto moæe stajati u opoziciji prema vrijednostima ‘istin-ske kulture’.

Joπ jedna, donekle razliËita podvrsta jeste ono πto bi semoglo nazvati ‘Diners Club’ kosmopolitizam privilegiranemobilnosti, neovisnih materijalnih sredstava i znanja. Takavputnik sebe Ëesto odreuje klasnim i spolnim terminom kakavje ‘svjetski Ëovjek’ (za razliku od starije, uopÊenije ideje kos-mopolitskog ‘graanina svijeta’). Moma DimiÊ, u ranije citira-nom odlomku o hamburπkom svijetu prostitucije, predstavljadobar primjer: to je putnik koji ne priznaje granice, Ëiji resur-si mu dozvoljavaju da pravi sopstveni izbor, za razliku od gas-tarbajtera koji to ne mogu. Ali status svjetskog Ëovjeka neovisi uvijek o ekonomskoj privilegiranosti; Ëesta verzija istogu balkanskim putopisima je neπto drskiji boem, moæda nebogat, ali ipak u moguÊnosti da uæiva privilegije mobilnosti ∑i iskusan, gdje konzumacija (seksa, potroπaËkih proizvoda,popularne kulture) predstavlja znaËajan sastojak tog iskustva.(Ovaj kosmopolitizam ne nosi uvijek muπki predznak; æenenpr. piπu πoping-putopise). To je putnik u potrazi za ‘dobrimæivotom’, vienim manje ili viπe u materijalistiËkom smislu,

191


sa potrebnim ukusom i percepcijom zahvaljujuÊi kojima moæeu potpunosti uæivati u njemu; on se suprotstavlja socijali-stiËkoj moralnosti, dok je ona joπ uvijek bila neki faktor, alitakoer nagriza uske horizonte i ograniËenja vezana za dom:siromaπtvo, nedostatak izbora, nemobilnost.

Koliko ovakvi kosmopolitizmi odista predstavljaju kon-tra-diskurs koji bi mogao potkopati mape Evrope i Balkanaucrtane u opoziciji Istok/Zapad? Jasno je da oni dovode upitanje definicije pripadanja koje iskljuËuju ili obespravljujuputopisca. Pisac moæe pozvati domaÊe Ëitateljstvo da zamislesame sebe u zajedniËkoj ideji kosmopolitske kulture kojaukljuËuje istomiπljenike. (‘SjeÊate li se zbrke koja je napravlje-na u Zagrebu…?’) Ali takvi kosmopolitizmi mogu u isto vri-jeme stvarati ili jaËati hijerarhiju unutar druπtva iz kojeg put-nik dolazi. (Zapadno) priznanje odato pojedinom putniku-piscu ne obuhvata automatski i ostatak klase, nacije ili druπtva∑ daleko od toga, obzirom da ono ovisi o mudrosti, kreativno-sti ili drugoj osobini pojedinca. PoistovjeÊujuÊi se sa (zapad-nim) kulturnim likovima i pokretima ili pompeznim znanjem(zapadnih) trendova i pristupom (zapadnim) potroπaËkimproizvodima, putnik kosmopolita takoer moæe otpisati sveone izvan tog zaËaranog kruga kao necivilizirane, nekulturne,nazadne, osiromaπene...Balkan. Kosmopolitizmi kulture i kon-zumacije stoga mogu prikrivati neprimijetni okcidentalizam,na taj naËin oæivljavajuÊi podjele na Istok i Zapad (kao i nji-hovu vrijednosnu hijerarhiju), samo pod drugim imenom.Moæda to i ne bi trebalo da nas iznenauje. Napokon, Ëak je iKant zamiπljao svoje ‘univerzalno kosmopolitsko postojanje’kao rezultat evropske prevlasti nad ostalim kontinentima.

Istina je da fokus na pisanje putopisa ∑ dosta specifiËnogknjiæevnog æanra, generalno nastalog iz pera obrazovane,mobilne manjine ∑ nameÊe ograniËeno polje istraæivanja ovihdiskursa pripadanja i razliËitosti. Naravno da je moguÊe zami-sliti i drugaËije kosmopolitizme. Za DimiÊeve gastarbajtere iostale radnike migrante, putovanje moæda nije bilo pitanjeizbora ili zadovoljstva, ali to ne znaËi da takva putovanja zatakve putnike ne mogu biti izvor znanja, moÊi, prestiæa i sred-stvo za posmatranje svijeta na nove naËine. (Iako ne bismotrebali idealizirati ni takve ne-elitne kosmopolitizme. Moglibismo onda iste zakljuËke donijeti i o transnacionalnim kri-minalnim organizacijama.) Druge vrste putovanja i putopisa ∑memoari iz egzila, ratni dnevnik, privatna pisma, turistiËka

192


razglednica? ∑ mogu sugerirati drugaËije vizije. Nesumnjivo,joπ se viπe moglo postiÊi analizom predstava o Zapadu i sop-stvenom biÊu izvan ograniËenog izbora tekstova koje samovdje razmotrila.

Ali moæda bi bilo preoπtro olako zanemariti transforma-cijski potencijal, kako god skroman, koji Ëak i ovdje citiraniputopisi mogu imati. Putopisne manipulacije Orijentom iOkcidentom su moæda, iz velikog broja razloga, samo ojaËaledihotomiju koja svijet dijeli na Istok i Zapad, ali su takoer,naroËito kroz primjenu ovih etiketa unutar piπËevog druπtva,pomogle da se ideja ‘Zapada’ odvoji od svake geografske refe-rence. Orijent moæe postojati u samom srcu zapadne Evrope ∑njegovo prisustvo oznaËeno burekom ili stanjem toaleta ∑ alije Okcident sada veÊ svugdje. ‘Istok’ i ‘Zapad’ u putopisimapostaju koordinate jedne Ëisto moralne, ne fiziËke mape,neπto πto barem nagovjeπtava moguÊnost izbora i promjene.SliËno tome, putnici kosmopolite moæda negiraju znaËaj pod-jele na Istok i Zapad na naËin koji samo nekolicini njihomoguÊava bijeg od te opozicije, ali Ëak i takvo ograniËenoponovno iscrtavanje mape svijeta poziva Ëitatelje da sebezamisle kao jednake Ëlanove jedne ukljuËivije zajednice. I toje neki poËetak ∑ skroman, ali stvaran. Na kraju, putopisnaproza sa Balkana na viπe razliËitih naËina predstavlja hibridniæanr. Ona nastavlja da odræava sisteme razliËitosti koji funk-cioniraju na raËun drugih, ali istovremeno otvara drugaËijepoglede na svijet, mijeπajuÊi margine i centar, pozitivno i ne-gativno, s ciljem da ojaËa, ali i dovede u pitanje socijalnu ipolitiËku praksu druπtva iz kojeg sam putnik dolazi.

193


orijentalizam, okcidentalizam i kosmopolitizam

Documents