EDGAR WALLACE

OSVETNIK

1. Larry Holt u Parizu

Sjedeći pred kavanom Café de la Paix u Parizu, Larry Holt je sa zanimanjem promatrao ţivu bujicu što se kretala duţ Boulevard des Italiens. U zraku se osjećao dah proljeća; krošnje drveća su treperile ţivim zelenilom, prozračno se nebo plavilo, a sunčeva svjetlost izlijevala na sve stvari, pozlaćujući boje i dajući nov ţivot brojnim reklamnim natpisima. Ulicom su tutnjali prepuni autobusi, a mali su taksiji ulijetali i izlijetali iz prometa dovodeći u opasnost nehajne pješake. Na rubu pločnika je, u uobičajenoj pozi s rukama na leđima, stajao policajac, ramena ogrnutih pelerinom i pogleda uprtog u šarenilo pred sobom. Iza njega su pločnikom jurcale gologlave djevojke, polako koračali ljudi srednjih godina i odsječnim korakom prolazili vojnici. Ulični prodavači nudili su svoju robu između kavanskih stolova; tamnoliki Arapi sa svojim ţivopisnim prekrivačima na ramenima, otrcani muškarci sa sveţnjevima razglednica u boji i drugim sličicama koje nisu za svačije oči. Larry Holt je ushićeno promatrao tu šaroliku bujicu ljudi i zbivanja uţivajući u svom zasluţenom odmoru. Upravo je stigao iz Berlina i sad se poslije gotovo četiri godine napornog rada po Francuskoj i Njemačkoj opuštao, osjećajući kako i njega zahvaća praznično raspoloţenje. Koji poloţaj ima Larry Holt u Scotland Yardu, nisu ni sluţbenici te ustanove točno znali. Imao je čin inspektora, ali je obavljao poslove komesara, što je značilo da će vrlo brzo napredovati do tog poloţaja i da ga je svojim uspjesima unaprijed osigurao. No u ovom su trenutku sve misli o napredovanju, poloţaju, pa i o samom poslu, bile vrlo daleko od Larryja. Sjedio je upijajući slatkoću proljeća svakim dahom, a u privlačnim crtama njegova lica ogledalo se zadovoljstvo zbog ţivota koji je bujao oko njega i zbog opuštenosti u kakvoj već odavno nije uţivao. Dozvavši konobara, on plati i ustane. Onako visok i vitak, lagano je koračao prema svom hotelu. Nikud mu se nije ţurilo; s rukama u dţepovima, laganim šeširom zabačenim na potiljak i s dugim crnim cigarlukom u blistavo bijelim zubima, hodao je nesvjesno se osmjehujući. Predvorje hotela u koje je ušao bilo je dio jednog drugačijeg Pariza; tu su svi bili zauzeti i vrlo uţurbani, posluga je uistinu jurila, pa čak su i poslovično flegmatični Englezi nekuda hitali. Larry krene prema dizalu, ali zastane ugledavši kroz ostakljena vrata poznati lik. U jednoj od udobnih fotelja predvorja sjedio je, zavaljen u pozi koja je izraţavala elegantnu dokolicu, jedan čovjek i s uţitkom otpuhivao dimove fine cigare. Larry je oklijevao osmjehujući se. Poznavao je to duguljasto lice što je zračilo neumornošću, taj sjaj dijamanata kojim su bili okićeni prsti i kravata čovjeka s cigarom. Raspoloţen za šalu, Larry prođe kroz ostakljena vrata i pribliţi se čovjeku iza leđa. — Nije li to moj dragi stari prijatelj Fred? — reče tiho, nagnuvši se nad njegovo rame. Fred zvan Fleš Fred, internacionalni lupeţ i kockar, skoči kao oparen na noge. Njegov je izraz jasno pokazivao koliko je zaprepašten tim iznenadnim susretom.

— Oh, mister Holt! — promucao je. — Vi ste zaista posljednji čovjek na svijetu kojeg bih ovdje očekivao ... — I posljednji kojeg biste ţeljeli vidjeti — dometne Larry odmahnuvši glavom. — Kakav li je to sjaj! No, dakle, Fred, pa vi ste okićeni kao boţićno drvce. Fred Fleš se s nelagodnošću naceri, trudeći se da djeluje hladnokrvno. — Ja sada radim pošteno, mister Holt — reče on. — Laţov uvijek ostane laţov — odvrati Larry mirno. — Mogu vam se zakleti da ... — počeo je Fred, naglašavajući svaku riječ, ali ga Larry prekine. — Čak da mi se zakunete — reče on bez ikakve ljutnje i jednako mirno — i to stojeći između mrtve ujne i umirućeg ujaka s rukom na bibliji, ne bih vam vjerovao. On odmjeri sjajnu Fredovu pojavu; veliku dijamantsku iglu na kravati i trostruki zlatni lanac preko kicoškog prsluka, s čijim su se sjajem natjecale blistavo ulaštene cipele. — Baš ste čarobni — reče on. — A kakva je igra upravo u toku? Bez brige — dodao je — ne očekujem uopće da ćete mi otkriti svoje planove, ali mora da mnogo obećavaju, čini se. Fred ovlaţi jezikom usne. — U jednom sam poslu — reče on. — A kakvu to poslu? — upita Larry. — I čime ćete ga obaviti? Dinamitom ili otpiračem? Istina, time biste proširili svoj krug djelatnosti, Fred. Do sada ste samo perušali zlatnu i neiskusnu mladeţ i... — zastao je, dodavši značajno — i praznili dţepove još toplim leševima. Fred je pocrvenio do korijena kose. — Ne mislite valjda da sam ja bio upetljan u ono ubojstvo u Montpelliem? — bunio se. — Ne mislim da ste vi pucali u onog nesretnika — odgovori Larry — ali je sigurno da su upravo vas vidjeli kako nagnuti nad njegovo tijelo pretraţujete odjeću. — Samo radi identifikacije — otpovrne Fred neduţno. — Htio sam saznati tko je to učinio. — A baš ste viđeni kako razgovarate s onim tko je to učinio — naglasi Larry. — Jedna postarija dama, gospođa Prideaux, vidjela je kroz prozor svoje spavaonice da ste ga zaustavili, a onda pustili da ode. Mogu pretpostaviti da ga niste besplatno pustili. Sigurno vas je podmazao. Fred je na tren ušutio. Mrzio je takve dţentlmene koji upotrebljavaju vulgarne izraze kao što je »podmazati«. — Ali to je bilo prije četiri godine, mister Holt — reče napokon, — Ne razumijem zašto mi opet stavljate pod nos tu staru stvar. Osim toga, istraga je već ustanovila da sam u tome potpuno čist. Larry se nasmije poloţivši mu ruku na rame. — U svakom slučaju, ja sada nisam u sluţbi. Na dopustu sam i nastojim se dobro zabaviti. — Znači da nećete u London? — upita ovaj dobacivši mu brz pogled. — Ne, neću — odgovori Larry, i učini mu se da je izraz olakšanja proletio Fredovim licem. — A ja baš ovih dana idem prijeko— reče Fred ugodnim tonom — i baš sam se ponadao da ćemo biti suputnici.

— Ţao mi je što ću iznevjeriti vaše nade — odvrati Larry — ali ja putujem u drugom smjeru, prema Monte Carlu. Pa, do viđenja! — Sretno! — zaţelio mu je Fred, ali pogled kojim ga je ispratio nije uopće pokazivao iskrenost te ţelje. Naprotiv. Inspektor Holt se popeo u svoju sobu i tamo zatekao svog momka kako sprema iščetkanu odjeću s njegova kreveta u ormar. Patrick Sunny, koji je radio za njega već dvije godine, bio je ozbiljan mladić okruglih očiju i okrugla lica. Sada je stao energično četkati sasvim čisto odijelo, fućkajući melodiju koju je naučio dok je sluţio u konjici. Larry priđe prozoru i zagleda se u guţvu na Trgu l'Opera. — Sunny — reče on — ne moraš više četkati to odijelo. Spakiraj ga. — Da, sir — reče Sunny. — Putujemo u Monte Carlo noćnim vlakom. — Razumijem, sir — nato će Sunny, koji bi to isto rekao i da je Larry izrekao namjeru da putuju u Sahara ili na Sjeverni pol. — U Monte Carlo, Sunny! — uzvikne Larry. — Na šest sjajnih, veselih i skupih tjedana odmora. Počni odmah pakirati. Podigavši slušalicu telefona koji se nalazio na stoliću, on nazove putničku agenciju. — Ţelim prvi razred spavaćih kola u noćnom vlaku do Monte Carla — rekao je u slušalicu, a onda ponovi glasnije. — Monte Carlo! Ne, nikakav Calais. Nemam nikakve namjere da idem u Calais, hvala. Spustivši slušalicu on se zagleda u momka. — Grozno je razgovarati s tobom, Sunny — reče mu. — Ali što ću kad moram govoriti s nekim. Osim toga imaš uţasno ime. Tko ti je dao to sunčano ime? — Moji roditelji — Sunny odgovori dostojanstveno, nastavljajući s četkanjem i ne diţući pogled. — Mora da su nešto pobrkali, zar ne? — nastavi Larry. — Nikad nisam vidio čovjeka koji izgleda manje sunčano od tebe, a zoveš se Sunny. Ali neka, sad putujemo na jug, na Cote d' Azur, u zemlju cvijeća, palmi i narančina drveća. Voliš li naranče, Sunny? — Manje od oraha, sir — reče Sunny, — iako uopće ne volim voće. Larry slegne ramenima i sjedne na rub kreveta, prigušivši smijeh. — Šest tjedana ne ţelim ni čuti za kriminalce. Nikakva njuškanja po tuđim zločinima — nastavi on sanjariti — nikakvih pljački, pronevjera, falsificiranja ni ubojstava, Sunny. Zamisli samo, šest tjedana dolce jar niente. — Ne igram tu igru, sir — nato će Sunny. — Više volim onu koja se zove Crni Petar. Larry posegne za večernjim novinama i preleti očima naslove. Nevoljko ih je čitao jer su ga mnogi od njih podsjećali na njegovu profesiju i njene zahtjeve. U Lyonu je izvedena velika pljačka banke, u Belgiji su opljačkana poštanska kola. Čitajući tako, naišao je i na članak: »Muškarac čiji je leš pronađen na stepenicama koje se s keja spuštaju u Temzu identificiran je kao Gordon Stuart, bogati Kanađanin. Vjerojatno se radi o samoubojstvu. Stuart je bio te večeri s nekim prijateljima u kazalištu. Nestao je u pauzi predstave i nitko ga nije vidio sve dok njegov leš nije pronađen. Očekuju se rezultati obdukcije.« Pročitavši članak još jedanput, on se namršti.

— Nije baš uobičajeno da netko između činova iziđe i počini samoubojstvo, osim ako je predstava uţasna — promrmljao je, na što vjerni Sunny reče: — Zacijelo, sir. Larry odbaci novine. — Čuj, Sunny, ja sam očito poprimio loše navike. Zanimaju me svakojake besmislice koje me se uopće ne tiču. Osim toga, vjerojatno iz istog razloga, primjećujem da si te moje hlače sasvim krivo sloţio. Presloţi ih, ti lijenčino jedna! Ostatak dana je proveo u pripremama za putovanje. U sedam i pol već je sišao da bi platio hotelski račun. Prtljaga je bila spremna, a Sunny je stajao uz nju drţeći preko ruke njegov ogrtač. Spremivši račun u dţep, Larry je upravo htio krenuti prema izlazu iz hotela kad mu priđe hotelski momak. — Monsieur Holt? — upitao je. — Taj sam — odgovori Larry sumnjičavo gledajući u ono što je momak drţao u rukama. — Telegram? — sumnjičavo je upitao. — Ne, ne ţelim ni da ga vidim. Ipak ga je primio i rastvorivši plavi papir počeo nevoljko čitati: vrlo urgentno stop specijalna policijska služba stop hitna dostava za Larryja Holta, Grand hotel, Pariz stuartovo utapljanje zamršen slučaj stop bit ću osobno zahvalan ako dođeš odmah i preuzmeš istragu Brzojav je potpisao glavni komesar koji inspektoru Holtu nije bio samo šef nego i osobni prijatelj. Larry s uzdahom spremi telegram u dţep. — Kad stiţemo u Monte Carlo, sir? — upita Sunny kad se okrenuo prema njemu. — Za točno godinu dana, računajući od danas — zareţi Larry. — Zbilja, sir? — reče Sunny uljudno. — To mora da je vrlo dug put.

2. Gospođin John Hason

Fred Grogan, kojeg su zbog blistanja dragulja kojima se volio kititi, kao i zbog bljesaka njegova nestalnog karaktera, nazivali Fred Fleš, imao je razloga da bude nezadovoljan. Ta što bi drugo i mogao osjećati nego nezadovoljstvo kada je u vlaku što vozi u London ugledao Larryja Holta, uglednog predstavnika zakona koji ga je uvjeravao kako namjerava putovati u Monte Carlo. Iako se Fred Fleš vrlo briţljivo trudio da ga izbjegne, cijelo vrijeme putovanja mučila ga je sumnja kako ovaj vrlo dobro zna da su suputnici. Kad je vlak prispio na londonsku stanicu Victoria, Fred Fleš je munjevito krenuo prema izlazu, sada već gotovo siguran u to da su poslovi koji dovode Larryja u London u nekoj vezi s njegovim, Flešovim, aktivnostima. Usprkos lupeţovoj ţurbi ne bi li mu nestao iz vidokruga, Larry Holt ga je zamijetio kako se udaljava s mnoštvom putnika i to mu je izmamilo osmijeh, prvi nakon što je napustio Pariz.

— Otpremi moje stvari kući — reče Larry Sunnyju. — Ja idem u Scotland Yard. Moţda ću doći kući još večeras, a moţda me neće biti sve do sutra uvečer. — Da vam priredim večernje odijelo? — upita Sunny koji je svojim ţivotnim zadatkom smatrao da njegov gazda uvijek izgleda kao elegantan dţentlmen. Osim toga, njegov se dan dijelio točno na tri dijela: odijelo za posao, odijelo za izlazak i pidţama. — Ne ... Da ... Kako god ţeliš — odgovori mu Larry. — Jasno, gospodine — usluţno reče Sunny. Larry se odveze do Yarda i, prebrodivši poteškoće na ulazu, proizašle iz toga što ga deţurni sluţbenici nisu poznavali, uskoro se nađe u velikoj, prostranoj sobi Johna Hasona. Sir Hason ustane od svog pisaćeg stola i pođe mu u susret ispruţene ruke. — Dragi moj Larry — reče on — baš lijepo što si se odrekao odmora. Sjajan si! Naravno, nisam ni trenutka posumnjao u to da ćeš doći, pa sam ti već priredio sobu četrdeset sedam i tajnika, najzgodnijeg što sam ga ikad vidio u Scotland Yardu. Larry i Sir John bili su stari prijatelji i školski drugovi, i između njih su vladali naklonost i povjerenje kakvi se rijetko sreću među ljudima iste profesije. — Ne poznajem tu sobu 47 — reče Larry sa smiješkom dok je skidao kaput — ali radujem se što ću upoznati najboljeg tajnika Scotland Yarda. Kako se on zove? — Nije on, nego ona — nasmiješi se Hason. — Gospođica Diana Ward, koja je radila za mene šest mjeseci. Siguran sam da je najsposobnija i najpovjerljivija djevojka koja je ikad za mene radila. — Oh, ţena-tajnik! — smrkne se Larry, ali onda doda vedrije. — Ako si tako odredio, neka bude, John; ne brine me ni taj uzor svih vrlina. Pretpostavljam da ima glas kao turpija i da ţvače gumu? — Pa, ona jest pomalo neprivlačna, ali izgled ionako nije vaţan — suho odgovori Sir John. — Sjedni, stari, moramo razgovarati. Radi se o slučaju Stuart — počne on, ponudivši Larryja cigaretom. — Tek smo jučer saznali da je taj Stuart bio vrlo bogat. Ovdje u Engleskoj je ţivio posljednjih devet mjeseci, stanujući u pansionu na Nottingham Placeu. Bio je vrlo tajanstven čovjek, nikamo nije izlazio, gotovo da nije imao prijatelja i bio je nevjerojatno povučen. Bilo je poznato, naravno, da ima novaca, ali koliko ga ima, znali su samo njegovi londonski bankari. Oni su nam i pomogli da otkrijemo njegov identitet kad su saznali da je mrtav; samo što otkrićem njegova identiteta i bogatstva nismo ništa bliţe otkriću drugih njegovih tajni. — Što misliš reći time da nije nikamo izlazio? Zar je cijelo vrijeme provodio u pansionu? — Baš sam htio nešto reći i o tome — odgovori Sir John. — Išao je on nekamo, ali nitko ne zna zašto. Obično je svakog popodneva odlazio autom na jedno te isto mjesto - u jedan mali zaselak u Kentu, tridesetak kilometara odavde. Ostavljao bi auto na ulazu u selo i nekamo odlazio pješke, vraćajući se tek poslije nekoliko sati. Istragom je ustanovljeno da je dosta vremena provodio u mjesnoj crkvi, starom saksonskom zdanju sagrađenom prije mnogo stotina godina. Tamo bi proveo točno dva sata, a onda bi se vratio k automobilu i odvezao natrag u pansion na Nottingham Placeu. — Kako se zove to selo? — Beverley Manor — odgovori glavni komesar. — Dakle, da završim: U srijedu uvečer on je, odstupivši od svog uobičajenog ponašanja, prihvatio poziv nekog dra Stephena Judda i otišao na premijeru novoga komada u teatar Macready. Taj dr Stephen Peter Judd je direktor osiguravajućeg društva » Greenwich «, malog

obiteljskog poduzeća koje usprkos svojoj veličini uţiva izvrstan glas u poslovnom svijetu Cityja. Dr Judd je sposobna osoba koja skuplja umjetnine i ima prekrasnu kuću u Chelseu. On je za tu premijeru, koja je, sudeći prema pisanju novina, savršen neuspjeh, uzeo loţu A, najbolju loţu. Prema riječima dra Judda, Stuart je došao na predstavu vrlo uzrujan. U pauzi između drugog i trećeg čina izišao je iz kazališta neprimjetno i nije se više vratio. I nitko ga nije vidio sve dok njegov leš nije nađen na obali Temze. — Kakvo je vrijeme bilo te noći? — upita Larry. — Isprva vedro, ali se poslije spustila magla — odgovori Sir John. — Zapravo, straţar koji patrolira u četvrti u kojoj je nađeno tijelo kaţe da je magla bila vrlo gusta između tri i pol i četiri i pol te noći. Larry kimne. — Postoji li ikakva mogućnost da je zalutao u magli i pao u vodu? — upita. — Sasvim isključeno — odvrati Sir John kategorički. — Od trenutka kad je nestao, pa sve do dva i pol ujutro na keju uz Temzu nije uopće bilo magle, a nitko ga tamo nije vidio. Noć je bila vedra i vidljivost dobra u to vrijeme, ali on je pronađen tek u zoru. — Ima tu još nešto, vrlo čudno — nastavi odmah komesar. — Naime, njegov je leš pronađen na stepenicama, s nogama u vodi a s tijelom na suhom. Iako je ... — dodao je polako — dolazila plima i voda je tek počela rasti. Larry se zagleda sa čuđenjem u njega. — Ne misliš valjda reći da za vrijeme oseke prije nego što je voda počela rasti, on nije bio tamo. Kako bi onda dospio na stepenice, s nogama u vodi? — To se i ja pitam — kimne Sir John. — Samo ako se utopio istog trenutka nakon što je nestao iz kazališta, mogao je njegov leš dospjeti tamo, jer je tada bila plima i razina vode najviša. Poslije, za oseke, voda nije mogla nanijeti njegov leš na stepenice. Plima je ponovo počela tek u zoru. Larry protrlja bradu. — Čini se nategnutim sve to — reče. — Zar nema sumnje u to da se uistinu utopio? — Sasvim isključeno — ponovi Sir John. Izvukavši ladicu, izvadi iz nje kutiju s nekoliko manjih predmeta. — Evo, to je sve što smo osim novca našli u njegovim dţepovima — reče. — Sat i lanac, kutija za cigarete i ovaj smotak smeđeg papira. Larry posegne za posljednjim predmetom. Bio je to smotak papira širok pribliţno tri centimetra i još vlaţan. — Ništa ne piše na njemu — reče Sir John. — Pogledao sam kad su mi ga donijeli, ali sam ga opet smotao misleći da ga dam na detaljno ispitivanje. Larry uze sat i razgleda ga; uobičajeni zlatni dţepni sat s poklopcem. — Ništa nema na njemu — reče, zaklopivši poklopac. — Osim što je stao u dvanaest i dvadeset, vjerojatno je to bilo i vrijeme njegove smrti. Sir John kimne. — Lanac je od zlata i platine — nastavi Larry. — A na njegovu kraju je.. . Što bi to bilo? Na kraju lanca bila je zlatna cjevčica, dugačka tri do četiri centimetra. — Ovo je navlaka za neku olovku, zacijelo — reče Larry. — Jeste li našli kakvu zlatnu olovku? . Sir John odmahne glavom. — Ne, to je sve što je nađeno. Po svemu sudeći, Stuart nije običavao nositi prstenje na rukama. Sve predmete ću poslati u tvoj ured. Dakle, preuzimaš li ovaj slučaj?

— A po čemu je ovo slučaj? — upita Larry polako. — Zar misliš da se tu skriva nešto gadno? Komesar je šutio. — I da i ne — izgovori napokon. — Nalazim u svemu tome neke elemente koji govore da se radi o zločinu. Zapravo, već samo to što je leš pronađen napola u vodi, u vrijeme kad je nadolazila plima, a sve indicije govore da je smrt nastupila u vrijeme oseke, upućuje na to da se ne radi o običnom utapanju, kao što je to zaključio mrtvo-zornik. Larry se opet zagleda u sat. — Baš čudno ... — reče kao da govori sebi, a onda doda glasnije. — Mogu li ove stvari odmah odnijeti u svoj novi ured? — Očekivao sam da ćeš to htjeti. Naravno da moţeš — odgovori komesar. — Ali zar nećeš prije pogledati leš? Larry je oklijevao. — Radije bih prije vidio dra Judda — reče on. — Imaš li njegovu adresu? — Sigurno će još biti u svom uredu. On je jedna od onih neumornih osoba koje rade do kasna. Adresa je: Bloomsbury Pavement broj 17; ne moţeš promašiti kuću. Larry uze kutiju s predmetima nađenima kod Stuarta i krene prema vratima. — A sad da vidimo to čudo od tajnice — reče Sir Johnu koji se značajno smješkao.

3. Tajnica

Soba broj 47 bila je na katu iznad komesarova ureda. Larry se uspne stepenicama i uputi prema vratima na kraju dugog hodnika. Pridrţavajući jednom rukom kutiju, on drugom otvori vrata i stupi u malu, ali ugodnu prostoriju. — Hallo! — usklikne iznenađeno. — Zar sam pogriješio sobu? Djevojka koja je nato ustala iza pisaćeg stola bila je mlada i prava ljepotica. Gusta kosa boje tamnog zlata čiji su lepršavi uvojci padali na visoko čelo isticala je sive, jasne oči što su s čuđenjem gledale u Larryja. Bila je vitka i vrlo privlačna, a kad se osmjehnula Larry posumnja da je ikada prije vidio tako ugodan osmijeh i tako gracioznu djevojku. — Ovo je ured inspektora Holta — reče ona. — Hvala bogu! — izgovori Larry zatvarajući vrata za sobom. Polako je prišao drugom stolu i spustio na njega kutiju, a djevojka ga je zbunjeno promatrala. — Ovo je ured inspektora Holta — ponovi ona. — Jesu li te stvari za njega? Larry kimne gledajući djevojku još uvijek začuđeno. — Šta je ovo? — upita odjednom, pokazavši šalicu i lončić na stoliću prekrivenom bijelim stolnjakom. — Oh, to je za inspektora Holta — odgovori djevojka. Larry se zagleda u lončić. — Mlijeko? — uzvikne u čudu. — Da — potvrdi djevojka. — Inspektor Holt je gospodin već u postarijim godinama, pa sam pitala glavnoga komesara što bi mu prijalo poslije putovanja. Komesar mi je sugerirao da bi inspektoru Holtu odgovarala dijetna prehrana i mlijeko, pa ... Larry Holt prasne u smijeh, ha što ona zastane i zagleda se začuđeno u njega. — Ja sam inspektor Holt — reče on otirući oči. — Vi? — zabezeknula se. — Da, ja sam taj postariji gospodin — objasni Larry.

— John, hoću reći komesar, malo se našalio s vama gospođice . .. kojoj još ne znam ime. No, dakle, hoćete li sada biti tako dobri da odete i pošaljete mi moju tajnicu, miss Ward? Smiješak zatitra na njenim usnama. — Ja sam miss Ward — reče mu, na što sad Larry ostade zabezeknut. No brzo se snašao i, uzvrativši joj osmijeh, pruţi ruku. — Miss Ward — reče — oboje smo nasamareni. Izigrao nas je jedan perfidan policijski komesar. Ali, u svakom slučaju, vrlo mi je drago što sam vas upoznao i moram priznati da osjećam olakšanje. — Mogu vam reći da je i meni lakše — osmjehnu se djevojka i krene prema svom stolu praćena zadivljenim Larryjevim pogledom. — Sir John je rekao da vam je šezdeseta, da ste astmatičar i da moram paziti na to da ne bude propuha u uredu — objasni ona. — Zato sam postavila i ove zavjese na prozor, danas poslije podne. Larry se na trenutak zamisli. — Čini mi se da je baš dobro što nisam otputovao u Monte Carlo — reče za sebe i sjedne za drugi stol. — No, sada bismo mogli početi s poslom, zar ne? Ona na to otvori svoju stenografsku biljeţnicu i izvadi olovku, a Larry počne vaditi predmete koje je donio u kutiji. — Zapišite ovo molim vas — reče on. — Sat marke Gildman iz Toronta, s poklopcem, ukrašen zlatnom gravu-rom; broj A778432. Na unutrašnjoj strani poklopca nema nikakvih ureza ni natpisa. — Otvorivši poklopac, Larry navije sat. — Čini se da je bio navijen nekih šest sati prije nego što je stao. Djevojka podigne pogled. — Radi li se tu o slučaju Stuart? — upita. — Tako je — odvrati Larry. — Što znate o tome? — Samo ono što mi je komesar rekao — odgovori djevojka i doda: — Jadan čovjek! Ali već sam navikla na takve stvari. Prilično sam otvrdnula; mislim da se to događa i studentima medicine. Osim toga sam dvije godine radila kao njegovateljica u jednom domu za slijepce. Od toga čovjek isto mora očvrsnuti, zar ne? — Zacijelo — odgovori Larry razmišljajući o tome koliko joj moţe biti godina i kako je bila mlada kad je već počela zarađivati za ţivot. Ne bi joj dao više od dvadeset i jedne, a i to mu se činilo previše s obzirom na njezin izgled. — Sviđa li vam se ovaj posao? — upita on. Ona kimnu. — Volim ga — odgovori. — Sir John kaţe da ću se jednog dana pretvoriti u pravo njuš ... — zastala je u pola riječi. — Njuškalo? Nemojte reći da postajete njuškalom — nastavi Larry. — Mislim da to nije ni naziv ni posao za takvu djevojku. Osim, ako vi ne mislite da je upravo to tipičan ţenski posao ... Odmahnula je glavom. — Ne, ne mislim tako. Ali mi sada zanemarujemo posao, mister Holt — dometne ona. — Stali smo kod podataka o satu. On joj dobaci brz pogled i nastavi razgledavanje predmeta.

— Pišite dalje, molim. Lanac od platine i zlata, dugačak pribliţno 25 centimetara, spojen zlatnim prstenom sa satom. Na jednom njegovu kraju je zlatna cjevčica — diktirao je. — Olovka nije nađena? — upita ona. — Ne — odgovori on pogledavši je iznenađeno. — Zar vam je to odmah upalo u oči? — Naravno da sam primijetila da to moţe biti samo navlaka za olovku — reče ona mirno. — I noţić je, čini se, nestao — dometnula je. Gledao je u nju s još većim čuđenjem. — Kakav noţić? — upita. — Pretpostavljam da je na lancu bio i noţić — objasni ona. — Tuljac je prevelik da bi bio samo za olovku. Osim toga obično je uz takvu navlaku pričvršćen i noţić. Pogledajte malo taj prsten iznad navlake, rastvoren je kao da je netko otrgnuo noţić s njega. Larry uze opet lanac i paţljivije zagleda u njega. Opazivši drugi prsten, iznenadio se što ga nije prije opazio. — To je za zlatni noţić kojim se odrezuju vrhovi cigara, mislite? — upita on. — Vjerojatno — potvrdi ona kimnuvši. — Nekad su muškarci nosili takve noţiće na lancu za dţepni sat. Oni mora da su ga otrgnuli s lanca. — Oni? — upita Larry. — Onaj tko je ubio Stuarta — objasni djevojka tiho. — Vjerojatno su htjeli ukloniti sve što bi mu moglo posluţiti kao oruţje. Larry opet pogleda lanac. — Što se tiče noţića, u pravu ste. Na ovom prstenu je vjerojatno bio noţić. Ali mi još ne znamo da li ga je netko otrgnuo, kao što ne znamo ni da li je to uopće ubojstvo. Hm — spustio je lanac na stol i, pogledavši na svoj sat, upitao: — Jeste li nešto zamijetili i kod ostalih stvari? — Ne, još ih nisam pogledala — odmahnu ona glavom Larry se ogleda oko sebe i, opazivši ugrađeni ormar, upita: — Je li ovo prazno? — kad je djevojka potvrdno kim-nula, on nastavi: — Onda ćemo sve ovo spremiti tamo i ispitivanje nastaviti kad se vratim. Moram posjetiti nekoga. On spremi kutiju u pretinac i zaključavši ga pruţi djevojci ključeve. Gotovo je stigao do vrata kad zastane, do-sjetivši se. — Ah, da, vi vjerojatno nećete biti tu kad se vratim. Pretpostavljam da imate određeno radno vrijeme? — Obično ne ostajem u uredu dulje od dva sata — reče djevojka ozbiljno. S istom ozbiljnošću njen se pogled susreo sa čuđenjem u Larryjevim očima. — Sumnjam da sam ikad sreo djevojku kao što ste vi — izgovori Larry polako, u pola glasa, kao da govori sam sebi. Ona se zaţari rumenilom i spusti pogled. Onda se osmjehne i opet podiţe oči prema njemu, oči koje su tako blistale da je Larry morao pomisliti na zvijezde. — Čini mi se da mi oboje nismo do sada sreli nikog sličnog nama — reče ona; kroz smijeh. I tako Larry Holt iziđe iz Scotland Yarda zbunjen saznanjem da se nešto novo i vrlo značajno događa u njegovu ţivotu.

4. Fleš Fred i njegov klijent

Iako je Fleš Fred ţurno i među prvima napustio stanicu Victoria, ipak je vani pričekao, gledajući iz prikrajka, sve dok nije bio siguran da se Larry Holt odvezao taksijem. To je učinio ne samo zbog ţive ţelje da ga te večeri nitko ne prati, nego i zbog poštovanja što ga je osjećao prema oštroumnosti i sposobnosti inspektora Holta. Diljem Evrope kad bi god lupeţ sreo lupeţa mogli bi se u jednom sigurno sloţiti: jedino mjesto gdje bi rado sreli Larryja Holta bilo je s one strane rijeke Stiksa. Samo što lopovi ne spominju rijeku Stiks, podzemnu rijeku smrti, nego kaţu manje literarno, ali zato jednostavnije i točnije: da bi Larryja Holta rado sreli jedino u paklu. Sposobnost tog čovjeka da svakamo gurne svoj nos i da lupeţima zagorči ţivot, bila je već legendarna; a Fleš Fred je i te kako imao razloga da se pribojava junaka tih legendi. Tek pošto je prošlo desetak minuta kako se Holt odvezao sa stanice, Fred Fleš se vratio do garderobe i ostavio svoj kovčeg, a onda izišao na sporedni izlaz u pokrajnu ulicu do stajališta taksija. Desetak minuta potom izišao je iz taksija u mirnoj ulici pokraj Bloomsbury Squarea, gdje se nalazilo nekoliko odvjetničkih kancelarija. Zastao je pred visokom uskom kućom ukrašenom upadljivo crvenim opekama i pogledao prema osvijetljenim prozorima na katu. Uputio se prema stepenicama, ali ga vratar zaustavi odmjeravajući ga sumnjičavo. — Svi su uredi sad zatvoreni, gospodine — reče vratar. — Otvaramo sutra ujutro u devet sati. — Zar je i dr Judd zatvorio? — upita Fred premjestivši cigaru iz jednog kuta usta u drugi. Vratar je oklijevao. — Gospodin Judd još radi, gospodine, ali sumnjam da bi htio da ga itko smeta. — Oh, vi nesumnjivo sumnjate, zar ne? — podrugnu se Fred. — A sad se uspnite gore i javite gospodinu da ga gospodin Walter Smith ţeli vidjeti. Ne zaboravite ime; Smith je malo neuobičajeno — dometne smiješeći se. Vratar ga je odmjeravao u nedoumici. — Mogao bih samo imati neprilika — progunđao je ulazeći u manji od dva dizala. Pritisnuvši dugme nestao je iz Fredova vidokruga. Ured dra Judda bio je na predzadnjem katu, tako da je malo potrajalo dok je Fred začuo dizalo kako se vraća. — Gospodin vas očekuje, gospodine — reče vratar. — Ţelite li ovim dizalom? — Bilo bi vrijeme da me upamtite — reče Fred ulazeći u dizalo. — Posljednjih sam godina često ovdje. — Moţda nisam bio u sluţbi — odvrati vratar dok se dizalo polako uspinjalo. — Ima nas dvojica, gospodine. Vi ste bili prijatelj gospodina Davida, moţda? Fred ne trepnu okom niti mu izmakne osmijeh. — Ne, nisam — reče on kratko. — Nisam ni poznavao mister Davida. — Ah, to je bilo tako ţalosno, tako ţalosno! — uzdahne vratar. — Umro je sasvim iznenada, ima tome četiri godine. Moţete li zamisliti kako je to bilo tuţno? Fred je vrlo dobro mogao zamisliti, štoviše znao je sve o Davidovoj smrti, ali se čuvao da to ne pokaţe. Njemu osobno, smrt mister Davida otela je dobar izvor prihoda, »pouzdan« kako je običavao govoriti. Za razliku od toga, ovaj sadašnji izvor prihoda je

vrlo nepouzdan i mogao je svakog trenutka umjesto njega dobiti koju godinu tamnice; samo ako bi dragom gospodinu Juddu dojadilo plaćati ucjenu. Kad se dizalo zaustavilo, Fred iziđe i krene za vratarom do vrata na koja ovaj pokuca. Zvučni glas ga pozove neka uđe i Fred Fleš mimo vratara uplovi u sobu hladno kimnuvši domaćinu. Dr Judd ustane i krene mu u susret. — U redu, moţete ići — reče on vrataru dobacivši mu kovani novac koji ovaj spretno uhvati u zraku. — Donesite mi cigarete — dodao je dr Judd, a kad se vrata zatvoriše za vratarom, obrati se on podrugljivo Fredu. — Sjednite, vi zgubidane. Pretpostavljam da ste došli oguliti svoju kilu mesa. Judd je bio visok, snaţan čovjek, izrazitih crta lica i visoka čela. Imao je oči duboko usađene ispod čela. Iz njih je osim smisla za humor zračilo još nešto, ali nye uopće stvarao neugodan dojam. Fred, nimalo uvrijeđen pozdravom, zavali se u fotelj. — Dakle, doktore — reče on — evo mene opet. Dr Judd kimne glavom i potraţi u dţepu cigarete. — Traţite li moţda cigarete? — upita Fred i ponudi ga svojom kutijom, ali doktor odmahne glavom osmjeh-nuvši se značajno. — Ne, hvala, gospodine Grogan — reče. — Ne pušim cigarete koje mi nude gospoda vaše profesije. — Koje profesije? — zareţi Fred Fleš. — Valjda ne mislite da vas namjeravam drogirati? — Mislio sam da ćete doći — reče Judd ne odgovorivši na Fredovo pitanje i sjedne. — Ako se dobro sjećam, vi baš ne volite čekove. Fred Fleš se naceri. — Upravo tako, šefe — potvrdio je. — To je moja stara mana. Izvadivši snop ključeva iz dţepa, dr Judd ode do sefa i otvori ga. Onda, pogledavši preko ramena u Freda, reče: — Ne trebate zuriti tako briţljivo, stari moj; osim kad trebam platiti ucjenu nikada ne drţim novac u ovom sefu. Fred iskrivi lice u grimasu. — Tvrde riječi ne ubijaju nikoga — reče on poslovično. Izvadivši iz kase jedan paketić, dr Judd opet zatvori vrata i okrene ključ. Vrativši se polako do pisaćeg stola, spusti paketić na nj i zadubi se u biljeţnicu koju je izvadio iz ladice stola. — Uranili ste, došli ste tri dana prije roka — reče, na što Fred zadivljeno kimne. — Kakve vi vijuge imate doktore, kakvo pamćenje! Točno, došao sam tri dana prije nego što je trebalo, ali to je stoga što moram ţurno otputovati iz Engleske da bih se u Nici našao s jednim prijateljem. Doktor gurne paketić preko stola prema njemu, a Fred ga paţljivo uhvati. — Tu ima dvanaest stotki, ne trebate brojiti, jer su sve na broju — reče dr Judd i zavalivši se u stolici upilji svoj mirni pogled u Freda. — Ja sam, naravno, najveća budala na svijetu — nastavio je, — jer samo budala dopušta da ga tako bezobrazno ucjenjuju. Sve to činim samo zato da bih sačuvao uspomenu na svoga mrtvog brata neokaljanu vašim poganim jezikom.

— No ako uzmemo u obzir kako je vaš dragi brat lijepo upucao čovjeka tamo u Montpellieru i kako sam se ja slučajno baš tamo našao, pa mu čak i pomogao da pobjegne — otpovrne samozadovoljno Fred — što mogu i dokazati, onda nije čudo što smatram da imam pravo na sasvim malu naknadu. — Vi ste nevjerojatan gad — reče Judd jednako ljubazno i smiješeći se. — Ali isto me tako nevjerojatno zabavljate. Nego, pretpostavimo samo što bi bilo da sam neki drugačiji, zlonamjeran čovjek. Pretpostavimo da se nađem u škripcu i da ne mogu skupiti novac za vas, što bi bilo? Zar to ne bi bilo opasno po vas? Da sam drugačiji, mislim. Dr Judd se nasmije kao da mu je smiješna i sama pomisao da bi mogao biti opasan čovjek. — Za mene to ne bi mijenjalo ništa — odvrati Fred, — a ne bi moglo nešto promijeniti ni za vas. Jer ja sam sve činjenice o onom ubojstvu i bijegu zapisao. Sve, pa i to kako sam mu pomogao da pobjegne i kako sam tog čovjeka poslije u Londonu prepoznao kao Davida Judda. Moj zastupnik čuva tu izjavu. — Vaš odvjetnik? — Jasno, moj odvjetnik — potvrdi Fred kimnuvši i sagne se preko stola. — Znate, nisam isprva vjerovao u smrt vašeg brata. Mislio sam da je to štos ne biste li me maknuli s puta i nisam vam vjerovao sve dok nisam pročitao osmrtnicu i dok nisam bio na pogrebu. Dr Judd se zarumenio; dok je Fred govorio, njegov je osmijeh sasvim iščezao. — Zar da čovjek kao što ste vi prlja njegovo ime! — zareţao je. S njegova je lica sasvm nestao izraz ugodnog čovjeka koji ima smisla za humor i glas mu je drhtao. On zaobiđe stol i stane pred Freda, smrknut i bijesan, ali Fred, kojemu to nije bio prvi slučaj ucjene, i dalje se smješkao. — Moj brat je bio najbolji čovjek koji je ikad ţivio, najsposobniji, najpametniji — procijedi dr Judd problijedivši. — Najveći čovjek, moţda, koji je ikad postojao na svijetu — glas mu je bio prigušen od navale emocija. — A zbog gada kao što ste vi ...— zastao je unesavši se Fredu u lice i, prije nego što se ovaj uspio snaći, zgrabio ga za ovratnik. — Hej, što vam je! — uzvikne Fred otimajući se. — Ne radi se o novcu — nastavi dr Judd — nije me briga za to. Ali spoznaja da je u moći takve ništarije da uništi jednog, jednog ... — glas mu se slomi i on pruţi zgrčenu ruku prema Fredovu licu. S krikom divlje ţivotinje Fred se baci unatrag svom snagom i otme se iz njegovih ruku. Odjednom, kao nekom magijom, u Fredovoj se ruci stvori revolver. — Diţ' ruke i ne miči se, proklet bio! A tada jedan ljubazan glas, najljubazniji što moţe biti, upita: — Treba li ovdje nekome moţda moja pomoć? Fred se naglo okrene. S ljubaznim smiješkom, na vratima je stajao inspektor Larry Holt.

5. Oporuka

Fred je zurio u uljeza s takvim iznenađenjem da je izgledao smiješno.

— Vi ne gubite vrijeme, zar ne? — nehotice mu se oteo uzvik, na što se Larry osmjehnuo. — Uhvaćeni ste u nedopuštenom nošenju revolvera, Fred. — To nije kaţnjivo u ovoj zemlji — reče ovaj zlovoljno i spremi revolver. Za to je vrijeme doktor Judd došao k sebi. — Poznajete li gospodina Grogana? — reče ljubazno. — On je član našeg amaterskog dramskog društva i baš smo uvjeţbavali scenu iz »Korzikanske braće«. Nadam se da smo bili uvjerljivi. — Mislio sam da je to iz »Julija Cezara« — suho reče Larry. — Ona scena između Kasijusa i Bruta, ali ne sjećam se da u njoj ima igre revolverima. Doktor je pogledavao čas u Freda, čas u Larryja. — Čini mi se da vas ne poznajem — reče. Još je bio blijed, ali mu glas više nije zvučao onako neprirodno. — Ja sam inspektor Larry Holt iz Scotland Yarda — reče Larry. — Sad vas ozbiljno pitam, doktore, ţelite li zbog nečega ipak optuţiti ovog čovjeka? — Ne, ne, ne — reče Judd smijući se. — Doista, bilo je to samo neduţno glupiranje. Larry pogleda jednoga, pa drugoga. Glavni direktor jednog osiguravajućeg društva, ma kako malog, obično se ne zabavlja zbijajući neduţne šale s poznatim kriminalcem. — Pretpostavljam da poznajete ovog čovjeka. — Sreli smo se već više puta — glatko odgovori Judd. — Onda sigurno znate i to da je on kriminalac poznat pod imenom Fred Fleš i da je bio na robiji u našim i francuskim zatvorima? Doktor Judd je neko vrijeme šutio. — Ja sam i sam sumnjao da je tako — reče upola glasa, — i vjerojatno vam se moja veza s tim čovjekom čini čudnom ... ali nisam kadar da vam to objasnim. Larry kimnu. Naj uznemireni ja osoba u toj sobi bio je Fred Fleš. Hvatala ga je panika od toga da bi doktor Judd mogao odati razlog njegova posjeta. No Judd nije to uopće namjeravao. — Vi sad moţete ići — reče mu kratko. Fred je drhtavim rukama pripalio cigaretu, trudeći se da vrati nešto od svoje stare bezbriţne razmetljivosti. Larry je to promatrao. — Vama treba »nervin« za ţivce, Fred — reče. — Kad sam dolazio, vidio sam dolje na uglu otvorenu apoteku. Fred otkorača prema vratima, neuspjelo pokušavajući da djeluje ravnodušno. Larry je promatrao njegov odlazak, a onda se okrenu doktoru. — Ţao mi je što sam došao u tako nezgodnom trenutku — reče mu — ali mislim da niste bili ni u kakvoj opasnosti. Fredovi dramatični efekti uključuju prijetnju, ali ne i pucnjavu. — I ja tako mislim — nasmije se doktor. — Izvolite sjesti, gospodine Holt. Zapravo, ja vas uopće nisam očekivao. Često radim do kasno u noć. — Nikoga nije bilo dolje kad sam došao — reče Larry. — Zato sam upao tako iznenada. Doktor kimnu. — Poslao sam vratara da mi kupi cigarete. Uto se na vratima začulo kucanje. Uđe vratar i poloţi cigarete na stol.

— Onda, što mogu učiniti za vas? — upita Judd kad je vratar izišao. Izvukao je cigaretu iz kutije i pripalio je. — Pretpostavljam da se radi o slučaju Stuart. Jedan od vaših ljudi je bio tu danas. Larry potvrdi glavom. — Da, radi se o slučaju Stuart — reče. — Trebam neke dodatne informacije. Upravo sam preuzeo slučaj. Prekinuo sam pregledavanje nađenih predmeta da bih razgovarao s vama prije nego što odete iz kancelarije. — Ja znam vrlo malo — reče doktor pušeći sa zadovoljstvom. — Prekjučer navečer bio je sa mnom u kazalištu. Tih, miran i povučen čovjek. Upoznao sam ga sasvim slučajno. Zapravo, moj se automobil sudario s taksijem u kojem je on bio; pri tome sam bio malo ozlijeđen i on se poslije raspitao za moje zdravlje. Tako je počelo naše prijateljstvo, ako se to uopće moţe nazvati prijateljstvom. — Ispričajte mi što je bilo one večeri — podsjeti ga Larry, a doktor se zagleda u strop. — Pustite da se prisjetim. Vrijeme vam mogu točno naznačiti jer sam metodičan u svemu. Našli smo se na ulazu kazalište u tričetvrt osam i zajedno otišli u loţu A. To : posljednja loţa slijeva, u prvom nizu, a u razini je s uli-m; parter i prostor za orkestar su ispod te razine. Sjedili no zajedno u loţi za vrijeme prva dva čina, a onda, upravo rije no što se trebala spustiti zavjesa poslije drugog čina, n se ispričao i izišao iz loţe. Od tada ga više nisam vidio. — Ni jedan od razvodnika ga nije vidio? — Ne — odgovori doktor — ali mislim da je to objašnjivo. Bila je to premijera a tada je, znate, i osoblje zainteresirano za predstavu. Naguraju se u prolaze i kod ulaza u parter, gledajući na scenu umjesto da obavljaju svoj posao. — Da li vam je bilo poznato da je Stuart bio bogat, gotovo milijunaš? — upita Larry. — Ne, ni pojma nisam o tome imao — odgovori doktor iskrenim tonom. — Nisam znao ništa o njegovu ţivotu, osim da je došao iz Kanade. Larry je bio razočaran. — Nadao sam se da ću od vas dobiti više informacija - reče. — Stuarta nije poznavao nitko osim vas, pa sam, naravno, mislio da se vama povjeravao. — Nije se povjeravao ni meni, ni svojem bankaru — reče doktor. — Tek sam jutros čuo od svog poslovnog partnera da je bio klijent londonske banke Chatham. Nitko od nas ne zna o njemu baš ništa, osim da je imućan čovjek. Nekoliko minuta poslije Larry je zamišljeno koračao niz Bloomsbury. Što je Fleš Fred radio u tom uredu? Što je značio revolver u njegovoj ruci i blijedo lice doktora Judda? Još jedna tajna na koju je slučajno naišao i za čije rješavanje nema ni volje ni vremena. Pogotovu ne sada kad je opterećen slučajem Stuart. Zamišljeno je zaobišao čovjeka koji je oprezno i polako hodao udarajući metalnim vrhom svog štapa po pločniku. Dok je malo poslije stajao uz rub pločnika zaustavljajući taksi, čovjek ga je sustigao i Larry ga bolje pogleda. — Slijepac — zamijeti Larry, ne prekidajući tok svojih misli zabavljenih neobičnim ponašanjem Freda i doktora, i uđe u taksi. Prije nego što će se vratiti u Scotland Yard morao je otići u mrtvačnicu. Pred Westminsterskom mrtvačnicom, kamo ga je dovezao taksi, Larry zatekne dvojicu sluţbenika Scotland Yarda koji su ga čekali.

Obdukcija je ubrzo bila gotova i njome je dokazana smrt utapanjem, a osim ogrebotine na zaglavku lijeve noge nije bilo drugih sumnjivih znakova. Poslije toga je Larry u pokraj noj prostoriji pregledao utopljenikovu odjeću. — A ovo je košulja, gospodine — pokazao je sluţbenik mrtvačnice bijeli zamotak. — Nisu mi jasne ove plave mrlje sprijeda, na prsima. Larry uze zamotak i ispod stolne svjetiljke raširi košulju. Bila je to obična bijela košulja kakva se nosi uz večernje odijelo. Sprijeda su se na vanjskoj strani košulje vidjele modre mrlje, a cijela je košulja bila još vlaţna. — To mora da su mrlje od tintene olovke — reče Larry i istog mu trenutka padne na pamet olovka koja nije pronađena. Zamišljeno je gledao mrlje koje su tvorile tri reda nekakvih crtica i znakova. Odjednom se dosjeti što bi to moglo biti i okrene košulju na obratnu stranu. Gotovo je uzviknuo od iznenađenja. Na unutrašnjoj strani lijeve prednjice bila su tintenom olovkom ispisana tri reda. Na pojedinim su se mjestima slova razmočila i tinta se probila na drugu stranu, tvoreći one čudne mrlje koje je sluţbenik bio zamijetio. Riječi su bile razmočene vodom i pojedina slova nečitljiva, ali je Larry ipak mogao jasno pročitati: »Suočen sa smrću, ja, Gordon Stuart s Merryhill Rancha iz Calgaryja, ostavljam cijeli svoj imetak svojoj kćeri Clarissi i zahtijevam da se ovo prizna kao moja posljednja volja i oporuka. GORDON STUART.« Ispod toga se nalazilo nekoliko nečitljivih riječi: »Sad shva ... da me u stupic ... namamio o ...« Posljednja riječ kao da je počinjala slovom »o«, ali na tom se mjestu poruka prekinula. Larry podigne pogled sa zagonetnih riječi i pogleda u dvoje sluţbenike. — Ovo je najčudnija oporuka koju sam ikada vidio — reče prigušenim glasom i odloţi košulju. Nakon toga se vratio u mrtvačnicu da pomnije pogleda leš. Zamijetivši da je jedna mrtvačeva šaka zgrčena, Larry se pokuša ispruţiti. Bijesan što je patologu pri obdukciji promakla ta pojedinost, Larry upre svom snagom i jedva nekako ispravi mrtvačeve prste. Iz šake ispadne nešto zvecnuvši o kameni pod. Sagnuvši se, Larry podigne mali predmet koji je mrtvac tako grčevito drţao u šaki: dugme za manšetu košulje. Nedostajao je dio kojim se zakopčavala manšeta, dugme je očito bilo istrgnuto. Larry ga paţljivo pregleda; na podlozi od crnog emajla isticao se vijenac malih dijamanata. Traţio je dalje, pomno pregledavajući mrtvaca, ali ništa više nije našao. Zamišljeno namrštivši čelo, Larry se zagleda u dugme. Što sve ovo znači? U kakvoj su vezi sve novootkrivene pojedinosti? Mora da postoji neka veza između svega toga, samo kakva? Sve što je večeras otkrio jurilo mu je kroz: glavu. Fred Fleš i dr Judd, oporuka na košulji, a sad još i to dugme. Atmosfera nedokučive misterije zgušnjavala se oko ovog slučaja kao magla u kojoj su se nazirali obrisi nečeg neljudskog i zločinačkog. Umorstvo! Znao je to; slutio je zlo koje se krilo iza te riječi. Dok se vraćao u svoj ured, osjećao je kao da mu iz svake sjene, iz svakog mračnoga kutka netko šapće tu riječ: Umorstvo!

6. Brailleovo pismo

Djevojka je upravo pripremala čaj na električnom kuhalu kad Larry uđe u svoj ured. — Hallo! — pozdravi on. — Gotovo sam zaboravio na vas. Ona se osmjehnu. — Recite mi — dodao je brzo — da li je Stuart imao dugmad na manšetama? Ona kimnu i dohvati sa stola zamotuljak. — Komesar vam je zaboravio ovo predati; donio je to tek što ste izišli — reče mu. Larry otvori paketić. Unutra su bila dva zlatna dugmeta za manšete, obična, bez grba ili monograma. Onda je izvadio iz dţepa polovicu dugmeta od emajla s dijamantima i zagledao se paţljivo u njega. — Što je to? — upita ona. — Zar ste to našli u ... — zastala je na pola pitanja. On kimnu. — Našao sam to u njegovoj ruci — potvrdi on značajno. — Dakle, mislite da se radi o ubojstvu? — Siguran sam u to — odgovori Larry. — No bit će to vrlo teško dokazati i, ako se ne dogodi neko čudo, mogao bi gad koji je počinio taj zločin ostati neotkriven. Otvorivši ormar, Larry izvadi kutiju u koju spremi dva zlatna dugmeta, a uz njih i onu polovicu koju je našao u mrtvačevoj ruci. — Sve je to manje od ništa — reče zatresavši glavom. Onda se dosjeti da još nije pregledao onaj mali smotak smeđeg papira. Izvadio ga je, rekavši: — Ne znam što bi ovo moglo biti, ali nađeno je u njegovu dţepu. Raširio je papir na stolu. Djevojka je, stojeći s druge strane stola, gledala kako rukama poravnava smotanu traku smeđeg papira dugačkog desetak, a širokog oko pet centimetara. — Ovdje ne piše ništa — rekao je i okrenuo papir na drugu stranu. — Ni ovdje. Sutra ću ga dati fotografirati. — Čekajte malo — iznenada reče djevojka i uzme papir. Lagano je svojim njeţnim prstima opipala površinu papira. Vidio je kako joj je lice problijedilo. — To sam i mislila — šapnu ona. — A kad sam zapazila ove neravnine, postala sam gotovo sigurna u to. — Što je to? — upita Larry naglo. — Tu su neke riječi ispisane Brailleovim pismom, onim kojim se sluţe slijepci — reče ona i dalje klizeći prstima po papiru, polako i zbunjenog izraza na licu. — Braille? — upita Larry začuđeno, a djevojka potvrdno kimne. — Naučila sam ga čitati dok sam radila u zavodu za slijepe — objasni ona. — Samo što su ovdje neke riječi oštećene, vjerojatno od vode. Nešto se ipak razaznaje. Hoćete li zapisivati što vam čitam? Izvadivši olovku i istrgnuvši papir iz bloka, Larry je čekao začuđen obratom situacije: sad je on bio u ulozi tajnice, a ona je bila detektiv. — Prva je riječ »ubijen« — poče ona govoriti. — Zatim je prazan prostor, onda dolazi riječ »dragi«, pa opet prazno, a nakon toga »more«, i to je sve.

Tajanstvena poruka je sad leţala na stolu između njih. Ť Zurili su u nju, a onda se zagledaše jedno u drugo. Koji se to jadni slijepac javljao iz svog mraka ovim riječima? Kakvu tajnu krije taj komadić promočenog papira? Čije je dugme stiskao mrtvac u svojoj zgrčenoj šaci? Zašto je ubijen? Novac je ostao je u njegovu dţepu; nitko nije uzeo vrijednosti koje je imao uza se. Radi pljačke, dakle, nije ubijen. A ni iz osvete, jer bio je stranac u ovom gradu. Ali jedna je činjenica bila nesumnjiva i Larry je znao da će ona dalje određivati njegove korake. — Ubojstvo! — reče on značajno tihim glasom. — I ja ću naći čovjeka koji je to učinio, pa makar i u samom paklu!

7. Brzojav iz Calgaryja

Diana Ward se zagledala u svog šefa s bljeskom u lijepim očima. — Braille — govorio je on poluglasno — znači ovo je pisano pismom kojim pišu slijepi, zar ne? Ona kimnu. — Da, oni imaju i knjige i novine pisane tim točkastim znacima — potvrdila je. — Brailleovo pismo se sastoji od točaka čiji razmak i razmještaj označava pojedina slova. Uzela je papir. — Za pisanje takvih slova slijepci upotrebljavaju spravicu s drţalom koje omogućuje pravilnije pisanje, ali ovo je pisano u ţurbi i bez drţala. Mogu osjetiti pod prstima kako je nepravilno punktirano, a ono što ne mogu pročitati nečitljivo je ne samo zbog oštećenja od vode nego i zbog toga što je loše napisano. Larry uze u ruke neobičnu poruku i zagleda se u nju. — Je li ovo mogao ispisati Stuart svojom olovkom? Diana odmahne glavom i brzo upita: — Jeste li našli olovku? — Ne — odgovori Larry mrzovoljno. — Ali sam otkrio za što je upotrijebljena njegova olovka. On otvori zamotak koji je donio i pokaţe joj košulju na čijoj je unutrašnjoj strani prednjice bila zapisana tragična oporuka. — Zašto na unutrašnjoj strani? — upitao je zamišljeno.— I to još na lijevoj? Diana je razumjela što ga zbunjuje. — Pa morao je pisati na lijevoj strani košulje, ako je pisao desnom rukom — reče ona. — Ali zašto iznutra? Ona odmahne glavom. — Ne bih znala. Mora da postoji neko jednostavno ... — Znam! — usklikne Larry pobjedonosno. — Napisao je to iznutra zato da ne bi nitko vidio. Da je napisao izvana, netko bi to zamijetio i uništio. Djevojka lagano uzdršće. — Još nisam dovoljno otvrdnula — objasni s drhtavim osmijehom. — Iza toga se krije nešto uţasno, zar ne? Mislim da ste u pravu. A ako pođemo od pretpostavke da je to napisano na ovaj način zato da bi ostalo skriveno od očiju neke osobe, moramo pretpostaviti i to da takva osoba postoji. To bi značilo da postoji netko koga se Stuart

bojao u vezi s oporukom, kao i to da se radi o ubojstvu s predumišljajem, jer mora da je taj netko drţao neko vrijeme Stuarta u svojoj vlasti prije nego što ga je mučki ubio ... Iznenada je zašutjela i porumenjevši oborila oči pred Larry je vim zadivljenim pogledom. — Vi ste uistinu čudesni — reče on blago. — I morat ću dobro pripaziti da ne bih ostao bez posla. Ugledavši nedoumicu u njenim očima, on se osmjehnu. — Dakle, gospođice Ward — nastavi on šaljivo — dobro smo počeli i vi morate računati s mojom profesionalnom ljubomorom. — Ljubomorom?! — zapanji se ona. — To bi bilo sasvim apsurdno. — Ne baš sasvim — reče Larry. — Znam muškarce koji su ljubomorni na neke ţene zbog mnogo beznačajnijih razloga. A sada — pogledao je na sat i dodao — mislim da je bolje da pođete kući. Uzet ću taksi. Jeste li daleko? — Ne, nije daleko. Do Ulice Charing Cross — odgovori ona. — Ipak ću vas otpratiti kući — reče Larry. — Skoro će jedan poslije ponoći. Ona posegne za svojim ogrtačem i šeširom. Kad se obukla, reče: — Zahvaljujem vam, ali radije bih sama. Nije daleko. Zapravo, gospodine Holt, htjela bih da se dogovorimo da me ne pratite kući kad god radimo do kasna. Sposobna sam da se brinem o sebi i navikla sam na to. Nemojte zvati taksi. — To ćemo još vidjeti — promrmlja Larry brzo ispunjavajući formular brzojava. — Ako ovo pošaljem na vrijeme, šef policije u Calgaryju dobit će ga jučer predvečer u vrijeme čaja. — Jučer? — upita ona iznenađeno, a onda se dosjeti: — Pa da, oni zaostaju devet sati za griničkim vremenom. — Samo pokušavam da barem nešto znam bolje od vas — zagunđao je Larry. Krenuli su zajedno i nekim se slučajem ispostavilo da je njen stan baš u smjeru kojim i on treba ići. Otprativši je, Larry prijeđe preko Regents Parka i uskoro se nađe kod kuće. Zatekao je Sunnyja kako svojim uobičajenim mirnim kretnjama priređuje njegovu pidţamu. — Sunny — reče Larry dok je raskomoćen ispijao šalicu tople čokolade — u ovoj zemlji postoji jedan vrlo neugodan gospodin kojem još ne znam ni ime. — Pretpostavljam da ih ima više, sir — reče Sunny. — A postoji u ovoj zemlji i čovjek kojeg zovu javnim krvnikom ili izvršiocem pravde, i moj je ţivotni posao da tu dvojicu povezem međusobno! — nastavio je Larry. Sutradan ujutro kad je oko osam i pol kročio u svoj ured, zatekao je svoju mladu tajnicu kako već sređuje sluţbene spise, i sve one izvještaje i poštu bez kojih bi ţivot svakog inspektora Scotland Yarda bio mnogo lakši. — Brzojav je upravo stigao — reče mu ona. — Nisam ga otvorila. Morate mi dati instrukcije kako da postupam s poštom i telegramima. — Sve ih otvarajte — odgovori Larry. — Ne dobivam privatna pisma i ničiji obrazi ne bi pocrvenjeli pri čitanju moje pošte. Ona mu priđe s brzojavom u ruci. — Calgary — pročta on adresu pošiljaoca. — Brz posao, nema što — zabezeknut od iznenađenja, čitao je dalje: »Stuart nije imao djece. Nije bio oţenjen.« On pogleda djevojku.

— Prvorazredan štos! — reče. Uzevši mu telegram iz ruke, djevojka pogleda u vrijeme odašiljanja. — Ovo je običan telegram po sluţbenoj duţnosti — reče ona. — Kako to mislite po sluţbenoj duţnosti? — upita Larry sa smiješkom. — Očito da su odgovorili odmah čim su dobili naš upit i da je čovjek koji ga je poslao bez provjere napisao ono što svi misle da znaju. Drugim riječima, nije se potrudio oko istrage, nego je upitao još nekog u svom uredu: »Ima li Stuart djece i je li oţenjen?«, na što mu je ovaj odgovorio negativno i tako smo dobili brz, ali moţda netočan odgovor. Larry savije brzojav i spusti ga na pisaći stol. — Ali ako tamo svi misle da je Stuart neoţenjen, to još više zamagljuje već nejasnu situaciju. Imamo čovjeka koji je, sigurno znamo, ubijen i koji je nešto prije svoje smrti napisao tajnu oporuku na unutarnjoj strani svoje košulje. Tko zna, moţda je to pisao čak i u prisutnosti svojih ubojica, a da oni nisu ništa opazili. To mi se čini vrlo vjerojatno. — I meni — sloţila se djevojka. — Dakle, ubijen je čovjek koji je na košulji napisao oporuku —- nastavi Larry — kojom sve ostavlja kćeri. Čovjek koji je pri zdravom razumu, a nemamo razloga pretpostaviti da Stuart to nije bio, ne bi tik prije svoje smrti izmišljao nekakvu nepostojeću kćer. Prema tome ovaj telegram nije točan. — Samo — dometne Diana — u Calgaryju bi sigurno znali da je bio oţenjen. Tajni brakovi su moţda mogući u većim gradovima, ali u malim mjestima svatko o svakom zna sve. Pa čak ako je i ţivio na farmi, ne bi mogao prikriti činjenicu da ima ţenu i dijete. Prošle večeri dok su išli kući Larry je ponovio djevojci sve što mu je rekao glavni komesar. Takvo brzo i potpuno povjeravanje nije bilo uobičajeno za njega, ali Diana Ward je brzo stekla njegovo povjerenje. Djevojka je zamišljeno gledala dolje, u svoj stol. — Ako se ipak tajno oţenio — rekla je polako — to mora da je bilo u ... — U Londonu, naravno — dometne Larry kimnuvši. — Pošaljite opet telegram u Calgary i zahtijevajte potpuni izvještaj o tome što znaju o Stuartu i neka nam jave kada je posljednji put bio u Londonu.

8. Nadgrobni spomenik

Djevojka kimne i stavivši pred sebe formular brzojava, počne pisati. Larry je za to vrijeme mehanički preletio očima prispjele izvještaje. Zatim je otvorio ormar, izvadio iz njega kutiju i poloţio je na svoj stol. Izvadio je stvari iz kutije da ih još jedanput, pri dnevnoj svjetlosti pregleda. Pogledao je sat, lanac s rastrgnutim prstenom i na kraju onaj smotak smeđeg papira. Na danjem su svjetlu znakovi bili uočljiviji i on lagano vrhom prsta prijeđe preko njih. Osjećao je ispupčenja, ali kako nije znao Brailleovo pismo ona mu ništa nisu značila. Osim toga bio je svjestan da bi ih, čak da je poznavao te znakove, teško razaznavao svojim dodirom koji je u usporedbi s delikatnošću djevojčine ruke, djelovao grubo i nespretno. Ona je upravo završila pisanje telegrama i pruţivši mu ga da ga pročita, pozvonila deţurnom sluţbeniku.

— To je u redu — Larry preda telegram uniformiranom sluţbeniku koji je došao po njega. — Jeste li zamijetili još nešto na ovom papiru? — upita Larry tajnicu kad je sluţbenik otišao. — Pa, jesam — odgovori ona. — Baš sam ga ispitivala prije nego što ste došli. Nadam se da mi to ne zamjerate? — dodala je brzo, na što se Larry nasmije. — Moţete ispitivati sve što god ţelite, osim moje savjesti — reče on, i opet svrnu pogled na papir. — Da li ste opazili da je jedan kraj papira nešto drugačije boje od drugog? — Primijetila sam da je jedan kraj papira manje mokar od drugog još jučer — odgovori ona. — To objašnjava razliku u boji. Osim toga na sušem dijelu su i riječi čitljivije. Na primjer riječ »ubojica« kao da nije uopće bila u vodi, taj je dio papira bio samo malo vlaţan, ali ne mokar. Larry kimne sloţivši se s njenim zaključcima. Djevojka otvori ladicu svog pisaćeg stola i izvadi smotak papira, nalik na onaj koji je nađen u mrtvačevu dţepu. — Donijela sam danas ovaj papir; to je iz biljeţnice za Brailleovo pismo. Malo sam eksperimentirala s tim: gurnula sam jedan dio u vodu i pogledajte što se dogodilo — djevojka pokaţe Larryju kako se smotak papira sasvim razmočio i pretvorio u papirnu masu koja se raspala kad ga je pokušala razmotati. — Tako je! — usklikne Larry. Oboje su došli do istog zaključka, iako na različite načine; ona eksperimentom, a on logičkim razmišljanjem: smotak smeđeg papira našao se u Stuartovom dţepu onda kad njegovo tijelo više nije bilo u vodi. — Njegovo je odijelo bilo dovoljno mokro da se taj papir, koji je poput bugačice, navlaţi i sasvim smoči na jednom kraju, ali da se našao u vodi sasvim bi se razmočio — izgovori Larry i nastavi: — Dakle, do sada je jasno nekoliko stvari: Gordona Stuarta je netko utopio, a nakon toga se netko bavio njegovim tijelom i taj netko je stavio u njegov dţep ovu poruku. Poruku mora da je stavila osoba koja je ili slijepa, ili je mislila da ... — On zastane i zagleda se u nju. — Nemoguće! — uzviknuo je iznenađen mišlju koja mu je pala na pamet. — Što ste htjeli reći? — upita ona. — Zar je to moguće?! — namršti se Larry. Ideja koja mu se vrzmala glavom činila se sasvim apsurdnom: čovjek ili ţena, tko god da je ostavio poruku, moţda je računao s tim da će je upravo Diana Ward moći pročitati. Njen poloţaj u Scotland Yardu nije bio točno sluţbeno određen, a to što je dodijeljena njemu za tajnicu bio je slučaj koji nije nitko mogao predvidjeti. Larry brzo posegne za telefonom, ali razgovor sa šefom personalnog odjela Scotland Yarda nije nimalo razjasnio njegovu nedoumicu: jedini čovjek koji osim Diane Ward poznaje Brailleovo pismo već mjesecima je na bolovanju. — Mislim da tu pretpostavku kako je poruka namijenjena baš meni moţete sigurno odbaciti — reče djevojka kroz smijeh. — Ne, to je napisao slijep čovjek, uvjerena sam jer bi inače bila puno čitljivije ispisana. Netko tko vidi mogao bi... — Čekajte malo, a moţda je poruku napisao čovjek koji vidi, ali u potpunom mraku — prekine je Larry. Djevojka odmahne glavom. — Da nije bio slijep, ne bi imao ni napravu pomoću koje se piše Brailleovim znakovima — otpovrne ona, na što je Larry mogao jedino priznati da je u pravu.

Spremio je kutiju sa svim do tada nađenim predmetima opet u ormar i sljedeća su dva sata proveli u diktiranju i pisanju raznih pisama. U jedanaest sati Larry uze svoj šešir i kaput. — A sad ćemo u šetnju — reče on oblačeći kaput. — Mi? — iznenadi se djevojka. — Htio bih da idete sa mnom — reče Larry tako autoritativno da djevojka nije više ništa pitala. Pred ulazom ih je čekao auto čiji je vozač očito već znao kamo treba voziti. — Idemo u Beverley Manor, ono mjestance kamo je Stuart često odlazio — objasni Larry djevojci. — Jako mi je stalo da saznam čime je tamošnja prastara saksonska crkvica privlačila tog nesretnika. Ne čini se da je imao ikakvih arheoloških sklonosti, pa prema tome to sigurno nisu bili njezini tisućgodišnji zidovi. Dan je bio izvanredno lijep, pravi proljetni s dovoljno svjeţine u zraku da zarumeni mlade i baršunaste obraze. Ţivica kraj koje su prolazili zelenjela se mladim lišćem, a proplanci su bili prošarani ţutilom jagorčevine. Larry i Diana su sjedili jedno uz drugo šutke, uţivajući u divnom danu i osjećajući kako ih osim neobičnog spleta okolnosti povezuje još nešto što je lebdjelo u zlaćanom zraku proljeća. Sve oko njih je bujalo ţivotom. Zrakom su prolije-tale cvrkutave ptice zauzete gradnjom gnijezda, a u jednom dostojanstvenom starinskom vrtu kraj kojeg su prošli već je procvjetao bijeli jorgovan. Beverley Manor je bilo zabačeno seoce, kakvih je mnogo u tom kraju. Osim stare crkvice ovdje nije bilo ničeg što bi privlačilo posjetioce; bilo je to tipično englesko malo mjesto u kojem su dani tekli mirno i uvijek istom kolotečinom. Larry reče vozaču da stane pred gostionicom. Tamo su naručili ručak i onda krenuli pješke prema maloj crkvi. Bilo je to neobično i nimalo lijepo zdanje, jer su se generacije za generacijom trudile da crkvu uljepšaju svaka na svoj način, tako da su se na njezine osnovne jednostavne linije nakalemili romanski, gotički i normanski arhitektonski stilovi koji su tvorili čudnu mješavinu. — Čudna kuća, zar ne? — reče Larry nimalo poboţno kad su kročili kroz starinski portal crkve. Vrata crkve su bila otvorena, ali nikog nije bilo u njoj. Larry se nadao da će na zidovima crkve naći neki zapis ili spomen-ploču, bilo što što bi mogao povezati sa Stuartom. Ali osim ploče s natpisom koji je hvalio nekog davno pokojnog svećenika i drevnoga kamena postavljenog u spomen biskupa iz Rochestera, nije bilo ničeg što bi privuklo Larry-jevu paţnju. Već pomalo razočaran, on stade sistematski pregledavati nadgrobne ploče na groblju uz crkvu; neke od njih su već bile toliko stare da se nije moglo razaznati tko leţi u tim grobnicama. Tako su stigli gotovo do kraja groblja, gdje zatekoše šest radnika kako vuku u platno umotan veliki nov nadgrobni spomenik prema jednom dobro odrţavanom grobu. Larry i djevojka prođu kraj njih i u tišini razgledavaše preostale spomenike. — Ništa. Bojim se da smo uzalud dolazili ovamo — reče Larry. — Moţemo još pokušati da nešto saznamo u selu, a onda idemo natrag u London. Krenuli su s groblja, kad jedan od radnika skine platno koje je zaklanjalo spomenik što su ga upravo postavljali. — Kad smo već tu, mogli bismo pogledati tko će leţati ispod ovog — reče Larry i priđe bliţe da pogleda.

Jedan od radnika se makne u stranu da mu ne zaklanja pogled i Larry preneraţeno pročita:

Ovaj vječni spomen na svoju suprugu MARGARETU STUART

preminulu 4. svibnja 1899. i na svoju jedinu kćer JEANE

rođenu 10. lipnja 1898. preminulu 1. svibnja 1899. podiže Gordon Stuart.

Djevojka je stajala kraj njega, jednako ukočena i očiju prikovanih za natpis na spomeniku. — Njegova jedina kći!? — usklikne Larry zapanjeno. — Jedina kći! Pa tko je onda Clarissa?

9. Čovjek bez prsta

Posjet crkvenom uredu nije dao zadovoljavajućih rezultata. Dobili su informaciju da je Margaret Stuart umrla na jednoj farmi udaljenoj od mjesta oko tri milje i da je ta farma od njezine smrti već dvaput promijenila vlasnika. — Prije dvadeset godina? — prisjetio se farmer kojeg su odmah posjetili. — Pa, prije dvadesetak godina je u ovoj kući bilo nekakvo oporavilište za bolesnike. Drţala ga je neka ţena. Gdje je sad ta ţena, farmer nije znao. Nije bila mještanka. Činilo mu se da je čuo kako je i ona umrla. — Nikako se nisam mogao sjetiti kako se zove — reče on. — Zato sam jučer rekao onom gospodinu kako je najbolje da pita za nju u kući Somer set ovih i... — Jučer? — prekine ga Larry. — Zar se netko jučer zanimao za nju? — Da, sir, bio je jedan gospodin iz Londona — odgovori farmer. — Dovezao se automobilom i nudio mi je pedeset funti samo za to da mu kaţem ime ţene koja je drţala tu oporavilište, a još sto funti ako mu kaţem nešto o gospođi koja je tu umrla prije dvadeset godina. Zvala se Stuart. — Doista? — uzvikne Larry naslućujući o čemu se radi. Nitko iz Scotland Yarda ne istraţuje na taj način, to mora da je netko istraţivao za svoj račun. — A kako je izgledao taj gospodin? — upita on. — Prilično visok čovjek — odgovori farmer. — Nisam mu dobro vidio lice jer je imao šešir i visoki ovratnik kaputa. Ali zapazio sam da nema malog prsta na lijevoj ruci. Na povratku u London i Larry i Diana su bili zauzeti svojim mislima. Auto je već utonuo u ţiv promet Westminstera kad je Larry progovorio. — Tko li je tako ţurno ţelio doći do podataka o Stuartovima da je bio spreman dati pedeset funti za jedno ime? — upita se on glasno. — Tko je ta kći Clarissa, i kako uopće on moţe imati kćer koja se zove Clarissa kad tamo piše da njegova jedina kći leţi u grobu? — Što vam je rekao klesar u Beverleyu? — upita djevojka.

— Kaţe da je taj spomenik naručio Stuart osobno. Običavao je dolaziti svako popodne na ţenin grob. Spomenik je naručio prije dva mjeseca i baš je prošlog tjedna pogledao kako napreduje. Larry zamišljeno zagrize donju usnu. — Mora da je između tog posjeta prošlog tjedna i noći kad je ubijen, Stuart saznao da ima još jednu kćer — nastavi on, ali odmahne glavom. — Ne, takve se stvari ne događaju — reče oklijevajući, — barem ne u normalnom ţivotu. Vrativši se u Scotland Yard, Larry Holt je desetak minuta razgovarao s glavnim komesarom, a onda se odvezao u grad, tako da ga djevojka nije vidjela sve do sedam uvečer. Rekao joj je da ga ne čeka, jer je bila subota kad je njeno radno vrijeme trebalo završiti u jedan. Ali kad se vratio, zatekao ju je kako sjedi čitajući za svojim stolom i nije mu uopće bilo krivo što ga nije poslušala. — Imam ga! — uzvikne on ulazeći. — Ubojicu? — skoči djevojka. — Ma ne, nego Stuartov ţivotopis. Je li stigao odgovor na telegram? Diana odmahne glavom. — Nije ni bitno — reče Larry ţivahno i stane koračati po uredu. — Otkrio sam kad su se vjenčali: u kolovozu 1897, u jednoj crkvi u Highgateu. I znate li što je bilo dalje? — Nemam pojma — odgovori ona tiho. — Bez brige, sve ću vam reći. Tada je Gordon Stuart, koji je u to vrijeme bio mladić, došao da malo obiđe Englesku. Ustanovio sam da je od lipnja do kolovoza te godine stanovao u hotelu Cecil. Onda se oţenio Margaretom Wilson, ali se u hotel vratio sam poslije nekoliko mjeseci, točnije u oţujku iduće godine. Samo dva dana nakon povratka, otputovao je u Kanadu. U hotelu imaju još knjigu gostiju iz tog vremena u kojoj je zapisana adresa na koju je traţio da mu pošalju pisma koja stignu, tako da nije bilo teško utvrditi kad je otišao. Poslije toga sam bio kod ţupnika one crkve u kojoj su se Gordon Stuart i Margaret Wilson sjenčali i od njega saznao najvaţnije. Larry zastane i namršti se prošavši rukom kroz kosu. — Samo da mi je znati tko je bio onaj čovjek bez malog prsta na lijevoj ruci, onaj koji se interesirao za Stuart ove — reče ogorčeno. — Zašto? — iznenadi se djevojka promjenom teme. — I tamo je bio dan prije mene. Ispitivao je ţupnika — objasni Larry i nastavi: — A sad ćete čuti cijelu pripovijest, onu istu koju je sam Stuart ispričao tom ţupniku onog dana kad je odlazio natrag u Kanadu. Od tada pa sve do prije osam-devet mjeseci Stuart nije više dolazio u London. Djevojka ga je promatrala ne skidajući s njega oči, a Larry nastavi govoriti koračajući i dalje po sobi. — Taj ţupnik koji ih je vjenčao ima dobro pamćenje i još se sjeća što je tada bilo. Kaţe da je Stuart bio vrlo napet, stalno u strahu od svog oca koji je tamo u Kanadi posjedovao prilično bogatstvo. Onog dana prije Stuartova odlaska pili su čaj njih dvojica u hotelu Cecil i Stuart se ţupniku povjerio: namjeravao je ostaviti ţenu i sam otići u Kanadu, jer njegov otac nije uopće znao za to vjenčanje. Stuart mu je htio najprije to reći, a onda se vratiti po ţenu. Nema sumnje da je bio u uţasnom strahu od očeve reakcije na tu vijest, točnije rečeno, čini se da je očekivao najgoru moguću

reakciju. Da ne duljim, on je sutradan otputovao i, prema ţupnikovu uvjerenju, čini se da je skupljao hrabrost da u prvoj zgodnoj prilici kaţe ocu istinu o svom vjenčanju. Larry zastane i slegne ramenima. — Sudeći prema onom što se dalje događalo, nema sumnje da je Stuart tu hrabrost sasvim izgubio kad se suočio sa svojim ocem — nastavi on. — Čini se čak da je, u strahu da otac ne bi ipak saznao za vjenčanje, prekinuo svaku vezu sa svojom ţenom. Djevojka zatrese glavom. — Kaţu da ne valja govoriti loše o mrtvima — reče — ali se isto tako ne moţe reći da je on imalo lijepo postupio. — Slaţem se — reče Larry. — To nije bilo nimalo fer. Ali čini se ipak da je svojoj ţeni ostavio dovoljno novaca, jer je ona, kako kaţe ţupnik, imala dovoljno za pristojan ţivot. Stuart je otišao u Kanadu u oţujku, a tri mjeseca potom njegova je ţena rodila. On to dijete nikada nije vidio i sigurno ne bi nikada ni znao da ima dijete da ga nije odjednom ipak počela mučiti savjest. Nakon toliko godina ta ga je griţnja savjesti vjerojatno natjerala da se vrati u Englesku i potraţi ţenu. Mora da je preko nekog detektiva ili agencije za takve istrage saznao da mu ţena i dijete leţe na groblju u Beverley Manoru. — Ali što je s tom Clarissom? — upita djevojka, na što Larry slegne ramenima. — To je još jedna zagonetka koja se mora riješiti. Diana je sjedila šutke, zamišljena, mršteći svoje lijepe obrve. Odjednom ona spusti na stol olovku, očito vrlo uzbuđena i zagleda se u njega sa značajnim pobjedonosnim smiješkom. Taj smiješak i slavodobitni pogled nagnaše Larryja da uzvikne: — Nije moguće da ste riješili tu zagonetku?! — upitao je, na što ona kimne. — Riješili ste zagonetku Clarisse? — inzistirao je. — Čini mi se da to nije uopće velika zagonetka — odgovori ona mirno. — I mislim da sam baš glupa što se toga nisam prije sjetila. Jeste li dobili krsni list? — Nisam stigao i to obaviti. Sutra ću ga dobiti — odgovori Larry. — Moţda nije ni potreban, znam i bez njega — reče Diana Ward. — Clarissa mora da je blizanka onog djeteta na groblju. — Blizanka?! — ponovi Larry. Djevojka kimne a oči su joj blistale od zadovoljstva zbog njegova iznenađenja. — Jasno — dometne ona. — Onaj jadni Stuart imao je dvije kćeri, blizanke. Jedna je umrla kao dijete, a druga je ta Clarissa koju Stuart spominje u svojoj čudnoj oporuci i o kojoj mora da je čuo tek u posljednjim danima svog ţivota. Larry se s udivljenjem zagledao u djevojku. — Čujte, kad vi postanete glavni komesar ovoga grada — reče on — bit ću vam vrlo zahvalan ako me uzmete za svog tajnika. Osjećam da ima mnogo toga što bih još trebao naučiti.

10. »Gospodin« Strauss

Fleš Fred nije otputovao iz Londona iako je rekao dru Juddu da to namjerava. Točnije rečeno, on nije ni mislio to učiniti. Bio je jedan od onih tipova koji se brzo prilagođavaju svakoj situaciji i koji su premazani svim mastima. Da nije bio takav, ne bi ni mogao ţivjeti onako kako je volio; ne bi imao raskošan stan u Ulici Jermyn, niti bi mogao uţivati u predstavama na koje je odlazio gotovo svake večeri, i to ne pješice. Fleš Fred je bio bistar momak. Mnoga je gvozda on drţao u vatri, a da nikad nije opekao prste. U njegovu se slučaju potvrđivalo da je ta mnogostranost osnovna tajna ţivotnog uspjeha. Te večeri kad je inspektor Holt riješio neke zagonetke slučaja Stuart, Fleš Fred je zavaljen u udoban naslonjač svog ugodnog stana uţivao u samoći i razmišljao o nečemu što mu je palo na pamet još tog jutra. Čovjek njegova karaktera mora uvijek voditi računa o tome kako da poveća svoje prihode i uskladi ih sa izdacima koji nisu bili nimalo skromni. Stotinu funti na mjesec iznosi tisuću i dvije stotine funti na godinu; toliko je jedanput na godinu i dobivao od blagorodnog gospodina Judda. Nije loše, ali nije ni blizu onoga što bi on smatrao dobrim. Tisuću i dvjesta funti na godinu iznosi šest tisuća funti u pet godina. To je već svota dostojna poštovanja. Samo, pet je godina vrlo dugo razdoblje u ţivotu čovjeka kakav je Fleš Fred. A onih tisuću i dvjesta na godinu jedva da su dovoljni za dva uloga u igri » trente et quarante« i mogu biti izgubljeni za samo tri minute provedene za kockarskim stolom. Zato je Fred razmišljao o dru Juddu. Znao je da je on kolekcionar, a negdje je čuo kako je kuća dra Judda u Chelseu pravi trezor umjetnina i starinskog nakita. Osim toga, Fred je jednom pročitao u novinama da dr Judd posjeduje neke historijske dragocjenosti čija se vrijednost procjenjuje na više od pedeset tisuća. Iako Fred nije imao nikakva smisla za povijest, riječ dragocjenost zapela mu je za oko i mogao je sasvim lijepo zamisliti drago kamenje koje blista sjajem dostojnim spomenute svote. Zato se zavalio u fotelju i svoju teoriju o novcu potrebnom za ugodan ţivot postavio na aritmetičke osnove. Kad bi se u jednom danu dočepao deset tisuća funti, to bi bila samo naplata unaprijed, reče Fred sam sebi. Tako bi od dra Judda samo unaprijed naplatio ono što bi mu ovaj isplaćivao osam-devet godina, a osim toga ne bi morao svake godine biti u Londonu i dolaziti po taj novac. A tko zna što se sve moţe dogoditi za godinu dana. Da, moglo bi mu se dogoditi čak i to da ne moţe doći po novac, jer zatvori su poznati po tome: kad se čovjek jednom nađe u nekom od njih, ne moţe tek tako otputovati. Svašta se moţe dogoditi za godinu dana. Pa čak i to da bude mrtav. Međutim, isto tako nije nimalo lako doći do dragocjenosti dra Judda i tako naplatiti unaprijed veću svotu. Jer teško da je bio neoprezan i zacijelo je dobro osigurao svoju imovinu. I sama pomisao na uobičajene metode provale vrijeđala je Fredov osjećaj profesionalne časti. Fred je uvijek drţao do toga da se za svoje financije pobrine uz pomoć drugih sposobnosti: svojom munjevitom spretnošću da iz svake situacije izvuče neku korist, kao i svojim okretnim jezikom. Uobičajen provalnički alat izazivao je u Fredu osjećaj odvratnosti, već i zbog toga što je zahtijevao fizički napor. Zato je u tim razmatranjima raznih mogućnosti da se dokopa novca dra Judda, opet pomislio na svoju staru metodu. Samo, da li će tada Judd ipak smoći hrabrosti da ga prijavi?

Razmišljao je o starom znancu kojeg je sreo tog po-podneva. Šetajući po Piccadillyju, odjednom se našao licem u lice s krupnim visokim čovjekom koji je istog trenutka pokušao umaknuti, ali ga je Fred zgrabio za rame i čvrsto stegao. — Vidi, vidi — rekao je — zar to nije njuška starog broja 278? Pa, kako ste, gospodine Strauss? Gospodin Strauss je bio vidljivo nervozan. — Mislim da ste se prevarili, gospodine — odgovori on. — Ma ne izvodi — Fred će nimalo uglađeno i, jednako ga drţeći za rame, odvuče u pokrajnju Ulicu Lower Regent. — Oprostite što vas nisam odmah prepoznao — reče nervozno Strauss. — Uplašio sam se da ste neki potkazivač, cinkaroš bolje rečeno. — Još nisam — reče Fleš Fred. — Pa, kako ti se sviđa na slobodi u starom svijetu, ha? Sjećaš li se još galerije G i bloka B u Portlandu? Zdepasti čovjek se opet nervozno namršti. Očito se nije rado sjećao vremena provedenog u zatvoru, čak ni kad ga je na to podsjećao momak iz susjedne ćelije. — A kako ste vi? — odvrati on pitanjem. Slučajno je Fred Fles tog jutra izišao iz kuće a da se nije okitio dragim kamenjem. Ono se nalazilo na sigurnom u njegovu tajnom dţepu. — Loše — odgovori Fred laţući kao što bi svaki pravi varalica slagao na to pitanje. Onda naglo upita: — Zašto si se uplašio da sam cinkaroš? Strauss je izbjegavao njegov pogled, vidljivo uznemiren. — Ma ništa, samo mi je tako palo na pamet — zbunjeno odgovori. — Još si u starom poslu? Fred se upilji u čovjeka koji se počeo znojiti. — Ne, ja sada radim — ustvrdi ovaj. — Lupeţ uvijek ostaje lupeţ — reče Fred upotrijebivši riječi Larryja Holta. — Siguran sam da si upravo krenuo da unovčiš robu. Čovjek se osvrne oko sebe kao da razmatra mogućnosti za bijeg, ali Fred nije nikad ispuštao iz ruke priliku da izvuče korist, ma kako bila mala. Zato, ispruţivši ruku, reče: — Daj amo! — Imam samo nekoliko stvarčica — bunio se Strauss. — To nikome neće uzmanjkati; sitnice kad vam kaţem. Nekoliko srebrnih ţličica i takve stvari... — brbljao je zbunjeno. — Daj! — ponovi Fred. — U guţvi sam i trebam para. Podijeli to sa mnom i moţda ću ti jednom čak i vratiti. Strauss izvadi spomenute sitnice, nevoljko i psujući sebi u bradu. — A sad bismo mogli negdje nešto popiti — reče Fred ţivahno kad je smatrao da je dovoljno dobio. — Ali niste mi gotovo ništa ostavili, ovo jedva da vrijedi tri funte — gunđao je debeljko. — Uistinu, gospodine Grogan, mislim da to nije fer — dodao je i sumnjičavo odmjerio Freda. — Osim toga ne bih rekao da vama baš ide loše. — Dojam je varljiv — otpovrne Fred i smijući se uđe u obliţnji bar. Čovjek nezadovoljno krene za njim. — A što ti sad radiš, sluţbeno mislim? — upita Fred kad su se smjestili. — Kao sobar ili kao batler?

— Batler — odgovori Strauss. — Posao nije loš, gospodine Grogan. — Ma, zovi me Fred — reče ovaj ljubazno. — Dobro, ako se slaţeš — odobrovolji se Strauss i nastavi: — Radim kao batler kod jednog vrlo finog gospodina. — Bogat? Strauss potvrdi glavom. — Na vagone — naglasi on. — Ali što ja imam od toga? Istina, on zna da sam odsjedio svoje, iako je vrlo fin prema meni. Fred mu se unese u lice. — Još se i sada drogiraš, ha? — upita on, na što Strauss pocrveni. — Da — odgovori on muklo. — Tu i tamo se malo oraspoloţim nečim. — Dakle, tako — reče Fred. — A tko je taj tvoj gazda? — Sigurno ga ne poznaješ — Strauss odmahne glavom. — To je poslovan čovjek iz Cityja. On je doktor i direktor jednog osiguravajućeg zavoda. — Doktor Judd? — upita Fred brzo. — Baš on — odgovori iznenađeno. — Odakle znaš? Uskoro zatim su završili svoje ugodno ćaskanje i razišli se. Ostatak dana je Fleš Fred bio pomalo zamišljen, a predvečer je, sjedeći u svojem udobnom naslonjaču, razvijao teoriju na aritmetičkim osnovama. Kad su njegovi planovi već poprimili određenije oblike, ustao je i odlučio da se razonodi šetnjom. Briţljivo se obukao i krenuo prema Strandwardsu, spreman da svoje zavodničke sposobnosti usmjeri na neku prikladnu damu. Imao je on privlačan osmijeh za osamljene djevojke koje su se tamo uz obalu Temze ţurile kući i jedne i druge strane zakona i morala, ali nijedna od njih nije izazvala u njemu neke dublje osjećaje. To što je Larry Holt govorio sam sa sobom, već je samo po sebi bilo neobično. Ma koliko se trudio da sam sebe uvjeri kako to ne znači ništa, već činjenica da mu je Diana Ward stalno na pameti značila je nešto. A prije dvadeset i četiri sata nije ni znao da ta djevojka postoji! Diana Ward je hodajući kući bila zabavljena drugim mislima. Hodala je zamišljena nad tajnama Stuartova slučaja. Naslućivala je da bi otkrićem tajanstvene Clarisse sve bilo riješeno; i da se iza toga krije uzrok Stuartove smrti. Otvorila je ulazna vrata i počela se uspinjati mračnim stubištem. Stanovala je na najvišem katu, u stanu koji je bio najjeftiniji od tri koliko ih je bilo u kući iznad trafike. Stanari iz ostala dva stana provodili su vikend izvan grada i znala je da je sama u kući. Na prvom je katu stanovala činovnička obitelj, a na drugom jedan novinar sa ţenom; svi su sada bili negdje na selu, a stubište u potpunom mraku. Stigavši do drugog odmorišta, ona naglo zastane. Učinilo joj se da čuje nešto, zapravo više je osjetila neki šum nego što ga je čula. Stajala je osluškujući, a onda se nastavi penjati polako i oprezno. Kad je došla na odmorište ispred svog stana, ni sama ne znajući zašto, naglo ispruţi ruku. Krv joj se sledila u ţilama kad je rukom dodirnula nečiji kaput! Vrisnu, ali joj nečija ruka, ogromna i snaţna prekrije lice. Otimala se svom snagom, ali je čovjek nije ispuštao; osjećala je njegovu gotovo nadljudsku snagu i stisak ruku koje su je obuhvatile kao čelična kliješta. Odjednom se prestala otimati.

— Oš bit' mirna? — upita hrapavi glas i stisak koji joj nije dopuštao da diše, popusti. Grdosija makne ruku s njenog lica, opustivši se. Munjevitom kretnjom Diana se oslobodi i u jednom skoku otvori vrata svog stana, uleti u nj i brzo povuče zasun na vratima. Zapalivši svjetlo, odahnula je na trenutak, a onda iz ladice izvuče mali revolver. Diana Ward nije bila od onih koji lako gube hrabrost, iako joj je srce panično udaralo. S revolverom u ruci priđe vratima i otvori ih. Stajala je osluškujući i grčevito drţeći revolver. Za-čuvši korake, ispali jedan hitac u mrak prema mjestu odakle se čuo šum. Netko jaukne i brzi se koraci udalje niz stepenice. Diana krene za njim. Kad je gotovo bez daha stigla dolje, zatekla je samo otvorena ulazna vrata. Nikoga više nije bilo. Sakrivši revolver u nabor haljine, zakorači na Charing Cross. U to doba prolaznika gotovo nije bilo i uzalud se osvrtala ne bi li uočila napadača. Pustom cestom prođe kamionet neke praonice, a jedan slijepac koji je teturao udarajući štapom bio je jedina osoba koju je vidjela u blizini. Gvozdeni vrh njegova štapa udarao je po pločniku »tap-tap-tap« dok je nesigurno koračao zapomaţući: — Bijedni sam slijepac — govorio je plačljivim glasom. — Udijelite nešto bijednom slijepcu!

11. Provala u Scotland Yard

— Sunny — reče Larry svojem kućnom momku — London je uţasan grad. — I ja mislim, sir — sloţi se Patrick Sunny. — Ali ipak ima u njemu i nešto što zrači, što svijetli u ovom groznom gradskom sivilu. — U pravu ste, sir — reče Sunny. — I ja sam to zamijetio. Zato i idem tako rado u kino. — Ma ne govorim ja o kinu — izdere se Larry. — Ono o čemu ja mislim nema veze s kinematografom. Govorim o nečem sasvim drugom, nečem duhovnom i jakom. — Ţelite li onda whisky, sir? — upita Sunny. — Napolje! — povika Larry prasnuvši u smijeh. — Napolje ti odvratni materijalisto! Odlazi u kino. — Razumijem, sir — ozbiljno će Sunny. — Ali mislim da je sad malo kasno. — Onda idi u krevet — otpovrne Larry. — Čekaj malo. Donesi mi papira i omotnicu. Bio je odjeven u svoju najdraţu kućnu odjeću: stare hlače za kriket i mekanu košulju, i upravo se spremao da se prepusti uţivanju u svojoj omiljeloj luli. — Vjeruj mi, Sunny — naglasi on, — sva ona grozna mjesta ovoga grada izgledaju sasvim drugačije za proljetnog dana kad je srce ... Prekine ga zvono na ulaznim vratima. — Tko bi bio u ovo doba noći?! — iznenadi se Larry. Da ga trebaju iz Scotland Yarda, potraţili bi ga telefonski, što ionako čine suviše često. — Mislim da je netko pred vratima, sir — reče Sunny. — Iznenađuje me tvoje mudro zaključivanje. Hajde otvori! Čekao je osluškujući glasove. Činilo mu se da čuje ţenski glas, ali prije nego što se stigao upitati tko bi to mogao biti, vrata se otvoriše i Diana Ward kroči u sobu. Vidjevši po izrazu njenog lica da se nešto dogodilo, Larry joj brzo krene u susret. — Što je bilo? — upita naglo. — Zar vas onaj tip nije pustio na miru? — Koji tip? — začudi se ona.

— Fleš Fred. Ona odmahne glavom. — Nisam imala pojma da se tako zove — reče namr-štivši se. — Ali da se radi o vrlo neugodnom tipu, to znam. — Izvolite, sjednite. Ţelite li malo kave? Upravo sam namjeravao popiti šalicu. Sunny, donesi dvije kave. — Razumijem, sir — reče Sunny, a onda doda značajnim tonom: — Ţelite li da odem u kino, sir? Larry je pocrvenio od bijesa. — Donesi tu kavu i umukni ti, ti...— promrsio je odmahnuvši rukom i okrenuo se Diani. — Dakle, što je bilo? Djevojka mu ispriča što se dogodilo. Larry je slušao sve ozbiljnijeg izraza lica. — Kaţete da je bio ogroman? Onda to nije mogao biti Fleš Fred — objasni on. — Što mislite, da nije to bio moţda provalnik kojeg ste svojim dolaskom prekinuli u poslu? — Ne bih rekla — odmahne ona glavom. — Mislim da je to bilo nešto mnogo ozbiljnije. Kad sam se vratila u stan, našla sam u dnevnoj sobi, u koju inače obično najprije ulazim, jednu veliku košaru za rublje. — Košaru za rublje? — ponovi on začuđeno. Ona kimnu. — Da, i to košaru koja je iznutra tapecirana nekim ~vrlo debelim materijalom, čak je i poklopac obloţen. A unutra sam našla ovo. Ona mu pruţi predmet koji je donijela sa sobom. Bila je to kapa od koţe, nalik na one kojima vozači sportskih automobila prekrivaju cijelu glavu i lice. Samo što nije imala otvor za usta. Larry omirisa kapu, iako to nije bilo ni potrebno jer je neobičan miris koji se širio iz kape osjetio čim je djevojka stupila u sobu. — Natopljena je kloroformom — reče on. — To vas, dakako, ne bi sasvim onesvijestilo, ali je dovoljno da vas na neko vrijeme omami. Počeo je koračati po sobi, s rukama u dţepovima i spuštene glave. — Jeste li još nešto otkrili? — pitao je. — Kad sam sišla na ulicu — odgovori ona — upravo su odlazila kola neke praonice. Tada se nisam na to ni osvrtala, ali mi je ipak upalo u oči da je natpis »Praonica« ispisan nevjesto i nezgrapnim slovima. — Ne mogu to razumjeti — reče Larry zbunjeno. — Onaj tip vas ne bi mogao sam odnijeti. Mora da je u kući bio još neki pomagač. — Ne slaţem se s vama — otpovrne ona mirno. — Taj je čovjek uţasno jak. U njegovim sam se rukama osjećala kao dijete i sigurna sam da bi me on mogao bez teškoća odnijeti u toj košari, a dolje bi mu pomogao šofer. — Zašto baš vas? — upita Larry zbunjeno. — Zbog čega bi upravo vas htjeli odnijeti? Djevojka nije odmah odgovorila. — Pretpostavljam — reče napokon — da sam moţda slučajno naišla na neki trag koji vodi do ubojice Gordona Stuarta. Moţda znam nešto čega ni sama nisam svjesna, nešto što je ključ cijele stvari. Larry je stajao šutke i vrlo zamišljen. — Pričekajte malo dok se presvučeni — reče i izađe iz sobe.

Djevojka se osvrne oko sebe, zadovoljno se ogledavajući po ugodnoj prostoriji. Onda začuje Sunnyja koji je ušao tek nakon što se pred vratima više puta značajno nakašljao. Larry koji je to također čuo u pokrajnoj sobi, stisne usta od bijesa. — Ţelite li sa šećerom, gospođice? — upita Sunny svečano, a kad je djevojka potvrdno kimnula, on nastavi: — Neke dame ne vole šećer. Zbog debljanja. — Ja se baš ne moram bojati debljine — osmjehnu se ona. — Ne, gospođice, ne morate — sloţi se Sunny jednako svečano. Dok su silazili niz stepenice, djevojka je smješkajući se upitala Larryja da li se Sunny uvijek slaţe sa svime što on kaţe. — Sa svime što sam ikada rekao i što ću reći — odgovorio je Larry i dodao: — Ponekad bih iskočio iz vlastite koţe. Još nikada nisam susreo osobu koja sve shvaća tako doslovno i nema vlastitog mišljenja. Jednom će Larry ipak promijeniti mišljenje o toj Sunnyjevoj osobini, ali to je vrijeme još bilo daleko. Stigli su u kuću u Charing Crossu, gdje Larry počne pomnu istragu. Baterijskom svjetiljkom koju je ponio pretraţivao je svaku stepenicu ne bi li otkrio nešto što će razjasniti identitet misterioznog napadača. — A sad da pogledamo u stan — reče kad su se popeli. Razgledao je košaru za rublje koju je djevojka bila točno opisala. — Ništa novo nisam saznao — prokomentira. — Pogledajte da li išta nedostaje u stanu. Djevojka se vratila k njemu u sobu zbunjena lica. — Nestali su moj zeleni ogrtač i jedan šešir — reče. — Upadljiv šešir? — upita on brzo. — Kako to mislite, upadljiv? — čudila se djevojka. — Da li ga je lako zamijetiti? — Jest — odgovori ona kroz smijeh. — To je šešir izrazito ţute boje i često sam ga nosila upravo s tim zelenim ogrtačem. On značajno kimne. — Jeste li ga nosili i na posao, u Scotland Yard? — upita. — Često — odgovori djevojka opet se začudivši. — Onda je jasno — reče on. — Pođite sa mnom. Ne ţelim vas ostavljati samu. Krenula je za njim na ulicu do prve javne govornice, odakle Larry nazove deţurnog vratara Scotland Yarda. — Je li miss Ward dolazila noćas u Yard? Ovdje inspektor Holt — reče u slušalicu. — Da, gospodine — čuo se odgovor. — Upravo je otišla. Larry zagunđa bijesno. — Pa ja nisam uopće bila u Scotland Yardu — uzvikne djevojka iznenađeno. — Netko se prerušio u vas — odvrati Larry kratko. Za pet minuta su stigli pred sumorno zdanje na Thames Embankmentu i uletjevši unutra krenuli su ravno prema sobi broj 47. Larry otvori vrata i upali svjetlo. — Pa da — reče on prigušeno ugledavši otvorena vrata ormara u kojem su se nalazili predmeti povezani sa Stuartovim slučajem. Brava je bila razvaljena. Inspektor Holt priđe ormaru i, izvadivši kutiju, pogleda u nju. Već je na prvi pogled vidio što nedostaje. Poruka napisana Brailleovim pismom je iščezla!

12. Fanny Weldon govori istinu

Larry brzo priđe telefonu i naredi: — Pošaljite dvojicu ljudi i jednog dostavljača, samo brzo! Djevojka ga je gledala sa zanimanjem. Sada je imala priliku vidjeti Larryja Holta na djelu; čovjeka za kojeg je glavni komesar rekao da »ni u snu ne gubi trag«. Čekala je pred vratima dok nije na miru završio detaljni pregled sobe. Provalnik se nije potrudio da ponese sobom malu metalnu polugu kojom je razvalio vrata ormara. Larry je pomoću komadića papira paţljivo podigne s poda i prinese svjetlu da bolje vidi. Na jednom kraju poluge zakačila se nit vune, što je govorilo o tome da je provalnik vjerojatno imao rukavice. Jedino mjesto na kojem se Larry nadao da će nešto otkriti bio je sat. Sudeći prema niti, provalnik je imao debele rukavice kojima nije mogao dobro razgledati male predmete u kutiji. Larry se zato nadalo da ih je skinuo ako je otvarao poklopac sata. Paţljivo prinese sat ustima i dahne, a na njegovoj poleđini od blistavog zlata jasno se ocrta otisak prsta. Stigla su i dvojica sluţbenika koje je traţio da mu pošalju. — Ima li nekog u daktiloskopskom odjelu? — upita. — Da, tamo je deţurni — odgovori jedan policajac. — Odnesite ovaj sat dolje. Pazite kako ga drţite. Neka pokuša pomoću praha dobiti otisak, ili neka ga snimi i usporedi s kartotekom — objasni Larry. Provalnik je osim tog otiska učinio još jednu pogrešku. U košu za papir koji se nalazio ispod stola Larry je našao komadiće zguţvanog papira. Neke je odmah odbacio jer su to bili Dianini koncepti nekih sluţbenih pisama, ali jedan papir odmah privuče njegovu paţnju. Raširivši ga, ugleda plan prostorije 47 u kojoj su se nalazili. Plan je bio iscrtan sigurnom i vještom rukom i na njemu je bio jasno označen poloţaj stolova i ormara, sa svim ladicama. — Pogledajte, tu su označena tri ugrađena ormara — pokaza Larry. — Jedan od njih bi se trebao nalaziti lijevo od kamina — reče i pogleda prema kaminu iznenađeno podigavši obrve. — K vragu, pa on i jest tu, nisam ga prije opazio. Tko god da je ovo crtao, poznaje ovu sobu bolje od mene, znate miss Ward — reče i opet se zagleda u plan. — Ovo je crtao netko tko se razumije u projektantske crteţe. Bolje bismo učinili da smo stvari stavili u čelični sef ispred kojega bi trebao stalno netko deţurati — dodao je gorko. Uto se netko pojavi na vratima. Bio je to John Hason koji je ponekad običavao navratiti noću u svoj ured da na miru završi poslove koje nije stigao obaviti u dnevnoj guţvi. — Što se dogodilo, Larry? — upitao je ulazeći. — Baš ništa — odvrati Larry nehajno. — Osim što je netko provalio u Scotland Yard! Što misliš, moţda bismo trebali pozvati policiju? — upita podrugljivo, na što se sir John naceri. Ali i taj mu je kiseli smiješak brzo nestao s lica. — Zar je netko ukrao predmete u vezi sa Stuartovim slučajem? — Samo jedan, ali vrijedan — odgovori Larry i nastavi: — Čuj, baš bismo mogli angaţirati skaute da čuvaju policijsku imovinu! — Volim kad si duhovit — reče komesar, a onda se uozbilji i obrativši se jednom policajcu reče: — Pozovite vratara gore.

Vratar nije nimalo razjasnio situaciju. Bio je uvjeren da je kraj portirnice prošla miss Ward, rekavši broj sobe u koju ide. Svi sluţbenici Scotland Yarda su tako dolazili: kad bi radili prekovremeno ili noću, rekli bi vrataru broj sobe u kojoj će raditi, i samo prošli. Osoba koja se prerušila u Dianu Ward isto je tako postupila; rekla je broj 47 i vratar nije imao nikakva razloga da nešto posumnja. — Da li je neka strana osoba bila danas u sobi? — upita Larry Dianu. — Nije — odgovori ona, ali odmah dometne. — Osim što je poslijepodne došao jedan slijepac. Rekli ste da biste rado vidjeli čime se ti jadnici sluţe pri pisanju, sjećate li se? Zato sam pozvala onog slijepog starca koji prodaje šibice dolje na obali da dođe. Larry se sjeti. — Ali taj slijepac nipošto nije mogao nacrtati plan sobe — reče on. — Sistem ulazaka koji je uobičajen čini mi se pomalo nemarnim, najblaţe rečeno — reče sir John kad je vratar otišao. — Čovjek nije kriv, treba mijenjati sistem. — Osim toga, tamo dolje kod porte ima upravo toliko svjetla da vratar moţe čitati novine — dometne Larry. Okrene se prema čovjeku koji je upravo ušao. — Aha, evo i otisaka. Čovjeku koji je upravo ušao lice je zračilo zadovoljstvom zbog dobro obavljenog posla. — Imam ih, sir, otprve — reče on. — Fanny Weldon, Ulica Coram, broj 280. Ovo su njezini otisci i podaci — pruţi Larryju karton. — Dvaput zatvarana zbog laţnog predstavljanja — čitao je Larry. — To mora da je prava. Ali kako je upala u tu igru? Policajac koji je donio sat natrag iz daktiloskopskog odjela i stajao po strani očekujući nove naloge, reče: — Znam tu ţensku. Malo je čudna i nikad nije sama nešto smislila. Uvijek su je drugi uvlačili u svoje planove i tako bi nadrapala. Nju je Veliki Joe Jeket iskorištavao za svoje smicalice. Jednom se, ima tome dvije godine, izdavala za glasovitu glumicu Lottie Home, a drugi put se prema nečijem nalogu prerušila u barsku damu, a da uopće nije znala zbog čega. Tom prilikom je Mannicova banda izvela provalu i olakšala hotel Victor Hugo za tri hiljadarke. Larry je slušao sjedeći šutke za stolom, zamišljeno se podbočivši rukama. — Jasno je što se dogodilo — reče on. — Tipovi koji su u ovo upetljani mora da poznaju sve londonske lupeţe, pa su tako unajmili i Fanny. Rekli ste, Ulica Coram 280, zar ne? Dakle, da vidimo što nam ta Fanny ima reći. Ali sve do jutra su morali čekati da porazgovaraju s Fanny Weldon. Kuća broj 280 nalazila se na uglu Ulice Coram i u njoj su se izdavale namještene sobe. Fanny nije bila u svojoj sobi. Tek kad je svanulo, jedan se auto zaustavio pred kućom; ţena koja je izišla iz njega plati vozaču i uputi se prema ulazu. Upravo je posegnula za kvakom ulaznih vrata kad je Larry Holt uhvati za ruku. Prigušeno kriknuvši, ona se okrene. Imala je ljepuškasto lice, ali su joj usta i način govora narušavali privlačnost. — Hej, što je sad? — upita ona uplašeno. — Idete sa mnom na malu šetnju — odgovori Larry. — Pajkan? — upitala je problijedivši. — Upravo pajkan — odvrati Larry drţeći je za ruku i krene s njom u obliţnju policijsku stanicu, gdje su ga očekivali Diana i dvojica njegovih ljudi. Putem se Fanny poţalila na nesretnu sudbinu. — Uvijek nadrapam zbog svoje dobrote — reče gorko. — U čemu je stvar?

— Oskvrnuće! — izusti Larry, a ona se zapanji. — Oskvrn ...Što? Provala u neku crkvu? — Provala u Scotland Yard — reče Larry svečano. Ona duboko uzdahnu. — To je gadno po mene! — reče. — I gadnije nego što mislite — dometne Larry. Kad su stigli u stanicu, on je preda jednoj policajki. Pretraga je ustanovila da Fanny ima uza se 150 funti, našto je ona, već došavši k sebi, vrlo glasno inzistirala da se to zapiše. — Znam ja kako to ide, već su mi nestajale stvari na policiji — tvrdila je. Nisu je odveli u ćeliju, nego u malu čekaonicu gdje su je Larry i Diana počeli ispitivati. Dianina prisutnost zaintri-girala je Fanny. — Gle, tu je i vaša mlada dama, kao što vidim — reče ona zlobno inspektoru. Znalački je odmjerila Dianu. — Je li to ona koju sam sinoć odglumila? — Baš tako — reče Larry. — A sad, Fanny, hajde da prijateljski porazgovaramo. — Samo izvol'te, ako vam se sviđa — reče Fanny nehajno. — Ali mogu vam reći da mi posljednjih mjeseci ne moţete ništa prikačiti. Larry se naceri. — Nemam namjere ni da vam sada nešto prikačim — reče on. — Ako budete iskreni, moţda ću vas pustiti da se izvučete iz ovog. Osim toga Scotland Yard baš ne gine od ţelje da cijeli svijet sazna kako ih je prešla jedna ţenska i pokupila im ispred nosa vaţne dokaze. Ţena se tiho nasmije i opet odmjeri Dianu, a onda joj namigne. — To moţe samo jedna ţenska, jel' tako dušice? — upita ne očekujući odgovor. — Samo vi nastavite svoju prijateljsku priču, gos'n Njuškalo. Samo ako mislite da ću ja sve izlajati, krivo mislite. — Reći ćete vi meni ono što ţelim da mi kaţete — reče Larry oštro. — Prije svega reći ćete mi tko vas je unajmio za ovaj posao. Ona odmahne glavom. — Osim toga reći ćete mi kome ste dali to što ste ukrali — nastavi inspektor. Ona opet odmahne glavom, očito dobro raspoloţena. — Ne morate se mučiti da me pitate — uporno će ona — jer vam neću odgovarati. Moţete me strpati u ćeliju, i to što prije dok ne izgubite glas. — Strpat ću te u ćeliju — nagne se Larry prema njoj — tek kad čuješ optuţnicu, moja damo. Ona podiţe pogled naglo i uznemireno. — Moţete me optuţiti za provalu — reče. — To je samo početak — odgovori Larry. — Ako nećeš surađivati i odgovarati kako treba na moja pitanja, optuţba će glasiti: suučesništvo u ubojstvu Gordona Stuarta, noću dvadeset trećeg travnja. Zurila, je zaprepašteno u njega. — Ubojstvo? — ponovi. — Boţe dragi! Ne mislite valjda da sam ja umiješana ... — glas joj se prekinuo. — U gadnom si sosu — reče Larry — zato što upravo pomaţeš ubojici da izbjegne kaznu i pravdu. Svojom si krađom uklonila vaţan dokaz kojim je policija mogla ući u trag ubojici. I još ako sada nećeš surađivati, ne gine ti kazna. Sad je već bila sasvim ozbiljna i zamislila se nad onim što je čula.

— Uistinu tako mislite? — upita. — Upravo tako — naglasi Larry. — Čuj, Fanny, ovo je ozbiljna stvar i nemoj misliti da samo izvodim djetinjarije. Govorim ti najozbiljnije i očekujem da ćeš to ozbiljno shvatiti: uklonila si trag koji je mogao dovesti do ubojice. — A tko ste vi? — upita ona. — Inspektor Larry Holt — odgovori, na što Fanny uzdahne. — Do đavola! Onda sam zbilja u sosu — promuca, opet uzdahne i nastavi: — A priča se da ste negdje u inozemstvu. Dobro, inspektore Holt, reći ću vam sve. Čula sam dovoljno o vama i znam da drţite riječ, čak i kad je date provalniku. Dakle, o tom sam poslu doznala tek jučer popodne kad mi je telefonski javljeno da se moram naći s Velikim Jakeom kojeg zovu i Slijepi Jake. — Slijepi Jake? — ponovi Larry kome ovo ime nije ništa govorilo. Onda se dosjeti slijepog prodavača šibica za kojeg je Diana rekla da je jučer bio u uredu. Samo, prema njenim riječima taj je bio maleni starčić. — Pajkanima je Slijepi Jake dobro poznat, gospodine Holt — ustvrdi Fanny. — To je gadan čovjek. Uţasan. Nasmrt se uplašim kad čujem za njega. Ne samo ja; nema lopova u Londonu koji ga se ne boji. On je već dvaput odsjedio zbog raznih stvari. Obično radi s još dvojicom koji nisu ništa bolji od njega, i svi su slijepi. Mi ih zovemo »mrtvim očima Londona« zato što se snalaze bolje od svih, a u magli su neulovljivi. Nema tog detektiva koji bi njih mogao uloviti kad je magla; njima ona uopće ne smeta. Šef te trojke je Slijepi Jake. Samo, čula sam da su sada samo dvojica jer je treći ubijen. Već gotovo godinu dana nismo čuli puno o njima, sve dok se nedavno Slijepi Jake nije opet pojavio s hrpom para. Mislim da sad rade za nekog velikog gazdu. — No, dobro, što je bilo kad si se srela s tim Jakeom? — Dao mi je plan ... — Ali on ga nije mogao nacrtati — prekine je Larry. — Nije on, jasno — reče Fanny nestrpljivo, — ali imao je taj plan. To znam. Ček' malo, mislim da ga imam u torbi, pa ako mi je vratite ... — Pusti sad torbu — prekine je Larry. — Plan sam našao u košu za smeće. — Dakle, Slijepi Jake mi je to dao i objasnio mi što da radim. Dao mi je šešir i ogrtač, i rekao da ih obučem i da vrataru kaţem broj 47. — Što je rekao da uzmeš? — Mali smotak smeđeg papira — odgovori ona. — Rekao mi je da je u kutiji i da moram provaliti u ormar. — Ona slegnu ramenima. — Nemam pojma odakle je sve to znao. — Imam pojma ja — reče Larry i okrene se Diani. — Onaj stari i slijepi prodavač šibica mora da je imao oštre oči — naglasi on i upita Fanny: — Gdje bih mogao naći Slijepog Jakea? — Nigdje. Njega nitko ne moţe naći — odmahne ona glavom. — On nikad ne izlazi danju, ili barem vrlo rijetko. — Kako izgleda? — Ogroman je i jak kao bik. Diana usklikne na ove riječi i brzo upita: — Ima li bradu? — Ima nešto nalik na bradu — odgovori ţena. — Nekakvu sivu, rijetku bradu. — To je napadač iz moje kuće — reče Diana. — Sigurna sam da je to bio on.

Larry kimne. — A sada — obrati se on Fanny — da čujemo kome si dala papir i kada. — Jutros u dva. Rekao je da će točno u dva biti na kraju Ulice Arundes, tamo na obali. Već me je čekao kad sam došla i kao da mu je bilo drago kad sam mu dala papir, tko bi ga znao. — Znaš li barem otprilike gdje bi mogao stanovati? — upita Larry. Ona odmahne glavom. — Znam samo da je prije par godina stanovao u Domu za slijepe u Lissom Laneu, tamo u Paddingtonu gdje ţive mnogi slijepci. Samo mislim da nije više tamo. Larry je povede natrag u prijavnicu policijske stanice. — Moţete je pustiti, na moju odgovornost — reče. — A ti, Fanny, javi mi se sutra u deset ujutro u Scotland Yard. Sobu znaš. — Da, gospodine — reče Fanny. — A što je s mojim parama? Larry zastane kao da se zamislio. — Moţeš ih uzeti — reče napokon. — Ako mi još 'ko kaţe da pajkani nisu pošteni — svečano izgovori Fanny trpajući novac u njedra — čut će od mene svojeg boga.

13. Dom za slijepe

— Draga moja — reče Larry ljubazno Diani — sada je uistinu vrijeme da idete u krevet. Diana odlučno strese glavom. — Ali nisam umorna — reče. — Zar ne bih mogla s vama? Znate da ste obećali kako ćemo zajedno raditi na ovom slučaju, stalno. — Ali nisam vam obećao da nećete uopće spavati — otpovrne Larry smiješeći se. — Osim toga izgledate umorni. Mislim da se jutros i ne moţe poduzeti ništa pametnije od spavanja. I to odmah. Evo, čak je i taksi na mojoj strani — reče on ugledavši taksi koji je prolazio cestom i zafućka mu. Bila je uistinu neizdrţivo umorna i znala je da su njegove riječi točne. Ipak je i dalje pokušavala protestirati. Uzalud, Larry je bio odlučan. Otvorivši vrata taksija, reče: — Hajde, narednik Harvey će vas otpratiti. Kad je ušla u taksi, inspektor se tiho obrati naredniku Harveyu. — Uđi u njen stan prije nje i paţljivo ga pretraţi, a onda ostani pred vratima sve dok ti ne dođe smjena. Gledao je za vozilom dok mu nije nestalo s vidika, a onda se okrenuo policajcu u civilu koji je stajao uz njega. — Sada, narednice — reče mu — krenimo da malo pogledamo taj Dom za slijepe. Potrajalo je dok nije naišao drugi slobodan taksi, tako da su neko vrijeme hodali pločnikom. Izbijalo je točno šest sati ujutro sa zvonika obliţnje crkve kad su stali pred Domom za slijepe. Bila je to neugledna kućerina zastrtih prozora. Na dugoj crnoj ploči na pročelju kuće nazirala su se isprana slova: »Toddov dom za bijedne slijepce.« Larry je očekivao da će dugo čekati da im otvore, ali se prevario: tek što su pozvonili, vrata se otvoriše i na pragu se pojavi sitan čovjek. — Tko je? — upita on i dometne: — Nije Toby, a nije ni Harry. Tko ste, recite.

Larry se zagleda u njegove slijepe oči. — Htio bih govoriti s upravnikom — reče. — Odmah, gospodine — obrati mu se slijepac glasom punim poštovanja. — Samo malo pričekajte, hoćete li? Larry kimne iako je znao da to ovaj ne moţe vidjeti. Čovječuljak ode dugim hodnikom i nestane u tami. Uskoro su opet začuli njegove ţustre korake i on se pojavi praćen visokim čovjekom u svećeničkoj odori. Njegove su oči bile zakrivene tamnim naočalama i očito da je i on hodao vođen instinktom i navikom. — Izvolite, uđite — reče čovjek ugodnim glasom. Bio je glatko izbrijan i dostojanstvenog drţanja, što je odudaralo od bijedne okoline. — Ja sam John Dearborn, svećenik — predstavi se. — Rijetko nas tko posjećuje — nastavi ljubazno, glasom čiji je pravilan izgovor upućivao na više obrazovanje. — Bojim se da Toddov dom nije omiljelo mjesto. Nije ničim pokazao da je iznenađen posjetom tako rano ujutro. — Pazite, gospodo, ovdje su stepenice — reče on i nastavi hodati pred njima. — Čujem po koracima da ste dvojica. Ovuda, gospodo! Otvorio je vrata i oni uđoše u prostoriju čiji goli zidovi odmah upadnu Larryju u oči. Onda se sjeti da slijepcima slike po zidovima ne znače ništa. Sa stola je dopirao šum magnetofona čija se vrpca okretala. Upravnik u nekoliko hitrih koraka priđe stolu i pritisne dugme. — Upravo sam diktirao — objasni osmjehnuvši se. — Znate, bavim se literaturom, pa diktiram; poslije to dajem pretipkati. Kad su sjeli, upravnik napipa svoju stolicu i sjedne za stol. — Dakle, gospodo — reče — čemu imam zahvaliti vaš posjet? — Ja sam inspektor Scotland Yarda — predstavi se Larry. — Zovem se Holt. Svećenik se lagano nakloni. — Nadam se da vas neprilike s nekim nesretnikom iz mojeg Doma nisu dovele ovamo — reče on. — Još ne znam — nato će Larry. — Upravo sam u potrazi za čovjekom kojeg zovu Slijepi Jake. — Slijepi Jake? — ponovi svećenik polako. — Ne znam da se čovjek tog imena nalazi ovdje, barem ne otkad sam ja upravnik. Ovdje sam već četvrtu godinu — doda. — Istina, prije toga se ovdje okupljao ološ, najgori ološ, jer je bivši upravnik dopustio da ovamo uđu najgori među londonskim slijepcima. Znate, slijepci su ljudi kao i svi drugi, na svoj način hrabri i ponekad divni. Ali i među njima ima svakojakih, gorih i od onih koji vide. Jeste li moţda čuli za »mrtve oči« ? — Tek ovog jutra — odgovori Larry našto svećenik kimne. — Riješili smo se takvih i očistili sav ološ odavde. Sada ovdje stanuju samo ljudi dostojni poštovanja, iako su nesretnici, i mi činimo sve što je u našoj moći za njih. Ţelite li razgledati Dom? — Dakle, vi ne znate za Slijepog Jakea? — upita Larry umjesto odgovora. — Nikad nisam čuo za njega — odgovori John Dear-born — ali mogli bismo se zajedno raspitati u Domu. Dom se sastojao od četiri spavaonice i jedne zajedničke sobe u kojoj su zatekli gotovo sve štićenike kako sjede pušeći jeftine cigarete.

— Samo trenutak — reče upravnik Dearborn i uđe u prostoriju, ostavivši ih na hodniku. Uskoro se vratio odmahujući glavom. — Nitko ne poznaje Slijepog Jakea, samo je jedan nekad čuo za njega. Kad su obišli spavaonice na prvom katu, upravnik reče: — Pretpostavljam da vam je dosta razgledavanja. Larry podiţe glavu osluškujući. — Čini mi se da netko stenje. — Da, tako je. To je vrlo ţalostan slučaj — reče upravnik. — Gore su zasebne sobe u kojima se nalaze oni koji mogu malo više platiti za smještaj. Jednog od njih, bojim se, napušta zdrav razum. Zao mi je, ali to sam morao prijaviti nadleţnima. — Moţemo li gore? — upita Larry. — Izvolite — odgovori svećenik nakon kratkog oklijevanja. — Jedino se bojim da vam neće biti ugodno čuti izraze koje upotrebljava taj jadnik — reče on uspinjući se oprezno stepenicama. U maloj sobici je leţao iscrpljen čovjek od kojih šezdeset godina, nemirno se prevrćući po krevetu i neprekidno govoreći kao da priča s nekim koga samo on moţe vidjeti. Larry zastane u čudu i zagleda se u njega. — Ţivotinjo jedna! Kukavice! — stenjao je čovjek na Icrevetu. — Za ovo ćeš visiti, pazi što ti kaţem! Visit ćeš zbog ovog! — Grozno — reče svećenik John Dearborn i okrene se da ode odmahujući glavom sve vrijeme. — Hajdemo, gospodo! Ali Larry se nije micao. — Neka Jake, platit ćeš to! Zapamti moje riječi, ovo će te gadno stajati! Pusti njih neka sami obavljaju svoje prljave poslove! Nisam mu ja stavio papir u dţep, kaţem ti! Larry priđe krevetu i uhvati slijepca za ruku. — Boli me, pusti mi ruku — uzvikne starac i Larry ga posluša. — Probudi se, stari! — reče mu. — Hoću govoriti s tobom. Čovjek je i dalje nerazgovijetno brbljao i Larry ga opet uhvati za ruku. — Ostavi me na miru! — zagunđa starac. — Neću više neprilika! — Kako se zoveš? — upita Larry. — Ne ţelim opet neprilike — ponovi čovjek. — Vidite da bulazni — reče John Dearborn. — Čini se da je uobrazio da ga netko od ovih dolje okrivljuje zbog nečega. — Ali spomenuo je Jakea — ustvrdi Larry. — Ima dolje jedan Jake, Jake Horley. Ţelite li ga moţda vidjeti? To je dragi mali starčić. Razočaran i zamišljen, Larry siđe stepenicama i dolje se pozdravi s Dearbornom. — Drago mi je što je policija posjetila ovaj dom. I nadam se da ćete preporučiti i drugim ljudima da malo svrate k nama i vide s kakvim se teškoćama borimo — izjavi upravnik dostojanstveno, a onda upita: — Prije nego što odete, moţda biste mi mogli reći zbog čega traţite tog Slijepog Jakea? Moji će štićenici vjerojatno htjeti znati čemu zahvaljujemo vaš posjet, pa ću ih morati zadovoljiti nekim objašnjenjem. — No, to je barem jednostavno — osmjehnu se Larry. — Jedna ga ţena optuţuje da ju je naveo da počini provalu. Policajac u civilu koji je bio s Larryjem pogleda u njega zaprepašteno zato što je prekršio policijsku praksu da ne daje takve informacije. Prišavši vratima Larry zastane s rukom na kvaki.

— Oprostite što ću vam postaviti jedno pitanje koje je moţda neumjesno, gospodine Dearborn — reče on uglađeno. — Da li ste i vi potpuno ...? — Oh, da — odgovori ovaj ljubazno na nedorečeno pitanje. — I ja sam potpuno slijep. Ove naočale su zbog taštine, da tako kaţem. Vjerujem da s njima izgledam ugodnije — lagano se nasmijao. — Do viđenja! — reče Larry stegnuvši mu ruku, a onda d tvori vrata i nađe se oči u oči s Flešom Fredom. Fred je stajao kao ošinut gromom. Onda, ne obazirući se na opasnost da tresne na leđa, pođe unatrag niz stepenice pred ulazom. Larry ga je promatrao sa znatiţeljom malca koji je ugledao zanimljivu vrstu insekta. — No, tko je sad kome za petama, vi meni, ili ja vana? — upita on ljubazno. — I što znači da ste na nogama tako rano? Zar su vaši poslovi potrajali cijelu noć, ha Fred? Uvijek blagoglagoljivi Fred kao da je izgubio dar govora. Cijelim putem od svog stana u Ulici Jermyn do Paddingtona on je tako pomno pazio da ga tko ne slijedi! Sada je Dstao bez riječi. — Aha! — napokon dođe do daha i glasa. — Tako maci, to je bila zamka, zar ne? Mogao sam to i misliti. Ali nemate mi što prikačiti, gospodine Holt. — Imao bih ja mnogo toga — otpovrne Larry jednako prijazno, i zatvori za sobom vrata Doma. — Ne sviđa mi se ni vaše lice ni bljeskanje tih dragulja na vama, a da i ne govorim o vašem kartonu u kartoteci. No, što je, Fred? Dogodi li vas milosrđe tako rano u ovaj dom? Ili vas je probuđena savjest nagnala da dođete i date dobrovoljni prilog? — Ne izvodite, inspektore — zareţi Fred i na Larryjevo iznenađenje uputi se pokraj njega niz ulicu. — Zar nećete u Toddov dom? — upita Larry. — Ne, neću — odvrati Fred. Hodali su šutke. Elegantan i okićen, hodajući između dvojice pajkana, Fred se duboko zamislio. Tek kad su došli do ugla Edgware Roada, on malo dođe k sebi. — Ipak ne znam zašto me vodite. Ne moţete me strpati u bajbok zbog tamo nekih starih grijeha. U trenucima uzbuđenja Fred bi pomalo izgubio uglađenost izraţavanja. — Bajbok? — naglasi Larry. — Da kaţem pravo, ni ja ne znam zašto idete s nama. Čini mi se da ste sami pošli i isto mi se tako čini da mi uopće nismo ţeljni vašeg društva. Fred se naglo zaustavi. — Hoćete reći da nisam uhapšen? — upita on s nevjericom. — Što se mene tiče, niste — odgovori Larry. — Jedino ako narednik Reed ima neki zaseban razgovor s vama. — Nikako — nasmije se narednik Reed. — Tko kaţe da ste uhapšeni, Fred? — Dakle, svašta! — usklikne Fred. — Kakva je to igra? — Koga poznajete u Domu za slijepe? — Baš nikoga. Prvi put ga vidim — ustvrdi Fred. — Morao sam mljekara pitati za put. — Mogli ste pitati nekog policajca — promrmlja Larry. — Ima ih dovoljno. — I previše za moj ukus — odbrusi Fred podrugljivo, a onda dometne, uozbiljivši se: — Nego, inspektore, vjerujem da me dţentlmen kao vi neće usositi, pa ... Larry se ne osvrne na taj kompliment. — Pa? — ponovi on, na što Fred posegne u dţep i izvuče neko pismo.

— Što kaţete na ovo? — upita on pruţajući ga. Larry otvori pismo adresirano na Freda Grogana i pročita: »Spremaju se da te uhapse, i to sutra. Larry Holt već ima nalog za hapšenje. Dođi u Toddov dom na Lissom Laneu u šest i pol ujutro i traži čovjeka koji se zove Lew. On će ti dati informacije kako da ne budeš praćen i ne reci nikome kamo ideš.« Pismo je bilo nepotpisano. Larry ga spremi u omotnicu i htjede ga vratiti Fredu, ali se predomisli. — Imate li što protiv da ga zadrţim? — upita on. — Nimalo. Ali mi, molim vas, recite — upita Fred zabrinuto — koliko ima istine u tome da ću biti uhapšen? Larry odmahne glavom. — Koliko znam niste na popisu i ja nemam nikakva naloga, Fred — odgovori on. — Ako ne skrenete s puta, moţete ţivjeti bez straha od policije dokle ţelite. — Zvuči prokleto dobro — reče Fred i brzo skrene u prvu ulicu. Larry i narednik Reed nastaviše put.

14. Posjetilac Fanny Weldon

Kuća u Ulici Corani bila je sa sobama na iznajmljivanje. Fanny je imala dvije sobe, jednu okrenutu prema Ulici Loram, a druga je gledala na straţnje dvorište. Dobro je ţivjela i dobro je plaćala, ne izazivajući gotovo nikakve neprilike i čuvajući se bilo kakva skandala. Bez zamjerke. Bila je stanarka kakvu bi poţeljela svaka gazdarica i to je njezina stanodavka znala cijeniti. Noć je Fanny provela burno, ali to nije nadoknadila danju. Odspavala je tri sata, a onda se zabavila onim poslovima koji su poznati svakoj ţeni koja drţi do svog izgleda. — Noćas ste kasno došli, gospođice Weldon, zar ne? — rekla joj je gazdarica donijevši čaj. Fanny slegne ramenima. — Točnije rečeno, noćas nisam ni legla — odgovori. — Bila sam na plesu. Koliko je sati? — Točno šest. Mislila sam da spavate i nisam vas htjela prije smetati. — Večeras ću ranije leći — zijevne Fanny. — Ima li što novo? — Gotovo ništa, draga — odgovori gazdarica s profesionalnom njeţnošću u glasu. — Jedino što se u sobu preko puta vaše uselio neki mladi gospodin iz Manchestera, vrlo fin — reče pokazujući prstom prema vratima, a onda dometne: — Osim toga, mister Hooper opet gnjavi oko večere ... — nastavila je nabrajati događaje i ogovaranja koji su bili svakidašnjica pansiona. — Pošaljite mi neki narezak, ili hladnu večeru — pregne je Fanny. — Idem ranije u krevet. Sutra imam vrlo vaţan sastanak. Pomislivši na sutrašnji razgovor s Larryjem Holtom, Fanny uzdahne bez imalo oduševljenja. Bilo je sedam i pol kad je, polako se skinuvši, legla u krevet. Bila je mrtva umorna i zaspala je čim je dodirnula jastuk. Nema nikakve razlike između sna ljudi s ove i s one strane zakona. Savjest lupeţa je obično tako čvrsto uspavana da i njima dopušta miran

san, često puta mirniji od sna mnogih pravednika. Međutim, Fanny je bila premorena i zato je sanjala, što se inače vrlo rijetko događalo. Sanjala je strahote. Golema zdanja na čijim je rubovima krovova teturala, stalno u opasnosti od pada; pa onda čovjeka koji je proganja velikim blistavim noţem, na što se, vrisnuvši, probudila. Prevrtala se neko vrijeme po krevetu, a onda opet utonula u san, najgori od sviju. Sanjala je da je optuţena za ubojstvo Gordona Stuarta. Iako nikad nije čula za njega dok ga inspektor Holt nije spomenuo, u snu ga je vidjela kao mlitavog mladića. A onda je sanjala dan svog pogubljenja: odveli su je iz ćelije ruku vezanih na leđima, i dok je polako koračala pokraj nje je svećenik sav u bijelom mrmljao molitve i mahao joj kriţem pred očima. Ušla je u praznu, tjeskobnu prostoriju gdje ju je čekao krvnik; cerio se, a lice mu je sve više bilo nalik na uţasno lice Slijepog Jakea. Odjednom je osjetila uţe oko vrata. Pokuša vrisnuti, ali nije mogla. Uţe se stezalo i davilo je. Gušeći se, ona se probudi. Dvije su joj snaţne ruke stezale vrat; pri odbljesku ulične svjetiljke iznad sebe ugleda uţasno lice Slijepog Jakea. To nije bio prizor iz sna; bila je to java! Svijest o tome ispuni je stravom i ona se pokuša oteti. Uzalud. Jake joj je jednim koljenom prikovao tijelo za krevet i rukama joj stezao vrat, šapćući riječi koje je samo ona morala čuti. — Fanny, cinkala si me! — šaptao je piskutavo. — Otkucala si me, prokleta bila! Mene, jadnog Slijepog Jakea! Htjela si me strpati pod led, ha? Ali znam ja to, šapnuo mi je drug iz Doma. Zato je sad svršeno s tobom, čuješ li, zmijo? Upinjući se da vrisne ili barem još jedanput udahne, hvatala je zrak. Već je osjećala kako joj bubnja krv u sljepoočnicama dok su joj nemilosrdne ruke sve jače stezale grlo. A onda odjednom bijesnu svjetlo. Na vratima je stajao »fini mladić iz Manchestera«, zapravo Larry Holt koji je unajmio sobu preko puta, očekujući da će se Slijepi Jake doći osvetiti kad čuje da ga je neka ţena izdala. U sobi preko puta čekao je da čuje mekane korake Slijepog Jakea i sad je stajao na pragu, s dugačkim browningom u ruci i prijeteći gledao u napadača. — Diţi ruke, Jake! — reče on, našto se Slijepi Jake, koji nije mogao vidjeti svjetlo i koji je tek na te riječi shvatio da je netko u sobi, naglo okrene zareţavši kao tigar u stupici.

15. Borba u mraku

Za trenutak su svi stajali tako kako su se zatekli, ukočeni i ne progovorivši, a onda Slijepi Jake polako podigne ruke. — Sigurno imate pucaljku, ha? — zareţi on. — Nećete valjda upucati jadnog starca, gos'n Holt? — Kreni polako naprijed — reče Larry — i ne pokušavaj nikakve trikove ako ne ţeliš stradati. — Već sam dovoljno stradao, gos'n Holt — gunđao je slijepac. Vrijedilo ga je vidjeti. Koračao je lako, kao kakva djevojka i njegovo mu je šesto čulo omogućivalo da nasluti svaku zapreku. Larry je bio u nedoumici. Prilazeći mu, čovjek je zauzeo takav poloţaj da se ošamućena Fanny nalazila na nišanu Larryjeva pištolja. Bio je spreman da puca i na najmanji znak Jakeova otpora, ali moglo bi se dogoditi da pri tom ozljedi i Fanny Weldon.

Odjednom, prije nego što se mogao odlučiti što da učini dogodilo se nešto što je potpuno izmijenilo situaciju. Hodajući prema njemu uzdignutih ruku, gorostas dodirne ţarulju koja je visila sa stropa i prije no što se Larry stigao snaći, stegne je rukom. Ţarulja se rasprsne i soba utone u mrak. Nikakvo pucanje sada nije dolazilo u obzir. Larry se ustremi naprijed, napevši sve mišiće u očekivanju Jakeova naleta. Jake ga zgrabi i Larryja zapanji snaga tih golemih ruku. Diana nije uopće pretjerivala kad je rekla da je jak kao bik. Larry, koji je i sam bio snaţan čovjek, osjećao se u gvozdenom stisku jakog slijepca sasvim bespomoćan. Kako bi se to po njega završilo, nije se usuđivao ni zamisliti. Na sreću, sa stubišta se začuje neki glas i lupa vrata, našto Slijepi Jake samo odbaci detektiva u drugi kraj sobe kao da je snop sijena. Larry se ošamućen sruči kraj zida. Istog trenutka Slijepi Jake se baci prema vratima i sleti niz stepenice brţe nego što bi sletio ijedan čovjek zdravih očiju. Larry se s mukom uspravi na noge i izvadivši iz dţepa baterijsku svjetiljku potraţi na podu pištolj koji mu je ispao. Podigavši ga, pritrči prozoru, otvori ga i pogleda niz ulicu. Slijepi Jake je već zamaknuo za ugao. Netko je donio drugu ţarulju i namjestio je, pa se sada inspektor okrene djevojci. Leţala je bez svijesti, a crvene mrlje na vratu svjedočile su o snazi i nakani Slijepog Jakea. — Bilo bi dobro da pošaljete po liječnika — reče gazdarici koja je stajala na vratima sumnjičavo ga gledajući. — Što radite u ovoj sobi? — upitala je sumnjičavo. — Pozvat ću policajca. — Pozovite dva — nato će Larry. — Ali i liječnika, i to smjesta. Na sreću se policijska stanica nalazila u blizini i policijski je liječnik brzo došao. Za to se vrijeme Fanny vratila u ţivot, ali je od sjećanja na proţivljenu stravu dobila histeričan napadaj sasvim nalik na ludilo. — Mislim da bi bilo najbolje otpremiti je u bolnicu, doktore — predloţi Larry, a liječnik kimne slaţući se s njim. Zapanjeno je promatrao modrice koje su se sve jače isticale na Fannynu vratu. — Ovo nisu mogli učiniti ljudski prsti — reče on. — Mora da ju je stegnuo nekim instrumentom. Larry se nasmije. Bio je to vrlo kiseli smijeh. — Ako tako mislite, doktore — reče — pogledajte i moj vrat — pokazao je crvene znakove na mjestu gdje ga je Jake zgrabio. — Hoćete reći da je običan čovjek to učinio? — upita doktor s nevjericom. — Nije baš običan, ali da je čovjek, to znam — odgovori Larry. — Nisam baš sklon pretjerivanju, ali taj me je čovjek zgrabio i bacio u drugi kraj sobe kao da sam teniska lopta. Doktor zazviţdi. Za to se vrijeme gazdarica uvjerila u Larryjevu bona fide i zbunjeno je mucala ispričavajući se i uvjeravajući ga suznih očiju da je za njezinu kuću velika sreća i čast što je bio prisutan tragičnim događajima te burne noći. Sišavši na ulicu, Larry duboko udahne svjeţ zrak. U glavi mu se kovitlalo od svega što je prošao; bio je izubijan, bijesan i razočaran. Činjenica da je njega, Larryja Holta, koji se ponosio pobjedama u mnogim amaterskim mečevima, netko mogao samo tako baciti u kut, nije ga toliko tjerala u bijes kao svijest o tome da mu je zločinac pobjegao.

Sada se Londonom i dalje slobodno kreće čovjek opasan kao tigar, jak kao medvjed, s inteligencijom koja jedva da je bila veća od inteligencije gorile. — Dakle, to je cijeli zoološki vrt u jednom čovjeku, i to izvan kaveza — reče sam sebi nakon što je slikovitim usporedbama odredio sve vrline noćašnjeg napadača. Pol sata poslije sve su policijske stanice imale njegov opis i lov na Slijepog Jakea je počeo. Larry je ušao u svoj stan kad su izbijala tri sata. Zatekao je usnulog Sunnyja kako čeka u naslonjaču. Probudio ga je, lagano ga potapšavši po ramenu. — Sunny — reče mu — ono što sam doţivio posljednjih sati, dovoljno mi je za cijeli ţivot — Vjerujem, sir — sloţi se Sunny dolazeći k sebi. — Ţelite li ipak kavu, sir? Larry je mislio, razmišljao, premišljao. Stojeći kraj kamina s rukama u dţepovima, zurio je u vatru. — Zgrabio me je za potiljak, Sunny — reče tiho — i zavitlao preko sobe. — Jest, sir — reče na to Sunny. — U koje vrijeme ujutro ţelite svoj čaj? Onako umoran i izubijan, Larry se ipak morao nasmijati. — Kad bi me donijeli kući slomljenog vrata — upita razdraţeno, — što bi ti učinio? — Otkazao bih vaše jutarnje novine, sir — odgovori Sunny ne oklijevajući. — To bih svakako trebao učiniti. — Što je s tvojim srcem?! — usklikne Larry. — Ništa, sir — odvrati Sunny bez uzbuđenja. — Liječnik kaţe da imam problema samo s probavom. Larryju nije preostalo drugo nego da nemoćno slegne ramenima. Skinuo je košulju i bacio je u kut, ostavio hlače na podu i ne obukavši pidţamu zavukao se u krevet pokrivši se preko glave. Učinio je tako dijelom zbog umora, a dijelom zbog toga što je znao da Sunnyja uzbuđuje samo ako se ne ponaša kao dţentlmen. A noćni odmor jednog dţentlmena Sunny nije mogao zamisliti bez pidţame.

16. Gospodin Grogan susreće damu

U ponedjeljak je u crkvi sv. Georgea na Hannover-skveru bilo vrlo ţivo; očito je bilo u toku vrlo otmjeno vjenčanje, a sudeći prema automobilima koji su zakrčili obje strane ulice, sretnici i uzvanici su bili iz gornje klase i dobrog imovnog stanja. Među uzvanicima je bio i gospodin Grogan, ili Fleš Fred koji, istina, nije bio pozvan, ali se tu izvrsno snalazio. Nije bio pozvan zbog dva razloga. Prvi je razlog bio taj što ga nitko iz svojte mlade ili mladoţenje nije ni poznavao, a drugi što ga oni ne bi pozvali i da su ga poznavali, pogotovu tada ne. No te sitnice nisu zabrinjavale Freda. On je znao da se mnogi iz obitelji mlade i mladoţenje sada susreću prvi put i da će pri njihovu suzdrţanom međusobnom procjenjivanju, njegova pojava ostaviti dobar dojam. A dobar dojam značio je i dobro mjesto u prvim redovima te obiteljske predstave u kojoj se mnogi nisu poznavali. I tako je Fleš Fred s predivnim cilindrom, blistavobijelih rukavica i odišući besprijekornom elegancijom uplovio u crkvu sv. Georgea, uvjeren da su mnogi pomislili kako je upravo on mladoţenja. No nije njega na to vjenčanje privukla samo ţelja za visokim društvom. Prije svega ga je privukao sjaj dragulja, za koje je znao da će, u skladu sa zahtjevima mode u tom

društvu, blistati na mnogim ţenama. Ne, nije on pomišljao na kakvu sitnu krađu. Kao dobar general koji šalje izvidnicu, došao je da vidi kakve mogućnosti pruţa sav taj sjaj za neke veće pothvate. Ceremonija vjenčanja ga nije zanimala, promatrao ju je neko vrijeme preko volje kao da gleda ne suviše zanimljiv običaj nekog plemena. Onda, kad se gnjavaţa oduljila, stane se vrpoljiti i ogledavati, razmišljajući o tome da li da promijeni mjesto i stane negdje gdje bi mogao bolje vidjeti uzvanike. Uto napokon odjeknuše posljednji trijumfalni taktovi, a mlada i mladoţenja krenu iz crkve djelujući strašno posramljeni. Svatovi pođu za njima i Fred im se priključi budno gledajući oko sebe. Stojeći na stepenicama, premišljao je da li da im se priključi i na svadbenom veselju, kad odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrenuo se naglo. — Hallo, dr Judd! — odahne s olakšanjem. — Mislio sam da je opet onaj Holt. Taj tip mi je već dokrajčio ţivce svojim iznenadnim pojavljivanjem. Dr Judd, koji je u svom jutarnjem odjelu izgledao upravo onako kako treba da izgleda uspješan poslovni čovjek ujutro, strogo ga pogleda. — Rekli ste da putujete u Nicu — reče on. — Pobjegao mi je vlak — odvrati Fred glatko — pa je moj drugar otputovao sam. Ostajem ovdje još nekoliko dana, a onda ću, nadam se, uistinu otići. Dr Judd se zamislio. — Hajde da prošećemo malo — reče on. — Htio bih da razgovaramo. Hodali su bez riječi jedan uz drugog do Hannover-skvera, a onda skrenuše u Ulicu Bond. — I vi ćete meni dokrajčiti ţivce, znate, gospodine Grogan — izgovori napokon dr Judd. — Prije sam barem mislio da ţivite negdje u Evropi i da tamo izvodite svoje vratolomije. Umjesto toga, saznajem da ţivite ovdje, u Ulici Jermyn, i to sjajnim ţivotom. — Ali, koliko sam shvatio, bili ste uvjereni da sam otputovao, nije li tako? — upita Fred brzo. — Ne, ništa takvo nisam rekao — odvrati dr Judd mirno. — Samo sam vas podsjetio da ste rekli kako ćete otputovati u Nicu. — Dakle, znali ste da sam tu — zaključi Fred. — Da, čuo sam da ste ovdje — potvrdi dr Judd i nastavi: — No, gospodine Grogan, što mislite o tome da nas dvojica sklopimo neku vrstu kompromisa? Fred se pretvorio u uho. — Kakvu vrstu? — upitao je oprezno. — Pretpostavimo — odgovori Judd — da vam dam stanovitu svotu pod uvjetom da me više ne uznemiravate? Ništa ne bi Fredovim planovima odgovaralo bolje od toga što je čuo. Pod pretpostavkom, razumljivo, da bi spomenuta svota značila sigurnost i odmor od stalnog smišljanja novih načina zarade. — Ja se slaţem — reče on nakon kratke stanke, našto ga dr Judd ozbiljno pogleda. — Samo, ovaj put budite od riječi — naglasi on. — Ne ţelim tek tako ostati bez dvanaest tisuća funti... — Dvanaest! — ponovi brzo Fred. — To zvuči kao sasvim pristojna svota.

— Samo, opet ponavljam — nastavi Judd — ne namjeravam ostati bez tih novaca ako mi ne garantirate da me nećete više gnjaviti. Mogli bismo o tome još malo popričati sutra, poslije večere. Hoćete li doći k meni u Chelse na večeru, sutra u osam? Fred ne oklijevajući kimne. — Bit će još puno ljudi na večeri, i to ljudi — objasni dr Judd, — koji vas ne poznaju. Molio bih vas da budete ljubazni i da ne uključite perušanje nekog od njih u svoje buduće planove. — Zar ne smatrate da sam suviše dţentlmen za takvo nešto? — upita Fred glasom prepunim uvrijeđene taštine. — Ne smatram — odgovori Judd kratko i ode od njega skrenuvši bez pozdrava za ugao Ulice Bond. Dvanaest tisući funti! Sjajna svota. Pogodba je obećavala ispunjenje njegovih ţelja i Fred se osjeti nekako laganim i zaleprša prema Piccadillyju. Dok je tako razigranošću svoje mašte uţivao u zamišljanju budućeg ţivota, ugleda na drugoj strani ulice poznato lice. Lice te djevojke nije bilo od onih koja bi se lako mogla zaboraviti, pa, iako ga je jednoć vidio samo na tren pri svjetlu ulične svjetiljke na Strandu, nije ga zaboravio. Prešao je ulicu i krenuo za djevojkom, ovaj put se pomno osvrnuvši iza sebe. No, napokon, Larry Holt mu nije bio za petama. — Prilika je najbolja što moţe biti — promrmlja sam sebi, uvjeren da je tog jutra besprijekorno elegantan i u svom najboljem izdanju. Prestigavši je na uglu pred Piccadillyjem, s blistavim osmijehom skine šešir i lagano se nakloni. Diana, kojoj se njegovo lice učini odnekud poznatim, htjede mu pruţiti ruku, uvjerena da je znanac kojeg će se ubrzo sjetiti, ali Fred učini pogrešku izgovorivši otrcanu frazu: — Gdje li smo se mi ono sreli? — na što ona povuče ruku. — Ljepotice — nastavi Fred — vi ste ukras ovog svijeta i ja jednostavno moram da se pobliţe upoznam s vama! S već izrečenom frazom, ovaj je nastavak spadao u njegove uobičajene formule kojima je postigao mnoge uspjehe. — Onda je najbolje da me jednom posjetite — reče ona, na što se Fleš Fred zapanji munjevitim uspjehom svoje taktike. Otvorivši torbicu, djevojka izvuče posjetnicu i na nju napiše neki broj. — Najljepše zahvaljujem — reče Fred dok je elegantnom kretnjom posegao za posjetnicom. — Dat ću i ja vama svoju, odmah. A što mislite o jednoj večeri udvoje, gospođice ... — pogledavši u kartu pročitao je: — gospođica Diana Ward, kakvo divno ime — dodao je, ponovivši: — Diana! Soba 47 .. . — odjednom mu se lice smrkne. — Scotland Yard! — promrsio je gorko. — Da, radim tamo s inspektorom Larryjem Holtom — dometne djevojka slatkim glasom. Fred se zagrcne. — Ako nije on tu, onda ste vi, ako nema vas, onda je sigurno on — uzviknuo je Fred. — Zar ne moţe jedan dţentlmen imati bar malo mira od vas?! Tog poslijepodneva Diana je svog šefa nešto zamolila zbog čega on osjeti mali ubod razočarenja. — Naravno — odgovorio joj je — slobodni ste večeras. Nadam se da ćete se lijepo provesti. Idete li na ples?

Ona kimne. — Fino — trudio se da mu glas zvuči srdačno. — Ţelim vam dobru zabavu. Djelovao je pomalo suzdrţano, kao čovjek toliko udubljen u svoj posao da ne moţe shvatiti kako se netko u to vrijeme moţe zabavljati. Diana mora da je sve to pročitala s njegova lica. Zabacivši glavu pokretom koji joj je davao posebnu draţest i koji je već više puta zamijetio, ona mu reče: — Idem na taj ples iz duţnosti, mister Holt. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bih išla, ali mladić koji me je pozvao je sin vlasnika onog istog osiguravajućeg zavoda gdje sam radila šest mjeseci kao tajnica. — Čini mi se da ste vi počeli raditi još kao dijete — osmjehnuo se Larry. — Jeste li išli u neku dobru školu? — Išla sam u javnu školu — mirno mu odgovori na to. — Tetka koja me podigla na noge bila je vrlo siromašna. — Niste uopće poznavali roditelje? Diana odmahne glavom. — Nadam se da vas ne podsjećam na nestalu Claris-su — osmjehnula se. — Moja je priča mnogo manje romantična. Uvijek sam očekivala da ću o svom ocu doznati preko kartoteke Scotland Yarda, ili da će me obavijestiti kad ga puste iz zatvora, ako je još ţiv. Moja tetka, gospođa Ward, uvijek je o njemu govorila nimalo laskavo. Zapravo, nije nikad htjela mnogo govoriti o njemu, ali iz načina kako ga je spominjala shvatila sam da neću čuti ništa lijepo. No da ne duljim, dobro ste rekli da sam vrlo rano počela zarađivati za ţivot. — Rekli ste da na taj ples idete iz duţnosti — prešao je inspektor na ugodniju temu. — Što ste time mislili? Diana priđe stolu, uzme svoju torbicu i otvorivši je, pokaţe mu pismo. — Sigurno će vas zainteresirati to što piše — osmjehnula mu se. — Piše mi ţena moga bivšeg šefa, gospođa Gray, koja me voli kao svoju kćer i ţeli da to uistinu postanem. Larryja je to što je čuo zainteresiralo, ali se trudio da to ne pokaţe. Ništa nije rekao, osjećajući da su sva pitanja koja bi joj htio postaviti indiskretna, a osim toga nije bio kadar izraziti bilo kakvo zadovoljstvo zbog te izjave, jer je osjećao sasvim suprotno. — Ali ne idem zbog toga — prekine djevojka šutnju. — Ovaj dodatak na kraju njenog pisma me je nagnao da se odlučim na taj ples — rekla je i pročitala: U posljednje smo vrijeme imali dosta briga. Kompanjon mog muža je na Baltiku izgubio jedan brod, a osim toga je moj suprug morao isplatiti vrlo visoku svotu zbog smrti nekog Stuarta. — Stuarta? — iznenadi se Larry. — Ne, ne bih rekao da je to naš Stuart. Koliko znam, on nije bio osiguran kod tog mistera Graya. U vezi s tim, sad sam se sjetio da još nismo opovrgnuli nalaz mrtvozornika koji je njegovu smrt proglasio nesretnim slučajem utapanja. Piše Stuart, ha? — kimnuvši on ponovi njegovo ime, kao da govori sam sebi, a onda pogledavši u djevojku reče: — Dugujem vam ispriku, Diana — oslovio ju je prvi put imenom. — Mislio sam da vam je vaţna jedino zabava i da ste sasvim smetnuli s uma slučaj kojim se bavimo. Zatečena njegovim tonom, djevojka se zagledala u njega blistavih očiju a lice joj se blago zarumenjelo. — Stalno ga imam na umu — reče upola glasa. — Osim toga ... lijepo je raditi s vama — dometnula je tiho, a onda naglo promijenila temu i ispričala mu svoju avanturu s »blistavim« Fredom.

— Jadni stari Fred — prigušio je Larry smijeh. — Sad ste barem sigurni da će se drţati podalje od vas. Neko su vrijeme šutke radili nagnuvši glave svaki nad svojim papirima, a onda Larry upita: — Kad se namjeravate vratiti s tog plesa? — Zašto? — iznenadila se. — Bilo bi mi drago da poslije toga svratite ovamo ili da vas pričekam pred vašom kućom u Charing Crossu. Zanima me što ćete saznati. Zamišljeno se zagledala u svoje ruke. — Doći ću u Yard — reče. — Bit ću tu poslije jedanaest. Pogledavši ga kroz napola spuštene trepavice, vidjela je kako opipava modrice na vratu. — Boli li vas to? — upitala je blago. — Nije strašno — odgovori Larry. — Samo naoko je gore nego što jest, što ne bih mogao reći za svoju taštinu. Na njoj će dugo ostati tragovi. — Mora da je taj tip uţasno jak — uzdrhtala je. — Kad se samo sjetim one noći na stepenicama, nikad to neću zaboraviti. Zar nema baš nikakvih novosti o njemu? — Nikakvih — odgovori Larry. — Kao da je propao u zemlju. — Je li dom pod prismotrom? — Dom? — iznenadio se. — Ne, nisam to smatrao potrebnim. Upravitelj je, čini mi se, čovjek na mjestu. Interesirao sam se kod šefa tog policijskog okruga i on mi je rekao da su svi njegovi pitonici pošteni ljudi i da moţe jamčiti za svakog, izuzev onog Lewa. Tako se zove onaj jadnik kojeg sam zatekao u sobi na katu ... čini se da nije pri zdravoj pameti. — Htjela bih vas zamoliti nešto — reče nato djevojka. — Da li biste htjeli sutra otići sa mnom u taj dom? — Pa, mogu ... — oklijevao je. — Ali... — Kad vas molim, hoćete li? — Sigurno da hoću, samo ne znam zašto. Čini mi se Ja nas ništa što tamo moţemo saznati neće dovesti bliţe ubojici Stuarta. — Tko zna? — otpovrne djevojka zamišljeno. Kasnije su otišli zajedno u obliţnju restauraciju da pojedu nešto; bilo im je ugodno dok su neobavezno čavrljali i Larry se nije sjećao kad mu je jelo tako prijalo. Kad su se vratili na posao on se usredotočio na to da detaljnim pregledom svih dokumenata i podataka do kojih je mogao doći ustanovi da li je točna Dianina teorija da je Stuartova ţena rodila blizanke. U knjizi rođenih nije bilo nikakvih podataka o tome i činilo se kao da djeca nisu bila prijavljena nijednom matičnom uredu. — Još jedna zagonetka — reče Larry mrzovoljno. — Moţda uopće nije zagonetka nego nemarnost — dometne djevojka. — Trebalo bi upisati djecu, ali neke ţene uopće ne mare za formalnosti kao što je prijavljivanje djece. Čudim se, ali čini se da je i gospođa Stuart bila takva. Osmijeh koji je popratio te njene riječi natjera Larryja da je upitno pogleda. — Nije ona jedina — objasni mu djevojka — to sam mislila reći. Moja tetka, koja nije bila tako fina gospođa, mrzila je cijepljenja, prijave i registracije bilo koje vrste. Sve što je bilo vezano uz sluţbene osobe, čak i školovanje.

— Što je bilo s njom? Je li umrla? — upita Larry. Djevojka je šutjela kao da ne ţeli odgovoriti. — Ne ... nije umrla — reče napokon. Ton kojim je to izgovorila privukao je Larryjevu paţnju i on zamijeti kako je pocrvenjela. — Nisam trebala ni početi govoriti o nečemu — rekla :e tiho — o čemu bih najradije šutjela. Ja ... ja nisam odrasla u finoj obitelji, to je najmanje što mogu reći. Moja tetka čije ime nosim, je pokrala svog šefa, a to joj nije bilo ni prvi ni posljednji put. U svakom slučaju, kad mi je bilo dvanaest godina nekamo je nestala i više je nikad nisam vidjela. Prešavši preko sobe, Larry joj priđe i poloţi ruku na rame. — Draga moja — reče joj blago — to što ste usprkos svemu postali svoj čovjek i što ste izborili svoje mjesto u ţivotu, nešto je čime se moţete samo ponositi. I ja se vrlo ponosim vama. Kad je podigla glavu, oči su joj bile pune suza. — Mislim da je pila — pričala je dalje, ali s manje gorčine. — No nisam u to sasvim sigurna. Kad sam je najviše trebala, bila je dobra prema meni, zato često zaţelim da saznam što je poslije bilo s njom. Samo, nekako me je strah od onog što bih mogla čuti. — Moţda je u zatvoru? Djevojka odmahne glavom. — Ne, prije bih rekla da je u nekom zavodu za alkoholičare — odgovorila je, a onda je očito u ţelji da govori o nečem drugom naglo upitala: — Dakle, što ćemo raditi sada? Larry joj je izdiktirao nekoliko pisama i dao upute što će dalje raditi, a onda je odlučio da iziđe. Činilo mu se da se sa svakim korakom misterija Stuartove smrti sve više zapleće. Stalno je nailazio na ćorsokake i svaki put kad je mislio da naslućuje trag nailazio je na zid i morao se vraćati tamo odakle je počeo. Čak je pretpostavka da je Stuartova smrt ubojstvo a ne nesretni slučaj ili samoubojstvo još bila samo pretpostavka. Nije bilo ničega čime bi mogao nepobitno dokazati da je Stuart uistinu ubijen, a još nije našao ni siguran motiv za to ubojstvo. Cijela se teorija oko tog slučaja temeljila samo na činjenici da je tijelo pronađeno na stepenicama kamo ga u vrijeme smrti voda nije mogla nanijeti, i na papiriću ispisanom Brailleovim pismom, koji je uza sve to i ukraden. Hodajući tako i razmišljajući o svemu, odjednom zastane. Stojeći na pločniku Northumberland-avenije izvadio je iz dţepa notes. — Umorstvo ... dear . .. more — odmahujući glavom poluglasno je čitao riječi koje su bile na onom papiriću. — Zašto je pisalo »dear« ? — pitao se u čudu. To moţe značiti »dragi«, riječ kojom Englezi započinju mnoga pisma, ali zašto bi netko na papiriću koji je očito krišom od ubojica tutnuo u mrtvačev dţep, pisao tako nešto? Moţda postoji još neko tumačenje koje je promaklo Diani koja mu je diktirala riječi dok ih je čitala s papirića. — Dear, dear, dear — ponavljao je hodajući dalje. A onda odjednom, bez ikakva razloga, on pomisli na jedno ime. Dearborn! Nasmijavši se sam sebi, tu je ideju odmah odbacio. Kakve veze moţe imati s ovim ime jednog upravnika doma za slijepe? Dearborn je čovjek dostojan poštovanja, dobročinitelj onih jadnika koji ţive kao i on u vječnom mraku! Opet je odmahnuo glavom i ubrzao korak. Često se događa, u što su se mnogi ljudi uvjerili, da se igrom slučaja čovjek u kratko vrijeme susretne s onim na koga je pomislio. Tako je i s prezimenima: ako čuje neko neobično prezime, moţe biti siguran da će se u roku od dvadeset i četiri sata opet

susresti s njim. Tako je i Larry, hodajući Shaftesbury-avenijom pokraj nekog teatra krajem oka zapazio na oglasnoj ploči ime zbog kojeg je zastao na mjestu. Pribliţivši se plakatu pročitao je: — John Dearborn. Dearborn je, dakle, pisac komada koji će te večeri biti na sceni teatra. Kakva teatra? Da bi saznao odgovor na ovo pitanje koje mu se odmah nametnulo, Larry se udalji do ruba pločnika i podigne glavu prema natpisu iznad ulaza. Macready! A upravo iz Macreadv-teatra je Gordon Stuart iščezao! Bez oklijevanja se uputio kroz predvorje prema blagajni kazališta. Brzim pogledom na plan sjedala, koji je blagajnik drţao pred sobom, ustanovio je da je vrlo malo ulaznica prodano za večerašnju predstavu. — Moţete li mi reći gdje da nađem gospodina Johna Dearborna? — upitao je. Blagajnik je podigao glavu i pogledao ga s izrazom dosade i rezignacije. — Jeste li moţda prijatelj upravitelja? — Nisam — odgovori Larry — niti ga poznajem. — Onda niste ni prijatelj gospodina Dearborna? — upita blagajnik istim rezigniranim tonom, na što Larry odmahne glavom. — Zašto je pisalo »dear« ? — pitao se u čudu. To moţe značiti »dragi«, riječ kojom Englezi započinju mnoga pisma, ali zašto bi netko na papiriću koji je očito krišom od ubojica tutnuo u mrtvačev dţep, pisao tako nešto? Moţda postoji još neko tumačenje koje je promaklo Diani koja mu je diktirala riječi dok ih je čitala s papirića. — Dear, dear, dear — ponavljao je hodajući dalje. A onda odjednom, bez ikakva razloga, on pomisli na jedno ime. Dearborn! Nasmijavši se sam sebi, tu je ideju odmah odbacio. Kakve veze moţe imati s ovim ime jednog upravnika doma za slijepe? Dearborn je čovjek dostojan poštovanja, dobročinitelj onih jadnika koji ţive kao i on u vječnom mraku! Opet je odmahnuo glavom i ubrzao korak. Često se događa, u što su se mnogi ljudi uvjerili, da se igrom slučaja čovjek u kratko vrijeme susretne s onim na koga je pomislio. Tako je i s prezimenima: ako čuje neko neobično prezime, moţe biti siguran da će se u roku od dvadeset i četiri sata opet susresti s njim. Tako je i Larry, hodajući Shaftesbury-avenijom pokraj nekog teatra krajem oka zapazio na oglasnoj ploči ime zbog kojeg je zastao na mjestu. Pribliţivši se plakatu pročitao je: — John Dearborn. Dearborn je, dakle, pisac komada koji će te večeri biti na sceni teatra. Kakva teatra? Da bi saznao odgovor na ovo pitanje koje mu se odmah nametnulo, Larry se udalji do ruba pločnika i podigne glavu prema natpisu iznad ulaza. Macready! A upravo iz Macreadv-teatra je Gordon Stuart iščezao! Bez oklijevanja se uputio kroz predvorje prema blagajni kazališta. Brzim pogledom na plan sjedala, koji je blagajnik drţao pred sobom, ustanovio je da je vrlo malo ulaznica prodano za večerašnju predstavu. — Moţete li mi reći gdje da nađem gospodina Johna Dearborna? — upitao je. Blagajnik je podigao glavu i pogledao ga s izrazom dosade i rezignacije. — Jeste li moţda prijatelj upravitelja? — Nisam — odgovori Larry — niti ga poznajem. — Onda niste ni prijatelj gospodina Dearborna? — upita blagajnik istim rezigniranim tonom, na što Larry odmahne glavom.

— Ako je tako — nastavi blagajnik — onda slušajte što ću vam reći. Nekome moram reći što mislim. Nemam pojma gdje biste mogli naći gospodina Johna Dearborna i bilo bi mi jako drago kad ni naš upravitelj ne bi imao pojma o njemu! Odlazim odavde još ovog tjedna — naglasi on — pa me prema tome nije briga čak i da me on čuje. On je najgori pisac kojeg su svijet i teatar ikada vidjeli! Eh, sad mi je lakše kad sam to rekao. Ali moţda ste namjeravali kojim slučajem kupiti ulaznicu? — podrugljivo je dodao. — Ni govora — odgovori Larry. — Ne bih vam ni preporučio — dometne blagajnik i nastavi: — U subotu je bilo šest gledalaca na predstavi, a večeras će, čini se, biti trojica. Predstava je zanimljiva jedino za bolničare iz ludnice koji iz nje mogu nešto saznati o načinu razmišljanja svojih pacijenata. A kad god koji luđak pobjegne, moţete biti sigurni da će doći ovamo. — Niste mi odgovorili na pitanje — prekine ga Larry. — Gdje mogu naći autora toga nesretnoga komada? Blagajnik slegne ramenima. — On drţi nekakav zavod tamo u West Endu. Jadni šašavac, slijep je i nije nimalo lijepo od mene što tako o njemu govorim. Ali što mogu kad piše tako uţasne stvari? — Bavi li se konstantno pisanjem? — upita Larry. — Konstantno i te kako — odgovori drugi tuţno. — Bojim se da on piše i kada spava. — I zar se sva njegova djela postavljaju na scenu? Čovjek samo kimnu. — I sva propadaju? Ovaj opet kimnu. — Ali kako to? Pa nijedno kazalište ne postavlja na scenu djela neuspjelog autora. — Osim ovoga — reče blagajnik beznadno. — Zato i jest ovako ţivo u Macready-teatru. — Koliko dugo već John Dearborn piše? — upita Larry sve više začuđen. — Oh, zasigurno već deset godina. S tim da neki komadi i nisu tako loši, samo su ludi. — Dolazi li on ikad ovamo? — Nikad — odmahne čovjek glavom. — Ne znam zbog čega, ali nikad nije došao. Čak ni na probe. — Još jedno pitanje. Kome pripada ovo kazalište? — Jednom društvu — odgovori blagajnik već preko volje jer mu je očito već bilo dosta pitanja. — Da sad i ja vas nešto pitam. Zašto vas sve to zanima? — Tek tako — odgovori Larry osmjehnuvši se. Bilo mu je jasno da je blagajnik izgubio volju za razgovor i da od njega neće više ništa saznati, zato iziđe iz kazališta. Tek sada mu ništa nije bilo jasno. Zamišljeno je napravio nekoliko koraka. Još ni sada nije mogao zamisliti nikakvu vezu između riječi zapisane na onom papiriću i svećenika Johna Dearborna. Ali isto tako nije mogao zamisliti ni da je taj isti ljubazni čovjek i filantrop autor uţasnih kazališnih predstava. Odjednom se sjetio nečega i vratio u kazalište. — Htio bih vas zamoliti za jednu uslugu — reče blagajniku — naime, ţelio bih malo pogledati unutra. Blagajnik je pristao preko volje i pozvao razvodnika. — Moramo paziti, tamo je potpuni mrak — reče mu ovaj. — Dvorana još nije rasvijetljena. Pošavši s njim do dvorane, Larry se osvrne oko sebe, ili nije mogao mnogo vidjeti pri slabom pomoćnom svjetlu. Stao je kod prvih redova sjedala. — Gdje je loţa A? — upitao je Larry koji je zbog te loţe i htio vidjeti kazalište.

Razvodnik ga je poveo dugim prolazom iza teškog zastora do hodnika iz kojeg se ulazilo u loţe. Otvorio je vrata ia kraju hodnika. Larry uđe u loţu. I ovdje je bio polumrak, pa on kresnu šibicom. Pri titravom svjetlu nije vidio ništa po čemu bi se ta loţa razlikovala od drugih, osim što je pod bio zastrt mekanim i skupocjenim sagom. Osim toga u loţi su bila tri naslonjača vrlo lijepo izrezbarena. — Imaju li sve loţe ovakva sjedala? — upitao je razvodnika. — Nemaju — odgovori ovaj. — Samo loţa A. Izišavši na hodnik, Larry pogleda oko sebe. Nasuprot ulazu u loţu A nalazio se na zidu crveni prekrivač. Larry ga odmakne i otkrije da su iza njega uska metalna vrata na kojima je crvenim slovima pisalo: »Izlaz u slučaju poţara«. — Kuda ovo vodi? — upitao je. — U pokrajnju ulicu, gospodine — reče mu razvodnik. — U Ulicu Cowley. Nije baš prava ulica, nego samo prolaz koji pripada kazalištu i zatvoren je na jednom kraju. Larry mu pruţi napojnicu i kroz predvorje iziđe iz kazališta. U tom je trenutku bio bliţe rješenju Stuartova ubojstva nego ikada prije. Osjećao je to. U deset i pol te večeri već je sjedio u svome uredu i nestrpljivo očekivao djevojku. Kako se bliţilo jedanaest sati kad su se dogovorili da se ona vrati s plesa, Larry je gotovo uspio uvjeriti sam sebe da je nestrpljenje s kojim je očekuje rezultat samo profesionalne znatiţelje za ono što će mu reći. Došla je desetak minuta ranije nego što je rekla. Larry, koji ju je do tada viđao samo u svakidašnjoj odjeći za posao, bio je osupnut njenim izgledom. Zračila je ljepotom i elegancijom tako da ni Larry niti bilo tko drugi ne bi nikad mogao pogoditi koliko je malo stajala njezina jednostavna haljina od crnog tila. Ukrasi koji su u skladu s haljinom krasili njenu kosu boje zlata nisu stajali više od deset šilinga. Ali to Larry nije mogao znati, pa i da je znao ne bi ništa manje bi|o ushićen njenom pojavom koja mu je gotovo oduzela dar govora. — No sad mi ovaj ured tako bijedno djeluje — rekao je napokon — uz taj vaš sjaj. Ona se samo osmjehnula umjesto odgovora i Larry gotovo sasvim smetne s uma razlog njihova sastanka. Zato se iznenađeno trgnuo kad je ona pobjedonosno uzviknula: — Otkrila sam! — Otkrili?! — promucao je, a onda je došao k sebi: — Ah, da, vaš prijatelj iz osiguravajućeg zavoda vam je rekao nešto. Otvorivši malu torbicu od crnog satena, djevojka izvadi list papira. — Evo, zapisala sam sve — rekla je i dodala: — Moj bivši šef gospodin Gray teško je stradao zbog Stuartove smrti. I, toliko da znate, to je onaj isti Stuart. Larry lagano zazviţdi. — Što je bilo? — upitao je. — Gray ima osiguravajući zavod — objašnjavala je. — Kad se netko osigura na veliku svotu za slučaj smrti, onda zavod koji ga je osigurao ne ţeli sam snositi rizik i zato ponudi drugim osiguravajućim zavodima reosiguranje takve police. Tako dijele rizik i pošto je osigurani čovjek umro treba isplatiti tri tisuće funti. — Tri tisuće funti? — zapanji se Larry. — Zaboga pa na koliku je svotu onda Stuart bio osiguran ako je to samo dio?

— Pitala sam i to — reče djevojka značajno i zagleda se u papir pred sobom. — Polica u čijem je reosiguranju sudjelovao mister Gray glasi na 50.000 funti, i to nije sve. On mi je rekao da postoji još jedna takva polica na istu svotu. Larry sjedne. Oči su mu sjajile. — Dakle tako! Tu se krije neki posao za koji je posluţila Stuartova smrt, zar ne? Osiguranje na sto tisuća funti! Je li vaš prijatelj platio svoj dio? — Naravno — odgovori djevojka. — Morao je. Zavod koji je ugovorio osiguranje i ispostavio policu traţio je da plati reosiguranje. Nije mogao ništa drugo nego da stvori taj novac. — A kako se zove društvo koje je osiguralo Stuarta? Djevojka je neko vrijeme šutke gledala u njega. — Osiguravajuće društvo Greenwich — izgovorila je polako i naglašavajući svaku riječ. Larry skoči na noge. — Dr Judd — reče prigušenim glasom.

17. Zalagaonica

Inspektor Holt otprati Dianu dolje i pred vratima su još malo zastali razgovarajući. Nju je tamo čekao elegantan automobil i poţurila se da mu objasni čiji je. Ţena njenog bivšeg šefa gospođa Gray inzistirala je da njihov vozač najprije odveze Dianu, pa da se onda vrati po njih, oko dva sata. Predloţila je Larry ju da se odvezu zajedno. — Ţao mi je što moram odbiti — reče na to Larry — ali čekam telefonski poziv. Naloţio sam Harveyu da obavi jednu istragu i on mi je obećao da će se javiti oko ponoći. Ona se prijekorno zagleda u njega. — Zar vam nije svega dosta? — pitala je. — I zar vi nikad ne spavate? Inspektor se nasmijao. — Ja sam vam od onih sretnika kojima ne treba mnogo sna — reče pomalo razmetljivo. Uto im priđe policajac iz prizemlja. — Imate poziv — reče. — Pođite sa mnom — pozove Larry Dianu. — Moţda riješim stvar, pa se onda mogu odvesti tim autom kao pravi milijunaš. Poţurio se u svoju sobu, a djevojka za njim. Nije ga zvao narednik Harvey, nego inspektor policijske stanice u Oxford Laneu. — Je li to inspektor Holt? — pitao je. — Da, ja sam — odgovori Larry. — Vi ste poslali opis dugmeta koje traţite? Od crnog emajla s dijamantima? — Jesam — odgovori Larry brzo.

— Čujte — nastavio je čovjek — jedan od kompanjona zalagaonice »Emden & Smith« gospodin Emden otkupio je par dugmadi za manšete koji odgovara vašem opisu objavljenom u sluţbenom listu. — Imate li ih? — upita Larry ţurno. — Ne, nisu kod nas — odgovori inspektor — ali ovdje je gospodin Emden, pa moţete s njim razgovarati. On moţe dugmad donijeti ujutro. Slučajno je večeras pročitao opis u našem listu »Potraga« i odmah je došao u stanicu. Ţivi u blizini. — Dolazim odmah — rekao je Larry i spustio slušalicu. — Što je bilo? — upitala je djevojka. — Zar su našli dugme koje nedostaje? Larry odmahne glavom. — Našli su par dugmadi koji izgleda upravo onako kao onaj dio koji sam našao u ruci Gordona Stuarta — objašnjavao je pomalo zbunjeno. — Ne razumijem to. Da su našli polovicu dugmeta, ili drugo dugme, bilo bi mi jasnije. Još zamišljen, on se zagleda u telefon, a onda reče deţurnom telefonistu: -— Ako se javi narednik Harvey, recite mu da me opet nazove, ili neka dođe ovamo i pričeka dok se vratim. Idem u policijsku stanicu Oxford Lane. Kad su izišli, rekao je Diani: — Dakle, sad prihvaćam vašu ljubaznu ponudu da se ovom pokretnom palačom od-vezem do vaše kuće. Pozdravivši se s dostojanstvenim i strpljivim vozačem, izišli su iz automobila pred Dianinom kućom. Čovjek koji se šetkao pred njom podiţe ruku i sluţbeno pozdravi Larryja. — Niste valjda naredili da paze na mene? — iznenadi se djevojka. — Mislim da to nije potrebno. — Moje mi iskustvo kaţe da je to i te kako potrebno — namršti se Larry. — Onaj pozamašni dţentlmen koji me je bacio preko sobe kao da sam loptica zacijelo ne pati od nedostatka upornosti i hrabrosti. Sigurni ste da nema još koji ulaz u kuću? — obrati se detektivu. — Nema, uvjeren sam. Dobro sam sve osmotrio; bio sam i u stanu. Ona zapanjeno zastane. — Kako? — promucala je. — Dao sam da se napravi duplikat ključeva vašeg stana — objasni inspektor. — Nadam se da mi to nećete zamjeriti. — Kad je na to samo nijemo odmahnula glavom, Larry doda: — Kad već govorimo o ključevima, ispostavilo se da pojava Slijepog Jakea u stanu Fanny Weldon nije uopće takva misterija kako se činilo. Ona mu je osobno dala ključeve kad su se dogovarali za sastanak poslije provale, u subotu noću. Zapravo, on je zahtijevao da mu ih da ako se mimoiđu, a ona nije imala hrabrosti da to odbije. Poslije, kad su se sastali na keju, on joj je ključeve vratio, ali mora da je napravio duplikat. Na tu epizodu s ključevima bila je potpuno zaboravila, inače se ne bi usudila onako mirno leći i zaspati. Zaţeljevši joj laku noć, Larry je Dianu prepustio brizi detektiva i uputio se pješice prema Oxford Laneu. Gospodin Emden koji ga je tamo očekivao bio je mali susretljiv čovjek s naočalima. — Slučajno sam u sluţbenom listu pogledao popis ukradenih stvari koje se traţe i naišao na vaš opis, gospodine Holt — objasni on smiješeći se. — Kaţete da imate takav par, cijeli par?

— Upravo tako, gospodine — odgovori čovjek. — Zaloţen je ovog jutra. Slučajno sam baš ja bio u zalagaonici kad je čovjek donio tu dugmad. Obično ne saobraćam s mušterijama, nego se nalazim otraga i sređujem račune, ali jutros je moj namještenik morao hitno izići pa sam ga zamijenio. Otkupio sam tu dugmad za četiri funte. — To nije uobičajena standardna dugmad, zar ne? — upita Larry. — Upravo tako — sloţio se čovjek — vrlo neobična dugmad. Nikad prije nisam vidio takvu dugmad. Mora da je izrađena u Francuskoj. Nije jako oštećena, ali kako nedostaju tri dijamanta nisam dao više od četiri funte. — Poznajete li čovjeka koji je dugmad zaloţio? — Ne, gospodine. Bio je to neki elegantan momak koji mi je rekao da mu je dugmad dosadila i da je samo zbog toga prodaje. Ja mislim da ... — zastao je. — Da? — nukao ga je Larry nestrpljivo da nastavi. — Pa, čini mi se — oklijevao je čovjek — ne mogu tvrditi, ali usprkos njegovoj eleganciji mislim da je to jedan od onih varalica kakvih je puno u zapadnom dijelu Londona. Moţda je istina to što je rekao da ne prodaje zbog novca, ali sigurno ne ni zato što mu je ta dugmad dodijala. Mislim da je se htio brzo riješiti. Obično takvi lopovi prodaju robu u zalagaonici, iako je to najlakši način da zaglave u policiji. Larry kimne. — Elegantno odjeven — ponovio je zamišljeno, a onda brzo upitao: — Je li moţda imao kakav nakit od dijamanata? — Upravo tako, gospodine — potvrdi maleni čovjek svojim uobičajenim izrazom. — Zbog toga sam se i odlučio da ih uzmem, iako mi je sve bilo sumnjivo. Ali čovjek s onolikim dijamantima moţda govori istinu kad kaţe da mu je ta dugmad dosadila, to sam mislio. Osim toga, četiri funte nisu neki novac za njih, a on je pristao bez riječi. — Pod kojim ste imenom upisali njegov zalog? — upita Larry. — Rekao je da se zove Frederick i dao je neku adresu, pretpostavljam izmišljenu. — Fleš Fred! — uzvikne Larry. — Sad sam već siguran. Da li je Ulica Jermyn u vašem rajonu? — upita inspektora stanice. — Jest — odgovori ovaj. — Pošaljite nekoliko ljudi da dovedu Fleša Freda. Dovedite ga najprije ovamo — rekao je Larry i dodao: — Onda ćemo vidjeti što ćemo dalje s njim. — Da ga uhapsim? — upita inspektor. — Za sada ga treba preslušati. Morat će imati vrlo uvjerljivo objašnjenje za ovo ako se bude htio izvući i ovaj put. Dakle, gospodine Emden — rekao je okrenuvši se vlasniku zalagaonice — ţao mi je, ali ne mogu čekati sve do jutra, pa vas moram zamoliti da odemo zajedno u zalagaonicu i pogledamo tu dugmad. — Samo izvolite — rekao je čovjek. — Mogu vam reći da sam to i očekivao. Ponio sam ključeve. Zalagaonica je blizu, nema više od pet minuta do nje pješice. Praćeni jednim detektivom u civilu, otišli su do zalagaonice. Emden je izvadio ključ i htio otključati vrata, ali je iznenađeno ustanovio da su već otključana. — Gle, pa otključana su — namrštio se i jurnuo u hodnik. Druga vrata nije ni pokušao otključavati; odmah je vidio da su otvorena. Pri svjetlu svoje baterijske svjetiljke Larry je odmah zapazio tragove na vratima koja su bila razvaljena nekom polugom. Emden uleti u sobu i upali svjetlo. Prostorija je izgledala kao i svaka zalagaonica, a na pultu je leţala poslovna knjiga u koju su upisivani zaloţeni predmeti.

— Kamo ste spremili dugmad? — odmah upita Larry. — Tamo je u blagajni otraga u mojoj privatnoj kancelariji — odgovori čovjek i pokaza na knjigu: — Ovdje je broj pod kojim je pohranjena. — Vidim, vidim, a kraj toga piše »pohranjeno u kasi« — dometne Larry podrugljivo. — Uvjeren sam da je ta vaša blagajna imala posjetioca. Pokazalo se da su njegove riječi točne. Veliki sef »siguran protiv provale« izgledao je sasvim drugačije nego kad ga reklamiraju. Na čeličnoj je stijenki zjapila velika rupa na mjestu gdje bi bila brava. U blagajni nije bilo ničega; baš ni jedne jedine zaloţene dragocjenosti. Sve je iščezlo, ni jednog zamotka nije bilo u njoj. — Mislim — nacerio se Larry mrzovoljno — da su uzeli i dugmad. Mogu čak reći da sam uvjeren u to.

18. U stanu Fleša Freda

Nakon uviđaja, u kojem o provali u zalagaonicu nisu saznali ništa više, Larry Holt se vratio u policijsku stanicu da bi tamo saznao o jednoj drugoj provali. Fleš Fred nije bio u svom gnijezdu. — Trebali ste ići tamo s nama da vidite na što je nalik njegov stan — rekao mu je policajac, koji se vratio bez Freda. — Tamo mora da se nešto vrlo čudno odigralo. — Više ne vjerujem da u bilo čemu što je povezano sa slučajem Stuart ima išta što nije čudno! — bjesnio je Larry. Fleš Fred je stanovao u Modley Housu, kući koja se nalazila u Ulici Jermyn. Vratar te najamne kuće, u kojoj su stanovali većinom samci, imao je štošta da ispriča. — Mister Grogan je došao oko jedanaest sati večeras — pričao je on inspektoru — i popeo se u svoj stan. Poslije sam mu odnio sifon soda-vode koju je naručio i zaţelio mu laku noć. — Poslije toga — nastavljao je vratar — prošetao sam se po kući i provjerio vrata, pa se uputih u svoju vratarnicu da večeram i prolistam večernje novine. Vratarnica o kojoj je vratar govorio bio je malen ograđeni prostor u prizemlju i stanari su bili duţni predavati ključeve. — Oko jedanaest i trideset — pričao je dalje vratar — učinilo mi se da čujem pucanj i nečiji vrisak. Izišao sam iz vratarnice i zastao na hodniku, osluškujući. Buka koju sam začuo natjerala me da se uspnem uza stepenice na kat odakle je dolazila; tamo sam opet zastao i slušao. Kroz prozorčić iznad vrata gospodina Grogana vidio sam svjetlo. Kako je to bilo jedino svjetlo na cijelom katu, prišao sam i pokucao. Nakon kraćeg čekanja vrata su se otvorila i na njima sam vidio mister Grogana. Da sam čovjek slabijih ţivaca zasigurno bih se onesvijestio, tako je izgledao. U ruci je drţao velik noţ, a odijelo mu je bilo krvavo. »Oh, to ste vi. Uđite«, rekao mi je. Ušao sam i zaprepastio se. Kako je tamo izgledalo! Stolice prevrnute na podu, stol isto tako, a svuda okolo razbijene čaše i krhotine boca. Prozor ispod kojeg su vatrogasne stepenice bio je širom otvoren. »Što se dogodilo, gospodine?« upitao sam ga. »Ništa posebno«, odgovorio mi je. »Imao sam posla s provalnikom To je sve. Donesite mi whisky sa sodom.« Tako je rekao, ali drhtao je kao list na vjetru i vidjelo se da je izvan sebe. Mrmljao je još nešto, sam za sebe, tako da nisam uopće razumio o čemu govori. Kad sam se vratio s

whiskyjem on je već očistio onaj noţ od krvi i izgledao je mirniji. Zatekao sam ga kako, nagnut kroz prozor, gleda ljestve koje vode dolje. Onda sam zamijetio da je jedna od slika na zidu probijena tanetom iz pištolja. Znao sam to jer sam u policijskom listu vidio jednom takvu sliku probijenu metkom. Upozorio sam ga da bi mogao imati neugodnosti ako se ostali stanari budu tuţili na buku. On mi je nato dao pedeset funti i rekao neka se ne brinem. To je za stanarinu i ostale troškove, tako je rekao i došao da me moli da pazim na stan dok se ne vrati, jer upravo putuje u inozemstvo. — Vratar se zapuhao od pričanja i zastao da udahne zraka. — I što se onda dogodilo? — upitao je Larry. — Onda je on, gospodine, došao dolje s kovčegom u ruci. Sjeo je u taksi i odvezao se. Nisam ga više vidio. Larry je pretraţio sobu Fleša Freda i uvjerio se da ju je vratar dobro opisao. Nasred stropa visio je luster sa tri ţarulje. Jedna od njih je bila zdrobljena. Inspektor upozori vratara na to. — Čujte, sir — reče na to vratar — ove se ţarulje mogu uključivati različito, samo jedna ili sve tri. Gospodin Grogan je obično palio samo jednu. Larry značajno kimne. — Sasvim mi je jasno što se dogodilo s njom — reče. Mogao je zamisliti scenu koja se odigrala u toj sobi: provalnik je ušao kroz prozor. Kad je Fleš Fred izvukao pištolj i zaprijetio mu, provalnik je krenuo prema njemu uzdignutih ruku, napipao ţarulju i smrskao je svojom ručetinom. Fred mora da je pucao, ali se onaj bacio na njega i hitac je promašio. Kao i svi međunarodni varalice, Fred je bio snalaţljiv i premazan svim mastima. Ukratko, bio je 108 dovoljno bistar i dovoljno lukav da se nikad ne odvaja od svojeg noţa, a imao je i nepovjerenje prema vatrenom oruţju, koje se ovom prilikom pokazalo opravdanim. Tako je on dočekao čelični zagrljaj Slijepog Jakea — jer to je mogao biti samo Slijepi Jake — noţem koji je bio također od čelika, ali uz to i oštar. Nato ga je Slijepi Jake ispustio i pobjegao kroz prozor, putem kojim je i došao. Samo, gdje je sada Fred? U tom je trenutku Larry osjećao nešto poput simpatije prema tom domišljatom lupeţu. Dakle, namjerno ili slučajno, i Fred je upao u događaje koji su protiv njega izazvali Stuartove ubojice. Što znači taj trag? Vodi li ga bliţe rješenju slučaja? Mora naći Fleša Freda, mislio je Larry. I to odmah, jer to moţda znači da se u Fredovim rukama nalazi konačno rješenje zagonetke. Vrativši se kući, Larry je odande telefonirao u Scotland Yard. Kad je čuo da je narednik Harvey javio kako nije uspio ništa doznati, on se, prigušujući razočaranje, okupao i svalio u krevet. Spavao je četiri sata, a onda ga je probudio Sunny kojem je to naloţio prije nego što je legao. Sunny je, s jednakim mirom kao i svakog jutra, drţao u rukama posluţavnik s čajem. — Koliko je sati? — upita Larry trljajući oči. — Devet ujutro, sir — odgovori Sunny. — Poštar je već bio tu. I novine su stigle. — Donesi mi pisma — naloţi Larry ustajući ţustro. Pregledavao ih je dok je pio čaj. Onda naglo odloţi šalicu i zagleda se u omotnicu na kojoj nije bilo ni marke ni poštanskog ţiga.

— Kako je ovo stiglo? — upitao je Sunnyja, koji je upravo ušao u sobu. — Bio je u poštanskom sandučiću — odgovori Sunny. — Mora da ga je netko ubacio. — Oh, ti pametnjakoviću — zareţi Larry. — Jasno da ga je netko ubacio, nije se došetalo samo. — Drago mi je da se slaţete sa mnom, sir — reče na to Sunny kojem ništa nije moglo pomutiti raspoloţenje. Otvorivši omotnicu, inspektor izvadi komadić papira. Bez ikakvih uvodnih uglađenosti, u pismu je pisalo: Bilo bi vam bolje da se pozabavite nekim drugim slučajem, gospodine Holt. Ako ne poslušate ovaj savjet, možete imati velikih neprilika. — Pa, naravno — promrmlja Larry i pozvoni Sunnyju koji je otišao u kuhinju. — Sunny — reče mu kad je došao na vrata — daj mi moj kaput. Trebam neke papire iz unutarnjeg dţepa. Uţurbano je prevrtao po papirima kad mu ih je Sunny donio. Našao je onaj koji mu je dao Fleš Fred; poziv da se zbog svojeg bijega javi rano ujutro u Toddov Dom za slijepe. Usporedivši pismo sa značajnim savjetom koji je primio tog jutra, i taj poziv koji je primio Fleš Fred, Larry gotovo uzvikne. Oba je pisma napisala ista ruka!

19. Ţena koja je podigla osigurninu

— Znajte, gospođice Ward, da se ja više ne snalazim — rekao je Larry ulazeći u svoj ured. Djevojka prekine posao, na trenutak zastane s rukama nad tipkama pisaćeg stroja, a onda se okrene na stolici. — A meni se čini da je slučaj sve jasniji — reče mirno. — Bilo bi mi drago da i ja to mogu reći — progunđa Larry i nastavi: — Moţda bi bilo dobro da još jedanput razmotrim situaciju — reče došetavši se do svoje stolice i nalaktivši se na naslon. — Prvo, imamo bogatog Kanađanina koji je, kako se čini, došao ovamo i zatekao grob svoje ţene i kćeri — nabrajao je savijajući prste. — On je ubijen i to za vrijeme kazališne predstave, ili moţda poslije nje. Predstava je bila u Macready-teatru, a njezin je autor John Dearborn, koji piše najgore komade na svijetu, barem tako kaţu. To ipak nije dovoljno da bismo mogli reći da je on ubojica zato što je takav pisac. Dapače, on je ugledan čovjek, svećenik koji ţivot posvećuje brizi za nesretne slijepce. Dalje, ubijeni je Stuart ostavio oporuku, i to na unutrašnjoj strani svoje košulje. Cijeli njegov imetak trebao bi prema toj oporuci pripasti njegovoj kćeri, za koju još nismo ustanovili da li uopće postoji. Svi dokazi koje smo našli manje su od ništa: papirić ispisan Brailleovim pismom, i dio dugmeta za manšete od crnog emajla s dijamantima, koji smo našli u njegovoj ruci. To je sve što bi nešto značilo. Onaj papirić s Brailleovim pismom ukraden je odavde, iz samog Scotland Yarda. Što se tiče dugmeta, poznato nam je samo to da je na neki način Fred Fleš došao do istog takva para i da ga je odnio u zalagaonicu. Taj par je nekome prilično vaţan, jer je provaljeno u tu istu zalagaonicu. To što su usput nestali i drugi predmeti iz blagajne, čini se da uopće nije bitno; vaţna je dugmad. Zatim — nabrajao je Larry sve mrzovoljnije — znamo da je Slijepi Jake, koji

mora da je pomoćnik osoba koje su sve ovo zamijesile, pokušao najprije oteti vas, a zatim je htio ubiti Fanny Weldon koja je iz Scotland Yarda uzela onaj papir. To sve donekle razumijem, isto kao što mi je donekle jasno zbog čega je trebao Fred Fleš biti uklonjen. Međutim jedno nikako ne mogu shvatiti i to me najviše muči — osmjehnuo se Larry zbunjeno i naglasio: — Zašto su vas htjeli ukloniti? Djevojka odmahne glavom. — I za mene je to zagonetka — rekla je. — Drugo, ili peto, ne znam više — nabrajao je Larry dalje, — jest to da smo saznali kako je Stuart bio osiguran na vrlo visoku svotu kod osiguravajućeg društva Greenwich. Direktor tog društva je dr Judd, koji taj posao nije ni pokušao sakriti. — Jeste li vidjeli doktora Judda? — upita djevojka. — On vam je to potvrdio? — Razgovarao sam s njim telefonski — odgovori Larry. — Vidjet ću ga ovog jutra. Moţda biste htjeli sa mnom najprije tamo, a popodne ćemo u Dom za slijepe. Njeno je lice zasjalo. — Čini se da uţivate u ovoj igri. Je li tako? — osmjehnuo joj se inspektor kad je to vidio. — Ne znam da li je baš igra, ali mogu reći da ţelim sudjelovati u svakom koraku — odgovorila je i dodala: — Samo, jučer sam stekla dojam da vam to nije drago. Larry s nelagodnošću izbjegne njen pogled. — To je bilo samo na trenutak — priznao je — i ţao mi je zbog toga. Osim toga, zar vi morate raditi i u svoje slobodno vrijeme? — To uopće nije vaţno. Vaţno mi je jedino da što prije vidim kako je ubojice Gordona Stuarta dostigla pravda — odgovorila je odlučno. Na to Larry nije imao što reći, pa su krenuli prema uredu doktora Judda. Judd je očekivao inspektora, ali je jedva prikrio iznenađenje kad je ovaj ušao u njegov ured u društvu. — Ovo je dr Judd, a ovo je moja tajnica, gospođica Ward — predstavio ih je Larry jedno drugom. — Ona ima izvrsno pamćenje, a osim toga moţda će trebati zabiljeţiti nešto od našeg razgovora. — Drago mi je — rekao je dr Judd, ali činilo se kao da mu djevojčina prisutnost uopće ne odgovara. Barem je Larry bio uvjeren kako se na Juddovu licu očituje izvjesna nelagodnost. — Drago mi je da ste došli — obratio se Judd inspektoru. — Ionako sam htio što prije porazgovarati s vama o mom čovjeku kojeg ste ovdje zatekli prošli put. Bojim se da ste stekli sasvim krivi dojam, što vam, s obzirom na ono što ste vidjeli ne mogu ni zamjeriti. Jeste li ga poslije vidjeli? — Odonda ga nisam niti vidio niti sam išta čuo o njemu — lagao je Larry, pa se Diana morala svojski truditi da le pokaţe svoje iznenađenje. — Dobro, onda — reče dr Judd pripaljujući novu cigaretu. — O tome, uostalom, moţemo govoriti i kojom drugom prilikom. Neće vam smetati što pušim, miss Ward? — obratio se djevojci koja na to odmahne glavom, a on nastavi: — Znate, ja sam vam strastveni pušač. Pušim gotovo stotinu cigareta na dan, i to već dvadeset i pet godina, i time utjerujem u laţ sva zastrašivanja o njihovu lošem utjecaju na zdravlje kojima nam prijete strastveni protivnici pušenja!

Te je riječi dr Judd popratio tako ljubaznim osmijehom da je Diana zatekla samu sebe kako mu uzvraća osmijehom. Udahnuvši dim sa zadovoljstvom, dr Judd posegne u ladicu svog stola i izvuče odatle fascikl za spise. — Ovdje su police osiguranja — reče otvarajući fascikl. — Kao što ćete i sami vidjeti, sve se treba isplatiti jednoj osobi čije mi je ime naknadno saopćeno. Tek onog dana kad je Stuart umro, dobio sam njegov nalog da se osiguranje sa svih polica koje je sklopio za slučaj svoje smrti treba isplatiti upravo toj osobi. Ta je osoba i zahtijevala isplatu na temelju prijepisa izvatka iz knjige umrlih. Mrtvozornik je ustanovio utapanje. — Taj prijepis moţe dobiti svatko, za samo pet šilinga — reče Larry, što Judd potvrdi glavom. — To nije bitno — dometne on mirno. — Za nas je to dovoljno da osobi na čije su ime ispostavljene police isplatimo osigurninu. Nema zakonskog razloga da odbijemo to potraţivanje. Zato smo novac isplatili. — Kako ste isplatili? Čekom ili gotovinom? — Prema ţelji dotične gospođe, isplatili smo čekom na donosioca. — Gospođe? — uskliknuše Larry i Diana u isto vrijeme. Diana je ostala otvorenih usta od iznenađenja. Dr Judd se s osmijehom zagleda u nju i kimne. — Mogu vam reći da ne bih imao ništa protiv takve tajnice koja se toliko uţivljava u posao — nasmijao se. — No, recite, tko je bila ta gospođa? — nestrpljivo upita Larry. Doktor izvadi iz fascikla dva dokumenta i pruţi jedan od njih inspektoru. — Ovo je priznanica — reče. — Kao što vidite, potvrda glasi na stotinu tisuća funti. Larry se zagleda u priznanicu. Pročitao je potpis još jedanput ne vjerujući svojim očima. Pisalo je: Clarissa Stuart!

20. Dianina nesvjestica

I dalje ne vjerujući svojim očima, Larry je htio potvrdu pruţiti Diani, ali ona ju je već pročitala preko njegova ramena. — Clarissa Stuart? — ponovio je polako naglas. — Poznajete li vi tu gospođu? — Nisam je nikad prije vidio, niti čuo za nju — odgovori ţivahno doktor. — Ali ona je imala sve dokumente potrebne da podigne osigurninu. — Kako izgleda? — upitao je Larry nakon kratke šutnje. Pripalivši novu cigaretu na opušku stare, dr Judd odbaci opušak i tek tada odgovori. — Mlada, privlačna, izvanredno elegantno odjevena — rekao je kratko. — Je li izgledala potištena zbog svega? — Uopće nije — odgovorio je doktor. — Dapače, činilo mi se da je vrlo dobro raspoloţena. Diana i Larry se zagledaše jedno u drugo s istim čuđenjem u očima. — Da li je ostavila adresu? — upitao je Larry, opet se okrenuvši doktoru koji ih je promatrao. — Ne, to nije ni bilo potrebno — odgovori ovaj. — Kao što sam vam rekao, traţila je ček na donosioca. Onda se predomislila i rekla da joj to ne odgovara, pa sam poslao svog sluţbenika u banku. On je unovčio ček i donio novac koji sam onda dao njoj.

— Dakle, ipak je bila gotovina — zaključi Larry. — Da, na kraju je ipak dobila gotovinu — potvrdi Judd. — Nikad je prije niste vidjeli? — inzistirao je Larry. Dr Judd zaniječe glavom. — Što se mene tiče, to uopće nije vaţno — reče. — Nisam imao nikakva razloga da posumnjam u njezine riječi da je kći Gordona Stuarta. Kad su izišli na ulicu, Larry i Diana su šutke hodali jedno uz drugo. — To je nevjerojatno! — promrmljao je Larry napokon, a onda se obratio vozaču taksija koji ih je čekao: — Vozite u Nottingham Place broj 304. — Kamo idemo? — iznenadila se djevojka. — U pansion u kojem je Stuart stanovao — odgovori Larry. — Tamo sam narednika Harveya ostavio da istraţi što se moţe saznati. On je sposoban čovjek, ali moţda je nešto propustio. Čini mi se da je Stuart morao imati nekog posjetioca posljednjeg dana, ako je tek tada saznao da ima još jednu kći. Kako bi inače to saznao kad on sam nije išao nikamo osim na groblje? — Mislite da ga je kći posjetila? — upita brzo Diana. — Ta tajanstvena Clarissa, mislim. — Moguće je — odgovori Larry — ali to tek treba da saznamo. Kuća pred koju su stigli bila je velika i lijepa i djelovala je ugodno; bio je to upravo onakav pansion kakav su voljeli imućni Amerikanci. Larry i Diana su pričekali nekoliko minuta u ugodnom i prostranom predvorju. Onda im priđe niska postarija ţena sijede kose. — Vi ste gospođa Portland, zar ne? — upita Larry. — Zovem se Holt. Ja sam iz Scotland Yarda. Nezadovoljstvo se očitovalo na licu vlasnice pansiona. — Oh, boţe! — rekla je, vidljivo uznemirena njegovim riječima. — Nadala sam se da neću više imati posla s policijom. Ovo će moju kuću dovesti na loš glas i ja ću opet imati neugodnosti. Jadni se gospodin ubio, zar ne? Zašto je to učinio, nemam pojma — odmahivala je glavom. — A nikad ga nisam vidjela tako dobro raspoloţenog kao onu večer kad je išao u kazalište. Inače je uvijek bio nekako utučen, tako da mi ga je gotovo bilo ţao gledati... — Te je večeri bio raspoloţen? — prekine je Larry brzo.;— Neobično raspoloţen? Ona kimne. — Je li tog poslijepodneva primio nekoga u posjetu? — Nije, gospodine — odgovori vlasnica, na što se Larryjevo lice opusti od razočarenja. — Nikada nije primio nikoga. To sam već rekla detektivu kojeg ste vjerojatno vi poslali. Tog je poslijepodneva izišao i vratio se nešto ranije nego obično, tako da je u sobi zatekao čistačicu. Znate, nisam ga još očekivala, inače bi njegova soba bila već pospremljena kao što je uvijek bila prije nego što bi se vratio. Baš sam tada slučajno prolazila hodnikom i čula kako s nekim razgovara. I to je bilo neobično. Tog je dana sve bilo drugačije nego ... — Tko je bio taj »netko« s kim je razgovarao? — prekine je Larry. Vlasnica pansiona odmahne rukom. — Samo spremačica koju ponekad uzmem da pomogne čistačici kad ima mnogo posla — odgovori ona. — Koliko je dugo ta ţena bila u njegovoj sobi? — upita Larry.

— Gotovo cio sat — glasio je neočekivan odgovor. — Jedan sat? — ponovi Larry. — Što je on imao razgovarati sa spremačicom cijeli sat? O čemu su pričali? Ona odmahne glavom. — Nemam pojma. Kaţem vam da je tog dana sve bilo neuobičajeno. Čak je i ta spremačica otišla a da joj nisam platila. Mora da je izišla odmah nakon što je napustila sobu mistera Stuarta. Nisam je nikad više vidjela. — Jeste li to rekli naredniku Harvevu? — upita Larry. — Nisam, zar je to vaţno? — iznenadi se ţena. — Nisam mislila da ga zanima taj mali kućni incident. Pitao me je da li je mister Stuart primio kakva posjetioca i ja sam mu odgovorila da nije, kao što je i bilo. — Kako se zove ta ţena? — Ne znam točno — odgovori vlasnica pansiona. — Zvali smo je Emma. Još me nešto čudi u vezi s njom. Ostavila je ovdje svoj vjenčani prsten. Kao i obično, skinula ga ie prije nego što je počela s čišćenjem i dala mi da, ga pričuvam. To je pomalo neobičan prsten za takvu ţenu, pola od platine, a pola od zlata i mora da je velika dragocjenost /a nju ... Oh! — uzviknula je vlasnica odjednom. — Pridr-ţite mladu damu! Larry se brzo okrene i u posljednji trenutak prihvati Dianu, koja je bez svijesti klizila na pod.

21. Čovjek koji je oglušio

Paţljivo je odnio Dianu do divana koji se nalazio u prostoriji i poloţio je na njega. Gotovo istog trenutka ona otvori oči. — Baš sam glupača — reče ona i pokuša se dignuti, ali je Larry pritiskom na rame prisili da opet legne. — Morate još malo leţati. Što vam je bilo? — Mislim da je to zbog zraka. Ovdje je malo zagušljivo — objasni djevojka. Prostorija je uistinu bila zagušljiva. Još kad su ušli unutra Larry je zamijetio kako je toplo. Vlasnica priđe prozoru gunđajući: — Uvijek govorim posluzi da ovu prostoriju prozrače, inače je teţak zrak, ali me nikad ne slušaju — govorila je. — Toplo je kao u peći. Jako mi je ţao. Larry je, iako mu to nije bilo prvi put da vidi neku ţenu kako se onesvješćuje, bio vrlo zabrinut. Diana mu se pokušala osmjehnuti. — Ne sjećam se da mi se ikada dogodila takva glupost — rekla je i odlučno sjela. — Najbolje bi bilo da idete kući — tvrdio je Larry jednako zabrinuto promatrajući njeno bljedilo. Šalica čaja koju je vlasnica pansiona ubrzo donijela vratila je nešto boje u Dianine obraze. — Neću kući — rekla je ţivahno. — Idem s vama u Toddov dom. Obećali ste mi. Čim iziđem na svjeţ zrak, bit će mi dobro, to je samo prolazna slabost. Ako baš hoćete, mogli bismo svratiti u Regents park, koji je tu u blizini i vidjet ćete kako će mi od tog zraka i svjeţine drveća biti bolje. Larry je morao priznati da je u pravu; kad su prošetali parkom, Diana je izgledala sasvim svjeţe i zdravo.

— No tko je od nas dvoje taj koji se premalo odmara? — zadirkivao ju je Larry. — Iako ste neumorni, morate priznati da sve ovo prelazi vaše snage, kolegice. Ona odmahne glavom. — Ozbiljno ću se naljutiti ako to nastavite tvrditi. To je bilo samo zbog zraka. I ne morate se bojati da ću vam se opet onesvijestiti na rukama — rekla je odlučno, a onda dodala: — Osim toga, čak i kad bi postojala i najmanja mogućnost da se to opet dogodi, zar nije bolje da ste u blizini nego da budem sama u svojoj sobi? — Ima nečeg u tome što kaţete — morao je priznati Larry. — Ali svejedno nisam siguran da je posjet Toddovu domu najbolji način da provedete popodne. Tamo nema baš ničeg ugodnog. — To me ne zabrinjava — brzo je rekla. — Molim vas idemo tamo. Kad vas molim! Pobijeđen, Larry je uhvati za ruku i reče prigušenim glasom: — Moţete ići kamo god hoćete, Diana, kad vam je tako stalo do toga. Tek kad su krenuli dalje, Larry se sjetio da je u brizi zbog Dianine nesvjestice sasvim zaboravio da od vlasnice pansiona zatraţi da vidi prsten o kojem je govorila. Bilo je još mnogo toga što je htio pitati, ali ga je djevojčin pad u nesvijest prekinuo. Kad su otišli na ručak u restauraciju na Piccadillyju, Larry je odande telefonirao naredniku Harveyu i rekao mu neka opet uznemiri gospođu Portland i njen pansion ne bi li što doznao o spremačici Emmi koju je spomenula. Nakon ručka su krenuli u Scotland Yard gdje ih je Harvey već čekao. — Doznao sam nešto o toj Emmi — rekao je narednik čim su ušli u sobu 47. Prema ozbiljnom tonu njegova glasa Larry je odmah shvatio da je bio u pravu kad je povezao tu ţenu sa smrću Gordona Stuarta. — Ţivi, odnosno ţivjela je u Camden-Townu — nastavi Harvey. — Kod jednog vojnog penzionera i njegove ţene. — No, jeste li je vidjeli? — Nisam, sir. Nije više tamo — odgovori Harvey. — Nije dolazila kući još od onog dana kad je Stuart ubijen. Larry namršti lice u grimasu. — Ovo je pravi trag i tu se krije pravo objašnjenje Stuartove smrti, čini mi se — reče. — Ta spremačica Emma bi nam štošta mogla reći. Je li uzela i svoje stvari? — Nije — odgovorio je Harvey. — U tome i jest stvar. Nije im ništa rekla da namjerava otići i nije uzela ništa od svojih stvari, osim onog što je imala na sebi. — Napišite njen opis — reče na to Larry — i dajte ga svim policijskim stanicama. Ima li kakvih novosti o Slijedom Jakeu? — Nema, sir. — Ni o Fredu? — Ne, sir — ponovi narednik. — Iako smo već dovoljno zaposlili gradsku policiju i opteretili jadne pajkane — nasmije se Larry — moram zahtijevati da traţe još jednu osobu. Radi se o Clarissi Stuart. Zapišite: mlada, privlačna i dobro odjevena, moţda se nalazi u nekom boljem hotelu. Pretraţite sva mjesta gdje bi se mogla nalaziti takva ţena i izvijestite me što prije o rezultatu. Harvey sluţbenim pozdravom podiţe ruku do šešira i iziđe. Larry se odšeta do svog stola. Stajao je tamo zagledan u stol i zamišljen.

— Ne znam što će mi uopće stol u uredu — rekao je. — Ionako nikad ne sjedim za njim. Spustivši se na svoju stolicu, on se nalakti i pogleda u djevojku. — Dakle, miss Ward — reče — moţemo još jednu zagonetku pribrojiti ostalima. Emma je iščezla jednako iznenadno kao što je iščezao Stuart, pa zatim Fleš Fred. Mora da je čovjek koji je uzrokovao njen nestanak isti onaj koji je nedavno htio Fanny Weldon lišiti ţivota. — Slijepi Jake? — upita djevojka. — Upravo on — potvrdi inspektor. — Uţasan čovjek. Ne mogu pomisliti na njega a da se sav ne najeţim. — Kakvo neobično priznanje za jednog hrabrog detektiva — pecne ga djevojka. — Pogotovu ako se pomisli da je i on ljudsko biće. — Uz to još i ranjeno ljudsko biće — osmjehne se Larry — jer ne sumnjam u sposobnosti Freda Fleša da barata noţem. Sjećam se kad sam ga zbog te sposobnosti koju je pokazao u sukobu sa svojim suparnikom Lerouxom, proganjao mjesecima. — Mislite li da su ga sad ulovili? — zabrinula se djevojka. Zanijekao je odmahnuvši glavom. — Ne, prije bih rekao da se Fred negdje pritajio. Pobjegao je upravo zato da ga ne bismo uhvatili. — Znači da ste sigurni kako on nije njihov čovjek? — Fred? — nasmije se inspektor. — Ne, Fred sigurno nije ničiji čovjek. On je vuk samotnjak, ili bolje rečeno lisac samotnjak i nikada nije u čoporu. On ne bira način da sebi omogući lagodan ţivot, ali se vrlo ponosi time što ne pripada nikakvoj bandi. Zato ga i nije lako uhvatiti. On je u Londonu — promrmlja Larry i doda nešto glasnije: — Imam osjećaj da ćemo ga uskoro vidjeti. Nije ni pretpostavljao kako će se brzo obistiniti njegove riječi. Sljedećeg je sata Larry radio unesavši se sasvim u svoje papire kao da je zaboravio na Dianinu prisutnost. Nije se osvrtao na upitne poglede koje mu je dobacivala, poglede koji su ga trebali podsjetiti kako je obećao da će posjetiti Toddov dom. Ispisivao je stranicu za stranicom, kao što je činio uvijek kad bi imao vremena. Pišući o slučaju kojim se bavio kao da piše priču, postalo bi mu mnogo toga jasnije. Barem je prije bilo tako. Ovaj put nije došao ni do kakvih novih zaključaka. Zato nezadovoljno odloţi olovku i spremi papir u ladicu. Ustao je i prišao prozoru. Stajao je tako zagledan u vidik koji se pruţao ispod njega: na obalu Temze i građevine koje su se gubile u plavoj izmaglici, na ozelenjelo drveće i brze autobuse, kao i na uţurbane pješake. Osjećao je pulsiranje velikoga grada i, kao uvijek, bio je zatečen mišlju na sve tajne koje taj grad krije. Kad se okrenuo i susreo Dianin upitan pogled, Larry se počeše, nimalo romantično, po nosu. — Ako još uvijek ţelite u taj dom, ja sam tu — reče joj. — Sad je po mojem mišljenju već vrijeme da krenemo. Sluţbeni automobil ih je dovezao do ugla Lissom-Grovea odakle su pješice otišli prema domu, praćeni dvojicom detektiva u civilu koji su ih tamo pričekali. Tako su domu prišli s druge strane. — Kakva je to kuća? — upitao je Larry pokazujući na mračnu građevinu zastrtih prozora koja se nalazila s te strane doma.

— Tu je nekada bila praonica — odgovori jedan od detektiva. — Iza nje je dvorište i nekakvo dugačko skladište. — Praonica? — ponovi djevojka zamišljeno. — Sjećate li se da su kola neke praonice bila pred mojom kućom one noći kad su me pokušali oteti? — Prokletstvo! — uzvikne Larry. — Upravo tako! — Ali to ne mogu biti kola ove praonice, gospođice — napomene detektiv. — Ova ne radi već godinu dana. Nakon što je bankrotirala, netko ju je otkupio, ali čini mi se da nije više otpočela s radom. — Ova vrata kraj kuće vode ravno u dvorište, pretpostavljam? — upitno će Larry nato. — Da, inspektore. Samo, nikad nisam vidio da odavde izlaze neka kola, pa mislim da u dvorištu i nema nikakvih kola — reče detektiv koji je dobro poznavao to područje, i onda dometne: — Premda kraj tih silnih vozila koja danas prolaze našim ulicama, čovjek nikada ne moţe biti siguran. Larry se uspne uz onih nekoliko stepenica koje su vodile do vrata doma i zazvoni. Otvorio je isti onaj čovječuljak. — Četvorica! — uzviknuo je. — I to sve stranci! Što ţelite? — Htio bih govoriti s misterom Dearbornom — na to će Larry. — Oh da, vi ste bili ovdje ono jutro. U šest ujutro, ako se ne varam — reče otprve čovječuljak i odbrza mračnim hodnikom. — Dođite ovamo! — viknuo je nekome. — Četvorica su, gospodine! Svećenik John Dearborn se odmah pojavi u hodniku i pođe im u susret. — Gospodin Holt? Čini mi se da sam prepoznao vaš glas — reče i pozove ih u svoju kancelariju. Mali magnetofon se okretao, a na stolu je leţala hrpa stranica ispisanih pisaćim strojem. Dearborn isključi magnetofon i prijeđe rukom preko ispisanih stranica, a onda stane kraj svog stola. — Imam jednog čovjeka koji mi dolazi navečer i čita mi ono što je pretipkao — reče kao da je pogodio Larryjeve misli i upita: — Što vas večeras dovodi ovamo? Jeste ti našli onog Slijepog Jakea? — Susreo sam ga, ali ga nisam našao. Prije bi se reklo da je on našao mene — otpovrne Larry mrzovoljno. — Htio bih još jednom razgledati ovu kuću. Sa mnom je i jedna dama. — Ma nemojte! Drago mi je — reče svećenik Dearborn uz lagani naklon. Djevojka, koja se nalazila blizu njega, nato mu automatski pruţi ruku i svećenik je srdačno prihvati. — Radujem se da vam mogu pokazati kuću. Čini se da je još netko s vama? — upitao je. Larry ga upozna s dvojicom detektiva. Krenuli su zajedno uz stepenice. — Mogli bismo ovaj put početi odozgo, pa se spuštati — rekao je svećenik hodajući ţustro pred njima. — Naš prijatelj Lew još je u svojoj sobici. — Zar se ne bojite što ovdje drţite čovjeka koji nije sasvim pri sebi ? — Vrlo se slab — odgovori Dearborn — pa nemam srca da ga otpremim u ludnicu. Iako sam svjestan da ću to prije ili poslije morati učiniti. Kad su stigli na gornji kat, Larry poluglasno upita Dianu: — Ţelite li vidjeti toga starog jadnika? Nije baš sasvim ... — ušutio je ne dovršivši rečenicu.

— Da, hoću da ga vidim — odlučno će djevojka. — Zar ste zaboravili da sam bila njegovateljica slijepih? Svašta sam vidjela. Dearborn ih uvede u malu prostoriju. Bez sunčeva svjetla, sada je bila osvijetljena samo svjetlom što je dopi-ralo sa stubišta. Larry se dosjeti da slijepima ne treba svjetlo. Starac je leţao mirno na leđima, sklopljenih ruku. Ništa nije brbljao i bio je začudo mnogo mirniji nego kad ga je Larry posljednji put vidio. — Kako ste danas? — upita ga Larry. Čovjek nije odgovorio. Djevojka mu priđe i poloţi mu ruku na rame. — Osjećate li se bolje? — upitala ga je. — Tko je to? Jesi li ti, Jim? — pitao je stari. — Donio si mi večeru? — Je li vam bolje? — ponovi Diana pitanje. — Donesi mi i čaj, hoćeš li? — reče na to Lew i opet e ispruţi u krevetu sklopljenih ruku, vrativši se u stanje »tupljenosti u kojem su ga zatekli. Djevojka se nagnula nada nj paţljivo ga gledajući. Nato je starac, kao da je osjetio njenu blizinu, ispruţio ruku i dodirnuo joj lice. — Je li to ţena? — upitao je. Dearborn se ugura između njih i uhvati starčevu ruku među svoje. — Danas ti je bolje, zar ne, Lew? — reče svećenik, a stari zatrepta slijepim očima. — Dobro sam, sir — potvrdi. — Osjećam se izvrsno, hvala. Diana je izišla iz sobice s takvim izrazom u očima da se Larry zabrinuo. — Što je bilo? — pitao je tiho. — Taj je čovjek mrtav — odgovorila je. — Mrtav? — ponovi on zaprepašteno. — Kako mrtav, kad je ţiv? Djevojka zaniječe glavom. — Diana, ja vas ne razumijem — nato će Larry. Na trenutak se zabrinuo da su njene nerazumljive riječi u vezi s nesvjesticom i da ona ne zna što govori. — Mrtav! — opet će ona a nešto ga je u njenom glasu natjeralo da zadršće. — Isto je tako mrtav kao da leţi hladan i ukočen u tom krevetu. Oh, to je okrutno, kako okrutno! Larry se osvrne. John Dearborn i detektivi još su bili u sobici slijepog starca. — Što hoćete reći, Diana? — upitao je. — Zar niste vidjeli? Ja sam to odmah zapazila jer sam već jednom prije vidjela tako nešto — objašnjavala je glasom koji je podrhtavao. — Oko njegovih ušiju vide se crni tragovi, ja sam ih zamijetila. To su tragovi baruta. Taj je čovjek oglušen. — Oglušen? — uzvikne Larry ne shvaćajući još značenje toga. — Rekli ste mi da je taj čovjek nešto pričao kad ste bili tu posljednji put — nastavila je djevojka tiho i brzo. — Sad sam shvatila što mu se dogodilo. Ispalili su hitac iz pištolja tik uz njegove uši i tako ga ubili. — Još ne razumijem. — Moţete li zamisliti — naglašavala je svaku riječ — što znači kad je netko i gluh i slijep? — Boţe moj! — zastenje Larry, tek sada shvativši strahotu o kojoj mu djevojka govori. — Eto, to se dogodilo s čovjekom kojeg zovu Lew. Netko kome je ipak bilo stalo da ostane ţiv sasvim ga je onemogućio da svjedoči protiv njega. — Zar mislite ... — počeo je Larry. — Da — prekine ga djevojka. — Mislim da je stari Lew onaj čovjek koji je u Stuartov dţep stavio poruku ispisanu Brailleovim pismom.

22. Nestanak Diane Ward

Odakle joj ti zaključci? Radi li se samo o logičnom razmišljanju? Ili o njenom znanju? Ta su pitanja prolijetala Larryjevom glavom, ali prije nego što joj je mogao postaviti i jedno od njih, iz sobice je izišao John Dearborn i svi su se uputili niz stepenice. Kat niţe, svećenik otvori vrata spavaonice koju je Larry već vidio. Spavaonica se sastojala od tri prostorije koje su se nizale jedna do druge. Larry je naredio detektivima da ostanu vani; jedan se uputio u prizemlje i stao kod izlaznih vrata, a drugi je ostao na stepenicama koje su vodile na kat. — Ima li svjetla? — upitao je Dearborn kad su ušli u prvu spavaonicu. — Sasvim dovoljno — odgovori Larry. — Rečeno mi je da je odavde vrlo lijep pogled — prišao je Dearborn prozoru s kojeg se vidjelo samo prljavo i napušteno dvorište i nekoliko otrcanih krovova. Larry nije ništa rekao. Moţda je netko u dobroj namjeri htio da tom neistinom razveseli svećenika i Larry ga nije htio razočarati. — Prozor je zatvoren, zar ne? — upita opet svećenik. — Hoćete li ga, molim vas, otvoriti? Larry je jedva, uz zaglušnu škripu otvorio stari prozor. Struja svjeţeg zraka nagrne u sobu. — Hvala vam — na to će Dearborn i započne: — A da li bi moţda vaša mlada pratilja htjela pogledati... Larry se okrene i iznenađeno osvrne po sobi. Djevojke nije bilo. On brzo priđe vratima prostorije i upita detektiva koji je stajao kod stepenica: — Zar je miss Ward otišla? — Ne, nije ni izlazila iz sobe, sir — odgovori ovaj iznenađeno. — Pa ušla je u sobu zajedno s vama. Larry je zurio u njega. — Nije izišla? — ponovi zaprepašteno. — Sigurni ste? — Potpuno, sir! On dovikne drugom detektivu koji je stajao u prizemlju: — Jesi li vidio miss Ward? Je li izišla iz kuće? — Nisam — odgovori ovaj. — Kroz ova vrata sigurno nije izišla. Cijelo vrijeme sam tu i nisam skinuo pogled s njih. Larry se vratio u spavaonicu. Razgledao je i druge prostorije, ali sve su bile prazne. U spavaonici nije bilo ničeg osim ţeljeznih kreveta i jednog ormara na zidu nasuprot kamina. Osjećao je sve jaču uznemirenost i srce mu je tuklo od straha kakav nije nikad osjetio za samog sebe. Otvorio je ormar. U njemu nije bilo ničeg osim prljavog rublja. Jednim pokretom ruke izbacio je to iz ormara i pokucao po straţnjoj stijenci. Bila je čvrsta i nepokretna. — Jeste li našli mladu damu? — upitao je Dearborn. — Ne, nisam — otpovrne brzo Larry. — Ima li osim ovih vrata još neki izlaz iz spavaonice? Upravitelj Dearborn zaniječe glavom.

— Nema — odgovorio je začuđeno. — Zašto pitate? Oh, zasigurno mislite na neki izlaz u slučaju poţara. Namjeravamo to srediti i napraviti neki izlaz, ali. . . Larry ga više nije slušao. Bio je blijed i drhtao je od uzbuđenja i straha za djevojku. Pozvao je detektiva i naredio mu: — Nećete izlaziti iz ove prostorije sve dok ne dobijete smjenu. A vi — rekao je drugom detektivu — odmah telefonirajte Scotland Yardu u moje ime i recite neka pošalju dvadesetak ljudi. Osim toga, pozovite straţara koji se nalazi na uglu Lissom-Grovea. Neka stane pred ulazna vrata. — Što se dogodilo? — pitao je u čudu svećenik Dearborn i dodao nesretno: — Ovakvi trenuci kad ne mogu biti od pomoći tjeraju me da zaţalim zbog svojeg nedostatka. — Moţda bi bilo najbolje da odete u svoju radnu sobu — reče mu Larry ljubazno. — Bojim se da ni moje zdrave oči nisu spriječile zločin koji se ovdje dogodio — dometnuo je ogorčeno. Kako se to moglo dogoditi? Nije ništa čuo. Mislio je da se Diana nalazi iza njega, bio je uvjeren u to. Znao je da je u sobu ušla, jer je zastao da je prvu propusti kroz vrata, toga se sasvim jasno sjećao. Sjećao se i toga da je krenula ulijevo i gledala tu stranu sobe kad je on pošao prema prozoru. Onda je otvarao prozor. Tako je, mora da je tada nestala! Prisjećao se kakvu je buku izazvao taj prozor dok ga je otvarao, tako da je to moglo zaglušiti svaki drugi šum. Samo, to je trajalo prekratko da bi itko za to vrijeme mogao nešto učiniti, a osim toga detektiv tvrdi da ona nije išla iz sobe. Zaokupljen takvim mislima, Larry je pretraţio svaki kut u potrazi za nekim tajnim vratima. Kuckao je po zidovima, podizao prekrivače, ali sve uzalud. Diana Ward kao da je u zemlju propala, kao da se pretvorila u zrnce prašine koje je izletjelo kroz prozor.

23. Praonica

Larry je uţurbanim korakom kruţio po spavaonici, sav izvan sebe od brige i prestrašen kao nikada prije. Uzalud je pretraţio cijelu kuću, od podruma do krova, zavirujući u sve kutove i zakutke. Ni potragom ni ispitivanjem svih stanovnika doma ništa nije postigao. Baš ništa! Nije prošlo ni pola sata a dom su preplavili policajci koje je pozvao. Larry je naredio da cijeli kordon opkoli dom. Jedan ga je detektiv zamijenio na straţi u spavaonici i Larry se izgubljen i zbunjen uputi dolje ne znajući što da počne sa sobom. — Postoji li neka veza između ove i susjedne kuće? — upitao je upravnika. — Ne, ne postoji nikakva veza — ne oklijevajući odgovori Dearborn. — Čak sam prije nekoliko godina zahtijevao da se pojača i izolira zid između naše i susjedne kuće, jer i e buka koja je dopirala iz praonice smetala mojim pitom-cima. Tadašnji vlasnik praonice dao je izgraditi novi zid. Međutim, koliko znam, praonica više ne radi, jer je pala pod stečaj a otkupila ju je neka trgovina koja je namjerava iskoristiti za skladište. — Ona mala zgrada na kraju dvorišta također pripada praonici? — upita Larry. — Tako je — odgovori upravnik. Larry je izišao iz zgrade doma i u pratnji jednog narednika iz Scotland Yarda otišao do vrata koja su vodila u praonicu.

— Mogu vam reći, sir — rekao je ovaj kad je ispitao vrata, — da sam siguran da kroz njih nije nitko prošao već odavno. — Kroz rešetke koje su zatvarale ulaz u malo predvorje provirili su unutra. Prozori su bili prljavi i u prostoriji nije bilo nikakva namještaja. Larry je sve više osjećao kako ga obuzima strepnja. Što ako ju je zauvijek izgubio? Izgubio Dianu! Tek je sada postao svjestan što mu ona znači. Drugovao je s njom kratko vrijeme, ali ništa što je prije doţivio, nikakvo prijateljstvo ni profesionalni uspjeli nisu mu u usporedbi s njom ništa značili. Budućnost mu se odjednom činila praznom i besmislenom. Dao bi sve samo da moţe još jednom osjetiti njenu ruku u svojoj ili čuti njezin glas. A ona je sada moţda u rukama Slijepog Jakea! Bila je to pomisao od koje je gubio razum. Trgnuo se i napeo sve svoje snage da dođe k sebi. Ne smije misliti na to ako ţeli da bude sposoban da i dalje traţi djevojku. Opsjednut mišlju o njenoj sudbini, nije ni na tren povezao njen nestanak sa slučajem Stuart. Sve svoje snage i sposobnosti usmjerio je samo na to da što prije pronađe osobu koja mu je tako mnogo značila. Preskočio je drvenu ogradu dvorišta praonice i stane ga pretraţivati. Tu je napokon otkrio prvi trag koji je mogao nešto značiti. U mekanoj su zemlji bili utisnuti tragovi kotača jednog ili više vozila. Idući za tragom, došao je do velikih crnih vrata na dnu dvorišta koja mora da su zatvarala nešto poput garaţe. Narednik Harvey, koji ga je šutke slijedio, izvadi otpirač od kojeg se nikad nije odvajao. U drugom pokušaju uspio je otvoriti vrata. Šarke na vratima nisu uopće zaškripale kao što je očekivao. Oba krila su se otvorila lako i nečujno. — Mora da su nedavno podmazana i često otvarana — zaključi Larry. U garaţi su bila dva automobila: velika luksuzna limuzina i mali kamionet. Larry uđe u garaţu i razgleda vozila pri slabom svjetlu dana koji je bio na izmaku. — Pogledajte! — uzvikne pokazujući na bočnu stranicu kamioneta. Kamionet mora da je bio nedavno nanovo obojen, ali paţljivim promatranjem mogla su se ispod tankog sloja nove boje nazreti nezgrapna slova. Pisalo je: »Praonica«. — Ona je vidjela takav kamionet one noći kad su je pokušali oteti pred njezinom kućom — reče Larry uzbuđeno. — Ona bi mogla prepoznati ta kola kad bi... — zašutio je naglo, osjetivši kako ga riječi guše. Kad bi ih vidjela, kad bi ikada više išta vidjela! Limuzina je bila blistava i dobro odrţavana. Larry zapiše brojeve obaju vozila razmišljajući o tome da moţda oba pripadaju novim vlasnicima praonice i da nisu upotrebljavana ni za što nezakonito. Isto tako moţe biti da je podudarnost između kamioneta i onih kola koja su bila pred Dianinom kućom sasvim slučajna. Zatvorio je vrata i Harvey ih zaključa otpiračem. — Javite ove brojeve u Yard — reče mu Larry — i zatraţite da hitno identificiraju vlasnika. Harvey je otišao i Larry je ostao sam u pustom dvorištu. Opet je razgledao tragove. Mora da su nastali ujutro jer je te noći padala kiša, pa su se na omekšalom tlu mogli sasvim jasno vidjeti. Onda je pošao uza zid praonice, oniţe zgrade od crvene opeke s prozorima od mutnog stakla. Kad je došao do straţnjih vrata do kojih je vodilo nekoliko stepenica, zastao je naglo. Ugledao je otisak nečije blatne cipele na stubištu i brzo se sagnuo da ga bolje osmotri.

Larry se i inače kretao gipko i brzo, a u stanju u kojem je sad bio njegovi su pokreti bili još hitriji i za nekog tko bi ga promatrao prilično neočekivani. Tako je i sad brzina kojom se sagnuo da osmotri trag na stubištu bila munjevita. Plok! Zvuk koji je u istom trenu čuo bio je poput zvuka kad izlijeće čep iz boce šampanjca, samo nešto oštriji. Iznad njegove glave, na vratima praonice odjednom se pojavila rupa, a komadić drveta mu padne za vrat. Larry naglo odskoči. Vrata su očito probijena metkom iz pištolja. Da se nije sagnuo baš u pravom trenutku, Sunny bi morao otkazati jutarnje novine! Ta mu je misao prva proletjela glavom. Brzo se okrenuo oko sebe. Zvuk mu je bio poznat i sad je već bio siguran da je na njega pucao netko iz pištolja s Maxim-prigušivačem. Čuo je on taj zvuk već mnogo puta prije. Oštrim je očima sada osmotrio sve prozore Toddova doma koji se nalazio iza njega, ali ništa nije zapazio. Dok e tako tragao za nekim znakom koji bi mu potvrdio da je upravo iz doma pucano u njega, opazio je da prozor spavaonice iz koje je iščezla Diana također gleda na ovo dvorite. Iako uvjeren da se ne treba bojati novog pucnja, polako je izišao iz dvorišta. Cijelo vrijeme nije skidao pogled sa orozora doma, spreman da se na najmanji znak opasnosti baci na zemlju. Kad je došao do vrata dvorišta, Harvey, koji se u međuvremenu vratio i potrudio oko njih svojim otpiračem, otvori ih. Zamišljen i namršten, Larry iziđe na ulicu. Onda je ubrzao korak i ušao u dom u kojeg su u sve većem broju pristizali pitomci na noćni počinak. Dolazili su po jedan ili dvojica, kuckajući svojim štapovima, a na ulazu ih je legitimirao policajac. — Sve su to pošteni građani? — upita ga Larry. — Je li netko od njih zapisan u kartoteci? — Nijedan, sir — odgovori policajac koji je bio iz toga kraja. — Svi imaju uredne dokumente i do sada nismo s njima imali problema. Popevši se do spavaonice da sa njenih prozora pogleda putanju kojom je ispaljen metak, Larry je zatekao zatvorena vrata. Pokušao ih je otvoriti, ali, na svoje iznenađenje, ustanovi da su zaključana. Pred vratima je stajao detektiv. — Što to znači? — upitao je oštro. — Zašto niste unutra? — Upravitelj mi je poručio da me zovete da siđem — objašnjavao je detektiv zbunjeno. — Kad sam sišao, ispostavilo se da me niste zvali. Kad sam se vratio, zatekao sam zaključana vrata. — Jesu li zaključana iznutra? — upita Larry. — Čini mi se da je tako, sir. Samo, nema ključa u ključanici. — Tko vam je prenio poruku? — Onaj čovječuljak koji otvara vrata ove kuće. — Znam ga — kimne Larry. — Kako vam je objasnio to što je poruka pogrešna? — Kazao mi je da mu je netko tko ima isti glas kao upravitelj rekao da se popne k meni i kaţe mi da me trebate dolje. — Maknite se na stranu — nato će Larry i snaţnim udarcem noge otvori vrata. Soba je bila prazna. Larry omirisa zrak. — Odavde je ispaljen metak, i to vjerojatno onda kad ste bili dolje — reče. — A sad zapamtite da se ne smijete maknuti iz ove spavaonice sve dok narednik Harvey ili ja ne dovedemo čovjeka koji će vas zamijeniti.

— Zapamtio sam, sir — potišteno reče detektiv. — Ipak, ne morate biti tako utučeni, u ovim vam okolnostima ništa ne predbacujem — nastavio je Larry lagano se osmjehnuvši. — Imamo posla s čudnovatom bandom koja se sluţi neuobičajenim metodama i nitko ne moţe od nas očekivati da predvidite njihove lukave poteze. Larry je bio siguran u to da je upravo iz te sobe ispaljen hitac namijenjen njemu; miris baruta jasno mu je to govorio. Zato se nije uopće iznenadio kad je pod krevetom uz prozor našao čahuru. Nakon toga se uputio u ured upravitelja Dearborna koji ga je dočekao vrlo uznemiren. — Koliko još namjeravate drţati ovdje svoje ljude, inspektore? — pitao ga je odmah. — Moji bi pitomci htjeli i spavaonicu na počinak. — Moji će ljudi biti ovdje sve dok pouzdano ne ustanovim da se Diana Ward ne nalazi u ovoj kući — odbrusi mu Larry. — Uz to još ţelim naći i onoga koji je pucao na mene upravo iz one spavaonice iz koje je ona iščezla. — Pucao u vas? — ponovi drugi zaprepašteno. — Ne mislite valjda . .. — Mislim upravo ono što sam rekao — prekine ga Larry. — Oprostite ako sam neugodan. Dok se detektiv koji je pozvan u vaše ime nalazio dolje, netko je odande pucao zaključao vrata. — Ne mogu razumjeti sve to — odmahivao je svećenik glavom. — Upali smo u situaciju koja je po mene jednako uţasna kao što je po vas uznemirujuća. — Uznemirujuća! — osmjehnuo se gorko Larry. — Bit će još mnogo uznemiravanja dok otkrijem što se krije iza toga svega. Onda ne mogavši odoljeti svom smislu za šalu koji ga nije ostavljao ni u ovom trenutku, on reče: — Mogli biste tu situaciju razraditi u jednom od svojih kazališnih komada, mister Dearborn. — To je uistinu ideja — odgovori na to upravnik čije je lice promijenilo boju kad je čuo njegove riječi. Onda dometne zamišljeno: — Zahvaljujem na toj ideji. Jeste li već vidjeli koji moj komad? — Nisam još — odgovori Larry — ali spremam se da jednom prilikom posjetim Macready teatar. Upravitelj potrese glavom. — Ponekad mislim — reče on — da moja djela nisu tako dobra kako me uvjeravaju neki prijatelji i baš mi je ţao što niste vidjeli još nijedno. Međutim, oni ih stalno prikazuju tako da to ovom domu redovno donosi novac. — Tko plaća postavljanje vaših djela na scenu? — zanimalo je Larryja, koji se malo postidio zbog svoje šale. — Jedan gospodin kojega moj rad veoma interesira — odgovori Dearborn. — Nikad ga nisam sreo, ali rekli su mi da on uvijek pruţa podršku mojim djelima. Ponekad mi se čini da je to samo njegov način da pomogne ovom domu. — Sigurno da ima razlog za to — reče Larry. Zvonce telefona prekinulo je ovaj razgovor. Upravitelj je podigao slušalicu i slušao.

— Da, mislim da je tako najbolje — rekao je i spustio slušalicu. — Vaţno pitanje iz kuhinje — objasnio je kroz smijeh i dodao: — Znate, uveo sam telefone svuda gdje sam mogao. To nam uštedu je mnogo trčkaranja. Tada su začuli buku pred vratima i u ured je kročilo nekoliko pitomaca doma zahtijevajući u ime svih da im se dopusti da odu na spavanje. Mnogi od njih su navikli da rano lijeţu. — Čujete li? — okrene se upravitelj inspektoru. — Ne znam što da radim, stavljate me u teţak poloţaj. Larry kimne glavom. — Ljudi iz spavaonice iz koje je iščezla moja tajnica neka idu u obliţnji hotel — rekao je. — Ja ću platiti. Ako im to ne odgovara, neka se smjeste negdje u domu. Nemam ništa protiv da premjeste svoje krevete u neku drugu spavaonicu, no ne dopuštam da se itko zadrţava u toj prostoriji sve dok se miss Ward ne pronađe. Rekavši to, uputio se hodnikom do društvene prostorije u kojoj su se nalazili svi pitomci. Blagim tonom objasnio im je što se dogodilo. Kratka i saţeta obavijest bila je dovoljna da te jadnike umiri. Nakon toga je Larry izišao na hodnik i tamo zastao razmišljajući što da poduzme. Dok je tako stajao naslonjen na zid, zamišljena pogleda uprtog u pod, odjednom začuje neku buku. Odozgo su se čuli koraci, komešanje i nečiji uzvik. Larry pojuri uz stepenice, a onda zastane osjećajući kako mu je nestalo daha zbog onog što je vidio. 136 Niz stepenice se polako spuštala njemu u susret Diana Ward. Košulja joj je bila razderana tako da se vidjelo rame bijelo kao snijeg, a u ruci je drţala veliki pištolj »Smith & Wesson«. Na njenom je blijedom licu titrao pobjedonosni osmijeh. Larry je na trenutak stajao tako ukočen gledajući je, a onda skoči, preleti stepenice koje su ih dijelile i privine je u svoj zagrljaj. — Najdraţa, draga moja! — jedva je promucao. — Hvala bogu da te opet vidim!

24. Što se dogodilo s Dianom

Dok je Larry prilazio prozoru da ga otvori, Diana je bila na drugom kraju sobe i promatrala tapete na zidu. Opipavala je uzorak na tapetama dodirujući ih vrhovima prstiju, kao što je vidjela da rade slijepci dok je radila u Zavodu za slijepe. Htjela je na neki način osjetiti kako ovaj prostor u kojem ţive djeluje na slijepe jadnike. Čula je kad je upravnik zamolio Larryja da otvori prozor i pogledala prema njemu, kadli su se odjednom otvorila vrata na ormaru kraj kojeg se nalazila. Kako je bila okrenuta leđima, nije vidjela da se vrata otvaraju, samo joj je odjednom nešto vlaţno i mekano prekrilo lice i osjeti kako je netko podiţe. Na trenutak je bila paralizirana od iznenađenja, i prije nego što se uspjela snaći osjetila je kako joj se muti svijest. Za to ju je vrijeme netko povukao kroz stijenku ormara, a onda kroz otvor na zidu. I na straţnjoj stijenci ormara na zidu iza njega bila su tajna pomična vrata, ali ih Larry nije mogao otkriti jer su bila od čvrstog materijala s dobro prikrivenim mehanizmom, koji se otvarao samo s one strane. Diana je čula kako se vrata zatvaraju, a onda je došla k sebi, strgnula s lica vlaţnu krpu, udahnula zrak i vrisnula. Nato joj je lice prekrila velika ruka i netko ju je vukao

kroz dugačak mračan hodnik. Činilo joj se da neće nikada više vidjeti svjetlost, a onda se otvore neka vrata i ona ista ruka je gurne u osvijetljenu prostoriju. Pri toj je svjetlosti ugledala lice svog otmičara. Uţasnuta, povukla se u kut sobe. Čovjek je bio krupan, najveći čovjek kojeg je ikad viđala. Imao je najmanje dva metra, čemu je odgovarala i širina njegovih pleća. Na sebi je imao hlače i košulju kratkih rukava. Mišice ruku obraslih dlakama svjedočile su o njegovoj snazi. Lice mu je bilo crveno, okruglo i bez ikakva izraza. Oči su mu bile mutnoplave i nepokretne. Siva mu je kosa padala na nisko čelo i niz vrat u neurednim čupercima. Velika, mesnata usta okruţivala mu je brada neodređene boje — ni sive ni ţute. Goleme uši stršale su iz kose gotovo pod pravim kutom u odnosu na nepravilnu glavu. Diana bez daha pomisli kako nikad ne bi mogla ni zamisliti tako uţasno stvorenje. — Gledaš me, ha? Samo me gledaj i dobro me zapamti — progovorio je tonom koji je Diani zvučao kao nešto između rezanja i hihotanja. — Gdje ti je sad pucaljka? — cerio se. — Zašto ne pucaš u jadnog starog Jakea, ha? Onaj ti je sve ispričao o meni, kladim se! Znala je da time misli na Larryja Holta, ali mu ne odgovori ništa. Oči su joj brzo pretraţivale sobu ne bi li našla išta što bi joj moglo posluţiti kao oruţje. Uzalud, osim golih zidova ništa nije vidjela; u sobi uopće nije bilo namještaja. Umjesto prozora, gore na stropu je bio otvor s ventilatorom. Uţurbano je traţila po svojoj torbici bilo kakav predmet kojim bi se mogla obraniti, ali nije nalazila ništa, čak ni iglu za šešir. Ali, ionako je znala da joj za borbu protiv tog čudovišta treba nešto mnogo jače od igle. — Traţiš čime bi me ubila, ha? — zareţao je. — Čujem te! A sad da si sjela i bila mirna, curo. Neće tebi ništa faliti, vidjet ćeš. S olakšanjem je ustanovila da joj se ne namjerava pribliţiti, ali ono što je zatim rekao opet je uznemiri. — Računam na to da si zgodna — mrmljao je prigušeno — i da bi netko dao mnogo za tebe. Čudim se da te oni nisu uzeli za sebe. Ali oni baš ne mare za vjenčanje i takve stvari, zato su te dali Slijepom Jakeu. Opet se zahihotao i Diana je osjetila kako joj jeza prolazi cijelim tijelom. Način na koji je izgovorio riječ »oni« bio je pun strahopoštovanja, kao da je ta riječ velikim slovima zapisana u mraku njegove duše. — Ne mogu vidjeti tvoju njuškicu pa mi to ne znači puno, curice. Čak i da ti je lice kao njezino — pokazao je prstom prema gore — meni je svejedno. — Nikad nećete izići iz ove kuće — progovorila je Diana odlučnim glasom, uvjerena da ne smije pokazati koliko se uplašila. — Tamo u domu je inspektor Holt i do sada mora da je sve opkoljeno policijom. Hihot kojim joj je odgovorio sad je zvučao podrugljivo. — Ima deset izlaza iz kuće — rekao je prezirno. — Zato su je oni i kupili. Dolje pod podrumom je prolaz kojim moţeš trčati kol'ko hoćeš. Tamo nema nikoga, samo štakori, štakori se boje slijepaca. Gotovo djetinja prostodušnost koja je izbijala iz njena govora još je više isticala njegov grozni izgled i snagu. — Prije ili poslije će vas uhvatiti — reče ona mirno, onda potaknuta iznenadnom inspiracijom dometne: — Već je uhapsio Lewa.

Jake, koji se upravo okrenuo da iziđe iz sobe, na te se riječi trgnuo izobličena lica. — Lew! — zareţao je. — Imaju Lewa! Neko je vrijeme stajao šutke, a onda prasne u takav smijeh da se Diani učinilo da su se zatresli zidovi prostorije. — Lew će im baš puno reći! — cerekao se. — Kako će ga pitati kad ne zna gdje je ni ko' ga pita? Ne moţe čitat' ni pisat'. Već je trebao biti mrtav — zakimao je — Da, još kako je taj Lew trebao otegnuti zbog one prljave odvale. Oni ga nisu ubili, iako je gurnuo papirić u dţep onog tipa. — Sve to mi već znamo — lagala je Diana ţustro i opazila kako mu se lice smračilo. — I to ste iščeprkali, ha? — reţao je. — Ali nije vam Lew rekao, nije mogao. Ukokali bi ga poslije toga. Trebali su ga odmah ukokati, ali oni su rekli da mu je ovako dosta, da ne valja kad ima previše mrtvaca. Ja i Lew smo odnijeli onog tipa na stepenice. — Kimao je sijedom grivom. — to ti kaţem jer znam zakon. Znam ja zakon kao svoj dţep. Ne moţeš učiti starog Jakea ničemu. Diana je začuđeno slušala ne shvaćajući što znači to njegovo hvalisanje poznavanjem zakona. — Ţena ne moţe svjedočiti protiv muţa, znam ja — nastavio je sa zlobnim osmijehom. — Zato ti sve i pričam, curice. — Ţena! — promucala je ostavši bez daha na tu pomisao. — Supruga Jakea Bradforda, da — mrmljao je on. — Bradford, to ti je moje ime, znaš, mala, a svećenik iz doma će nas vjenčati po redu i propisu. — Budalo jedna! — uzviknula je Diana dršćući od bijesa i straha. — Zar misliš da će me bilo tko vjenčati s nekim kao što si ti? Zar misliš da ću ja mirno stajati uz tebe i da neću vikati na sav glas o svemu što znam? Sasvim si lud! On podiţe glavu naglašavajući svoje riječi, dok mu je glas postajao sve tiši i tiši, sve dok nije prešao u značajan šapat: — Ima ih i gorih od mene ovdje — govorio je polako — i moţda ti ne bi bila tako protiv mene da me ne gledaš, mlada damo. Mogla bi ti postati slijepa kao ja i gluha kao Lew, da znaš. Zašutio je, a Diana se sasvim pribije leđima uza zid. Onda je progovorio prijetećim glasom: — A moţeš biti i nijema, ako misliš pričati previše! — glas mu je podrhtavao od bijesa. — Svašta ja mogu učiniti samo ako mi oni to kaţu. Dok su njegove posljednje riječi još odzvanjale, Jake iziđe i Diana začu kako se okreće ključ u bravi i spušta zasun s druge strane vrata. Izgubivši svaku snagu, Diana se sruči na pod. Zatresla je glavom da dođe k sebi i osjetila kako joj krv opet struji ţilama. Snagom volje natjerala se da se digne na noge. Ruke su joj se tresle, a u glavi su joj odzvanjale riječi Slijepog Jakea. Desetak je minuta hodala po sobi dok se nije dovoljno sabrala da moţe opet razmotriti mogućnosti za bijeg. Znala je da njegove riječi nisu prazna prijetnja. On je spreman na sve samo ako mu narede oni koje spominje s takvim strahopoštovanjem. Za njega ništa ne znače njezina mladost i ljepota, sve je spreman uništiti na jednu riječ svojih nalogodavaca. Nikakvu samilost ne moţe osjetiti to stvorenje, za njega nečiji ţivot ne znači ništa. Znala je da mora sabrati misli i brzo nešto učiniti. Razgledala je vrata, iako joj je odmah bilo jasno da tuda nije moguć nikakav bijeg. Nije bilo ni stolice da se popne na nju i pokuša vikati kroz otvor s ventilatorom, što bi

ionako moţda samo privuklo njene mučitelje. U sobi nije bilo ničega, samo električna ţarulja. Gledajući u nju, sjetila se kako joj je Larry pričao da je Slijepi Jake, hodajući prema njemu, rukom zgrabio ţarulju i zdrobio je. Zar ga nije pri tom mogla stresti struja? Na tu je pomisao naglo podigla glavu. Ţarulja je visila na ţicama, a one su vodile preko stropa do jedne kuke i tu su se spuštale sve do utikača. Diana se propne na prste i dohvati grlo ţarulje. Povukla ju je prema sebi svom snagom, sve dok kuka kojom su ţice bile pričvršćene uz strop nije opustila. — Dvije stotine volti — pročitala je na grlu ţarulje, ali je to nije zaustavilo. Vukla je i dalje sve dok nije popustila većina kukica kojima je izolirana ţica bila zakvačena za strop i duţ zida. Ali još nije postigla ono što je htjela. Nije uza se imala ništa čime bi odvojila grlo ţarulje. Prišavši šalteru na zidu, Diana ugasi svjetlo. Stala je nogom na ţicu i vukla svom snagom za grlo ţarulje sve dok ga nije uspjela otrgnuti. Paţljivo drţeći ţicu dalje od golog kraja, napipala je početak vrpce za izoliranje kojom su dvije ţice bile spojene u jednu i polako je odmotavala, cijelo je vrijeme pazila da ne dodirne krajeve iako je znala da joj ne prijeti opasnost od struje jer je isključila prekidač. Kad je napipala dva slobodna kraja ţice koja su se sastojala od tankih niti, poput oštre metalne četkice, bila je zadovoljna. U mraku je onda napipala svoju torbicu, pronašla u njoj rukavice i brzo ih navukla. Uto je začula štropot pred vratima. Opipala je ţice da se uvjeri jesu li krajevi razmaknuti i okrenula prekidač, svakom je rukom drţala jedan okrajak ţice, pazeći da se ne dotaknu. Stajala je tako nasred sobe čekajući. A onda su se vrata otvorila. — Evo mene opet, curice — čula je poznati glas i zadrţala dah dok su se vrata zatvarala. Mrak u sobi nije ništa značio Jakeu koji je ionako ţivio u vječnom mraku. Dianine oči već svikle na mrak nazirale su obrise njegova golemog tijela pri mutnom svjetlu što je dopiralo iz otvora na stropu. — Tony ga je promašio — govorio je Jake kao da priča sam sebi. — Promašio! — ponovi s prezirom. — Da ja imam oči, ja bih ga sredio! Ma mogao bih ga upucati ovim pištoljčićem, samo da ga čujem kako se miče. Ali neka, udesit ćemo mi tog Holta, lutkice. Kad ga ščepamo, vidjet će on svojeg boga. Zaţalit će što se rodio. Glas mu je bio sve nerazgovjetniji tako da Diana nije mogla razumjeti što još mrmlja. A onda, kao da se tek sad dosjetio zašto je tu, on uzvikne: — Dođi ti svom starom Jakeu, curice! — i uputi se prema njoj. Diana je više osjetila nego što je mogla vidjeti kako je pruţio ruke brundajući: — Dođi svom dobrom muţiću, lutkice. Spretan kao mačka usprkos svojoj krupnoći, Jake se kretao prema njoj. Iako se trudila da se ne pomakne, on mora da je prema zvuku njenog disanja odredio gdje se nalazi. Prije nego što se uspjela snaći, zgrabio ju je za rame i razderao joj košulju. Tek se tada Diana uspjela snaći i trgnula se unatrag. Drugom rukom zamahne da je zgrabi, ali je umjesto nje dodirnuo krajeve ţice kroz koju je sad potekla struja. Zaurlavši, on hitro odskoči. — Što radiš? — dreknuo je. — Što to radiš, ti mala gaduro? Hoćeš me noţem kao onaj tip?

Bijes u njegovu glasu govorio joj je da nema povratka. Kad se opet zaletio prema njoj ponovo ga je dočekala ţica, ovaj put mu dodirnuvši lice. Jake se s krikom sruši na pod. — Što je to, što je to? — šaptao je piskutavo. — Ja sam slijep! Ne moţeš ti tako jednom jadnom slijepcu, ti gaduro mala . . . Zgrabio ju je naglo za koljeno i oborio na pod. Istog mu je trena lice opet dotakla struja i natjerala ga da izbezumljeno vrišti. Bio je lud od bijesa i straha; stalno pokušavajući da je dohvati, nailazio je na ţice koje su mu zadavale bol. U trenutku kada je zastao, zadihan kao da ga je ostavila snaga, Diana mu je oba kraja ţice pritisnula na vrat. Osjećala se kao ubojica, ali nije ispuštala ţicu. Znala je da nema izbora: mora ga ubiti da bi spasila svoj ţivot. Kad je osjetila da se više ne miče, Diana makne ţice s njegova vrata. Leţao je mirno, bez znaka ţivota. Drhtavom rukom pretraţila mu je dţepove. Našla je ključeve i pištolj. Onda se uspravila na noge i nesigurnim koracima prišla vratima. Napipavši bravu, gurne ključ i zadrţavajući dah okrene ga. Vrata se otvoriše. Diana iziđe na hodnik koji je s desne strane vodio u praznu sobu sa dva prozora. Još je osjećala smrtni strah; iako je u ruci drţala pištolj koji je našla u Jakeovu dţepu, činilo joj da je ostavljajući u onoj prostoriji ţice sa strujom ostala svoje najbolje sredstvo za obranu. Ogledala se po sobi. Vrata kroz koja ju je izvukao iz spavaonice lako je pronašla. Pritisnula je mehanizam i ona se nečujno pomaknuše. Diana prođe kroz uzak otvor i nađe se u ormaru, gurnuvši nogom vrata ormara stvorila se u spavaonici. Čovjek koji je stajao kraj prozora naglo se okrene s revolverom u ruci. — Moj boţe! — viknuo je. — Odakle vi, miss Ward? 25. Povratak Dok je naslonjena na Larryjevo rame osjećala oko sebe njegove ruke, Dianu ispuni osjećaj sigurnosti, mira i potpune sreće. Ali se polako izvuče iz njegova zagrljaja. Bilo je dovoljno nekoliko brzih riječi o tome što joj se dogodilo, pa da cijela četa detektiva i policajaca jurne prema vratima u ormaru. Larry prepusti Dianu Harveyevoj brizi i krene za njima. Sobu u kojoj je Diana bila zatočena zatekli su praznu. Larry se nije tamo zadrţavao, samo je okrenuo prekidač da isključi struju i krenuo dalje. Nije bilo sumnje da se cijeli taj dio kuće koji je izgledao kao nenastanjen stalno upotrebljavao. Pronašli su male prostorije koje su umjesto prozora imale na stropu otvore s ventilatorima, vjerojatno zbog toga da se noću ne bi vidjelo svjetlo koje bi odalo da je kuća nastanjena. Slijepi Jake nije pretjerivao kad je Diani rekao da kuća ima desetak izlaza. Iz podruma je vodio podzemni prolaz sve do labirinta kanalizacije. Kako njihove male baterijske svjetiljke nisu bile dovoljne da rasvijetle potpuni mrak koji je tamo vladao, Larry je za sada odustao od detaljne istrage. Drugi je izlaz vodio ravno u dvorište u kojem je Larry bio našao garaţu s vozilima. Treći je vodio u kuhinju Doma za slijepe.

Shvativši da je Slijepi Jake preţivio strujni udar i da je opet uspio umaknuti, Larry se vrati djevojci. Našao ju je kako sjedi u upraviteljevu uredu, a narednik Harvey nije se micao od nje. Larry ih iznenađeno pogleda, na što djevojka podigne jednu ruku. Prigušujući smijeh, Larry je vidio na njenoj ruci lisice kojima ju je Harvey vezao uza se da izbjegne svaki rizik i da je sačuva od opasnosti. — Ovo vam je pametno — reče mu Larry. — Sad ipak moţete otključati te lisice. Kad ga je narednik poslušao, Larry se okrene upravniku: — Dakle, gospodine Dearborn, mislim da mi dugujete neka objašnjenja o čudnovatim događajima koji se odigravaju u vašoj kući. — Ne bih rekao da se išta čudno događa u ovoj kući — Dearborn će mirno. — Ne smatrate valjda mene odgovornim za ono što se događa u susjedstvu. Rečeno mi je malo prije da između naše i susjedne kuće postoji prolaz, ali mogu vam reći da dosad nisam imao pojma o tome. Ako su tamo ţivjeli neki ljudi. . . — Barem šest ljudi je ţivjelo u susjednoj kući — prekine ga Larry. — Našli smo krevete i dijelove odjeće. Činjenica da smo uz to našli i neke knjige, čak i otvorene, govori sasvim jasno da ti ljudi nisu slijepi. Dearborn bespomoćno slegne ramenima. — Što ja tu mogu? —- upita. — U ovoj smo kući svi mi nemoćni pred zloupotrebom povjerenja. Ponekad je moguće prepoznati kojeg stranca po načinu hoda, glasu ili kašljanju, ali sasvim je moguće da se netko ovuda kreće kako hoće. Moguće je čak i to da ovaj dom netko iskorištava za svoje mračne poslove, a da nitko od nas koji smo slijepi nema pojma o tome. Njegovo je objašnjenje zvučalo Larryju sasvim logično i nije ga ni pokušao opovrći. Cijela banda zločinaca mogla se sluţiti prolazima koji su iz doma vodili u susjednu kuću, a da to nitko ne zamijeti. Dovoljno je da budu tihi i da se kreću nečujno. Zato se Larry sloţio s Dearbornom. — Uopće ne isključujem tu mogućnost — reče mu. — I vjerujem da vam je sve to jednako neugodno kao i meni. Na svu sreću nije se dogodila nikakva strašna nesreća — dometnuo je. Kakva se nesreća uistinu mogla dogoditi čuo je u automobilu na povratak u Scotland Yard kad mu je Diana sve potanko ispričala. — Uţasno, doista uţasno! — uzviknuo je. — Jadno moje dijete! Osjećaj olakšanja zbog svega što je izbjegla ublaţio je neugodno sjećanje. Što su se više pribliţavali Yardu, Diana je bila mirnija. Zahtijevala je da stanu na uglu Edgware Roada i tek kad je tamo kupila novu bluzu, nastavili su put prema Scotland Yardu i tamo će morati dati izjavu o svemu što se dogodilo. — Ţao mi je i onog Dearborna — rekao je Larry kad su nastavili voţnju. — On je zapravo tragična figura i pomalo je patetičan, iako pretjerana osjećajnost nije uopće neobična za čovjeka njegova poziva koji cijeli ţivot posvećuje brizi za druge. Jeste li osjetili kako vam je ţivahno stegnuo ruku? Pogledala ga je oštro. — Da, vrlo sam dobro osjetila — reče čudnim tonom. — No, Diana — iznenadi se on — što hoćete reći time? — Oh, ništa — zacvrkutala je — baš ništa. Samo to da je čovjek prihvatio moju ruku kad sam mu je pruţila i potresao je. — Pa što ima u tome? — osmjehne se Larry.

— Mnogo više nego što mislite — odgovori ona i naglasi: — I mnogo više nego što uopće moţete zamisliti. Larry se zavali u sjedalo i pogleda je sa smiješkom. — Ponekad me uistinu zbunjujete, Diana. I mogu vam reći da ste vrlo draţesna zagonetka — rekao je i njeţno joj stisnuo ruku. Uto se automobil zaustavio pred Scotland Yardom. Diana je poţurila uza stepenice, a Larry je diskretno pričekao prije nego što je nakon nekog vremena pokucao na vrata broj 47. Djevojka je već u novoj bluzi sjedila za stolom. — Čujte — rekao je on ulazeći — niste mi rekli odakle vam onaj pištolj s kojim ste se pojavili na stepenicama? — Uzela sam ga Slijepom Jakeu iz dţepa — odgovori. — Uh! Bilo je grozno dodirivati ga, ali morala sam pronaći neko oruţje i ključeve. — Nema sumnje da ste rasvijetlili velik dio priče — reče inspektor. — Sada znamo da su Slijepi Jake i onaj Lew... — Zar ste ga ostavili tamo? — prekine ga djevojka brzo. Larry se na to kiselo osmjehnuo. — Toliko sam pogrešaka učinio u ovom slučaju da ne bi bilo neobično kad bih morao i ovu pribrojiti — reče. — No ipak sam dao da ga otpreme u jedan zavod gdje će ga dobro njegovati. Dakle, Lew i Jake su po nečijem nalogu imali posla sa Stuartom, bilo prije, bilo poslije njegove smrti — nastavio je. — Mora da je banda čvrsto drţala Lewa u svojim rukama, tako da je on u nemogućnosti da im pobjegne odlučio da im napakosti ili se osveti zbog nečega. Zato je stavio onu poruku pisanu Brailleovim pismom u Stuartov dţep. Iako to baca novo svjetlo na cijeli slučaj, nismo u mogućnosti da od Lewa saznamo išta više. To bi bilo sve, i znači da se istraga opet svela na ... — Niste spomenuli najvaţnije otkriće — prekine ga djevojka značajno se osmjehujući. Larry skoči sa stolice i ushoda se po sobi dugačkim koracima. — Vi ste doista izvanredna djevojka — reče. — Tek što ja zamislim da sam sabrao sve što nam je poznato o ovom slučaju, vi istrčite s nečim novim, nečim što upućuje na novi trag i što sve moje čvrste teorije postavlja naglavce. — Nije baš tako — otpovrne ona. — Samo sam vas htjela podsjetiti na onu ţenu gore. — Ţenu gore? — zastao je u čudu. — Sjećate li se da sam vam rekla kako je Slijepi Jake pokazao prema gore i rekao mi da čak kad bih imala njezino lice ... — zastala je videći da je on uopće ne sluša. — Oprostite — rekao je trgnuvši se iz razmišljanja i nastavio njeţno: — Toliko se toga događa da se ponašam kao pravi smetenjak, glupi smetenjak. Sve ovo danas me je toliko zbunilo da sam zaboravio na neke vaţne stvari — mrmljao je prilazeći telefonu. Okrenuo je broj bolnice Trafalgar. — Molim vas glavnu sestru ili nekog iz odjela za njegovateljice — govorio je u slušalicu a Diana ga je začuđeno gledala. — Vi ste, sestro? Kako ste? Da, ovdje Larry Holt. Htio sam vas pitati imate li koju sestru slobodnu. Fino, treba mi upravo takva. Pošaljite majčinski dobru, ali odlučnu sestru. Znate moju adresu? Ne, nisam bolestan — nasmijao se i dodao — ali imam kod sebe nekog tko se baš ne osjeća dobro . .. Tako je, jednu damu. Kad je nakon pozdrava zaklopio slušalicu, susreo se s Dianinim razrogačenim očima. — Zar kod vas stanuje neka dama? — upita ona.

— Još ne, ali stanovat će — odgovori Larry. — Ne namjeravam vas ostaviti samu u Charing Crossu. Otići ćete tamo po svoje stvari i preseliti se na neko vrijeme u moj stan. Tamo ćete se odmarati uz jednu vrlo finu sestru. I volio bih vas da svima kaţete kako se ne osjećate dobro, zbog promjene vremena ili tako nešto. Moram čuvati svoj obraz — dometnuo je sa smiješkom. — Ali ne mogu to! Nemoguće! — uzvikne djevojka pocrvenjevši. — Kako mogu da . . . — Oh, da, moţete — prekine je Larry. — I bit će pravo onako kako sam rekao. Inače ću morati sjediti na stepenicama pred vašim stanom i ukočiti se od zime. Naposljetku je pristala. Večerali su zajedno, a onda se uputili u Macready-teatar gdje su uspjeli odgledati dva čina Dearbornove predstave. Poslije drugog čina izjurili su van zapanjeni. — Ma kako moţe itko postavljati takve besmislice na scenu? — čudila se djevojka dok su hodali prema njenom stanu. — Zapanjujuće, zar ne? — nasmije se Larry, kojem ionako cijelo vrijeme nije silazio smiješak s lica. — Neobično ste raspoloţeni danas — pripomene Diana. — Vrlo dobro sam raspoloţen večeras — ispravi je Larry. — Pogotovu kad pomislim što je Sunny mogao reći sestri koja je već zasigurno došla u moj stan. — Što je mogao reći? — nasmije se i ona.

- Dakle, gotovo sam siguran — ţivahno će Larry — da je sestra inzistirala na tome da se u kući nalazi dama kojoj je potrebna njega. Sunny je na to mogao reći samo: Da, gospođo«, pa sad muku muči gdje da stvori jednu damu!

Bilo je već prošlo jedanaest kad su s Dianinim stvarna stigli do Larryjeve kuće. Dizalo više nije radilo tako a su morali pješice uza stepenice. — Pazite kako idete — opomene Larry djevojku. — Ovdje nikad nije dobro osvijetljeno. Krenuo je pred njom. Na drugom odmorištu naglo je stao. — Zaboga! — uzviknuo je. — Tko je to? Pred njegovim je vratima leţao čovjek, nepomičan i bez glasa. Larry se nagne nad njega, a onda pozvoni. Sunny odmah otvori vrata. Pri svjetlu koje je dolazilo iz hodnika, Larry je jasno mogao vidjeti čovjekovo lice. Disao je isprekidano i hropćući, a lice mu je bilo obliveno krvlju. — Sunny, da li je došla sestra? — Jest, sir — odgovori Sunny gledajući u ranjenika. — No, sad je uistinu potrebna — naglasi Larry. — Tko je to? — upita Diana gledajući preko njegova ramena. — Fleš Fred — odgovori Larry. — I to bliţi smrti nego što je ikada bio.

25. Sljepoća Jofana Dearborna

Oprezno su odnijeli ranjenika u dnevnu sobu i poloţili ja na kauč. Srećom, liječnik koji je ţivio u istoj kući na katu iznad Larryjeva stana nije još legao na počinak, tako da je ubrzo došao.

— Teško je ranjen — rekao je pregledajući bolesnika. — Ima jedan, ne, dva uboda noţem. Osim toga i ova je rana na glavi od jakog udarca, čini se da ima frakturu lubanje. — Mora da je napadnut pred mojim vratima — reče Larry. — Ne vjerujem da bi u takvu stanju mogao doći ovamo. — Sigurno ne bi — odmahnuo je doktor glavom. — Ponekad ljudi s takvim ozljedama mogu napraviti još koji korak, ali prije bih rekao da ste u pravu, tj. da se to dogodilo pred vašim vratima. Poznajete li ga? — Još kako — odgovori Larry. — On je moj stari znanac. Recite, doktore, da li mu je ţivot u opasnosti? — U velikoj opasnosti — potvrdi liječnik. — Od prijeloma lubanje moţe biti svašta. Najbolje bi bilo da ga otpremim u bolnicu. Tamo će ga temeljito pregledati i ako je potrebno operirati. Ambulantna su kola ubrzo došla i otišla. Jedini trag koji je ostao za Flešom Fredom bile su tamne mrlje pred vratima. Larry se potrudio da sredi misli, odlučivši da će o uzrocima napada na Fleša razmišljati kasnije. Sada je najprije trebalo sve srediti da Diana što prije legne. Sestra je bila upravo onakva kakvu je zamolio u telefonskom razgovoru. Bila je pozamašna, majčinskog izraza, odlučnih očiju. Larry joj je ukratko rastumačio razloge njezina dolaska. — Jasno da nakon svega nisam mogao dopustiti da miss Ward spava u stanu pred kojim je doţivjela već jedan napad, pogotovu ne nakon ovoga što se danas dogodilo — dodao je na kraju, a sestra James ţustro se sloţila s njim. Svoju je duţnost počela time da je blago ali odlučno natjerala Dianu da legne u krevet. Ovoj nije preostalo ništa drugo nego da je posluša, ali joj san nikako nije dolazio na oči. Oko dva poslije ponoći Larry, koji je pisao nešto za svojim stolom, začuje šum pred vratima. Podigavši pogled, ugledao je Dianu. Bila je zaogrnuta kućnom haljinom, a zlatna joj je kosa padala niz leđa. — Ne mogu spavati — rekla je usplahireno, gotovo bijesno. Vidjevši koliko je uznemirena, Larry joj bez riječi primakne udoban naslonjač. Već sama činjenica da je upala u njegovu sobu u to doba, govorila mu je da je nešto muči. Sjedila je tiho, s rukama u krilu. U sobi se čulo samo otkucavanje zidnog sata. — O čemu se radi, Diana? — upita Larry tiho. — Što vas muči? Ona naglo podigne glavu i pogleda ga. — Mislite li da se nepotrebno mučim? — pitala je. — Ne, nego mislim da ste izvanredna djevojka — njeţno će Larry. — I uopće se ne čudim što ste uznemireni zbog svega što ste doţivjeli danas. Ona odmahne glavom. — Ne radi se o tome — reče. — Muči me ona ţena gore. — Gore? — zbuni se Larry, a onda se dosjeti o čemu govori. —Ah, da, mislite na ţenu o kojoj je govorio Slijepi Jake. Ali, Diana, vi ste se nalazili na najvišem katu i gore nije bilo ničega. Ta je kuća niţa od Toddova doma i ima samo dva kata. Diana je opet odmahnula glavom, nezadovoljno.

— Osim toga — dometne on brzo — ako se neka ţena nalazila u kući te bande, nije ništa bolja od njih. To što, prema riječima Slijepog Jakea, nije lijepa ne znači odmah da je i neduţna. — Jadno stvorenje, jadno stvorenje! — promuca djevojka i odjednom, na Larryjevo iznenađenje, briţne u plač. — Ne mogu spavati, nemam mira kad pomislim na nju — jecala je. — Oni je tamo drţe. Ne smiju je pustiti! — Zašto? — prigušio je Larry uzvik. — Hoćete reći da to Clarissa Stuart? Djevojka podigne pogled pun suza. — Clarissa Stuart? — ponovila je polako. — Ne, ne mislim da je to Clarissa Stuart. — Pa tko je onda? — upita Larry. — Što vi pretpostavljate tko je? — Ništa ja ne pretpostavljam. Sigurna sam u to — govori ona mirno naglašavajući riječi — da je ta ţena sama. — Spremačica iz pansiona? — skočio je Larry sa stolice.— Tako je, imate pravo! Šutke su gledali jedno u drugo, tako da se u sobi opet čulo samo kucanje sata. Larry sjedne nasuprot njoj. — Smatrate, znači, da između te bande i Stuartova slučaja postoji povezanost? — upita on. Djevojka šutke kimne. — I ja sam uvjeren u tu povezanost — nastavi Larry. I to zbog mnogih razloga. Samo mi nije jasno što banda dobiva njegovom smrću. Osim ako u to kolo nije upletena i Clarissa Stuart. Slegnuvši umorno ramenima, Diana ustane. — Čini mi se da su mi jasne sve veze između svih osoba u ovom slučaju. Odnosi su vrlo zamršeni, ali mislim da sam ih proniknula, što znači — zastala je lagano se osmjehnuvši — da sam korak ispred vas. — Mnogo ste vi koraka ispred mene — reče Larry dobro raspoloţen. — Samo mislim da je sada za vas najbolje da krenete natrag u krevet. Ali ona nastavi kao da ga nije čula: — Ipak jednu osobu nisam mogla povezati s ovim slučajem — reče — bez vašeg objašnjenja. — Koga to? — Fleša Freda — odgovori djevojka. — Mislim da je on samo sitan kriminalac koji se slučajno upleo u sve ovo, da ni sam nije imao pojma što se zbiva. — Zašutjela je kimnuvši, kao da osluškuje vlastite riječi. Onda nastavi: — A ostali nisu nimalo slučajno upleteni. Slijepi Jake koji izvršava naredbe svojih tajanstvenih gospodara, spremačica, pa čak ni onaj bijednik Lew sa svojim uništenim sluhom i ulaštenim prstima. Niste mu vidjeli prste, to je još jedna strahota koju su mu učinili. Htjela sam vam to reći, ali su nas prekinuli. — Uništeni prsti? — iznenadi se Larry. — Nisam vidio nikakve rane na njima. — Ne radi se o ranama. Koţa na vrhovima prstiju mu je prekrivena plikovima od opekotina — zgrozi se ona. — Osjetila sam to kad mi je dodirnuo lice. — Ali zbog čega? — Zato da se više ne moţe sluţiti Brailleovim pismom — odgovori ona polako. — To je nemoguće! — uţasnu se Larry. — Nemoguće je da netko moţe biti tako promišljeno okrutan. Draga moja, ja sam već štošta vidio i doţivio progoneći zločince po cijeloj Evropi. Ljudi mogu biti okrutni, nemilosrdni i krvoločni. Zbog osvete ili

koristi spremni su na sve i ne prezaju od zločina, ali ne mogu zamisliti da bi netko mogao hladnokrvno i smišljeno učiniti takve strahote jednom bespomoćnom slijepcu. Ona se opet sjetno osmjehnula. — Vjerujem da ne moţete zamisliti s kakvim ljudima imamo posla u ovom slučaju — reče. — Inače ne biste tvrdili da je tako nešto nemoguće. Vi vjerujete čak i Dearbornu — nasmije se ona odjednom. — Diana, draga, vi ste sad sva izvan sebe i ne moţete vjerovati nikome. Kako moţete sumnjati čak i u toga nesretnog Johna Dearborna koji se sav posvetio svom humanom pozivu i brizi za one jadnike? Ona potvrdi glavom. — Pruţila sam mu ruku kad smo došli u njegov ured. Pruţila sam mu ruku i kad smo odlazili — reče ona. — Pa to ga još ne čini zločincem — nasmije se Larry. — A kad sam mu pruţila ruku on ju je prihvatio — nastavi ona. — Nemojte zaboraviti da sam ja ipak dvije godine radila u Zavodu za slijepe — napomene ona i ponovi značajno: — On je prihvatio moju ruku. — Zašto je ne bi smio prihvatiti? — upita Larry u čudu. — Zato što je ne bi mogao vidjeti — naglasi ona — da je uistinu slijep. A taj je John Dearborn jednako slijep kao vi ili ja!

26. Tko izvodi Dearborna?

— Ponovite to još jedanput — zamoli Larry. — Pruţila je ruku i on ju je prihvatio? Djevojka kimnu. — Vi ne znate da se slijepcu pri pozdravu mora dodirnuti ruka, jer on ne moţe vidjeti kad mu je netko pruţa, ali Dearborn je istog trena reagirao, nije bilo potrebno da je dodirnem. Larry se bespomoćno zagleda u nju. — Ako nije slijep, što radi tamo? — upita. — Jedino ako kao svećenik ... — Nema nikakva Johna Dearborna na listi svećenika - prekine ga Diana mirnim glasom. — Pregledala sam sve liste i nisam našla to ime među njima. Larry je zapanjeno zurio u nju. — Nevjerojatni ste! No zaboravili ste da je on došao iz Australije. — Dokopala sam se i tog popisa — nato će djevojka : oklijevajući. — Jedini John Dearborn na listi svećenika iz Australije je jedan vrlo stari gospodin koji ţivi u Torontu i nipošto nije čovjek o kojem govorimo. Privukavši stolicu sasvim blizu njegova stola, nagnula se prema njemu nalaktivši se na stol. — Čujte, Larry! — počela je govoriti, a onda zastala rekavši: — Izvan radnog vremena zvat ću vas Larry. — Kad je na to inspektor zadovoljno kimnuo, ona nastavi: Zar vam se ne čini čudnim da se Dearbornova djela stalno postavljaju na pozornicu iako stalno propadaju? I sami smo se uvjerili da je grozan pisac? — I sam sam razmišljao o tome — odgovori Larry, a Diana kimne.

— Zato bi trebalo vidjeti kakva je uprava Macready-teatra — nastavi ona. — Istraţiti tko ulaţe novac u postavljanje tih komada koji donose samo gubitke. I nemojte zaboraviti da je Stuart nestao upravo iz toga kazališta. — Sve ja to znam — naglasi Larry. — Ali John Dearborn! To me zbunjuje. Ustala je polako. — Sad tek osjećam umor kad sam vam rekla sve što me muči — osmjehne se ona, a onda se dosjeti: — Jeste li naredili da paze na praonicu? — Tamo su dva čovjeka kojima je naloţeno da zaustave svaki automobil koji tamo uđe ili izađe i da provjere kome pripadaju ona kola. — Onda mogu mirno u krevet — opet se osmjehnula. Prolazeći kraj njega, lagano mu je prošla rukom kroz kosu. — Vjerujem da Emma nije u ţivotnoj opasnosti dokle god se nalazi u praonici. Bar za sad — reče ona. — Nemojte time razbijati glavu. Ne brinite, sve će biti u redu — uvjerljivo reče Larry. Umirena, djevojka iziđe iz sobe i Larry začuje zatvaranje njenih vrata. Sutrašnji je dan bio bez značajnih novosti. Policija je još jedanput paţljivo pretraţila zgradu u kojoj se nalazila praonica i našla u potkrovlju još jednu prostoriju. Bila je to sasvim mala sobica i nalazila se iznad prostorije u kojoj je zatočena Diana. Iako su se u njoj jasno vidjeli tragovi nečijeg boravka, policija ju je zatekla praznu. Larry je sebi predbacivao što nije dan prije zahtijevao tako briţljivu premetačinu kojom bi sigurno odmah otkrio tu prostoriju. No tada je bio toliko izvan sebe zbog događaja s Dianom da nije mogao voditi o svemu računa. Sad je bio svjestan uzroka svoje nepaţnje, ali ga to uopće nije opravdavalo u vlastitim očima. Stalno je mislio na dvije osobe koje bi svakako htio pronaći: onog čovjeka bez malog prsta koji je stalno bio za korak ispred njega kad se propitkivao o Stuartovima u Beverley-Manoru, a druga je osoba bila tajanstvena Emma. Naslućivao je da se u rukama spremačice Emme nalazi ključ cijele zagonetke. — Nikad si neću oprostiti — reče Diani — ako se nešto dogodi toj ţeni. Ona odmahne glavom. — Za sada se ne morate bojati za nju — umirivala ga je. — Ona im sada previše vrijedi. Ja ću znati kad će se naći u opasnosti. — Vi? — iznenadi se inspektor. — Dakle, Diana, vi me sve više zbunjujete svojom tajnovitošću. Ona se nasmije i nastavi tipkati na pisaćem stroju. — Fleš Fred još nije došao k svijesti — pričao je Larry koji je tog jutra iznimno stigao u ured prije nje. — Ali čini se da ima izgleda da preţivi. Liječnik kaţe da se ne radi o teškom prijelomu lubanje i da će se podliv koji pritiskujući na mozak uzrokuje nesvjesticu uskoro sam povući. — Gdje je on, u kojoj bolnici? — U Bolnici St. Mary — odgovori Larry. — Smješten u zasebnoj sobi, a pred vratima straţari policajac. Ne zato što bi jadni Fred mogao zbrisati — osmjehnuo se — Nego zbog toga što u Londonu postoje osobe koje bi ga dosad zbrisale iz popisa ţivih, jer bi se tako osjećale sigurnije... Nije ga trebala pitati što time misli. — Moţda ne bi bilo loše da odemo u bolnicu i da tamo iz prve ruke saznamo kako mu je sada — reče Larry spuštajući olovku kojom je pravio bilješke na stol. — Hoćete li?

Ona bez riječi ostavi dosadne spise koje je pretipkavala i uzme svoj šešir. Dok se u malom zrcalu ogledala kako ga je namjestila, Diana upita: — A što ćete učiniti s Johnom Dearbornom? Larry se zamišljeno počeša po bradi. — Ne znam ni sam — odgovori. — Nije kaţnjivo ako se netko predstavlja slijepcem iako to nije. Osim toga — nastavi — moţda nije potpuno slijep, moţda vidi tek toliko da je spazio kako mu pruţate ruku jer ste bili blizu, postoji na stotine objašnjenja. Isto je tako mogao vašu šutnju naslutiti instinktivno, ili je tek tako pruţio ruku očekujući da ćete i vi pruţiti svoju. Ona zatrese glavom. — Sve je to moguće — reče — iako nije vjerojatno, međutim on mi je uzvratio osmijeh kad sam mu se osmjehnula. — A tko ne bi? — dobaci Larry galantno. Kirurga koji se bavio Fredovim slučajem zatekli su u bolnici u sobi deţurnih kirurga. — Došli ste u pravom trenutku — osmjehnuo im se liječnik. — Vaš je čovjek upravo došao k svijesti. — Moţe li govoriti? — upita brzo Larry. — Mislim da moţe. U svakom slučaju, sad moţete pokušati, ako je nuţno, da razgovarate s njim. Naravno, on je još vrlo slab i pri uobičajenim okolnostima ne bih nikome dopustio da ga uznemirava. No, ako se radi o policijskoj istrazi i ako je vaţno . .. — Jako je vaţno — upadne mu Larry odlučno u riječ. Kirurg im pokaţe gdje se nalazi soba. Diana zastane pred vratima oklijevajući. — Mogu li i ja? — upitala je. — Dapače, vaša je prisutnost i te kako potrebna — naglasi Larry — i to iz sluţbenih razloga. Imate li stenografsku biljeţnicu? Kad je potvrdila, ušli su u malu bolničku sobu u kojoj je leţao Fred Grogan zvani Fleš. Glava mu je bila omotana zavojima i lice blijedo, ali su mu oči zasjale kad je spazio Larryja. — Ne bih nikad očekivao da ću se vama obradovati, a sad mi je drago što vas vidim — reče slabim glasom, a onda dometne ozbiljno: — Čujte, šefe, što prije morate osloboditi onu ţenu iz loţionice. — Ţenu iz loţionice? — ponovi Larry naglo. — Na koga mislite? — Na Clarissinu dadilju — glasio je neočekivani odgovor. — A tko je ta Clarissa, đavo bi ga znao!

27. Fleš Fred priča

— A sad ćete, šefe, čuti istinu baš kakva jest — reče Fred meškoljeći se u krevetu i zauzimajući udobniji poloţaj. — Ne tvrdim da mi se ne moţe dogoditi laţ: to vam je jedna od Napoleonovih uzrečica u koju nisam nikad previše vjerovao. — Uzrečica jest iz tog razdoblja, ali je čovjek drugi - na to će Larry prikrivajući smiješak. — Ali ne zanima me povijest, Frede. Hoću što prije čuti cijelu priču. — Znate, ja sam se u slobodno vrijeme mnogo bavio i čitanjem — nastavi bolesnik neometano — i to povijesti i prvoklasnih romana. U zatvoru Portland imaju priličnu knjiţnicu, ali im knjige nisu tako dobre kao u Wormwood crubsu. No sad svejedno, mister Holt, bez brige, ispričat ću vam sve, i to po istini. Samo mislim da će me moţda neke pojedinosti prikazati u lošem svjetlu, zato bi bilo dobro da ih odmah zaboravite čim ih čujete. Ne bih ţelio da zbog njih steknete dojam da sam moţda nečasna osoba. — I meni ne bi bilo drago kad bi prevladao taj dojam - odgovori Larry bez smiješka — zato vam obećavam da u se potruditi da sve što nema izravne veze sa slučajem diskretno zaboravim. — Bravo! — uzviknu Fred vidljivo oraspoloţen i nastavi: — Dakle, moja priča počinje prije četiri godine u Montpellieru. Moţda vam nije poznato to mjesto, ha? — Poznajem ga — odvrati Larry — pa moţete ispustiti sve topografske detalje. Znam svaku kuću od Coq d'Ora do Palacea. — E, pa slučajno sam bio tamo i dok sam tako šetkao uţivao u ţivotu slučajno sam naletio na ilegalnu kockarnicu koju je vodio neki tip po imenu Floquart. Igrao se accarat u kojem obično imam mnogo sreće, pogotovu ako sam prijatelj s djeliocem karata. No ovaj djelilac nije bio baš pristupačan, tako da za tri dana nisam ni omirisao drugi novac osim vlastitoga. A sa svakim je danom i taj moj novac bio sve tanji. Jedne su me večeri tako operušili da sam otišao od tog Floquarta bez ikakve mogućnosti da dođem do svog hotela drugačije osim vlastitim nogama. A daljina je prilična, znate. Baš sam skretao iz Ulice Narbonne kad začuh pucanj, pogledao sam u onom smjeru i ugledao nekog čovjeka kako leţi na zemlji i jednog drugog tipa kako se ţurno udaljava. U to vrijeme policijska sluţba u Montpellieru nije baš bila kakva bi trebala biti i ţandara nije bilo nigdje na vidiku. Tip koji se udaljavao mora da je bio siguran da će se izvući bez guţve, a onda sam se pojavio ja. Upravo je svitalo tako da je bilo dovoljno svjetla da mu vidim lice: bio je to fin momak dugačke ţute brade i nije se baš oduševio kad me je vidio. Jurnuo sam pred njega bez zle namjere, a, znate, bio sam baš pod stečajem. Mislio sam kako ne bi bilo loše da mu pomognem da se riješi novca koji bi ga mogao kompromitirati. On mi je ispričao neku napetu i uvjerljivu priču o tome kako mu je čovjek kojeg je upucao napravio gadnu svinjariju, koju radije ne bih spominjao pred mladom damom. Kad mi je tutnuo u ruke šesnaest tisuća franaka, shvatio sam kako je ta priča ţalosna i iz čistog saţaljenja pustio sam ga da ode. Dobacivši Larryju lukav pogled, Fred se naceri a onda nastavi: — Dakle, kako na vidiku još nije bilo nijednog ţandara, vratio sam se k momku koji je dobio metak da ga malo pogledam iako sam znao da bi bilo opasno po mene kad bi me zatekli nad njim. Poslije su rekli da je bio prostrijeljen metkom i da je morao ostati na mjestu mrtav, što nije istina. Kad sam došao do njega bio je još ţiv, pa sam se nagnuo nada nj da vidim mogu li mu pomoći prije nego što ispusti dušu. Pitao sam ga

tko ga je upucao, a on mi reče ... — tu Fred zastane da bi pojačao dojam svojih riječi — da ga je upucao David Judd. Larry iznenađeno izvi obrve. — David Judd? — upita. — Je li to neki rod doktoru Juddu? — Njegov brat — odgovori Fred. — I tako sam došao do doktora. Uvijek sam pričao Juddu da sam mu brata prepoznao na ulici, ali mi je taj jadnik, koji je ubrzo izdahnuo, sam rekao njegovo ime. Nije mi uspio odgovoriti zašto je dobio metak. Znao sam da po mene neće biti baš zdravo ako me nađu kraj leša iako nisam imao pištolj. Kada sam čuo teški korak ţandara koji se spuštao pokrajnjom sličicom klisnuo sam što sam brţe mogao, ali me je netko pak prepoznao tako da sam morao na sudu dokazivati da sam čist u svemu tome. Tvrdio sam da sam tim putem slučajno prolazio idući k liječniku. Na sreću, imao sam dovoljno mozga da uistinu odem k jednom liječniku kad sam shvatio da me je pajkan vidio. Zastao je i promeškoljio se nelagodno, svjestan da će ga sljedeći njegovi postupci prikazati u nepovoljnom svjetlu. — Kad sam se vratio u London — nastavi — smatrao sam svojom duţnošću da svratim Davidu Juddu, kojeg nisam zatekao u uredu. Ali zato sam u tom istom uredu osiguravajućeg društva našao njegova brata. Brat je brat, pomislio sam i istresao njemu sve što me je mučilo. — Vjerujem da vas je jako mučilo s koliko će vas podmazati da biste drţali jezik za zubima — na to će Larry. — To kaţete vi, a ne ja, inspektore. Ipak sam zadivljen, kako brzo shvaćate! — rekao je Fred zadivljeno. — Dakle, taj doktor Judd se strahovito uzbudio zbog svega i rekao je da će razgovarati s bratom čim se ovaj vrati s odmora. I tada se dogodilo nešto što je ugrozilo sve moje lijepe planove: David Judd je umro. Ulovio je nekakvu prehladu na povratku iz Škotske i za dvadeset i četiri sata bio je gotov. Bio sam mu na sprovodu —- reče Fred ozbiljno — i mogu vam reći da ne vjerujem da je tamo itko ţalio za njim kao ja. Gledao sam kako pokopavaju moje lijepe planove o bezbriţnoj budućnosti. No moram priznati da je dr Judd postupio kao dţentlmen. Rekao je da mu je jako stalo da očuva bratovu uspomenu od sramote i da je spreman davati mi svake godine stanovitu svotu za moju dobru volju da mu tu sramotu ne nanesem svojim jezikom. — A čovjek koji je ubijen? On je bio sluţbenik, koliko se sjećam, zar ne? — upita Larry. — Da bio je sluţbenik — potvrdi Fred i nastavi polako: — I to u Osiguravajućem zavodu Greenwich. Zbog nečeg je ucjenjivao Davida. Larry tiho fićuknu. — Osiguravajući zavod Greenwich — reče — i ucjenjivani David Judd! Zbog čega je ucjenjivan? Fred odmahnu glavom. — Ne bih znao, mister Holt. Rekao bih vam da znam. Ali da je bilo nešto gadno, moţete se kladiti. Doktor Judd mi nije rekao o čemu se radi, samo je napomenuo da mu je taj tip izvukao hrpu para. Mislim da je to istina jer sam tog momka viđao kod Floquarta kako igra u velike novce — napomene Fred. — No, da ne duljim — nastavi — mogu vam reći da je dr Judd ispunio svoje obećanje i da sam četiri godine redovito dobivao svoj prihod. Vidite i sami da vam ne ublaţujem svoju sliku niti tvrdim da sam postupio dţentlmenski, ionako mi ne biste vjerovali.

Tako je to išlo sve dok jednog dana nisam doktora sreo na nekom vjenčanju. Bili smo u crkvi obojica, s tim da je on bio pozvan a ja nisam, što za mene nije bio nikakav problem — objasnio je Fred ne skanjujući se nimalo i nastavio: — Tada me je pozvao na večeru u svoju kuću u Chelseu. Znao sam da mu je kuća krasna i da ima u njoj rijetkosti i dijamanata. Kako je on odlučio da mi odjednom da veću svotu umjesto godišnjeg prihoda, jasno da sam odlučio da prihvatim poziv — zastao je. — Znate, kod tog doktora radi kao sobar jedan čovjek — nastavio je nakon kratke stanke — kojeg ne ţelim otkucati. Mogu vam samo reći da je to moj stari znanac iz susjedne ćelije u Portlandu. — A zove se Strauss — dometne Larry. — Uţiva drogu i tri put je odsjedio svoje. — I to znate? — uskliknu Fred. — No, dobro, kao što sam rekao, on mi je stari znanac. Jednog sam ga dana sreo na Piccadillyju, baš kad je krenuo da utopi neke stvarčice koje je ukrao svom gazdi. Predloţio sam mu da mi u ime starog drugarstva priloţi nešto i on mi je među ostalim dao par dugmadi za manšete. Larry na to zine od iznenađenja. — Tako dakle! To je dugmad doktora Judda? — Nisam siguran da je baš njegova — odgovori Fred. — Koliko znam mnogi su ljudi znali ostati preko vikenda u doktorovoj kući, pa je moţda Strauss opelješio nekog od njih. No svejedno — zastao je Fred oklijevajući, svjestan da ga planovi s kojima je pošao u kuću dra Judda ne prikazuju baš kao zahvalna čovjeka. — Znate, namjeravao sam da uzmem nešto za uspomenu na doktora — nastavi. — Dogovorio sam sa Straussom da mi u tome iziđe u susret zbog starog prijateljstva. Kad sam pozvan na večeru, mislio sam da mi se pruţa prilika za to. Kako doktor Judd i ja nismo u nekim prisnim odnosima, to nije trebala biti večera samo za nas dvojicu; rekao mi je da će doći mnogo ljudi. Došao sam sat ranije i čekao skriven na drugoj strani ulice da promotrim tko je još pozvan. Čekao sam do osam, ali nitko nije došao. Još sam pričekao, a tada ugledah doktora kako je izišao iz kuće i gleda niz ulicu. Glad me je dobrano mučila tako da sam gotovo prešao cestu, ali osjećao sam da mi ne bi baš prijala samotna večera u društvu s čovjekom kojeg sam muzao. Zato sam dalje čekao, a onda sam vidio jedan automobil koji je vozio ravno prema vratima uz kuću. Nije se zaustavio i već sam očekivao da ću začuti tresak, kad su se vrata sama otvorila. »Kakav je to štos?« pitao sam se i kad je automobil ušao, a vrata se zatvorila za njim odlučio sam da malo bolje pogledam što se krije iza zida. Uspentrao sam se na vrata i provirio. Tip koji je izišao iz automobila bio je onaj isti snagator koji me je pokušao ukokati u mojem stanu u Ulici Jermyn. — Slijepi Jake? — upita Larry. — Nisam imao čast da mi ga predstave — odgovori red podrugljivo. — Kad su se farovi automobila ugasili, više ništa nisam vidio. Ali čekao sam i dalje. Oko deset vrata su se sama otvorila i automobil je kliznuo na cestu. Dok je prolazio kraj mene, skočio sam na nosač prtljage i tamo se čvrsto drţao. Kad je auto stao na nekom raskršću kod King's Roada, spuznuo sam neprimjetno s njega zato što sam se bojao da u osvijetljenom dijelu grada ne uđem opaţen. Na sreću tamo je bilo baš stajalište taksija ja sam uletio u jedan taksi i naredio vozaču da prati automobil koji je kretao. Ţivo me je zanimalo gdje je rupa u kojoj ţivi taj Slijepi Jake, kako kaţete da se zove. Uspinjali smo se kraj Victorije, pa kraj Trga Grosvenor i uz Park Lane. Kad smo prošli kraj Edgware Roada, ne znam . -zašto mi je na pamet palo drvo Tyburn, znate

ono na koje su nekad vješali. Pročitao sam u jednoj knjizi kad sam bio u ćorki da su nekad vješali ni za šta ... — Preskočite priče o starom Londonu i svoja sjećanja na zatvorsku literaturu — prekine ga Larry. — Dakle, slijedili smo ih uspješno. Onda je auto skrenuo u neku pokrajnju ulicu. Tamo nije bilo prometa pa nisam htio riskirati da spaze taksi za svojim petama pa sam platio vozaču i nastavio pješice. Dobro poznajem tu četvrt tako da mi nije trebalo mnogo da ih nađem. Čini se da je auto malo kruţio uokolo po spletu onih uličica, jer kad sam vozilo ugledao pred jednim vratima upravo se zaustavljalo. Tamo je stajao doktor. — Doktor Judd? Već je bio tamo? — upita Larry. Fleš Fred na to kimne i trgne se od boli zbog tog naglog pokreta. Prošlo je neko vrijeme dok je opet mogao govoriti. - Moram pripaziti na ovu svoju glavu ako ne ţelim ostati bez nje — osmjehnuo se bolno i nastavio: — Da, doktor je već bio tamo. Ne znam da li je stigao nekim drugim automobilom, ili ga nisam vidio u ovom. Iz auta su izišla dva tipa: Slijepi Jake i još jedan, kojeg nisam poznavao. Doktor mi je izgledao bijesan. U ruci je drţao torbu. »Nimalo mi se ne sviđa što ste me pokupili u ovo doba noći«, rekao je on, a onaj drugi, ne Slijepi Jake, na to mu je nešto tiho odgovorio. »Gdje je ta ţena?« pitao je doktor, a ona gromada od slijepca je na to rekao: »U loţioni-ci« i nasmijao se. Drugi tip je nešto opsovao i naredio mu da drţi jezik za zubima. Onda su ušli kroz velika crna vrata na kojima mora da je nekad pisalo »Praonica« jer su se slova još nazirala ispod novog premaza boje. — Jeste li vidjeli ime ulice? — upita Larry brzo. — Ulica Reville — odgovori ovaj, a Larry se odmah dosjetio koja bi to ulica mogla biti. — Znam, to je ulica iza Lissom Lanea, paralelna s njom — reče. — Dakle, morao sam nestati odatle da me ne bi vidjeli — nastavi Fred. — Zaobišao sam tu četvrt okolnim ulicama i našao se pred vratima baš kad je doktor izlazio. Ovaj su put bila samo dvojica, velikog slijepca nije bilo. Nisam razabrao o čemu pričaju. Onda je doktor glasno zaţelio laku noć, ušao u auto i odvezao se. Onaj drugi je hodao za straţnjim svjetlima neko vrijeme, tako da sam u strahu da se ne okrene i opazi me odlučio da prođem kraj njega kao da nehajno šećem. No mogu vam reći da sam već i prije zamijetio kako je navika da se govori sam sa sobom prilično škodljiva i da ima ljudi koji ne mogu ništa protiv toga. Imao sam tako jednog pajdaša u Barceloni. .. Dobro, neću pričati o njemu, mister Holt. Htio bih reći da je i taj čovjek koji je tamo stajao bio od onih koji govore sami sa sobom. Dok sam mu prilazio, čuo sam kako mrmlja nešto, stojeći onako s rukama na leđima i hodajući u smjeru kojim je otišao auto. Riječi koje sam čuo nisu mi značile ništa, ali sam ih zapamtio. Rekao je „Clarissina dadilja«. Ostalo nisam razumio, ali te je riječi ponovio još jedanput. Uvjeren, kako nije ni opazio da sam prošao kraj njega, odbrzao sam dalje misleći: »E, sad bi ti bilo najbolje da odeš do mistera Holta i ispričaš mu sve što si vidio i čuo.« Larry kimne. — Tako sam i učinio, uputio sam se k vama. Međutim nisam stigao daleko kad sam osjetio neku jezu za leđima, pouzdan znak da me netko prati. Nisam vidio nikoga, ali osjećao sam se jednako neugodno kao onda kad su mi bili i pajkani za petama. Ušao sam u vašu ulicu i zagledao u kuće traţeći vašu. Promašio sam je i otišao dalje, pa sam se morao vratiti. Mora da su za to vrijeme oni koji su me slijedili ušli u kuću i popeli se

gore, jer kad sam stigao na kat, već su me čekali. Zapravo ne znam da li je bio jedan ili više njih. Znam samo da sam pruţio ruku prema vašem zvonu i dalje se ničeg ne sjećam. Djevojka koja je brzo biljeţila njegove riječi zatvori biljeţnicu. — To bi bilo sve — reče Fred slabim glasom. — Uh, kako bih sada rado popio nešto! Desetak minuta potom dva su sluţbena vozila prepuna policajaca jurila prema zapadnom dijelu grada i uskoro su stanovnici uličice u kojoj se nalazilo začelje praonice vidjeli policijsku raciju. Larry je izdavao upute. Okrenuvši se naredniku, on upita: — Što je s ovim zidom? — To je straţnji zid praonice — odgovori Harvey. — Jeste li našli loţionicu? — Da, sir — nato će Harvey. — To je obična podzemna prostorija s jednim velikim kotlom i nekim strojem koji je radio na paru. — Otvorite ova vrata — reče Larry. — Jeste li postavili ljude pred ona druga vrata u Lissom Laneu? Narednik potvrdi, a onda vješto svojim otpiračem stane baratati oko brave i vrata se uskoro otvore. Vodila su u dugačku mračnu prostoriju. Larry naredi da je osvijetle. Razgledao je dugačku halu od opeke, s betonskim podom i sa četiri niza praonika. Iz nje su stepenice s metalnom ogradom vodile nadolje prema kotlovnici.

28. Skrovište

— Trebalo bi te biti sram! — rekao je Slijepi Jake tresući svojom golemom glavom. Sjedio je na jednoj strani prostorije koja je bila nalik na cijev, a njegovo je ogorčenje bilo usmjereno na stariju ţenu kukavna izgleda koja se skutrila na drugoj strani s šakama u krilu i pognute glave. Odjeća joj je bila bijedna otrcana, opuštena kosa prošarana sjedinama, a ruke i nokti prljavi. Prostorija u kojoj su se nalazili ne bi se mogla nazvati sobom. Više je bila nalik na veliku cijev. Pod je bio preliven komadićima opeke, ţbuke i izmrvljenog betona. Na jednom su kraju bila čelična vrata jedva dovoljno velika da se čovjek kroz njih provuče, a na drugom je kraju zjapila rupa. Pri svjetlosti svijeće vidjelo se da je tlo i tamo prekriveno kršem i otpacima. — Morala bi se stidjeti — grdio ju je Slijepi Jake. Oni su dobri prema tebi, a ti, gaduro, cviliš i reţiš! Kao štene kojemu su stali na rep. Ţena zajeca i promrmlja nešto. — Eh, imala bi ti zašto cmizdriti da je po mojem — uto će Slijepi Jake. — Što je, zar ti ne dajemo hranu? Zar nisi imala i udoban krevet sve dok ono njuškalo nije počelo njuškati okolo? — Hoću odavde — zacvili ţena. — Ovo me ubija. — Ne još — zasmijulji se Slijepi Jake — ali kad oni poţele da te ubijem bit ćeš sigurno ubijena.

— Hoću izići iz ovog stravičnog mjesta — zajecala ţena. — Zašto me drţite ovdje? — Hoćeš li dolje među štakore, ha? — zareţi Slijepi Jake. — A kako si cičala kad su te njuškale te ţivotinjice dok smo išli kroz prolaz ispod ulice? Ovdje nema štakora, ţiva si i zdrava. Sutra ćeš biti u lijepoj kući s čistom posteljinom na pravom krevetu, pa što još hoćeš? Ti nezahvalna stara vještice! Podigla je svoje jadno lice i pogledala slijepca. — A ti si budala! Govoriš o njima kao da su ti tvoji oni neki bogovi — reče. — A jednog će te dana odbaciti i izdati... — Umukni! — drekne slijepac. — Što ti znaš o njima? Ne znaš ti što su sve učinili za mene. Pruţili su mi krasan ţivot, novaca koliko hoću, sve što ţelim pojesti i popiti. Čak su me htjeli oţeniti jednom mladom i lijepom lutkicom — zasmijuljio se, a onda se namrštio. — A ona me gotovo ubila, ta drolja. — Tko je ona? — upita ţena. — Nije vaţno, sigurno je ne znaš — odbrusi Jake, ali onda nastavi kao da mu je drago što govori o toj temi: — To ti je jedna mlada mirisava i lijepa cura. A osim toga, zamisli, ona je iz policije! Ţena je šutjela pognute glave. Kad je šutnja potrajala, Jake se nagne i dodirne je svojom ručetinom. — Čuj, da nećeš opet imati napad, ha? — pitao je zabrinuto. — Valjda nećeš? Ne moţemo sada pozvati doktora. Ti i tvoji napadi! Drugi put ću te ja probuditi, da znaš — reče prijetećim glasom. — Još kako ću te razbuditi! — divlje ju je potresao. — Budna sam, budna — prestraši se ona. — Nemoj, slomit ćeš mi ruku. — Dobro, samo pazi kako se ponašaš — progunđa slijepac, i stane se polako, gotovo puţući primicati kraju cijevi. Prostor je bio tako stiješnjen da se u njemu ni ţena koja uopće nije bila visoka nije mogla uspraviti. Ipak je slijepac uspio proći kroz nazubljenu rupu na onom kraju cijevi. Čula ga je kako razbacuje opeke i proširuje otvor, kao što je radio gotovo cijeli dan. Bila je bolesna kad su je dovukli u tu uţasnu komoru i kad je došla k sebi nije znala gdje se nalazi ni kako je amo dospjela. Bila je svjesna da netko traga za njom, a da je banda koja je drţi zatočenu spremna na sve da bi je zadrţala na skrovitom mjestu. No u uporedbi s onim uţasnim prolazima punim odvratnih ţivotinjica kuda je prošla, ovdje je uistinu bilo bolje. Razmišljala je o svemu i kad se Slijepi Jake vratio da sjedne i odmori se, ona mu reče: — Mister Stuart bi ti dao mnogo para kad bi me odveo k njemu. Slijepac se zasmijulji. — To si mi već stoput rekla, glupačo, dosadna si! — rekao je i počeo je oponašati: — »Mister Stuart će dati mnogo para!« Baš bi mi on dao para! — Bila sam dadilja njegovoj djeci — jecala je ona — onu njegovu nesretnu ţenu sam njegovala. Kad sam se udavala, dao mi je divan prsten. — Prestani! — zareţi muškarac. — Zar nemaš ništa drugo o čemu bi pričala? Već si mi sto puta pričala o dadiljanju te njegove djece i o svom glupom prstenu! — A kad sam mu rekla za Clarissu — nastavi ţena sopćući — rekao je da će mi dati tisuću funti! Oh, kako sam se iznenadila kad sam ga vidjela, umalo se nisam srušila! Slijepi se Jake nije obazirao na to što ona govori. Priču je čuo već toliko puta da mu je dojadila. — Nije znao za blizanke, jadnik. Mislio je da više nema djece ... — nastavljala je ţena.

— Da nisi pila kao smuk, znala bi gdje je ona sad — prekine je Jake — iako je dobro da mu nisi to znala reći. Oni — naglasio je — bez brige, oni će nju već naći. Čuo sam da su rekli kako je to fina dama s mnogo para. — Voljela sam popiti ponešto — priznala je ţena — i nisu me baš morali strpati u zatvor pa onda u onaj uţasni dom! Slijepi Jake iznenada podigne glavu i osluhne, a onda jurne prema njoj i zgrabi je za ramena. Unio joj se u lice. — Ako zacviliš, gotova si! — šaptao je. — Bit ćeš mrtva istog trena, jasno? Tiho! Njegove su osjetljive uši uhvatile šum koraka iznad njih. Iako su koraci bili prigušeni podom koji se nalazio nad cijevi, on ih je čuo. Jednom je rukom obuhvatio ţenu oko ramena, a drugu joj je stavio pred lice. — Ako zacviliš, gotova si! — ponovio je šapatom. U tom trenu je netko zakucao po čeličnim vratašcima na kraju komore i on začuje glas Larryja Holta: — Ima li koga ovdje?

29. Fred posuđuje ključeve

Diana Ward je upozorila Larryja na veliki zarđali kotao koji se nalazio ispod praonice. Nekad je taj kotao opskrbljivao praonicu parom za pogon stroja. Larry osmotri debela čelična vrata, povuče ih, ali su bila čvrsto uglavljena. -Onda je pokucao tek tako da pokuša. — Nitko ne bi mogao biti tu unutra — odmahne glavom. — Što mislite, Harvey? — Sigurno bi se ugušili, sir — odvrati Harvey. Djevojka je izgledala razočarana. — Dakle, ništa nismo otkrili — reče. — A ja sam se nadala... Zašutjela je ne dovršivši rečenicu. Kad su krenuli iz kotlovnice, Diana upita Larryja: — Jeste li sigurni da je Fred govorio istinu? — a onda je brzo dometnula: — Ma jasno da jest. Toliko sam očarana da postavljam glupa pitanja. — Što se tiče Freda, on nije baš neki uzor vrlina — nato će Larry — ali sam ovaj put siguran da je govorio istinu. Što ćete! Nemamo sreće u ovoj istrazi — reče — Ponekad mi se čini da nikad neću riješiti ovaj slučaj. — Slučaj će biti riješen, i to vrlo brzo — reče uvjereno djevojka, tako da se Larry u čudu zagledao u nju. — Onda ćete ga riješiti vi — reče na to. — Jer ja sam došao do onog stupnja koji je najopasniji za detektiva, kad počinje sumnjati u sve po redu. Sumnjam na doktora, na časnog Dearborna, Fleša Freda, glavnog komesara Johna, pa čak i na vas. Djevojka se na to nije osmjehnula, kao što je očekivao. — Baš sam se pitala kad ćete posumnjati u mene — rekla je ozbiljno. Kad su izišli iz praonice, Diana je otišla s Harveyem u Scotland Yard, a inspektor se uputio opet u bolnicu, jer se sjetio nečega što je htio predloţiti ranjenom kockaru. — Bog mi je svjedok da ne treba vjerovati pajkanima — reče Fred kad ga je saslušao — ali vi ste nešto drugo. Evo vam ključeva mog sefa u banci na Chancery Laneu. Ne znam što mi je ali ja u vas imam povjerenja — reče ćudljivo. — U tom su pretincu neke

stvari za koje ne bih volio da ih itko vidi, ali vi ćete naći ono što traţite, a da ih pri tom ne poremetite. Ondje je i sveţanj ratnih obveznica — reče s nelagodom u glasu — koje sam kupio u znoju lica svojega. — Netko se oznojio, okladio bih se — reče Larry ve* selo. — Ne trebate se bojati, Fred. Neću kopati po vašim tajnama, niti bilo što što bih našao tamo upotrijebiti da bih vas zatvorio. Fred se osjećao nelagodno. — Znao sam da preuzimam rizik kad sam vam ispričao o tom poslu — reče — zato što je bilo sigurno da ćete ući dublje u nj, a ja sam bio isto tako siguran da ću vam pomoći. Da sam bio vani, sve bi bilo lako, jer bih vam mogao dati ključeve. — Kakvi su to ključevi? — upita Larry. — To su duplikati koje sam napravio — odgovori Fred bez crvenila. — Strauss ih je skinuo s doktorova koluta za ključeve dok je ovaj spavao i uzeo otiske. Strauss nije loš momak, ali se drogira; ja se nikad nisam odavao tim zlim navikama — reče Fred, pun vrlina. — Treba vam bistro oko i bistar um da biste uspjeli u ţivotu, zar ne, mister Holt? — I osam spretnih prstiju uz dva okretna palca — reče Larry. Došao je do ključeva bez poteškoća pa se pol sata kasnije ušetao u sobu 47, pjevušeći nekakvu melodiju i zveckajući u dţepu zlikovačkom imovinom Fleša Freda. Dianu su, nakon mnogo uvjeravanja, naveli da se nastani kod Larryja. Sestra matronskog izgleda postala je stalna institucija u Regent's Gate Gardensu, okolnost koja nije bila sasvim po ukusu Patricku Sunnyju, koji se zatekao u prilici da mora spavati na poljskom krevetu u kuhinji. — Ţao mi je što ti smetam, Sunny — reče Larry Holt te večeri — a to jest smetanje, pretpostavljam? — Da, sir — odvrati Sunny. — To jest smetanje. — Ne jako neugodno, nadam se. — Ne, sir — reče Sunny. — Nije jako neugodno. — Dama je bila u opasnosti — odgovori Larry, a to Sunny znao jer se o toj stvari vrlo slobodno razgovaralo u njegovoj nazočnosti, — i bilo ju je nemoguće ostaviti u njenom stanu. — Da, sir — sloţi se Sunny. — Kakav ćete ovratnik nositi danas, sir? — Bilo koji stari ovratnik — odvrati Larry uz smijeh. — U svakom slučaju, dama je sigurna dok spava u mom stanu. — Ne, sir — reče Sunny, što je Larryja šokiralo, jer mu je to bilo prvi put u ţivotu da se Sunny nije sloţio s njim. — Ne? — upita u nevjerici. — Zar nisi čuo što sam rekao? Rekao sam da je dama ovdje sigurna. — Ne, sir — reče Sunny. — Jako mi je ţao, sir, i molim da mi oprostite. — Ali ipak misliš da nije, pretpostavljam? Zašto nije sigurna? — Zato što vi niste sigurni, sir — odgovori Sunny — a ako vi niste sigurni, ni dama nije sigurna, sir. Larry se nasmija. — U redu, neka ti bude — reče. — I, Sunny ...

— Da, sir. — Hoćeš li noćas zatvoriti kuhinjska vrata? Mogao sam te čuti kako se okrećeš u krevetu i to me je probudilo. — Vrlo dobro, sir, zatvorit ću kuhinjska vrata — odgovori Sunny, i tako je i učinio. Nakon što je Larry otišao u krevet i stanom zavladala tišina, Sunny je odnio svoj mali poljski krevet u predsoblje, smjestio ga tako da su mu noge bile četrdesetak centimetara od vrata, namjestio metlu tako da joj je struma bila na vratima a kraj se drška oslanjao na krevet, i povukao se u krpe. Ali je zatvorio kuhinjska vrata. U dva sata u noći u bravu je nečujno uguran ključ i vrata su se otvorila desetak centimetara, pa je metla nemilosrdno pala na Sunnyjevu glavu. Mogla mu je rasuti mozak, ali sretnim slučajem nije. Larry je čuo tri hica ispaljena u brzome slijedu, pa je skočio iz kreveta i došao u hodnik, s pištoljem u ruci. Ugledao je prazni poljski krevet, otvorena vrata, no Sunny je nestao. Potrčao je niz stepenice i susreo tog hvale vrijednog čovjeka kako se vraća, vodeći za ovratnik ţgoljavu protuhu, na čijem je zlom licu bio utisnut iskrivljeni smiješak boli, jer je imao tane u mesnatom dijelu noge. — Uvedi ga! — reče Larry i zatvori vrata. Diana je stajala u prolazu kad su proveli čovjeka, pa se hitro povukla i ponovno se pojavila na neformalnom ispitivanju koje je pokrenuo Larry. Bilo je to ispitivanje koje je kao prolog imalo Sunnyjevo ispričavanje puno poštovanja. — Molio bih da mi oprostite, sir, što sam uzajmio vaš pištolj — reče — kao i zbog toga što je moj krevet bio u hodniku i što sam vas uznemirio ... — Ni riječi više o tome, Sunny, sinko — reče Larry uz zahvalan pogled. — O tome ćemo pričati poslije. A sada, što biste vi imali kazati za sebe? — obratio se zarobljeniku gadna izgleda. — Odakle mu pravo da se sluţi vatrenim oruţjem? — odvratio je čovjek hrapavim glasom. Larry pomisli da bi ta hrapavost mogla biti posljedica uzbuđenja, no činilo se da mu je to prirodni glas. — Nastrijeljen sam, da, jesam! Silazio sam niz stepenice mirno i tiho koliko god je to bilo moguće, kad je taj tip izišao i nastrijelio me. — Nevino djetence! — reče Larry neugodnim tonom. Prepipao je čovjeku dţep pa izvadio noţ duge oštrice, koju je oprobao kaţiprstom i palcem. Bila je oštra kao britva. Larry je ponovno pogledao čovjeka. Bilo mu je oko trideset i pet godina, bio je upalih očiju i obraza. — Daj da ti vidim ruke — reče Larry i čovjek ih mrgodno ispruţi. — Jesi bio osuđivan? — Ne, sir — reče čovjek mrko. — Tko te je poslao amo? — Otkrijte! — I otkrit ću — odgovori Larry tiho — samo se u tom otkrivanju ti nećeš najbolje provesti. Tko te je poslao amo?

— Neću kazati — odvrati čovjek. — Mislim da hoćeš — reče Larry, odvede ga u kuhinju i zatvori vrata. Kad je za deset minuta stigla policija, preuzela je čovjeka koji se prilično tresao. — Rekao mi je sve što zna — reče Larry. — Poslali smo ga amo da pokriva jednog drugog koji je utekao. Kune se da ne zna tko je taj drugi, no to očito nije Slijepi Jake. — Kako ste ga naveli da progovori? — upitala je djevojka, pomalo ustrašeno. — Zaprijetio sam mu da ću ga oprati — reče Larry, ako ne reče ništa osim istine. — Naravno, nije to bilo zato što sam mu zaprijetio da ću ga oprati — objasnio je — bilo je to zato što je sa mnom bio sam u prostoriji, i zbog činjenice što sam mu mogao bez napora skinuti sako, i zbog vjerojatnosti da je pranje samo uvod u nekakvu uţasnu torturu što sam ja izmislio, to ga je navelo da progovori... Usput, njegova rana nije ništa. Vjerojatno će zacijeli dok dođe do policijskog ranarnika. A sada mislim da moţemo poći u krevet. Ţelio bih te vidjeti, Sunny, prije nego što se povučeš na počinak. To što mu je rekao, navelo je toga flegmatičnog čovjeka na to da ostatak tjedna hoda paradnim korakom.

30. Isprošena za doručkom

Rijetka je bijela magla visila nad parkom i zakrivala prazni potez Rotten Rowa; jedan ili dva jahača koji su izišli u tako rani sat radi kondicijske šetnje samo su još riše naglašavali samotnost mjesta. Jedan je od tih konjanika bio Sir John Hason, glavni policijski komesar, koji je uveo u običaj da jaše prije doručka i koji nije ni očekivao društvo niti ga ţelio. Bio je zbog toga iznenađen i malčice ojađen kad mu je s leđa prišao jahač, i natjeravši svoga konja u korak, došao Sir Fohnu uz bok. — Hej, Larry — reče John Hason iznenađeno. — To se zove neočekivano pojavljivanje! Pomislio sam da si duh. — I to bih mogao biti, jednog lijepog jutra — reče Larry — ne budem li vraški oprezan. Znao sam da ćeš jahati, i tako sam unajmio kljusinu u ovdašnjoj staji pa izjahao. Osim toga — reče — zaţelio sam se promjene zra-:a i htio sam porazgovarati s tobom izvan zatupljujuće uredske atmosfere. — Što je novo? — upita Sir John. — Sinoć se dogodio pokušaj ubojstva, ali to je tako obična stvar da mi je mrsko o njoj izvještavati kao o novosti — reče Larry pa ispriča priču o posjetu u dva sata noću. — To je najsmušeniji slučaj za koji sam ikada čuo — reče Sir John Hason zamišljeno. — Ne prođe ni dan a da se ne pojavi netko novi. Još uvijek pridaješ vaţnost dvorkinji? Larry je kimnuo.

— Poznaješ London bolje od mene, John — reče, jer između njega i njegova starog školskog druga nije bilo formalnosti u ovakvim prilikama. — Tko je Judd? — O, Judd! — nasmija se komesar. — Ne mislim da moraš o njemu razbijati glavu. On je čovjek stanovitog ugleda u Cityju, iako mi se čini da sam čuo kako mu je brat bio prilična propalica. Judd praktički posjeduje sve dionice Osiguravajućeg zavoda Greenwich. To nije neki jako veliki zavod, ali se uspješno odupro svakom pokušaju osiguravajućih trustova i velikih kompanija da ga ne apsorbiraju. To pokazuje narav kojoj se divim. Naslijedili su dionice od oca pa iz nečega što je djelovalo kao vrlo klimavo poduzeće izgradili prilično napredan biznis. — Pogledao sam sinoć upravni odbor — reče Larry. — Eno ga u Burzinu almanahu. Sjedio sam nakon što su svi otišli u krevet i pokušao razmrsiti stvari. Znaš li da je John Dearborn direktor te kompanije? — Dearborn, onaj dramatičar? — upita Hason hitro. — Ne, nisam znao. Naravno, direktori u takvoj kompaniji — nasmiješio se — samo su Juddovi eksponenti. Judd je vrlo dobar momak, tako su mi rekli, i troši mnogo novaca na milodare. On praktički uzdrţava Dom koji vodi Dearborn. Moţda mu je dao dekorativan direktorski poloţaj da bi mu dodao još nešto novaca za njegov institut. — I ja sam na to pomišljao — kimnu Larry. — Tko je Walters? — Nikad čuo za nj — reče John Hason. — On je drugi direktor kompanije i također dekorativna osoba, trebao bih pomisliti. A Cremley? Ernest John Cremley od Wimbledona. — On je sasvim sigurno dekorativna osoba — reče komesar. — Znam ga pomalo, čovjeka s vrlo malo soli i nezasitnom strasti za kartanjem. Zašto pitaš? — Zato što su ta dvojica također direktori Kazališnog udruţenja Macready — odgovori Larry tiho. — Juddovo se ime ne pojavljuje, ali je tu još jedno neobično ime, vjerojatno njegova eksponenta. — Kamo nas to vodi? — upita komesar. — Vodi nas na to — reče Larry zauzdavši konja, da bi ga zaokrenuo tako da su sada stajali bok uz bok, a on bio licem okrenut svome šefu — da Judd kontrolira kazalište u kojem se prikazuju Dearbornovi komadi. I tako postoji nekakva veza između Judda i superintendanta Doma za slijepe u Paddingtonu. Sir John je probavio taj podatak prije nego što je progovorio. — Ne vidim da u tome ima ičega posebno zazornog — reče. — Na koncu konaca, Dearborn je samo ţrtva Slijepog Jakea, a prema onome što si mi sinoć ispričao u svom izvještaju, Judd nije ničija ţrtva, s izuzetkom našeg prijatelja Fleša Freda. Mogu sasvim razumjeti zašto je doktor ţelio spasiti bratovo ime — nastavio je. — Judd je oboţavao toga svog mlađeg brata, mislio je da je to najbolji momak na svijetu. Nikad se nisam sreo sa slučajem da su braća iskazivala toliku privrţenost jedan drugome. Onog tjedna kad je David Judd umro, doktor se zatvorio i nije htio nikoga vidjeti. A što je ...! Komesarov uzvik zaprepaštenog iznenađenja imao je svog opravdanja, jer je Larry iznenada zakrenuo konja i bjesomučno pojahao preko parka, ne upuštajući se u mali rizik preskakanja niskih ograda.

Ugledao je priliku, nesumnjivo visoku, umotanu do brade u mornarski kaputić, kako šalabaza stazom što je vodila prema jednima od vrata parka. Čovjek je začuo galopiranje kopita pa potrčao ravno i brzo poput jelena, dosegao vrata pa istrčao na ulicu. Vrata su bila premalena da bi Larry kroz njih protjerao koja, pa se ovaj zbacio s njega i, ostavivši ga da se snalazi kako zna, istrčao na ulicu. Nije vidio ništa više od automobila koji se odmaknuo od rubnika i brzo se udaljio prema istoku. Osvrnuo se za taksijem, ali nije bilo nijednog na vidiku, pa se slegnuvši ramenima vratio, našao svoga konja, uzjahao ga i polako otkasao natrag do mjesta na kojemu je sjedio Sir John. — Kamo si, do đavola, odjurio? — upita Sir John. — Ugledao sam dţentlmena kojega sam vrlo ţeljan privesti — odgovori Larry pomalo bez daha. — Slijepog Jakea, koji se zaputio u park na svoju redovitu jutarnju šetnju, dok ga je vani čekao auto da ga pokupi, kao savršenog dţentlmena. Da sam imao pištolj, priredio bih Tarigu još jedan »Misterij tratinčica« da ga rješava. Bilo bi mi drago da sam našao cvijeće za Slijepog Jakea!

31. Lew

Kad se vratio kući, Diana je bila odjevena; sjedila je čekajući doručak. — Mislila sam da se nećete vratiti — rekla je sitno uzdahnuvši. — Čemu uzdah? — upita Larry. — Zato što ... sam mislila da se nećete vratiti na doručak — odvrati ona. Ispričao joj je o jurnjavi u parku. — To prilično remeti moju teoriju da je Slijepi Jake još u Domu ili u praonici — reče ona — jer je kuća pod prismotrom, zar ne? — S obadvije strane — odgovori Larry — ali postoji mnoštvo putova kojim momak moţe izići, a činjenica da odlazi na rane jutarnje kondicijske šetnje i da ljudi koji stoje iza njega smatraju njegovo zdravlje dovoljno vaţnim da mu stave automobil na raspolaganje prilično dokazuje da je danju zatočen. Bili su sami, jer sestra još nije dovršila s odijevanjem. — Ne znam kako će se ovaj slučaj završiti, Diana — reče Larry nakon kratke šutnje — i ovo je krajnje prozaičan trenutak da kaţem to što ću reći, ali... ali.. . ali nakon što ovaj slučaj bude gotov, ne bih ţelio da ostanete u Yardu. Malo je problijedila. — Mislite da ne zadovoljavam? — reče. — Kao tajnica? — Vrlo zadovoljavate, i kao tajnica i kao osoba — reče Larry, iz petnih ţila pokušavajući zadrţati vlast nad svojim glasom. — Ne sviđa mi se što ... Ne sviđa mi se što radite. Nastala je još jedna šutnja. — Ne mislim da ću nastaviti raditi nakon ovog slučaja — odgovori ona tiho. — I ja sam pomišljala da odem. Bio je to neočekivan odgovor i on ga je ispunio osjećajem panike. — Ne odlazite? — on je upita, a ona se nasmija. — Zaista ste krajnje nedosljedna osoba. U jednom me treptaju oka otpuštate, a u drugom se nadate da ne odlazim — odgovori ona. Išla je po opasnom terenu, i bila je

sasvim svjesna te činjenice. — Na koncu konca — nastavila je, dostojanstveno zločesta — postoji mnogo poslova za koje traţe sposobne djevojke. — Ja znam jedan posao za koji se traţi sposobna djevojka — reče Larry gutajući tko zna što — a posao joj je da se brine o stanu i dijeli skromnu imovinu detektiva inspektora koji bi jednog lijepog dana mogao biti i nešto bolje. Dok je govorio, jela je trokutasti komadić tosta: ispustila ga je iz ruke. — Baš ne znam što time mislite reći — zaplela je jezikom. — Mislim reći — odgovori Larry. — Ţelim se oţeniti vama ... Idi do đavola! Podigla je pogled otvorenih usta, baš na vrijeme da vidi kako se zatvaraju vrata pred uvrijeđenim Sunnyjem. — Uţasno mi je ţao — propentao je Larry. — Posljednja se opaska nije odnosila na vas, boţe. Ja sam doista mislio ... — Znam što ste mislili — reče i poloţi svoju ruku na njegovu. — Htjeli ste reći da me ţelite? — Ţelim vas tako mnogo — odvrati Larry — da ne mogu naći riječi kojima bih objasnio svoju ţelju. Nije odgovorila. Podnosila je da njena ruka bude pod njegovom, no kad su joj oči uhvatile iskrivljeni odraz njezina lica na uglačanom čajniku, nasmijala se. Larry je brzo povukao ruku, jer* je bio osjetljiv muškarac. — Prilična sam budala, bojim se i— rekao je tiho. Ona se nije pomaknula. — Vratite ruku. — Glas joj nije bio glasniji od šapata, no on se pokorio. — A sada mi recite što ste govorili. Nasmijala sam se sebi u čajniku. Ne izgledam kao osoba koju bi itko mogao zaprositi u osam i pol ujutro. — Onda ... onda vi znate da sam vas zaprosio? — upitao je muklo. Ona kimnu i njene se sjajne oči okrenuše da bi se susrele s njegovima. — I... hoćete li? — upita, otkrivši kako je teško slati riječi. — Hoću li što ... slušati bračne ponude? — odgovorila je bezazleno. — Mislim da hoću, dragi Larry: to mi se prilično sviđa. I tada mu je bila u zagrljaju i on ju je drţao čvrsto, čvrsto. I tada je ušao Sunny, no oni ga nisu vidjeli. Prikrao se tiho, domogao se odmorišta pred vratima pa pozvonio na zvonce dizala. Djevojka koja je njime upravljala bila je njegov veliki prijatelj i opskrbljivala ga je mnogim vrijednim informacijama. — Louie — reče, a bio je ozbiljniji nego obično — Moţeš li mi kazati gdje pri ruci mogu naći stan? Mislim da ću uskoro spavati vani. — Spavati vani, Pat? — reče začuđena Louie. (Zvala je Pat zato što mu je to bilo ime, ali mnogo više zbog toga što joj je on milostivo dopustio tu slobodu.) — Zar će tvoj gazda uzeti kućanicu? — Mislim da hoće — odgovori Sunny, vrlo dostojanstveno. — Mislim da hoće, Louie. Larry se tog jutra mogao odšetati do svog ureda, ili mogao odvesti, ili odlebdjeti. Nije imao jasnog sjećanja o tome što se dogodilo, ili kako je došao onamo, znao je samo to da mu je Diana Ward bila s boka i da je bio beznadno, smiješno, nevjerojatno sretan u svojoj ljubavi, bilo je to najneobičnije udvaranje, a bračna je ponuda bila zaprepašćujući nekonvencionalna. Predočio si je tu temu, ali ju je postavio u tihi salon

pod prigušenim svjetlima, ili na kakav grmoviti breţuljak, ili u sjenu staroga drveta kraj rukavca drevne rijeke. — Ne pri doručku — reče glasno — o boţe, ne. — Ne pri doručku? — ponovi djevojka. — O, ti misliš ... 0 da, bilo je smiješno, — Bilo je čudesno! — odvrati Larry. — Osjećam se nakočoperen. — Tada ću te lišiti malo tog kočopernog osjećaja — reče ona mirno. — Htjela bih da mi nešto obećaš. — Obećat ću ti sve na svijetu, Diana — odvrati on ekstravagantno. — Zatraţi od mene najvišu opeku kape na dimnjaku, ili komadić Mjeseca ... — Ništa tako teško. Ţeljela bih samo ... Pa ipak će to moţda biti teţe — reče ona ozbiljno. — Hoćeš li mi obećati da ni pod kojim okolnostima nećeš traţiti da razvrgnemo zaruke? Zaokrenuo se prema njoj i gotovo se zaustavio u hodu. — To je lagano — reče. — Štogod te navelo na misao da bih poţelio razvrgnuti te čudesne ... — Znam, znam — prekine ga ona. — Vrlo su čudesne i za mene, pa ipak — zatrese glavom — hoćeš li mi obećati: što god se dogodilo, kakav god bude konac slučaja Stuart, uspiješ li ili ne uspiješ, do kakvih god otkrića došlo, da nećeš razvrgnuti naše zaruke? — To ti obećavam — odgovori Larry neobuzdano. — Nema ničega na svijetu što bi me navelo da povučem i riječ onoga što sam rekao. Ţivim u smrtnome strahu da ne otkriješ kako se bacaš pred nekoga tko te nije dostojan. Ako to učiniš, kunem se da ću te sudski goniti zbog kršenja obećanja! Nije se igrati s mojim njeţnim osjećajima! Kad su stigli u sobu 47, zatekli su dva čovjeka kako čekaju u hodniku. Jedan je bio policajac u civilu, drugi suhi čovječuljak koji je zamišljeno sjedio na klupi, s rukama na koljenima, zureći očima, koje nisu vidjele, u pod. Larry zastade pri pogledu na taj prizor. — Što je to? — upita. — Oh, oprosti — odgovori djevojka pokajnički. — Trebala sam ti kazati: ja sam poslala po njega. — Pa to je Lew! — uzviknu Larry iznenađeno, a Diana kimnu. — Rekao si mi da mogu pozvati bilo kojeg svjedoka kojeg ţelim — otpoče ona, no on je zaustavi. — Draga, naravno da moţeš — odvrati on. Znatiţeljno je pogledao starca, a Lew je, nesvjestan svega oko sebe, sjedio u svom tamnom i tihom svijetu, osluškujući vlastite misli. — Uvedite ga — reče Larry. — Kako ćeš ga navesti da govori, ili mu saopćiti svoje ţelje? — upita saţalno kimajući glavom. — Nikad prije nisam shvatio kakav uţasan jad moţe donijeti ta kombinacija stanja — nastavi. — Moţeš li razgovarati s njim? — Mislim da mogu — odvrati djevojka tiho — ali moraš shvatiti da on nema pojma gdje se nalazi. Po svemu zna, još bi mogao biti u toj groznoj kući slijepaca, još pod paskom ljudi koji su se prema njemu odnosili tako okrutno. Larry kimnu. — Kad si rekla da je mrtav, pomislio sam da nisi pri sebi — odvrati Larry — ali sada razumijem.

— Treba mi sačmarica — reče djevojka — i treba mi uniformirani policajac. — Okrenu se Larryju. — Idem provjeriti jesam li zaboravila sve što sam naučila u Bolnici za slijepe — reče. Uzela je starca za ruku i ovaj je poslušno pošao za njom. Uhvatila ga je njeţno za obadva zglavka i podigla do svog lica. — Ţena — reče on; tada ona uze malu vazu sa cvijeće sa stola i pridrţa mu je pod nosom. — Ruţe, zar ne? — upita. — To je bolnica. Znakom je dozvala uniformiranog policajca koji je čekao na vratima i ponovno podigla starčeve ruke, pustivši da se lagano oslone na ovratnik policajčeva kaputića, opipa dugmad, da bih ih potom podigla do kacige. — Cajac! — reče Lew i ustukne. Ponovno mu je dala cvijeće, ponovno mu podigla ruke njegovim starim čvornatim dlanom dodirnula svoj obraz. — U bolnici sam i policajac pazi na mene. Traţe li te zbog nečega? Uzela mu je glavu između svojih dlanova i njeţno je ljuljala. — Ne traţe, ha? — reče olakšano. Larry je promatrao tu igru, fasciniran. — Jesam li siguran od tih svinja? Uzela mu je glavu među svoje ruke i natjerala je da stane. — Ţelite li da govorim? Ponovila je pokret i gurnula mu stolicu, pa ga uputila na nju. Policajac u civilu donio je pušku i ona ju je uzela, pa podigla Lewovu ruku i lagano prešla njome preko cijevi i kundaka. On zadrhta. — Da, to su mi učinili — reče. — Traţite ih zbog toga, zar ne? Bilo je to okrutno i prestrogo nad slijepcem. Zašto me štipate za lijevu ruku? Ponovno ga je natjerala da kimne, zatim ga uštinula za desnu ruku i ne čekajući njegovo pitanje natjerala ga da odmahne glavom. — Shvaćam, shvaćam — reče oduševljeno. — Desna je ruka ne, a lijeva je ruka da. Ima li tu koga ... od viših? Dala mu je potvrdan znak. — Ţele li da pričam? Ponovno mu je potvrdno signalizirala, i on je otpočeo priču. On i Slijepi Jake bili su drugovi u nesreći. On je bio rob tog krupnog čovjeka, gotovo od mladosti, ţiveći u strahu, pod vlašću te izuzetne protuhe. — Radio je takve stvari od kojih bi vam pozlilo da za njih znate! Radio ih je — kimnuo je Lew. — Stvari o kojima ne volim misliti, koje me progone noćima. Tada se prije pet ili šest godina Lewov vlastiti brat pridruţio toj neobičnoj bandi. — A bio je to i lijep krupan momak, da — rekao je Lew ponosno — i vidio je! Obično je obilazio vašare pretvarajući se da ne vidi, ali je imao veličanstveni vid, čitao je novine i knjige. Krupan momak, sir, s dugačkim čupavim zaliscima dolje do ovuda. Veličanstven je momak bio Jim, ali ţmukler. I tada su došli pod utjecaj tih izuzetnih gospodara, koje je Slijepi Jake običavao spominjati tako poboţnim tonom. Poslali su ih da iznose tijela iz kuće pri čemu je Jake pomagao, a pomagali su i Jim i Lew. Lew nije znao jesu li ti ljudi bili ubijeni, ali je mislio da jesu. — Bistra su oni banda. Prije šest godina, znate li što su učinili? — Djelovao je gotovo ponosno zbog genija tih uţasnih ljudi. — Frknuli smo u rijeku čovjeka s balastom oko nogu. Pomislili biste da će biti sumnjivo, zar ne, kad, pronađu tijelo? Ali ne! Što mislite

od čega je bio balast? Veliki blok soli, što je taman pristajao oko njegovih nogu, i čim se sol otopila, evo ga van. — Je li bio ţiv kad ste ga bacili? — upitao je Larry, a djevojka je protrnula. Čovjek nije mogao čuti, ali je odgovorio gotovo kao da je mogao. — Mogao je biti i mrtav, ne sjećam se — nastavio je Lew. — Nije vikao niti bilo što. Boţja je istina, nisam znao da ćemo ga baciti u vodu! Kako sam mogao znati? Ali je otišao u vodu. I tada je Jim nestao. Ne znam što mu se dogodilo. Naprosto je otišao i nikad ga više nismo vidjeli. Bilo je to prije četiri godine u svibnju, koliko se mogu sjetiti. Nakon nekog vremena, pričao je Lew, on se uplašio i počeo predosjećati opasnost za sebe, ako za nju nije već ranije znao. Uplašio se Jakea i njegovih prijetnji, a još više zbog misterioznog nestanka svog brata. Nije znao pisati Brailleovom abecedom, ali je našao čovjeka u Toddo-domu, »jednog ispravnog«, koji mu je napisao poruku koju je namjeravao staviti u dţep idućoj ţrtvi. Vjerojatno je čuo od Jakea da uskoro imaju »posao«. — Mislim da ću morati otići — rekla je djevojka, iznenada problijedjevši. Larry ju je izveo u hodnik i donio joj čašu vode. — Sasvim sam u redu — nasmiješila se odvaţno. — Vrati se i slušaj. Lew je još pričao kad se Larry vratio, a kad je završio, znao je gotovo sve što se moglo znati o umorstvu Gordona Stuarta. Te se večeri odrţala konferencija svih šefova odjela, kojom je predsjedavao Glavni komesar. — Moţda ne moţemo suditi samo po iskazu tog čovjeka— rekao je Sir John s dostojanstvenom ozbiljnošću. — dobit ćemo naloge za hapšenje, ako tako ţelite, ali mislim da im još ne pritegnemo lanac saznanjem koje imamo. Bolje bi bilo da one glavne pokušamo uhvatiti krvavih ruku. Larry se vratio u svoj ured, a djevojka je otišla kući. Mogao je na vrijeme da bi čuo telefonsko zvonce. — Je li to mister Holt? — upita nepoznati glas. Dakle, bilo je neobično u Scotland Yardu primiti telefonski poziv od bilo koga tko nije policijski ili javni sluţbenik, zato što se brojevi različitih odjela ne pojavljuju u telefonskom imeniku. — Ja sam inspektor Holt — odvrati Larry. — Doktor Judd pita moţete li smjesta doći u njegov ured. Ima nešto vaţno što vam ţeli prenijeti. Larry je promislio. — Da, smjesta dolazim. Pokupio je Harveya, i taksi ih je ostavio na Bloomsbury Payementu. Larry je očekivao da će u to doba zgrada biti prazna, no u jednom od gornjih prozora vidjelo se svjetlo. Dugačko je usko predvorje također bilo osvijetljeno. Larry je hitro zakoračao kroz predvorje; vratarova je sobica bila prazna. Na drugome kraju bila su vrata dvaju automatskih dizala, od kojih je jedno bilo u prizemlju. — Da pođem gore s vama? — upitao je narednik. Nije bilo razloga zbog kojeg ne bi trebao, pa ipak ...

— Ne, ne, ostanite ovdje — odvratio je Larry. Zakorači u dizalo i pritisnu bjelokosno dugme označeno s »Treći kat« i dizalo uz trzaj krene. Zaustavilo se na trećem katu i Larry, gurnuvši rešetku u stranu, stupi na odmorište. Odmah nasuprot njemu bila su staklena vrata, iza kojih je blistalo svjetlo. Riječi »Dr. Judd« bile su ispisane dovoljno čitko, pa on okrenu bravu na vratima i stupi u praznu sobu. Zazvao je, ali mu se nitko nije odzvao pa se, smeten, vratio na odmorište. Sva su osjetila u Larryju Holtu bila u stanju pripravnosti. Doktor Judd nije bio od one vrste individua koji se upuštaju u neslane viceve, niti bi mu pokušao podvaliti. Tada je doţivio blago iznenađenje. Došao je lijevim dizalom, koje je sada nestalo, a na njegovu je mjestu bilo desno, koje mora da je bilo na višem katu kad je on došao do ovog odmorišta. Što je bilo još neobičnije, vrata su dizala bila širom otvorena. Tko se uspeo? Pogledao je niz hodnik, ali nije bilo nikoga na vidiku. — Je li sve u redu? Bio je to šuplji glas Harveya, koji je došao kroz okno dizala. Stopalo mu je već bilo uzdignuto, samo što ga nije spustio na pod dizala, kad je u bljesku shvatio da ono što je mislio da je čvrsta drvena podna oplata nije ništa drugo do boja i papir. Natrag se više nije mogao povući. Ravnoteţa se pomakla, i čitava je teţina njegova tijela bila izbačena naprijed. Imao je djelić sekunde za razmišljanje, i tada je, upotrijebivši svaki gram snage, svaki atom zamaha što ga je mogao izvući iz lijeve noge, što je još počivala na čvrstom tlu odmorišta, skočio prema naprijed i zgrabio reljefni grb jedne od oplatnih ploča na straţnjoj strani dizala, imao je jedva centimetar za koji se mogao pridrţati, ali izuzetnom snagom ruku zadrţao je taj zahvat, čak i kad su mu noge probile papirnati pod i teţina se čitavog tijela prebacila na vrške prstiju. Visio je tako, ovješen u prostoru, u opasnosti da padne na kamene ploče pod sobom. — Brzo, penji se! — povikao je. — Treći kat. U zamci sam! Začuo je čegrtanje drugoga dizala i cvileţ motora, no u taj je čas čuo još jedan zvuk nad sobom; podigavši pogled, ugledao je neko lice kako ga gleda odozgo iz otvora na četvrtom katu. Tada je nešto zviznulo kraj njega i udarilo uz prasak oblogu dizala. Na sekundu je gotovo ispustio uporište, sjetio je kako se dizalo neobjašnjivo trese, i tada je, i njegov uţas, dizalo koje se uspinjalo, prošlo mimo njega. — Amo, amo! — povikao je. Lice nad njime kao da je tamnilo; ali je ponovno ugledao uzdignutu ruku, nešto ga je udarilo u rame, ispustio je oslonac i pao.

32. Larry pregledava kuću

Larry je odgurnuo vrata u prizemlju pa isteturao iz dizala i susreo se sa zanijemjelim doktorom Juddom, koji je stajao iznenađen, s nevjericom izraţenom u svakoj i lica. — Što se to dogodilo? — upitao je zabrinuto. — Čudo! — odvrati Larry s natrunkom srditosti. — Čini se da sam pao s metra i pol. Pozvali ste me, doktore? Doktor Judd je odmahnuo glavom.

— Bojim se da ne razumijem o čemu se radi — reče. Hoćete li se uspeti do mog ureda? — Ne mislim da je to nuţno — odvrati Larry. — Uputili ste mi telefonsku poruku kojom ste me zamolili da smjesta dođem amo jer mi imate nešto vaţno priopćiti, i ja dođem gore — reče otrovno. — Na najvišem je katu jedan dţentlmen s kojim bih se ţelio upoznati. — Uvjeravam vas, mister Holt — reče doktor ozbiljnim glasom — da vam nikada nisam poslao poruku da dođete ili na bilo koji način komunicirao s vama. Poslao sam vratara da odnese jedno pismo i tada se sjetio da nemam cigareta, pa sam glupan čitavu tu veliku zgradu ostavio bez nadzora. Niste ušli u krivo dizalo, zar ne? Spori smiješak ozari Larryjevo lice. — Zaista mi se čini da jesam — reče on. — O nebesa! — dahnuo je doktor. — Dakle, mogli ste me ubiti! — Kako stvari stoje, ja zapravo i ne znam točno što se dogodilo — odvrati Larry. — Samo jedno dizalo radi — objasnio je doktor. — Nešto je pošlo po krivu s motorima i sada rade u ravnini. To će reći, jedno se dizalo spušta a drugo se diţe. Iskoristivši činjenicu da je sutra nedjelja, radnici su popravljali uţe dizala broj dva, koje se prilično istanjilo ... — I rasprostrli komade papira i platna na njegovo sto, pretpostavljam? — reče Larry; bio je nepristojan i sasvim svjestan toga. — U svakom slučaju, sad idem gore — reče, da bi potom zajedno ušli u ispravno dizalo. Harvey je bio na pola puta dolje, prema svom šefu, pa su ga sreli. — Hvala bogu da niste stradali — reče. Larry odmahnu glavom. — Moglo je biti samo metar i pol od tla kad sam pao. Nisam shvatio da se paklenski lift spušta sve vrijeme dok je taj dţentlmen bacao po meni kojekakve predmete. — Netko vas je gađao, sir? Čini mi se da sam čuo kako je komad ţeljeza udario o dno okna. Dizalo se uspelo samo do trećega kata. Gornji su kat dosegli stepenicama. Larry se uspeo do zamračenog odmorišta samo da bi otkrio, kao što je i očekivao, da se njegov napadač izgubio. Kojim je putem otišao uopće nije trebalo pitati, jer je na stropu na kraju hodnika bila četverouglasta mrlja svjetla nad kojom je bio podignut kapak, a ispod nje je bilo nekoliko ukopanih nogostupa. — Ne mogu vam kazati koliko mi je ţao — reče doktor Judd kad su mu se ponovno pridruţili. Bio je neobično blijed i glas mu je drhtao. — Mora da je neka budala izvela neslani vic koji je mogao imati vrlo ozbiljne posljedice. Kako ste se spasili? Ali Larry nije bio raspoloţen za duge priče, pa je ostavio usplahirenog doktora Judda s kratkim »Laku noć!« — A sutra, Harvey — reče Larry — bit ću u uredu u devet i pol i htio bih da me ondje dočekate. Sutra počinje ozbiljno raščišćavanje, i ako bog da, od danas tjedan dana neće više biti Stuartova misterija. * * *

— Draga moja — reče Larry Holt idućeg jutra za doručkom, a ton mu je bio i očinski i briţan — sinoć sam izmolio jednu dugačku molitvu, a to je bila molitva zahvalnosti što se tvoje proročanstvo obistinilo. — O hvatanju bande? — upita ona. — Nešto tako — odvrati on, ustajući. — Zar odlaziš bez mene? — upita ona iznenađeno dok je on ustajao od stola. — Da — zastade oklijevajući — idem slijediti malu nit, koja uistinu moţe biti vrlo velika. Gledala ga je neodlučno. — Ne bih li mogla poći s tobom? — upitala je. On odmahnu glavom. — Ne, to je posao koji moram obaviti isključivo vlastitim snagama — reče. — U svakom slučaju, potrebno je da prekršim zakon kako bih proveo svoju istragu, a ja ne mogu na sebe preuzeti odgovornost da sam te skrenuo s pravog puta. — Ne mislim da će me to mnogo mučiti — nasmiješila se — ali mi ne ţeliš reći, što je to, zar ne? — Pogodila si otprve — reče Larry. — Plemeniti će Sunny brinuti o tebi i sprovesti te do Scotland Yarda, pri čemu će biti sav nabrekao od smrtonosnog oruţja. Sunny je pocrvenio, ali se smjesta snašao. — Da, sir — reče on — baš razmišljam da pošaljem vaš kaput u čistionicu kako bi se očistio za zimu. — Kakve to, za ime svijeta, ima veze s praćenjem gospođice Ward do Scotland Yarda? — upita Larry u čudu. — Nikakve, sir — reče Sunny — osim što će u studenome biti vrlo hladno, a treba dosta vremena da se očiste kaputi. — Zapravo — reče djevojka uz smiješak — Sunny je krasan pomoćnik i ima vrlo optimističan pogled na ishod ovog slučaja. Kamo će te nit odvesti? — upita ona. — Rado bih voljela znati, zato što... — tu zastade. — Ovaj, u slučaju da te nema, a netko te traţi. — Vodi me u Hampstead — reče Larry. Ona duboko udahnu. — Uţasno sam se plašila da će to biti vođenje nekamo drugamo — reče ona. Pitao se zašto se plašila, ali to nije bila tema na kojoj se ţelio zadrţavati jer joj je bestidno slagao. Pol sata nakon što je stigao u Yard, dva su se blago uprljana muškarca u otrcanim uniformama Sjeverne gradske plinske kompanije išetala iz Scotland Yarda na njegovom kraju kod Whitehalla, pri čemu je jedan nosio torbu s alatom, pa su se ukrcali u autobus. Sišli su na manje od kilometra od svog odredišta i pješice prešli ostatak puta, zastavši da bi pogledali kuću za koju je Larry zaključio da će se u njoj naći rješenje misterije smrti Gordona uarta. Bila je to kuća neobičnog izgleda, gola i sumorna, s malo prozora, a i ti su bili zagrađeni teškim rešetkama. — Čovjek koji ju je zamislio mora da je mislio da projektira zatvor, sir — reče Harvey. — Moţda i jest — odvrati Larry. — Harvey, ako je istina ono što nam je rekao slijepac Lew, onda smo stigli do konca slučaja.

Harvey je bio šokiran. — Ali to je samo letimičan pregled, sir? — reče. — Vi ne mislite zaista zaključiti slučaj tim jednim pregledom? Larry kimnu. — Kad uđem u tu kuću, pretvorit ću u materijalni oblik svaki san koji sam sanjao, svaku teoriju koju sam razvio. Ostat ću ili propasti, ovisno o rezultatu. — Zna li gospođica Ward . . .? — počeo je Harvey smiono. — To je jedna od stvari za koju ona ne zna — nasmiješio se Larry. Prešavši cestu, uspeo se stepenicama i pozvonio na zvonce. Vrata je otvorio sluga i njemu se Larry Holt obratio kratko i autoritativno, nakon čega su uvedeni u predsoblje. — Zapamtite, morate naš posjet odrţati u tajnosti — reče Larry. — Moţete se pouzdati u mene, mister Holt — odvrati čovjek koji je bolesno pozelenio kad se pojavio detektiv. Predvorje je bilo široko i visoko, obloţeno hrastovi-nom od kariranog mramornog poda do stropa. Sav se namještaj sastojao od stola i stolice, opazio je Larry. Nigdje nije bilo vidljivih svjetiljaka, pa je zaključio da osvjetljenje dolazi od svjetiljki skrivenih u karniši. Danje je svjetlo dolazilo kroz visoki, uski prozor od zamagljenog stakla kroz koje su se mogle vidjeti sjene rešetaka. U predvorju nije bilo stubišta koje bi iz njega vodilo, no odmah nasuprot uličnim vratima bio je portal za koji je Larry pretpostavio da skriva stube. Na drugoj strani bila su još jedna vrata, i to su bili jedini vidljivi izlazi iz predvorja. Otvorio je desna vrata i našao se u velikom i lijepo namještenom salonu. Zidovi su bili pokriveni slikama i tapiserijama, a na parketnom podu bilo je pol tuceta perzijskih sagova, za koje je Larry mogao procijeniti da vrijede imetak. U sobi je bilo šest prozora ostakljenih vitrajima, i svaki je bio remek-djelo. Njima sa strane visio je teţak baršunasti zastor koji se mogao povući tako da zadrţi sve svjetlo. Jedan je srebrni električni luster visio posred prostorije, i nije bilo drugih svjetiljki, iako je i ovdje Larry pretpostavio da glavno osvjetljenje dolazi od skrivenih svjetiljki. Prešao je do velikog kamina sa srebrnom rešetkom i priborom za loţenje, pa pregledao dva pisma što su leţala otvorena kraj velikog naslonjača. Bila su beznačajna, pa je nastavio svoje traganje. Iz glavne su se prostorije još jedna vrata otvarala na stubište, koje je vodilo do niza spavaonica, u malu dnevnu sobu i veliki studio, koji je bio ravno iznad salona i koji je skrivao praktički istu površinu. Njegovo pretraţivanje po gornjem katu bilo je više-manje reda radi, iako je hodnik iz kojeg se ulazilo u spavaonice pregledao paţljivije i savjesnije. Ali kad se vratio dolje u salon, već je znao da ono što moţe otkriti treba traţiti na niţemu katu. Kad je sišao, u prostoriji je zatekao slugu, pa ga je otpustio. — Vrati se u predvorje — reče i ovaj ga zlovoljno posluša. I sad je Larry svaku minutu posvetio ispitivanju obloţnih zidova prostorije — napose onome zidu koji je bio nasuprot vratima kroz koja su ušli on i Harvey. Obloge su bile tako lukavo namještene da mu je trebalo mnogo vremena prije nego što je pronašao skrivena vrata; i to ne na mjestu na kojemu ih je traţio, nego u razini s prozorom s

vitrajima. Tada se prisjetio da je izvana, na glavnom zidu zgrade vidio malu polukruţnu izbočinu. — Evo nas, Harvey! — rekao je ekstatično kad je povukao prema gore izrezbarenu viticu koja je izgledala kao niz zidnih dekoracija pa razotkrio sićušnu ključanicu. Izvadio je iz dţepa sveţanj ključeva pa umetnuo prvi pa potom drugi. U četvrtom je pokušaju brava kliznula, a vrata su se otvorila prema unutra. Imao je pravo! Znao je to u tom trenutku. Radost svog uspjeha natjerala mu je srce da brţe zakuca — spoznaja da napokon nešto opipljivo moţe pokazati, ne komesaru, ne svojim nadređenima, već djevojci koja mu je bila više i od karijere i od ţivota, donijela mu je novu boju u obraze i blistavije svjetlo u oči. Bila je to mala zvonolika prostorija kupolasta svoda, prostorija tako mala da su vrata, kad su se otvorila, dodirnula suprotni zid. Bila je napravljena od betona i stepenice što su vodile u podrum bile su od istog materijala. Prvo što mu je zapelo za oko bila je električna sklopka i on ju je kvrcnuo prema dolje, osvijetlivši niţe odmorište. Još su jedna vrata bila na lijevo i dalje niz stepenica koji je nestajao u tami. Nitko se nije potrudio da sakrije ključanicu na tim vratima i jedan ih je od njegovih ključeva otvorio. Našao se u betonskoj komori niskoga stropa, otprilike sto i sedamdeset visokoj, i najtočnije što je mogao procijeniti, oko tri četvorna metra velikoj prostoriji. Potraţio je električni prekidač i pronašao ga, pa osvijetlio prostoriju. — Što mislite o ovome, Harvey? — Čime se to oni bave? — upitao je Harvey u čudu. — Centrala za struju? Larry odmahnu glavom. — Ne — reče — nije to električna centrala. Ja se vrlo slabo razumijem u strojeve, ali mi se čini da bi ta spravica mogla biti crpka. Sad je paţljivije pregledao stroj. — Da, to je crpka — reče — jedna od onakvih kakve se upotrebljavaju na brodovima da bi se uravnoteţili balastni tankovi. S nosača na zidu visio je debeli kabel i on ga je oprezno opipao. — Elektrika — reče. — Odatle dobiva energiju. Na zidu je bila i razvodna ploča i poluga koja je djelovala nezavisno. Pregledao je to paţljivo prije nego što je otišao do još jednoga stroja. — A ovo je ventilacijski uređaj — reče uprijevši prstom u bačvastu spravu. — Opaţate izlaz za istrošeni zrak? — On je potpuni dţentlmen — reče narednik Harvey. — Da — sloţi se Larry, nakon čega su izašli iz prostorije i zaključali vrata za sobom. — Vrata tamo prijeko vode u dvorište — reče Larry uprijevši prstom prema zidu nasuprot strojarnici. Harvey nije vidio vrata, ali je pošao za Larryjem niz još jedan niz stepenica. — Deset stepenica — upozori Larry, i tada se nađu pred vratima. Teška su vrata od armiranog betona visila na stoţerima od oplemenjene bronce. To je Larry provjerio prije nego što je pošao dalje. Očekivao je da će naići na broncu i bio bi se iznenadio da su stoţeri bili od bilo kojeg drugog materijala. Bojao se dviju stvari: prvo, da su vrata mogla imati kračune, i drugo, da ih je nemoguće otvoriti iznutra. Ovo je drugo, kao što je mogao vidjeti, bilo neosnovano, jer je ključanica s vanjske strane bila pokrivena

kapicom. Odmakao ju je u stranu i otvorio rata. Teško su se zanjihala prema natrag i on im je izmjerio rub. — Deset centimetara debela! — reče mrgodno. — Taj se ne upušta u rizik. Iza prvih su vrata bila druga od čelika i on i njih otključa. A sada je zastao i osjetio kako diše sve teţe. — Obratite paţnju na prostoriju u koju ulazimo — reče Larry Holt — jer to je mjesto gdje je umro Gordon Stuart!

33. Soba smrti

U ruci je imao baterijsku svjetiljku, no prošlo je nešto vremena prije nego što je otkrio sklopku koja je bila ostavljena visoko na zidu, kraj nagnutog stropa stepenica, na najudaljenijoj strani od vrata. Klik! i praznina se pred njima osvijetlila. Odatle gdje je stajao nije mogao vidjeti ništa osim mjedenog kreveta bez posteljine. Niz dvije stepenice i tri koraka kroz uski prolaz, i evo ga u sobi. Pod, strop i zidovi bili su od cementne glazure i sad je vidio da su tu zapravo dvije prostorije a mislio je da je samo jedna; druga je bila grubo namještena kao kupaonica. Nije bilo nikakvih prozora, a nije ih ni očekivao. Zrak je bio teţak i ustajao i bilo je očito da dva ventilatora u blizini stropa nisu ispravna. Ali ni kupaonica ni krevet nisu mu privukle pogled, nego veliki granitni blok u sredini prostorije. U stijeni, koja je bila kocka sa stranicama od šezdesetak centimetara, bila je velika čelična karika, a od nje je tekao tanak lanac, također čelični. Nakon svakog je metra lanac prolazio kroz olovni blok čiju je teţinu Larry procijenio na pet kilograma; bila su tri takva bloka. Lanac se završavao mjedenom negvom. — Da — reče Larry — mislim da je tako. Podigao je negvu i pregledao je, i isprobavajući najprije jedan a potom i drugi ključ na bravici, koja je bila zaštićena posmičnim pokrovcem, ubrzo je vidio kako dva cijela škljocaju vraćajući se, pa ispustio uzdah. — Za ovo bogu hvala! — reče. — Bojao sam se da sam pogriješio ključ. Skrenuo je pogled na Harveya. Harveyevo je lice bilo vrijedno proučavanja. — Što je to, mister Holt? — upita smeteno. — Operacijska dvorana »Mrtvih očiju« — odvrati Larry kratko. — Mislite li kazati da su te sotone ... Larry kimnu. Hodao je ukrug zidova, traţeći mjesto na koje bi mogao sakriti vodonepropusnu vrećicu što ju je nosio u dţepu. Nije bilo ni pukotine u koju bi je mogao gurnuti, jer su velike rupe smještene u zid u pravilnim razmacima bile, i to je znao, bezvrijedne za njegovu svrhu. Tada mu je pogled pao na granitni blok pa ga je povukao napregnuvši svu snagu. Polako se nagnuo u stranu. Nije bilo nuţde da se blok takve teţine cementom učvršćuje za pod. — Daj mi ruku da ga polako spustimo, Harvey — reče, i sad su oba muškarca spustila blok na stranicu. Blok je bio dobro prilagođen i njegova je baza bila moţda samo dva prsta dublja od poda. Radnici se nisu pobrinuli da mu učvrste temelj, pa je u betonu ostala udubina, nepravilna i plitka, no dovoljno velika za ono za što je Larryju trebala. Izvadio je iz

dţepa vodonepropusnu vrećicu — koja nije bila ništa veća od vrećice za spuţvu — pa joj na dno stao stavljati različite predmete. Ključ je slijedio za ključem i tada: — Ključ od lisičina, ako ga imate, Harvey — reče. — Moj je ostao u sobi. Harvey ga je pronašao u dţepu od prsluka i predao ga svom pretpostavljenom. — I ovo, rekao bih — reče Larry pa izvadi nešto iz dţepa i smjesti u vrećicu. Zagladio je vrećicu i njen sadrţaj ravno koliko se moglo, i ona je nalegla u udubinu. Tada su njih dvojica podigli kamen i vratili ga na njegovo mjesto. — Mogu li pitati — reče zbunjeni Harvey — kakva vam je ideja? Larry se nasmija i njegov smijeh zazvuča šuplje u toj jezivoj sobi koja nikad nije čula smijeh. — Je li sluga upleten? — upita Harvey. — Savršeno sam siguran da nije. Ta banda ne bi vjerovala sluzi — odvrati Larry. — Ne, vjerojatno se drţi svog dijela kuće i vjerojatno ne ulazi čak ni u prijemnu sobu osim kad mu je gazda kod kuće i ako ga ne otpreme. Ako ste opazili, ta je kuća izgrađena za specifičnu namjenu. Primjerice, soba ima vakuumski priključak za usisač u zidnoj oblozi, u kuhinji je električno dizalo, a privatno stubište vodi do spavaonica i kabineta na gornjem katu. Moja je teorija, koju nisam imao vremena potvrditi, da praktički ţivi u vlastitoj kući, koja nema veze s ovim dijelom zgrade. Jeste li opazili vrata nasuprot onome što sam nazvao strojarnicom? Nije ih bilo lako zamijetiti jer su izgledala kao i ostatak zida. A zapravo su od ţeljeza, kamufliranog kao beton. Ona su na razini tla i vode do bočnog dvorišta a uzgredno i do garaţe. Harvey je podigao na rame svoj alat. — To je uţasno mjesto, mister Holt — reče stresavši se — Za svih trideset i pet godina policijskog iskustva nikad nisam bio tako ... zaprepašten. To vam zvuči šašavo? — Ni najmanje — odvrati Larry tiho. — I ja sam bio zaprepašten da sam ostao bez riječi. — Vi zaista mislite da su ovdje ti ljudi bili usmrćivani? — U to sam siguran — reče Larry. — U ovoj se sobi Gordon Stuart preselio na drugi svijet. Sad su se vratili u predvorje. Sa strane vrata bila je neka puškarnica od prozora zastrta vrpcom svilene trake za zavjese, i Harvey joj je prišao i odgurnuo zavjesu. — Pred vratima je automobil — reče. — Upravo je stigao. Larry mu je prišao s boka i pogledao. Neki je čovjek izašao iz taksija i upravo je plaćao vozaču. — Velečasni mister Dearborn — reče Larry. — Kako sumnjivo! Larry oklijevaše samo sekundu, a onda otvori vrata, a velečasni John Dearborn, koji se okrenuo od taksija, i ruka mu je već bila na šiljcima vrtnih vrata, naglo pogne glavu kao da se nečega prisjetio pa znakom dozva taksista. — Prijatelju — reče — ja vas ne mogu vidjeti, no jeste li još ovdje? — Da, sir — odvrati taksist. — Sjetio sam se da sam htio svratiti na poštu. Biste me tamo odvezli? Ruka mu je počela pipati po zraku i taksist je prihvati, naslonivši se, te ponovno otvori vrata. Prije nego što se Larry mogao spustiti niz stepenice, taksi je već bio u pokretu. Detektiv se okrenu sa sitnim smješkom.

— David Judd moţe pričekati — reče tiho. — David Judd? — upita Harvey. — David Judd! — ponovi Larry Holt. — Tko veli da ovo nije doba čuda, kad slijepac moţe vidjeti kao što John Dearborn vidi, a David Judd, mrtav i pokopan, ludira se po Londonu u taksiju. Harvey, u ovom gradu ţivi veliki detektiv. — Tako je, sir — odvrati narednik Harvey od srca. — A njegovo je ime Holt. — Nije, ali će biti — odvrati Larry mekim glasom.

34. Ţena u garaţi

— Čekajte! — reče Larry. Upravo se spremao napustiti Kuću smrti. — Moţe nam se ne pruţiti druga prilika da leţerno pregledamo ovaj kompleks zgrada. Zanimajju me postrana vrata. — Pošao je do tajnih vrata u salonu, zatvorio ih za sobom, pa niz stepenice i zastao je nasuprot strojarnici. — Ovdje su vrata na dvorište, rekao bih — reče i prošara baterijskom svjetiljkom po zidu. Ključanicu je bilo teško naći, ali ju je nakon nekog vremena otkrio blizu poda u donjem desnom kutu. Kao što je i očekivao, otvarala su se u natkriti prolaz od ceste. — Vješt posao — reče iskreno zadivljen. Bio je u dvorištu i gledao u zid kroz koji je došao, ništa nalik na vrata nije bilo vidljivo. Umjesto toga je gledao u nešto što je imalo izgled prozora napravljenog iz neprozirne staklene ploče. Isticao se iz zida na najprirodniji način, s urednim koritašcem sa cvijećem na prozorskom pragu. — Ne baš jako nalik na vrata! — reče Larry i doda: Vješt posao! Vratio se dvorišnim vratima i paţljivo ih ispitao. Zatim se vratio Harveyu. — Misterij automatskih vrata je riješen — reče. — Kao što sam i pomišljao, moguće je doći do kuće ili ući u dvorište i garaţu a da posluga o tome ne zna baš ništa. Kad sam posljednji put bio ovdje, opazio sam nešto što je bilo nalik na dvije špijunke smještene na razmaku od metar i pedeset i prilično nisko. Nisu mogle biti namijenjene promatranju jer su obloţene ţeljezom. Jeste li opazili išta u vezi s automobilom što smo ga vidjeli u garaţi praonice? — Da, sir — reče Harvey — sprijeda su ispod farova bile dvije šipke — i Larry je kimnuo. — Iz početka sam mislio — odvrati — da je to neki novi automobilistički izum, ali sada je jasno čemu je to namijenjeno. Auto se doveze do dvorišnih vrata i te dvije šipke nalegnu u ono što sam nazvao špijunkama; brava se potisne unatrag i vrata se otvaraju a vjerojatno i zatvaraju za njim, pa se tako uklanja potreba za pripomoć posluge, a osim toga se izbjegava i nezgodna okolnost da njihova odlaţenja i dolaţenja opaţaju ljudi u kući. Mislim da ćemo pogledati u garaţu pa otići — reče. Vrata su garaţe bila na kraju prilazne staze i protezala su se čitavom njenom širinom. Larry je potraţio među svojim ključevima i malo potom pronašao što je traţio. — Pitao sam se na kojim je vratima ta patentna brava— reče. Stavio je ključ u bravu i zakrenuo ga, i dok je to činio, začuo je lagano micanje u garaţi.

— Jeste li čuli? — upita šapatom. Harvey kimnu pa potegne palicu. Tada je Larry naglo gurnuo vrata i otvorio ih širom. Ugledao je automobil, no u garaţi očito nije bilo ljudi. Kotači automobila bili su vlaţni. — Taj je ušao jutros — reče Larry. Tu nema mjesta na kojem bi se mogao sakriti ni najsitniji čovjek, pomislio je. A tada je začuo krik, vrištav i bolan, krik nekoga u agoniji, pa je skočio do vrata velike limuzine i povukao ih. Tada kao da se oslobodio tornado i srnuo na njega — velika je gromada skočila na njih dvojicu, oborivši ih samom teţinom, pa navalila na njih svojom golemom masom. Larry je na sekundu bio ošamućen, a onda, kad se osovio na noge, čuo je kako su se vrata garaţe zalupila i škljocanje brave kad se okrenuo ključ. Obadvojica su se bacila na vrata, no ona nisu popustila ni za prst. — Ţena! — povika Harvey iznenada i pokaţe prstom prema automobilu. Tu je leţala nepokretna hrpa, pa Larry skoči na papučicu i, podigavši je u naručje, odnese tamo gdje se zraka svjetla probijala od krovnog prozorčića. Bila je to ţena pedesetih godina, sijeda i musava. Lice joj već tjednima nije vidjelo vode i sapuna; ruke su joj bile gotovo crne. Ali se sada kroz prljavštinu njeno lice pokazalo samrtnički iskešenim, a otisci pandţi Slijepog Jakea isticali su se u grimiznom reljefu na njenom tankome vratu. — Dajte vode, Harvey; tu je negdje pipa — reče Larry olabavljujući ţeninu bluzu. — Ţiva je — reče. I tada shvati. — Moj boţe! — reče tihim glasom. — To je ta dvorkinja! Dok se on brinuo o ubogom nesretnom stvorenju, Harry je pretraţio garaţu i pronašao sjekiru. Za pet minuta brava je bila razvaljena i vrata otvorena. — Uzmite taj pištolj — reče Larry izvadivši ga iz dţepa. — Nije mi bio od velike koristi, no ako vidite tu protuhu, pucajte u nj. Nemojte se s njim upuštati u rasprave i misliti da ga moţete zaustaviti tom svojom palicom, Harvey. Ali je Slijepi Jake nestao, i on je to znao. Taj slijepac, snajdragocjenijom sposobnošću, bio je ponovno sposoban da se s njim ponese. Ţena je pokazivala znakove povratka u ţivot. Larry je bio izvukao na zrak i sad joj je škropio vodom lice. Oči joj zatrepere i otvore se, i ona podigne pogled naljutivši se. — Gdje je gospođica Clarissa? — upita promuklo. — To je ono što vas mislim pitati — odvrati Larry. Taksi je došao nedugo potom, pa su ponijeli ţenu uz postrana vrata, uz stepenice i kroz lijepi salon. Zatim su je poloţili u prijemnoj sobi, i Larry se osvrne po dokazima udobnosti i raskoši kupljenoj patnjom i trudom tko zna koliko neduţnih duša koje su umrle da se to huljstvo moglo pozlaćivati i ţivjeti u miomirisima. Tada mu je pogled pao na neskladni lik što je leţao na azijskom sagu od tisuću funti, lik koji nije počinio nikakva zla osim što je poznavao i prepoznao Stuarta, i koji je morao biti osuđen na skrivanja po mračnim mjestima pod paskom prijatelja poput Slijepog Jakea. Strauss, batler i bivši robijaš, čekao je u predvorju, nervozno trljajući ruke. — Vi niste u tome, ha? — upita Larry.

— Ne, sir — odvrati čovjek mucavo. — Pomislio sam kad ste došli da je moj dţentlmen poslao po vas, zato što sam... našao nekoliko stvarčica. — Stvarčica poput crnih emajliranih dugmeta za manšete, ha? — upita Larry. — Koliko je pari imao od njih? — Dva para, sir. Morao sam mu reći kad me je upitao što je s njima bilo, jer ih zaista nisam ukrao ... Napola mi ih je dao jer su nedostajala tri briljanta. — Ne brinite, Strauss — reče Larry. — Sad će ih morati vratiti, pa makar morao obiti zalagaonicu da bi do njih došao. Na pločniku se skupila grupa zgubidana, koji su došli gledati spektakl kako dvojica, očito sluţbenici plinske kompanije, nose neku gadnu ţenu, koja je izgledala kao da joj je sedamdeset, niz stepenice u taksi. Svijest joj se vratila prije nego što je taksi daleko odmakao, pa se počela divlje tresti, prebacujući pogled s jednoga na drugoga. — Sad je s vama sve u redu, Emma — reče Larry ljubazno. — Emma? — ponovi ona. — Zar me poznajete, sir? — Da, poznajem vas — odvrati Larry. — Onda sam na sigurnom? — upita ona brzo. — O, na tome bogu hvala! Vi i ne znate kroz što sam sve prošla. Ne znate vi kroz što sam prošla! — Mogu zamisliti — reče Larry. — Kamo je vodite? — upita Harvey tihim glasom. — Nisam čuo što ste kazali taksistu. — Vodim je u svoj stan — reče Larry, a narednik Harvey ga pogleda iznenađeno. — Ne mogu si dopustiti da punim bolnice svjedocima zločina — nastavi Larry s blagim smiješkom. — A osim toga, ta ţena nije bolesna; samo je umorna i gladna. — To je istina — reče Emma ţurno. — Znam da izgledam uţasno, ali mi nikad nisu dali prilike da se operem. Vukli su me iz jedne rupe u drugu. Ja nisam pučanka, sir, iako sam radila posao sluţavke. Bila sam dadilja i odgojila sam djevojčicu, sir ... kći moje gospođe. Odgojila je kao damu, sir. Malu Clarissu Stuart. — Clarissu Stuart? — Zvala sam je Clarissa, sir — reče Emma. — Kad bih je samo mogla ponovno vidjeti! — Zvali ste je Clarissa — reče Larry polagano. — Zar joj to nije bilo ime? — Da, sir — odvrati ţena. — Clarissa Diana, ali ja sam je običavala zvati Clarissa. Larry se trgnuo kao da je netko u nj ispalio metak. — Kako se vi zovete? — upitao je muklim glasom. — Emma Ward sir. Mladu sam damu zvala Diana, ali je njezino pravo ime Diana Stuart, i njezin otac u Londonu. — Diana Stuart! — ponovio je Larry polagano. — Ta je Diana Stuart nasljednica kojoj je Stuart ostavio novac. Diana Stuart! — ponovio je začuđenim tonom, moja Diana!

35. Nasljednica

Gospođa Emma Ward ispričala mu je o sebi praktički što se imalo ispričati prije nego što ih je taksi dovezao do ulaza u stan. Ona je bila ta koja je propustila registrirati rođenje ţene i njene sestre blizanke, i ta joj je pogreška, koje neobičnosti, spasila ţivot; jer kad je banda otkrila, i to nekoliko sati prije Larryja, da je Gordon Stuart ostavio imetak kćeri čije je postojanje otkrio u slučajnom

susretu sa sluţavkom na Trgu Nottinghamu, nisu časa časili da bi se domogli jedinog svjedoka koji je mogao osporiti legalnost i okolnosti Dianina rođenja. Nikada prije ni u povodu čega nije Larry toliko čestitao samome sebi koliko zbog činjenice da je Diani uzeo dedamu. Jednom je davno ta njegovateljica bila od koristi; a sada je preuzela tu nesretnu ţenu koju je, na skandiranje susjedstva, doveo u svoj stan; sredovječna sitna dama pristojna izgleda bila je osoba koja je ušla u njegovu dnevnu sobu sat nakon što se našla na dohvatu vrle vode i čistih ručnika. — A sad idem vidjeti gospođicu... — spotakao se o riječ —... gospođicu Stuart. Ţena se trgnula. — Zar znate gdje je ona? — O, da — reče Larry. — Znam! Ona je sa mnom ... — već mu je na jeziku bilo »godinama«, i on je iskreno vjerovao u riječ koju je već oblikovao; no tada je, s čudnim osjećajem iznenađenja, shvatio da bi tjedni, i vrlo malo njih, kad smo već kod toga, mogli najtočnije opisati duljinu njegova prijateljstva s »gospođicom Diali Ward«. Pomislio je da joj telefonski javi vijest, ali joj je to tako ţelio reći sam; a bilo je tu i drugih stvari o kojima je trebalo progovoriti — stvari o kojima je bilo teško i misliti. O svemu je tome još jednom promislio na svom putu do Yarda. Diana Ward, siromašna i zavisna, bila je drukčija djevojka od Clarisse Stuart, nasljednice milijuna dolara. Mogao je upitati Dianu Ward da se uda za nj i sretno iščekivati sjedinjenje u koje bi svako od njih drugome donijelo samo bogatstvo ljubavi. Diana Stuart je bila bogata ţena. Nije sumnjao da će ona biti mila i velikodušna i ţeljna da se sklopi taj brak; ali će nakon nekog vremena shvatiti kako su goleme mogućnosti što ih nudi veliki imetak. A tada će ţaliti, rekao je samome sebi; jer ju je branio čak i kad ju je optuţivao. I to je konac tog slučaja, pomislio je. Pripast će mu lovor, iako to neće biti njegova zasluga; i dugo odgađano promaknuće — i ono će doći, pa će sjediti u uredu, pomoćnik komesara i obavljati svoju funkciju. Ali sav je uspjeh što ga je postigao bio zapravo Dianin. Njezin je mozak raspetljao najzamršenije probleme i pretvorio zamršene niti u potpuno riješen slučaj. Bilo je čudno što joj nije pripisao u zaslugu da je otkrila čak i više od toga. Vjerojatno je to bila urođena taština, prikrivena u svim ljudima, koja ga je navela da tako ljubomorno čuva zaslugu za jedno postignuće — otkriće njenog identiteta. Konac slučaja! I kraj svih nadanja za njega, kao što je znao. Nikad na svijetu nije bilo ţene nalik na Dianu Ward. Bila je prva u njegovu srcu, a bit će i posljednja. Odrekao je se u svojoj svijesti i navukao sivu koprenu preko budućnosti, sve je to bilo gotovo u trenutku kad je zastao pred sobom 47 s rukom na kvaki, jedva je se usuđujući pritisnuti zbog gubitka koji će pretrpjeti. I njegove su prve riječi glasno izrazile misao koja je uslijedila nakon tog trenutka oklijevanja. — Diana — reče — ja sam najsebičnija mrcina na svijetu. Pokazala mu je sve svoje bijele zube u nečujnom smijehu. — Čekala sam te već više od sata — reče. — Dobri boţe! — dahnu. — Vodim te na ručak. — Da — kimnu ona — o tome si govorio? On odmahnu glavom. — Ţelio bih do boga da jesam — reče. — A evo me opet, kako mislim na sebe i ţalim sebe, kad bih trebao biti sretan zbog dobre sreće koja te je snašla. Ona skoči na noge. — Našao si Emmu!

— Pronašao sam Emmu Ward — odgovori on polako - i našao sam .. . Clarissu Stuart. Krenuo je prema njoj, ispruţivši obadvije ruke. — 0, mila moja, mila — reče — tako mi je drago zbog tebe. Uhvatila mu je ruke u svoje i podigla jednu do svog obraza. — Zar ti nije drago i zbog sebe? On je ušutio, i ona ga je hitro pogledala. — Larry — reče ona — sve sam to znala već dane i dane ... sve od dana kad sam klonula u tom pansionu na Trgu Nottinghamu. Zar se ne sjećaš? On se namršti. — Naravno. Ali zašto ... — Zašto, ti ludice — reče, — znala sam da je to prsten moje tetke Emme. Oduvijek sam je zvala »tetkom« iako sam znala da mi to nije. I tada sam naslutila tko je Gordon Stuart. Znala sam da je ništa ne bi moglo natjerati da ostavi vjenčani prsten. Znaš li kamo je otišla u takvoj ţurbi? On odmahnu glavom. — Da me potraţi — reče ona jednostavno. — Naslutila sam to. Znala sam to instinktivno prije nego što sam čula za taj prsten. Moj ga joj je otac dao. Znala mi je pričati kako se bila udala dok je bila u sluţbi kod mojega oca, kako joj je moj otac darovao taj neobični vjenčani prsten i sve ono što je učinila za moju majku. — Ti si znala! — reče on čudeći se. — Ali mi nikada nisi rekla. — Danas si se dao u potjeru ... — podiţe ona prijeporno prst i zatrese mu ga pred nosom — ... ali mi nisi rekao! Rekao si da ideš u Hampstead, a otišao si u Chelse. — Zar i to znaš? — zinu on. — Imam li ja ikakve zasluge u tom paklenskom ... tom slučaju? — brzo se pravi. — Imaš, što si stekao mene — reče ona koketno. On joj stisnu dlanove jedan na drugi. — Diana, došao sam zbog jednog ozbiljnog razgovora s tobom, i to u vezi... — Znam s čim je sve to u vezi — reče ona. — Moţeš si prištedjeti trud. Ne moţeš se oţeniti bogatom ţenom jer se bojiš da će te ona htjeti uzdrţavati. Mnogo bi se radije oţenio siromašnom: i uzdrţavao je, ako bi se ona bila spremna podvrgnuti takvoj sramoti. U njenim je očima, koje su se digle do njegovih, bila obijest. — Larry! — Protresla mu je ruke s tihim nestrpljenjem. — Stvari su sada različite, zar ne? — upita on. — Ne za mene, Larry — odvrati ona. — A u svakom slučaju, nije ni vaţno. — Ispustila mu je ruke i vratila se do svog stola. — Zato što si obećao. — Obećao? Što sam obećao? — Jeste ga čuli! — podsmjehnu mu se ona. — Obećao si mi, što god se dogodilo, kakav god bio zaključak slučaja Stuart, da to neće utjecati na naše vjenčanje. — Zar si znala? — upita on zaprepašteno. — Je li to bio razlog zbog kojeg si me natjerala da obećam? — Naravno da sam znala. Bila sam bogatašica prilično dugo vremena i tako sam se navikla na taj osjećaj da se jedva mogu suspregnuti da uzmem taksi kad ga god ugledam! Prišao joj je i poloţio ruke na ramena. — Diana ... — otpoče i tada upita: — Ili Clarissa? — Diana, oduvijek — reče ona. On je poljubi.

— I zauvijek.

36. Jakeov kraj

Čovjek koji se nazivao velečasnim Johnom Dearborom sjedio je za zaključanim vratima svog studija i sistematski spaljivao papire u malom kaminu što mu je bio pred stolicom. Lišio se svojih modrih naočala i pred njegovim je očima, prodornima i budnima, gomila rukopisa, pisama, priznanica i ostalih dokumenata, kopnjela dok nije postala samo zamotak dovoljno malen da bi stao u dţep. Navukao je na njih gumicu i stavio ih na stranu, zatim je uzeo teţak sveţanj rukopisa i ubacio ga u otvorenu torbu što mu je bila kraj pisaćeg stola; i dok je sortirao, čitao i uništavao, zamišljeno je zviţdukao nekakvu melodijicu. Iz jedne od ladica svoga stola izvadio je deblji snop rukopisa uvezan u tvrde korice. Dokono mu je prevrtao stanice i ponekad bi ga odličan tekst naveo da čita dalje i dalje. — To je prokleto dobro — reče, i to ne jedanput nego mnogo puta; jer John je Dearborn bio veliki oboţavalac Johna Dearborna. Naposljetku, s izrazom nećkanja, zatvori svezak rukopisa i stavi ga vrlo poboţno u torbu. Kuća je bila prazna, jer torbari još nisu počeli lunjati prema natrag; i osim čovječuljka koji je obavljao duţnost vratara i odrţavao Dom u umivenom stanju te starog kuhara, koji je dremuckao u kuhinji, nikoga nije bilo u velikoj zgradi. Ubrzo potom dovrši pakiranje pa se potapša najprije po jednom gornjem dţepu pa potom po drugom, dok ne nađe pismo što ga je traţio. Bila je to kratka bilješka pisana rukom. Napisao ju je Larry Holt dan nakon svoga prvog posjeta Toddovu domu. Uzeo je pero, i s jednim okom na prijepisu, napisa riječ po uzoru na jednu uzetu iz pisma, zatim usporedi dva pokušaja. Tada iz otvorene mape koja mu je leţala na stolu izvuče list papira sa zaglavljem i počne pisati sporo i pomnjivo; sve je vrijeme dok je pisao zviţdukao svoju veselu melodijicu. Napokon dovrši pa adresira kuvertu, koju je također uzeo iz mape; i nakon što ju je osušio bugačicom, pa zapečatio pismo i stavio ga u dţep, podvezao je mapu i smjestio je na pod pokraj torbe. Tad otključa ugrađeni ormar pa izvuče nešto odjeće i poloţi na naslon stolice; sada je pjevušio u laganom diminuendu, no ipak s očitim uţivanjem, jednu ariju iz »Indijske ljubavne lirike«. Svukao je svoje tmurne svećeničke halje, strgnuo tijesni bijeli ovratnik pa se počeo odijevati. Sad je bio čovjek iz grada, u vješto skrojenom odijelu od tvida; stavio je svećeničke halje u ormar i zatvorio vrata. Tada je sjeo za stol, s rukama u dlanovima i zamislio se, zamislio. Odjenuo se gotovo mehanički; mučio ga je čudan osjećaj nezadovoljstva. Svi će izlazi biti pod prismotrom; čak i vrtna ograda, nogostup na krovu i put kroz kotlovnicu. — Ja sam lud — reče ustajući.

Spustio je pogled na torbu i pisaću mapu, i u njegovu je izrazu bilo ţaljenja. Svukao je sa sebe kaputić i ponovno se polako razodjenuo. Ovaj put nije otišao do garderobe, već do dugačkog crnog sanduka pod prozorom, iz kojeg izvadi različite odjevne predmete i pogleda ih s odbojnošću. — Bijedni pelivan — nazva samoga sebe i bio je pri tom istinski pun prezira. Slijepi Jake je mogao sebi naći put kroz podzemni kanal. Imao je oštre instinkte slijepca, mogao je poput mačke proći pokraj straţara, pa čak i propuzati kroz uske prolaze za koje se činilo nemogućim da bi mogli propustiti njegovu krupnu figuru. John Dearborn se odjenuo pa iz sanduka izvadio platnenu torbu i poloţio je na stol. Iskrenuo je u nju sadrţaj svoje koţnate torbice pa otišao do prednje sobe Doma i pogledao na ulicu. Dva su policajca, znao je, čuvala kraj ćorsokaka. Nitko se osim njega nije sluţio tom prednjom sobom, a i to samo da bi u nju spremio rasparene komade namještaja, stare blagajničke knjige i slično; no njena je prednost bila u tome što je imala vrata koja su bila jedva metar od izlaznih. Spustio je vreću pa izišao i paţljivo zatvorio vrata prije nego se vratio u svoj studio i zaključao se u nj. Sjedio je ondje deset minuta, čekajući, i tada je do njega dopro tihi kuc-kuc po vratima. Nečujno je prešao preko sobe i otvorio vrata dovoljno da se posjetilac moţe provući. Bio je to Slijepi Jake; lice mu je bilo napregnuto i podlo, a na njegovu su se širokom čelu isticale modre vene. — Upravo sam stigao amo, upravitelju — reče. Ovaj ga je drugi promatrao čeličnim pogledom. — Što radiš ovdje, Jake? — upitao ga je tiho. — Rekao sam ti da ni u kojem slučaju ne ostavljaš ţenu sve dok ne dođem. — Ovaj, vi niste došli, gospodaru — odvrati slijepac. Bilo je potresno čuti molbu i poniznost u njegovu tonu. Njegove su slijepe oči nepomično počivale na tom hladnom čovjeku kojega je toliko volio i sluţio mu kao što neki sluţe sudbini. Krupna, okrutna ljudina, dovoljno jaka da zdrobi i osakati gospodara kojeg je oboţavao, pa ipak spreman da se pokunji i zacvili na jednu oštru riječ. Slijepi Jake dao bi sve za Johna Dearborna, bio je najspremniji vršilac njegove osvete i rob njegove lakomosti. Ruke su mu bile krvave, a bilo je noći kad bi u njegovu sobu ulazile iz nje izlazile čudne bezlike prilike pa postajale vidljive -Studene su ga ruke doticale u tim noćima, hladni su mu prsti pipajući traţili vrat, i mogao je osjetiti grubo inje promočenih rukava i vodeni kap-kap-kap. Ali ništa od toga nije bilo vaţno. Znoj se slijevao niz njegovo smeţurano lice, velike su mu se usne ovjesile, i slijepac je vjerojatno osjetio nekakvu jezu u zraku, čim je rekao s blagim cvileţom u glasu: — Nešto nije u redu, upravitelju? — Gdje je ţena? — upita mister Dearborn, a riječi su mu padale jedna po jedna poput čeličnih kuglica. Slijepi Jake se nelagodno promeškolji u svome stolcu. — Ostavio sam je. Ja nisam mogao . .. — Ostavio si je! — Još jedna strahovita stanka. — A oni su je našli, ha? — Glas Johna Dearborna postao je vrlo oštar. — Da, našli su je — odvrati čovjek. — Što sam morao učiniti? Upravitelju, učinio bih sve za vas. Nisam li zasluţio svojom snagom, gospodaru? Nitko na svijetu nije tako jak kao ja, stari Slijepi Jake. Nema nikoga tko bi mogao raditi tako lukavo kao što ja mogu!

Nisam li radio za vas; nisam li ih iznosio za vas? Nisam li ih utepavao za vas, ovim rukama, gospodaru? Ispruţio ih je: velike strašne ruke, čvornate i ogrubjele, s nadlanicama uprskanim smeđim mrljama, s dlanovima ţutima od ţuljeva. — Izgubio si Holta — odvrati Dearborn hladno, bestrasno, kao što bi mogao izgovoriti sudac. — Izgubio si tu ţenu. Izgubio si tu djevojku. I sad mi dolaziš i pričaš što si sve učinio. — Učinio sam najbolje što sam mogao — odgovori čovjek ponizno. — A oni će i tebe uhvatiti. A govoriti znaš. — Dao bih da mi iščupaju jezik prije no što bih progovorio protiv vas — reče Slijepi Jake divlje, pa tresne šakom po stolu tako da je stol zapucketao i zatresao se. — Vi znate da bih umro za vas, gospodaru? — Da — odvrati Dearborn. Kliznuo je rukom, ljevicom na kojoj nije bilo prsta mezimca, pod kaputić pa izvukao kratki, ruţni automatski pištolj velikoga kalibra. — Progovorit ćeš — reče. — Stvoren si da progovoriš, Jake. Jake se nagnuo prema naprijed, a veliko lice mu je grčevito igralo. — Ako ja umrem ... — otpoče. A tada John Dearborn, promišljeno nanišanivši, ispali tri hica, i ta se planina mišića zanjiha i kliznu kraj stola pretvorivši se u hrpu na tlu. Došla je zadnja ura Slijepog Jakea.

37. Bijeg

Dearborn stavi pištolj u dţep, otključa vrata pa iziđe, pred njim je stajao čovječuljak što je obavljao vratarsku duţnost, razjapivši usta. — Što se dogodilo? — brzo upita. — Tko to puca? — Iziđi i dovedi policiju — odvrati John Dearborn. — Neki je čovjek ubijen. — O nebesa! — prošaptao je čovječuljak. — Tamo su na kraju ulice dva policajca. Poţuri — rekao je John Dearborn oštro, pa stao osluškivati kloparanje njegovih papuča dok je vukao noge niz ulicu. Dearborn je pričekao na trenutak, zatim ušao u sobu i zatvorio vrata, ostavši kraj njih, osluškujući. Začuo je topot nogu, razaznao policajce, čuo kako ulaze kroz hodnik kao i čavrljanje jednog ili dva dokona prolaznika koji su došli iza njih; tada je otvorio vrata, jedan se policajac nadvio nad Slijepog Jakea. — To je on, sasvim sigurno — reče. — Jim, odstrani ljude i ostani na duţnosti kod vrata dok ne dođe inspektor. Dobro bi bilo da puhneš u zviţdaljku. Policijska je zviţdaljka zazviţdala kroz Lissom Lane, tada se grozd preprodavača novosti, koje su bez ceremonija udaljili sa scene tragedije, skupio oko vrata. — Što se dogodilo? — upita mister Dearborn a policajac se dobrodušno nasmiješi. — Hajte, poštaru — reče — idite i raznesite ta svoja pisma. — I John Dearborn zabaci torbu na rame. Jer bijaše izabrao uniformu raznosača pisama, i ona se pokazala najdjelotvornijom krinkom. Pobjegao je tek nekoliko minuta pred Larryjev dolazak. Detektiv je bio na putu da porazgovara s misterom Johnom Dearbornom, a lisičine što ih je imao u dţepu bile su izričito namijenjene njemu.

Larry je ugledao malu skupinu okupljenu pred vratima i shvatio da se dogodilo nešto neobično. Ušao je i nije ni pogledao masivno tijelo svog neprijatelja. Slijepi Jake je umro na mjestu. Nikad nije doznao što ga je pogodilo, niti je naslutio opako izdajstvo svog poslodavca kojemu je tako vjerno sluţio. — Taj čovjek mora da je negdje u kući, sir — reče policajac. — Ovaj je mali momak začuo pucnje, a nadglednik ga je poslao van da dovede policajca. Obojica smo došli amo, i ja i moj par. — Jesu li prednja vrata i na trenutak ostala bez straţe? — upita Larry. — Samo na sekundu, sir — odvrati policajac. — Obojica smo ušli zajedno. — To je bila sekunda u kojoj je naš prijatelj pobjegao — reče Larry. — Ne mislim da ima ikakve svrhe pretraţivati kuću. Došao je u pratnji policajaca kojima je stavljeno u duţnost da Dearborna uhapse, no njihovo pregledavanje i istraţivanje sobe nije dovelo ni do čega značajnog. Larry se odvezao natrag do Yarda i porazgovarao s glavnim komesarom. Tada je otišao k Diani. — Čula sam novosti — reče ona tiho. — Baš je maločas narednik Harvey bio ovdje. Misliš li da ga je Dearborn ubio? — Dearborn je David Judd — odvrati Larry. — Brat doktora Judda? — reče ona iznenađeno. — Pa on je mrtav. Larry odmahnu glavom. — Taj je veličanstveni sprovod bio dobro izreţiran i ja sam savršeno siguran da je David otišao tako daleko da se pobrinuo i za leš. On je vrlo temeljit čovjek. Sjećaš se što nam je Lew ispričao o svom bratu koji je nestao, o pristalom momku s bradom? — Ona kimnu. — To je čovjek kojeg ćemo naći u grobu Davida Judda — reče on. — Je li doktor Judd ... — otpoče ona, no nije bilo potrebe da dovrši rečenicu. — Doktor Judd je do guše u tome — reče Larry. — Priča o Dearbornu da se vrlo lako objasniti. Dearborn je bio partner Juddovih i nešto se dogodilo u uredu, nekakav zločin ili nekakvo umorstvo, moţda, koje je David izmanevrirao da bi izvukao osigurninu, i to je došlo do ušiju jednoga od sluţbenika. Taj je čovjek ukrao veliku svotu novca pa otišao u Montpellier i odatle počeo ucjenjivati Davida. David je pošao za njim i ustrijelio ga. Vjerojatno to nije bilo umorstvo s predumišljajem, jer David nije tip čovjeka koji bi pucao nasred trga. No u svakom slučaju on je pripucao i pritom ga je vidio Fleš Fred, i taman je do tijela stigao na vrijeme da bi od umirućeg doznao ime njegova ubojice. Za čovjeka Fredova kalibra to je značilo da je stekao doţivotni dohodak, pa se poţurio natrag u London, susreo se s doktorom Juddom i vjerojatno rekao pod kojim je uvjetima voljan da drţi jezik za zubima. Judd je zaključio da bi bilo najzgodnije da David umre; a David je, kao što se sjećaš, bio pristali čovjek s dom. Među svojim najamnicima i znancima odabrali su Lewova brata kao fizički najsličnijeg Davidu, pa su ga bez ceremonija dotukli i pokopali kao Davida. Usput, od zapisnika masne police osiguranja, koja je bila izdana na Davida, izvučena je velika svota novca. Mora da su taj plan već neko vrijeme imali na pameti, jer je mjesec dana prije Davidove smrti doktor Judd dovršio kupovanje Toddova doma. To nije bila milosrdna ustanova koliko poslovna institucija, jer se Toddov dom gradirao do neke vrste boljeg konačišta, kamo su svraćali najbjedniji od najbjednijih londonskih slijepih proroka. I tu

su famozne Mrtve oči imale svoj glavni stan, i mora da je David od njih doznao za Toddov dom. Dom kupljen, i dan nakon Davidove »smrti« tu se pojavio velečasni John Dearborn kao novi superintendant. Tuţna je istina da je on istjerao neke zle likove i proveo je preinake u strukturi; no on je to učinio samo zato jer je htio sprati ljagu s Toddova doma, dati mu dobar karakter, kako bi kuću mogao upotrijebiti kao svoj glavni dom bez straha od policijskih posjeta. Kada je praonička kompanija pala pod stjecaj, Judd je kupio zaostale nekretnine, pa su sam David i njegova banda proveli preinake. Todd je, mogao bih napomenuti, zvanjem arhitekt i on je radio kuću u kojoj ţivi njegov brat. Znamo da je uposlio radnike i da je kuća izgrađena za specifičnu svrhu reče Larry ozbiljno. — S kompleksom praonice u posjedu, Mrtve su se oči vratile u Lissom Lane, gdje su se pomiješali sa slijepima, koji ih nisu mogli vidjeti i koji nisu znali njihovu prisutnost. — A što je s doktorom Juddom? — upita ona. — Njega hapsim — reče Larry. — I hapsim ga na istom onome mjestu na kojem je nestao tvoj otac: u toj znamenitoj loţi A u kazalištu Macready. — Hoće li biti ondje? — upita ona iznenađeno. On kimnu. — On je ondje gotovo svake večeri — reče Larry tiho. — Ali zašto ga ne pograbiš sada? — upita ona, zbunjena. — Zato što misterij loţe A tek treba raščistiti — odgovori Larry — i slutim da bih to ja mogao učiniti. U osam sati te večeri ušetao je u predvorje kazališta Macready. — Doktor Judd, sir? — upitao je podvornik. — Da, on je u loţi A. Da li vas očekuje? Larry kimnu. Harvey je bio za to da pođe s njim, ali ovaj drugi odmahnu glavom. — Idem sam — reče Larry. Pošao je hitro niz hodnik i, zaustavivši se samo na sekundu pred loţom A, pritisnu kvaku na vratima i uđe. Oči doktora Judda bile su prikovane na pozornicu, i detektiv je zastao da bi mu se obratio, kad mu je nešto palo na glavu, nešto pahuljasto i toplo. Djelovalo je kao vreća obloţena vunom. Bila je natopljena kemikalijom koja mu je oduzela dah i u trenutku ga paralizirala. Tada je osjetio kako mu se oko vrata steţe uzica, pa je trgnuo pištolj. Prije nego što ga je mogao upotrijebiti, netko ga je zgrabio. Nešto ga je oštro pogodilo u ruku i ispustio je pištolj s uzvikom boli, prigušenim u vreći. Svaki bi ga udisaj samo gušio. Zamahnuo je rukom, ali mu je netko s leđa zahvatio mišice, pa ga bacio licem prema podu. Nejasno je čuo Dear-bornov glas. — Peter, raspršivač! Netko mu je ispod brade u vreću ugurao sapnicu i nešto mu se prodornog mirisa raspršilo pred nosnicama. Pokušao se silom izvući iz zahvata, no onda je osjetio koljeno posred leđa pa je izgubio svijest. — Ti si doista genij, Davide — reče doktor Judd gotovo ushićeno. — Tako savršeno sinhronizirano, tako lijepo izvedeno! Sjajno, druţe dragi, sjajno! — Otvori vrata i pogledaj van, Peter — reče David i doktor ga posluša. Prolaz je bio prazan. Odmah nasuprot loţi A na zidu je bila ovješena zavjesa, i kroz nju ovaj nestane, da bi nahrupio studeni zrak kad je otvorio vrata poţarnog izlaza koji je vodio na ulicu, gdje je već čekao auto.

Minutu kasnije David Judd je podigao detektiva lako kao da je dijete, pa ga ubacio u limuzinu i zauzeo mjesto za volanom. Stigao je do kuće u Chelseu, i u oštrom zaokretu doveo automobil ravno pred zatvorenu kapiju natkrivene prilazne staze. U tim masivnim vratima bila su dva velika utega, a pred automobilom Davida Judda bile su dvije čelične šipke izbačene ispred linije farova i smještene malo dalje od njih. Polako i vješto dovezao je auto uz nagnut kolnik, tako da su se krajevi dviju šipki ugnijezdili u špijunkama«. Tada je zavezao automobil prema naprijed. Začuo se klik i vrata su se raskrilila. Auto se ukopao, a kad su kotači prešli preko uske poprečne platforme što se malko ugnula pod njegovom teţinom, vrata su ponovno zatvorila. David Judd je zastao nasuprot vratima što su bila nasuprot prozora, otvorio ih i, podigavši Larryja u naručju, ušao unutra. Na putu do ćelije gorjela su svjetla, njena su vrata bila širom otvorena. Bacio je detektiva na krevet, podigao brončanu negvu ta je škljocnula oko jednog Larryjeva gleţnja; i tada je, tada, skinuo tešku koţnatu vreću što je pokrivala zatvorenikovu glavu. Zaudarala je po formalhijadinu i on ju je bacio u kupaonicu. Larryjevo je lice bilo grimizno; imao je sve simptome davljenoga, no kad ga je dohvatio noćni zrak, on dahnu. David se nagne nad njega, opipa mu puls, podigne kapke i nasmiješi se. Izišao je tiho, zaključao dvoja vrata i zastao na prvom odmorištu a onda ušao u ono što je narednik Harvey nazvao »strojarnicom«. Okrenuo je prekidač i električni ventilacijski uređaj lijeno zabruji. David ponovno ode u dvorište, zastavši samo da bi zaključao vrata za sobom. Nije imao vremena za gubljenje; motor njegova automobila još je radio i on uskoči u sjedalo i otpoče polako voziti natrag. Kad su kotači stigli do uske mosne vage, kapija se ponovno otvorila. Ostat će tako otvorena dvadeset sekundi i zatim će se zatvoriti sama od sebe; i automobil je jedva stigao natraške na kolnik prije nego što su se ona ponovno spojila. Automobil je ţurno zabrzao natrag. Ovaj put je skrenuo na sjever i poskočivši zaustavio se nasuprot stanu Larryja Holta.

38. Pismo od Larryja Diana je otišla kući — bilo je neobično kako je za nekoliko dana Larryjev stan smatrala svojim domom — prije večere. Posao je bio obavljen i ostalo je još samo da izvrši strog i sumoran proces hapšenja. Očekivala je da svakog trenutka zazvoniti telefonsko zvonce i da će čuti Larryjev glas kako joj veli da su braća iza brave i pod ključem. U krilu joj je bila knjiga, ali nije čitala. Njena je dadilja i čuvarica sjedila u sobi i šila. Sunny je stajao pred vratima stana, koja su bila otškrinuta, i tihim glasom raspravljao o nekim temama s Louie, djevojkom iz lifta. Vjerojatno je Sunny imao vlastitih tajni, no bilo je izvjesno da je otkriće osobe koja se s njim slagala u većini onoga što bi rekao, i većini izjava koje bi dao, fasciniralo tog čovjeka.

Diana je sjedila pognute glave, rukom blago milujući nogu, dok su joj misli bile više u budućnosti nego u tragičnoj prošlosti. Odjednom je ustala i otišla do Sunnyjeve stolice, gdje je mirno spavala ţena koju je nazivala »teta«; dok se vraćala niz hodnik, nasmiješila se pri pomisli na tu ţensku invaziju Larryjeva momačkog staništa. Podigla je knjigu i tada je Sunny pokucao i ušao. — Ima jedna poruka za vas, gospođice — reče i preda joj pismo. Bilo je napisano Larryjevim rukopisom; poderala je kuvertu i pročitala: »Draga Diana, došlo je do neobičnog nesporazuma. Doktor Judd mi je ispričao čudnovatu verziju o smrti tvog oca. Molim te ukrcaj se u auto koji sam ti poslao i dođi smjesta do njegove kuće — Endman Gardens 38, Chelsea. Larry.« Bacila je pogled na reljefno zaglavlje. Larry je pisao indman Gardensa. — Ima li odgovora, gospođice? — Da — odvrati djevojka. — Recite šoferu da smjesta dolazim dolje. — Idete li van, gospođice? — upita Sunny s neizvjesnošću u glasu. — Da, odlazim misteru Holtu — odvrati ona uz smiješak. — Biste li ţeljeli da pođem s vama, gospođice? — upita Sunny. — Gospodin ne ţeli da sami hodate okolo. — Mislim da je sa mnom večeras sve u redu, Sunny — reče djevojka ljubazno. — Mnogo vam hvala na vašoj ponudi. Brzo se odjenula i sišla. Limuzina je čekala pred vratima i šofer je dodirnuo kapu. — Gospođica Ward? — upita. — Ja sam od doktora. — Govorio je promuklim glasom kao da je prehlađen. — Ja sam gospođica Ward — odvrati ona i uskoči u limuzinu. Auto se zaustavio pred mračnom i utihnulom kućom. — Jesmo li tu? — upita ona. — Da, gospođice — odvrati čovjek. — Ako se uspne-te uz ove stepenice i pozvonite na zvonce, sluga će vas odvesti do gospodina. Doktor Judd glavom, razdragan i nasmiješen, otvorio je vrata i uveo je u veličanstvenu sobu. — Nećete mi zamjeriti ako ovdje pričekate na trenutak, gospođice Stuart? — upita on. Ime joj je zazvučalo neobično i ona se nasmija. — Pretpostavljam da se niste navikli da vas zovu tim imenom, eh? — reče on u izvrsnom raspoloţenju. — Sad idem gore vidjeti našeg zajedničkog prijatelja, pa ću vam ga dovesti dolje. Moţda se moţete zabaviti na desetak minuta. Naša mala konferencija još nije sasvim gotova. Kimnula je i smjestila se u naslonjač. Prošlo je deset minuta, pa dvadeset, pa se dvadeset minuta pretvorilo u četrdeset, no nitko nije došao do nje. Sat srebrnog glasa na okviru kamina skladno je zazvučao. — Deset sati! — reče ona iznenađeno. — Pitam se što ga je zadrţalo? Pa ipak nije osjetila strah, niti je na trenutak posumnjala da je Larry u kući. Soba je bila raskošna, lijepa, ljepša od ijedne što ju Diana ikada vidjela. Sjedila je sa strane velikog otvorenog kamina u kojemu je plamtjela vatra, jer je noć bila predivna;

zadivljeno je kruţila pogledom po slikama, tapiserijama, bogatim zavjesama i glatkim oblogama koje su bile sredina svega. Nije bilo nijednoga komada namještaja u sobi, pomislila je, koji nije bio izabran s paţnjom i razmišljanjem. Sagovi na podu bili su drevni perzijski; izrezani je stol mogao biti plijen iz palače kakva istočnjačkog cara. Sjedila je raskošno zavaljena u dubinu velikog naslonjača, s ilustriranim magazinom na koljenima; vratila je pogled na vatru i mislila na Larryja. Pitala se o kakvim to stvarima raspravlja i kakvo je to objašnjenje što je doktor ponudio. Nakon nekog vremena ponovno je digla pogled na sat. Deset i pol! Spustila je novine i nemirno se uzšetala sjajnom prostorijom, a potom je začula škljocanje vrata i vidjela kako doktor Judd ulazi iz predvorja. — Nadam se da se niste osjećali osamljeno — reče. — Bit će ovdje vrlo brzo. Prihvatila je bez razmišljanja da je čovjek o kojem je doktor govorio Larry Holt. — Počela sam se brinuti — nasmiješila se. — Kako je ovo lijepa soba! — Da — odvrati on nehajno — zaista je lijepa, ali jednoga dana imati još čudesniji salon da vam ga pokaţemo. — Evo ga — reče doktor; ali čovjek koji je ušao nije bio Larry. Skočila je na noge s usklikom straha. Čovjek koji je ušao bio je John Dearborn. Sada nije bilo pretvaranja. Naočale su nestale i njegove su je oči radosno odmjeravale. — Gdje je mister Holt? — upita ona. Dearborn se tiho nasmijao. — Moţda biste ţeljeli nešto večerati — reče i odgurne jednu od obloga sa strane kamina, otkrivajući srebrni pladanj na kojemu je bio postavljen obrok za jednoga. — Mi uvečer ne jedemo. — Odnio je posluţavnik k stolu i rasprostro čipkasti stolnjak. Djevojka je izgubila boju. Bila je u smrtnoj opasnosti, ali joj glas nije zadrhtao. — Gdje je mister Holt? — upitala je ponovno. — Mister Holt je sasvim sretan. — Sada je progovorio doktor. — Dat ćemo vam kasnije da ga vidite. Čudne riječi i još čudniji ton prilično su je uplašili, pa je ustala iz naslonjača i dohvatila ogrtač. — Ne mislim da ću još ostati ako mister Holt nije ovdje, doktore Judd — reče obraćajući se tom raspoloţenom čovjeku. — Moţete li me odvesti kući? Doktor nije odgovorio. Izvukao je ladicu iz lakiranog pisaćeg stolića i izvadio debeli sveţanj papira pa ih uz široki smiješak predao Dearbornu. — Prekrasno ćete se zabaviti, gospođice Stuart — reče. — Uistinu, David, to je prekrasno od tebe. Mislio sam da ćeš večeras biti preumoran. Djevojka je gledala čas jednoga čas drugoga, ne usuđujući se povjerovati vlastitim očima i ušima. Doktor Judd, koji je do tada bio uljudan do granice ulagivanja, sad se više na nju nije ni osvrtao. — Mislim da me niste čuli, doktore Judd — reče odlučno. — Ţeljela bih da me vratite u moj ... u stan mistera Holta. — Misli na odjeću — promrmlja doktor obraćajući se svom bratu. — Pobrinut ćeš se da odu po nju, zar ne, Davide? — Odu po nju? — dahnula je djevojka. — Što time mislite? David Judd — već je prestala misliti o njemu kao o »Dearbornu« — smjestio se u naslonjač koji je ona donedavno zaposjedala, i sad je okretao listove svoje knjige rukopisa. — Mislim da bi vam bilo bolje najprije nešto pojesti. Mora da ste vrlo gladni.

— Neću pojesti ništa u ovoj kući dok ne doznam što ste mislili rekavši da će mi ovamo donijeti odjeću — reče ona zaţareno. — Vratit ću se sama. — Draga mlada damo ... — doktor joj je poloţio svoj veliki dlan na ruku — ... molim vas nemojte dekoncentri-rati Davida. On će vam pročitati jednu od svojih lijepih drama. Znate li da je David najveći dramatičar svijeta ... najveća snaga moderne dramaturgije, koja se moţe usporediti, pa čak ga i nadmašiti, s takozvanim Shakespeareovim mijem. David je pogledao brata i njihove su se oči srele. Bio je tako ozbiljan, tako samouvjeren, da je na trenutak ostala bez riječi. I tada: — Nisam raspoloţena za slušanje drama, bez obzira na to koliko bile lijepe — reče ona. Morala se čvrsto obuzdavati, jer ju je instinkt upozorio da je njezina molba beznadna. — Ne mislim da će se vratiti večeras — reče doktor, gotovo sa ţaljenjem. — Moţda sutra, kad se oţeniš njome? Izgovorio je to bojaţljivo, s molbom u glasu, i na kraju njegove replike bio je upitnik. — Ja se neću njome oţeniti — odvrati oštro čovjek zvan Dearborn. — Mislio sam da smo se o tome dogovorili, brate? Jake je mrtav, ali ima drugih. Zar je to vaţno tko se oţeni njome? Diana je onijemila od zgraţanja i uţasa. Raspravljali su o njenoj udaji za jednoga od njih, pri čemu je svaki pokušavao navesti drugoga da se oţeni njome, govoreći s nekakvom hladnoćom i sigurnošću koji su je ostavljali bez riječi. Na koncu je došla do glasa. — Ne namjeravam se udati ni za jednoga od vas — reče. — Ja sam zaručena ... za Larryja Holta. Sad su je obojica gledala, a na doktorovu rumenu licu pojavio se izraz tjeskobe. — Zaista šteta — reče. — Čitava bi se stvar mogla srediti kad bi mister Holt bio s nama. Na nesreću, iako je i tijelom s nama, duševno je s nama dalek kao što su dalekopolovi. — Tijelom s nama? — ponovi ona, pa dobi divlji napadaj drhtavice. Shvatila je da je pismo koje ju je domamilo u tu uţasnu kuću bilo krivotvoreno, a njena se nada za spas vrtjela oko uvjerenja da će Larry otkriti njenu prisutnost pa doći za njom. I tada su ta dvojica izmijenila poglede, pa je Dearborn stao i odloţio svoju knjigu s izrazom rezignacije. Dozvao ju je pokretom i otišao do drugog kraja prostorije i ovdje pronašao vrata koja je Larry previdio; jer rubovi obloga koji su ih pokrivali tako su se preklapali da se nije mogla vidjeti nikakva pukotina. — Sam sam projektirao tu kuću — objasni on jednostavno — i sam je i izgradio sa samo dvadeset radnika iz Toskane. Poslije će otkriti da je većina toga istina. Komora u kojoj se zatekla, dovedena u nju opčinjena rastućim uţasom, bila je nenamještena i neuređena. Ispod nogu je začula čudno brujanje i osjetila neobične vibracije. Tada se David zaustavio, proprtljao nešto po podu, pa otvorio mali kapak manji od tridesetak četvornih centimetara. Kapak je otkrio staklenu ploču, i kad su joj se oči navikle na neočekivanu perspektivu, ugledala je pod sobom nekakvu sobicu, očito osvijetljenu sa stropa. Nije imala vremena uočiti detalje sobe; njen se pogled izoštrio na prilici što je sjedila na rubu kreveta. Maramicom je podvezivao ranu na ruci, i u prvi čas ga nije prepoznala.

Tada je on podigao pogled, jer je, iako nije mogao vidjeti stanovnike gornje prostorije, čuo zvuk otvaranja kapka. Zapiljila se i vrisnula, jer je tamo sjedio Larry Holt, okovan za gleţanj.

39. Diana povlači polugu

Dearborn ju je obujmio oko pasa i odvukao iz te prostorije u salon. Kad ju je pustio, koljena su joj popustila i ona je pala na pod. — Sve mora biti kako dolikuje — reče doktor Judd s dostojanstvenom ozbiljnošću. — Ne moţemo tolerirati nikakve vulgarne scene. Izraţavam li tvoje mišljenje, brate? — Savršeno, dragi moj — odvrati David Judd. Diana ga je gledala s poda, oslanjajući uzdrhtalo tijelo na ruke. — Što ćete učiniti s njim? — upitala je bezglavo. Braća su se ponovno pogledala. — Reci joj ti, doktore — reče David blago. Doktor Judd odmahnu glavom. — Mislim da joj ti trebaš reći, mili moj Davide — odgovori on. — Ti si tako delikatan u tim stvarima, bog ti pomogao, i sjeti se — dodao je — da je ona tvoja ţena. David je sjeo pa se nagnuo preko naslona za ruke, fiksirajući Dianu nepomičnim očima. — Kad budem gotov s njim — reče — utopit ću ga. Poskočila je, s rukom na ustima. — Moj boţe! — dahnu. Uţasna je istina u naletu došla do nje. Ti su ljudi luđaci! Luđaci koji su sačuvali sve vanjske znakove normalnosti, koji su iz dana u dan i godinama vodili poslove sa zdravim ljudima a da nikad nisu odali petljavinu u svojim bolesnim umovima. S gnušanjem je odstupila od njih, sve dalje i dalje dok se nije našla leđima uz oblogu suprotnog rida. To su ubojice njezina oca! Pomislila je da će se onesvijestiti, ali je zakopala nokte u dlanove u strahovitom naporu da sačuva svijest. Luđaci, a ljudi su se očešavali o njih i nikad nisu posumnjali! — Da čitam? — upita David tiho. — Da, da, čitajte — odvrati ona ţudno. Larryja će ubiti kad ovaj dovrši čitanje! Bila je to misao koja ju je obuzela kad je svoje ispijeno lice okrenula tom čovjeku. To je laskalo taštini toga monomanijaka, i on odade svoje uzbuđenje šeprtljavim izgovorom dok je čitao prve dvije stranice svog rukopisa. Potom mu je glas postao smireniji i djevojka je na vlastito čuđenje otkrila da on u te mrtve i beţivotne riječi unosi ljepotu koju je samo njegov um sposoban vidjeti, no koju, na neki čudni način, također prenosi i na nju. Doktor Judd je sa svog naslonjača kliznuo na veliko medvjeđe krzno ispred vatre i sad je sjedio prekriţenih nogu, s rukama sklopljenima pred sobom, i s velikim, ţudnim licem okrenutim prema bratu. A tu je bila još jedna stvar koju je djevojka tupo opazila. Dijelovi koji su se činili briljantnima Davidu bili su briljantni i njegovu bratu, i kad bi ovaj samodopadno zastao, kao zbog aplauza, doktor bi uvijek predvidio njegovu ţelju.

— Sjajno, sjajno! Zar nije genij, gospođice Stuart? — upita Peter. Bacila je brz pogled na drugoga, očekujući da će ga zateći zbunjenog, no ovaj je sjedio uspravan poput koplja, sa samodopadnim smiješkom na tmurnome licu i s dobrohotnošću u očima. A oni su spremali umorstvo! Oni su pobili mnoge ljude u toj uţasnoj kući, pomislila je i začudila se. Sjedili su ovdje dok su njihove ţrtve prolazile kroz posljednju bitku u jezivom kazematu, pri čemu je jedan čitao a drugi slušao te otrčale rečenice, te od starosti izblijedjele situacije za koje su obojica vjerovali da su djelo genija. — To nije moje najbolje djelo — reče David, kao da joj čita misli. — Sviđa vam se, naravno? — Da — odvrati djevojka tihim glasom. — Nastavite, molim vas. Nadala se da će ih zadrţati time okupirane čitave noći. Znala je da će policija potraţiti Larryja, a moţda netko od njih zna za kuću u Chelseu. Ali je tim nadama bilo suđeno da se razbiju; njeno je srce divlje poskočilo kad je vidjela kao David zatvara knjigu rukopisa i njeţno je polaţe na stol kraj sebe. — Brate — reče — mislim da .. . Doktor kimnu. — A bila bi to draţesna stvar, i slikovit početak sve sreće što leţi pred nama, kad bi ta ljupka ruka ... — Uzeo Dianinu ruku, koja se nije opirala, u svoju, i još jednom je dovršio rečenicu. Izvadio je ključeve iz dţepa, ključeve koje je Fleš Fred tako paţljivo prekopirao, i koje je Larry prekopirao još jedanput, pa odšetao do vrata kroz koja je djevojka pošla u sobu. Nasmiješio se u bradu kad je stavio ključ bravu i raskrilio vrata. — Hoćete li poći ovuda, djevojko draga? — upita. Ona zastade oklijevajući i tada, skupivši svu hrabrost, pođe za njim niz stepenice. Ponovno su na kraju bila vrata. Ugledala je prostoriju ispunjenu mašinerijom kad je on upalio svjetlo. Otišao je do sklopki. — Imat ćete čast osloboditi našeg prijatelja, koji nam se nije ničim zamjerio, mistera Holta. — Osloboditi ga? — upita ona muklo. — Mislite li to ozbiljno? Zastala je oklijevajući, s rukom na crnoj poluzi na podu. — Zašto ne otvorite vrata i pustite ga van? — upita ona sumnjičavo. — To će otvoriti vrata i osloboditi ga. Vjerujte mi, draga moja, ne bih vas prevario u ovakvu trenutku. Doktor je progovorio svojim najblaţim tonom i ona se nije više nećkala. Svijest joj je bila u kovitlacu. Nije mogla analizirati ni njihove motive ni njihovu iskrenost, niti je mogla shvatiti činjenicu da je za te ljude obmana način mišljenja. Zakrenula je polugu prema natrag, i ona je krenula mnogo lakše no što je očekivala. Tada je pogledala na vrata. — Idemo ga dočekati — reče Dearborn i poloţi joj ruku na rame. Ona se stresla, ali se nije pokušala osloboditi zagrljaja, i tako je on odvede uz stepenice natrag u salon, zatvorivši i zaključavši vrata za sobom. I tada, prije nego što je mogla naslutiti ili predvidjeti njegove namjere, stisak je njegove ruke na ramenu postao čvrst kao stisak škripca, i ona se našla čvrsto stisnuta uz onoga krupnog muškarca. — Moja ţena, rekao bih, brate — reče on.

— Nesumnjivo tvoja ţena — odvrati doktor — jer svijet je tvoj, da u njemu biraš i iz njega uzimaš, mili moj. — Moja ţena — ponovi Dearborn bez emocija i prinese svoje usne njezinima. Smrznula se od uţasa, nesposobna da se pomakne. I tada, iznenada kao što ju je i pograbio, pisac je popustio stisak i uzeo njenu hladnu ruku u svoju. — Vrati se do vatre, ţeno — reče. — Dovršit ću treći čin toga svog velikog djela i do tada će mister Holt već biti mrtav.

40. U stupici

Larry je sjedio na ţeljeznom krevetu u ćeliji, s bolnom glavom u rukama. Predvidio je mnogo završetaka te noćne avanture, ali nije mogao ni zamisliti da će upasti u stupicu poput štakora, i da će misterij loţe A biti razriješen na tako zaprepašćujući način. I tako, to je objašnjenje smrti Gordona Stuarta. Prihvatio je poziv doktora Judda da pođe s njim u loţu, i tamo susreo zlokobni lik velečasnog Clarborna. Bio je ili drogiran ili mlatnut po glavi do potpune neosjetljivosti, pa zatim iznesen na jakim rukama Johna Dearborna kroz izlaz za nuţdu u prolaz i potom su njim šmugnuli do Kuće smrti. Da je predvidio takav svršetak večeri, pomislio je, u najmanju bi ruku obavio neke pripreme. Instinktivno je znao da od svih mjesta na licu zemlje na kojima bi njegova divljač mogla biti oborena i na kojima bi se moglo ispisati »Kraj« nad slučajem Stuart, nijedno nije bilo vjerojatno poput te uţasne palače koju su Juddovi izgradili za sebe, pa je cilj njegova jutrošnjeg posjeta bio dvostruk. Ţelio je doznati za dokaze ljudske opačine i vidjeti ih vlastitim očima; ali je također ţelio shvatiti kakva to krajnja opasnost prijeti njemu i djevojci. Nasmiješio se pri pomisli na Dianu, koja sada udobno sjedi kod kuće, i upitao se što bi osjećala da zna za njegov poloţaj. Njegov mu je otmičar uzeo sve oruţje što ga je nosio sa sobom, ali zbog toga se Larry nije pretjerano brinuo. Ustao je s kreveta i prošetao se uokrug sobe, ali je zbog teţine lanca na gleţnju bilo potrebno da ga skupi olabavljenog čitav metar u ruci. Bacio je jedan pogled na crne rupe u zidu u blizini poda, jer je to bilo mjesto odakle će doći opasnost. Dobro i pošteno su ti ljudi zamislili svoju sobu za pogubljenje. Nikakav krik u pomoć, nikakav zvuk što bi proizveo, ne bi mogao prodrijeti kroz te betonske zidine. Svjetlo je na stropu bilo zaštićeno debelom i teškom staklenom kuglom. Podsjećalo ga je na brodsku oklopljenu svjetiljku. Ţelio je provjeriti duţinu lanca, jer je imao obilno vremena, pomislio je. Dearborn bi sada morao biti u kući. Začuo je škljocaj kapka iznad sebe i podigao pogled, ali nije vidio ništa. Pričekao je još pol sata i tada prevrnuo veliki kameni blok za koji je bio pričvršćen lanac. Prije nego što mu je pogled mogao pasti na vrećicu što ju je tu ostavio pri prijašnjem posjetu, svjetla je nestalo. Vrlo zanimljivo, za ovakav se slučaj nije pobrinuo; oštro je udahnuo. Vrećica je bila tu: njegovi su je prsti dodirivali i izvukli, pa je pipkajući u njoj počeo traţiti ključeve. Da je bilo svjetla, ne bi bilo teškoće da izabere onog koji otključava negvu; ali je sada morao iskušati tri, ali ni jedan nije odgovarao brončanoj skobi oko njegova gleţnja.

Čuo je zvuk, dubok i klokotav, onakav kakav stvara voda kada se izlijeva iz boce; i tada mu je do nogu došao studeni kovitlac. Iskušao je još jedan ključ, no i taj je zatajio. Još gore od toga, ostao je zaglavljen u bravi i nije se dao izvući. Čuo je grgljanje vode, koja je dolazila kroz male rupe u zidu, i muklo bubanje crpke. Cimao je ključ a krupne su mu se kaplje znoja slijevale niz obraze, i tada ga je, s uzdahom olakšanja, uspio izvući. Voda mu je sad već bila iznad cipela i brzo rasla. Ostao je još samo jedan ključ kojim je mogao pokušati; ostali su bili preveliki za tu svrhu. Izvukao ga je, ali je jezičac zapeo za vrpcu kesice u koju ih je bio stavio, pa je ključ pao u vodu. Počeo je pipati za njim; nestade! Iznova i iznova zamahivao je rukom kroz uzburkanu vodu, i njegovi su prsti pipali duţ hrapavog betonskog poda. No napokon ga je uz uzvik napipao, i s naporom podigavši gleţanj, ugurao ga u ključanicu. Okrenuo se. Negva se rasklopila i bio je slobodan. Ostala su ipak još dvoja vrata, i on je znao da će, zbog pritiska vode na njih, biti potreban nadljudski napor da bi ih otvorio. Voda mu je sad već bila do pojasa i on se odgegao kroz prolaz i uz dvije stepenice, drţeći nepromočivu kesicu u zubima. Ključ se okrenuo prilično lagano, ali nije bilo kvake za koju bi mogao povući, a svake je sekunde rastao pritisak vode. Stisnuo je zube i steţući ključ objema rukama, počeo potezati uporno, uporno ... Davidu se pribliţava kraj Diana je čula strašne riječi i kao da ih u prvi čas nije razumjela. — Do tada će mister Holt već biti mrtav! Otvorila je usta da bi kriknula, ali iz njih nije izišao zvuk. Ubila je Larryja! Svojom je rukom povukla polugu kojom ga je uništila! Bila je to riječ koju je upotrijebio Judd. Uništila ga — ali kako? Kad je ta misao poprimila određeniji oblik, zanjihala se prema doktoru i uhvatila ga za rame traţeći oslonac. Neće se onesvijestiti, rekla je samoj sebi; neće se onesvijestiti! Mora postojati nekakav način da se Larry spasi. Ogledala se traţeći bilo kakvo oruţje, ali ga nije bilo; i tada se umirila. To su luđaci i treba im ugađati. No vrijeme je kratko. Ponovno je zauzela paţljivu pozu, no njen um i oči neprestance su radili, i kad se David Judd nagnuo, ugledala je nešto što joj je u srce unijelo drhtaj nade. Sako mu je bio otvoren pokazujući tek odbljesak bijele košulje tamo gdje mu je ruka prolazila kroz prsluk, i na pozadini bijele vrpce bila je oštra crna linija. Pogledala je ponovio i vidjela da je to automatski pištolj, koji je nosio ispod pazuha. Sjetila se kako je čitala o desperadosima koji su tako nosili pištolje kako bi im bili pri ruci; vjerojatno je i David čitao o tome. Bio je usred strastvene ljubavne scene kad je njena ruka sunula i obujmila drţak. Trzajem ga je izvukla i otkočila, prevrnuvši stolić na kojem je bio pladanj s njenom večerom. — Ako se pomaknete, ubit ću vas — reče ona bez straha. — Otvorite ta vrata i pustite ga! Obojica su bila na nogama, zureći u nju. — Vi... prekinuli ste me u čitanju — kriknuo je David, tremolirajući glasom uvrijeđenog djeteta. Nije se činilo da je svjestan ikakve opasnosti. — Otvorite vrata — dahnu ona — i pustite Larryja Holta, ili ću vas ubiti!

David se namrštio i poloţio ruku na okvir kamina. Vidjela je kako su mu prsti dodirnuli dugme, i dok su svjetla nestajala, ona je opalila. Prasak ju je zaglušio. Sekundu potom njegove su snaţne ruke bile oko nje; odbacio ju je u naslonjač i sad je stajao bijesno piljeći u nju. — Prekinuli ste me u čitanju — gotovo je zajecao, i doktor Judd, namrštena lica, gledao je zabrinuto čas nju, čas brata. — I sada — reče David hirovito — ja se neću više vama oţeniti. Njegova je krupna šaka zgrabila rub njezina prsluka pa je digla na noge. Oči su mu bile mokre od suza, suza ponosa, suza poniţenja. A onda ju je, naglim hirom umobolnika, ponovno pustio. — Sad je već mrtav, rekao bih, brate — reče okrenuvši se doktoru, a ovaj ispusti uzdah olakšanja i kimnu. — Da, sad je već mrtav — reče ovaj. — Voda se diţe brzinom od jednog metra u šest minuta, rekao bih. — Jedan metar za pet minuta i dvadeset sekundi — ispravi ga David. — Poštedite ga za milost boţju! — povika djevojka muklim glasom. — Dat ću vam sve... sve na svijetu što poţelite! Ako je to novac, imat ćete ga! — Mislim da bi ga trebala vidjeti — reče David, ne obazirući se na njeno grozničavo preklinjanje. — Ondje nema svjetla — odvrati doktor i odmahnu glavom. — Naravno da nema. Kako sam glup! Uvijek isključimo svjetlo — reče David, čiji napad bijesa kao da je prošao. — I onda se voda podiţe kroz rupice na dnu ćelije vrlo, vrlo brzo. Crpi se s krova kuće. Imamo gore veliki rezervoar, znaš — nastavi on — a osoba koju utapamo ne moţe se popeti zbog teţine na nogama. Jednom se jedan uspeo na krevet... sjećaš se? — Sjećam se — odvrati doktor leţernim tonom. — Morali smo dovesti tri metra vode u ćeliju prije nego što je umro. Slušala ih je tupo. To je noćna mora, rekla je samoj sebi, i sada će se probuditi. — I za to je trebalo mnogo vremena da se iscrpi. Bilo je to vrlo bezobzirno od njega. Toliko posla — nastavi David, a njegov ga je brat prvi put gledao zabrinuto. — Morali smo osušiti krevet — nastavi David — i jesi li opazio, brate, da je lanac zarđao? To nije u redu. Bode me u oči. Okrenuo se i zamišljeno pogledao Dianu. — Moja ţena — reče tihim glasom, a u očima mu se pojavi iznenadna vatra koja je uplaši. — Moja ţena — ponovi, pa je privuče k sebi s uţasnim ţivotinjskim krikom od kojeg se počela tresti. — Vas traţim, Judd! Zavrtio se na peti. Netko je ušao u sobu i sada je stajao s pištoljem uperenim ravno u Davidovo srce. Bio je to Larry Holt. 43. Kraj slučaja — Ne mičite se — reče Larry. — Otpor je besmislen. A sad slušajte. Začuo se slabašni zvuk loma u predvorju. — To su policijski sluţbenici, i oni su u kući — reče Larry kratko.

David je polako odgurnuo djevojku od sebe i suočio se s uljezom, gledajući ga ispod svojih gustih obrva. Larry nije vidio kako se ovome pomakla ruka, pokret je bio tako brz. Vjetrić ga je pomilovao po obrazu, obloga se rascijepila, i dva su pucnja zazvučala kao jedan napola onesviještenoj djevojci. David Judd je ostao na trenutak uspravan, no onda malo posrnu. — Moje lijepe drame! — reče i zakrklja. I tada se, bez ijedne riječi, sruši na pod, mrtav. — Davide, Davide! — baci se doktor Judd na tijelo. — Davide, ne glumi! Nabavit ću ti lijepe glumce za tvoj rad. Ne volim da to radiš, Davide! To me plaši. Recite mu da to ne čini. Krupni muškarac, čije je rumeno lice postalo blijedo, podigao je vapijući pogled na Larryja Holta, koji je stajao s pištoljem u ruci iz kojeg se dimilo, i očiju nepomično uprtih u tu dvojicu. — Mister Holt, vi na njega imate utjecaja — zacvili doktor dok mu je licem tekao potok suza. — Recite mu, molim vas, da to ne čini! Plašim se kada glumi. Ponekad satima glumi u ovoj sobi: male odlomke iz svojih čudesnih drama. Morate ga zamoliti da vam pročita koju, mister Holt. Davide .. ! — Protresao je tijelo, no David je već bio tamo kamo ga bratov glas nije mogao doseći. Doktor ustade. Prešao je do Larryja i poloţio mu svoju golemu šaku na ruku poput uplašenog djeteta. Larry je bio toliko shrvan tragedijom svega toga da nije mogao progovoriti. Taj odrasli čovjek, čiji je briljantni um smislio toliko toga i na toliko se toga odvaţio, bio je na trenutak nalik na djetence. Najednom se doktorova glava podigla. — Oprostite — reče muklo. — Jadni dečko! Zagledao se Larryja Holta dugo i uporno. — Mister Holt — reče — ponio sam se djetinjasto, ali sam savršeno duševno zdrav. Prihvaćam svu odgovornost za svoje čine ... i sve čine svojega brata. Znam sasvim dobro što sam učinio. Harvey je grunuo u sobu i zastao skamenjen pri pogledu na prizor; ostao je tako dok ga Larry nije znakom pozvao da priđe. — Vodite ga! — reče. — Volio bih da smo završili s vama — reče doktor Judd dok su ga odvodili. Djevojka je sad već bila u Larryjevu naručju, lica skrivenog na njegovu ramenu. — To je kraj ruţnog vremena — prošapće on, a ona kimnu. Kad su došli u predvorje, jedan im je od policajaca što su tamo bili odsalutirao. — Uhapsili smo slugu, sir. Zaključan je u drugom dijelu kuće. — On ne zna ništa o tome — reče Larry. — Moţete ga slobodno pustiti. I, u svakom slučaju, nisam se potrudio uzeti nalog za njegovo hapšenje. Neki je visoki muškarac izišao kroz provaljena vrata za koja je Larry otkrio da vode u sluţinske prostorije, pa uzeo Dianinu ruku u svoju. — Bilo je to za vas uţasno iskustvo, gospođice Stuart — reče on, a ona prepozna policijskog komesara i pokuša se nasmiješiti. — Tu mi je auto. Bolje je da pođete sa mnom, Larry. Harvey moţe sprovesti doktora Judda. Odvezli su se do Scotland Yarda i za vrijeme voţnje Larry je govorio vrlo malo. Sjedio je kraj Diane drţeći je za ruku i odgovarao na pitanja što mu ih je postavljao komesar; činio je to kratko i bez ulaţenja u potankosti. Kad su stigli u komesarov ured, tek je onda Larry progovorio.

— John — reče — nadam se da nećete vladu izvijestiti o ovome kao o nekom uspjehu za koji sam ja zasluţan. Sir John ga je pogledao, upitno se namrštivši.

- Hoćeš li dobiti vijest na vrijeme da bi otkazao pretplatu na novine. — Mogao bih ih uvijek vratiti, sir — odvrati Sunny s dostojanstvenom ozbiljnošću. — Ti si vedra duša — reče Larry. — Dobro su te nazvali Sunny (Sunčani!). Sunny — reče — ţelio bih ti kazati da ću se oţeniti. — Da, sir — odvrati Sunny, a obrve mu se zamišljeno spletoše. — Dakle? — upita Larry. — Dakle, sir — odvrati Sunny polagano — mislim da će vam trebati nešto novih čarapa. U Monte Carlu se vrlo lijepo odijevaju. — Za bogove! — reče Larry, a onda mu se lice snuţdi. — Ne moţemo ljeti ići u Monte Carlo, ti šašavi stvore. Bilo bi prevruće. Ne, otići ću u Škotsku na...na ... nakon što se oţenim. Sunny se zainteresirao. — Onda će vam trebati kilt, sir — reče. 44. Tri cigarete Dva mjeseca kasnije, doktor Judd je sjedio na rubu vrlo malog kreveta i popušio tri cigarete, jednu za drugom. Bilo je to kišovito jutro i stakleni kvadrat koji je ćeliji davao svjetlo kao da je skupljao sve sivilo i sumornost dana i pretvarao izblijedjelo svjetlo nebesa u olovo. Doktor je pušio s osjećajem raskoši, jer nije okusio cigarete većim dijelom posljednja dva mjeseca. U tom su se času otvorila vrata ćelije i u nju je ušao Larry. Judd je skočio na noge i sa smiješkom pozdravio posjetioca. — Vrlo je lijepo od vas što ste došli, Holt — reče. — Namjeravao sam ne kazati ništa, ali pri ovim okolnostima, čini mi se poštenim da čovjek u vašem poloţaju, koji je u to uloţio tako mnogo ozbiljnog i sjajnog rada, ipak mora doznati istinu. Bio je potpuno iskren: Larry je to znao. — Moj brat David i ja, a to ćete razumjeti, bili smo u najsrdačnijim odnosima od ranoga djetinjstva. David je bio moja briga i odgovornost, a i moja radost. Obojicu nas je majka ostavila u vrlo ranoj ţivotnoj dobi, a otac nam je bio ekscentričan čovjek kome su djeca malo trebala. I tako smo odrasli i zajedno pošli u istu školu i na fakultet, i mislim da imam pravo ako velim da smo jedan drugome bili posve dovoljni. Prema Davidu sam osjećao divljenje i ljubav koji su bili iznad svega ljudskoga — reče doktor spuštajući glas i pogled. Larry je kimnuo. Već je otkrio tu crtu u njima. — Nadam se da ne mislite da vam zamjeram što ste ubili Davida — reče on. — Daleko od toga. Shvaćam neizbjeţnost toga i u srcu znam da ga ništa nije moglo spasiti. Umro je kako bi sam poţelio; i u nekom mi je smislu vrlo drago zbog svega što se dogodilo. Na suđenju sam uloţio krajnji napor da bih sucu i poroti dokazao da sam savršeno duševno zdrav, i vaš je iskaz pripomogao da bude izrečena presuda za koju sam znao da je neizbjeţna.

Hvala vam na tome. Kao što rekoh ... — i tu se vratio na priču s početka svog ţivota, pa ispričao priče o djetinjstvu svojemu i djetinjstvu svojega brata. — Kad je moj otac umro — nastavio je — ostavio nam je Osiguravajući zavod Greenwich na rubu stečaja. Mogu sa sigurnošću i iskreno kazati da nikad nisam poštovao svetost ljudskog ţivota. Za mene je ljudsko biće nalik na svaku drugu ţivotinju: neka vrsta nijemoga Lewa — objasnio je leţerno, a Larry se jedva mogao svladati od drhtaja zbog olakog načina kako je spominjao tu ljudsku olupinu. — Rekao sam vam to prije nego što pođem dalje, da ne biste očekivali bilo što poput obrambenog stava s moje strane. Ako to očekujete, ostat ćete razočarani. Posao koji smo moj brat i ja naslijedili bio je pod stečajem i ja mislim da smo prvu ideju za operacije koje su uslijedile stekli kad smo trebali isplatiti posljedice rizika koji je preuzeo naš ekscentrični otac, a u koji se mi nikad ne bismo bili upustili. Ideja te osnove bila je djelomično moja a djelomično Davidova. Eksperimente smo počeli tri mjeseca kasnije kad smo utopili čovjeka, čije vam ime ne moram kazati, jer ne bi sluţilo nikakvoj svrsi a nitko nije pod sumnjom da je krivac njegove smrti. Osigurali smo ga u vlastitom zavodu, što je vrlo jednostavan proces, a da on o tome nije imao pojma. Ja sam osobno potpisao medicinski izvještaj, a David, koji je bio vješt crtač, uz to što je bio briljantan inţenjer, što je bila karijera za koju se školovao, potpisao je u njegovo ime sve potrebne formulare. Paţljivo je odabrao čovjeka. Bio je to neki koji nije imao prijatelja i kojeg su smatrali nekom vrstom pustinjaka. Polica je bila isplativa u korist nekog fiktivnog imena koje je moj brat uzeo u Škotskoj, gdje je opremio nekakvu kućicu i ondje ţivio zbog potreba ubiranja. Njegova nam je smrt donijela veliku svotu novaca, jer smo mu reosigurali ţivot pa nije trebalo učiniti ništa drugo do skupiti novac od potpisnika. Moj je brat oduvijek bio na neki način pjesnik, i dok je bio na Oxfordu napisao je dvije ili tri drame koje su odbili direktori londonskih kazališta. Jedva da vam i treba kazati — reče on s krajnjom ozbiljnošću — da su to bile sjajne drame, iako naravno, ne tako dobre kao one što sam ih poslije postavio u kazalištu Macready. — Macready je bilo vaše vlasništvo, zar ne? — upita Larry, a doktor kininu glavom. — Kupio sam ga prije nekog vremena radi postavljanja drama mog dragog Davida — reče on. — Bila je to jedina stvar za koju sam ţivio: da Davidu izgradim ime. On je vrlo rano preuzeo ime Dearborn, i zanimljivo je da niste usporedili ime što se prije šest godina pojavilo na oglasima s imenom velečasnog Johna Dearborna. — Ona su bila uspoređena — odvrati Larry — i iz toga smo izvukli određene zaključke, ali ne prije nego kad smo ušli u kasnu fazu istrage. — Naš je sljedeći eksperiment bio čovjek imenom ... ovaj, nema potrebe da otkrivam ni njegovo ime — reče doktor. — Morali smo pričekati neko razumno vrijeme prije nego što ponovno pustimo krv potpisnicima. No tu se dogodila jedna nesretna okolnost. Jedan je od naših sluţbenika otkrio da je osoba kojoj je isplaćen novac moj brat. Otkrio je to onaj slučajni jednim slučajem, pa počeo ucjenjivati Davida, da bi napokon, uplašivši se posljedica puta koj im je pošao, ukrao iz ureda znatnu svotu novca pa otišao u Francusku. David je pošao za njim i ustrijelio ga u Montpellieru. Taj dio priče znate vrlo dobro, mister Holt — reče s dobrodušnim smiješkom. — Fleš Fred je vidio kako je djelo učinjeno, pa je godinama ţivio od ucjenjivanja mene, no samo zato što nikad nije prihvatio poziv na večeru u mojoj kući — dodao je sa sitnim smiješkom. - A sada prelazim na slučaj Stuart. David, koji je dobar dio istraţivanja obavljao na svoju

ruku, bio je, kao što znate, nestao, što je bila posljedica Fredova prepoznavanja. Priredili smo mu vrlo lijep sprovod i... — tu zastade oklijevajući. — A tijelo je pripadalo Lewovu bratu — reče Larry tiho. — Baš tako — potvrdi doktor. — Bio je to nezgodan čovjek i ...morao je otići! Do sad se već čitava stvar pojednostavila — objasni on. — Moj brat je izgradio našu krasnu kuću, i stvorio komoru smrti s njezinom vodom, crpkom i ventilatorom, sve je to bilo djelo njegova genija. Bila je moja ideja da bismo trebali kupiti Toddov dom i, što je vrlo zanimljivo, dovršio sam kupnju prije nego što je postalo potrebno da mili David nestane. Mister Grogan vam nije rekao, po svoj prilici, da smo ga ţeljeli svim sredstvima u našoj moći navesti da dođe u kazalište Macready kako bi vidio prikazivanje jedne od drama mojega brata. Spasio se, ali ne ni zbog kakve nadljudske oštroumnosti, već zbog toga što je posjedovao bijednu lukavost štakora koji šetka oko mišolovke, znajući da je ona ovdje, pa ipak bez moći da shvati kako ona djeluje. — Vratit ću se na Stuarta — reče. — Upravo smo razrađivali planove kad je u loţu ušao Stuart, no naši planovi nisu predviđali da mu išta učinimo dok bude u kazalištu, zato što smo mislili da bi bilo jednostavno nagovoriti ga da prođe kroz poţarna vrata do automobila koji je čekao na privatnom putu koji je vlasništvo kazališta i stoji na njegovu terenu. Stuart je došao. Moj brat, razumije se, nije bio ondje, iako je bio dovoljno blizu, pri ruci, ako bih ga zatrebao. Usput, loţe A, B i C nikad se nisu izdavale publici. Na naše iznenađenje, pojavio se u krajnje uznesenom raspoloţenju, pa nam rekao kako je otkrio da ima kćer. I tada smo, prvi put, shvatili da on nije neki opskurni neznanac, već vrlo bogat čovjek. Odveli smo ga našoj kući i on je pošao pripravno, i tu smo, mili David i ja, imali malu raspravu o tome što da se radi. Došli smo do zaključka da ne postoji ništa određeno što bismo mogli izvući od tog čovjeka ako ga ostavimo na ţivotu, a bilo je vrlo potrebno, dapače od ţivotne vaţnosti, da smjesta dobijemo novac. Potrošio sam mnogo novaca, nekih stotinu tisuća funti — reče on leţerno, pripaljujući drugu cigaretu — na umjetnička blaga i još stotinu tisuća funti na kazalište, tako da smo se našli u velikom škripcu. Zaključili smo da Stuart treba otići. Povukao je dim i otpuhnuo kolut prema plafonu. — Nije se dao bez borbe — reče on kratko. — Usput, imam razloga povjerovati da ste jedan od dugmeta za manšete koje mi je u toj borbi strgnuo s košulje vratili vi, mister Holt. Gdje ste ga našli? — U pokojnikovoj ruci — odvrati Larry, a doktor Judd kimnu. — Bojim se da nisam bio sasvim temeljit — reče on -— ali mi je lakše, jer sam mislio da je za to kriv David ... on je u nekim stvarima bio vrlo nehajan. A on nam je ispričao, mislim Stuart, sve o toj dvorkinji, dao nam je i njezinu adresu; i tu smo i tada odlučili da pronađemo Clarissu i udamo je za nekoga. — Slegnuo je ramenima. — Nije bilo vaţno za koga, dokle god smo mogli dokazati njezino rođenje i zadrţati kontrolu nad njenim novcem. Idućeg je dana moj brat pošao potvrditi priču onoga čovjeka, no tu je naišao na teškoću. Ţena koja je upravljala obdaništem, a to je bila prepravljena farma, ako se sjećate, gdje je umrla gospođa Stuart, bila je nestala. Čak ni ponuđena nagrada nije dovela ni do kakva rezultata. Nismo imali teškoća da pronađemo i zatočimo dvorkinju. Slijepi Jake, koji je bio naš vjerni sluga (i nitko ne ţali zbog njegove smrti više od mene, no ja također shvaćam i to da je bila nuţna, ili se bar pričinjala takvom), dakle Slijepi Jake, kao što

rekoh, hitno ju je otpremio, i prema informacijama kojima nas je bila sposobna snabdjeti, mogao sam doći do toga da je Clarissa Stuart Diana Ward. Mogao bih dodati, za vašu informaciju — reče on, obraćajući se Holtu — da nam istraga nije oduzela više od pol dana. — Postoji jedno pitanje koje bih vam ţelio postaviti, doktore — reče Larry tiho. — Tko je namjestio nesretni slučaj s dizalom? — David — odvrati doktor sa smiješkom kao da ga je nešto razveselilo. — David je bio na višem katu i on vam je bacao stvari na glavu. One je nisu dosegle, naravno, što je nesretna okolnost. Tada je lako pronašao izlaz preko krova do susjedne zgrade i nikad vam se nisam divio kao tada kad ste odustali da se uspnete tim nogostupima što su tako primamljivo stajali ispod otvorenog kapka. Sišli biste vrlo brzo — dodao je značajno. — I to, gospodo, uistinu zaključuje moju priču. — Tada uzme treću cigaretu, jer je drugu ispušio vrlo ţestoko. — Zašto ste poštedjeli Lewa? — upita Larry. — Bio je jedan od vaših pomagača i znao je vaše tajne. — Bio sam spreman poštedjeti gotovo svakoga ako moj ţivot nije bio doveden u opasnost — reče doktor Judd. — Sigurno nisam ţelio vidjeti kako se svi moji lijepi planovi ruše zbog smrti nekog bijednog prosjaka koji je bio sasvim neopasan. Ubijao sam samo kad je to bilo nuţno ili unosno — reče on. — Slijepi Jake je imao neke svoje osobne krvne osvete i njegov pokušaj s Fanny Weldon je čisto privatna stvar u kojoj mi nismo imali nikakva interesa. Kroz vrata ćelije ušao je neki čovjek, nizak, zbijen i gologlav, pa doktor Judd povuče dugačak dim iz cigarete, baci je na pod i pritisne nogom. — Krvnik, pretpostavljam? — upita ljubazno, pa se okrene, stavljajući ruke na leđa. Snaţan ga je čovjek čvrsto vezao, a svećenik u bijeloj halji, čiju je pomoć bio otklonio i koji je čekao pred vratima, uđe u ćeliju pa krene polako doktoru s boka. I tako se Larryju izgubio s vida, Larryju koji je ostao otraga. Vidio je široka pleća posljednji put kad su prolazila kroz uska vrata što su vodila iz zatvorskog trijema u dvorište za tjelovjeţbu, i tu je ostao čekati, osjećajući neizrecivu i neobjašnjivu tugu. Prošla je minuta, i zatim se začuo lom koji je do njegovih ušiju dopro poput grmljavine i natjerao ga da se trgne. Bio je to tresak kapka ispod vješala. Doktor Judd se pridruţio svome bratu. KRAJ

KIKA