1

Upravljanje održivim razvitkom i socijalnom pravdom: od projekata prema

strategiji?

(Konferencija pod nazivom "Vrijednosni menadžment u cilju zaštite i promicanja ljudskih

prava i održivog razvoja Republike Hrvatske" u organizaciji Vlade RH, Ureda za ljudska prava

i tvrtke Ericsson Nikola Tesla d.d. 02.02.2012.)

Paul Stubbs

Ekonomski institut, Zagreb pstubbs@eizg.hr

Dopustite mi da, kao netko tko živi i radi u Hrvatskoj ved 18 godina, oblikujem razmišljanja

prema svojim dosadašnjim iskustvima u Hrvatskoj: prvo o onima vezanim uz aktivizam,

organiziranje i zagovaranje u civilnom društvu, i drugo prema iskustvima u radu s Hrvatskim i

multinacinalnim kompanijama u području društvene odgovornosti i izvještavanja o

održivosti; i trede, kao netko tko je uključen u istraživanja, zagovaranje i predavanje socijalne

politike, socijalne pravde i socijalne uključenosti. Mislim da je poveznica između ovih

iskustava, priznavanje menadžmenta koji se temelji na vrijednostima (eng: values-based

management), koji omoguduje inovativno, kreativno i strateško razmišljanje; koja brani,

održava i širi aktivnu i transparentnu javnu sferu; i koja traži duboka i smislena

međusektorska suradnja i partnerstva. Osnova ovog opredjeljenja za održivost, ljudska

prava i socijalnu pravdu predstavljaju, prema mom mišljenju, alternativu partikularnoj, i

možda osebujnoj, kombinaciji neoliberalnog i klijentilističkog kapitalizma koji dominira

danas u Hrvatskoj. Moj je argument da napredak ne dolazi primarno ili ekskluzivno iz jednog

sektora (države, tržišta ili civilnog društva), ved iz među sektorske suradnje temeljene na

izvrsnosti i vrijednostima, kroz holističke strategije umjesto zasebnih projekata.

Širenje tog „svijeta projekata“ je, možda, neizbježni dio modernog, ili post-modernog

okružja. Taj je svijet teško osporiti, kao metodu generiranja inovacija, testiranja neistraženih

pristupa, i omogudavanja kreativnog rješavanja problema. Istodobno, kada aspekti održivosti

i agende socijalne pravde postanu „projektizirani“, tj. predmet vremenski ograničenih

intervencija, javlja se realna opasnost od, vjerujem, marginalizacije. Stručnjaci, posrednici i

2

onaj dio fleksibilne srednje klase koji je jednostavno dobar u korištenju veza da bi „riješili

stvari“, mogu se materijalno okoristiti od višestrukih projekata, stvaranjem prekrasnih

izvješda, održavanjem raskošnih konferencija i, mojim osobnih favoritom, održavanjem

radionica za izgradnju kapaciteta.

To se dešava kada je društveno odgovorno poslovanje primarno ili čak ekskluzivno u domeni

korporativnih odnosa s javnošdu, ili kad se razvijaju posredničke organizacije primanjem

donacija za učenje ostalih što znači socijalno poduzetništvo. U smislu ljudskih prava,

„projektizacija“ se ponekad povezuje s „agencijalizacijom“, stvaranjem novih državnih ili

javnih agencija za promociju određenih ciljeva, ali koje su ponekad kontra produktivne,

pogotovo kada im klujčni dionici ne vjeruju, a te se agencije međusobno natječu za novac i

utjecaj na često prilično skučenom tržištu.

Potreba za balansiranjem i spajanjem inovacija s dobro uhodanim paketom usluga i prava je,

mislim, najizraženija u području socijalne politike. Opasnost je u tome da reformska agenda

postane polarizirana između onih koji se „odupiru promjenama“ s jedne strane i onih koji se

čine „ovisnima o promjenama“ s druge strane. Potreban nam je način izgradnje zasnovan na

tradiciji javnih socijalnih usluga, prilagodljivih novim potrebama, novim rizicima i novim

pristupima, ali koje ne marginaliziraju ili etiketiraju javni sektor kao neučinkovit, skup, ili čak

nepotreban. Mediji tu imaju ključnu ulogu. Moram redi da je pokrivenost u

medijima održivosti, ljudskih prava i, posebice, socijalna politika je stvarno loša. Uzmimo za

primjer program kao što je Misija:zajedno. Mislim da je to primjer socijalno osviještenog i

posvedenog novinarstva koje identificira neke nepravednosti i probleme u sustavu.

Tumačenjem priča ljudi, humanizira pitanje socijalnih potreba i daje glas onima koje se često

ne čuje u javnim raspravama. Istodobno, „rješenje“ je često humanitarna ili dobrotvorna

donacija, od pojedinaca ili kompanija, što ne rješava strukturne probleme, i vjerojatno

doprinosi percepciji da premda oni koji se pojavljuju na programu „zaslužuju“ podršku,

vedina onih koji žive na rubu siromaštva i socijalne isključenosti ne zaslužuju podršku.

U nekim hrvatskim kompanijama s kojima surađujem ved dugo vremena u području

održivosti i prvenstveno izvješdivanju o održivosti, osobno sam svjedočio promjenama koje u

uslijedile kada briga o socijalnim i okolišnim učincima postane integrirana u ključne

prioritete kompanije, primjerice kada se menadžment ocjenjuje, i prima bonuse, temeljem

3

njihovog učinka u ovome području. Pritom je pomak od vrijednosti prema praksi – od 'talking

the talk' do 'walking the walk' kao što mi često kažemo na engleskom. Promjene koje mogu

uslijediti kada se konceptualno i praktično zamijeni filantropija s istinskim partnerstvima koja

dodaju socijalnu vrijednost, su ogromne. Kompanije koje su shvatile da se komponenta

ljudskih prava ne odnosi prvenstveno na nerazvijeni svijet ved je dio „core businessa“ u

smislu npr. pružanja prilika članovima marginaliziranih ili depriviligirana skupina, (te

kompanije) imaju direktnu dobit od takve promjene te doprinose zagovaranju za socijalnu

pravdu.

Dakako, strateški pristup se ne svodi samo na strategije. Hrvatska, kao i velik broj novih ili

perspektivnih članica EU, je dokaz kako je izrada strategija jedan od najbrže rastudih sektora

u ekonomiji! Imamo toliko strategija, na velik broj tema, da se ponekad čini da uopde ne

postoji strateški fokus. Tome pridodajmo preklapanja između strategija, kao i ogromne

razlike između strategije i provedbe, s malo uključenosti aktera, kao i veoma ograničenom i

veoma tehnicističkom pristupu pradenju i evaluaciji.

Ako mi dopustite malo cinizma, ponekad se bojim kako su čak i strategije postale

„projektizirane“, napisali su ih konzultanti, dakako na osnovu takozvanih „konzultacija s

dionicima“, i zatim integrirane u promocijske kampanje prije nego što, neizbježno, počnu

skupljati prašinu u ladicama. Dakako, nitko od nas to ne radi zato jer želimo da nešto

propadne ili zato što nas vodi potreba za zaradom. To radimo, u vedini slučajeva , zato jer

želimo promjene. Opasnost je u tome da vremenski horizont projekata čini izgradnju

povjerenja među sektorima gotovo nemogudom, kao i stvaranje političke volje i

osiguravanje potrebnih sredstava, što je sve potrebno.

Konačno, dopustite da se vratim pitanju menadžmenta koje se temelji na vrijednosti. Taj se

pojam značajno razlikuje od trenutno popularnog „novog javnog menadžmenta“ koji je

navodno usmjeren primjeni tržišnih principa u javnom sektoru. Na drugim mjestima, taj sam

termin opisao kao „mali brat“ neoliberalizma bududi da se ocjene temelje na monetarnim

vrijednostima, a javni sektor opisuje kao trošak, a ne kao kreator javnih dobara koji ujedno i

doprinosi njihovu stvaranju. Ironija je u tome što princip trostruke osnove (triple bottom

line) i održivosti, sve popularniji u privatnome sektoru, jednostavno nestaju u ovome

4

modelu, navodno, dobrog upravljanja u javnom sektoru. Zapravo, to „zamrzava“ raspravu,

tako da smo suočeni s lažnom dihotomijom između ideje o „mršavom“ i učinkovitom javnom

sektoru s jedne strane i navodno napuhanom, korumpiranom, neučinkovitom i

konzervativnom birokracijom s druge strane. Vjerujem kako bi „tredi“ način, koji pokušava

primijeniti temu održivosti u javnom sektoru, gdje javna tijela izvješduju o njihovom učinku,

mogao stvoriti znatno više društvene vrijednosti. „Učenje“ javnog sektora o najboljim

praksama iz drugih sektora, promoviranje talenata, stvaranje uvjeta za kreativnost, i briga o

provedbi tih vrijednosti bi mogla stvarno uzrokovati promjene.

Za mene osobno, diskusija o temama ove konferencije, se mora odnositi na važnost pružanja

javnih usluga, zaštitu javnog prostora, kao i stvarne odgovornosti i dijaloga u javnosti.

Konačno, kao što je previše opasno ostaviti društveno odgovorno poslovanje kompanijama,

javna su dobra previše važna da bi ih ostavili javnom sektoru, i javni dijalog je previše važan

da se ostavi samom civilnom društvu. U konačnici, agenda održivosti, ljudskih prava i

socijalne pravde nas podsjeda da imperativ globalno i lokalno nisu apstraktni, ved se odnose

na pravu krizu sadašnjeg razmišljanja i djelovanja kao i potrebe da se pronađu novi putevi

naprijed.