perun on prenj, veles on velež

02b.tzkth

UVODNIKAlen Kristić: Čemu Status?......................................................................................................................................................................4

UVOD U TEMU BROJAE-mail polemika članova Uredništva........................................................................................................................................................11Eldar Sarajlić: Grupna prava i problem konzistentnosti..................................................................................................................27Ivan Vukoja: Liberalni etnonacionalizam i multikulturalno građanstvo nasuprot liberalnom fundamentalizmu i mitu o etnokulturnoj neutralnosti.........................................................................................................................................................30Alen Kristić: Potraga za vjerodostojnim pripadanjem.......................................................................................................................49

TEMA BROJA: UnUtArnAcIonALnI / UnUtArEtnIČKI DIJALoG: PotrEBA ILI ILUzIJAFaruk Borić: Bošnjaci u Saboru: odiseja 2010...................................................................................................................................56Srećko M. Džaja: Bosna i Hercegovina kao politička kategorija kroz povijest..............................................................................63Željko Ivanković: Hrvatska književnost u BiH prema cjelini hrvatske književnosti i cjelini (moguće) bh. književnosti..............73Alen Kristić: II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH..............80Dubravko Lovrenović: Godina 1900. – godina 2010. (Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima)................................101Ivo Lučić: Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi........................................................................................................107fra Luka Markešić: Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH .....................................................................................137Nino Raspudić: Prijedlog novih kategorija za određivanje političkog pozicioniranja u rH, onkraj podjele lijevo-desno...........145Entoni Šeperić: Hrvatski “Id” bez “entiteta”.....................................................................................................................................148Ugo Vlaisavljević: tri nacije kao tri ratne naracije..........................................................................................................................152Željko Vukić: Građani biraju novi ustav BiH – znanstvena kritika daytonske države i prijedlog novog ustrojstva...............161

TEOLOŠKI KLASICI U SARAJEVUAlen Kristić: oslobođenje počinitelja položeno je u ruke žrtava...................................................................................................168Jurgen Moltmann: Božja patnja i Božja budućnost – o rođenju nade u iskustvima trpljenja..................................................171Jurgen Moltmann: Božje ime je pravednost – Božja pravda za žrtve i počinitelje grijeha........................................................177Alen Kristić: Svjetski etos: “kućni red” globaliziranog svijeta.........................................................................................................181Hans Küng: Svjetski etos za svjetsku politiku...................................................................................................................................185Hans Küng: Svjetski etos i gospodarstvo...........................................................................................................................................191

REAGIRANJAMladen Ančić: Ima li smisla raspravljati sa “zvjezdoznancima”.....................................................................................................198Darko Periša: odgovor na vrludave komentare oportunog intelektualca....................................................................................205Hans Kung: Pet godina Benedikta XVI. – povijesni gubitak povjerenja........................................................................................207

DOSSIER IRANSKA AMBASADA.........................................................................................................................................................210

MEDIJI I DEMOKRATIZACIJA Adisa Busuladžić: Kad se slobodni mediji razgoropade: Mediji i politika sile u BiH..................................................................248

IZAZOV POMIRENJAIvan Lasić: Pomirenje i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini....................................................................................................256Nicolass Moll: Francusko-njemačko pomirenje i Balkan: motivacija, a ne model....................................................................264

UMJETNOSTSegor Hadžagić: Portret: Haneke.......................................................................................................................................................276Dragan Komadina: Festivali: MESSijanstvo – You MUStafić Have It..........................................................................................281Oana Ciobanu: rusija anno zero – od černuhe do trash naturalizma..........................................................................................284

FILOZOFIJAMile Lasić: Sekularni “papa” – povodom 80. rođendana Jürgena Habermasa.............................................................................290

S DRUŠTVENIH MARGINA Mira Bogdanović: Disidenti Druge Jugoslavije................................................................................................................................296Mile Lasić: o romima............................................................................................................................................................................315 Iva Simčić: transformacija mitskog govora u tekst popularne kulture: mit o dr. Dabiću............................................................321

NAŠE STARINERadoslav Dodig: Perun na Prenju, Veles na Veleži..........................................................................................................................330

PRIKAZI....................................................................................................................................................................................339

Naše starine

magazin za političku kulturu i društvena pitanja330

Perun na Prenju, Veles na VeležiProučavanje stare vjere naroda slavenskoga jezika, ergo i hrvatske pravjere, naša je društvena i znanstvena obveza, jer bez toga dobili bismo svjedodžbu duhovna siromaštva (testimonium paupertatis). Što je osnovna misao Katičićeva proučavanja obredna pjesništva? Riječ je o sveslavenskoj sagi o dramatičnom sukobu između Reda i Nereda. Red u slavenskoj predaji personificira gromovnik Perun, a Nered zmija Veles. Zmija želi narušiti red, a gromovnik ga pokušava ponovno uspostaviti

Radoslav Dodig

Početkom prošle godine pojavila se knjiga akademika Radoslava Katičića Božanski boj: Tragovi svetih pjesama naše pret-kršćanske starine, 378 str., Zagreb/Mo-šćenička Draga, u nakladi Odsjeka za et-nologiju i antropologiju filozofskoga fa-kulteta u Zagrebu i Katedre Čakavskoga sabora općine Mošćenička Draga (sl. 1). U njoj je akademik Katičić zaokružio i na jednom mjestu skupio svoje tekstove o obrednom pretkršćanskom sakralnom pjesništvu, koje je kontinuirano počeo pi-sati od 1984., najvećma u časopisu Wiener Slavistisches Jahrbuch. Knjiga je napisana kao hommage ruskim indoeuropeistima Vladimiru Nikolaeviču Toporovu i Vjačeslavu Vsevo-lodoviču Ivanovu (Владимир Николаевич Топоров, Вячеслав Всеволодович Иванов). Oni su 1974. objavili zajedničko djelo Исследования в области славянских древностей. Лексические и фразеологические вопросы реконструкции текстов, u kojemu su napravili rekon-strukciju praslavenskih tekstova, posebice predaje o sukobu između Gromovnika i Zmije odnosno Zmaja. Proučavajući praslavenski mitski sustav dokazali su ukorijenjenost tek-stova poganskih Slavena u praindoeuropsku predaju, što je naznačilo veliku prekretnicu u izučavanju mitologije slaven-

skih naroda. Na tragu ruskoga dvojca na-stavili su njihovi sunarodnjaci Boris Alek-sandrovič Rybakov (Язычество древних славян, 1981) i Boris Aleksandrovič Us-penskij (Филологические разыскания в области славянских древностей, 1982). U Hrvatskoj mitološkom staroslavenskom stazom krenuo je osamdesetih godina prošloga stoljeća upravo filolog Radoslav Katičić, posebice svojom rekonstrukcijom mitskoga kazivanja o praslavenskom bogu vegetacije. Na nj se naslonio etnolog Vito-mir Belaj studijom o slavenskim običajima i vjerovanjima koji su vezani uz godišnji ci-klus vremena (Hod kroz godinu, II. izdanje,

Zagreb, 2007), kao i na drugim slavenskim stranama Nikos Čausidis o kultnoj topografiji u južnih Slavena (Mitskite sliki na južnite Sloveni, Skopje, 1994), Andrej Pleterski o mitskoj interpretaciji staroslavenskoga krajolika (Strukture tridelne ideologije v prostoru pri Slovanih, Zgodovinski ča-sopis, 50/2, Ljubljana, 1996, 163-185) i Sreten Petrović o sustavu srpske mitologije (Srpska mitologija: u verovanju, običajima i ritualu, Beograd, 2004).

U uvodu svoje knjige Katičić ističe da ona obrađuje rekon-strukciju tekstova sakralna pjesništva, koji su se pjevali pri

Povodom knjige Božanski boj akademika Radoslava Katičića

Slika 1: Naslovnica knjige

Naše starine

status, broj 14, proljeće 2010. 331

vršenju obreda i činili njihov sastavan dio. Proučavanje stare vjere naroda slavenskoga jezika, ergo i hrvatske pravjere, naša je društvena i znanstvena obveza, jer bez toga dobili bi-smo svjedodžbu duhovna siromaštva (testimonium pauper-tatis). Što je osnovna misao Katičićeva proučavanja obredna pjesništva? Riječ je o sveslavenskoj sagi o dramatičnom su-kobu između Reda i Nereda. Red u slavenskoj predaji per-sonificira gromovnik Perun, a Nered zmija Veles. Zmija želi narušiti red, a gromovnik ga pokušava ponovno uspostaviti. Postoji također scena u kojoj se Zmija penje na vrh, koji je sjedište sama Gromovnika, pa stoga on tuče zmiju svojim gromovima u hrastovoj šumi (Dubrava) i tjera ju natrag u njezin svijet uz vodu ili preko vode. Motiv nosi jasnu po-ruku da je gromovnik gore na vrhu gore (svjetskoga stabla ili gore), a zmija ili zmaj dolje ispod (u vodi ili špilji). Auk-tor se u svojim istraživanjima, ponajprije jezikoslovnim, pa etnološkim, arheološkim, filozofskim i povijesnim, oslonio na usmenu književnost naroda koji govore slavenskim je-zicima. Među njima obilje zapretane građe nudi ruska pi-smena i usmena pučka baština: svadbene i ophodne pjesme, stari ljetopisi (Novgorodski) i legende (Jaroslavska), latvij-ske ženske pjesme (daina), bjeloruske predaje (kaže) gatke i zagovori, ali i makedonske i srpske junačke pjesme. Više je tomu razloga. Na Sjeveru i Istoku proces kristijanizacije tekao je dulje i sporije, izvora o tome imamo više, dok se u južnim stranama, posebice u Hrvata, proces pokrštenja odi-grao znatno brže i djelotvornije. Usto, folklorna baština u Rusa, Bugara i Srba pokazuje više konzervativnih crta i žilav kontinuitet iz daleke prošlosti.

Stožerno je obredno pitanje Čiji to dvor stoji na gori?1 Pi-sac nudi odgovor: “To je onaj koji nadmoćno suzbija zmaja što od korijena drveta i vode pod njim nasrće na njegove ptiće u gnijezdu. To je nebeski bog gromovnik, nitko manji, bog koji se u Slavena zove Perunъ. Može se dakle uspostaviti praslavenski obredni dijalog koji se sastoji od pitanja i odgo-vora: Čьjь to dvorъ na gorě stojitь?- Perunovъ dvorъ na gorě stojitь! Iza pitanja slijedi opis dvora na gori u smislu kako se razabire iz predaje istočnoslavenske usmene književnosti, koja tu potječe iz praslavenske obredne predaje, a iza odgo-vora opis onoga što se događa u dvoru”.2 O slavenskom bogu Perunu (Porun, Poren, Peren, Porinj, Perün, Peren, Перунъ) postoji brdo literature.3 Sam Katičić u knjizi posvećuje mu dva poglavlja Perunovo svetište nad Žrnovnicom kod Splita (285-299) i Perunovo svetište nad Mošćenicama u svjetlu toponimije i topografije (301-312). Velik broj proučavatelja mitologije slaže se da je Perun (sl. 2) sveslavensko božan-stvo visoka ranga i o njemu postoji najviše pisanih izvora. Ime (osnova Per- i sufiks -unъ) povezuje se s indoeuropskim korijenom *per-, udarati.4 Što se tiče litavskoga oblika Per-

1 Poglavlje u knjizi prvotno je kao članak objavljen u časopisu Filologija 48, Zagreb, 2007, 75-113.2 Katičić, Božanski boj, 105.3 Ivanov, Toporov, Issledovanija, 4-30; H. Lovmjanjski, Religija Slovena, Be-ograd, 1996, 78-81. 4 М. Фасмер Этимологический словарь русского языка, Tom III, Санкт-Петербург, 1996, 246-247; V. Machek, Etymologický slovník jazyka českého,

kúnas i latvijskoga Perkôns, oni se dovode u vezu s latinskim quercus, hrast, što je iz korijena *perk-.5 U prilog štovanju Peruna Katičić je topografski i onomastički ispitao predio iznad rijeke Žrnovnice. Tamo se dižu tri brdska vrha Perun-sko, Perunić i Perun. Na Perunskom je pretpovijesna gradina i na njoj crkva sv. Jure. U blizini je lokalitet Zmijin kamen. K tomu, pridodao je i brdo Perun s obližnjim toponimom Trebišće iznad Mošćenice, Perunčevac u Istri, te biljku peru-niku, u Dubrovniku zvanu bogiša. Perunika (Iris germanica) biljka je iz mitske i magijske sfere. Čajkanović napominje da je u izrazu sv. Petar Bogišar sačuvana epikleza boga kojega je naslijedio sv. Petar, dakle Peruna. Usto, peruniku narod je raznosio po kućama da bi ga ona sačuvala od groma.6 U Bo-

III. ed., Praha, 1971, 445; L. Niederle, Život starých slovanů, II,1, v Praze, 1916, 93-102; Т. В. Гамкрелидзе, В. В. Иванов, Индоевропейский язык и индоевропейцы, II, Тбилиси, 1984, 793; Lovmjanjski, Religija Slovena, 79-80; Katičić, Božanski boj, 112-113, Petrović, Srpska mitologija, 369. Usp. al-banski pernëdi, nebo: E. Çabej, Studime Gjuhësore, II, Prishtinë, 1976, 433. Perunov dan je četvrtak, polapski perěndan.Tog dana hodale su i dodole zazivajući kišu, S. Zečević, Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru, Zenica, 1973, 128. Perunovo mjesto u slavenskom panteonu u no-vije doba u M. Yoffe, F. Von Mueller, J. Krafczik, Perun: The God of Thunder, New York, 2003.5 A. Ernout & A. Meillet, Dictionnaire étymologique de la langue latine, 4e, Paris, 2001, 555; Lovmjanjski, o.c., 80; A. Gluhak, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993, 475.6 V. Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, Beograd, 1985, 33-34;

Slika 2: Perunov kip, crtež iz 17. st.

Access via CEEOL NL Germany

Naše starine


sni se nekad za bogišu govorilo “čuvarkuća, bolja na krovu nego dva psa pred kućom”.7 Toponomastikom u svezi s Pe-runom, perunikom i proporušama (ophodarima koji su od Jurjeva do Petrova zazivali kišu) prvi se pozabavio M. Filipo-vić,8 a posebice S. Petrović. On je ubicirao na prostoru stare Jugoslavije, uz pet toponima s autentičnim imenom Perun (Poljice, Istra, Rama, Vareš i Makedonija),9 znatan broj dru-gih toponima koji mogu imati kultno značenje (Periš, Peru-šić, Perunčevac, Perkuša, Perunja, Peruča, Perane i dr.), njih ukupno 85.10 Posebna je zanimljivost što se u Poljicima oko Peruna, Perunskoga i Perunića podiglo 85 kršćanskih crkava (sv. Petar, sv. Jure, sv. Mihovil, sv. Nikola, sv. Luka i dr.), kao da je Katolička crkva htjela debelo prekriti poljički bastion poganstva.11 Možda se u ostatak Perunove kultne onoma-stike mogu uvrstiti i Perunovac u Ilićima kod Mostara i brda Perunovci i Mali Perunovac iznad Cima kod Mostara.12

Ruska Jaroslavska legenda govori o bogu Velesu, zaštitniku stoke i darovatelju svake dobrobiti. U istočnih Slavena obič-niji oblik je Volos. Ali iz obredna pjesništva saznaje se da je Volos (Veles), stočji bog, u mitskom kontekstu Perunov protivnik. On je dolje i javlja se kao ljuti zmaj kojega Perun gromom suzbija (Božanski boj, 137-149). Ima mišljenja kako treba biti oprezan u poistovjećivanju imena Volos i Veles. “Ako je starorusko Волосъ postalo od praslavenskoga Volsъ, njegov južnoslavenski ekvivalent bio bi Vlasъ”.13 P. Skok ta-kođer napominje da Volos i Veles ne moraju biti identična

7 Š. Kulišić, P. Ž. Petrović, N. Pantelić, Srpski mitološki rečnik, II. izdanje, Beograd, 1998, 40; Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik, ur. S. M. Tolstoj, Lj. Radenković, Beograd, 2001, 423.8 M. S. Filipović, Tragovi Perunova kulta kod Južnih Slovena, Glasnik Ze-maljskog muzeja u Sarajevu, nova serija, sveska 3, Sarajevo, 1948, 63-80.9 Navodi ih i Katičić, Božanski boj, 116-117.10 Petrović, o. c., 391, sl. 60.11 S. Petrović, Srpska mitologija, sl. 7.12 P. Oreč, Tragovi religioznog vjerovanja i praznovjerja u imenima zemlji-šta (toponomastika), II. dio, Most 83-84, Mostar, 1990, 76.13 A. Loma, Vezana mitološka nazvanja u toponimiji, Onomatološki pri-lozi VIII, Beograd, 1987, 41.

božanstva.14 Nema sigurne etimologije Velesova/Volosova imena. M. Vasmer, koji je protiv identifikacije Veles – Volos, u Velesu traži pridjev велии, большой, velik,15 B. A. Ryba-kov s praslavenskim oblicima *Velsъ, *Volsъ povezuje baltič-koga boga zagrobna života Вяльнаса,16 R. Jakobson Velesa opisuje kao “master of vision”,17 dok R. Katičić misli da se ime toga slavenskoga boga izvodi iz dvaju prijevojnih stup-njeva Velesъ i Velsъ, s prijevojnom puninom odnosno praz-ninom u drugom slogu.18 Ima mišljenja da je Veles u kasnijoj kristijanizaciji degradiran na rang zlog demona ili đavola.19 U Rusa postoji ritualni izraz “vezati Volosovu bradu”, na što podsjećaju hrvatske fraze Puna šaka brade i Primiti boga za bradu.20 Bez obzira na dvojbe oko imena i funkcije (bog stoke i bogatstva, ali i htonično božanstvo vezano za kult mrtvih) postoje očuvani tragovi Velesa/Volosa u folkloru južnih Sla-vena i u toponimiji. S. Petrović je mapirao povelik broj to-ponima s osnovom Vel- (sl. 3). U interpretatio ecclesiastica Volos je zamijenjen sa sv. Blažom (Βλάσιος, Vlasius, Vlaho), čija je crkva bila sagrađena u Novgorodu na mjestu gdje je stajao Volosov idol.21 Kako je Volos/Veles, između ostaloga, pripadao u red htoničnih božanstava tame i zla, crkve i ka-pele sv. Blaža redovito se nalaze na desnoj strani vode.

Nakon dva-tri stoljeća života u poganskoj vjeri južni Sla-veni primili su kršćanstvo. Novi vjeronauk preslojio je stare

14 Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III, 572.15 M. Vasmer, Словар, I, 287.16 Б.А.Рыбаков, Язычество древних Славян, 327-330.17 R. Jakobson, The Slavic god Veles and his Indo-European cognates, Se-lected Writings VII: Contributions to comparative mythology, ed. S. Rudy, Berlin-N.York-Amsterdam, 1985, 43.18 R. Katičić, Ljuta zvijer, Filologija 49, Zagreb, 2007, 118.19 Srpska mitologija, 412.20 Š. Kulišić, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno balkanoloških, Sarajevo, 1979, 168-169. U Arheološkoj zbirci Franjevačkoga muzeja na Humcu kod Ljubuškoga nalazi se tajanstveni kameni lik bradata muškarca podrijetlom iz Krehina Graca (sl. 4). Kao da je klesar imao pred očima Velesov lik?!21 A. Brückner, Die Slaven. Religionsgeschichtliches Lesebuch, Tübingen, 1926, 124.

Slika 3: tragovi Velesova kulta Slika 5: Juraj ubija zmaja, bilig iz Ž. BiokovskeSlika 4: glava iz K. Graca

Naše starine


Slika 5: Juraj ubija zmaja, bilig iz Ž. Biokovske

obrede i kultove, ali poganski prežitci naziru se iza folklorne i jezične baštine. Umjesto Peruna, Velesa i Svantevita do-đoše Ilija, Vlaho i Vid. Arkanđela Mihovila (Mihaela) po-štuje i istočna i zapadna Crkva. Kult mu se na Zapadu širi od kraja 5. st. iz Italije i Francuske. Ikonografski pojavljuje se od 9. st. kao krilati anđeo, a od visokoga srednjeg vijeka u vojničkoj opremi s kacigom, štitom i kopljem. Prikazuje se i s vagom kako važe duše. Sv. Mihovil supstitut je pretkršćan-skih božanstava, pa se velik broj crkava nalazi na vrhovima brjegova, koji su nekad bili posvećeni kultovima.22Arkanđeo Mihael bio je zaštitnikom bizantskih careva, pa je u 7. i 8. st. dobio izrazita ratnička obilježja.23 Kult mu je rano potvr-đen u Splitu, s najstarijom crkvom iz 7-8. st.24 U toponoma-stičkom indeksu zemljopisnih karata 1.100.000 (Index Ga-zetteer) tridesetih godina prošloga stoljeća kao crkva Sveti Mihovil navodi se 38 puta.25

Ilija, sveti prorok (lat. Elia), isposnik i pustinjak, slavljen i u istočnoj i u zapadnoj crkvi. S asocijacijom na motiv uzla-ska na nebo u vatrenim kolima (nebeski kočijaš) zamije-nio je starija pretkršćanska vjerovanja (Ilija Gromovnik). Ikonografski motiv o uzlasku na nebo u ognjenim kolima pojavljuje se već od 3-4. st. u katakombama.26 Od svih kr-šćanskih svetaca Rusi su ponaprije prihvatili svetoga Iliju. U Novgorodu je imao dvije crkve – jednu Ilije kišnoga, drugu Ilije sušnoga.27 Ilindan spada u red najpoštovanijih blagdana u Srba.28 Hercegovački puk vjeruje kad bi sv. Ilija znao kad je u godini njegov dan, sav bi svijet spalio.29 Njegova sestra je Ognjena Marija, koja može biti i Marija Magdalena.30 U narodnom kultu svetaca funkcije sv. Ilije mogu se djelomice poistovjetiti sa značajkama sv. Juraja.31 U Index Gazetteer za Sveti Ilija zabilježeno je 85 imena, uglavnom crkava, ali gdje-koje brdo i selo.32

Sveti Juraj (Georgius), čiji se kult prije 12. st. proširio na Eu-ropu, posebice s križarima (motiv sa zmajem, sl. 5), postao

22 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. A. Badurina, Zagreb, 1985, 401-402.23 T. Subotin-Golubović, Kult arhanđela Mihaila u srednjovekovnoj Srbiji, Kult svetih na Balkanu, Liceum 7, Kragujevac, 2002, 16. Zanimljivo je da se njegovo štovanje 12. listopada ne veže za miholjske zadušnice u kalendaru Srpske pravoslavne crkve, M. Nedeljeković, Godišnji običaji u Srba, Beo-grad, 1990, 154.24 M. Marasović-Alujević, Hagionimi srednjovjekovnog Splita, Starohrvat-ska prosvjeta 15, Split, 1986, 290.25 Yugoslavia. Index gazetteer, showing place-names on 1:100000 map se-ries. Compiled by the Survey Directorate &Middle East, Cairo: Survey Di-rectorate, 1944, VI, 243-244.26 Leksikon ikonografije, 259-261.27 L. Leže, Slovenska mitologija, Beograd, 1984, 68.28 Nedeljeković, Godišnji običaji, 106.29 J. Suton, Vjerski život i običaji zapadne Hercegovine, Zagreb, 1968, 119.30 Nikola vitez dr. Gržetić Gašpićev, O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita, I. Dio, Mostar, 1900, 124.31 Slovenska mitologija, 223.32 Index Gazetteer, VI, 239-241.

je zaštitnikom mnogih gradova.33 U agrarnim i stočarskim zemljama bdio je nad zemljom, usjevima, zelenilom i sto-kom, pa je u toj funkciji supstituirao starije predkršćanske agrarne i stočarske kultove. Brojne crkve u istočnojadran-skom prostoru svjedoče o popularnosti njegova kulta. Cr-kve u njegovu čast obično se nalaze na markantnim polo-žajima, na rtovima i brdskim visovima.34 Jurjevo, danas 23. travnja, u starije doba 24. travnja, u narodu se često shvaćao kao pravi početak proljeća.35 Na njegovu svetkovinu mora se uraniti, jer s izlaskom sunca tjera kola i koga pregazi “bit će lin čitavo lito”.36 Vrh Biokova zove se Sveti Jure,37 gdje se nalazi stara crkva njemu u čast. Tu bi se u ranije doba hodo-častilo iz cijele Dalmacije na zavjet, posebice mlade nevjeste koje nisu imale poroda. Djevojke za što bolji uspjeh zavjeta penjale su se katkad i dva dana, kažu ne braneći tvrdoglavo svoje djevičanstvo, za inat zlobnicima koji su rogoborili da tamo vladala seksualna anarhija.38 Srpski seljak Đurđevdan smatra glavnim stočarskim blagdanom, koji se izdvaja od svih drugih kao najomiljenija i po običajima najraznovrsnija svetkovina.39 U ljubuških muslimana zabilježen je običaj da rano ujutro iziđu na jurjevski uranak, prema brdu Jurjevici, do izvora koji se zvao Drini, momci i djevojke, okićeni cvije-ćem, s pjesmom. Govorili su “Tko se na uranku prije izlaska sunca umije vodom na vrelu Drini, bit će čitave godine zdrav k’o drijen”.40 Slične zapise navodi i N. Gržetić Gašpićev kra-jem 19. st., kako se u Hercegovini zgrne narod o Jurjevdanu na živa vrela, gdje će se za zdravlje žive vode napiti i uz va-tru i pečenicu u kolu zaigrati.41 Index Gazetteer za ime Sveti Juraj donosi 68 upisa (crkve, selo, brdo ili ruševina), uz 20 spomena imena sv. Đorđe.42 Nađe se također toponima tipa Jurjavac, Jurje brdo, Jurjev do, Jurjevac, Jurjevica i Jurjevski dol.43

Sveti Ivan Krstitelj kao kršćanski svetac ima nakon Bogoro-dice najviše blagdana u liturgiji istočne i zapadne Crkve. Uz blagdan njegova rođenja 24. lipnja vezuju se predkršćanski kultni običaji krjesovi.44 Najčešće se vatre pale na humcima, brdima i na raskrižjima. U Hercegovini uoči Ivanjdana pa-lili su se svitnjaci. Zapali se obično gomila grana ili slame, uz preskakanje preko vatre. Ujutro zorom bosim nogama

33 Leksikon ikonografije, 308-30934 M. Marasović, Hagionimi, 281.35 Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb, 1988, 41.36 Suton, Vjerski život, 113.37 Slično se na planini Matokitu (vulgarnolatinsko *monte acutu) iznad Vr-gorca (1063m) najviša kota zove Sv. Rok, malo zapadnije od njega iznad Zavojana diže se planina s vrhom Sv. Mihovil (1241m). 38 V. Belaj, G. P. Šantek, Paški sveti trokut, Studia ethnologica Croatica, vol. 18, Zagreb, 2006, 158. 39 Nedeljković, Godišnji običaji, 72-81.40 M. Konjhodžić, Kronika o ljubuškom kraju, I, Ljubuški, 1974, 109.41 Nikola vitez dr. Gržetić Gašpićev, O vjeri starih Slovjena, 125.42 Index Gazetteer, VI, 235-236.43 Index Gazetteer, III, 89.44 Opći religijski leksikon, ur. A. Rebić, Zagreb, 2002, 385-386.

Naše starine


bi se zadržao dobar vid. U Hercegovini su se palile i vidov-danske vatre. U Slovenaca smatralo se da je Vidovo početak seljačkoga ljeta,50 a izraz vidovica odnosio se na ples, ali i bolest svetoga Vida.51 Bez obzira na veliku raširenost svet-kovanja Vidovdana Srpska pravoslavna crkva tek je 1892. u svoj kalendar unijela ga kao skroman praznik, jer ne poznaje sveca pod tim imenom.52 Uz Vida najčešće se spominje stari kult Svantovita (Sventevith, Svetovid, Svantevit, Swantovít, Sventovit, Zvantevith, Świętowit). Bio je vrhovni bog, ali za-padnoslavenske mitologije, sa središtem u baltičkoj Arkoni (sl. 6).53 A. Loma upozorava da se običavalo u stručnoj lite-raturi pisati o Svetovidu, što je pogrešno, jer se isključivo pi-salo o Suantuaitu, Szuentevitu ili Zuantevithu. Element VIT karakterističan je za teonimiju pribaltičkih Slavena, a veže se uz imena sa značenjem dobitak, pobjeda.54 Na Pagu je sredi-nom 19. str. zabilježena jedna stara obredna pjesma:

Sveti Vide, božji dide,Mi k tebi na gorika,Ti k nama na dolika.Oj dondole dondole!Na tvojemu na oltaruPoloži nam ovcu šaru.Oj dondole dondole!Da nam krave budu plodne,Da nam njive budu rodne.Oj dondole dondole!Da nam ovce janjci vode,Da u lokvam bude vode.Oj dondole dondole!55

Dakle, uz kult poganskoga Svantevita i štovanja svetoga Vida postoje nesuglasja. “Budući da je kod Gračišća jasno da je sveti Vid zamijenio Peruna, trebat će dobro pretresti uvrije-ženu tvrdnju kako se u Hrvatskoj štovao Svantevit. Naime, jedini argumenti za nju su posredni, preko imena kršćan-skoga sveca Vida. A taj je najednom postao sumnjiv. Usto, i za Svantevita kod zapadnih Slavena tvrde da je Perunova hipostaza”.56 U Slovenskom etimološkom slovaru s. v. Vido-vica može se pronaći povezivanje štovanja sv. Vida, uz topo-nim Šentvid, ali i hrvatske toponime na Kvarneru – Svevidi i Vidovice, čiji je izvor “poganski bog *Svętovitъ.57 H. Lovm-njanski misli da arkonski Svetovid nije mogao biti pozajmica

50 Slovenska mitologija, 78-79.51 F. Bezlaj, Etimološki slovar slovenskega jezika, IV, Ljubljana, 2005, 31252 Nedeljković, Godišnji običaji, 55.53 Slovenska mitologija, 485. O njegovim kipovima vidjeti Theologische Re-alenzyklopädie (TRE), ed. H. Balz, G. Krause, G. Müller, Band 27, Berlin, 1997, 398.54 Slovenska mitologija, 486. Usp. božanstva Jarovit, Porevit i Rujevit.55 Belaj, Šantek, Paški sveti trokut, 162.56 Belaj, Šantek, o.c., 176.57 Slovenski etimološki slovar, IV, 312.

gazio se ivanjski pepeo.45 Krijes (obrat, mijena) po prasta-rom slavenskom običaju označava vrijeme oko ljetnoga sol-sticija, dok se skakanjem preko vatre obavlja čin lustracije.46 U srpskim pučkim vjerovanjima govorilo se “da je Ivanj dan tako veliki svetac da na njega sunce na nebu triput od straha stane”.47

Vid, sveti mučenik (lat. Vitus), po legendi pogubljen u doba Dioklecijana, dok mu je u Rimu podignuta crkva potkraj 6. st. Poznaju ga najstariji crkveni kalendari na istoku i za-padu 15. lipnja. Kult mu se osobito od 8. st. širi iz Francu-ske. Brojne su mu crkve sagrađene u njegovu čast, u Slove-niji 76.48 Vjerovalo se da je uz ime Vitus vezana imenica vita, život, pa se u europskih naroda raširio antroponim Vitalis i Wito, a u Slavena Vid.49 Hrvati, Slovenci i Srbi, djelomice Bu-gari i Poljaci, poštuju sv. Vida kao zaštitnika vida i iscjelitelja očnih bolesti (sukladno narodnoj etimologiji imena). Prije izlaska sunca odlazilo se na livade i umivalo rosom, kako

45 Suton, Vjerski život, 115.46 Gavazzi, Godina dana, 92-93.47 Nedeljković, Godišnji običaji, 101.48 Leksikon ikonografije, 583.49 M. Marasović, Hagionimi, 298.

Slika 6: Svantevitov lik s otoka Rujana

Naše starine


latinskoga sanctus Vitus već oblik slavenske recepcije sv. Vita.58 U toponomastičkom indeksu nalazi se 41 potvrda za naziv Sveti Vid - crkva, uzvisina, lokalitet, brdo i selo.59 Može se također utvrditi da je sv. Vid, kršćanska preoblika slaven-skoga boga sunca i svjetlosti, svoju ulogu dijelio s još dvama kršćanskim svecima, čije se crkve podignute na istaknutim mjestima, sv. Iliji i sv. Ivanu Krstitelju. Pojedini istraživači misle da su kršćanski stratezi lomili Svetovidov/Svantevitov kult tako što su njegove ingerencije djelomice distribuirali: Sv. Ivanu dali su jedan od najduljih dana u godini i paljenje krjesova,60 sv. Iliji kišu, munje i gromove, a sv. Vidu ime i vidanje očiju.

U Hercegovini sustavna etnološka, arheološka i topografska istraživanja zadnjih dvadeset godina zamrla su, bilo nebri-gom društvenih struktura, bilo pomanjkanjem stručnjaka, a najvećma nedostatkom znanstvenih institucija, u prvome redu instituta, zavoda i muzeja. Najcitiraniji auktori iz nave-denih područja i dalje su Ćiro Truhelka i Carl Patsch s kraja 19. i početka 20. st. Što se tiče istraživanja staroslaven-ske mitologije ona je u povojima još od doba Nikole viteza dr. Gržetića Gašpićeva i njegova romantična djela O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita, Mostar, 1900. (II. izdanje, Beograd, 2002). Kao ilustraciju koliko je ši-roko mitološko polje od Cincara do Leotara i Maglića, ovlaš ćemo se dotaknuti nekoliko topografskih i toponomastičkih podataka, imajući pred očima zemljovide 1.25000 Vojnoge-ografskoga instituta iz Beograda (tu i tamo moćni Google Earth) i dvije studije.61

Premda se često misli kako izvan Hrvatskoga primorja nema toponima s početnim su-/sut (preoblika od sanctus),62 ipak se nađe gdjekoji preostatak: Sutivan, izvor u Blatnici kod Či-tluka, Sutivan u Rami, Štivan u Š. Brijegu i Svetivan u Tomi-slavgradu. Njima se može pribrojiti i Žuranj (Juraj, dubro-vački Žore) u Služnju kod Čitluka.63 U staroj župi Zažablje, u zaleđu Metkovića i Neuma, u Hrvatskoj i u Hercegovini, zabilježeni su sanktoremi Sutilija, mikrolokalitet na planini Žabi, Podsvid i Susvid.64 Pojedini toponimi u izvorima na-vode izravno ime sveca: S. Petar de Campo (Trebinje), San-ctus Stefanus de Tribunia (Trebinje) i Ad sanctum Georgium (Broćno). Radi li se o kultnome kontinuitetu iz starijega doba

58 Lovmjanjski, Religija Slovena, 142.59 Index Gazetteer, VI, 256-257.60 Indikativno je što međugorska viđenja Djevice Marije započinju 24. lip-nja 1981. na blagdan sv. Ivana. Štovanje sv. Vida 15. lipnja u hercegovačkih katolika danas prolazi nezapaženo.61 M. Vego, Kultna mjesta u topografiji stare Hercegovine u srednjem vijeku, Starine JAZU, knjiga 57, Zagreb, 1978, 93-110; P. Oreč, Tragovi religioznog vjerovanja i praznovjerja u imenima zemljišta (toponomastika), I dio, Most 81-82, Mostar, 1990, 109-134, II. dio, Most 83-84, 1990, 69-89.62 P. Šimunović, Sakralni toponimi na sut + svetačko ime u razdoblju kasne antike do predromanike, Folia onomastica croatica, 5, Zagreb 1996., 39-62.63 Veći dio navodi M. Vego, o. c., 105-110. 64 D. Vidović, Prilog proučavanju odraza svetačkog imena Juraj u hrvatskoj antroponimiji, Rasprave Hrvatskoga instituta za jezik i jezikoslovlje 33, Za-greb, 2007, 433.

ili ne, pitanje u ovoj prigodi ostaje otvoreno. O štovanju sv. Ilije govore toponimi Ilija, vrhunac planine Žabe,65 Ilijina glava, Pijesci, Ilijino brdo (1062) G. Bijenja, Nevesinje, Ilijino Brdo, Posušje, Ilinovac, Dobro Selo (Čitluk), Ilina glava, Pje-šivac, Stolac. U Index Gazetteer Ilijin vrh nahodi se pet puta, Ilijina glava sedam, Ilijino brdo trinaest, a Ilino brdo osam puta.66 U Dubljanima u Popovu polju nalazi se toponim Sa-tulija, 67 jedan izvor u selu Rotimlji (Stolac) naziva se Stulija, kao i u Stipanićima kod Duvna.68 Treba biti dodatno opre-zan kod toponima tipa Satulija/Santulija, Sutulija/Suntulija. A. Loma je upozorio na nazive Suntulija (Nikšić), Sutulija kod rijeke Pive i Suntulija kod Kalinovika, da označavaju “strme stijene”, “teško prohodan teren”, za koje nema osnove vezati ih za sv. Iliju.69 Toponimijski apelativ suntùlija (i sun-turlija) u značenju velike stijene, teško prohodan teren, vrlo brdovit kraj, zabilježen je također u istočnome dijelu Herce-govine.70 Tu se mogu pribrojiti Satulija u Studencima kod Imotskoga71 i Sutulija, strmi predio na Prenju, blizu D. Drež-nice (E 43.5144, N 17.8238). Loma predlaže vezu su(n)tulije s grčkim συντέλεια, propast,72što nije lako prihvatiti. Možda bi se u istu skupinu mogla dodati i imena Sutina: Vir kod Po-sušja, Rakitno kod Posušja, vrelo u Poklečanima kod Posušja, u Vrapčićima kod Mostara, u Rodoču kod Mostara i u Ra-štanima kod Mostara.73Čini se da im je najbliža veza glagol tonuti (s + tonuti), spuštati se, prasl. *tonǫnti. Sveti Mihovil može se odnositi na nazive Mijovilovača u Sovićima i Mijo-vilovac u Broćancu.74 Sveti Vid našao je vjerojatno odraza u imenima Vidoški grad, Vidovo polje, Vidoštak i Vidoštica (svi u Stocu), Vidopolje u Baćevićima kod Mostara, Vidovine u Ljutom Docu kod Š. Brijega, Vidova kosa (1126m) u Barama ispod Čvrsnice75 i Vidovski gvozd (Prenj).

Tragove starih poganskih prežitaka u Hercegovini mogući su u nazivima s osnovom kap-,76 npr. Kapine i Kapina (C. Grm, Gabela, Biletići, V. Ograđenik, Goranci, Gabela, Izbično),77 Bovan78 (25 naziva u šest općina – Čitluk, Š. Brijeg, Grude,

65 U topografskim kartama Vojnogeografskoga instituta Beograd navodi se kao Crkvina. Ispod vrha Žabe nalazi se i Strašna pećina.66 Index Gazetteer IIa, 395-396.67 D. Vidović, o. c., 433.68 P. Oreč, Tragovi vjerovanja, I, 126.69 A. Loma, Sutivan, Sutulija, Sunovrat – leksički tragovi ranog pagansko-hrišćanskog prožimanja na starosrpskom tlu, Kult svetih na Balkanu, Li-ceum 5, Kragujevac, 2001, 28-29.70 M. Stanić, Uskočki rečnik, II, Beograd, 1991, 354.71 I. Babić, Studenački rječnik, Studenci, 2008, 403. Pisac je veže za delmat-sko ime Setovia, za što nema osnove.72 A. Loma, o. c., 30.73 Svih šest primjera u P. Oreč, Tragovi religioznog vjerovanja, I, 127.74 P. Oreč, Tragovi vjerovanja, II, 73.75 Oreč, o. c., II, 83. Ostali njegovi navodi, mikrotoponimi tipa Vidina la-zina, Vidov dolac i sl., mogu prije biti antroponimijskoga postanja. 76 P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, Zagreb, 1972, 155; Srpski mitološki rečnik, 237; Български етимологичен речник, II, ур. В. Георгиев, София, 1979, 219-220.77 P. Oreč, o. c. I, 129.78 P. Skok, Rječnik, I, 103.

Naše starine


Mostar, Posušje, Ljubuški),79 Igrišće80 (šest naziva – Drinovci, Ružići i Sovići kod Gruda, Doljani i Slatina kod Jablanice i Kongora kod Duvna),81 Zmaj i Zmija (33 naziva u Duvnu, Posušju, Rami, Mostaru, Grudama, Ljubuškom i Jablanici),82 vila (Vilinska pećina, pet naziva, Vilinac, tri naziva, Vilinske stine, Vilinska rupa i Vilino kolo).83 Na južnoslavenskom are-alu također je zamjetan veći broj toponima s osnovom vila, vilenjak i vilenica, čija je najveća koncentracija u Dinaridima i u Hercegovini,84 kao i toponima s osnovom trib-/treb-, u smislu žrtvište: Trebižat (uz starije Tribižet), Tribinjak, Tri-bošić, Tribina, Trebinja, Tribisovo, Tribistovo, Tribanj, Tri-jebanj,85 Tribač, Tribiševo i Tribiševica.86 M. Vego i P. Oreč doveli su nazive Mukoš u Ortiješu, Mukoš u Gnojnicama

79 P. Oreč, o. c., I, 115.80 P. Anđelić, Historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975, 286.81 P. Oreč, o. c. I, 126.82 P. Oreč, o. c. II, 85.83 P. Oreč, o. c. II, 84.84 Topografiju donosi S. Petrović, Srpska mitologija, 198, sl. 27. i 208, sl. 29.85 Uz Trijebanj, u stolačkim Rudinama zanimljivi su: Stjepankrst, vrh Bo-van na Kobiljači, te izvori Kaluđer i Dobri dub. 86 P. Oreč, o. c., II, 82.

kod Mostara i Mukoš u Tihaljini u vezu sa slavenskim božan-stvom Mokoš.87 O slavenskom kultnom imenu Mokoš po-stoji dosta nejasnoća, bez obzira što mnogi u njemu vide ko-rijen mok-, mokar, vlažan.88 Na ruskom sjevernom jezičnom prostoru zabilježeno je više inačica toga imena: Мокошь, Макешь, Мокyша, Макyша.89 Općeprihvaćeno je mišlje-nje (Skok, Gluhak) da se Mokošnica kod Dubrovnika može povezati s božicom Mokoš. U taj skup S. Petrović dodaje i druge toponime s osnovom mok-/mak-/mek-/muk-90, što je teško prihvatiti, posebice one s osnovom mek-/muk- (topo-nim Mekota, antroponimi Mekiš i Mekov, Skok, II, 402, s. v. mek). Možda se povremena rječina Mokašnica u Mostar-skom blatu (selo Jare) može s priličnom sigurnošću dovesti

87 M. Vego, Kultna mjesta, 97; P. Oreč, Tragovi vjerovanja, II, 74. 88 P. Skok, Rječnik, II, 450; A. Gluhak, Rječnik, 420. Postoje kolebanja i u rodu, S. Vasiljev, Slovenska mitologija, 105, piše Mokoša. Šire u Этимологический словарь славянских языков. Праславянский лексический фонд, Под редакцией О. Н. Трубачевa, в. 19, Москва, 1992, 131-134.

89 Б. Александрович Рыбаков, Язычество древних Славян, Mосква, 1981, 292. Autor Boris Aleksandrovič Ribakov preferira oblik Макошь, u kojemu pronalazi korijen ma- (mater), pa bi Макошь bila мать хорошего урожая (Mati bogate žetve).90 S. Petrović, o. c., 493, sl. 79.

Slika 7: pogled na mitski Velež

Naše starine


u vezu s Mokoš/Makoš. Iznad nje, u selu Turčinovićima diže se brdo s vrhom Bovanska ljut (397m), ispod kojega je pre-dio zvan Dubrava. Velesu/Volosu u čast može se pridodati i naziv poznate hercegovačke planine Velēž (sl. 7),91 o čemu je davno još pisao N. Gržetić Gašpićev.92 Danas na toj planini, kosom dugom 13 km, četiri vrhunca nose ime Velež: Velež-Botin (1969m), zapadni Velež-Guvnine (1897m), Veliki Ve-lež-Vlačuge (1754m) i Mali Velež-Bubreg (1469m).93 Zani-mljiv je oronim u Podveležju Svetigora, ist. od Mostara u G. Opinama (877m, zvan Svetogora i Sveta gora).94 Nije sam, u Sovićima kod Gruda jedan dio brda Mijovilovače (732m: ime!) također se zove Svetigora (446m), površine 4000 četv. metara.95 U susjednim Ružićima nalaze se oronimi Mago-vac i Kapina (558m), a između njih u polju Dubrava. Treća Svetigora je u Tribistovu (ime!) kod Posušja, iznad koje su vrhovi Mratnjače (1131m) i Vidove kose (1128m). Poznate su još dvije Svete gore – jedna u okrugu Pljevlje, druga u okolici Strumice.96 Tridesetak km sjeverno od Mostara moćni Prenj (Zelena glava, 2155m) nadvisio je Velež. Ime blisko Perunu?! Božanski Perunov i Velesov boj opet može početi! A dalje prema istoku? Blizu Gatačkoga polja protegla se planina Baba.97 Njezin vrh zove se Đed (1715m).98 Boj je u tijeku, Baba dolje a Đed gore.

Za slavenskim i starohrvatskim poganskom vjerovanjima u Hercegovini potrebna su daljnja topografska, arheološka, folkloristička i jezična istraživanja. Kao jedan primjer mo-žemo ovlaš dotaknuti područje Ljubuškoga, kraj koji je vje-rojatno je u u 9. i 10. st. pripadao Neretvanskoj kneževini, odnosno Paganiji Konstantina Porfirogeneta. U titularima crkava susrećemo, između ostalih, tzv. ratničke svece: Ar-kanđela Mihovila, sv. Juraja i sv. Iliju. Crkva arkanđela Mi-hovila, spomenuta na Humačkoj ploči,99 vjerojatno je iz vre-mena 9.-11. st., upravo s brijega Humac, jer se na takvim mjestima najčešće nalaze crkve Mihovilu u čast. U blizini je u rimsko doba na Humcu bio hram božanskoga para Libera i Libere (CIL III, 8484). Blizu srednjovjekovna grada Ljubuš-koga, na brdu Buturovici (349m), s jugoistočne strane pro-

91 Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 11, Zagreb, 2004, ur. R. Matasović, 291.92 N. Gržetić Gašpićev, o. c., 161. On uz Velež u Velesov kult pribraja pla-ninu Vlašić, Vlasenicu i Velešiće.93 Stariji oblici Velež, gen. Veleži, bili su ženskoga roda, što se vidi iz topo-grafskih karata u kojima se navode Mala Velež i Velika Velež (sc. planina).94 A. Peco, Mikrotoponimija Podveležja, Sarajevo, 1990, 105.95 S. Petrović, Srpska mitologija, 298; P. Oreč, Tragovi vjerovanja, II, 80.96 Index Gazetteer, VI, 259.97 Mitološku razinu svjedoče fraze Baba Jaga, Baba Roga, Baba Marta, Babini kozlići, babice, Srpski mitološki rečnik, 16-18.98 Did (djed, đed, dedo) bio je na vrhu vjerske ljestvice u Hrvata tijekom 11. st. (L. Petrović, Djed Hrvata – Chroatorum dêd, Poseban otisak iz Na-pretkova kalendara, Sarajevo, 1941,1-24). Njima Petrović pridodaje didove Miroslava, Radoslava, Radomira, Miloja i Ratka iz 14. i 15. st. s bosanskih strana. Didovi su bili dušni dani u obrednu kalendaru Bjelorusa i Ukraji-naca, Slovenska mitologija, 148-149. Posebnu moć u ruskoj kući imao je deduška, ukrajinski did, didko, domovik ili domovoj, a u Čeha dedek, A. Cer-manović, D. Srejović, Leksikon religija i mitova drevne Evrope, Beograd, II. izdanje, 1996, 506.99 B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982, 200, datira je u 12.-13. st.

stire se brdo Jurjevica. Postoji mjesna predaja o staroj crkvi sv. Jurja na vrhu brda (258m), dok je u naselju Mostarskim Vratima ispod samoga brda sagrađena nova crkva u čast sv. Jure. U podnožju Jurjevice u rimsko doba bile su vile rustike, s bunarima, od kojih se jedan zove Bunar sv. Jure. Veljaci su središte jedne od najstarijih župa ljubuškoga kraja.100 Zaštit-nik župe od davnina je sv. Ilija Prorok. U njegovu čast blizu crkve postavljen je veliki brončani kip (sl. 8). Novoj župnoj crkvi prethodila je jedna manja, podignuta na humku pored rijeke Mlade (Trebižat), gdje se nalazi i grobište srednjovje-kovnih biliga i antička nekropola.101

Gotovo četvrtina ljubuških naselja nosi nazive po drveću: Cerno, Crveni Grm, Grab, Grabovnik, Hrašljani, Lipno,

Orahovlje i Šipovača. Vjerovanja o drveću spadaju u širok kontekst slavenske pretkršćanske mitologije.102 Hrast ili dub demonsko je drvo. Gdje se pored hrasta nalazi crkva, tu je hrast vjerojatno poganski ostatak.103 Crkvina u Klobuku,

100 M. Sivrić, T. Anđelić, Srednjovjekovna župa Velika (Veljaci) u Humskoj zemlji. Srednjovjekovne humske župe, Mostar, 1999, 119-140.101 R. Dodig, Mlade kod Veljaka – kontinuitet od antike, Hercegovina 3, Mostar, 1997, 17-22.102 T. Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Zagreb, 2002, 14.103 V. Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, Beograd,

Slika 8: sv. Ilija u Veljacima

Naše starine


na brijegu iznad rijeke i polja, s kapelom, srednjovjekov-nim i novim grobljem i impresivnim starim dubom, izvrsno se uklapa u mitološku matricu (sl. 9). Orah je imao važnu ulogu u narodnoj medicini i u gatanjima.104 Cer je demon-sko drvo oko kojega se viđaju vile.105 Grab je mogao imati božansko poštovanje i mogao je biti fetiš. Upravo za to lju-buško selo Čajkanović piše: “Selo Grab u Hercegovini na-zvano je po jednom velikom grabu, pod koji se u prvašnja vremena cijela okolina skupljala i činila važne dogovore’’.106 Lipa je igrala ulogu u domaćem kultu. U Hercegovini se na svadbama držala lipova grančica (svjedok u ruci), sadila se i na groblje.107 zauzimala je središnje mjesto u seoskoj zajed-nici.108 Po varošima u Hercegovini, kada mlada uđe u svoj novi dom, podstakne na ognjištu glavnje i ostavi na ognji-štu šipak u koji je zadjeven dukat.109 Mitski obredni scena-rij mogao se odigravati u trokutu sela Vitina-Veljaci-Otok.

1985, 240.104 Čajkanović, o. c., 184. 105 Vinšćak, o. c., 75.106 Čajkanović, o. c., 82; Vinšćak, o. c., 98.107 Čajkanović, o. c., 167.108 Vinšćak, o. c., 68.109 Čajkanović, o. c. 252.

Vitina je prosperitetno naselje, s plodnim poljem, rijekom Vriošticom, jakim vrelom, ali i brdskim dijelom. Njezino ime pokrata je od Vitina vьsь, posjed izvjesna Vitomira, Vitalisa ili Vite. Vito nije daleko od Vida. U središtu Vitine diže se brdo Zelengora (284m), s ruševinama pretpovijesne gradine i kamene gomile (kultne ili grobne?). Ispod Zelengore jako je vrelo rijeke Vrioštice, a kroz polje s južne strane teče rijeka Mlade, kako se na tom dijelu toka zove Trebižat. Na humku pored rijeke ostaci su stare crkve sv. Ilije. Zapadno je selo Veljaci, čije ime može asocirati na Velesa, u kojemu je vrelo Goruša. S druge strane rijeke, nasuprot Veljacima i Vitini, smjestilo se selo Otok, čiji se jedan dio zove Tribač, a blizu njega lokalitet Guvnine. Arheolozi kažu da se u pretpovi-jesno doba u Otoku štovalo vodeno božanstvo.110 U starih Slavena Vodan (sl. 10) je bio zao vodeni duh, koji živi u jeze-rima, barama i riječnim virovima.111 Ukratko, u Vitinskom i Veljačkom polju, ispod Zelene gore, teku i izviru vode, vjer-nici će na Mladima moliti kišu od sv. Ilije, kada se na Guvni-nama obrše žito, a na Tribču ubere perunika. Tko je porušio dvore na Zelengori?

110 B. Čović, Svetišta bronzanog i željeznog doba u Bosni i Hercegovini, Ra-dio-Sarajevo, Treći program, Sarajevo, 1985, 405-412.111 A. Cermanović, D. Srejović, Leksikon religija, 561.

Slika 9: groblje Crkvina u Klobuku

Slika 10: Vodan

Radoslav Dodig (Ljubuški, 1954.), završio filozofski fakultet. član hrvatskoga arheološka društva i hrvatskoga filološkoga društva. objavljuje radove u stručnim časopisima, te kolumne i komentare u dnevnim novinama.

perun on prenj, veles on velež

Documents