Luča mikrokozma Petar Petrović Njegoš Posvećeno G. Simi Milutinoviću (na Cetinju 1. maja 1845g.) Da, svagda mi dragi nastavniče, Srpski pjevče nebom osijani, zadatak je sm'ješni ljudska sudba, ljudski život snovidjenje strašno! Čovjek izgnat za vrata čudestvah, on sam sobom čudo sočinjava; čovjek bačen na burnu brežinu (burna brežina – zemlja) tajnom rukom smjeloga slučaja, siromašan, bez nadziratelja, pod vlijanjem tajnoga promisla. (vlijanje – uticaj; već ovim stihovima je Njegoš nagovestio osnovnu ideju Luče, svoju religiozno-metafizičku o čovekovom sagrešenju još u preegzistenciji, kada je bio čisti duh, i o njegovom kažnjavanju time što je osuđen da živi na zemlji, gde se stalno seća svog prvobitnog života, ''presretnjeg blaženstva'') on se sjeća prve svoje slave, on snijeva presretnje blaženstvo; al' njegovi snovi i sjećanja kriju mu se lako od pogleda, bježe hitro u mračnom vrstama u ljetopis opširni vječnosti; samo sto mu tamnijem prolaskom trag žalosti na dušu ostave, te se trza badava iz lanca, da sa sobom pronikne mračnosti. (da sa sobom pronikne mračnosti – da pronikne u skrivene tajne (mračnosti) davnašnje svoje sudbine) čovjek bačen pod oblačnu sferu – prima l' ovde oba začatija? (začatije – začeće) Je l' mu ovdje dvostruka kol'jevka? Je l' mu zemlja tvorcem određena Za nakazu kakvu tainstvenu, (nakaza – kazna)

al' nagradu burnu i vremenu, (vremenu – privremenu. Pitanje je zasnovano na dualističkom verovanju o dvostrukosti čovekova bića, koje se sastoji od duše i tela kao dva suprotna principa. Pasnik se pita da li čovek na zemlji dobija i duh i telo (oba začatija), ili je njegov duh večan i nebeskog porekla, pa mu je, radi kazne, zamlja određena kao privremeno boravište. Njegoš veruje u ovo posledenje, kao što se vidi iz predhodnih i sledećih stihova) al' rasadnik duhovnog blaženstva? Ah, ovo je najviša taina I duhovne najstrašnije bure – Ovoga su u grobu ključevi. Koliko sam i koliko putah, Dubokijem zauzet mislima u cvijetno lono prirodino, (lono prirodino – nedra, krilo prirode) hraneći se pitatelnim sokom (pitatelni – hranljivi) iz nje sise gole i prelesne, (prelestan – zavodljiv, čaroban, divan) mater štedru zapitiva smjelo rad' česa je tvorac satvorio: radi l' đece svoje mnogobrojne? Ali đecu za nje udovoljstva? Al' oboje jedno rad' drugoga? Ko vremena pitatelnica mi, (vremena pitatelnica – privremena hraniteljka – Tražeći odgovor na pitanja koja je ranije postavio pesnik se, kaže, ''dubokijem zauzet mislima'' obraćao prirodi na zemlji, i danju, kad je ova ''okrunjena sunčanim zrakama'' i noću kada je ''pri mraku svetlosnih zvjezdah'' sva u crvenom (raznobojnom) svetlucanju (''vlase cvjetne pletući''), ali nije dobijao nikakav odgovor; na sva njegova radoznala pitanja, ona je odgovarala samo svojim osmehom) okićena cvijetnim vremenom, okrunjena sunčanim zrakama, ali vlase cvijetne pletući, bisernom ih posom nasipljući pri igranju svjetlokosih zv'jezdah, - da dičnija na jutro izide pred očima svoga vladaoca – na sva moja žarka ljubopitstva smijehom mi odgovara njenim.

Koliko sam i koliko putah Svod plavetni neba sveštenoga, Brilijantnim zasijat sjemenom, (nebeski svod pun sjajnih sunaca i zvezda) zaklinjao dušom zapaljenom da mi svetu otkrije tainu: ali ga je tvorac ukrasio, veliku mu knjigu otvorio, da tvar slavi tvorca i blazenstvo (tvar – ono što je stvoreno. Obraćao se, kaže dalje pesnik, zveydanom nebu da mu otkrije tajnu ljudske sudbine, ali umesto toga otkrio je ''ništavilo prekomjerno svoje'', svoju prekomernu sićušnost, naspram veličanstvenosti kosmosa) al' da čovjek na nje listu čita ništavilo prekomjerno svoje? S vnimanjem sam zemaljske mudrace (vnimanje – pažnja) voprošava o sudbi čovjeka, (voprošavati – pitati) o zvaniju njegovom pred bogom; ( -ovde: dužnost, položaj, odnos čovekov prema bogu. Obraćao se i ''zemaljskim mudracima'', čitao je religiozno-filozofska dela, ali je u njima našao najrazličitije pretpostavke, koje, sve skupa uzevši, nisu ništa drugo nego tumaranje po mraku) no njihove različne dokaze nepostojnost koleba užasna: sve njih misli na jedno sabrane drugo ništa ne predstavljaju mi do kroz mrake žedno tumaranje, do nijemog jednog narječija, do pogleda sa mrakom ugašena. Snom je čovjek uspavan teškijem, (Njegoš je više puta izrazio mišljenje da je život čovekov na zemlji kao neki težak san) u kom vidi strašna prividjenja, i jedva se opredjelit može da mu biće u njima ne spada. On pomisli da je neke pute Od sna ovog osvobodio se; Ah, njegove prevarene nadežde: U sna carstvo tvrđe i mračnije I na pozor strašni snovidjena!

Hitrost mu je i lukavstvo dato Samo teke da je člen dostojni Na zemaljski sajam nesmisleni; Volje mu je osnov položena Na krilima nepostojanosti; Želja mu je strastih užasnijeh Pobuditelj, rukovođa sl'jepi; Zloća, zavist, adsko nasljedije, Ovo čojka niže skota stavlja, - (skot – životinja) um ga, opet, s besmrtnima ravni! U vremenom i burnom žilištu (u privremenom i uznemirenom zemaljskom životu) čovjeku je sreća nepoznata – prava sreća, za kom vječno trči; on joj ne zna mjere ni granice: što se više k vrhu slave penje, to je viši sreće neprijatelj. Naša zemlja, mati milionah, Sina jednog ne mož' vjenčat srećom: Samovlacem kad postane njenim, Tad nazdravi čašom Herkulovom. (Kad zavlada zemljom, onda doživi Herkulovu sudbinu. ''Samovlaci'' na koje je Njegoš mislio verovatno su veliki osvajači kao Aleksandar Makedonski, koji je mlad umro, ili Cezar koji je ubijen. Herkul starogrčki mitski heroj, da bi okajao greh što je ubio svoju ženu Megaru, izvršio je dvanaest herojskih podviga, ali je tragično završio život: njegova druga žena Dejanira iz ljibomore mu je natopila odelo otrovnom krvlju (hidre); kad je počelo strašno dejstvo otrova, Herkul se bacio u vatru.) Naže žiznji proljeće je kratko, Znojno ljeto za njime sljeduje, Smutna jesen i ledena zima; (Njegoš je upotrebio uobičajene metafore za razdoblja u čovekovom životu. ''proljeće'' – mladost; ''znojno ljeto'' – zrelo doba najvećih napora; ''smutna jesen i ledena zima'' poodmakle godine i starost čovekova) dan ya danom vjenčaje se tokom, svaki našom ponaosob mukom: nema dana koji mi želimo, nit' blaženstva za kojim čeznemo. Ko će vjetar ludi zauzdati? ko l' pučini zabranit kipjeti? ko l' granicu želji naznačiti!

U čojka je jedan hram vozdignut, Zla obitelj tuge i žalosti; (čovekovo unutrašnje biće, um i duša, rastrzani sumnjama, razočaranjima, teškim religiozno-metafizičkim pitanjima o smislu života itd.) svaki smrtni na zemlji rođeni ovom mračnom obitelji vlada pod koje se svodom otrovnijem mučenija vremena gnjijezde. Ovo grko nasljedije ljudsko Čovjek čojku, čovjek sebi dava, Najsretnji ga iz ništa stvaraju Radi smrtne tužne armonije. ( Oni koji su najsretniji, najuravnoteženiji, stvaraju u sebi ''obitelj tuge i žalosti'' iz ničega, tužni su i žalosni bez pravog razloga, samo da bi se uspostavila ''tužna harmonija'' između radosti i tuge, zadovoljstva i patnji, u ovom smrtnom životu na zemlji) Čovjek organ dosta slabi ima Da izrazi svoje čuvstvovanje, (čuvstvovanje – osećanje) Zato znake različite dava, Različita tjelodviženija, (tjelodviženija - pokret tela, gest) umna čuvstva da objelodani; no svi naši slabi izgovori i sva naša slaba čuvstvovanja, spram onog što bi šćeli kazat, nijemo su spletno narječje i klapanje duše pogrebne. (klapanje – klapnja, trabunjanje. ''duše pogrebne'' – duša, koja je nebeskog porekla, a sahranjena u telu) S točke svake pogledaj čovjeka, Kako hoćeš sudi o čovjeku – Tajna čojku čovjek je najviša. (Najveća tajna za čoveka jeste čovek sam, njegovo poreklo i njegova sudbina) Tvar je tvorca čovjek izabrana! Ako istok sunce sv'jetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne, ako zemlja priviđenje nije, duša ljudska jeste besamrtna, mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta. (Ako je istina da se sunce rađa na istoku i da u njegovim zracima ''vru'' klice života, uzroci postojanja svega na zemlji (bića) a u to za Njegoša ne može biti sumnje, onda je i čovekova duša

besmrtna; ona je iskra kosmičke svetlosti zaodevene telom, ''smrtnom prašinom'' i usled toga opkoljena, obuhvaćena tamom) O svevišnji tvorče nepostižni! U čovjeka iskra bespredjelnog Uma tvoga ogleda se sv'jetla, Ka svod jedan od tvoje palate Što s' ogleda u pučinu našu; Dan ti svjetlost krune pokazuje, Noć porfire tvoje tainstvene, (porfira – purpurna svečana carska haljina) neponjatna čudesa divotah; (neponjatan – neshvatljiv, umom nedostižan) tvar ti slaba djela ne postiže, samo što se tobom voshićava. Pitagore i ti Epikure, ( Pitagora – starogrčki filozof (verovatno 571-497. stare ere). Pitagora i njegovi ''poslodovatelji'', pitagorejci, verovali su u besmrtnost ljudske duše, ali (za razliku od Njegoša, koji je verovao da se čovekova duša posle smrti vraća svome kosmičkom praizvoru) oni su smatrali da se posle čovekove smrti u drugo ljudsko ili životinjsko telo (metem-psihoza). Na ovo verovanje u mogućnost seljenja ljudske duše i misli Njegoš kada Pitagoru osudjuje što je ''unizio ljudsko ime'' seleći dušu njegovu u ''skotsko mrtvilo'' i time je otimajući od neba iz kojega je potekla (''s kojega je potekla ognjišta''). Epikur (342-271) bio je jedan od predstavnika starogrčke materijalističke filozofije koja je dušu smatrala ya proizvod tela i time odbacivala ideju njene besmrtnosti i njenog božanskog porekla) zli tirjani duše besamrtne, mračan li vas oblak pokrijeva i sve vaše posljedovatelje! Vi ste ljudsko ime unizili I zvanije pred bogom čovjeka Jednačeć ga sa beslovesnošću, Nebu grabeć iskru božanstvenu, s kojega je skočila ognjišta, u skotsko je seleći mrtvilo. Budalama kad bi verovali, Poete su pokolenje ludo. (Njegoš je više puta u svojim pesmama naglašavao uzvišenost pesničkog poziva. Završnim stihovima ove strofe on pesničko saznanje uzima za najviši oblik saznanja i pripisuje mu božansko poreklo) Našu sferu da noć ne polazi, Bi l' ovoliko lice neba sjalo? Bez ostrijeh zuba ledene zime, Bi l' toplote blagost poznavali?

Bez budala tupoga pogleda, Bi l' umovi mogli blistat sv'jetli? Svemogućstvo svetom tajnom šapti Samo duši plamena poete. Sve divote neba i nebesah, Sve što cvijeta lučam sveštenijem, mirovi li al' umovi bili, (mirovi – svetovi) sve prelesti smrtne i besmrtne – što je skupa ovo svekoliko do opšta oca poezija? (poezija – reč je ovde upotrebljena u etimološkom, prvobitnom svom značenju – stvaranje) Zvanije je svešteno poete, Glas je njegov neba vlijanije Luča sv'jetla rukovoditelj mu, Dijalekt mu veličestvo tvorca. ( Pesnikov poyiv je uzvišen, svet; njegove rečiu su rezultat nebeskog uticaja (''vlijanije''), njegov rukovoditelj je ''luča svjetla'', tj njegova duša, kao iskra kosmičke svetlosti; osobenost njegovog izraza (''dijalekt'') je u veličanju tvorca, u ''osećanju veličine božije'') Divni pjevče srpske narodnosti, Bič si sudbe veće ispitao, - svijet želji ne zna ugoditi. Sudba ti je i moja poznata; Mislim, nejma podobne na zemlji: Do vrata sam iznika tartara, Ad na mene sa vrokletstvom riče, Sva mu gledam gadna pozorišta; Al' na sudbu vikati ne smijem – Nadežda mi voljom tvorca blista! Ja od tebe jošte mnogo ištem: da postaviš u plamteće vrste pred očima Srpstva i Slavjanstva Obilića, Đorđa i Dušana, i jošt koga srpskoga heroja; da pogromiš hulom strahovitom na Vujicu, Vuka, Vukašina, bogomrske Srpstva otpadnike: zloća njima mrači ime Srba, tartar im je nakaza malena

(Pri kraju posvete Njegoš se obraća neposredno Simi Milutinoviću. Ističe da mu je njegov buran život poznat (reč ''ispitati'' u stihu 182 znači: iskusiti) mučan, posebno zbog toga što nije mogao postići sve ono čemu je težio. Osvrće se zatim i na svoju mučnu sudbinu, kojoj slične nema na zemlji: rođen je neposredno pred provalijom mračnog podzemlja (tartar) (pri tom je pesnik mislio očevidno na Tursko Carstvo i time obuhvatio ne samo svoju nego i opštu sudbinu srpskog naroda) a pakao na njega ''sa prokletstvom riče'' (pri čemu je mislio na Tursku i na zapadne zemlje, gde nije bilo razumevanja za oslobodilačku borbu Crnogoraca, a verovatno i na domaće izdajnike) (Poruka Simi Milutinoviću. ''plamteće vrste'' plameni stihovi; Đorđe – Karađorđe; ''hula strahovita'' – strašna osuda, prokletstvo; Vujica – Vujica Vulićević, vojvoda u srpskom ustanku, koji je, iako kum Karađorđev, učestvovao u njegovom ubistvu 1917; Vuk – Vuk Branković, koji je po narodnom predanju izdao na Kosovu;Vukašin – kralj Vukašin, ya koga se u Njegoševo vreme verovalo da je ubio Cara Uroša. Pred kraj života Sima Milutinović (umro je 1847) počeo je, verovatno pod uticajem Njegoševe poruke (iz 1845) da piše tragediju ''Karađorđe''

Luča Mikrokozma Dan k večeru bješe već nagnuo u cvijetne nebesne ravnine, dva venčana slavom polkovoca (Dva polkovoca – vojskovodje Gavrilo i Mihailo) uljegoše u guste polkove (polk – odred vojske, vojska) vraga neba, a nesreće oca; (Satana je neprijatelj (vrag) neba, a uzročnik nesreće čovekove) ka' dve lađe krilah nadutijeh kada idu uskijem kanalom kroz pokrite snijegom ravnine, - tako oni kroz bijele mase pogubljene vojske prolazahu. (''pogubljena vojska'' – upropašćena, moralno izgubljena, zabludela vojska, pod uticajem Satane) ''Ah, Satano, ravnočini brate, (ravnočin – jednak, ravan po činu, zvanju) - Mihail mu poče govoriti – kakve čerte viđu ja pogubne (''pogubne čerte'' – izraz lica koji predskazuje nesreću, propast) na tvoj obraz, i na sve ostale! Zar se jesi r'ješio doista Ispitati gnjev pravedni tvorca (ispitati – iskusiti)

I u večnu povrć pogibiju Sebe samog i sve legione Te su tvojoj vlasti potčinjeni I tvojoj kruni arhangelskoj? Zar se smiješ vragom zlijem nazvat Oca svoga i oca mirovah, (''mirovah'' – svetova) koji te je iz jednog atoma u vječnoga pretvorio duha, okrunio krunom arhangelskom, da uživaš vječite sladosti u prjedele neba blaženoga? Ah, Satano, obrati poglede, viđi prestol oca prevječnoga: on je stari načala i konca! (on je stariji od početka stvaranja kosmosa i preživeće njegov kraj.) Obrati se, dušo izgubljena! (obratiti se – ovde: vratiti se na pravi put.) Prolij tople suze pokajanja pred opštijem tvorcem milosnijem; poznaj ime svemoguće što je i značenje tvoje prama njega; ižen' tamu iz slijepa uma ( ''ižen''' – isteraj ) i zlu zavist iz pakosne duše! Blagi tvorac mnogomilostiv je, Oprostiće tvoje zabluždenje, Pričislit te u vječno blaženstvo.'' ''Ne, ne! – glasom krupnijem progrmje zli gubitelj dušah besmrtnijeh, da ga čuje stan buntovni cjeo – Mihaile, podobni mi činom, Ali duhom mnogo niži mene, Jer ti duša, kako moja, nije Blagorodnom gordošću zaždena, (zaždena – zapaljena) proštenija ne ište Satana (proštenije – oproštaj) blagorodna moja namjerenja nebo čuje, a znaće mirovi!

Grka su mi sva blaženstva neba Dok postignem svoje namjerenje I pravilo drugo biću dadem; ( tj poredak svega što postoji) s kojim me toliko grozite. Rad česa je vaš vladalac gordi Mene iz sna budio vječnoga I druzinu moju blagorodnu, Kads nam krune samodržavija Stavit nije na glave mislio? (samodržavije – potpuna, apsolutna vlast) Ja bi voli da sam vječno osta (voli – više bih voleo) u sna mirnoj vladi i naručju, sa svom svojom svijetlom družinom, nego đe sam na svijet iziša da umnožim gordost ponositu nesnosnoga moga protivnika. Neće nigda Satanina duša Umnožavat slavu protivnika; Pohvale mu slova izglasiti. (''slova izglasiti'' – reč izgovoriti) Već je hitra Satanina duša (hitra – pronicljiva. Počev od ovog stiha Satana u svom odgovoru arhangelu Mihailu snaznim rečima pobija Mihailovo tvrđenje da je i njega, Satanu, stvorio bog, pretvorivši ga ''iz jednog atoma'' u ''večni duh'' (stihovi 23-24) i obrazlaže svoju pobunu protiv boga. Nije njega – kaže Satana – stvorio bog već ''tajni slučaj'' i to baš yato da bi se borio protiv božije svevlasti. '' u ta stara vremena (stih 101) postojala je puna jednakost svetova i njihovih upravljača. No kasnije, takva nebesa zadesila je neka zla sudbina: svi svetovi su se sunovratili u haos, samo je slučajno pošteđen onaj na kome je vladao sadašnji bog. Tek posle tog zlog udesa, bog je postao apsolutno monarh nebesni, i to tako što je iz haosa zdrobljenih nebesa stvarao male svetove i na njima ''slabe žitelje'' koji će mu biti pokorni. Apsolutizam božiji ispada , dakle, dvostruko neopravdan: sa metafizičkog i sa etičkog stanovišta. Samim time i pobuna Satane dobija najdublje moguće opravdanje. On se navodno bori protiv samovlašća božijeg, koje počiva samo na nekom zlom udesu, i ne zato da preotme presto bogu pa da sam vlada, već zato da uspostavi punu prvobitnu jednakost, istina jednakost vladajućih.) mračnu tajnu divno razgledala, i u nju sam čisto razabrao prošlu sudbu gordijeh nebesah, i kako je gordi vladac neba svemogućstvo sebi prisvojio i prostorom strašnim zavladao. Mnoga bića sam pričinu

i sudbinu moju svakoliku i družine moje blagorodne. Što se gordi neprijatelj diči da je tobož mene satvorio i svijetle moje legione – tajni slučaj naš je otac bio; navlaštito nas je stvorio da pravilo biću sačinimo i gordosti metnemo granicu, da s gordijem vlacem nebesnijem dijelimo vladu i mogućstvo, da imamo svi jednaka prava. Strašna sudba prvijeh nebesah, o kojoj je pomislit užasno, ona dade smjelom grabitelju slučaj zgodan te prostor zavlada i prisvoji ime svemoguće svojom voljom, svojim soglasjem. Ovo strašno padenje nebesah načalo mu u tmine unese, tme vjekovah vječno neprohodne oko njega nagomila krugom. (Kataklizma u kosmosu učinila je da prvobitno stanje bude obavijeno tamom, koja se vekovima sve više nagomilavala, da je onemogućila saznavanje istine o toj dalekoj prošlosti. Svojom pronicljivošću je Satana – kaže – ipak prozreo tajnu (stihovi 71-80) Prostor cjeo u stara vremena bješe sv'jetlim zasut šarovima, (šarovi – svetovi) lica tame nigđe bilo nije. Šar svakoji jedne veličine, sa našijem svaki jednak nebom u svjetlosti i u opširnosti. Visio je u svaki šar prestol, kako sto je naš prestol vrhovni, na prestol je u svakoje nebo vladalac bio jedan okrunjeni. Veličinu prvijeh nebesah iznenada rok užasni stiže; (rok – sudbina, udes) nekakva ti pogubna sudbina uskoleba prostor i mirove,

i bure se strašne razgrmješe u prošloga okeana njedra; mirogubni stresi začestiše. (potresi koji uništavaju svetove) Čas sudjeni zazvoni svjetlosti; na veliku i užasnu žertvu gladne bezdne otvoriše usta. U trenuće oka laganoga sva božestva s prestola padoše, svi strmoglav miri polećeše, svi se s hukom stravičnom skrušiše na žertvenik mračne vladalice. Pozorišta toga prestrašnoga svi umovi predstavit ne mogu: kad 'itahu k pogrebu šarovi, jedan drugog u let razdrabljahu, na komate lećahu ka bezdanama. Svi mirovi s opširna prostora k pogibiji vječnoj odlećeše; jedan samo što ne vredim osta po nekakvoj slijepoj sudbini, na kome se gordi prestol visi protivnika moga užasnoga. E kud sreća da je i on tada u grobnicu panuo mirovah i premirne da je noći carstvo svud svjetlosti pogasilo zraku! Na zlu sudbu palijeh nebesah noć i pustoš carstvo uzdigoše; no slijepe ove vladalice besilne se odmah pokloniše upornome svome soperniku! Djelatni vlastitelj nebesni (aktivni gospodar neba, tj. Bog) iz haosa zdrobljenih nebesah poče male stvarati mirove, slabima ih punit žiteljima, kako će mu sve pokorno biti.

Evo slučaj – sa užasom kriknu – s kojijem je smjeli vladac neba svemogućstva ime polučio. (polučiti – dobiti, steći; pribaviti) al' Satana otkriva tainu! Na opširne nebesne ravnine ištem vladu da podijelimo i nebesa pala vozdvignemo, prvi zakon da prirodi damo: (prvi zakon – prvobitni zakon, onaj koji je važio pre kosmičke kataklizme) nek se svako sa vrhovnom vlašću na svom nebu gordi i veliča! Znam ja silu moga sopernika i njegovo postojanstvo strašno, (postojanstvo – nepokolebljivost, a ovde: upornost) al' se kunem svijetlim oružjem i mojijem nepobjednim štitom, sa hrabrošću mojijeh vojvodah, svim oružjem moga legiona, iskrenošću lika Adamova, da namjeru ispunit hoćemo al' svi žertva biti blagorodna: vječan pokoj vječno je blaženstvo!'' ( smrt (Satana misli slavna smrt u borbi) je vječno blaženstvo. Uporedi stihove 61-62 gde Satana kaže da bi više voleo da uopšte nije ''na svijet iziša'', nego što mora živeti nedostojnim životom) Vožd pogubni kad riječ izreče, punu k tvorcu otrovne zavisti, milioni jeknuše glasovah u razvratne odmetne polkove pozdravlja ga sa udivljenjem svaki, jednoglasno vernost izražuju. Koleblju se gusti legioni ka' po ravni sazrela žitija koja kosu k pogibiji bruse kad ih ludi uzmute vihori. kraj