Visoka poslovna škola Minerva

POJAM TRGOVINSKE I PLATNE BILANCE

Odabrana predavanja: prof.Mijo Perić

Dugopolje,2010 god

1

POJAM TRGOVINSKE I PLATNE BILANCE

Izraz „trgovinska bilanca“ po prvi put pojavljuje se u merkantilističkom periodu. U cilju

realizacije osnovnog cilja ekonomske politike – pribaviti što više plemenitog metala –

merkantilisti su izuzetan značaj davali međunarodnim transakcijama, odnosno vanjskoj

trgovini. Zbog toga, su i instrumenti merkantilističke ekonomske politike bili usmjereni na

stimulaciju izvoza kao i na restrigiranje uvoza. Tako koncipiranom ekonomskom politikom

mogao se realizirati osnovni postulat – aktivna trgovinska bilanca /višak izvoza nad uvozom/

koja je značila istovremeno i realizaciju osnovnog cilja ekonomske politike – veći priliv nego

odliv plemenitih metala. Pitanje tretmana ekonomskih transakcija sadržanih u trgovinskoj

bilanci vezano je za priliv odnosno odliv deviza (valute). Naime, prema merkantilističkom

shvaćanju, sve ekonomske transakcije koje su inducirale priliv plemenitih metala tretirane su

kao izvoz, a ekonomske transakcije koje su izazivale odliv plemenitih metala, tretirane su kao

uvoz. U knjizi „Analiza bilance plaćanja“ od dr. Vjekoslava Reichsnera na str.5 prikazana je

merkantilistička trgovinska bilanca na slijedeći način:

IZVOZ UVOZ

Robe 130 120

Prijevozne usluge 20 5

Neto priliv zlata 25

150 150

Ovako prikazana trgovinska bilanca pokazuje da je uslijed veće stavke izvoza od stavke uvoza

došlo do priliva plemenitih metala, tako da je dotadašnja suficitarna /aktivna /trgovinska

bilanca / Izvoz 150 > Uvoz 125 / postala izjednačena / Izvoz 150 = Uvoz 150/.

2

Ako dalje analizirano strukturu trgovinske bilance vidjeti ćemo da se ona sastoji od dvije vrste

transakcija:

1. Prometa roba i usluga i

2. Kretanje plemenitih metala, što je posljedica prve vrste transakcija.

Stoga isti autor daje prikaz trgovinske bilance na način kako bi što jasnije došao do izražaja

suficit ili deficit u međunarodnim plaćanjima zemlje:

A. Transakcije koje se naplaćuju :

Izvoz robe 130

Usluge učinjene inozemstvu 20

Ukupno: 150

B. Transakcije koje treba platiti :

Uvoz robe 130

Usluge primljene od inozemstva 20

Ukupno: 150

C. Suficit / A – B / 25

D. Pokriće 25

Ovakav merkantilistički prikaz trgovinske bilance je defektan. Ona nije mogla dati potpunu

sliku obavljenih ekonomskih transakcija koje nisu izazivale plaćanje / npr. besplatni izvoz,

besplatni uvoz, pomoć, reparacije itd./. osim toga, nastala je u vrijeme kad su se trgovinske

transakcije vezivale istovremeno za financijske transakcije. To je značilo isključivanje svih

kreditnih odnosa iz ekonomskog života. Zbog toga se u to vrijeme i ne postavlja pitanje

diferenciranja trgovinske od platne bilance. Međutim, razvojem kapitalizma dolazi do

razvijenijih i složenijih ekonomskih odnosa odnosno relacija između nacionalnih

ekonomija s jedne strane, a s druge strane sve veća inkorporiranost međunarodnih kreditnih

odnosa i čistih financijskih transakcija u obavljenim ekonomskim transakcijama. Prema

tome, trebalo je dati jedan pregled svih promjena vezanih za ekonomske transakcije između

nacionalnih ekonomija. Taj pregled svih transakcija koje jedna zemlja obavi u određenom

vremenskom periodu sadržan je u pojmu platna bilanca.

3

S obzirom da platna bilanca treba da bude slika ekonomskih odnosa zemlje i inozemstva tj.

prikaz obavljenih ekonomskih transakcija s jedne strane, a s druge strane prikaz financijske

likvidacije tih transakcija, pitanje njenog uniformnog, preciznog definiranja je vrlo teško,

tako da je do danas postojao niz pokušaja njezinog definiranja. U nizu tih pokušaja posebno

mjesto zauzima definicija MMF / međunarodni monetarni fond / koji važi i danas, jer tako

definirana platna bilanca omogućuje komparaciju podataka između raznih zemalja.

Prema definiciji MMF po platnom bilancom podrazumijevamo sistematizirani pregled svih

ekonomskih transakcija koje rezidenti / fizička i pravna lica / jedne zemlje u danom periodu

obave sa rezidentima drugih zemalja1 .

Za razliku od platne bilance, koja registrira sve ekonomske transakcije koje se obave u toku

određenog vremenskog perioda, obično godine dana, bez obzira na modalitete njihovog

financiranja, postoji i pojam devizne bilance koja registrira priliv odnosno odliv

deviza(valute) proizašlih na osnovu obavljenih ekonomskih transakcija. Zbog toga i razlike

koje se mogu pojaviti / i pojavljuju se / između platne i devizne bilance vezane su upravo za

one transakcije koje nisu još plaćene, a obavljene su, iako promatrano na duži rok, platna

bilanca mora biti identična sa deviznom bilancom.

Iz naprijed navedene definicije MMF pojma platne bilance, proizlazi da se platna bilanca

sastoji iz dvije vrste transakcija i to:

1. Tekuće transakcije, odnosno transakcije vezane za uvoz i izvoz roba i usluga / bilanca

robne i nevidljive razmijene/.

2. Kapitalne transakcije, tj.transakcije vezane za kretanje kapitala i monetarnog zlata.

Tekuće transakcije /bilanca robne i nevidljive razmijene/ odnose se na tekuću poslovnu

aktivnost i sačinjavaju tzv.“tekući račun“/current account/ koji daje sliku kretanja

društvenog proizvoda na relaciji zemlja – inozemstvo.

Kapitalne transakcije /račun kapitala/ ili financijske transakcije čine sva dugovanja i

potraživanja po osnovu prijenosa kupovne moći putem kredita, zajmova, kupoprodaje

vrijednosnih papira, učešće u stranim poduzećima i sl.

1 / Balance of Payments Manuea, International Monetary Fund, Washington, 1950.

4

J.Meade/Mid/ u svom djelu „The Balance of Payments“ izvršilo je podjelu transakcija na2:

- autonomne i

- inducirane ili izravnavajući,

Pod autonomnim transakcijama podrazumijevao je transakcije koje se vrše nezavisno od

stanja ostalih pozicija u platnoj bilanci. U slučaju neuravnoteženosti autonomnih

transakcija, na scenu stupaju inducirane ili izravnavajući transakcije čiji je cilj izravnavanje

platne bilance. Znači, inducirane transakcije su posljedica nesklada /suficita ili deficita/

između dugovne i potražne strane autonomnih transakcija. Na taj način saldo tekućih

transakcija i jednostranih transfera mora biti identičan saldu kapitalnih transakcija, jer

deficit na tekućem računu izravnava se adekvatnim prilivom na račun kapitala, a suficit na

tekućem računu izravnava se odlivom na račun kapitala. To znači, platna bilanca

kratkoročno može biti neuravnotežena, ali ex post i u cijelosti je uvijek izravnata.

U okviru platne bilance posebno mjesto zauzimaju transferi koji mogu biti dvostrani i

jednostrani što zavisi od toga da li se stvara ili ne stvara dužničko-povjerenički odnos.

Ukoliko se radi o transakcijama koje prenose kupovnu moć u zemlju iz inozemstva i

vice versa /tzv.jednosmjerne transakcije/ bez obveze reciprociteta u pitanju su jednostrani

transferi /npr.besplatna ekonomska pomoć, reparacije, iseljeničke doznake, pokloni,

nasljedstva, izdržavanje itd/ .

Za razliku od jednostranih transfera, dvostrani transferi stvaraju dužničko-povjerenički

odnos. Naime, kretanje transakcije zemlje-inozemstvo za posljedicu ima kretanje

transakcije iz suprotnog pravca inozemstvo-zemlja. Uzmimo na primjer jednu takvu

dvosmjernu transakciju, izvoz robe iz zemlje u inozemstvo izaziva plaćanje adekvatne

vrijednosti uvezene robe od inozemstva,. Isto tako, kao dvosmjerne transfere mogli bi

tretirati razne oblike međunarodnog kretanja kapitala /zajmovi, krediti, dugoročno kretanje

kapitala – direktne investicije itd / .

Na osnovu dosadašnjeg izlaganja proizlazi da je trgovinska bilanca pregled svih tekućih

transakcija, odnosno pregled svih dugovanja i pretraživanja proizašlih na osnovu izvoza i

uvoza robe i usluga, a kapitalna bilanca pregled svih dugovanja i potraživanja proizašlih na

osnovu prijenosa kupovne moći putem kredita, zajmova i sl. s obzirom da je definicija

pojam platne bilance dana kao sistematizirani pregled svih ekonomskih transakcija koje

jedna zemlja u datom periodu vremena obavi sa inozemstvom, proizlazi da platna bilanca

2 /J.Meade, Theory of Economic Policy- Balance of Payments, London, 1951.str.11.

5

daje pregled svih tekućih i kapitalnih transakcija, a to znači da platna bilanca nije ništa

drugo, nego sinteza trgovinske i kapitalne bilance.

U zavisnosti od salda trgovinske, odnosno platne bilance, trgovinska i platna bilanca mogu

zauzetosti slijedeća stanja:

Stanje ravnoteže.

Stanje deficita /negativna, pasivna trgovinska odnosno platna bilanca/.

Stanje suficita /pozitivna, aktivna trgovinska odnosno platna bilanca/.

Gledajući kratkoročno, tekući račun odnosno trgovinska bilanca može zauzeti sva tri

naprijed navedena stanja tj:

1. Vrijednost uvoza robe i usluga = Vrijednosti izvoza robe i usluga

2. Vrijednost uvoza robe i usluga > Vrijednosti izvoza robe i usluga.

3. Vrijednost uvoza robe i usluga < Vrijednosti izvoza robe i usluga.

S obzirom na činjenicu da zemlja ne može kupiti više robe i usluga od inozemstva, nego što

mu prodaje, to je identičnost kupovine roba i usluga s prodajom roba i usluga ex post

zakonitost.

Prema tome, dugoročno, trgovinska bilanca mora biti izjednačena tj. u stanju ravnoteže.

međutim, gledajući kratkoročno, trgovinska bilanca može zauzeti stanje deficita /vrijednost

uvoza robe i usluga > vrijednosti izvoza roba i usluga/ ili stanje suficita /vrijednost uvoza

roba i usluga < vrijednosti izvoza roba i usluga/.

Svaka promjena na tekućem računu reperkutira se na računu kapitala. To znači, ukoliko se

javi deficit trgovinske bilance on će se izravnati adekvatnim prilivom /zajmom ili kreditom/

u kapitalnoj bilanci, ukoliko se javi suficit trgovinske bilance on će se izravnati odlivom

/davanjem zajmova ili kredita/ iz kapitalne bilance. Prema tome, deficiti trgovinske bilance

izravnava se suficitom kapitalne bilance, a suficit trgovinske bilance izravnava se deficitom

kapitalne bilance.

Već smo prije konstatirali da platna bilanca u cjelini i ex post mora biti uravnotežena, a

pitanje problema suficita, odnosno deficita nije vezano za ukupnu platnu bilancu već samo

jednog njezinog dijela. Koji su to mogući načini eliminiranja neuravnoteženosti platne

bilance i u kojim slučajevima , koji način za uravnoteženje platne bilance primijeniti je

6

često puta vrlo diskutabilno. Ipak, postoji zajedničko mišljenje većine teoretičara da u

zavisnosti od dijagnoze ovisi i terapija. Zbog toga, kao prvo, treba utvrditi karakter

neuravnoteženosti platne bilance tj. dali je u pitanju dugoročna ili kratkoročna neravnoteža

platne bilance. U slučaju kratkoročne neravnoteže platne bilance, uravnoteženje platne

bilance može se postići pomoću transfera kratkoročnog međunarodnog kapitala, a ako ne

pomoću monetarnih rezervi /zlato, konvertibilne valute, SPV/. Međutim, u nedovoljno

razvijenim zemljama problemi neravnoteže platne bilance vezani su za politiku ubrzanog

privrednog razvoja. U takvoj situaciji, rješenje probleme neravnoteže platne bilance

pomoću monetarnih rezervi imalo bi za posljedicu iscrpljenje monetarnih rezervi kao i

nemogućnosti podmirivanja dospjelih obveza inozemstvu, a to bi istovremeno značilo

zaustavljanje daljnjeg privrednog razvoja, ako ne i pad.

Takva neravnoteža platne bilance, koja bi za posljedicu mogla imati iscrpljenje monetarnih

rezervi poznata je pod nazivom dugoročna, fundamentalna neravnoteža platne bilance.

Njezino uravnoteženje vezano je za mjere ekonomske politike na planu ankuražiranja

izvoza i dekuražiranja uvoza /devizna kontrola/ kao i na adaptiranje deviznog kursa

/devalvacija ili revalvacija/.

MJERE TRGOVINSKE POLITIKE

Da bi realizirala osnovni ekonomski cilj nacionalne ekonomije – uravnoteženje platne

bilance – država se koristi nizom mjera i instrumenata kojima regulira i intervenira u

trgovinskim odnosima s inozemstvom. Zbog toga, pod trgovinskom politikom

podrazumijevamo sve mjere koje država poduzima da bi regulirala vanjsku trgovinu.

Sasvim je logično da u tako definiranoj trgovinskoj politici mora biti inkorporirana i

devizna politika jer sva robna kretanja moraju biti praćena i deviznim kretanjima.

Suvremena trgovinska politika signifikantno se razlikuje od trgovinske politike iz perioda

kada je dominirao princip „laisser faire“ i zlatni standard, odnosno perioda kada su

nacionalni interesi bili podređeni realizaciji međunarodnih interesa.

S pojavom velike ekonomske krize 1929 god. došlo je do sloma važenja zlatnog standarda i

napuštanja principa „laisser faire“, a stupile su na scenu intervencijske mjere države.

Napuštanje liberalizacije i pojava uvoznih restrikcija bili su vezani za prihvaćanje principa

7

pune zaposlenosti, resursa, principa zaštita mlade domaće industrije od strane konkurencije

te iz platno bilančnih razloga.

Zbog toga sve mjere trgovinske politike, bilo direktne ili indirektne, moramo gledati s

aspekta navedenih prethodnih principa.

Budući da sve mjere trgovinske politike ne djeluju na isti način, niti imaju iste učinke,

analizirati ćemo neke glavne mjere trgovinske politike koje djeluju putem cijena i one koje

djeluju putem količina.

Glavne mjere trgovinske politike koje djeluju indirektnim putem tj.putem cijena su:

- carine

- izvozne premije

CARINE

Najstariji oblike ograničenje međunarodne razmijene predstavljaju carine. Carine

indirektno, povećanjem cijena uvoznog proizvoda djeluju na smanjenje uvoza , a time i na

smanjenje obujma svjetske razmjene. U zavisnosti od visine carinskog opterećenja ovisiti

će učinak carine te stupanj uvozne restrikcije. Što je veća stopa carinskog opterećenja veći

je efekt i stupanj uvozne restrikcije. Zbog toga, prilikom donošenja i utvrđivanja visine

carinske stope nužno je pored primarnog cilja kojeg želimo postići, analizirati i ostale

efekte koje takva mjera može prouzročiti jer u krajnjoj liniji ovi efekti mogu donijeti daleko

veće posljedice nego primarni efekt koristi.

Među najpoznatijim carinskim efektima javljaju se;

- efekt na cijenu

- efekt na uvoz

- efekt na domaću proizvodnju

- efekt na potrošnju

- efekt povećanja državnih prihoda / fiskalni efekt/

- efekt na odnose razmijene

- efekt na zaposlenost

- efekt na platnu bilancu

- redistribucijski efekt

- protekcijski efekt

8

Neke ekonomske carinske efekte možemo ilustrativno prikazati aplikacijom dijagrama

ponude i potražnje te verbalnom deskripcijom. U našoj grafičkoj analizi carinskih efekata

poći ćemo od pretpostavke da će unutarnja potrošnja biti kompletno zadovoljena iz

unutarnjeg izvora /tj.unutarnje ponude/, prema tome u pitanju će biti zatvorena ekonomija.

1. Slika .Ponuda i potražnja /zatvorena ekonomija/

Gdje je:

p – cijena

q – količina

P – ponuda

T – potraženja

Grafikon ponude i potražnje /zatvorena ekonomija/ prikazuje točku ravnoteže u sjecištu p0 i

q0, gdje je domaća potražnja identična domaćoj proizvodnji i uvozu koji je jednak nuli.

Pretpostavimo sada de se radi o otvorenoj ekonomiji i da je svjetska cijena p1 manja nego

dosadašnja p0. unoseći ovu hipotezu u grafikon dobiti dobit ćemo slijedeći oblik.

9

2. Slika. Ponuda i potražnja /otvorena ekonomija/

Ovaj grafikon ima nacrtanu liniju svjetske cijene P koja pokazuje da na domaćem tržištu

prevladava cijena p1 .Znači, uz perfektnu elastičnost krivulje ponude svjetsko tržište moći

će nabaviti nelimitiranu količinu po cijeni p1. Sada će nova točka ravnoteže biti na cijeni p1 i

količini q2 jer je to sjecište linije kretanja svjetske cijene i linije potražnje. Prema tome,

ukupna potrošnja će biti zadovoljena iz dva izvora:

- ponude domaće proizvodnje /q1 / i

- uvoza / q1 q2 /

To istovremeno govori da ukupna potrošnja q2 mora biti identična ukupnoj domaćoj

proizvodnji q1 plus uvoz q1 q2.

Ako analiziramo posljedice inkorporiranosti svjetskih cijena doći ćemo do slijedećih

konstatacija:

cijena proizvoda je snižena sa p0 na p1 ,

došlo je do povećanja ukupne potrošnje sa q0 na q2,

domaća proizvodnja je pala sa q0 na q1,

ukupna vrijednost prodaje je bila determinirana produktom p0 x q0, a sada p1 x q1.

10

Sada ćemo grafički ilustrirati efekte uvođenja carine.

3. Slika. Efekt uvođenja carine.

Uvođenjem carine došlo je do povećanja cijena sa p1 na p2. nova ekvilibrirajući količina na

višem nivou cijena sada je na nivo q3. ukupna potrošnja proizvoda koja je prije uvođenja

carine bila na nivou q4 sada je na nivou q3, što znači da je opala za q4-q3. domaća

proizvodnja je porasla za q1 na q2. promjena u uvozu q1q4-q2q3 osnovni je uzrok pada

domaće potrošnje i porasta domaće proizvodnje. Prethodna konstatacija da ukupna

potrošnja mora biti identična sumi ukupne domaće proizvodnje i ukupnom uvozu mora biti

identična i u našem primjeru. Simbolički to izgleda ovako:

q3= q2 + q2q3

Gdje je:

q3 ukupna potrošnja,

q2 ukupna domaća proizvodnja,

q3 ukupan uvoz.

Na našem dijagramu između paralelnih linija p1 i p2 vidimo 4 površine, ili bolje rečeno 4

carinska efekta koje smo označili sa 1, 2, 3, i 4.

11

Površina /1/ naziva se redistribucijski efekt carine.

Na račun domaćih potrošača, uslijed porasta cijene, povećao se dohodak domaćih

proizvođača. Naime, uvođenjem carine došlo je do povećanja cijene uvoznog proizvoda što

ide na teret potrošača a u korist domaćih proizvođača. Znači, domaći proizvođači primaju

dodatni prihod koji je jednak razlici p2 x q2 – p1.

Površina /2/ naziva se protekcijskim efektom carine.

Uvođenjem carine željele su se smanjiti šanse inozemnih konkurenata na domaćem tržištu

putem carinskog opterećenja uvoznog proizvoda. Na taj način, su porasle šanse domaćim

proizvođačima za plasman proizvoda. U takvoj situaciji domaća proizvodnja koja je

zaštićena, doživljava izvjestan procvat, pod pretpostavkom da postoje još neiskorišteni

rezervni kapaciteti. Što će se dogoditi ako i pored carinskog opterećenja, inozemna ponuda

nastavi istim tempom?

Naime, ako je inozemni proizvođač zainteresiran za ovo tržište, on je često spreman da

kompletan ili dio carinskog opterećenja preuzme na sebe, što znači da inozemna ponuda

uopće nije reagirala na povećanje cijena, odnosno na carinsko opterećenje. U tom slučaju

carine neće postići protekcijski efekt. Znači, za postizanje protekcijskog efekta nužno je

elastičnost ponude, tj.reagiranje ponude na povećanje cijena. Zato se kaže da je protekcijski

efekt pozitivno koreliran s elastičnošću ponude. Odmah moramo napomenuti da

protekcijski efekt carine može djelovati i negativno na razvoj zemlje jer postoji mogućnost

umrtvljavanje domaće proizvodnje, tj.tendencija povećanja produktivnosti rada u uvjetima

zaštićene proizvodnje, što baš nije rijetko, naročito u današnjim uvjetima. Na našem

grafikonu vizualno je prikazan protekcijski efekt carine. Naime, povećanje domaće

proizvodnje sa q1 na q2 posljedica je smanjenja uvoza q1q4 – q2q3.

Površina /3/ naziva se fiskalnim efektom carine. Carina putem cijena restriktivno djeluje

na uvoz, a istovremeno donosi državni prihod.

Površina /4/ naziva se efektom potrošnje carina. Sasvim je vidljivo da je došlo do

smanjenja ukupne potrošnje, iako se povećala domaća potrošnja, drugim riječima,

protekcijski efekt neutraliziran je efektom potrošnje.

12

VRSTE CARINA

Radi reguliranja vanjskotrgovinske razmijene i platne bilance u arsenalu državnih

intervencijskih mjera i instrumenata posebno mjesto zauzimaju carine. U zavisnosti od

kriterija koji se primjeni, možemo razlikovati više vrsta carina. Najvažniji kriteriji su:

- vanjskotrgovinski promet,

- ekonomsko-politički ciljevi,

- karakter trgovinskih odnosa,

- način obračuna carina,

- specifični ciljevi.

S obzirom na vanjskotrgovinski promet /uvoz, izvoz ili tranzit/ razlikujemo:

1. uvozne carine

2. izvozne carine

3. tranzitne carine

Prema Barcelonskoj konvenciji iz 1921. godine predviđeno je ukidanje svih tranzitnih

carina koje se naplaćuju na robu koja ima tranzitni karakter, pa danas u carinskim režimima

više ne susrećemo takvu vrstu carina. Isti slučaj i s izvoznim carinama, s napomenom da se

ova vrsta carina još uvijek ponegdje susreće u carinskim režimima nekih zemalja. Za

razliku od tranzitnih i izvozni, uvozna carina ima široku aplikaciju u reguliranju

vanjskotrgovinske razmijene i predstavlja osnovni oblik ograničenja svjetske privrede.

U zavisnosti od ekonomsko-političkih ciljeva koji se žele ostvariti carine dijelimo na:

1. Zaštitne carine

2. Fiskalne carine.

Da bi se zaštitila mlada nacionalna industrija od konkurencije iz vani, koja posluje uz niže

proizvodne troškove, koji su rezultat veće produktivnosti, uvedene su carine poznate pod

nazivom zaštitne carine. Zaštitne carine bi s obzirom na svoj karakter trebale biti

privremenog karaktera tj. do momenta kada se nacionalni proizvodni troškovi snize,

odnosno faktor proizvodnosti ne podigne na nivo svjetskih proizvodnih troškova, svjetske

proizvodnosti rada.

13

U svrhu povećanja državnih prihoda uvode se fiskalne carine. Ove se carine posebno

apliciraju u carinjenju tzv. luksuznih roba koje nisu nužne za život.

S obzirom na karakter trgovinskih odnosa sa inozemstvom carine se dijele na:

1. Autonomne carine

2. Ugovorne carine /konvencionalne/

Pod autonomnim carinama podrazumijevamo one koje država donosi nezavisno od drugih

zemalja. To znači da ta zemlja nema trgovinski ugovor s tarifnim dijelom. Prema tome, u

zavisnosti od date situacije moguće je njihovo donošenje promjena i primjena.

Ako zemlja ima zaključene trgovinske ugovore s tarifnim dijelom sa drugim zemljama,

tada se radi o ugovornim ili konvencionalnim carinama.

Znači, njihova primjena vezana je za određene sporazume /bilateralni, multilateralni/ i

njihova promjena nije moguća bez prethodnog sporazuma s drugo ili drugim zemljama.

Poseban značaj ima podjela carina s obzirom na način njihova obračuna. Ovaj kriterij ih

dijeli na :

1. carine po vrijednosti /carine ad valorem/

2. specifične carine

3. kombinirane carine

Carinjenje robe može se izvršiti na osnovu deklarirane vrijednosti robe /u vidu određenog

postotka/ ili po količini /po komadu ,kg,tonama../, a vrlo često i kombinirano.

Znači ako je baza za carinjenje deklarirana vrijednost robe u pitanju su carine po vrijednosti

– carine ad valorem.

Ako se za bazu uzme jedinična mjera radi se o specifičnim carinama.

Kombinacija carina po vrijednosti i onih specifičnim predstavlja kombinirane carine.

Posebne teškoće kod carina po vrijednosti zadaje baza za carinjenje, odnosno vrijednost

koja služi kao baza za carinjenje, zato što se mogu uzeti različite vrste vrijednosti , pa su

kod carinjenja moguće zloupotrebe. Zbog toga je mnogo prihvatljivija primjena specifičnih

carina jer nije potrebno utvrđivati vrijednost robe, već samo jedinične mjere /količina,

težina/.

14

Za razliku od carina ad valorem, specifične carine opterećuje proizvod podvrgnut carini

relativno različito a apsolutno jednako. Ovo nam istovremeno pokazuje da u određenoj

dinamici cijena zaštitna funkcija specifičnih carina može doći u pitanje. Drugim riječima, to

znači da se specifične carine proporcionalno ne odražavaju na robu uslijed porasta ili pada

cijena. Ako cijena robi padne, relativno opterećenje specifičnih carina je veće, ako cijena

robe raste , relativno opterećenje specifičnih carina je manje. Ovo neravnomjerno

opterećenje robe ujedno je i glavni nedostatak specifičnih carina. I pored navedenih

nedostataka aplikacija carina ad valorem /USA i Commonwealt/ i specifičnih carina /južna

Amerika, Europa/ vrlo je raširena.

Na osnovu kriterija specifičnih ciljeva carine možemo podijeliti:

1. jedinstvene carine,

2. diferencijalne carine

3. preferencijalne carine

4. antidampinške carine

5. kompenzacijske carine

6. prohibitivne carine

U zavisnosti od predviđanja kako treba postupati s kojom robom izvršena je podjela carina

na jedinstvene i diferencijalne. Poseban vid diferencijalnih carina predstavljaju

preferencijske . Preferencijske se primjenjuju na robu koja dolazi iz zemalja s kojim ja

zaključen preferencijski ugovor. U preferencijskim ugovorima determinirane su ovlaštene

carinske stope za određenu robu i za određenu zemlju. Osim preferencijske postoji još niz

drugih diferencijalni carina koje se apliciraju u specifičnim situacijama radi reguliranja

vanjskotrgovinske razmijene.

Ako neka zemlja izvozi neke proizvode ispod stvarne proizvodne cijene, da bi realizirala

konkurentske prednosti pred drugima, tada se mogu primijeniti carine čija je svrha da

neutraliziraju damping. Na taj način damping cijene se izjednačavaju s tržišnim cijenama i

njihova konkurentska prednost nestaje a domaća proizvodnja je zaštićena.

Carine čiji je cilj neutralizacija dampinga poznate su po nazivom antidampinške carine.

Vrlo često se u reguliraju vanjskotrgovinske razmijene primjenjuju kompenzacijske carine

čiji je cilj neutralizacija izvoznih subvencija ili izvoznih premija u svrhu zaštite domaće

proizvodnje.

15

Prema tome, kompenzacijske carine u apsolutnom iznosu trebale bi biti identične razlici

između normalne cijene i cijene robe koja se uvozi. Radi restrikcije uvoza pojedinih

proizvoda država često aplicira prohibicijske carine. Na određenoj visini carinskog

opterećenja prohibicijske carine se poistovjećuju sa zabranom uvoza. Znači postizanjem

carinske stope dolazi do smanjenja uvoza. Kad je ta stopa na takvoj visini da uvoz tog

proizvoda prestaje, u pitanju je prohibicijska carina. Iako se prohibicijska carina identificira

sa zabranom uvoza, ona je kao mjera mnogo interesantnija i primjenjivija nego zabrana

uvoza.

IZVOZNE PREMIJE

Radi protežiranja izvoza država daje određene ustupke i premije izvoznicima kako bi na

neki način imali više šansi za plasman svojih proizvoda. Posebno mjesto u protežiranju

izvoza zauzimaju izvozne premije koje se mogu pojaviti u dva oblika, kao :

1. otvorene premije

2. prikrivene premije

Otvorene premije determiniraju se u postotku na frakturnu vrijednost izvezene robe i u

direktnoj su zavisnosti o unutrašnjim i vanjskim cijenama. Naime, premijama se nastoji

sinkronizirati dispozitet između unutrašnjih i inozemnih cijena.

Aplikacija prikrivenih premija je mnogo šira i one mogu imati daleko veći efekt nego

otvorene premije. To su ustvari određeni ustupci države smanjenjem poreza izvezene robe,

smanjenjem tarife za prijevoz izvezene robe, ustupanjem dijela deviza ostvarenog izvozom

izvoznicima itd. na taj način se posrednim putem, cijenama utječe na konkurentsku

sposobnost izvoznika na inozemnom tržištu. Među prikrivenim premijama posebno mjesto

zauzima retenciona kvota .

Retenciona kvota

Pod retencionom kvotom podrazumijevamo postotak od deviza naplaćenih izvozom koji

ostaje tvrtci na slobodno raspolaganje. To znači da dio deviza, ostvaren izvozom roba i

usluga, ne podliježe obaveznoj cesiji deviza banci, već ostaje na deviznim računima

izvoznika robe, odnosno tvrtke koja je pružila uslugu stranoj osobi. Naš devizni režim

poznavao je i drugi oblik raspolaganja ostvarenim devizama. To je pravo tvrtke na

retrocesiju deviza. Naime,tvrtke bi, poslije naplaćenog izvoza roba i usluga, izvršile cesiju

16

ostvarenih deviza banci, ali bi istovremeno zadržale pravo da u određenom trenutku mogu

otkupiti cedirane devize i njima se po potrebi koristiti.

U vrijeme tendencije liberalizacije vanjsko-trgovinske razmjene kao i težnje da se realizira

konvertibilnost domaće valute pitanje retencijske kvote i ostalih oblika i potencijalnih

mogućnosti da se raspolaže ostvarenim devizama sve manje će dobivati na važnosti jer su

liberalizacija međunarodne trgovine kao i konvertibilnost domaće valute, s naprijed

spomenutim oblicima raspolaganja % realiziranih deviza, obrnuto proporcionalne veličine,

a to znači da na određenom nivou liberalizacije vanjskotrgovinske razmijene i

konvertibilnosti valute treba da nestanu barijere i ostali vidovi restringiranja u slobodi

plaćanja prema inozemstvu.

Carinska osnovica

Posebni problem u sistemu carinske politike zauzima problem utvrđivanja carinske

osnovice na koju se apliciraju stope iz carinske tarife. Iako na međunarodnom planu

postoji tendencija prema uniformnosti bez utvrđivanja carinske osnovice, ipak postoji više

načina koji se uzimaju kao baza za utvrđivanje carinske osnovice, što često dovodi do niza

problema i nesigurnosti učesnika u međunarodnoj razmijeni. Na tom planu najdalje su

otišle zemlje Zapadne Europe koje su potpisnice Briselske konvencije za vrijednosti.

One kao bazu za utvrđivanje carinske osnovice koriste vrijednosti robe koja je precizno

razrađena, pa se na isti način primjenjuje u svim zemljama potpisnicama te konvencije.

Vrijednost robe koja predstavlja carinsku osnovicu normalna je cijena robe koja se uvozi.

Pod normalnom cijenom podrazumijeva se cijena po kojoj se roba koja se uvozi prodaje na

slobodnom tržištu, tj.u uvjetima potpune konkurencije između kupaca i prodavača koji su

između sebe potpuno nezavisni. Takva cijena rezultat je ekonomskog ponašanja učesnika, a

ne pritisak nekih van ekonomskih faktora /kartela, monopola, državne intervencije itd/.

U Hrvatskoj carinsku osnovicu predstavlja vrijednost robe prema normalnoj cijeni robe

koja se uvozi s tzv.“transportnom klauzulom“ CIF luka zemlje uvoznice. S obzirom na

međunarodne uzance o transportnim klauzulama omogućuju kupoprodaju robe pod raznim

uvjetima.

17

Incoterms, službena pravila ICC-a (Međunarodna trgovinska Komora) za tumačenje

trgovinskih termina u svjetskoj su upotrebi više od 60 godina. Osim što su ti termini postali

prijeko potrebni za nesmetano vođenje međunarodne trgovine, njihovu autentičnost

priznaju i svi svjetski sudovi i drugi upravni organi te njihovo uključivanje u ugovore o

prodaji znatno smanjuje mogućnost nesporazuma koji bi mogli dovesti do pravnih

komplikacija

S obzirom na nastale promjene i razvoj u trgovinskoj praksi ICC je izdala novu verziju

Incotermsa, Incoterms 2000, čija upotreba je počela od 1 siječnja 2000. godine.

Razlike u trgovačkoj praksi, tumačenjima i običajima u različitim zemljama u

međunarodnoj trgovini dovele su do potrebe da se definiraju međunarodna pravila

tumačenja termina koji se najčešće upotrebljavaju u međunarodnoj trgovini. Međunarodna

trgovinska komora (ICC) je u Parizu 1936. godine izdala prvu verziju međunarodnih

pravila za tumačenje trgovinskih termina, pod nazivom Incoterms. Oni predstavljaju skup

međunarodnih pravila za tumačenje termina koji se najčešće koriste u međunarodnoj

trgovini i to prije svega kod ugovora o prodaji. Njima se daje jedinstveno tumačenje ovih

termina i izbjegava mogućnost različitog tumačenja ovih termina u različitim zemljama,

koja dovodi do nesporazuma, sporova i parnica, što sve predstavlja gubitak vremena i

novca.

Ubrzani razvoj međunarodne trgovine nužno je doveo do potrebe da se verzija pravila iz

1936. godine vremenom usavršava i precizira. Tako su izmjene i dopune, koje se u

međunarodnoj terminologiji još i nazivaju revizije Incoterms-a, obavljene 1953., 1967.,

1976., 1980., 1990. godine, a sada je na snazi revizija iz 2000. godine (na snazi od 1. 1.

2000.godine).

Incoterms pravila i termini se bave odnosom između kupca i prodavatelja na osnovu

kupoprodajnog ugovora. Pošto ne definiraju sve modalitete vanjskotrgovinskog posla, već

samo osnovne, upotrebljavaju se u kombinaciji sa drugim bitnim elementima

kupoprodajnog ugovora, sa jedne strane, i u kombinaciji sa drugim ugovorima koji su

neophodni za realizaciju određenog vanjskotrgovinskog posla, kao što su: ugovori o

prijevozu, osiguranju ili financiranju, sa druge strane.

18

S obzirom da postoji više verzija (revizija) Incoterms-a, prilikom njihove uporabe

neophodno je jasno naglasiti iz koje godine se koristi verzija Incoterms-a (na primjer:

“Incoterms 2000”)

Po Incotermsu među najpoznatijim klauzulama spadaju:

FOB/franko brod.. ugovorena luka ukrcaja, free on bord.. named port of shipment/

FAS/franko uz bok broda – s naznakom otpremne luke – free alogside ship.. named

port od shipment/

C&F/cijena, osiguranje i prevoznina.. naznačena luka opredjeljenja.. cost and

freight.. named port of destination/

CIF/cijena, osiguranje i prevoznina.. ugovorena luka opredjeljenja, cost, insurance,

freight.. named port of destination/

Prema tome, kao baza za primjenu carine ad valorem može da posluži:

- vrijednost na mjestu izvoza – FOB vrijednosti,

- vrijednost na mjestu uvoza – CIF vrijednosti,

- vrijednost koju odredi državni organ –arbitrarna vrijednost,

- vrijednost koja proizlazi kao kombinacija spomenutih vrijednosti.

MJERE TRGOVINSKE POLITIKE KOJE DJELUJU PUTEM KOLIČINE

Osim mjera trgovinske politike koje djeluju indirektnim putem, tj.cijenom postoje i mjere

trgovinske politike koja djeluje direktnim putem, količinom. Posebno mjesto i značaj u

mjerama trgovinske politike koje djeluju količinom imaju:

a) zabrana uvoza,

b) zabrana izvoza,

c) kontigenti,

d) uvozne dozvole,

e) izvozne dozvole.

Omiljeno sredstvo ekonomske politike je zabrana uvoza i zabrana izvoza robe. Uvode se ili

iz protekcijskih razloga ili da bi se uravnotežio deficit platne bilance. Ako je zabrana uvoza

i izvoza stopostotna, u pitanju je najdrastičnija restrikcija u trgovinskim odnosima sa

inozemstvom. Zabrana uvoza i izvoza može se odnositi i na pojedinu vrstu robe i na

19

cjelokupni vanjskotrgovinski promet; isto tako na uvoz kao i izvoz na tokove roba prema

izvjesnoj zemlji. Već smo kod prohibitivnih carina naglasili da se zabrana uvoza po svom

ekonomskom efektu identificira sa prohibitivnim carinama, a apliciraju se na robe koje

domaća proizvodnja u dovoljnim količinama ili na tzv.luksuzne proizvode. Zabrana izvoza

ima mnogo manju važnost u trgovinskoj politici. Ova mjera ima zadatak da spriječi izvoz

onih proizvoda koji su nužni nacionalnoj ekonomiji /slučaj Engleske u XVI stoljeću kada je

bio zabranjen izvoz živih ovaca radi osiguranja sirovine za domaću proizvodnju tkanina/ ili

iz političkih razloga /slučaj koji postoji još i danas, a radi se o izvozu strategijskog

materijala iz zemalja Atlantskog saveza u zemlje Varšavskog pakta/.

Vrlo karakterističan primjer zabrane izvoza trajnijeg karaktera je zabrana izvoza zlata i

ostalih plemenitih metala. Iako je zabrana uvoza i izvoza robe vrlo efikasna mjera za

postizanje postavljenog cilja ekonomske politike, rijetko se primjenjuje, naročito u

stopostotnom obliku.

c) Kontingenti

Za razliku od zabrane uvoza i izvoza, kontingentiranje u sistemu mjera trgovinske politike,

zauzima relevantnije mjesto, a svojim sastavom determinira strukturu pa i tokove

vanjskotrgovinske razmijene .zbog toga, kontingent predstavlja najčešći instrument države

u reguliranju tj.sinkroniziranju vanjskotrgovinske razmijene. Pod kontingentima

podrazumijevamo određenu količinu robe koja se može uvesti ili izvesti u određenom

vremenskom periodu. Znači, determiniranjem količine robe / ili vrijednosti robe/ koja se

uvozi, odnosno izvozi, defacto se regulira trgovinska, platna bilanca.

Postoje dvije vrste kontingenta:

- ugovorni kontingent

- autonomni kontingent

Pod ugovornim kontingentom podrazumijevamo one, koji se vezani za bilateralne

trgovinske sporazume. Na osnovu fiksiranih kontingent lista, izvozna i uvozna poduzeća

mogu izvoziti, ili uvoziti sve do iscrpljenja liste. Znači kod ugovorenih kontingenata ne

postoji obveza apsolutno iscrpljenja kontingentnih lista bilo sa koje strane. Prema tome,

ugovorni kontingenti vezani su za dvije zemlje, a njihova visina determinirana je potrebama

i raspoloživim količinama robe obiju zemlja.

20

Daleko širi, fleksibilniji vid u vanjskotrgovinskoj razmijeni za razliku od ugovorenih

kontingenta predstavljaju autonomni kontingenti. Oni su vezani za odluku države. Država u

zavisti od stanja relevantnih indikatora zemlje, uređuje autonomne kontingente koji važe za

cjelokupno vanjsku trgovinu zemlje. Iznad utvrđenih autonomnih kontingenta uvoza, ili

izvoz je zabranjen.

d i e) Uvozne i izvozne dozvole

u okviru režima kvantitativnih ograničenja svjetske trgovine najčešći oblik predstavljanja

uvozne i izvozne dozvole. Na osnovu uvoznih i izvoznih dozvola država regulira ili prati

realizaciju bilateralnih trgovinskih sporazuma, odnosno na osnovu njega propisanog

kontingenta . znači, svaki prolaz robe preko granice, a koji podliježe uvoznoj ili izvoznoj

dozvoli, mora biti praćen uvoznom odnosno izvoznom dozvolom. Još restriktivniji vid

međunarodne razmijene može biti vezan propisom da uvozne dozvole moraju biti vezane za

osiguranje deviznih sredstava na osnovu kojih se plaća uvoz robe. Ipak, vrlo su rijetki

slučajevi da se dobije uvozna dozvola a ne dobije dozvola za plaćanje uvoza. Zajedničke

osobine svih mjera trgovinske politike koje djeluju putem količine je restringiranje uvoza,

odnosno smanjenje svjetske razmijene. Za razliku od mjera trgovinske politike koje djeluju

putem cijena, mjere trgovinske politike koje djeluju putem količine ne realiziraju prihode

državi, tj. fiskalni efekt.

Iako postoji niz mjera i instrumenata kojima država utječe na ograničenje međunarodne

razmijene, s obzirom na tendenciju liberalizacije uvoza povezane s konvertibilnošću novca,

postoji mogućnost da se u bliskoj budućnosti oni uklone ili bar smanje.

Grafički prikaz efekata direktnih mjera kontrole

Ovaj grafički prikaz vizualno ilustrira kretanje uvoza domaće proizvodnje, te ukupne

potrošnje u različitim uvjetima. Prije uvođenja kvantitativnih ograničenja ukupna potrošnja

AC podmirivala se iz dva izvora:

1. uvoza AB

2. domaće proizvodnje BC

21

Ukupna potrošnja = ukupna domaća proizvodnja + uvoz

tj.

AC = AB + BC

Uvođenjem kvantitativnih ograničenja došlo je do promjene u sve tri navedene

komponente. Sada je ukupna potrošnja determinirana sa A'C', uvoz A'B' i domaća

proizvodnja B'C'.

Znači:

A'C' = A'B' + B'C'

22

Koje su se posljedice dogodile uvođenje kvantitativnih ograničenja ? osnovni cilj uvođenja

kvantitativnih ograničenja je u tome da se ograniči uvoz. Međutim, pored ovog efekta

smanjila se ukupna potrošnja i povećala domaća proizvodnja. Kakve reperkusije može

izazvati politika uvođenja kvantitativnih ograničenja kada domaća proizvodnja i pored

povećanja nije u situaciji zadovoljiti prijašnju potrošnju? U takvoj će situaciji zbog

smanjenja ponude porasti cijena što će ići u korist uvoznika ili izvoznika na račun

povećanja cijena /prodajnih/ na tržištu zemlje uvoznice što opet zavisi u velikoj mjeri od

organiziranosti jednih i drugih. Na osnovu ovog zaključka možemo konstatirati da se

osnovni nedostatak mjera direktne kontrole, tj.kvantitativnih ograničenja, sastoji u tome što

razlika u cijeni robe koja se uvozi i cijene po kojoj se prodaje može da ide u korist

izvoznika tj.subjekta izvan zemlje. 3

GATT – OPĆI SPORAZUM O CARINAMA I TRGOVINI

Posebno mjesto i izuzetnu važnost u međunarodnim trgovinskim odnosima zauzima Opći

sporazum o carinama i trgovini – General Agreement od Tariffs and Trade – GATT.

Nastao je kao rezultat nagomilanih problema na području međunarodne razmijene, a

vezanih za mjere koje restrikciju uvoz, a time ujedno djeluju i na smanjenje obujma

svjetske razmjene.

U situacijama kada se s jedne strane nastojalo ukidanjem ili ublažavanjem restriktivnih

mjera postići povećanje obujma svjetske razmjene, a s druge strane zadovoljiti i osigurati

realizaciju nacionalnih ciljeva ekonomske politike, a time ujedno stvoriti uvijete za

normalni privredni razvoj i punu zaposlenost, nastao je GATT kao privremeni sporazum s

rokom važenja do ratifikacije povelje MTO /Međunarodne trgovinske organizacije/.

Naime, 1946.god. je ESSSCO/Ekonomsko socijalni svijet OUN/ na inicijativu USA, donio

rezoluciju o osnivanju Privremene komisije sa zadatkom da izradi nacrt povelje

Međunarodne trgovinske organizacije koja je trebala riješiti niz aktualnih pitanja na

području međunarodnih ekonomskih odnosa kao na primjer:

Pitanje liberalizacije međunarodnih odnosa, tj.pitanje ukidanja ili ublažavanja

kvantitativnih i deviznih restrikcija.

Pitanja vezana za međunarodno kretanje kapitala

Pitanja vezana za stabilnost sirovina

3 Prof.dr.Ž.Mrkušić:Međunarodna trgovina teorija i politika, str.226.

23

Pitanja vezana za borbu protiv monopolističkih organizacija, naročito

međunarodnih kartela i sl.

Na zasjedanjima Privremene komisije u Londonu i u Ženevi nisu bili realizirani zamišljeni

rezultati. I pored nerealiziranih rezultata na području Havanske povelje, istovremeno su

ostvareni neki pozitivni rezultati na području carinske problematike. U carinskim

pregovorima, su prisustvovale 23 zemlje /17 članica Privremene komisije i 6 ostalih

zemlja/:Brazil, Belgija, Australija, Burma, Ćile, Cejlon, Kanada, Kina, Češka, Kuba,

Francuska, Sirija, Indija, Libanon, Novi Zeland, Luksemburg, Holandija, Pakistan, Južna

Rodezija, Norveška,Velika Britanija, Južnoafrička unija, i USA.

Iz tih pregovora koji su poznati pod nazivom Prva tarifska konferencija, proizašao je Opći

sporazum o trgovini i carinama /GATT/.

GATT je prema tome zamišljen kao privremeni sporazum, a predstavljao je odredbe o

trgovinskoj politici iz načela Havanske povelje – pravila o fair play ponašanju u

međunarodnim trgovinskim odnosima. Protokol o privremenoj primjeni GATT-a počeo je

vrijediti 01.01.1948.god.

I pored niza pokušaja da se ratificira Havanska povelja to se nije nikada ostvarilo

prvenstveno zbog otpora USA čija je trgovina bila zasnovana na Zakonu o recipročnim

ugovorima i protekcijskoj Hawely – Smootovoj tarifi, a na V zasjedanju GATT-as

1950.god. vlada USA izjavila je da neće podnositi Havansku povelju Kongeresu na

usvajanje, već da će se za sada pridržavati odredaba Općeg sporazuma o carinama i

trgovini. Na taj način privremeni sporazum GATT de facto je postao trojni instrument.

Na specijalnom zasjedanju 1963.god. GATT dobiva sasvim nove okvire i dimenziju na

osnovu deklariranih odredaba po kojima on postaje „multilateralni carinski i trgovinski

sporazum koji polazi od recipročnih prava i obveza zemalja članica “.

GATT se sastoji od četiri poglavlja :

24

1. klauzule najvećeg povlaštena i koncesijskeih lista /članak I i II/

2. odredbe o trgovinskoj politici /članak III – XXIII/

3. proceduralne odredbe /članak XXIV – XXXV/

4. dijela o problemima trgovine i privrednog razvoja zemalja u razvoju /članak XXXVI –

XXXVIII/

Pod klauzulom najvećeg povlaštenosti podrazumijeva se klauzula koja sve članice GATT-

a stavlja u identičan položaj, a to znači ako se odobri bilo kakva povlastica jednoj zemlji a

odnosi se na carine, plaćanje i sl. bez obzira na to da li se radi o uvozu ili izvozu, takva se

povlastica mora protegnuti i na se ostale članice. Jednako ako se radi o:

- postojećim carinskim preferencijama

- povlasticama u pograničnom prometu

- povlasticama u okvirima carinskih unija i zona slobodne trgovine

Takva klauzula NE BI se primjenjivala.

I pored želje da se ovaj multilateralni trgovinski sporazum afirmira i da istovremeno

ekspandira svoju djelatnost kako bi što više obuhvatio zacrtane planove neratificirane

Havanske povelje. GATT je svoj rad usmjerio i najveće rezultate ostvario na:

- području sniženja carinskih stopa /poznati bilateralni trgovinski pregovori vođeni u

Ženevi 1947.god; Anesiju 1949.god; Tokiju 1950.god;Dilanova runda 1961.god;

Kenedijeva runda 1964.god./

- području borbe protiv diskriminacije u međunarodnim ekonomskim odnosima

- područja borbe protiv trgovinskih konflikata između zemalja članica

- području poboljšanja carinske tehnike i carinske formalnosti

- području unaprijeđenija trgovine nerazvijenih zemalja

Kennedijeva runda

25

Kennedijeva runda je nastala kao rezultat provođenja diskriminacijskih mjera pod strane

EEZ prema trećim zemljama. Naime, takva protekcijske politike najviše je pogađala

USA, a bila je suprotna načelima i odredbama GATT-s. stoga su, na inicijativu Johna

Kennedija povedeni multilateralnih trgovinskih pregovori, koji datiraju od 16.rujna 1964.

god. da bi se uklonila diskriminacijske prakse s jedne strane, a s druge da se između

industrijskih razvijenih zemlja smanji stupanj protekcijskih politike.

Trgovinski pregovori vođeni u GATT-u u vremenu od 1964. do 1967. god. predstavljaju

najznačajniju akciju u procesu poslijeratne liberalizacije svjetske trgovine, i po obujmu i

po ostvarenim rezultatima. Budući da dvije trećine članica GATT-a obuhvaćaju zemlje u

razvoju to je problem privrednog razvoja nedovoljno razvijenih zemalja postao aktualan

tako da su već 1965.god. na zasjedanju GATT-a u Kennedijevoj rundi inkorporirane i

zemlje u razvoju.

Prema programu prijedloga Kennedijeva runa je sadržavala:

- alineaciju carinske tarife za 50% na sve poljoprivredne proizvodne, osim onih koji su

od nacionalnog interesa

- sniženje i ukidanje carina i ostalih necarinskih prepreka u trgovini poljoprivredni

proizvodima, odnosno stvaranje uvjeta da agrarni proizvodi mogu pristupi na

svjetska tržišta

- ukidanje i ublažavanje necarinskih barijera /arbitrarno utvrđivanje carinske

vrijednosti, državna trgovina, antidampinške mjere, sanitarne odredbe, unutrašnje

takse itd./ i kvantitativnih ograničenja u međunarodnoj trgovini

- probleme trgovine zemalja u razvoju

po završetku trgovinsko – carinskih pregovora 30.07.1967.god. ostvarenoj je slijedeće:

- selektivno a ne linearno sniženje carinskih stopa

- alineacija carinskih tarifa iznosi 35% a treba da se provede u roku od 5 godina

- zemlje u razvoju nisu obvezne na linearno sniženje carina

- Zemlje u razvoju u Kennedijevoj rundi nisu vezane za reciprocitet

- Za razvijene zemlje važi princip globalnog reciprociteta

26

Već na osnovu zaključaka trgovinsko - carinskog pregovora u Kennedijevoj rundi

vidimo da je njihova intencija bila dvostruka:

- s jedne strane protekcionizam između industrijski razvijenih zemalja, pri čemu su u

prvom planu bili trgovinski odnosi između EET i USA

- s druge strane ostvariti ventile za ekspanziju vanjske trgovine nerazvijenih zemalja,

naročito na polju izvoza iz zemalja u razvoju.

I pored toga što neka relevantna pitanja u okviru trgovinsko – carinskih pregovora nisu

rješenja ili su možda djelomično riješena, i jedno i drugo intencija doprinijele su

liberalizaciji međunarodne trgovine i dale svoj doprinos razvoju svjetske trgovine.

Republika Hrvatska je članica WTO od 30. studenog 2000. godine

Formalno utemeljenje WTO proizlazi iz Urugvajske runde koja je uspješno okončana

Ministarskom konferencijom u Marakešu (Maroko) 1994. godine. Deklaracijom iz

Marakeša od 15. travnja 1994. godine utemeljena je WTO kao međunarodna organizacija

koja je u svoju strukturu ugradila dotadašnji Opći sporazum o carinama i trgovini, ali je

svoju nadležnost proširila na dva druga nova područja – trgovinu uslugama (GATS) i

intelektualno vlasništvo (TRIPS).

Cilj i načela WTO

Temeljni cilj WTO je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće dobrobiti,

liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinos postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske

ekonomske politike. Stoga, djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje: otvorenog i

ravnopravnog sustava trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih

i necarinskih prepreka trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih oblika

protekcionističkih mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim trgovinskim

odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u

multilateralni sustav i postizanje maksimalno mogućeg stupnja transparentnosti trgovinskog

multilateralnog sustava.

27

WTO sporazumi sadrže nekoliko osnovnih načela kojima je cilj stvaranje multilateralnog

liberalnog trgovinskog sustava i obuhvaćaju:

načelo nediskriminacije

o princip Najpovlaštenije-Nacije - NPN (Most-Favored-Nation / MFN) i

o princip Nacionalnog Tretmana - NT (National Treatment / NT);

načelo liberalizacije trgovine, poticanja konkurencije i dodatne pomoći nerazvijenim

zemljama.

Organizacijska struktura

Ministarska konferencija najviše je tijelo koje odlučuje o pitanjima WTO

Tijelo za rješavanje sporova (Dispute Settlement Body) zasjeda u obliku odnosno na

razini Glavnog vijeća i sadrži dva pomoćna tijela:

o Skupina stručnjaka za rješavanje sporova (Dispute Settlement Panels of experts)

i

o Žalbeno tijelo (Appellate Body).

Vijeća su tijela treće razine organizacijske strukture WTO, odgovorna su Glavnom

vijeću, sastoje se od predstavnika svih članica, nadležna su za pitanja iz pripadajućih im

sporazuma, sadrže pomoćna tijela, odbore i radne skupine, koja su tijela četvrte razine,

također sastavljena od predstavnika svih članica. Postoje tri vijeća:

o Vijeće za trgovinu robama (Goods Council),

o Vijeće za trgovinu uslugama (Services Council),

o Vijeće za trgovinska pitanja vezana uz intelektualno vlasništvo (TRIPS

Council).

Odbori i radne skupine unutar Vijeća tijela su četvrte najniže razine organizacijske

strukture WTO.

Tajništvo WTO nalazi se u Ženevi. Sastoji se od ureda Glavnog direktora i četiri

ureda zamjenika Glavnog direktora.

28