POLITIKA ODRŽIVOG RAZVOJA TURIZMA

Nositelj kolegija: prof.dr. Dora Smolčić Jurdanadoras@fthm.hr

Asistentica: Danijela Madžar

Sveučilište u MostaruFakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti

Skupina autora (u red. Vujić, V.): Održivi razvoj turizma – problemi i perspektive, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Opatija, 2005. (15-27, 57-195)

Skupina autora (u red. Blažević, B., Peršić, M.): Turistička regionalizacija u globalnim procesima, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Opatija, Opatija, 2009. Poglavlje 4. str. 127-164

Obavezna literatura

Polaganje ispita Ispit je pismeni; sastoji se od 5 pitanja.

Za pristupanje ispitu studenti su dužni izraditi seminarski zadatak.

Održivi razvoj – potreba i cilj suvremenog društva Koristi se od 70-tih godina 20. stoljeća, a intenzivnije

ulazi u upotrebu 80-tih godina istog stoljeća Opasnost – postoje tendencije banaliziranja korištenja

pojma “održivi razvoj” Održivi razvoj treba postati nova sintagma koja

povezuje ciljeve boljeg gospodarskog rasta i razvoja i poboljšanja kvalitete okoliša.

Održivi razvoj nije fiksno stanje harmonije nego proces promjena pri čemu su iskorištavanje resursa, usmjeravanje investicija, orijentacija tehnološkog razvoja i institucionalne promjene usklađene sa sadašnjim i budućim potrebama.

Korištenje pojma održivi razvoj

Pojam

Održivi razvoj turizma podrazumijeva koncepciju razvoja turizma koja uspostavlja pozitivan odnos između ekonomije i ekologije.

Održivi razvoj turizma zahtijeva

očuvanje, kako fizičkog tako i društvenog, okruženja. Upravo je za turizam primjena ove koncepcije u praksi iznimno važna. Poslovanje gospodarskih subjekta iz drugih djelatnosti ne zavisi direktno o očuvanoj prirodi, dok za turizam prirodni okoliš predstavlja osnovni resurs i najistaknutiji je motiv turističkih putovanja.

Definicija Svjetskog savjeta za okoliš i razvoj (World Commission on Environment and Development - WCED) iz 1987. godine objavljena u publikaciji “Our Common Future” (poznato i kao Izvještaj Brundtland komisije):

“Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnje generacije pri tome ne umanjujući mogućnost budućim generacijama da zadovolje svoje potrebe.”

Definicija obuhvaća dva važna pojma: ljudske potrebe; ograničenja okoliša.

Definicija

Our Common Future (Brundtland izvještaj) donosi do danas najprihvaćeniju i najčešće citiranu definiciju:

“Održivi razvoj turizma je razvoj koji zadovoljava sadašnje potrebe turista i lokalne zajednice, dok se istovremeno čuvaju resursi za njihovo buduće korištenje.”

Korijene koncepcije održivog razvoja možemo razabrati još u tradicionalnim kulturama; prvi pisani dokument koji suštinski govori o održivom razvoju je pismo indijanskog poglavice plemena Seatle upućeno američkom predsjedniku Piercu 1854.g.

Porijeklo pojma

“Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? … Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je obitelj sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkaonice, već je samo vlakno u njoj. Što uradi s tkaonicom, čini sa sobom… Što se događa zemlji događa se sinovima zemlje. Ne razumijemo zašto se ubija bufalo, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog vonja, zašto je pogled na zelene brjegove rastrzan žicama koje govore. Gdje su guštici? Nema ih više. Gdje je orao? Otišao.

Pravom življenju je kraj. Nastupa borba za opstanak.”

Indijski poglavica plemena Seatle 1854.

Studija Naša zajednička budućnost (Our Common Future)

Porijeklo pojma

Koncepcija održivog razvoja nastaje kao svojevrsna reakcija na činjenicu da ljudske aktivnosti negativno djeluju na prirodne procese i društvene sadržaje, iako se odvijaju s ciljem razvoja gospodarstva i društva uopće.

Turizam se u razradi koncepcije održivog razvoja razmatra kao sastavni dio ukupnog gospodarskog i društvenog sustava, te je implementacija načela održivosti u turizmu neučinkovita ukoliko je ne prati ukupni gospodarski i društveni sustav.

Turizam, u tom smislu može biti inicijator primjene održivog razvoja, ali ne može samostalno djelovati na konačno oživotvorenje koncepcije u praksi.

Ističemo dva pojma koji se intenzivno koriste u literaturi koja obrađuje pojam održivog razvoja:

unutargeneracijska jednakost (engl. intra-generation equity),

međugeneracijska jednakost (engl. inter-generation equity).

Unutargeneracijska jednakost podrazumijeva mogućnost svih pripadnike iste generacije ljudi da imaju jednake mogućnosti pristupa resursima i da mogu dostići određenu kvalitetu života.

Međugeneracijska jednakost podrazumijeva mogućnost da pripadnici različitih generacija ljudi, dakle sadašnje i neke buduće generacije, imaju mogućnosti pristupa resursima, tj. da ih sadašnje generacije trebaju koristiti na način da ih ne iscrpljuju do kritičnih granica.

Održivi razvoj dugoročna je i globalna težnja čovječanstva.

Rasprava o održivom razvoju intenzivno je nastavljena u okviru konferencije Ujedinjenih naroda održane u Rio de Janeiro-u 1992. godine – “United Nations Conference on Environment and Development” UNCED, u literaturi još poznat i pod nazivom Rio Earth Summit.

Najznačajniji dokument, koji je proistekao s Konferencije, je poznata “Agenda 21”, plan akcija za budućnost koje se tiču pitanja zaštite okoliša. Ideja je bila da lokalne vlasti zajedno s predstavnicima gospodarstva, organizacija i lokalnim stanovništvom donesu plan za 21. stoljeće na osnovama Deklaracije iz Rija.

Rezultate Konferencije možemo podijeliti u šest dijelova: Deklaracija o osnovnim načelima. Sporazumi o specifičnim pravnim mjerama. Agenda 21 – plan akcije. Novi, dodatni izvori financijskih sredstava. Transfer tehnologije. Jačanje institucionalnog kapaciteta i procesa.

Rio Earth Summit

Agenda 21

“Agenda 21” predstavlja plan aktivnosti na svim područjima u svezi održivog razvoja turizma na Zemlji. Ona ukazuje na potrebu promjena u osmišljavanju razvoja, promjena koje su zasnovane na novom pristupu i shvaćanju utjecaja ponašanja čovječanstva na okoliš.

“Agenda 21” usvojena je na Svjetskom summit-u u Rio de Janeiru 1992. godine, gdje se donosi zaključak da je neophodno uspostaviti globalno partnerstvo na Zemlji kao neophodan ključ održanja i uspjeha čovječanstva. Aktivnosti je, zaključeno je, potrebno usmjeriti k uspostavi međunarodnih sporazuma i dogovora u službi očuvanje kvalitete okoliša.

“Agenda 21” – zadaci usmjereni vladama zemalja (vezani uz turizam):

Unaprijediti i preorijentirati politiku cijena i državnih poticaja, subvencija u području turizma.

Diverzificirati ekonomiju u planinskim područjima njihovim uključivanjem u turističku ponudu.

Unaprijediti mehanizme za očuvanje ugroženih područja, gdje je potrebno poduzeti mjere za očuvanje životinjskog svijeta, biološke raznolikosti, te takva područja od posebna značaja uključiti u sustav zaštite.

Promovirati ekološki osviještene turističke aktivnosti.

2002.

Johannesburg Summit 2002 – World Summit on Sustainable Development

Report: Sustainable Tourism Development

Svjetski summit za održivi razvoj koji se održao od 02. kolovoza – 04. rujna 2002. godine u Johannesburgu zbog značaja teme izazvao je izuzetnu pažnju svjetske političke i društvene javnosti, te se smatra jednim od ključnih događaja u svijetu te godine, budući bi trebao determinirati buduća svjetska kretanja.  Komisija za održivi razvoj koja je sudjelovala u pripremi Svjetskog summita za održivi razvoja donijela je izvješće na temu “Održivi razvoj turizma”.

Održivi razvoj zahtijeva interdisciplinarni pristup.

Pretpostavlja različita znanja kako iz područja društvenih (ekonomija, sociologija, pravo…), tako i prirodnih znanosti (ekologija, biologija, kemija, tehnologija…) i upravo iz te činjenice proizlazi iznimna složenost primjene i ograničenja koja se nameću ovoj koncepciji.

Koncepcija održivog razvoja promovira kontrolirani rast i razvoj uz maksimalno očuvanje i racionalno korištenje resursa. Time bi se ostvario dugoročni ekonomski i društveni razvoj. Razvoj koji bi u dužem periodu posljedično znatno narušio ekonomsku, društvenu i ekološku osnovu nije razvoj temeljen na načelima održivosti.

Koncepcija održivog razvoja reflektira i zahtijeva značajni preokret naših vizija i predodžbi o odnosu funkcioniranja ekonomskih aktivnosti i prirode.

Koncepcija održivog razvoja u prvi plan ističe kvalitativno unapređenje u odnosu na kvantitativni rast.

Održivi razvoj sačinjavaju tri usko povezana pitanja o kojima gospodarstvo mora voditi računa:

•Okoliš je potrebno vrednovati kao integralni dio ekonomskog procesa. •Potrebno je voditi računa o jednakosti. Jedna od prijetnji čovječanstva je da danas nerazvijene zemlje žele pod svaku cijenu dostići životni standard razvijenog Zapada.

•Koncepcija održivog razvoja stavlja pred društvo, poslovne subjekte i pojedince drugačije ciljeve koji trebaju biti usklađeni s budućim potrebama čovječanstva.

Međuzavisnost turizma i okoliša u cilju dostizanja održivog razvoja uključuje:

a) povezivanje razvojne politike s menadžmentom prirodnih resursa na temelju projekata, planova i programa;

b) povezivanje razvoja turizma i politike menadžmenta prirodnih resursa na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini;

c) povećanje lokalnih kapaciteta u skladu s realnim mogućnostima okoliša (posebno u područjima gdje se ostvaruju intenzivna turistička kretanja).

Kvaliteta okoliša, njegova atraktivnost i očuvanost, odnosno ekološka vrijednost turističkog proizvoda značajno pridonosi kvaliteti turističkog proizvoda i povećanju njegove konkurentnosti na zahtjevnom turističkom tržištu.

svjetska zajednica

država

lokalna zajednica

gospodarski subjekti

pojedinci

Razine odgovornosti subjekata za očuvanje ekoloških vrijednosti

Ciljevi održivog razvoja turizma Zadovoljenje potreba i unapređenje

kvalitete života lokalnog stanovništva

Očuvanje socio-kulturnog identiteta lokalne zajednice

Razvijanje visoko kvalitetnog turističkog proizvoda

Unapređenje kvalitete doživljaja turista

Očuvanje resursa kako bi ih i buduće generacije mogle koristiti

Doprinos blagostanju stanovništvaOSTVARENJE CILJEVA ODRŽIVOG RAZVOJA TURIZMA MOGUĆE JE ISKLJUČIVO SURADNJOM SVIH SUBJEKATA NA RAZINI TURISTIČKE DESTINACIJE.

PROBLEM IMPLEMENTACIJE ODRŽIVOG RAZVOJA

Koncepcija održivog razvoja reflektira i zahtijeva značajni preokret naših vizija i predodžbi o odnosu funkcioniranja ekonomskih aktivnosti i prirode.

Koncepcija održivog razvoja u prvi plan ističe kvalitativno unapređenje u odnosu na kvantitativni rast.

Procesu implementacije održivog razvoja turizma u praksi nameće se nekoliko prepreka:

Fizička, prirodna ograničenja – teško je precizno procijeniti limite tolerancije prirode i prostora, budući dolazi do stalnih promjena.

Kompleksnost odnosa – turistički razvoj nije moguće promatrati kroz pojednostavljeni odnos uzrok-posljedica između dva ili više čimbenika, već je to kompleksan odnos između različitih čimbenika koji su međusobno u različitim vezama.

Vremenski odgođeno javljanje posljedica – postoje efekti čiji uzroci sežu u prošlost, te koji su se pojavili nakon proteka dužeg vremenskog perioda (npr. pojava ozonskih rupa).

Asimilacijski period – potrebni je protok određenog vremena da bi se priroda i čovjek prilagodio novoj situaciji. Često se nužnost proteka asimilacijskog perioda zanemaruje kod razvojnih projekata, što izaziva negativne posljedice.

Kvaliteti turističkog proizvoda turističke destinacije

Kvaliteti doživljaja turista Dugoročnom opstanku turističke destinacije

na turističkom tržištu

Kvaliteta okoliša – element koji doprinosi:

Eko-marke, certifikati, nagrade koriste se kao instrumenti za poticanje zaštite okoliša o kvaliteti kojeg bitno ovisi turistička industrija.

Prema Middletonu i Hawkinsu turistička industrija koristi eko-marke kao određenu vrstu zaštitnog znaka ili logotipa u komunikaciji s tržištem, u nadi da će to utjecati na pozitivne stavove potrošača prema proizvodima i uslugama koje se nude. Time se, dakle, nastoje steći prednosti pred konkurencijom.

Eko-marke u turizmu dodjeljuju nevladine organizacije, privatne zaklade ili udruženja, strukovna udruženja, javne vlasti. One se mogu dodjeljivati na međunarodnom, regionalnom, nacionalnom i sub-nacionalnom nivou.

Eko-marke i certifikati

Namjera je uvođenja i korištenja eko-marki da:

djeluje na smanjenje negativnih utjecaja na prirodnu resursnu osnovu destinacije na način da potiče turistička poduzeća da dostignu visoke ekološke standarde;

educira turiste u svezi utjecaja njihovih aktivnosti i odluka vezanih uz turizam, te ih time potakne da djeluju u skladu s ekološki prihvatljivim ponašanjem;

razvijanje standarda za ekološki prihvatljive turističke proizvode i usluge.

Eko-marke i certifikati

Nedostatak nagrada u odnosu na certifikate i trajne eko-marke je u tome što se one dodjeljuju jednokratno na bazi natječaja, te se stoga intenzivno u marketingu mogu koristiti samo jedne godine.

One također ne potiču destinacijski menadžment da očuvaju kvalitetu okoliša kako bi trajno očuvali i eko-marku.

Eko-marke i certifikati

Norme iz serije ISO 14000 za upravljanje okolišem pripadaju dvjema glavnim skupinama normi:

Norme usmjerene na organizacije – osiguravaju uspostavljanje, održavanje i procjenu sustava za upravljanje okolišem

Norme usmjerene na proizvode – bave se određivanjem utjecaja proizvoda i usluga na okoliš tijekom njihovog životnog ciklusa te označavanjem i deklariranjem proizvoda glede njihove prilagođenosti okolišu.

Sveukupni cilj normi ISO 14000 jest pomoć u zaštiti okoliša i sprječavanju onečišćenja, te postizanje usklađenosti s društveno-gospodarskim potrebama

Norma ISO 14000

Poslovni sustavi koji su implementirali ISO 14000 razvili su, uz politiku i određena pravila za unapređenje ekološkog menadžmenta koja se odnose na:

Kadrove Zaštitu okoliša Zbrinjavanje otpada Biološku različitost Održivo korištenje prirodnih resursa Racionalno korištenje energije Smanjenje rizika Naknadu štete Istraživanje i razvoj Informiranje i edukacija javnosti Sudjelovanje u ekološkim udrugama Procjena ekološke politike Uvjete nabave roba Godišnji izvještaj o ekologiji

Norma ISO 14000

Menadžment u skladu s načelima održivosti može, dakle, pružiti niz prednosti u poslovanju i boljem pozicionirajem na tržištu:

  povećati konkurentnost; stvoriti preduvjete za osvajanje rastućeg tržišnog

segmenta ekološki osviještenih turista; poboljšati imidž; smanjiti količinu otpadnog materijala i emisija zagađenja u

okoliš; racionalnim korištenjem resursa smanjiti troškove

poslovanja; osigurati bolje uvjete (čistiji okoliš) zaposlenima, lokalnom

stanovništvu i turistima i višu kvalitetu života.

Menadžment u skladu s održivošću

Istraživanje gotovo 50 nacionalnih izvještaja koji su podneseni Ujedinjenim narodima u svezi politike i pristupa promoviranju održivog razvoja, uključujući turizam dovodi do slijedećih zaključaka: [world-tourism.org]

Definicija globalne politike zaštite okoliša i s tim u svezi strategije na nacionalnoj razini predstavlja u većini zemalja osnovni čimbenik za osiguranje održivog razvoja turizma.

Ipak, treba naglasiti da nacionalna administracija mnogih zemalja zaboravlja činjenicu da je donesena politika zaštite okoliša, uključujući zakonsku regulativu najčešće formulirana bez značajnog uvida u potrebe i specifičnosti turističkog sektora.

Turizam nije uvijek integriran u nacionalni razvojni plan. Politika održivog razvoja turizma, strategije i/ili dugoročni master planovi turizma

koji uključuju načela održivosti donose se uz razvijene i u zemljama u razvoju i u novo proglašenim neovisnim državama. U nekim slučajevima takvi planovi doneseni su na sub-nacionalnoj razini (npr. provincije, regije, županije ili sl.)

Većina zemalja naglasila je u svojim izvješćima veću svijest o potrebi održivog razvoja kod najmanje dva bitna čimbenika turističkog procesa: javni i privatni sektor.

Uočava se ubrzani proces decentralizacije, koji se odvijao tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, pri planiranju i donošenju odluka u svezi turizma.

Prethodno navedeni proces je pridonio procesu uključivanja određenih zainteresiranih skupina u razvoj turizma i njegov menadžment, te u nadziranje njegovih utjecaja. Interese određenih skupina često zastupaju i nevladine organizacije.

Privatni sektor u turizmu redovno se konzultira od strane nacionalnih turističkih organizacija i institucija sustava u svezi specifičnih planskih i regulatornih pitanja. Pri tome se naglašavaju pitanja vezana uz održivost.

Planovi i vodiči najčešće se koriste kod razvoja ekoturizma, što je dobro, ali je greška što se ne izrađuju i za ostale oblike turizma.

Priobalna područja, otoci i nacionalni parkovi imaju u mnogim zemljama poseban tretman i pažnju.

Hotelijeri u većem broju usvajaju i uvode menadžment okoliša (engl. environmental management) u svoje poslovanje. Hotelska industrija prihvatila je primjenu načela menadžmenta okoliša i bez potrebe da ih na to prisili pravna regulativa, već su tržišna kretanja ukazala na nužnost takvog poslovanja (posebno prednjače veliki hotelski lanci).

Samo je nekoliko zemalja ili regija, uglavnom u razvijenom svijetu, definiralo i kontinuirano promatra indikatore za mjerenje napretka prema uspostavljanju održivosti u turizmu.

U velikom broju zemalja podupiru se certifikati u turizmu kojima se podupiru projekti i programi koji imaju za cilj očuvanje okoliša i unapređenje općih uvjeta života s tim u svezi. Nema pouzdanih istraživanja o značenju kojeg takvi certifikati imaju za krajnje korisnike, turiste. Ipak, treba imati u vidu da su turisti sve više ekološki osviješteni i upoznati s priznatim certifikatima.

Ulažu se znatni napori za uvođenje problematike održivosti u programe obrazovanja za turizam i programe permanentnog obrazovanja.

Nažalost, relativno je mali broj zemalja i destinacija uočio i iskoristio važnu vezu između ponude turističkog proizvoda u skladu s načelima održivog razvoja i tržišne konkurentnosti.

Razvijene zemlje učinile su bitan napredak i unaprijedile saznanja s područja održivog razvoja i menadžmenta u turizmu. Istraživanje provedeno od strane Svjetske turističke organizacije između članica pokazalo je da je posljednjih godina provedeno preko 100 istraživačkih projekata u 47 zemlje svijeta na temu održivog razvoja turizma, većinom u Europi i Americi. Drugo je istraživanje bibliografija pokazalo da je gotovo 500 naslova knjiga i časopisa napisano krajem devedesetih godina prošlog stoljeća na temu održivog razvoja turizma, prihvatnog potencijala u turizmu, utjecaju turizma na prirodni okoliš i socio-kulturno okruženje, planiranje održivog razvoja i slično.

U mrežama regionalne i međuregionalne suradnje održivi razvoj ima značajno mjesto, bilo da se radi o projektima vezanim neposredno uz turizam ili onima koja tretiraju opća gospodarska pitanja. (Npr. Mediteran, Baltičko more, Karibi, Europska unija itd.)

Sve gore navedeno kazuje o promjeni orijentacije u poimanju turističkog razvoja. Načela održivosti sve su više prihvaćena i od strane zainteresiranih subjekata u turizmu (engl. stakeholders) i od strane vlada pojedinih zemalja.

PRIHVATNI POTENCIJAL U TURIZMU

Problematika prihvatnog potencijala osnova je na kojoj se bazira koncepcija održivog razvoja turizma.

Prihvatni potencijal turističke destinacije predstavlja njenu sposobnost da prihvati turiste i razvoj turizma, a da se pri tome u većoj mjeri ne narušava ukupno okruženje - prirodno, izgrađeno i socio-kulturno.

Ono podrazumijeva prisutnost turista, što u svakom slučaju ima utjecaja na okruženje, ali koje je prihvatljivo za lokalno stanovništvo i turiste, te koje je održivo i u budućnosti.

Od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća shvaćanje prihvatnog potencijala razvilo se od gledišta da se nalazi optimalni broj korisnika (turista) do kompleksne metode koja uključuje resursni menadžment i fizičke parametre resursa, te analizu očekivanja i preferencija turista.

U dokumentima Programa za okoliš Ujedinjenih naroda (United Nations Environment Programme - UNEP) i Svjetske turističke organizacije (World Tourism Organization - WTO) prihvatni potencijal definira se kao “maksimalni broj turističkih korisnika koji simultano posjećuju turističko mjesto bez neprihvatljivih poremećaja fizičke, ekonomske i socio-kulturne okoline, kao i bez neprihvatljivog smanjenja kvalitete zadovoljstva posjetilaca”

Aspekti (tipovi) prihvatnog potencijala: fizički psihološki biološki sociološki ekonomski.

Odrđivanje razine prihvatnog potencijala Prihvatni potencijal predstavlja

menadžersku odluku donesenu na nivou turističke destinacije nakon provođenja opsežnog i interdiscipinarnog istraživanja.

Po utvrđivanju optimalnog razvojnog scenarija pristupa se definiranju prihvatnog potencijala, budući da njegova veličina nije jednaka za različite razvojne scenarije.

CC = f(Q,T,N,Ut,DM,AB)

CC - prihvatni potencijal (engl. carrying capacity) Q - fizička veličina (prostranstvo) resursa (engl.

quantity of the park’s resources) T - tolerancija prema korištenju resursa (engl.

tolerance of its resources to use) N - broj posjetitelja (engl. number of visitor) Ut - tip korištenja resursa (engl. type of use) DM - izgradnja i management objekata turističke

ponude (engl. design and managament of the visitor facilities) AB - stav i ponašanje posjetitelja i menadžera (engl.

attitude and behaviour of visitors and managers)

Američka asocijacija nacionalnih parkova

TCC = f (Ecol, Phys, Econ) (TC,RA,Pol)

Ecol - ekološkog sustava (engl. ecological systems in a destination)

Phys - fizičke infrastrukture i razvijenosti objekata za turizam (engl. physical infrastructure and tourist facility development)

Econ - ekonomskih karakteristika (engl. economic characteristics of tourist investment and expenditure)

TC - karakteristika turista (engl. tourists’ characteristics in social-cultural and behavioural terms)

RA - prihvatljivosti razvoja turizma za lokalno stanovništvo (engl. residetns’ acceptance of tolerance of tourism activity)

Pol - politike donošenja menadžerskih odluka (engl. politcal capability and authority to take effective management decisions)

Glasson

Menadžment turističke destinacije može djelovati na povećanje prihvatnog potencijala turističke destinacije, prvenstveno djelujući na smanjenje sezonalnosti i koncentraciju turista oko/u pojedinih turističkih atraktivnosti, dok ostale zanimljivosti (koje bi trebale, bar dio njih, prerasti u atrakciju) ostaju neposjećene i neotkrivene turistima.

Sezonalnost umnogome utječe na određivanje prihvatnog potencijala. Najveći broj turista posjećuje određenu turističku destinaciju tijekom glavne sezone, dok ostalih mjeseci broj turista mnogo manji. Za određivanje prihvatnog potencijala relevantan je podatak o broju turista u vrijeme glavne sezone, kada je njihov broj najveći, dakle vršno opterećenje. Tom opterećenju potrebno je prilagoditi sve funkcije prostora i infrastrukturnu opremljenost turističke destinacije.

Analitičari turizma nastojali su definirati okvirne prihvatne potencijale, standarde, za pojedina prirodna područja, a koje je naravno potrebno korigirati i prilagoditi specifičnostima konkretnog primjera.

Standarde za niže navedena područja ustanovila je Svjetska turistička organizacija (WTO). Izraženi su u broju posjetitelja na dan po hektaru:

park šuma do 15 park u predgrađu 15-70 popularno izletničko područje 300-600 manje popularno izletničko područje 60-200 sport/igre u ekipi 100-200 golf 10-15 aktivnosti na vodi: ribarenje/jedrenje 5-30 glisiranje 5-10 skijanje na vodi 5-15 staze u prirodi u broju osoba na dan po kilometru: pješačenje 40 jahanje konja 25-80 skijališta 100 skijaša po hektaru

uređenog skijališta (staze)

Utvrđivanje prihvatnog potencijala u načelu se može odvijati u četiri osnovne faze:

1. faza prikupljanja dokumentacije i izrade karata,2. faza analize,3. opcije razvitka turizma,4. faza formulacije prihvatnog potencijala.

Osnovna načela metodologije prihvatnog potencijala:1. Prihvatni potencijal za određeno područje može biti definiran samo u

skladu s ciljevima menadžmenta. Mora postojati definirano zemljopisno područje i istaknuta njegova obilježja da bi se određivanju prihvatnog potencijala moglo pristupiti.

2. Mogu se koristiti razni okviri za planiranje prihvatnog potencijala. Pri tome treba uvažavati sve indikatore i standarde, te pratiti uvjete na odabranom području.

3. Prikupljanje mišljenja i preferencija turističkih korisnika (i onih koji to nisu) može pomoći pri formuliranju ciljeva i sugerirati moguće promjene u dosadašnjoj turističkoj politici.

4. Na raspolaganju korisnicima mora biti cijeli niz rekreacijskih sadržaja s ciljem zadovoljenja njihovih potreba, a koji trebaju biti vođeni na način da trajno bitno ne narušavaju prirodni okoliš.

5. Mora biti odabrana menadžerska tehnika za upravljanje turističkom destinacijom u skladu s njenim prihvatnim potencijalom, te ciljevima turističkog razvoja i značenjem samog područja.

6. Menadžment nakon niza konzultacija i analiza mora donijeti odluku o optimalnoj razini korištenja određenog područja u turističke svrhe (prihvatni potencijal u turizmu).

Teškoće pri utvrđivanju prihvatnog potencijala prihvatnog potencijala: Mulitidimenzionalnost.

Teško je identificirati kritični limitirajući resurs kao osnovu za procjenu prihvatnog potencijala.

Broj posjetitelja koje može prihvatiti određeno područje zavisi o tipu i intenzitetu turističke aktivnosti i tehnološkim faktorima.

Uobičajeno postoji više različitih objašnjenja za degradaciju okoliša, a jedan od njih može biti utjecaj turizma.

Scenarij potpuno slobodnog razvoja bez ograničenja

Scenarij intenzivnog turističkog razvoja Scenarij razvoja alternativnog ili ekoturizma Scenarij održivog turističkog razvitka

Razvojni scenariji:

Skupina autora (u red. Vujić, V.): Održivi razvoj turizma – problemi i perspektive, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Opatija, 2005. (15-27, 57-195)

Skupina autora (u red. Blažević, B., Peršić, M.): Turistička regionalizacija u globalnim procesima, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Opatija, Opatija, 2009. Poglavlje 4. str. 127-164

Pripremljeno na temelju: