Položaj Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji u prvoj polovici 19. stoljeća

Hrvatski položaj u sastavu Habsburške Monarhije bio je određen dvojakim odnosima;

onima prema Pešti i onima prema Beču. Od ovih odnosa ovisio je državnopravni položaj

Hrvatske i očuvanje njenih municipalnih prava koja su bila pod neprestanim pritiscima.

Hrvatsko plemstvo koje je tvorilo hrvatski ''politički narod'' u otporu prema bečkom

apsolutizmu priklanjalo se uz Ugarsku, nadajući se da će tako lakše zaštititi svoj položaj.

Godine 1790. austrijski car i kralj Leopold II. je naslijedio Josipa II. Obnovljen je rad

Hrvatskog sabora, institucija hrvatskog bana i politički život u županijama. Hrvatski sabor je

tada bio staleška skupština sastavljena od prelata (katoličkih biskupa i opata), velikaša

(grofova, baruna i velikih župana) i predstavnika županijskog plemstva i slobodnih

kraljevskih gradova.1 Hrvatski ban i veliki župani su bili postavljani na dužnost od strane

vladara. Ovlasti hrvatskog bana su bile sazivanje sjednica i predsjedanje Hrvatskom saboru.

Od 1767. godine Hrvatska je imala središnju upravnu vlast u obliku Hrvatskog

kraljevskog vijeća. Na čelu Vijeća nalazio se hrvatski ban s još pet savjetnika i to Vijeće

osiguravalo je samostalnost izvršne vlasti u Hrvatskoj. S druge strane, rad Hrvatskog

kraljevskog vijeća je umanjivao značaj Hrvatskog sabora i hrvatska autonomna prava jer su se

politički, gospodarski i vojnički poslovi vodili iz Vijeća, odnosno, Hrvatska je bila ovisna o

Beču.2 Zbog otpora hrvatskog plemstva mjerama iz Beča, naposljetku je Hrvatsko kraljevsko

vijeće ukinuto 1779. godine, a Hrvatska je podređena Ugarskom namjesničkom vijeću.

Hrvatski sabor je 1790. godine takvu odluku Dvora potvrdio dok se ne postignu uvjeti u

kojima bi Hrvatska samostalno mogla izdržavati svoju vladu.3 Takvi uvjeti mogli su se postići

samo ujedinjenjem hrvatskih zemalja i u tom smjeru bili su okrenuti napori hrvatske politike.

Do 1797. godine hrvatski prostor je bio dijelom u sastavu Habsburške Monarhije i

dijelom u sastavu Mletačke Republike. Područja Banske Hrvatske, Vojne krajine, Međimurja,

Rijeke i dio Istre bila su pod austrijskom krunom, dok su Dalmacija, Istra, Boka kotorska i

Dubrovnik bili dijelom Mletačke Republike. U razdoblju od pada Mletačke republike 1797.

godine do Mira u Požunu 1805. godine u bivšim mletačkim posjedima je trajala prva

austrijska uprava. Francuska je uprava od 1805. do 1815. godine u Dalmaciji zadržala osnove

zatečenog društvenog uređenja i nije donijela dalekosežnije promjene. Habsburška Monarhija

je 1813./14. godine ponovno zavladala Istrom i Dalmacijom i zadržala te pokrajine pod

1 F. ŠANJEK, 2002, 346.2 I. GOLDSTEIN, 2008, 222.3 F. ŠANJEK, 2002, 347.

izravnom bečkom upravom. Takvo stanje je potvrdio i Beči kongres 1814./15. godine.4 Tako

su se od 1815. godine svi hrvatski krajevi našli u zajedničkoj monarhiji, što je potaknulo

zahtjeve za ujedinjenjem hrvatskih zemalja.

Nakon dolaska pod austrijsku vlast u Dalmaciji se javno iskazuju želje za sjedinjenjem s

Hrvatskom i Slavonijom. Bezuspješni zahtjevi kralju iz Dalmacije su bili poslani preko

hrvatskog bana Ivana Erdödyja. Sjedinjenje je tražio i Hrvatski sabor već 1802. godine za

vrijeme prve austrijske uprave, ali car i kralj Franjo II. je to odbio pod izlikom kako za takvo

što nisu sazrjele prilike.5 Odvojenost hrvatskih zemalja očitovala se i u jezičnim razlikama. U

Dalmaciji je austrijska vlast zadržala talijanski jezik u upravi pogodujući tako talijanskom

sloju. Na području Vojne krajine službeni jezik je bio njemački, a u Hrvatskoj i Slavoniji

latinski.6

Međimurje i grad Rijeka bili su teritoriji pod ugarskom upravom. Međimurje je 1789.

godine pripojeno ugarskoj zaladskoj županiji, a Rijeka je kao ''corpus separatum'' (od

1779.g.), pripojena 1786. godine Ugarskom primorju. Na čelu Ugarskog primorja bio je

guverner izravno odgovoran Ugarskom namjesničkom vijeću.7 Pod ingerencijom Hrvatskog

sabora i bana bilo je samo područje Banske Hrvatske i Banske krajine, koja je obuhvaćala

glinsku i petrinjsku pukovniju.8

Vojna krajina je bila podijeljena na regimente a protezala se od podvelebitskog primorja

do Petrovaradina i Zemuna i bila je pod zapovjedništvom središnjih vojnih vlasti u Beču.9

Pitanje razvojačenja i pripojenja Vojne krajine Hrvatskoj bio je za Hrvatski sabor jedno od

najvažnijih državnih pitanja. Već 1790. godine prema Beču su iz Hrvatske stizali zahtjevi za

razvojačenjem Varaždinskog generalata i rubnih područja Vojne krajine. Ovakvi hrvatski

zahtjevi bili su stalno prisutni u hrvatskim obraćanjima kralju mada su se pokazali

bezuspješnima, jer je Vojna krajina bila značajan čimbenik u vojnoj moći Monarhije.

Značajnije promjene u statusu Vojne krajine neće se dogoditi sve do druge polovice 19.

stoljeća.

Ugarska je, s druge strane hrvatskim zemljama pokušavala nametnuti status ugarskih

pridruženih zemalja, negirajući hrvatsku državnopravnu individualnost i u skladu s time

hrvatsko-ugarski odnosi su se sve više pogoršavali.

4 I. GOLDSTEIN, 2008, 232.5 v. F. ŠANJEK, 2002, 348. i I. GOLDSTEIN, 2008, 228.6 I. GOLDSTEIN, 2008, 227. F. ŠANJEK, 2002, 354, 355.7 F. ŠANJEK, 2002, 346.8 F. ŠANJEK, 2002, 345., 346. 9 F. ŠANJEK, 2002, 347.

Na zajedničkom saboru ugarska strana je pokušavala u Hrvatskoj nametnuti mađarski

jezik preko njegovog uvođenja u škole i postupno u upravu. Godine 1811. na saboru su

Mađari tražili uvođenje mađarskog jezika kao nastavnog predmeta u škole s prijedlogom da

nakon šest godina postane i nastavni jezik, a kroz deset godina i službeni jezik u Banskoj

Hrvatskoj. Hrvatski zastupnici na zajedničkom saboru tome su se oštro usprotivili. Do

daljnjeg zasjedanja nije došlo pošto je Ugarski sabor u lipnju 1812. godine raspušten. Na

prijedlog kneza Metternicha car Franjo I. 1815. godine uvodi apsolutizam koji je trajao do

1826. godine. Povratak ustavnog stanja i zasjedanje Ugarskog sabora 1826./27. godine

ponovno je iznjedrio jezično pitanje. Hrvatski je sabor na zasjedanju 1827. godine potvrdio

uvođenje mađarskog jezika u škole kao obveznog predmeta.10 To je bio još jedan popustljivi

potez prema Mađarima iz straha pred carskim apsolutizmom.

Pritiscima s ugarske strane odupirali su se dijelovi hrvatskog plemstva i mlada hrvatska

inteligencija. Napori za jačanje hrvatskog položaja bili su usmjereni na dva pravca; stvaranje

jedinstvenog književnog jezika i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Na prvom pitanju radio je

ilirac Ljudevit Gaj koji 1830. godine izdaje brošuru pod naslovom Kratka osnova horvatsko-

slavenskoga pravopisanja11 i 1835. godine pokreće Novine horvatzko-slavonzko-dalmatinzke s

prilogom Danicza horvatzko-slavonzko-dalmatinzka12. Godine 1832. grof Janko Drašković

izdaje ''prvu političku brošuru na hrvatskom jeziku''13 pod nazivom Disertacija, koja je postala

hrvatski politički program u otporu prema Ugarskoj i program rastućeg narodnog preporoda,

te ''označava kraj defenzivne hrvatske politike prema mađarskom nacionalizmu''14. Pojava

knjiženih djela, pjesama budnica, političkih spisa i novina imala je veliki učinak i na šire

slojeve. U kratkom razdoblju otvorene su čitaonice u nekoliko hrvatskih gradova15, osnovano

je Gospodarsko društvo (1841) i Matica ilirska (1842).16 U Dalmaciji također do izražaja

dolaze preporodne ideje pod vodstvom Ante Kuzmanića. Ilirski pokret vođen je idejom o

solidarnosti Južnih Slavena, pa se osim Hrvata, za ilirsku ideju pokušavalo pridobiti Srbe i

Slovence. Unatoč tome, ali i zbog činjenice da su se Srbi ogradili od ilirizma, ilirski pokret je

ostao hrvatski pokret.

Godine 1841. u Hrvatskoj dolazi do formiranja političkih stranaka. Hrvatsko plemstvo

nije bilo jedinstveno u stavu prema Ugarskoj i mađarskom nacionalizmu. Dio hrvatskog

10 v. F. ŠANJEK, 2002, 371, 372.11 F. ŠANJEK, 2002, 372.12 F. ŠANJEK, 2002, 384.13 I. GOLDSTEIN, 2008, 241.14 v. F. ŠANJEK, 2002, 377.15 v. F. ŠANJEK, 2002, 385-390.16 v. I. GOLDSTEIN, 2008, 242, 243.

plemstva i seljačko plemstvo, koje je dobilo pristup saborskim sjednicama, 1841. godine

osniva Horvatsko-vugersku stranku, u praksi zvanu mađaronskom strankom.

Zalagali su se za tješnje veze Hrvatske s Ugarskom, uvođenje mađarskog jezika u

upravu te da hrvatske županije izravno šalju svoje poslanike u Ugarski sabor. Iste godine

osnovana je i Ilirska stranka s programom jedinstvenog književnog jezika, ujedinjenja

hrvatskih krajeva i očuvanjem hrvatskih municipalnih prava u okvirima Habsburške

Monarhije. 17

Prilikom izbora za skupštinu Zagrebačke županije 1842. godine došlo je do zaoštravanja

odnosa između mađarona i iliraca. Ilirci su na tim izborima odnijeli pobjedu, po svemu sudeći

nečasnim sredstvima, što je nagnalo mađarone na prosvjedovanje i traženje konzekvenci

protiv Ilirske stranke. Kako je stanje prijetilo eskalacijom sukoba, na položaj hrvatskog bana

postavljen je grof Franjo Haller. Od vremena cara Franje I. dostojanstvo hrvatskog bana bilo

je spojeno s čašću velikog župana Zagrebačke županije, tako da je grof Haller zauzeo i taj

položaj.18 Postavljanje grof Hallera za hrvatskog bana izazvalo je negodovanje iz ilirskih

redova i općenito nepovjerenje prema čovjeku naklonjenom ugarskom palatinu i mađaronima

u Hrvatskoj. Zbog sve većeg pritiska mađarona, kao i mađarskog plemstva, bečki je dvor 11.

siječnja 1843. godine zabranio uporabu ilirskog imena i grba ipak ostavljajući prostora za

kulturno djelovanje i rad oko unaprjeđenja hrvatskog jezika.19

Zabrana ilirskog imena nije preporodnom pokretu zadala značajniji udarac. Došlo je do

preimenovanja Ilirske stranke u Narodnu stranku, a Ilirske narodne novine preimenovane su u

Narodne novine.20 S tvrdnjom, kako je ''zabrana ilirskog imena koristila afirmaciji hrvatskog

imena''21 mogli bismo se složiti jer osim u Hrvatskoj to ime nije bilo prihvaćeno od strane

Slovenaca i Srba. Hrvatski preporodni pokret u svom vremenu je radio na jačanju položaja

Hrvatske i hrvatskog jezika i kulture. Godine 1842. u Zagrebu je osnovana Matica ilirska

(preimenovana 1843. u Maticu hrvatsku), koja je postala središnja hrvatska kulturna

institucija i jako uporište hrvatskog jezika.22

Pritisci mađarskog nacionalizma osjećali su se sve jače, posebice u pitanju jezika. U

ovom razdoblju Hrvatski sabor se odlučnije suprotstavljao mađarskim pritiscima. Tako je

godine 1843. u Hrvatskom saboru Ivan Kukuljević održao povijesni prvi govor na hrvatskom

17 v. I. GOLDSTEIN, 2008, 244. i F. ŠANJEK, 2002, 390.18 Usp. J. NEUSTADTER, 1998, sv. I, 181-184.19 v. I. GOLDSTEIN, 2008, 244.20 v. F. ŠANJEK, 2002, 39021 I. GOLDSTEIN, 2008, 244.22 v. I. GOLDSTEIN, 2008, 244, 245.

jeziku. Sljedeće godine, 1844. na Ugarskom saboru hrvatski poslanici odbijaju govoriti

mađarskim jezikom i govore na latinskom, a kada im to nije bilo dopušteno napuštaju

sjednicu. To je navelo Ugarski sabor na donošenje zaključaka da se u hrvatske županije uvodi

mađarski jezik kao službeni, i to u roku od 6 godina. Car Ferdinand V. odbio je potvrditi

zaključke Ugarskog sabora, ali je odredio da se u roku 6 godina hrvatski zastupnici na

Ugarskom saboru moraju služiti mađarskim jezikom.23

Godine 1845. održavali su se izbori za skupštinu Zagrebačke županije. I na tim izborima

došlo je do sukobljavanja između mađarona i narodnjaka (prijašnjih iliraca). Najveće

prijepore izazvalo je pojavljivanje turopoljskog seljačkog plemstva koje je sebi prisvajalo

pojedinačno pravo glasovanja. Takva praksa ugrozila bi narodnjačku većinu i izbornu pobjedu

jer su turopoljski seljaci-plemići bili promađarski orijentirani. Prvi pokušaj restauracija iz

ožujka 1845. godine ban Haller je zbog bojazni od sukoba odgodio za srpanj iste godine.

Turopoljsko plemstvo ponovno je na restauracije došlo u velikom broju kako bi mađaronskim

kandidatima osigurali većinu. Na području gdje su se obavljale restauracije i pred Banskim

dvorima i na Markovom trgu dovedena je vojska kako bi osiguravala red i mir. Dana 28.

srpnja 1845. godine obavljena su razduženja prijašnjih podžupana i ostalih županijskih

magistrata kojima je istekla služba. Ban Haller nakon toga je pročitao imena trojice

narodnjačkih i trojice mađaronskih kandidata za ispražnjena mjesta, a nakon toga je uslijedio

proces glasovanja. Kako je glasovanje trajalo predugo, ban Haller je nastavak glasovanja

odgodio za sljedeći dan. Pri nastavku glasovanja turopoljsko seljačko plemstvo pristupilo je

pojedinačnom glasovanju, što je izazvalo velika negodovanja narodnjaka, jer su bili svjesni da

će u takvim njihovim potezom izgubiti izbore. Narodnjaci su demonstrativno napustili Banske

dvore i pritom su nastali još veći nemiri jer se iz obližnje kuće čulo pucanje i slavlje

mađaronske pobjede. U silnom naguravanju i prijetnjama vojska na Markovom trgu otvorila

je vatru na prosvjednike, pri čemu je 13 osoba ubijeno, a 27 ranjeno, od kojih je 6 umrlo od

zadobivenih rana.24

Nakon ovog krvoprolića ban Franjo Haller izgubio je svaki autoritet i ugled kod

narodnjaka. Zapovjedio je da se u Zagreb stacionira jedan bataljun križevačke graničarske

pukovnije. Nakon dolaska vojske stanje se donekle primirilo, ali srpanjske žrtve ostale su

duboko urezane u kolektivno sjećanje hrvatskoga naroda. Vijest o nemilim događajima brzo

se proširila Hrvatskom i doprinijela homogenizaciji narodnog pokreta. Restauracije su

nastavljene početkom kolovoza 1845. godine i završene su pobjedom mađaronskih kandidata.

23 v. I. GOLDSTEIN, 2008, 246.24 Prema NEUSTAEDTER, 1998, 195-197.

U rujnu 1845. godine otvoreno je zasjedanje Hrvatskog sabora na kojem je turopoljsko

seljačko plemstvo kraljevim reskriptom izgubilo pravo sudjelovanja. Nakon odlaska

turopoljskog plemstva narodnjaci su imali većinu u Saboru, a ban Franjo Haller im je u radu

pomagao, pokušavajući sa sebe skinuti krivicu zbog srpanjskih žrtava. Bana Hallera javno

mnijenje je držalo za glavnog krivca zbog srpanjskih žrtava iako se kod nekih tumačenja

krivnja svaljuje isključivo na zapovjednika vojnog odreda koji je otvorio vatru. Ubrzo nakon

restauracija bečki dvor je opozvao bana Franju Hallera s dužnosti, nakon čega se on povukao

na svoje imanje u Erdelju.25

Ubrzo nakon događaja 29. srpnja 1845. godine upućeno je hrvatsko izaslanstvo u Beč

koje je, osim audijencije kod cara i kralja Ferdinanda, posjetilo i sve nadvojvode i

nadvojvotkinju Sofiju. Glavni zahtjevi ovog izaslanstva bili su zaštita protiv mađaronskog

nasilja nad narodnjacima u Hrvatskoj i imenovanje hrvatskim banom osobe koja neće

popuštati pritiscima iz Ugarske. Tada je i ime baruna Josipa Jelačića spomenuto na Dvoru u

kontekstu banske časti, ali Dvor se radije uzdao u starije podmaršale kao što su bili baruni

Blagojević i Rukavina.26

Naposljetku je bansku dužnost obavljao zagrebački biskup Juraj Haulik kao namjesnik

banske časti u razdoblju od 1845. do 1848. godine. Za vrijeme njegove službe u Hrvatskom

saboru je donesen zakon kojim je latinski jezik u javnim poslovima zamijenjen hrvatskim.

U siječnju 1847. godine umro je ugarski palatin nadvojvoda Josip, a na njegovo mjesto

je, na traženje ugarskih istaknutih osoba, postavljen nadvojvoda Stjepan. Nadvojvoda je bio

omiljen među mađarskim plemstvom, a njegova popularnost je bila rezultat njegova

pristajanja uz mađarski nacionalizam i otpor prema bečkom Dvoru. Koliku važnost i kakvu

ulogu je za Ugarsku imao nadvojvoda Stjepan vidi se i u činjenici da se kancelar Metternich

oštro protivio njegovom izboru na mjesto ugarskog palatina. Uz izbor nadvojvode Stjepana za

ugarskog palatina, ugarski položaj ojačala je i izborna pobjeda Layosa Kosuttha u Peštanskoj

županiji. Jačanje ugarskih pozicija doprinijelo je većoj napetosti između Hrvata i Mađara.27

Život Josipa Jelačića Bužimskog do revolucije 1848. godine25 Prema NEUSTAEDTER, 1994, 197-202.26 NEUSTAEDTER, 1994, 204.27 NEUSTAEDTER, 1994. 207, 208.

Barun Josip Jelačić Bužimski rođen je u Petrovaradinu 16. listopada 1801. godine. U

tom je gradu njegov otac, Franjo barun Jelačić bio divizijski general. Josip Jelačić rano je

ostao bez oca, već u dobi od 9 godina. Tada je mladi Jelačić već bio na školovanju u

uglednom Therasianumu, bečkoj akademiji na kojoj su se školovali sinovi velikaša i plemića

za upravna i vojna zvanja.28 Pošto Jelačićeva obitelj nije bila imućna, školovanje u toj

uglednoj instituciji Josipu Jelačiću su omogućili prijatelji njegove obitelji koji su mu osigurali

stipendiju.29

Za vrijeme školovanja Josip Jelačić je pokazivao nadarenost za pjesništvo i matematiku.

Ispit iz visoke matematike položio je već sa svojih 14 godina, što je bio izvanredan uspjeh, a

svake godine bio je nagrađivan za svoja postignuća. Josip Jelačić je u Therasianumu ostao 10

godina i naposljetku se odlučio za vojnički poziv slijedeći obiteljsku tradiciju.30

Vojnu karijeru Josip Jelačić započinje 1819. godine u činu (pot)poručnika31

pristupanjem u 3. dragunsku pukovniju pod zapovjedništvom generala Vinka Kneževića,

ujaka Josipove majke Ane.32 Nakon kratkog vremena provedenog s pukovnijom, Jelačić je

obolio i morao je napustiti Kneževićevu pukovniju do oporavka.33 Smjestio se u očevu kuću u

Kurilovcu i nakon nekog vremena činilo se kako mu se zdravstveno stanje neće popraviti.

Vrijeme oporavka Jelačić je iskoristio za pisanje i u tim godinama napisao je svoje najbolje

pjesme. Jelačićeva zbirka pjesama izdana je 1825. godine na njemačkom jeziku, pod

naslovom ''Trenutak uspomene'' (Eine Stunde der Erinnerumg).34

Na oporavku od bolesti Josip Jelačić je proveo tri godine i 1825. godine vratio se u

svoju pukovniju koja je tada bila stacionirana u Beču. Zanimljivo je da su za vrijeme

Jelačićevog bolovanja postojale nakane generala Kneževića da mladog Jelačića umirovi zbog

nesposobnosti obavljanja dužnosti. Ovakav završetak Jelačićeve vojne karijere spriječili su

Jelačićevi kolege iz pukovnije koji su intervenirali za njega, što pokazuje visok ugled Josipa

Jelačića među časnicima.35

28 MIJATOVIĆ, 1990, 19; NEUSTAEDTER, 1994, 250.29 NEUSTAEDTER, 1994, 251.30 NEUSTAEDTER, 1994, 251.31 Usp. MIJATOVIĆ, 1990, 20. i NEUSTAEDTER, 1994, 252. Ovdje se kod različitih autora navode različiti činovi. Naime, Mijatović navodi da je Jelačić pristupio navedenoj pukovniji u činu potporučnika, dok kod Neustaedtera nailazimo da se radi o činu poručnika.32 MIJATOVIĆ, 1990, 20.33 MIJATOVIĆ, 1990, 20; NEUSTAEDTER, 1994, 253. Nije potpuno jasno od čega je Josip Jelačić obolio u to vrijeme. Mijatović navodi da se radilo o bolesti grla dok Neustaedter opisuje kako je Jelačić patio od želučanih grčeva i napadaja gušenja, koji ga ''nisu ni kasnije nikada više potpuno napuštali... i mučili ga sve do njegove smrti'' (NEUSTAEDTER, 1994, 252.)34 MIJETOVIĆ, 1990, 20.35 NEUSTAEDTER, 1994, 253, 254.

Godina 1825. za Josipa Jelačića bila je višestruko sretna. Osim što je povratio svoje

zdravlje i vratio se vojnim poslovima, prvog svibnja te godine bio je promaknut u čin

natporučnika i imenovan pobočnikom generala Geramba.36

Nakon nekoliko godina provedenih u Beču, Jelačićeva pukovnija bila je upućena u

Galiciju krajem 1828. godine, a Josip Jelačić 1830. godine biva ponovno promaknut. Tada je

imenovan potkapetanom 3. graničarske ogulinske pukovnije i dobio je zapovjedništvo nad

satnijom graničara u Drežniku.37

Godine 1830. izbila je revolucija koja je prvo zahvatila Pariz i zaprijetila austrijskoj

vlasti u sjevernoj Italiji. Zbog ovih događaja u Milano je 1831. godine bio upućen jedan

bataljun ogulinske graničarske pukovnije. I Josip Jelačić je bio članom te ekspedicije, što je,

po pričama suvremenika mnogo pridonijelo njegovom vojničkom iskustvu. U vrijeme

boravka u Italiji Jelačić je promaknut u kapetana prvog razreda, te je od maršala Johanna

Josepha Radetszkog bio pohvaljen kao odličan časnik. U Italiji je Jelačić ostao do 1835.

godine i nakon toga se vraća u Ogulin gdje je preuzeo zapovjedništvo nad ogulinskom

satnijom.38

U vrijeme Jelačićevog povratka u Ogulin započinje hrvatski narodni preporod i Jelačić

tada otvoreno počinje izražavati svoje pristajanje uz hrvatske domoljube. Iako su vojna

pravila u austrijskoj vojsci zabranjivala časnicima bavljenje politikom, Josip Jelačić je vješto

utjecao na buđenje nacionalinih osjećaja. Njegovao je prijateljstva s istaknutim

preporoditeljima, a između ostalih i s ogulinskim župnikom Pavlom Poborom, promicateljem

hrvatskog jezika i prijateljem Ljudevita Gaja.39

Osim u širenju hrvatskog preporodnog pokreta, Josip Jelačić odlikovao se i kao vojnik.

Godine 1835. od generala Rukavine je bio pohvaljen za zasluge u bitci kod Kladuše protiv

bosanskih Turaka. Tom prilikom Josipu Jelačiću je izmaklo promaknuće u majora, jer je

majorom tada bio imenovan barun Josip Neustaedter koji je tada stigao u Ogulin. Tada je

nastalo prijateljstvo između Neustaedtera i Jelačića koje će se u godinama 1848. i 1849.

pokazati kao vrlo korisno za Hrvatsku i Habsburšku Monarhiju u cjelini. Nakon uspjeha u

bitci kod Kladuše 1835. godine, Josipu Jelačiću se pogoršala bolest, pa je bio prisiljen

otputovati u Beč. Jelačić je tijekom boravka u Beču boravio u vojarni Salzgries kod svog

prijatelja Emila Kuševića koji ga je i financijski pomagao.40

36 NEUSTAEDTER, 1994, 254; MIJATOVIĆ, 1990, 20.37 NEUSTAEDTER, 1994, 257; MIJATOVIĆ, 1990, 20.38 NEUSTAEDTER, 1994, 258.39 NEUSTAEDTER, 1994, 259; MIJATOVIĆ, 1990, 21.40 NEUSTAEDTER, 1994, 261, 262.

U vrijeme kad se Jelačić u Beču oporavljao, u Vojnoj krajini je pokrenuta nova vojna

protiv bosanskih Turaka. Zbog učestalog nepoštivanja granice, oko 10 000 vojnika pod

zapovjedništvom baruna Waldstättena, napalo je, opljačkalo i razorilo tursko trgovište Izačić.

Ubrzo nakon toga Josip Jelačić se vratio iz Beča u Ogulin gdje je preuzeo zapovjedništvo nad

svojom četom.41

Razna poznanstva i ugled baruna Josipa Jelačića doprinijeli su njegovom premještaju u

Zadar 1837. godine. Te iste godine promaknut je u majora zahvaljujući intervenciji guvernera

Dalmacije (1831-1841.) grofa Wenzela Vettera von Lilienberga kod Dvorskog ratnog vijeća.

Novopromaknuti major (bojnik) Jelačić postao je major pobočnik građanske i vojničke vlade

u Zadru.42

Postoje i podaci da je Josip Jelačić 40-ih godina XIX. stoljeća bio voditelj austrijske

vojno-obavještajne službe usmjerenu na praćenje bosanskih prilika.43

Služba u Zadru pomogla je Josipu Jelačiću u stjecanju iskustva u upravi i vođenju

poslova, a sklopio je i korisna poznanstva. Zadarske godine Josipa Jelačića ponajviše je

obilježio posjet saskog kralja Fridricha Augusta i njegovo putovanje po Dalmaciji. Kako je

Jelačić bio dodijeljen kralju Fridrichu Augustu kao pratnja, kralj je Jelačića nagradio

građanskim križem kraljevskog saksonskog reda.44

Nakon nekoliko godina službe u Zadru, Josip Jelačić ponovno je unaprijeđen. Godine

1841. imenovan je potpukovnikom u 1. banskoj pukovniji u Glini, gdje je pukovnikom bio

stari prijatelj Jelačićevog oca, barun Ivan Benko.45

Vrijeme četrdesetih godina XIX. stoljeća bilo je razdoblje sve otvorenijih sukoba

između mađarskih nacionalista i mađarona s jedne i iliraca s druge strane. Iako je, kao časnik

austrijske vojske, pravilnikom bio udaljen od političkih aktivnosti, Josip Jelačić je održavao

bliske kontakte s istaknutim ilircima, među njima i s Ljudevitom Gajem. Ilirski, odnosno

hrvatski narodni preporod imao je u osobi Josipa Jelačića iskrenog pristalicu i širitelja

hrvatske domoljubne misli na vrlo važnom području Vojne krajine.46

U tome je određenu važnost imala i popularnost Josipa Jelačića među stanovništvom i

časnicima Vojne krajine, posebice ogulinskom i glinskom području. Jelačićevo političko

djelovanje, odnosno otvoreno protivljenje mađarskim napadima na hrvatska municipalna

41 NEUSTAEDTER, 1994, 263, 264.42 NEUSTAEDTER, 1994, 265, 266.43 PEDERIN, 2001, 29.44 NEUSTAEDTER, 1994, 266, 267.45 NEUSTAEDTER, 1994, 268, 269.46 NEUSTAEDTER, 1994, 269; MIJATOVIĆ, 1990, 20-23.

prava, jezik i položaj, donijela su mu pažnju i tajnog redarstva. Prigovori na Jelačićeve govore

i djelovanje došli su i do Dvorskog ratnog vijeća, pa je Jelačić preko vrhovnog generala u

Hrvatskoj bio upozoren na svoje djelovanje. Nakon toga je Jelačić privremeno prestao s

javnim izražavanjem potpore hrvatskim preporoditeljima.47

Stalni problemi na granici s Osmanskim Carstvom na području banske pukovnije u

Glini primorali su Jelačića na vojno djelovanje. Povod za pokretanje vojne ekspedicije bilo je

ubojstvo jednog mladića kojeg su ubili turski krajišnici podzvizdskog kotara.48 Jelačić, tada

potpukovnik, je na čelu osam četa pokrenuo bitku i napao turski grad Podzvizd 9. srpnja

1845. godine. Nakon pobjede nad turskim snagama u tom gradu, Jelačićev trijumf je umanjio

incident koji se dogodio pri povratku. Naime, među pričuvnim Jelačićevim četama došlo je

panike koja se pretvorila u bijeg, što su iskoristile preostale turske snage pri čemu je došlo do

pogibije 70 krajišnika.49 Na ovu bitku gledali su u Dvorskom ratnom vijeću kao na poraz iako

samom Jelačiću nije bila upućena nikakva službena zamjerka. Dvorsko ratno vijeće je, kako

bi pred turskim poslanikom u Beču sakrilo poraz, odlikovalo nekoliko vojnika medaljama za

hrabrost i pohvalilo potpukovnika Jelačića. Sam Jelačić je o ovim događajima u Bosni pisao u

pismu svom prijatelju barunu Josipu Neustaedteru. U tom pismu Jelačić navodi kako ''nikada

se još nije napredovalo tako daleko u tursko područje; učinak je bio savršen i sjajan…''50.

Nadalje, spominje kako starija osnova51 predviđa za tako duboki ulazak u neprijateljski

teritorij veći broj vojnika i topničku potporu, dok je sam Jelačić sve izveo s tisuću ljudi

podijeljenih u jurišne čete.52 Od svega tog broja poginulih je bilo 70, a za 50 od njih Jelačić

smatra glavnim krivcem jednog narednika koji se s jednim vodom previše udaljio od potpore.

Na kraju, Jelačić je zamjerio svojim kritičarima, pa je zbog svoje časti i časti svojih vojnika

najavio da će u novinama izdati članak o događajima u Podzvizdu.53 Bitka kod Podzvizda još

više je uvećala Jelačićev popularnost, ne samo u Vojnoj krajini nego i u Banskoj Hrvatskoj.

Te iste godine, nakon srpanjskih žrtava 29. srpnja 1845. godine Jelačić se prvi put Dvoru

spominje kao kandidat za hrvatskog bana. Kao časnik austrijske vojske koji je otvoreno

izražavao svoje političke stavove nije u tom trenutku bio prikladna osoba za hrvatskog bana

kako je ocijenjeno na Dvoru, iako je, prema pisanju suvremenika Josip Jelačić itekako imao

47 NEUSTAEDTER, 1994, 269.48 MIJATOVIĆ, 1990, 23.49 NEUSTAEDTER, 1994, 271.50 NEUSTAEDTER, 1994, 272.51 Osnova je vjerojatno dokument koji je služio kao uputa časnicima u austrijskoj vojsci o vođenju rata.52 NEUSTAEDTER, 1994, 272.53 NEUSTAEDTER, 1994, 272, 273.

takve ambicije.54 Također su i njegovi nadređeni smatrali kako je Josip Jelačić iznimno

sposoban obavljati i više službe.55 Sve to ipak, nije dovelo do Jelačićevog imenovanja

hrvatskim banom 1845. godine zbog izrazito napetih odnosa u Banskoj Hrvatskoj, već je na

Dvoru odlučeno da se zagrebačkog biskupa Haulika imenuje namjesnikom banske časti.

Revolucija 1848. godine i Jelačićeva uloga

54 v. NEUSTAEDTER, 1994, 273.55 MIJATOVIĆ, 1990, 23.

Revolucija koja je izbila u Habsburskoj Monarhiji bila je jedna u nizu revolucija u

čitavoj Europi, ali je, kao i svaka od njih, imala svoje specifičnosti. U revoluciji su najvažniju

ulogu imali Mađari kojima je revolucionarni pokret bio povod za ostvarenje nacionalnih

ciljeva kojima su već dugo vremena težili. Početak revolucije u habsburškoj Monarhiji

označio je govor Layosa Kossutha u Ugarskom saboru u požunu 3. ožujka 1848. godine. Tom

prilikom su za loše stanje u Monarhiji optuženi Habsburgovci i Beč. U svom govoru Kossuth

je istaknuo revolucionarne ideje koje će biti zajedničke svim nacionalnim pokretima u

Monarhiji i koje su se suprotstavljale carskom režimu. Ove ideje bile su sadržane u

zahtjevima za slobodom tiska, vraćanjem ustavnih sloboda, ukidanjem cenzure i kmetstva itd.

S druge strane, mađarski zahtjevi bili su usmjereni na ostvarivanje samostalne Mađarske koja

će s Austrijom biti povezana samo personalnom unijom, ali koja će u svom sastavu imati

brojno slavensko stanovništvo kojima mađarski nacionalisti nisu željeli dati velika prava.

Mađarski nacionalni pokret zahtijevao je od austrijskog cara samostalnu mađarsku vladu,

samostalno upravljanje financijama, vlastitom vojskom kao i unutarnjom i vanjskom

politikom. Kako je Kossuthov govor od 3. ožujka sadržavao sve glavne zahtjeve mađarskog

nacionalnog pokreta, pretvoren je u dokument koji je upućen u Gornji dom i prihvaćen 14.

ožujka 1848. godine uz pomoć ugarskog palatina nadvojvode Stjepana.56 Nakon toga

odlučeno je neka se reprezentacija predstavi caru u Beču. U to vrijeme i prijestolnica

Monarhije bila je zahvaćena revolucijom. Bečki studenti su 12. ožujka 1848. godine u zgradi

bečkog sveučilišta javnosti predstavili adresu kojom se od austrijskog cara tražila uspostava

građanskih sloboda, sloboda tiska, javnost sudstva, sloboda vjere i proširenje staleških

prava.57 Adresa koju su bečki studenti uputili caru bila je nakon nemira prihvaćena, a kao

važnu posljedicu imala je odlazak omraženog kancelara kneza Metternicha.58

Carevo popuštanje pred zahtjevima bečkih revolucionarnih krugova umirilo je buntovne

krugove u prijestolnici, a nakon toga, 16. ožujka 1848. godine u Beč je stiglo mađarsko

izaslanstvo s ciljem da austrijski car prihvati i zahtjeve Ugarskog sabora. Knez Windischgratz

i nadvojvoda Ljudevit oštro su se usprotivili mađarskim zahtjevima koji su u pitanje dovodili

samu vlast bečkog Dvora i budućnost Habsburške Monarhije. tek nakon prijetnji i dugotrajnih

uvjeravanja austrijski car je pristao na zahtjeve Ugarskog sabora. Ugarski palatin, nadvojvoda

Stjepan imenovan je carskim namjesnikom, osnovana je zasebna mađarska vlada praktički

neovisna o Beču. Ministarska mjesta u novouspostavljenoj mađarskoj vladi među sobom su

56 HORVAT, 1990a, 17.57 HORVAT, 1990a, 24.58 O događajima u ožujku 1848. godine u Beču usporedi HORVAT, 1990a, 22-24 i NEUSTAEDTER, 1994, 275-294.

podijelili prvaci mađarske četrdesetosmaške političke scene. Knez Esterhazy je preuzeo

ministarstvo vanjskih poslova, Meszaros ministarstvo rata, Kossuth je postao ministar

financija a cijela vlada bila je vođena Batthyanyem kao ministrom predsjednikom.59

Stvaranje samostalne mađarske vlade bilo je najvažnije mađarsko postignuće u

revoluciji 1848. godine, a time su u nepovoljan položaj došli nemađarski narodi i njihovi

nacionalni pokreti u Translajtaniji.60

Ugarski sabor je već i prije carevog pristanka na mađarske zahtjeve donio zakone o

ukidanju kmetstva i plemićkom plaćanju poreza koji su naknadno u velikaškoj kući potvrđeni

i proglašeni po novoj mađarskoj vladi bez kraljeve sankcije.61 Bilo je jasno kako car i kralj

potpuno gubi vlast nad Ugarskom, pa je nakon prvotnog popuštanja mađarskim zahtjevima u

Ugarsku upućen kraljev otpis kojim je neke jurisdikcije pokušao vratiti pod svoju kontrolu.

Tako je 28. ožujka 1848. godine u Ugarski sabor dospjelo kraljevo pismo u kojem Dvor

najavljuje kako se neće odreći financija i vojske u korist Mađara što je izazvalo brojna

negodovanja i reakcije mađarskih prvaka. Naposljetku je kraljev otpis spaljen što je prema

Beču bila jasna poruka.62

Inače, problem vojske bio je za Dvor velika prepreka u rješavanju odnosa 1848. godine i

vjerojatno jedan od najvećih razloga relativno brzom kraljevom popuštanju mađarskim

zahtjevima. Naime, u sjevernoj Italiji se vodio rat protiv Pijemonta i Napulja a u sastavu

habsburške vojske nalazile su se i trupe iz Ugarske za koje su iz Ugarskog sabora 1848.

godine zahtijevali neka se vrate. U toj kampanji sudjelovali su također i vojnici iz Vojne

krajine. U takvoj situaciji, jedinstvo vojske bilo je za Monarhiju od ključnog značenja

posebice na području sjeverne Italije.

Vijesti o revolucionarnim događajima u Beču stigle su u Zagreb 15. ožujka 1848.

godine Bečki događaji i pad kneza Metternicha pokrenuli su i hrvatske političke prvake, među

kojima su najistaknutiji bili Ivan Kukuljević, Ambroz Vranyczany i Ljudevit Gaj. Njihov prvi

pokret bio je kontakt sa zagrebačkim gradskim poglavarstvom. Županijska skupština grada

Zagreba tada je još bila pod utjecajem mađarona, a kao jedina ustanova preko koje bi se

osigurala legitimnost akcije bila je gradska skupština koju je sazvao sudac Kamauf.63

Na toj skupštini Ivan Kukuljević je održao govor i upozorio na potrebu što bržeg

djelovanja u vremenu kada Mađari i drugi narodi već ostvaruju svoje težnje u odnosu na

carski dvor. Kukuljević je tražio od magistrata neka pozovu namjesnika banske časti, 59 HORVAT, 1990a, 29, 30. 60 MARKUS, 2000, 53.61 HORVAT, 1990a, 29.62 HORVAT, 1900a, 29.63 NEUSTAEDTER, 1994a, 278-280; HORVAT, 1990a, 32-34; MARKUS, 1990, 54.

zagrebačkog biskupa Jurja Haulika neka sazove Sabor. Na Saboru bi se raspravljalo o

hrvatskom položaju u Monarhiji, ustavnim pravima i slobodama, slobodi tiska, ukidanju

kmetstva i poreznim promjenama.64 Kukuljević je izričito zahtijevao neka se pokrene snažnija

i brža akcija za očuvanje hrvatskih municipalnih prava kako se o položaju Trojedne kraljevine

ne bi odlučivalo u Pešti ili Beču. Kukuljevićev govor postao je temelj za reprezentaciju kralju

koja je planirana za 17. ožujka 1848. godine.65 O ovoj reprezentaciji, koja je bila prvi javni

istup hrvatskog nacionalnog pokreta u vrijeme revolucije 1848. godine, bile su obaviješteni i

drugi hrvatski krajevi. Tako je varaždinska gradska skupština 21. ožujka 1848. godine pristala

uz zagrebačku adresu.66

U zagrebačkoj skupštini od 16. ožujka 1848. godine izražene su nade u dobre odnose

Trojedne kraljevine i Ugarske. Pozdravljeno je stvaranje samostalne mađarske vlade ali uz

samo dok novi položaj Ugarske ne ugrožava hrvatske pozicije i prava. U vrlo kratkom

vremenu na vidjelo su izašli stavovi mađarskih nacionalnih prvaka o Hrvatskoj i njenim

pravima. Smatra se kako je to glavni razlog hrvatskog okretanja Austriji, odnosno caru

Ferdinandu.67

Hrvatskim političkim prvacima obratili su se 20. i 21. ožujka 1848. godine slavenski

studenti iz Beča dvama proglasima u kojima su od Hrvata tražili ustanak protiv mađarskog

nacionalizma koji je trijumfirao stvaranjem samostalne mađarske vlade.68 Također, bečki

studenti upozoravaju na pogubne posljedice mađarske politike na Trojednu kraljevinu i njezin

položaj, pa navode da su Mađari ''htjeli utamaniti u Požunu uime one mrtve slobode i ime

našeg naroda, i narodne boje, i narodni pečat, i jezik, govor naš narodni…''69, što su bile jasne

poruke o opasnostima od Ugarske. Ovaj proglas potaknuo je pokret političkih snaga u

Hrvatskoj, ponajprije u Zagrebu, pa je 22. ožujka 1848. održana staleška skupština pod

predsjedanjem grofa Janka Draškovića. Na toj skupštini, na kojoj su sudjelovali zastupnici

Hrvatskog sabora iz 1847. godine iznijeti su zaključci koji ističu hrvatska municipalna prava

pod ugarskom krunom. Nadalje, istaknut je zahtjev za teritorijalnom cjelovitošću hrvatskih

pokrajina, uključujući Dalmaciju, Vojnu krajinu i tijekom povijesti izgubljenih područja.

Zatraženo je osnivanje samostalne hrvatske vlade odgovorne Hrvatskom saboru koji ne bi bio

više staleški i na kojem bi bili zastupani svi hrvatski krajevi. Na kraju, zahtijevane su

građanske slobode, sloboda tiska, uvođenje porote u sudske parnice, sloboda vjeroispovijesti,

64 NEUSTAEDTER, 1994, 281; MARKUS, 2000, 55.65 NEUSTAEDTER, 1994, 281.66 MARKUS, 2000, 57.67 prema MARKUS, 2000, 57, 58.68 HORVAT, 1990, 34-36.69 HORVAT, 1990, 36.

jednakost pred zakonom i biranje hrvatskog bana od strane naroda, s tim što bi bio odgovoran

izravno caru i kralju.70

Dana 25. ožujka 1848. održana je i druga skupština u Zagrebu koju su predvodili

članovi narodnog odbora Ljudevit Gaj i Ivan Kukuljević. Na toj skupštini objavljena su

Zahtijevanja naroda, 30 članaka zahtijeva hrvatskog naroda prema caru i kralju. Ljudevit Gaj

je pročitao prvi članak kojim se zahtijeva imenovanje baruna Josipa Jelačića hrvatskim

banom, a nakon toga je čitanje ostalih članaka preuzeo Ivan Kukuljević.71

Zahtijevanja naroda72 bila su u skladu s tadašnjim sličnim zahtjevima mađarskog,

češkog, poljskog i drugih narodnih pokreta u Habsburškoj Monarhiji. Ipak, hrvatski zahtjevi,

iako su u 12 točaka bili istovjetni s mađarskim zahtjevima, nisu pokazivali separatističke

namjere prema habsburškoj kruni, ali su postavljali hrvatski položaj i odnose s Ugarskom na

nove temelje. Na samom početku dokumenta iskazana je vjernost Monarhiji i vjera u njenu

cjelovitost. U prvom članku kojeg je pročitao Lj. Gaj traži se imenovanje baruna Jelačića

hrvatskim banom, što je na skupštini prihvaćeno aklamacijom.73 Među ostalim zahtjevima

treba istaknuti zahtjev za narodnom gardom koja bi bila pod banovim zapovjedništvom, kao i

zahtjev kojim se tražio povratak vojnika Vojne krajine iz Italije. Ova dva zahtjeva, posebice

drugi, bili su opasni za Dvor jer bi se odlaskom krajiških trupa iz Italije austrijska vlast tamo

našla u još većim neprilikama nego što je bila. Kod ovog problema, uloga i značaj Jelačića

bili su od velike važnosti i Dvoru i hrvatskom narodnom pokretu. Znajući da je Jelačić odan

habsburškoj kruni i također svjestan Jelačićevog značaja za Hrvate, Dvor je već i prije

narodne skupštine u Zagrebu 25. ožujka odlučio imenovati Jelačića hrvatskim banom. U tome

je umnogome pripomoglo lobiranje Ljudevita Gaja u Beču kod nadvojvode Ivana i Ljudevita.

Jelačićeva odanost Habsburgovcima, odnosno caru i kralju, Dvoru je donijela garanciju da će

i krajiške trupe u Italiji ostati vjerne Monarhiji, a s druge strane će Jelačićevim izborom

zadovoljiti prvi hrvatski zahtjev. Druga pogodnost koja se odnosi na Jelačićev izbor za bana je

ta što je Dvor izgleda već tada računao s vojnom opcijom u umirivanju Ugarske.74 Prva točka

Zahtijevanja naroda ostala je između Dvora i hrvatskog narodnog pokreta jedina točka oko

koje su se složili.

Nakon što su na Narodnoj skupštini aklamacijom prihvaćene sve točke hrvatskih

zahtjeva Jelačiću je po barunu Kušlanu u Glinu poslana obavijest o narodnom izboru za bana.

Jelačić je pri susretu s Kušlanom izrazio nepovjerenje u legitimnost tog izbora vjerujući više 70 Prema MARKUS, 2000, 67, 68.71 NEUSTAEDTER, 1994, 302, 470.72 vidi Prilog 1. napraviti popis zahtjeva kao prilog na kraju teksta.73 NEUSTAEDTER, 1994, 301, 302.74 v. MARKUS, 2000, 74.

carskom patentu, ali ipak je na Kušlanovo traženje pristao doći što prije u Zagreb.75 Jelačića je

na putu iz Gline u Zagreb, u vrijeme predaha u Lekeniku, presreo carski patent o njegovom

imenovanju za bana Hrvatske. Došavši u Zagreb 26. ožujka, namjerno u kasnim večernjim

satima ''kako ne bi, došavši onamo, izazvao narodne demonstracije u svoju čast''76, Jelačić je u

svojoj kući primio Ljudevita Gaja. Jelačićev stav o hrvatskim zahtjevima izgleda da je

zabrinjavao Gaja jer je bio iznenađen što je carski patent o Jelačićevom imenovanju poslan

direktno u Glinu a ne u Zagreb. Jelačić se složio s hrvatskim zahtjevima i obećao da će

podržati hrvatsko izaslanstvo koje bude išlo u Beč.77 O svom imenovanju za hrvatskog bana

Josip Jelačić je pisao svom bratu Đuri koji je bio potpukovnik u Otočkoj pukovniji. U tom

pismu Jelačić izražava zabrinutost za razvoj situacije i daje dojam kako nije u potpunosti

zadovoljan svojim imenovanjem, ali ga prihvaća u potpunosti nakon primitka carskog patenta

riječima ''to je nedaća, koja se mora tako primiti, kao i svaka druga''.78 Nakon dolaska u

Zagreb Jelačić se morao vratiti nakratko u Glinu kako bi uredio vojničke poslove u pukovniji.

Hrvatsko izaslanstvo koje je išlo caru u Beč brojalo je 400 osoba, a bilo je predvođeno

Ljudevitom Gajem. U Beč je izaslanstvo stiglo 30. ožujka 1848. godine. Zahtijevanja naroda

koja je prihvatila zagrebačka Narodna skupština 25. ožujka su, na inzistiranje ministra

Ficquelmonta, skraćena na 11 članaka i sam stil obraćanja vladaru je bio ublažen. 79 Vođe

hrvatskog izaslanstva izabrali su najvažnije točke zahtjeva, odnosno točke ''kojih jedino

bezodvlačno rješenje može sačuvati narod, toliko vjeran previšnjem prijestolju Vašeg

veličanstva''80, kako su napisali u peticiji. Prva točka ove peticije zahtijevala je od cara i kralja

Ferdinanda ''da se našem banu prema starodrevnom zakonu udijeli potrebna vojnička vlast na

taj način da mu se odmah preda opće vojno zapovjedništvo u Hrvatskoj''81. U drugoj točki

zahtijevaju ujedinjenje hrvatskih krajeva Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Zahtijeva se

priključenje Vojne krajine u upravnom pogledu kao i povratak Hrvatskoj onih krajeva ''koji su

tijekom vremena izgubljeni i priključeni ugarskim županijama i austrijskim pokrajinama82''.

Treća točka peticije odnosi se na zahtjev hrvatskog izaslanstva za osnivanjem hrvatskog

upravnog ministerija koji bi bio odgovoran Hrvatskom saboru. Kao glavni razlog ovog

traženja je navedena ''opasnost za naš narodni razvitak zbog samovolje ugarske pokrajinske

75 NEUSTAEDTER, 1994, 311, 312. Neusteadter donosi dvije verzije Kušlanovog i Jelačićevog razgovora u Glini u kojima su Jelačićeve reakcije na vijest o njegovom izboru za bana prikazane oprečno. Ipak, Jelačićev hitan odlazak za Zagreb pokazuje da nije potpuno odbijao svoje imenovanje od strane Narodne skupštine. 76 NEUSTAEDTER, 1994, 311.77 NEUSTAEDTER, 1994, 312.78 MIJATOVIĆ, 1990, 26, 27.79 NEUSTAEDTER, 1994, 315, 316, 317. V. Prilog 2.80 NEUSTAEDTER, 1994, 316.81 NEUSTAEDTER, 1994, 316.82 NEUSTAEDTER, 1994, 316.

uprave i protunarodnog duha ugarskih dikasterija83'', koja se sve više otvoreno osjećala. U

ostalih osam točaka peticije od cara i kralja zahtijevala se sloboda tiska, jednakost katoličke i

pravoslavne vjeroispovijesti na području Trojedne kraljevine, ravnomjerna porezna

opterećenja, jednakost staleža, porota u sudskim parnicama, ukidanje tlake u Provincijalu i

ukidanje carske i javne tlake u Vojnoj krajini. Izrazito je važan zahtjev za povratak narodnih

kapitala, fiskalnih dobara i blagajni, kao i krajiškog upravnog fonda koji bi, po riječima

izaslanstva bili predani hrvatskom ministeriju na upravljanje. Tražilo se također osnivanje

narodne garde i narodne vojske u kojoj bi časnicima bili imenovani domaći ljudi, a kojoj bi

Dvor u slučaju rata bio dužan osigurati plaću, hranu i odjeću. naposljetku, u posljednjem,

jedanaestom članku zahtijeva se uklanjanje stranaca iz crkvenih i svjetovnih službi na

području Trojedne kraljevine.84 Hrvatsko izaslanstvo nije dobilo ni izrazito pozitivan niti

negativan odgovor na zahtjeve u svojoj peticiji iako su, prema mišljenjima suvremenika

baruna Kulmera i Josipa Neustaedtera ti zahtjevi bili pretjerani.85

Ban Jelačić je, boraveći nakratko u Glini primio pismo od baruna Kulmera koji se tada

nalazio u Beču. Kulmer je Jelačića u pismu pozvao neka što hitnije dođe u Beč, jer kaže da je:

''od najveće važnosti, u ovo prijeko doba da sebi pribaviš (…) točno poznavanje pravog stanja

stvari, a to je moguće jedino u središtu, u Beču.''86 Kulmer u istom pismu napominje banu

Jelačiću o važnosti njegovog položaja i uloge za Monarhiju i situaciju u Ugarskoj koja nije

sjajna. Pismo završava pretpostavkom kako će Austrija ''biti prisiljena još jedanput osvojiti

Ugarsku''.87 U Beč je ban Jelačić stigao 4. travnja 1848. godine nakon čega ga je posjetilo

izaslanstvo bečkih Slavena.88 Dana 8. travnja 1848. godine ban Jelačić je položio bansku

prisegu caru i kralju, promaknut je u podmaršala i imenovan glavnim zapovjednikom vojske u

Banskoj Hrvatskoj i Vojnoj krajini.89 Prilikom polaganja banske prisege Jelačić je odbio da na

ceremoniji prisustvuje ugarski palatin nadvojvoda Stjepan. Iako postoje tumačenja kako je

ban Jelačić položio bansku prisegu bez nazočnosti ugarskog palatina, odnosno kako je ipak

prisezi prisustvovao nadvojvoda Stjepan, sam Jelačićev postupak dovoljno kazuje kakvi su

bili odnosi s Mađarima 1848. godine.90

83 NEUSTAEDTER, 1994, 316.84 NEUSTAEDTER, 1994, 316, 317.85 NEUSTAEDTER, 1994, 317, 318.86 NEUSTAEDTER, 1994, 318.87 NEUSTAEDTER, 1994, 319.88 MIJATOVIĆ, 1990, 32.89 MIJATOVIĆ, 1990, 32.90 NEUSTAEDTER, 1994, 321, 472.

Zaoštravanje odnosa prema Mađarima donijelo je i do otvorenog otpora mađarskoj

vlasti. Tako je krajem ožujka 1848. godine Križevačka županija donijela odredbe o čuvanju

granice s Ugarskom na rijeci Dravi, a prije toga je odbila priznati mađarsku vladu. Dana 29.

ožujka 1848. godine održane su skupštine Virovitičke i Požeške županije koje su iznjedrile

slične odredbe o uvođenju hrvatskog jezika u javne poslove ali i traženja da se u mađarskoj

vladi imenuju dva hrvatska ministra koji će obavljati poslove za Hrvatsku na hrvatskom

jeziku. Općenito su slavonske županije 1848. godine bile sklone ideji ostanka pod ugarskom

krunom kao sastavni dio Trojedne kraljevine uz poštivanje hrvatskih prava. Iznimka je bila

Požeška županija u kojoj plemstvo nije imalo veliki utjecaj kao u ostalim slavonskim

županijama pa izražavanje povezanosti s Ugarskom nije dolazilo do izražaja. Krajiške

slavonske oblasti u to vrijeme ne govore o očuvanju spona s Ugarskom već su okrenute ka

Hrvatskoj. Srijemska i Virovitička županija bile su pod utjecajem veleposjedničkog plemstva

koje je dio posjeda imalo u Ugarskoj, dok je Požeška županija 1848. godine bila ''najjači

oslonac hrvatskog političkog pokreta u Slavoniji''.91 Šira javnost i hrvatska službena politika

od početka revolucionarnih događaja ''nedvosmisleno su se opredijelile za očuvanje

cjelovitosti Habsburške monarhije i široku samostalnost Hrvatske u njezinom okviru''.92

Prva polovica travnja 1848. godine od strane Ugarskog sabora donijela je definitivno

pogoršanje hrvatsko-mađarskih odnosa.93 Mađarska politika je putem svojih najviših organa

pokazala kakav stav ima prema nemađarskim narodima, što je dovelo do sazrijevanja hrvatske

ideje o što većoj samostalnosti od Mađarske koja bi se manifestirala samostalnom hrvatskom

vladom, saborom i banom. To je postao ''osnovni i dominantan hrvatski zahtjev''94 iako se

načelno još uvijek, ali sramežljivo isticala hrvatsko-mađarska veza.95

Okružno pismo i proglas bana Josipa Jelačića, koje je ban izdao 19. travnja 1848.

godine po povratku iz Beča, jasno su označili prekid odnosa Trojedne kraljevine s mađarskom

vladom. To je bio logičan nastavak hrvatsko-mađarskih odnosa nakon postupaka Ugarskog

sabora i buđenja hrvatskog nacionalnog pokreta. Proglasom pod nazivom ''Narodu

hrvatskome i srpskome u trojednoj kraljevini Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ljubezni

pozdrav''96 Jelačić je objavio svoje imenovanje za hrvatskog bana. U proglasu Jelačić ističe

kako je ''prevrat potresao i obalio stare temelje družtvenog života, narodnih i déržavnih

odnošenjah, a imenito našeg odnošenja k staroj našoj saveznici Ugarskoj. Zato treba, da se,

91 MARKUS, 2000, 77-79.92 MARKUS, 1998, 20.93 MARKUS, 2000, 90.94 MARKUS, 2000, 90.95 MARKUS, 2000, 90.96 NEUSTAEDTER, 1994, 473. v Prilog 3.

(…) prekinuvši dotle svaki obzir na novo sadanje praviteljstvo ugarsko, osnuju novi temelji

odnošenja izmedju nas i krune ugarske…''97 Ovaj postupak bana Jelačića imao je dalekosežne

posljedice, ne samo u vrijeme revolucije 1848/9. već i kasnije u vrijeme Ugarsko-hrvatske

nagodbe 1868. godine. Prekid državnopravnih veza Trojedne kraljevine s Ugarskom pružio je

priliku da se budući odnosi urede mnogo povoljnije za Hrvatsku nego što su to bili prije

revolucije. U ovom proglasu Jelačić također objavljuje kako će sazvati narodni sabor ''čim to

bude moguće''98, s tim što će taj sabor biti ''na temelju narodnog zastupanja sastavljen, da se

po njem i krozanj uzmože pojaviti prava volja svega naroda, bez razlike stališa''.99

Na području Hrvatske i Slavonije u ožujku i travnju 1848. godine djelovali su mađarski

agitatori koji su, posebice u Zagrebačkoj županiji unosili pomutnju među seljaštvo i time

podrivali hrvatski pokret. Najosjetljivije pitanje, kad se radi o seljaštvu je bilo pitanje tlake,

odnosno ukinuću kmetstva. Ugarski sabor u Požunu je već 16. ožujka 1848. godine proglasio

ukinuće kmetskih odnosa, iako bez kraljeve sankcije. U isto vrijeme hrvatski političari nisu

imali u svom programu rješenje agrarnog pitanja. Bez obzira što su u takvim prilikama

preuzimani zaključci Požunskog sabora o ukidanju kmetstva, takav propust hrvatskog pokreta

dao je priliku mađarskim nacionalistima i njihovim simpatizerima koji su među hrvatskim

seljaštvom širili propagandu protiv Narodne stranke. S mađarske strane se među seljacima

željelo izazvati nezadovoljstvo hrvatskim nacionalnim pokretom i Narodnom strankom, te se

tvrdilo kako su se ukidanju kmetstva ''''protivili uvĕk cervenkape ilirci''100, nadajući se kako će

u Hrvatskoj doći do seljačkih nemira što bi Ugarskoj otvorilo brojne mogućnosti.101 S

hrvatske strane o ukidanju kmetstva se prvi put govorilo na Narodnoj skupštini u Zagrebu 25.

ožujka 1848. godine ali konačna potvrda o tome dolazi mjesec dana nakon toga proglasom

bana Jelačića o ukidanju kmetstva.102 Proglas o ukidanju kmetstva ban Jelačić je objavio 27.

travnja 1848. godine

97 NEUSTAEDTER, 1994, 482; HORVAT, 1990a, 54, 55.98 NEUSTAEDTER, 1994, 329.99 NEUSTAEDTER, 1994, 483; HORVAT, 1990a, 55.100 MARKUS, 2000, 94.101 MARKUS, 2000, 92-96.102 v. Prilog 4.