pomazani, zaodjeveni, prosvijetljeni · čkih primjera. sveti augustin, donoseći pasto-ralne...

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 3-2010

OPomazani, zaodjeveni, prosvijetljeni

Obredno ustrojstvo slavlja sakramenta i sakramentala razlikuje sre-dišnje (esencijalne) obredne čine od onih »dopunskih« ili »nado-punjavajućih« koji se najčešće nazivaju »eksplikativnima«. Uočava-

jući unutarnju dinamiku svakoga liturgijskog slavlja te nesvedivost Božjega spasenjskoga djelovanja na »jednu« izabranu liturgijsku gestu ili na neki iz-dvojeni obredni trenutak unutar slavlja, čini se prestrogim dijeliti obred-no sla vlje na »ekspresivne« (‘bitne’) i »eksplikativne« (‘dopunske’) čine. Obredni čini ne dijele nego ujedinjuju slavlje u spasenjski događaj koji tra-je i koji se na razne načine ‘udomljuje’ u osobi koja je dionik slavlja. Slavlje-no otajstvo nije nikada značenjski i egzistencijalno obuhvatljivo slikom koja izvire iz samo jednoga obrednoga čina, pa bio to i ‘središnji’ sakramentalni čin. »Nadopunjujući« obredi otvaraju vrata širem i cjelovitijem viđenju, ra-zumijevanju i iskustvu slavljenoga otajstva. U liturgiji krštenja tako nakon »središnjega« krsnog čina – uranjanje u vodu ili polijevanja vodom – slije-de obredne geste pomazanja krizmom, krs noga odijevanja, pružanja zapa-ljene svijeće i obreda »Effata«. Po njima se nad krštenikom ne događa ništa novog, ali je njihova zadaća pružiti kršteniku iskustvo mnogostrukosti vidi-ka onoga što sakrament krštenja u sebi jest. Zajednički naziv tim obredima, prema tipskome izdanju Reda krštenja djece, jest ritus explicativi. Uobiča-jeno razumijevanje toga pojma sugerira značenje ekspliciranja, tumačenja ili pojašnjenja. No, upravo jer njihova zadaća ne može biti svedena na razi-nu »obredne didaskalije« (L. Girardi), potrebno je samo krsno otajstvo išči-tavati iz krsne forme pomazanja, odijevanja i prosvjetljenja. Potrebno je to osobito iz razloga što njihova »obredno-slavljenička zadaća« u današnje-mu pastoralu nerijetko ustupa mjesto »katehizaciji obredom«, pri čemu ti obredni čini služe tek kao katehetski poticaj za pouku o »pravome znače-nju« krštenja te za interpretiranje krštenja u svjetlu kršćanskoga morala.

Slavljenje krštenja obredno otvara put za doživljaj krsnoga otajstva ne samo u znaku-činu uranjanja (voda) i iz njega izvedivih dimenzija (pra-nje, umiranje i novo rođenje), nego i u znakovima-činima pomazanja (kriz-ma), zaodijevanja (krsna haljina) i prosvjetljenja (svjetlo). Kao što je krsno uranjanje obredni izričaj uronjenosti u Krista, tako su i ‘nadopunjavaju-ći’ obredi kristološkoga značenja: biti kršten znači biti Kristom pomazan, Kristom zaodjeven te Kristom prosvijetljen. Ova promišljanja o novim eg-zistencijalnim dimenzijama otajstva krštenja mogu nas na prikladan način uvesti u slavljenje Kristova Vazma jer krštenje je kršćaninova pashalna pri-tjelovljenost Uskrslomu.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Obredne slike krštenja

NNakon geste uranjanja u krsnu vodu, odnosno po-lijevanja krsnom vodom, u obredu krštenja slije-di prvi dodatni, tumačeći obred u kojemu se po-

mazuje glava krštenika krizmom, što je »znak kraljevskoga svećeništva krštenika i njegovoga ulaska u zajednicu Božje-ga naroda« (Red krštenja djece, 18). Predavanje bijele haljine i svijeće, koju otac pali na uskrsnoj svijeći izriču novo dostojan-stvo krštenika i svjetlo vjere koja je darovana djetetu i povjerena obitelji. Obred ‘Effatta’ ponavlja Kristovu gestu, kako bi novokršteniku bila isprošena sposobnost prihvaćanja riječi Božje i naviještanja braći.

Obred pomazanja prati molitva koja upućuje na značenje, odnosno kojom se ostvaruje pomazanje. Osim što je dio obredne dinamike, ta je molitva zapravo predivan teološki sažetak. Ona tumači značenje poma-zanja: »Svemogući Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, nanovo vas je rodio iz vode i Duha Svetoga i dao vam oproštenje svih grijeha. On vas maže krizmom spasenja da se pribrojite njegovu narodu i ostanete udovi Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni.«

Ovdje je prijevod prema službenomu hrvatskom prijevodu iz Reda pristupa odraslih u kršćanstvo, s malim odstupanjima u prijevodu u od-nosu na Red krštenja (djece). Spominje se Presveto Trojstvo; naznače-na je obredno ostvarena svrha (učinak) krštenja: preporod na novi život iz vode Duha Svetoga te oslobođenje od grijeha; molitva govori o pridru-živanju krštenika Božjemu narodu i njegovo ucjepljenje, pritjelovljenje Kristu svećeniku, proroku i kralju – pripadnost Tijelu. Krštenik, dakle, oslobođen od svega ne-Božjega, živi novim životom kao pripadnik Kri-stovu tijelu, Crkvi.

Molitva se, u dijelu koji se izravno odnosi na pomazanje, oslanja na tri naslova iz Staroga zavjeta: svećenik, prorok i kralj, te jasno iznosi da je u Isusu Kristu ostvareno ispunjenje, upućujući na važan prjelazak od Krista na Crkvu te trostruke službe/dostojanstva, povezujući ujedno kr-štenje sa svetom potvrdom.

Povijesne naznake o molitvi i sadržajuVeć Tertulijan spominje krsno pomazanje: »Caro abluitur ut anima emaculetur; caro ungitur ut anima consecretur...« (Pere se tijelo, da bi se očistila duša; pomazuje se tijelo da bi se posvetila duša…) (De carnis resurrectione, 8).

Traditio apostolica (u br. 21) ovo pomazanje ocrtava kao pomazanje uljem zahvale koje zaključuje krštenje, spominjući i popratne riječi: »Po-

Kristom pomazaniPomazanje kao dopunski obred u slavlju sakramenta krštenja

Ivan Šaško

Pomazanje u liturgijskoj obrednosti uvijek nosi sna-gu Božjega Duha koji oso-bu za nešto priprema, pre-

obražava i osposobljuje. U pomazanju krizmom kod krštenja spojena je

krsno-potvrđenička inter-pretacija krštenja, bilo da

je riječ o krštenju djece ili odraslih. Biti pomazan

obuhvaća i svećeničku i proročku i kraljevsku

dimenziju pritjelovljenosti Kristu. Slika zgusnute

i miomirisne dragocjenosti, koja stvara poseban sjaj,

govori o onostranosti i blagoslovu, o proslavi i

prihvaćenosti čovjeka, o zajedništvu i poslanju

u zajednici... Pomazani je »ugodni Kristov miomiris«.

mazuje glava krštenika krizmom, što je »znak kraljevskoga svećeništva krštenika i njegovoga ulaska u zajednicu Božje-

bijele haljine , koju otac pali na uskrsnoj svijeći izriču novo dostojan-

stvo krštenika i svjetlo vjere koja je darovana djetetu i povjerena obitelji. Obred ‘Effatta’ ponavlja Kristovu gestu, kako bi novokršteniku bila isprošena sposobnost prihvaćanja riječi Božje i naviještanja braći.

Obred pomazanja prati molitva koja upućuje na značenje, odnosno kojom se ostvaruje pomazanje. Osim što je dio obredne dinamike, ta je

mazuje glava krštenika krizmom, što je »znak kraljevskoga svećeništva krštenika i njegovoga ulaska u zajednicu Božje-

bijele haljine , koju otac pali na uskrsnoj svijeći izriču novo dostojan-

stvo krštenika i svjetlo vjere koja je darovana djetetu i povjerena obitelji. Obred ‘Effatta’ ponavlja Kristovu gestu, kako bi novokršteniku bila isprošena sposobnost prihvaćanja riječi Božje i naviještanja braći.

3

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320102010

mazujem te svetim uljem u ime Isusa Krista.«

Tim pomazanjem s kristološkim na-

glaskom završa-va obred prije ulaska u euha-ristijsku dvo-ranu, odnosno u Crkvu. Taj je ekleziološki podatak u su-

kladnsti s TrAp br. 41: »Propterea

unusquisque sollici-tus sit ire ad ecclesiam

ubi spiritus sanctus floret.« (Stoga, neka svatko bude pota-

knut ići u crkvu, gdje cvjeta Duh Sveti.«)I sv. Ambrozije (De sacramentis, 2,24) spomi-nje ovo pomazanje, a formula koju navodi ko-ristit će se, s malim inačicama, sve do obnove Drugoga vatikanskog sabora, kada je proširena. Ambrozijeva je molitva u prvome dijelu veoma slična današnjoj, gdje govori o preporodu i ot-puštenju grijeha, a na kraju kaže: »On te poma-zuje za život vječni« (»ipse te ungueat in vitam aeternam«). Gelazijev sakramentar u tome za-dnjem dijelu precizira da je riječ o ‘krizmi spa-senja’ (usp. GeV 450). Ta je formula prenese-na, a Drugi vatikanski sabor preuzima ju sve do riječi »chrisma salutis« i zatim dodaje: »da se pribrojite njegovu narodu i ostanete udovi Kri-sta svećenika, proroka i kralja za život vječni«. Iz ovoga kratkog pregleda vidimo da je današ-nja molitva skupila baštinu prošlosti, sačuvala i objedinila u cjelinu dobivenu iz razvoja teološke svijesti. Važno je primijetiti da se tim spajanjem ipak događaju i izmjene, osobito otvarajući no-vi prostor tumačenja. U sadašnjemu je obredu molitvom jasno izraženo značenje obreda. On je ilustracija onoga što se upravo dogodilo u pra-nju preporoda.

Zanimljivo je da je sadašnji obred ipak na-pravio jedan pomalo iznenađujući odmak, da-jući – u nijansama – drukčije značenje. Pro-matrajući obrednik za pristupanje odraslih

kršćanstvu nailazi se na rubriku (br. 223) ko-ja kaže da, ako potvrda slijedi odmah nakon kr-štenja, nema mazanja svetom krizmom, što je donekle neusklađeno sa smislom Traditionis Apostolicae i s kasnijim liturgijskim knjigama. Naime, postojao je obred krštenja: uranjanje s formulom i ilustrativno pomazanje; s druge strane, potvrda s polaganjem ruke i ilustrativno pomazanje(!). Dobro je ponoviti činjenicu da je pomazanje ilustrativno.

Napomenuo sam da je to donekle odmak, budući da postoji razlika u tome koje se ulje ko-risti. U jednome je slučaju to »ulje zahvale«, ali je redovito za oba mazanja bila »krizma«: jedno je pomazanje činio prezbiter in vertice capitis (na tjemenu), a drugo biskup in fronte (na če-lu). Upravo radi razrješivanja ove i sličnih dvoj-ba, važna je molitva koja prati gestu.

Reinterpretacija obrezanjaDrevni sirski obred krštenja nije uključivao po-slijekrsno pomazanje mirisnim uljem, nego sa-mo pomazanje običnim maslinovim uljem. Krajem četvrtoga stoljeća u antiohijskoj pre-daji nalazimo, iako ne posvuda, znamenova-nje čela maslinovim uljem prije blagoslova vode i pomazanje čitavoga tijela uljem nakon blago-slova vode. Radi se o znakovima pripadnosti, ali označuje i zaštitu od Zloga. To je na tragu staro-zavjetne predaje. Pomazan, pomazanik sudje-luje u kraljevstvu i svećenstvu s Mesijom. To je obred koji daruje posvojenje djeteta i omoguću-je kandidatu Boga zvati prisnim imenom za oca. Krsni scenarij jest onaj s Jordana. Model inici-jacije u staroj Siriji vrlo je blizak židovskomu običaju kojim se zajednici pripušta obraćenika, a sam obred uključuje obrezanje i uranjanje.

Prema Brocku, slijedeći iznenadnu kristi-janizaciju Carstva u četvrtom stoljeću, posta-jala je rastuća težnja isticanja židovskih kori-jena kršćanstva naspram helenističke kulture. U takvim je okolnostima paradigma obreza-nja očito trebala biti reinterpretirana. Postojala je tendencija podjeljivanje darova Duha Sveto-ga pridati najprije samoj vodi, a zatim poslije-krsnomu pomazanju. Poslijekrsno pomazanje ostalo je oblik čišćenja i egzorcizma. Spomenuta



glaskom završa-va obred prije ulaska u euha-ristijsku dvo-ranu, odnosno u Crkvu. Taj je ekleziološki podatak u su-

kladnsti s br. 41: »Propterea



knut ići u crkvu, gdje cvjeta Duh Sveti.«)I sv. Ambrozije (DeI sv. Ambrozije (DeI sv. Ambrozije ( sacramentis, 2,24) spomi-



glaskom završa-va obred prije ulaska u euha-

je ekleziološki podatak u su-

kladnsti s br. 41: »Propterea



On te maže krizmom spasenja...(vitraj iz Sainte-Chapelle de Paris, kraj 12. st.)

NAŠA TEMA

4


Traditio Apostolica darove Duha Svetog dovo-di u vezu s poslijekrsnim pomazanjem. No, taj je tekst ipak prilično nejasan kada govori o po-slijekrsnome pomazanju. On ili potvrđuje ispo-vijedanje vjere, ili zapečaćuje savez, ili označuje prisutnost krštenoga u Kristovu miomirisu.

Drukčija mistagogija krštenja očitovana je u Drugoj i Trećoj katehezi Ćirila (Ivan II.) Jeru-zalemskoga (nakon 380.). Njegovo razmišljanje kao središnje mjesto uzima teologiju (Kristo-ve, kršćaninove) smrti koju pronalazimo u Rim 6,3. Liturgijski govoreći, ključni trenutak inici-jacije jest uranjanje za koje je kandidat pripre-mljen pomazanjem, koje se sada vidi kao neki način egzorcizma i ne sadrži darove Duha Sve-toga. Oni će biti darovani poslijekrsnim poma-zanjem. Usvajanje jedne ili druge teologije vidi se u molitvi blagoslova krsne vode, koja prema Rim 6,3 ima egzorcistička obilježja.

Sadašnji istočno-kršćanski obred inicijacije sličan je mnogim palimpsestima. Ponekad ove dvije teologije jedna drugu isključuju, a pone-kad se nadopunjuju i reinterpretiraju. To se po-sebno vidi u bizantskome obredu.

Pomazani za svećeništvo u Kristu Vraćajući se na tematiku promjena u značenju obreda, pozornost plijene uvodne naznake u današnje obrede koji govore o tome da poma-zanje nakon krštenja vjerniku daje svećeničku službu/dostojanstvo. Ovdje smo suočeni sa sta-novitom inverzijom pravila lex orandi, lex cre-dendi. Ne može se nijekati da Crkva obredom i molitvama ima pravo odrediti značenje znaka, dati mu pripadni legomenon. Ako se zajedničko svećeništvo daje pomazanjem nakon krštenja, nestaje poteškoća slavljenja euharistije prije slavljenja svete potvrde, iako se potvrdu gleda, na primjer kod sv. Tome Akvinskoga, kao po-slanstvo za sudjelovanje u bogoslužju, u smislu izloženome u Traditione Apostolica.

Naglašavam da smisao takvoga pristupa može biti doveden u pitanje. Nakon obreda po-slijekrsnoga pomazanja, naputci kažu da se to pomazanje i njegova formula imaju izostaviti kada neposredno nakon krštenja slijedi slavlje potvrde. Ako se u pomazanju nakon krštenja is-

povijeda kraljevsko svećenstvo, kada se prima to svećeništvo ako nema pomazanja? Možda u tome slučaju to daje potvrda? Ali u pomazanju prije potvrde, biskup one koji se krizmaju pod-sjeća na njihovo krštenje i svećeništvo koje su primili u to vrijeme, bez preciziranja kada. Pita-nje i dalje ostaje otvorenim.

Pomazanje, prisutno u raznim obrednim kontekstima, našlo se u vrtlogu interpretacija i reinterpretacija. Taj je vrtlog najvidljiviji u od-nosu krštenja i potvrde. Evo nekoliko patristi-čkih primjera. Sveti Augustin, donoseći pasto-ralne slike, Dar Duha vidi kao puno ostvarenje kršćanina. U Sermo 227 na dan Vazma suge-stivno govori kako su Duh i pomazanje vrata Pe-desetnice: »Accedit ergo Spiritus Sanctus, post aquam ignis, et efficimini panis, quod est cor-pus Christi.« Ili nadalje: »Oleum etenim ignis nostri, Spiritus Sancti est sacramentum.« Ta će njegova rečenica uvelike utjecati na kasniju teo-logiju (usp. npr. Sermo 272). U njegovu figura-tivnom govoru neprestance osjećamo duh toga razmišljanja. U slikama se sve više produbljuje razlika dvaju sakramenata (voda – vatra).

Teologija sv. Lava Velikoga ima najklasičnije mjesto u Sermo 4 na obljetnicu njegove posvete za biskupa, gdje govori o pomazanju Duhom ko-ji daje svećeništvo svim vjernicima, pri čemu je svima dana milost na različitome stupnju.

Propovijed Fausta iz Rieza na Pedesetnicu go-vori o odvojenosti sakramenata, a naglasak stav-lja odviše na svjedočenje i svjedočanstvo kršćan-skoga života kada govori o potvrdi. Najjači dojam je ostavila rečenica: »In baptismo regeneramur ad vitam, post baptismum confirmamur ad pu-gnam.« (U krštenju se preporađamo na život, a nakon krštenja se učvršćujemo za borbu.) Teolo-gija ove homiletske rečenice preuzeta je u XI. sto-ljeću i u kasnijemu razdoblju, s naznakom borbe i viđenjem kršćanina kao Kristova vojnika.

Premda se ponekad čini da kršćanstvo spiritualizira vječnost, pokrsni obredi liturgije krštenja daju daru vjere »dodirljivost«, »miris« kojim Bog biva prisutan u životu vjere. Pomazani smo radi te mirisne prisut-nosti u svijetu.

5


5

Valja navesti i pismo pape Incenta I. (416) biskupu Decenciju. Taj dokument pokazuje da se polaganje ruku smatralo onom gestom ko-ja podjeljuje potvrdu, dok je pomazanje imalo manju važnost, ali je ipak – kao sastavni dio – pridržano biskupu. Tako je pomazanje neka vr-sta ilustrativnoga, ‘eksplikativnoga’, odnosno tumačećega obreda.

Propitivanje govorljivosti znakaIz navoda je vidljivo da je pomazanje uvijek u interpretaciji nosilo sadržaj Božjega Duha ko-ji za nešto priprema, koji nekoga preobražava i osposobljuje. U logici krštenja danas je spojena krsno-potvrđenička interpretacija krštenja, bilo da je riječ o krštenju djece ili odraslih. Biti suo-bličen Kristu obuhvaća i svećeničku i proročku i kraljevsku crtu. Za liturgiju je iznimno važ-na svećenička dimenzija, pomalo zanemarena i podvrgnuta dimenziji naviještanja i svjedoče-nja, najlakše povezivima s proročkom službom.

Kraljevsko svećeništvo omogućuje nam da svoj život, zajedno s Kristovom žrtvom, prinosi-mo nebeskomu Ocu. To u konkretnosti znači da nas čini liturgijskim subjektom u Kristu, da nas osposobljava u autentičnoj kristovskoj, tj. litur-gijskoj molitvi. Ujedno ulazimo u problematiku o novosti koju je Isus donio ostvarivanjem sve-ćeništva naviještenoga u Starome zavjetu. Evan-đelja nikada ne koriste pojam svećenik u odno-su prema Isusu. Štoviše, nalazi se u polemici s obrednim poimanjem religije. I sveti Pavao čini isto. Kako, dakle, govorimo o tome da smo po-mazani Kristom i da smo dionici svećeništva?

U Novome zavjetu Poslanica Hebrejima na Krista primjenjuje svećenički naslov i pripadne kategorije, interpretirajući njegovo spasenjsko djelo bogoslužnom terminologijom. Nakana au-tora ovoga spisa nalazi se u objašnjavanju razlike između Kristova svećeništva i staroga instituci-onaliziranoga svećeništva. Za razliku od izvanj-skoga kulta koji nije bio sposoban voditi k istin-skoj svetosti i biti njezino ostvarenje, Kristovo svećeništvo je stvarno, osobno i egzistencijalno. U starome su bogoslužju bitne bile podjele (iz-među svećenika i puka; svećenika i žrtve; žrtve i Boga), a Krist je dokinuo podjele i između polova

stvorio jedinstvo u činu solidarnosti s ljudima. Bogoslužje kršćanske zajednice odiše istom

logikom. Drugo je pitanje koliko je ono vidljivo u obrednome znaku. Nažalost, teško je dohvat-ljiva zbilja pomazanja u dodatnome obredu, jer je gesta pomazanja svedena na najmanju mje-ru. Pomazanje je tek trag krizme na čelu, teško dohvatljiv osjetilima, a kao takav teško da može nešto dublje protumačiti. Ulje priziva ideju obi-lja, blagodati, milosti. Slika zgusnute i miomiri-sne dragocjenosti koja stvara poseban sjaj go-vori o onostranosti i blagoslovu, o prihvaćenosti čovjeka, o zajedništvu i poslanju u njoj.

Želja da se u obrednome znaku jasno ista-kne jedinstvo vjernika s njihovim biskupima (SC 41) u najmanje jednome bogoslužju u go-dini razlog je zašto Crkva ne dopušta blago-slov materije ulja potrebne za slavlje sakrame-nata u svakome slavlju, nego u slavlju koje se slavi jedanput godišnje pod predsjedanjem bi-skupa. Ovaj blagoslov je smješten u slavlje eu-haristije prije svetoga trodnevlja. Kao prvi sve-ćenik svoje dijeceze, biskup koncelebrira misu u prisutnosti što većega broja svećenika. Dok ka-tekumensko ulje i ulje za bolesnike može blago-sloviti prezbiter (usp. OBO 7f.), posveta krizme-noga ulja pridržana je biskupu. U povezanosti s blagoslovima, rubrike govore o »svećenici-ma koncelebrantima«. Tako svećenik prisutan na koncelebraciji nije prisutan samo euharistiji nego i blagoslovu.

Pomazanje kao znak u sebi spaja elemente svjetla (sjaja), dodira, mirisa, odjevenosti… Či-ni mi se da se s pravom na svaki dodatni obred može primijeniti promišljanje da je dodatni obred samo izricanje obreda krštenja u drugo-me ključu. Biti uronjen u vodu, ulje, miomiris, svjetlo ili govor Boga i Crkve. Biti prosvijetljen, odjenut i pomazan Kristom odražava istinu na-še suobličenosti Kristu, kao dar otklona od ras-padljivosti, od nijemosti, zadaha, gluhoće, tame, nedodirljivosti. Premda se čini da kršćanstvo spiritualizira vječnost, u ovim obredima je uvi-jek u središtu dodirljivost onoga što je bez Bo-ga nedodirljivo, miris koji je bez Boga odsutan, svjetlo koje je bez Boga nevidljivo. Jednom ri-ječju – novo stvorenje i nov narod.

NAŠA TEMA

6


OObredna »razvedenost« liturgije krštenja, nakon krsnoga uranja-nja i pomazanja, pruža nam iskustvo darovanoga kristolikog ži-vota kroz obredni govor odijevanja krsne haljine. Obrednost

pružanja i odijevanja haljine daje nam iskusiti otajstvo krštenja u zbilji odjevenosti. Po krštenju smo »odjeveni u Krista«. Krštenje je novo kr-šćaninovo odijelo. Odijelo danas ne nosi više ona značenja koja je imalo nekoć dok se formirala kršćanska obrednost. Nekoć je, naime, odijelo bilo znatno bliže iskustvu života i službe u zajednici negoli je to danas. Moda i nova »kultura odijevanja« s jedne strane relativiziraju važnost odijevanja, a s druge, opet, daju odijelu zadaću ‘definiranja’ čovjeka, njegove važnosti i ugleda u društvu. Tako će se u pojedinim segmen-tima društvenoga života zagovarati nekonvencionalnost u odijevanju, a istovremeno na drugim mjestima inzistirati na strogim formama ko-je odišu duhom nekoga drugog vremena. Na nekomu važnom društve-nom skupu, koji je stavljen na razinu eminentnoga kulturnoga događa-ja (pa i onda kad je riječ o trenutcima koji su državnoga ili nacionalnoga značenja), bit će ‘dopušteno’ doći u »nekonvencionalnom«, ‘casual’, ili ‘free-style’ odijelu, dok će istovremeno na nekom društveno-marginal-nom činu, npr. u sudskom donošenju presude za neki nevažni upravni spor, sudci nositi svečane crne toge i vlasulje. Odijelo, dakle, sve manje podliježe čvrstim obrascima uljudbe i normama ponašanja. Odijelom se, doduše, uvijek nešto komunicira, ali uzdizanje nekonvencionalno-sti na razinu kulturalno i društveno prihvatljive forme te odstupanje od tradicijom potvrđenih kulturalnih normi oduzeli su odijevanju jasnoću njegova ‘govora’. Odijelo danas, može se reći, nosi tek »trenutne poru-ke« jer se za svaki trenutak traži ‘novo’ odijelo, čija se posebnost i sve-čanost vrlo često ravna jedino načelom drukčijosti, dojmljivosti i ‘viđe-nosti’, i to u želji da se naglasi posebnost (i moć) osobe, a ne posebnost ili važnost događaja ili mjesta događanja.

Kršćanski obredni govor odijela ne govori o trenutku – on je uvijek uvjetovan izvanjskim događanjem – nego o stanju u kojemu se osoba nalazi i koje osobu stavlja u odnos s Bogom i s drugima. Na tom tragu možemo govoriti i o činu odijevanja u liturgiji krštenja. Krsno odijelo ne govori o svečanosti trenutka, nego o novome stanju – dostojanstvu ljudske osobe, a to stanje jest sama novost postojanja.

Golost kao odijeloPremda je golo tijelo danas u svim kulturama definirano kao razotkrive-no ili razodjenuto tijelo, dakle kao tijelo kojemu nešto nedostaje, biblijski

Kristom zaodjeveniKrsno otajstvo u obrednoj slici odijevanja

Ante Crnčević

Smisao pokrsnoga obreda odijevanja bijele haljine

objavljuje otajstvo krštenja kao povratak u iskonsko

zaje dništvo sa Stvoriteljem. Pavlova teologija krštenja – zbijena u rečenicu »Svi koji se u Krista krstiste, Kristom

se zaodjenuste« – kazuje da je krštenje odijevanje u

Krista. Krist je istinsko ruho svih koji su kršteni u njego-

vo ime. Stoga se smisao pokrsnoga obreda razotkri-va u činu odijevanja, a ne u »znaku« haljine ili u nje-zinoj bjelini. Osjetljivost za bogatstvo litur gijske obred-

nosti lako bi premostila »pastoralne razloge« koji

čin krsnoga odijevanja svo-de na minimalistički znak

»stilizirane« haljine koju se tek naslanja na dijete.

7


nam govor o stvaranju čovjeka govori o dosto-janstvu ‘gologa tijela’. Za biblijskoga pisca, koji na teološki način promišlja o Božjem djelu stva-ranja, iskonska neodjevenost nema negativni prizvuk ogoljenosti. Opisujući stanje ljudskoga roda prije grijeha, stanje milosti i zajedništva s Bogom, pisac kaže: »Oboje bijahu goli, čovjek i njegova žena, ali ne osjećahu stida.« (Post 2,25) Biblijski pojam golosti (hebr. arom), u opisu stanja prije grijeha, značenjem se ne dotiče čo-vjekove tjelesnosti ili golosti tijela, nego govori o ontološkoj zbilji čovjeka kao krune stvorenja. Iskonska golost pokazuje čovjeka u njegovoj »bîti«, čovjeka kakav jest u Božjem promislu.

Neposluhom i grijehom čovjek je izgubio »iskonsku golost«, tj. nenarušenost odnosa s Bogom i s ljudima. Grijeh će uroditi osjećajem stida i straha. Pogođen grijehom, čovjek pred drugima osjeća stid, a pred Bogom strah. Po snazi grijeha čovjek je egzistencijalno i ontološ-ki ugrožen; narušen je njegov sklad s drugima i s Bogom. Stoga tek u iskustvu grijeha čovjek spoznaje da je »gol«, tj. da je lišen »odijela« ko-jim je po stvaranju zaodjenut, odijela zajedniš-tva s Bogom. Teološki govor prenesen u naraci-ju književnih figura nastavlja se i u opisu daljnje povijesti spasenja: praroditelji, iskusivši poslje-dice grijeha, »spletu smokova lišća i naprave se-bi pregače« (Post 3,7). Njihova rukotvorina od lišća pokušaj je nadomjeska za izgubljeno bo-žansko odijelo, odijelo milosti i bogunaličnosti kojom u početku bijahu ‘odjeveni’.

Razodjevenost i vapajza izgubljenim odijelomPosljedica grijeha – Božja kazna i »izgon« iz edenskoga zajedništva sa Stvoriteljem – oslika-ni su novom literarnom slikom: »I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.« (Post 3,21) Koristeći simboliku ko-ja je utkana u semitsku kulturu, biblijski pisac slikom odjeće od krzna predstavlja čovjeko-vo stanje grješnosti i ropstva u koje je po grije-hu upao. U semitskoj kulturi odijelo od tvari ži-votinjskoga podrijetla (krzna, kože, kostrijeti ili vune) označavalo je stanje ropstva i podjarmlje-nosti, a u prenesenomu smislu stanje grješnosti

i smrtnosti. Odjeća od tvari biljnoga podrijetla, od biljnih vlakana (navlastito lana) smatrala se odjećom dostojanstva i izabranja, odjećom ko-ja pripada samo slobodnima. Tako piščeva su-protstavljenost govora odijela od lišća i odijela od krzna predstavlja dramu grijeha. Egzisten-cijalno osjećajući posljedice grijeha čovjek po-kušava sam biti svoj izbavitelj te sam sebi pravi pregaču (od lišća), kojom želi iznova steći izgu-bljeno dostojanstvo. No, budući da grijeh zadire duboko u odnos s Bogom i u samu ljudsku narav – grijeh stavlja čovjeka u stanje ropstva – Bog li-šava čovjeka odijela koje je sam sebi stvorio i da-je mu odijelo koje odgovara njegovu pravom sta-nju: daje mu odijelo roba kako bi mu ono bilo podsjetnikom na izgubljeno dostojanstvo.

Prvi Stvoriteljev zahvat prema čovjeku na-kon grijeha jest čin odijevanja. Istina, riječ je o odijelu roba i pokornika, ali to je početak spa-senjske povijesti. Odjeća od krzna nije znak ka-zne nego preživljavanja do onoga trenutka kad čovjek bude ponovno dostojan zaodjenuti se u izgubljeno odijelo dostojanstva. Bog tako čovje-ku daje novu priliku, ne dopušta da bude zauvi-jek izgubljen. Božje odijevanje grješnoga čovje-ka jest pralik (‘figura’) spasenja koje će se zbiti po daru »novoga odijela« u Kristu.

Naslanjajući se na ovu iskonsku simboliku, koja pripovijeda o drami ljudskoga robovanja grijehu, čitava kasnija povijest spasenja pred-stavljena je u slici čovjekove težnje da se zaodje-ne u novo odijelo dostojanstva pred Bogom. Ja-

Svi koji se u Krista krstiste, Kristom se zaodjenuste.(Jacob van Maerlant, Biblija iz Utrechta, 1332.)

NAŠA TEMA

8


hvina prisutnost u izabranome narodu oslikana je »skutima njegova plašta koji ispunjaju Hram« (Iz 6,1), s obećanjem da će On svoj narod zao-grnuti »mekim lanom i svilom« (Izl 28,39.42). Zato i Treći Izaija u proročkom viđenju Mesiji-na dolaska kliče: »Radošću silnom u Gospodi-nu se radujem jer me odjenu haljinom spase-nja.« (Iz 61,10) Od kada je izgnan iz iskonskoga zajedništva s Bogom, čovjek je u trajnoj čežnji za novim odijelom koje će mu udijeliti Onaj koji mu je još od praiskona, od predvječnosti, nami-jenio ruho božanskoga dostojanstva.

Krist je Božje odijelo za čovjekaKrist je svojim utjelovljenjem te smrću i uskrs-nućem otvorio ljudskomu rodu put spasenja. Po-stao je čovjekom, prihvativši svu sudbinu grješ-noga čovjeka, njegovu smrtnost i umiranje. Kao potpun čovjek, u svojoj je muci bio razgoljen i ponižen, lišen odijela: vojnici »uzeše njegove ha-ljine i razdijeliše ih« (Iv 19,23). Lišen ljudsko-ga odijela (»nešivene haljine«) i položen u grob, Isus se u uskrsnuću pokazuje u novome odijelu. Novo odijelo nije više prikazano kao rukotvore-no ruho, nego kao »odjeća slave«. Povoji u ko-je bijaše umotano njegovo tijelo ostadoše svijeni »na jednome mjestu« (usp. Iv 10,5-7). Ženama i učenicima u uskrsnuću još je neprepoznatljiv, prepoznaju ga kao vrtlara (Iv 20,15) ili slučaj-nog putnika (Lk 14,15). Oni pak kojima se otvo-riše oči vjere, Uskrsli, ili anđeo uskrsnuća, objav-ljuju se u svjetlosti i slavi (usp. Dj 22,6-11; 10,30; 12,7). Svjetlost i slava jesu novo ruho Uskrsloga, ruho koje je, kao nagovještaj Kristove proslave, apostolima bilo otkriveno na brdu preobraženja: ugledaše njegovu slavu, a odjeća mu sjajem za-blista (usp. Lk 9,29-32).

S iskustvom darovane slave i svjetlosti, kao udioništva u Kristovoj proslavi, prva je Crkva na nov način razumijevala i Isusove riječi koje su do nje došle Predajom i nadahnućem svetih pisaca. U evanđeoskoj perikopi o susretu milo-srdnog oca i odmetnutog sina – čiji neposluh i odlazak stoje kao slika iskonskoga grijeha i čo-vjekova odlaska iz iskonskoga zajedništva s ne-beskim Ocem – susrećemo jedinstveni prizor odijevanja: otac, primivši s ljubavlju sina, pridi-

že ga i kaže slugama: »Brzo iznesite haljinu naj-ljepšu i obucite ga!« (Lk 15,22). Tako kaže hrvat-ski prijevod. U izvornom grčkom tekstu čitamo, međutim, teološki nabijeniji izraz: stolèn próten (u Vulgati: stolam primam), što doslovno zna-či: donesite mu prvu haljinu, iskonsku haljinu, odijelo dostojanstva što ga je grijehom izgubio. Haljina i prsten znak su obnovljenoga sinovskog dostojanstva. Spoznavši grijeh, sin se vraća i že-li biti najamnikom, slugom u očevu domu. Ne-posluh i grijeh ostavljaju čovjeka u stanju sluge i roba. No, otac ga pridiže, odijeva ga ruhom izno-va darovanoga sinovstva. Bit sinovsta objavljena je u obraćanju starijemu sinu: »Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.« (Lk 15,31)

Kad Krist ponovno dođe, kaže nam se u drugoj prispodobi, svi će biti pozvani na svad-bu, ali gozbi će moći pristupiti samo oni odjeve-ni u svadbeno ruho (Mt 22,11). Zaručnici, Crkvi, opremljenoj za susret sa Zaručnikom, kaže Ot-krivenje, dano je odjenuti se »u lan tanan, bli-stav i čist« (Otk 19,7). Spasenje se tako predstav-lja kao novo i konačno odijevanje, odijevanje u onu »prvotnu haljinu« u koju bijahu odjeveni kad oboje stajahu pred Bogom »ali ne osjećahu stida«. Prisjetimo se i Ivanova viđenja mnoštva proslavljenika na nebu, pred Prijestoljem, u za-jedništvu s Ocem. Ivan svjedoči: »I svakome je od njih dana bijela haljina« (Otk 6,11; usp. 7,9). Haljina im je dana, darovana. Nisu je sami ste-kli. Spasenje je dar kojim Bog, po predanju Isusa Krista, zaodijeva čovjeka u božansku narav i ra-dost otkupljenosti.

Liturgija krštenja – – proslava odjevenosti u KristaKršćanska je liturgija umjela čuvati ovu boga-tu biblijsku simboliku odijevanja, izraženu na osobit način u krsnoj obrednosti. Put prema krs noj pritjelovljenosti Kristu i zajednici spa-senja omogućavao je posvještenje pravoga sta-nja čovjekove ranjenosti grijehom te budio že-lju za istinskom preobrazbom života i »novim odijelom« spašenosti. Stoga su katekumeni u zadnjemu stadiju katekumenske priprave, u razdoblju čišćenja i prosvjetljenja, nosili pokor-ničku odjeću, tkanu od kozje ili devine dlake,

9


ili vune, dakle od tvari životinjskoga podrijetla, kao znak svoga ropstva. To ih je pokorničko ru-ho podsjećalo na stanje ropstva u kojemu ih drži iskonski grijeh. U vazmenoj noći prije silaska u krsni zdenac, katekumen je na zapadnoj strani krsnoga zdenca (strani koja označava zalaz sun-ca, tamu i grijeh) odlagao odjeću roba, bacao je na pod, stajao nogama na nju i javno se odri-cao Sotone, grijeha i staroga života u robovanju grijehu. Potom je gol silazio u krsni zdenac da bi tu oprao stanje golosti, ranjenost iskonskim grijehom.

Trostrukim uranjanjem u vodu (ili polijeva-njem vodom) obredno je izricano ono što je ko-municirala riječ: Vjeruješ li u Boga Oca... u Isusa Krista... u Duha Svetoga? Krštenje je uranjanje u Boga. I kasnije oblikovana »formula krštenja« (Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga) u izvorniku vjernom prijevodu glasi »Ja te ura-njam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Uranja-nje u krsnu vodu krštenja jest čovjekovo ukri-stovljenje. Samo iz te vjere obredno uranjanje može biti nazvano krštenjem. Važno je, stoga, zamijetiti da u činu krsnoga uranjanja u vodu za prvu Crkvu snažnije značenje nosi prijedlog u negoli imenica voda. Za razumijevanje litur-gijskoga simboličkoga govora važnija je, naime, semiotika uranjanja od semiotike vode.

Nakon krsnog uranjanja u Krista, krštenik je izlazio iz zdenca s istočne strane – koja ozna-čava svjetlo, prosvjetljenje, novi dan – te bio pomazan i odjeven u haljinu od lana, u odije-lo sinovskoga, kraljevskoga i svećeničkoga do-stojanstva. Tako je krsno odijevanje označavalo odijevanje u Krista. Krštenje je preporođenje iz stanja ropstva u stanje otkupljenosti i sinovstva, u udioništvo u životu uskrsloga Krista. Liturgija je obredom odijevanja na govorljiv i iskustven način prerekla ono što je Pavao izrekao teološ-kom mišlju: Svi koji ste u Krista kršteni, (do-slovno: svi koji ste u Krista uronjeni), Kristom ste zaodjenuti (Gal 3,27).

Današnja obrednost krsnog odijevanjaRed krštenja djece predviđa da, nakon pokrsno-ga pomazanja krizmom, krstitelj, uzevši bijelu halju pripravljenu za dijete, kaže: »I. postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova bi-jela haljina znakom toga dostojanstva. Potpo-mognut riječju i primjerom svojih najbližih, do-nesi je neokaljanu u vječni život.« Rubrika koja slijedi kaže da se potom na dijete »stavlja bijela haljina«. Tako kaže hrvatski prijevod Reda kr-štenja djece. Latinski izraz »imponitur infanti vestis alba« (OBP 99) značenjski nije u potpu-nosti jasan i jednoznačan, ali ga je zacijelo mo-guće shvatiti u značenju odijevanja haljine, ka-ko to čine neki suvremeni prijevodi. Premda hrvatski prijevod u rubrici ne sugerira takvo značenje, znakovito je da je naslov ovoga obred-nog čina – Impositio vestis candidae –preve-den sintagmom Odijevanje bijelom haljinom. Slično čine i neki drugi suvremeni prijevodi (npr. engl.: Clothing with a baptismal garment). Čini se, naime, da izraz iz latinskoga prjedloška doista ima biti shvaćen u značenju odijevanja. Zamka za prijevod koji glagol imponere shvaća kao polaganje ili stavljanje, a ne odijevanje ha-ljine, stoji, čini se, u praksi koja je već odavna zaboravila smisao krsnoga odijevanja te krsnu haljinu svela na komad platna koji je tek »stili-ziran« kao haljina. Latinska književnost, među-tim, poznaje sintagme tipa »imponere togam«, u značenju stavljanje toge preko ramena. Ana-logijom se može preslikati i značenje koje isti

U simbolici krsne haljine govorljivija je njezina tvar, lan, negoli boja. Odjeća tkana od lana otkriva kraljevskoi svećeničko dostojanstvo otkupljenika u Kristu.

NAŠA TEMA

10


10

glagol nosi u obredu predavanja palija biskupu u liturgiji ređenja: »biskup glavni zareditelj uzi-ma palij i stavlja ga zaređenomu na pleća (super umeros ordinati imponit)« (Rimski ponitifikal, Obred ređenja biskupa, 52).

Nesumnjivo je, dakle, da glagol impone-re nema značenje predavanja ili jednostavnoga stavljanja haljine na dijete, nego odijevanja ha-ljine u smislu njezinoga stavljanja preko ruha u koje je dijete već odjeveno. I u hrvatskome jezi-ku postoji izraz »staviti na sebe kaput« sa zna-čenjem njegova odijevanja preko ruha koje već imamo na sebi. Glagol imponere, kad je riječ o odijevanju, rabi se u značenju »stavljanja na se-be« gornje haljine, odnosno odjevnog predme-ta preko nekoga drugog ruha. Pojašnjenje mo-že pružiti i Red pristupa odraslih u kršćanstvo gdje se određuje da na riječi slavitelja »Primite bijelu haljinu« kumovi ili kume stavljaju na kr-štenike bijelu haljinu (imponunt vestem albam, br. 225). Razumljivo je da je ovdje riječ o stavlja-nju u smislu odijevanja preko postojećega ruha, pa se zaključuje da obred ima isto značenje i istu obrednu formu i u krštenju djece.

Potrebno je, međutim, uočiti stanovitu nedo-rečenost i nedosljednost obnovljenoga Reda kr-štenja djece jer se u pokrsnim obredima ne sli-jedi predloženi tipski oblik krštenja. Obrednik, naime, kao prvi oblik krštenja još uvijek predla-že uranjanje, a tek potom donosi odredbe za slu-čaj da se dijete krsti polijevanjem (OBP 97). Me-đutim, u pokrsnom obredu kao da se zanemaruje predloženi oblik krštenja, pa se ne kaže da se ha-ljina odijeva (induitur) nego stavlja (imponitur). Odijevanje haljine (induere) značilo bi odijeva-nje na golo tijelo, dok stavljanje (imponere) go-vori o »oblačenju« preko ruha koje dijete već ima na sebi. U svakom slučaju krsna haljina treba do-ista biti haljina, ruho u punom smislu riječi, a ne »znak haljine«. Kao što nam ne služi odjeća koju ne možemo obući, tako i krsnom oberedu ne slu-ži haljina koju se ne može odjenuti.

Tumačenje predložene obredne forme u značenju odijevanja djeteta nalazi potkrjepu i u samoj popratnoj riječi slavitelja krštenja: »Po-stao si novo stvorenje i Krista si obukao (Chri-stum induisti)«. Pokrsni ili nadopunjujući

obred odijevanja krsne haljine obredno inter-pre tira i omogućuje na nov način iskusiti zbilju krsne uronjenosti u Krista. Kao što je krsna uro-njenost u Krista obredno izražena uranjanjem u vodu, tako je i ovim obredom pokazana i isku-šena kao odijevanje u haljinu.

Popratna riječ kaže da je krštenik u krštenju »postao novo stvorenje«. Latinski je snažniji u toj proklamaciji: nova creatura factus es, »uči-njen si novim stvorenjem«. Naglasak na Božjem stvarateljskom djelu vraća nas u ozra čje iskon-skoga zajedništva s Bogom koje je, grijehom ne-koć izgubljeno, sada »u novosti« čovjeku da-rovano. Odjevena krsna haljina znak je toga darovanog dostojanstva (dignitas). Krštenika se podsjeća i na eshatološku dimenziju dara vjere i pritjelovljenosti Kristu: »donesi je neokaljanu u vječni život«. Krsna zaodjevenost darovanim dostojanstvom jest ruho vječnosti koje krštenik nosi kroz život i donosi pred lice nebeskoga Oca, sudca svega svijeta. Misaonu pozadinu toj slici pruža Isusova prispodoba u svadbenoj gozbi (Mt 22,1-14) na koju su pozvani uzvanici, ali u svad-benu dvoranu smiju ući samo oni koji su odjeve-ni u »svadbeno ruho«. Krsno zaručni štvo s Kri-stom odijeva krštenika u ruho nebeske gozbe kojom se u biblijskoj tradiciji oslikava vječnost u Bogu. Život u svijetu ne smije narušiti to darova-no dostojanstvo. Roditelje i kumove obred pod-sjeća na odgovornost i zauzetost da dijete očuva ruho krsne novosti i »svadbene dostojnosti« za stol nebeske gozbe. Ta roditeljska dužnost ista-knuta je i preporuci da sama obitelj pripravi i na slavlje donese haljinu koja će djetetu biti odjeve-na u liturgiji krštenja.

Iz ovih kratkih naznaka razvidno je da se smisao pokrsnoga obreda odijevanja bijele ha-ljine ne može i ne treba tražiti u njezinoj bjelini. Bijela haljina, zavisno o vlastitostima pojedinih kultura, može naime biti zamijenjena i nekom drugom bojom. Stoga su daleko od smisla tu-mačenja koja toj znakovitoj obrednoj gesti da-ju značenje »nevinosti«, simbolizirane bijelom bojom. Smisao i značenje obreda ne traže se u haljini nego u njezinu odijevanju koje je slika krsne zaodjevenosti u novo dostojanstvo – do-stojanstvo Božjih sinova i otkupljenika.

11


SKristom prosvijetljeniSimbolički motivi svjetla u krsnom bogoslužju Crkve

Ivica Žižić

Simbolički govor krsnoga bogoslužja kao i općenito krsna di-menzija liturgije nerazdvojna je od simbolizma svjetla. Taj »prirodni simbol« toliko je utjecao na razvoj obrednih formi

da je čitavom kršćanskom bogoslužju pružio posebnu prepoznatlji-vost. Simbol svjetla ne pojavljuje se, naime, tek kao »teološka me-tafora« mišljenja i govora o Bogu, ili pak kao simbol mistagoškoga pronicanja Otajstva. Svjetlo je forma obrednog (su)djelovanja pre-ko kojega se zrcali Božje sebedarno djelovanje u životu pojedinog vjernika i u životu Crkve. No, svjetlo također obznanjuje milosno stanje vjernika uvedenog u Kristovo otajstvo i time postaje iden-titetski simbol kršćanina. Taj vidik simbolizma svjetla posebno se očituje kod krštenja. »Nadopunjujući obred« pružanja zapaljene svijeće, naime, simbol je koji obznanjuje sakramentalnu preobraz-bu vjernika u Kristu te kazuje sveze pripadnosti i dioništva na svje-tlu Kristovu i u zajednici prosvijetljenih.

Svjetlo i vodaMotivi svjetla i vode, tih prirodnih i kozmičkih prasimbola, u mno-govrsnim metafizičkim, religijskim tumačenjima kao i u obred-nim činima igraju temeljnu ulogu. Ono što ih objedinjuje jest mno-gostrukost, a često i oprječnost, njihovih značenjskih usmjerenja. Voda kao izraz života i plodnosti ujedno je i simbol smrtnoga ne-stajanja, a svjetlo kao izričaj stvaranja i preobrazbe može posta-ti plamenom uništenja. Ta ambivalentnost ukorijenjena u samoj naravi ovih simbola poznaje, međutim, još jednu oprječnost na vi-šoj razini: i voda i vatra, unatoč njihovom »prirodnom nesuglasju« neprestano se prizivaju, prožimaju i pomiruju. Voda i svjetlo ta-ko ostvaruju »pomirenje opozicija« (complexio oppositorum), što je osobito vidljivo kod obreda inicijacije, osobito kod krštenja, ili pak u drugim obrednim situacijama u kojima su na djelu simboli preobrazbe. Obrednost vode tako uvijek priziva obrednost svjetla i obrnuto – svjetlo se na izravan način odnosi na simboličku dina-miku vode. Ma koliko god to nalikovalo ezoterijskoj interpretaciji,

Premda se svjetlo i voda kao simboli uzajamno upućuju

i nadopunjuju, svjetlo, zaslužuje posebnu pozor-nost u ‘nadopunju jućim’

obredima liturgije krštenja. Pružanje upaljene svijeće

novokršteniku nosi iskonsku Božju gestu »razdvajanja

svjetla od tame«, tj. novoga stvaranja u Kristu. Ako je

stvaranje svjetla bilo princip oblikovanja svijeta te uvjet

života, u krštenju je Krist, svjetlo od Svjetla, počēlo

novoga stvaranja i novoga života. Svjetlo tako izražava

dar vjere kojim se vjernik otvara Božjem Otajstvu, ali

i milosnu snagu pobjede nad smrću i grijehom.

NAŠA TEMA

12


U kršćanskoj obrednosti značenja svjetla i plamena na jedinstven se način sabiru u motivu uskrsnoga svjetla, tj. uskrsne svijeće. Na tom će svjetlu čitava zajednica užeći svoje svijeće potvrđujući time »prosvijetljenost« svojega vjerničkoga bića. S toga će svjetla, konačno, upaliti svijeće i novokrštenici.

antropolozi su ova dva simbola redovito smje-štali u okvir simbolā zemlje (ili simbola dubi-na), odnosno, u okvir »nebeskih simbola« (ili »lunarnih simbola«), čija je zajednička odred-nica »noćni režim« (G. Durand), budući da se redovito pojavljuju uz kozmički kontekst noći. Takav smještaj ovih simbola nije slučajan. Ne radi se, naime, o pokušaju ezoterijskoga iščita-vanja simbola u odnosu na gnostičko razumi-jevanje Boga, svijeta i čovjeka. Ranokršćanska svjedočanstva govore jasno da se kod krštenja koristila »živa voda« (Didache), voda s izvo-ra ili tekuća voda – voda koja istječe i protječe.

cem, i u kojoj se spominju silna Božja djela u kojima je voda bila simbol spasenjske epifanije, uvire u epiklezu – zaziv Duha Svetoga. Crkva, naime, moli da »siđe nad ovaj puni studenac si-la Duha Svetoga«. No, najdublji smisao ovoga zaziva sadržan je u gesti uranjanja uskrsne svi-jeće u krsni zdenac. U neverbalnom bogatstvu ovoga čina, koji je ujedno jedina epikleza »ge-stom svjetla« u liturgiji, a koja je redovito veza-na uz polaganje ruku, upravo iz saveza izme-đu svjetla i vode, kroz pomirenje nespojivoga i kroz sklad oprječnoga izranja simbol preporo-đenja. Ta epifanija Otajstva kroz goruće svjetlo i vodu preporođenja, objedinjene u jedan jedin-stveni čin, tvori sakramentalno okrilje krsta.

Svjetlo i plamenPremda se svjetlo i voda uzajamno upućuju tvo-reći jedinstveni prizor, svjetlo, odnosno, pla-men zaslužuje posebnu pozornost s obzirom na njegovu ulogu u ‘nadopunjujućim’ obredima li-turgije krštenja. Pružanje upaljene svijeće no-vokršteniku, naime, u sebi nosi iskonsku Božju gestu »razdvajanja svjetla od tame« (usp. Post 1,5), tj. novoga stvorenja u Kristu. Ako je stva-ranje svjetla bilo princip oblikovanja svijeta te uvjet života, u krštenju će se to svjetlo poisto-vjetiti s Kristom. Isus je »svjetlo svijeta« (usp. Iv 8,12; 9,5), princip preobrazbe novoga stvo-renja. Tko vjeruje u njega postaje i sam svjetlo (usp. Mt 5,14). Poradi toga, vjera je »hod u svje-tlosti« (usp. 1Iv 2,8-11). U konačnici, kršteni su djeca svjetla. »Ugledati svjetlo« tako označava inicijaciju i preobražaj čovjeka u Kristovu otaj-stvu. A biti dijete svjetla znači uzeti udjela na onom životu na kojemu sudjeluje i sam Sin, ko-ji je, kako ga naziva nicejsko-carigradski sim-bol, svjetlo od svjetla (lumen de lumine).

Tako snažno istaknuta slika svjetla nije mo-gla ne ostaviti traga u kršćanskoj liturgiji. Iz povijesnih i liturgijskih izvora poznato je da je svjetlo u bogoštovlju bilo nekoć daleko zastu-pljenije negoli danas. I to vrijedi ne samo za bo-goslužje krštenja. Mogli bismo reći da je danas umjetnom rasvjetom i »umjetnim svijećama« (pa čak i kad je riječ o uskrsnoj svijeći!) znat-no narušen simbolizam svjetla te sveden na pu-

Ćiril Jeruzalemski u svojim će Mistagoškim katehezama krsno vrelo nazvati »grobom« ili pak »materinskim krilom«, kako bi naglasio simbolički značaj rođenja, a Zenon Veronski i Kromacije Akvilejski ne boje se krsni zdenac nazvati spiritalis uterus Ecclesiae. Dramatični čin silaska u krsni zdenac, uranjanja i izranja-nja, popraćenog trinitarnom ispoviješću vjere, već od početaka biva interpretiran kao čin umi-ranja grijehu i preporođenja na život. Dvoznač-nost simbola vode tako nije dokinuta, već joj je pridano istinsko značenje: krštenik je neofit (»novorođeni«); on u krsnoj vodi umire grije-hu i rađa se na novi život u Kristu.

No, možda je najzanimljiviji motiv saveza između svjetla i vode sadržan u drevnom obre-du blagoslova krsnoga zdenca. Na kršćanskom će Istoku taj blagoslov biti vezan uz svetkovi-nu Bogojavljenja, a na Zapadu uz krsnu služ-bu unutar Vazmenoga bdjenja u kojem se i da-nas nalazi. Blagoslov vode, u obliku u kojem se nalazi u aktualnoj liturgiji vazmenoga bdjenja, nije uobičajena blagoslovna molitva. Duga ana-mneza, koju slavitelj izgovara nad krsnim zden-

13


ki »ukrasni dodatak« obredu. Naprotiv, u ra-nokršćanskom i patrističkom razdoblju, kao i u doba »zlatne rimske liturgije«, kršćanska je kultura veoma dobro poznavala simboličke vri-jednosti svjetla, kao i njegovu sakramentalnu ukorijenjenost u svetkovini Uskrsa i u obredu krštenja. U prilog toj činjenici ide i samo naziv-lje. Krštenje se nazivalo »prosvjetljenje« (pho-tisma), a krštenike se nazivalo »prosvijetljeni-ma« (photismoi). Svjetlo je tako izražavalo dar vjere kojim se vjernik otvara Božjem Otajstvu, ali i milosnu snagu pobjede nad smrću i grije-hom. Nije slučajno da je na kršćanskom Istoku upravo Bogojavljenje (epifanija) dan krštenja, tj. dan na koji se Crkva sjeća Kristova kršte-nja na Jordanu. U rimskoj liturgiji, pak, unu-tar obreda kršćanske inicijacije, neofiti su se odricali Sotone okrenuti prema zapadu (sjedi-štu tmina), a ispovijedali vjeru okrenuti prema istoku (gdje se ‘rađaju’ sunce i dan). Kršćanska liturgija tako, sve od početaka, smješta simbol svjetla u red »nebeskih simbola«.

Svjetlo, odnosno, njegova konkret-na figura plamena, aktivni je prin-cip stvaranja, koji posjeduje svojevr-snu »eteričnu« prirodu. Plamen je nedodirljiv, kao i sveto, a ipak pri-stupačan. Osim toga, plamen, zbog svoje vertikalnosti, posjeduje pozi-

tivni karakter ‘uzdizanja’. Nije naod-met napomenuti da su kulture tisućlje-

ćima bile vezane uz plamen kao princip preobrazbe materije (metala) i hrane, zbog čega se plamenu pridavao božanski značaj. Arhetipski simbolizam plamena, u konač-nici, uvjetovao je jednu od najslojevitijih i ujedno najbližih slika o Božjem djelova-nju. Goruća materija slika je transcenden-cije i nedodirljivosti božanskoga, kao što je slučaj kod Božje objave Mojsiju na Hore-bu (Izl 3,2) gdje je teofanija povjerena »gr-mu koji gori a ne izgara«. Ili pak u proroč-

kim vizijama Izaije (Iz 7,1), kao i kod Ilijinog uznesenja u nebo (2Re 2,11). Naposljetku, »pla-meni jezici« na Pedesetnicu (Dj 2,1-13), znak su duhovske preobrazbe odozgo.

U kršćanskoj obrednosti sva rečena zna-čenja na jedinstven se način sabiru u motivu uskrsnoga svjetla, tj. uskrsne svijeće. I to po-sebno zbog toga što ona, osim što objedinju-je svjetlo i plamen, pripušta njihova uzajamna značenja u čitavo pashalno bogoslužje. Prvi spomen-čin kojim Crkva slavi Kristovu Pashu sadržan je u blagoslovu ognja i paljenju uskr-sne svijeće – svjetla Kristova (lumen Christi). Na tom će svjetlu čitava zajednica užeći svo-je svijeće potvrđujući time »prosvijetljenost« svojega vjerničkoga bića. S tog će svjetla, ko-načno, upaliti svijeće i novokrštenici. (Upra-vo je zbog toga, nakon vazmenoga vremena, vlastito mjesto uskrsnoj svijeći pored krsnoga zdenca.) »Svijetli stup« uskrsne svijeće priziva prisutnost Uskrsloga posred zajednice učenika na prvi dan. A njegov plamen ujedno je jedini izvor svjetlosti.

Vazmeni hvalospjev (praeconium pascha-le), naposljetku, sažima i produbljuje simboliku svjetla prepoznajući u njoj »blagdanski poklon« i »večernju žrtvu hvale« koju Crkva »od pčeli-

na figura

met napomenuti da su kulture tisućlje-ćima bile vezane uz plamen kao princip

preobrazbe materije (metala) i hrane, zbog čega se plamenu pridavao božanski značaj. Arhetipski simbolizam plamena, u konač-nici, uvjetovao je jednu od najslojevitijih i ujedno najbližih slika o Božjem djelova-nju. Goruća materija slika je transcenden-cije i nedodirljivosti božanskoga, kao što je slučaj kod Božje objave Mojsiju na Hore-bu (Izlbu (Izlbu (mu koji gori a ne izgara«. Ili pak u proroč-

Svjetlo (vatra) i voda, unatoč svome prirodnom nesuglasju, neprestano se prizivaju i prožimaju. Krsno uranjanje u vodu i pružanje upaljene svijeće dva su međusobno nadopunjavajuća čina koje govore o jednoj zbilji – uronjenosti u Krista.

NAŠA TEMA

14

njega rada« i »po rukama službenika« prinosi. »Mi znamo što ona govori« – pje-va vazmeni hvalospjev – »dok Bogu na čast gori i svijetli. Njezin je plamen podije-ljen drugima, ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo, jer hrani ga mirisni vosak što ga skupljaju marljive pčelice.« Navještaj Uskrsnuća, povjeren govoru svjetla, kroz prizor »svjetla u tami« (lux in tenebris) i »jutarnje Danice« (lucifer matutinus), tj. kroz »nebeske simbole« vertikaliteta i uzdizanja, na ponajbolji način izriče sam hvalospjev: »Molimo te, dakle, Gospodine da ova svijeća, posvećena na čast tvo-ga imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. I primljena na ugodni miris, svjetlilima nebeskim neka se pridruži. Plamen ovaj jutarnja zatekla Dani-ca. Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svije-tli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova.« Plamen i svjetlo, nebo i ze-mlja te dan i noć, združeni u događaj uskrsnuća, najavljuju kozmičku preobrazbu u Kristu. Ona se događa ondje gdje se vjernik, opran krsnom vodom preporođenja i pomazan Duhom, pridružuje euharistijskoj zajednici prosvijetljenih.

Od Krista – svjetla do krštenika – prosvijetljenoga U svjetlu prethodnih razmišljanja nad simboličkim motivima svjetla, koji stoje u korijenu ‘nadopunjavajućega’ obreda pružanja zapaljene svijeće novokršteniku, valja razmotriti sakramentalnu dinamiku koja od ovoga obreda ne čine samo ‘do-punu’ krštenju, nego identitetski simbol u kojem se zrcali krsna preobrazba vjerni-ka. Aktualni obred krštenja djece predviđa da krstitelj uzme uskrsnu svijeću (acci-pit cereum paschalem), a potom da jedan (otac ili kum/a) pripali djetetovu svijeću

na uskrsnoj svijeći. Krstitelj, nakon toga, govori sljedeće riječi: »Vašoj se brizi, roditelji i kumovi, povjerava da podržavate ovo svjetlo. Dijete vam je Krist pro-svijetlio da sveđer živi kao dijete svjetla. Nek ustraje u vjeri, da sa svima sveti-ma u nebeskom dvoru mogne poći u susret Gospodinu kada dođe.« Verbalni dio eksplicitnoga obreda pružanja zapaljene svijeće tako ističe tro-

struki smisao: a) svjetlo, koje očituje sakramentalni dar pritjelovljenja Kri-stu i Crkvi, povjereno je brizi roditelja i kumova; b) krštenik, prosvijetljen

Kristom, pozvan je živjeti kao dijete svjetla; c) konačni, eshatološki vid pru-žanja svjetla, sadržan je u motivu ustrajnosti u vjeri te u hodu ususret Gos-

podinu. Koliko god ‘uzlazno’ značenje ovih riječi isticalo dinamiku vjerničkoga izrastanja iz dara krsnoga prosvjetljenja, taj će poziv u katehetskim i propo-vjedničkim tumačenjima nerijetko biti poglavito usmjeren na odgovornost ro-ditelja, čime se više ističe »pedagogiju vjere«, negoli mistagoško pronicanje krsnoga dostojanstva prosvjetljenja. I samo pružanje zapaljene svijeće – u svojoj neverbalnoj značenjskoj dimenziji – gdjegdje je izgubilo na svojoj te-žini. Ovaj čin nije, naime, praktično-funkcionalne nego simboličko-mista-goške naravi. Upravo neverbalni čin pružanja svijeće pokazuje posredničku dinamiku Crkve i roditelja (i kumova) između Krista-Svjetla i vjernika-pro-svijetljenoga. U svojem ‘silaznom’ dinamizmu – od uskrsne svijeće, tj. od pashalnog otajstva do krštenika, tj. do čina sakramentalnoga združivanja djeteta Kristu i Crkvi – ovaj simbol postaje objavom identitetskih sveza, simbolom ‘vertikaliteta’ krsnoga dostojanstva te, u konačnici, simbolom

njega rada« i »po rukama službenika« prinosi. »Mi znamo što ona govori« – pje-va vazmeni hvalospjev – »dok Bogu na čast gori i svijetli. Njezin je plamen podije-ljen drugima, ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo, jer hrani ga mirisni vosak što ga skupljaju marljive pčelice.« Navještaj Uskrsnuća, povjeren govoru svjetla, kroz prizor »svjetla u tami« (tj. kroz »nebeske simbole« vertikaliteta i uzdizanja, na ponajbolji način izriče sam hvalospjev: »Molimo te, dakle, Gospodine da ova svijeća, posvećena na čast tvo-ga imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. I primljena na ugodni miris, svjetlilima nebeskim neka se pridruži. Plamen ovaj jutarnja zatekla Dani-ca. Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svije-tli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova.« Plamen i svjetlo, nebo i ze-mlja te dan i noć, združeni u u Kristu. Ona se događa ondje gdje se vjernik, opran krsnom vodom preporođenja i pomazan Duhom, pridružuje euharistijskoj zajednici prosvijetljenih.

Od Krista – svjetla do krštenika – prosvijetljenoga U svjetlu prethodnih razmišljanja nad simboličkim motivima svjetla, koji stoje u korijenu ‘nadopunjavajućega’ obreda pružanja zapaljene svijeće novokršteniku, valja razmotriti sakramentalnu dinamiku koja od ovoga obreda ne čine samo ‘do-punu’ krštenju, nego ka. Aktualni obred krštenja djece predviđa da krstitelj pit cereum paschalem

na uskrsnoj svijeći. Krstitelj, nakon toga, govori sljedeće riječi: »Vašoj se brizi, roditelji i kumovi, povjerava da podržavate ovo svjetlo. Dijete vam je Krist pro-svijetlio da sveđer živi kao dijete svjetla. Nek ustraje u vjeri, da sa svima sveti-

Verbalni dio eksplicitnoga obreda pružanja zapaljene svijeće tako ističe tro-struki smisao: a) svjetlo, koje očituje sakramentalni dar pritjelovljenja Kri-

stu i Crkvi, povjereno je Kristom, pozvan je živjeti kao

žanja svjetla, sadržan je u motivu podinuizrastanja iz dara krsnoga prosvjetljenja, taj će poziv u katehetskim i propo-vjedničkim tumačenjima nerijetko biti poglavito usmjeren na odgovornost ro-ditelja, čime se više ističe »pedagogiju vjere«, negoli mistagoško pronicanje krsnoga dostojanstva prosvjetljenja. I samo svojoj neverbalnoj značenjskoj dimenziji – gdjegdje je izgubilo na svojoj te-žini. Ovaj čin nije, naime, praktično-funkcionalne nego simboličko-mista-goške naravi. Upravo neverbalni čin pružanja svijeće pokazuje posredničku dinamiku Crkve i roditelja (i kumova) između Krista-Svjetla i vjernika-pro-

Krsna se svijeća užiže na uskrsnoj svijeći. Dar vjere uvijek je udioništvo u Kristovu Vazmu. (Svijećnjak za uskrsnu svijeću u crkvi sv. Kvirina, Zagreb – Pantovčak; A. Odak, 2009.)

15


Iz 55,1-11; Bar 3,9-15.32–4,4; Ez 36,16-17a.18-28;NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16-71.22-23; Lk 24,1-12

4 N NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA 5 P Drugi dan Vazmene osmine

Dj 2,14.22-32; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 28,8-15 6 U TREĆI DAN VAZMENE OSMINE

Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18 7 S ČETVRTI DAN VAZMENE OSMINE

Dj 3,1-10; Ps 105,1-4.6-9; Lk 24,13-35 8 Č PETI DAN VAZMENE OSMINE

Dj 3,11-26; Ps 8,2a.5-9; Lk 24,35-48 9 P ŠESTI DAN VAZMENE OSMINE

Dj 4,1-12; Ps 118,1-2.4.22-24.25-27a; Iv 21,1-14 10 S SEDMI DAN VAZMENE OSMINE

Dj 4,13-21; Ps 118,1.14-21; Mk 16,9-15 11 N DRUGA VAZMENA NEDJELJA 12 P Svagdan: Dj 4,23-31; Ps 2,1-9; Iv 3,1-8 13 U Svagdan; ili: Sv. Martin I., papa i mučenik

Dj 4,32-37; Ps 93,1-2.5; Iv 3,7b-15 14 S Svagdan: Dj 5,17-26; Ps 34,2-9; Iv 3,16-21 15 Č Svagdan: Dj 5,27-32; Ps 34,2.9.17-20; Iv 3,31-36 16 P Svagdan: Dj 5,34-42; Ps 27,1.4.13-14; Iv 6,1-15 17 S Svagdan: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; Iv 6,16-21

Liturgijski kalendar

OŽUJAK 21 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 22 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62;

Ps 23,1-6; Iv 8,12-20 23 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 24 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Dn 3,52-56;

Iv 8,31-42 25 Č NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO, svetkovina

Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 26 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 27 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13;

Iv 11,45-56 28 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 29 P Svagdan: Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 30 U Svagdan: Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17;

Iv 13,21-33.36-38 31 S Svagdan: Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21b-22.31.33-

-34; Mt 26,14-25

TRAVANJ 1 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE 2 P PETAK MUKE GOSPODNJE. 3 S VELIKA SUBOTA. Vazmeno bdjenje

SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22, 1-2. 9a.10-13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14;

vjere koja se ‘užiže’ na sakramentalnom slavlju Kristova pashalnoga otajstva.

Prigodom slavlja sakramenata pristupa kršćanstvu (ili inicijacije odraslih), rečeni se obred naziva predavanje zapaljene svijeće (tra-ditio cerei accensi). Slavitelj, naime, »prihvati« vazmenu svijeću »ili je dodirne« govoreći: »Pri-stupite, kumovi i kume, da predate svjetlo no-vokrštenima.« Nato kumovi i kume pristupaju, pripale svijeću na vazmenoj svijeći te je pruže novokrštenome. U verbalnoj formulaciji koja slijedi, više je istaknut aktualni vid sakramen-talne preobrazbe koja se obznanjuje u »ekspli-citnom obredu« predavanja zapaljene svijeće. Slavitelj kaže: »Postali ste svjetlo u Kristu. Sve-đer živite kao djeca svjetla da ustrajući u vjeri

možete sa svima svetima u nebeskom dvoru po-ći u susret Gospodinu koji dolazi.« I u ovome slučaju upaljena svijeća obznanjuje prosvijetlje-nost u Kristu, ukazuje na dioništvo na Kristo-vu svjetlu, a tako i na dioništvo u zajednici pro-svijetljenih, s jasnim eshatološkim predznakom sadržanim u slici o »mudrim djevicama« (usp. Mt 25,1). Kontekst vazmenoga bdjenja, u više navrata protkanog obrednošću svjetla, unutar kojega se slave sakramenti pristupa, dodatno podcrtavaju identitetsku svezu između Krista-Svjetla i krštenika-prosvijetljenoga. I to ne sa-mo u slučaju katekumenā, nego i svih vjernika. Svjetlo tako biva simbol u kojem se ne događa samo ‘nadopuna’ krštenja, nego se trajno ob-znanjuje krsni identitet vjernika.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Prijedlozi za pjevanje

21. ožujka 2010.

Peta korizmena nedjelja

Ulazna: 456 Prosti, moj BožeOtpjevni ps.: 122 Velika nam djelaPrinosna: 467 U hramuPričesna: 436 Ako pšenično zrno ili: 245 Moj IsuseZavršetak: 447 Spasi Kriste

Ulazna pjesmaDosudi mi pravo,i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne,izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka,jer ti si, Bože, zaklon moj!

Ps 43,1-2

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući Bože,usliši nam prošnje.Ti si nas obasjaosvjetlom kršćanske vjere: djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha. Po Kristu.

Prvo čitanje (Iz 43,16-21)Evo činim nešto novo: napojit ću svoj narod.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin,koji put po moru načini i stazu po vodama silnim; koji izvede bojna kola i konje, vojsku i junake, i oni padoše da više ne ustanu, zgasnuše, kao stijenj se utrnuše: »Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo.Evo, činim nešto novo; već nastaje:zar ne opažate? Da, put ću napravitiu pustinji, a staze u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 126,1-6)

Pripjev: Silna nam djela učini Gospodin: opet smo radosni.

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,bilo nam je ko da snivamo.Usta nam bjehu puna smijeha,a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:»Silna im djela Gospodin učini!«Silna nam djela učini Gospodin:opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve našeko potoke negepske!Oni koji siju u suzamažanju u pjesmi.

Drugo čitanje (Fil 3,8-14)Radi Krista sve izgubih, suobličen smrti njegovoj.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknemi u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim,k nagradi višnjeg poziva Božjegu Kristu Isusu.Riječ Gospodnja.

17


Braćo i sestre, Krist nam je u djelima svoje ljubavi objavio Boga koji ljubi grješnike i zove ih na put obraćenja. S pouzdanjem se obratimo nebeskome Ocu moleći dar oproštenja i snagu obraćenja:1. Bože, daj da tvoja Crkva s istinskom ljubavlju

pristupa svima koji se grijehom udaljiše od tebe te im bude znak tvoje blizine i oproštenja, molimo te.

2. Bože, svim svojim vjernima udijeli milost obraćenja i spremnost da životom svjedoče ljubav kojom nas ljubiš, molimo te.

3. Bože, svima koji su zbog svojih prijestupa ljudskom pravdom osuđeni daruj snagu kajanja; budi im svjetlo da umiju započeti novi život, molimo te.

4. Bože, svjetlom svoga Duha rasvijetli nam oči vjere da spoznamo svoju grješnost; pomozi nam odlučno ustati protiv naših grijeha te ustrajatiu vjernosti tebi, molimo te.

5. Bože, ne dopusti da druge nepravedno osuđujemo i pomozi da u snazi Kristove ljubavi gradimo zajedništvo sa svim ljudima koje susrećemo, molimo te.

Bože, izvore ljubavi i opraštanja, usliši nam prošnje i vodi nas putem svoje ljubavi da tvoju dobrotu donosimo svim ljudima. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesma»Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine?« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osu -đujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Iv 8,10-11

Popričesna molitva Svemogući Bože, pričestili smo se tijelomi krvlju tvoga Sina.Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi.Po Gospodinu.

Pjesma prije evanđelja (Jl 2,12-13)

Sada dakle, govori Gospodin,vratite se k meni svim srcem svojim, jer ja sam nježnost sama i milosrđe.

Evanđelje (Iv 8,1-11)Tko je od vas bez grijeha,neka prvi na nju baci kamen.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Isus se uputi na Maslinsku goru.U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismo znanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave jeu sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom pre ljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati.Što ti na to kažeš?« To govorahu samoda ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravii reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitkone osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem.Idi i odsada više nemoj griješiti.«Riječ Gospodnja.

Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen. (V. Blažanović, 2003.)


18

Peta korizmena

Misera et misericordia: jadnica i milosrđe

načno dovede u bezizlazje, već ta ista izvješća pokušavaju naći i istaknuti sliku Boga kojega naviješta Isus. Isusov govor o milosrđu i pra-štanju, kako tada tako i danas, pobuđuje pita-nja: je li to Bog koji krivce ostavlja na miru; Bog koji ne poštuje ljudske zakone, društveni i ću-doredni život; je li to nepredvidivi Bog koji se helenistički antropomorfno poigrava ljudima u njihovim nastojanjima ustrojavanja društva?...

Isus je mogao dati razne odgovore i možda početi s pitanjem: zašto ste mi doveli samo ženu, a gdje je muškarac koji je po zakonu trebao biti osuđen zajedno s njom? Ili je mogao jednostavno odgovoriti hladnim ne – ne njihovim namjerama koje su gajili u srcu. No, Isus to ne čini. On piše po tlu... Štoviše, čini se da je objasnio ono što je pisao govoreći im: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.

To je jedini put da Novi zavjet koristi pridjev anamártetos – bez grijeha. Radi se, dakle, o posebnoj prilici, o nabijenosti poruke, koja samo u ovome ozračju ima svoje objašnjenje. Slušateljstvu taj pridjev govori puno više od pukoga pojma izvanjske pravednosti. Kao i ostale Isusove riječi, i ove pogađaju srce. I nitko od njih ne baca kamen, jer ga Isus ‘baca’ na njih, ali na sasvim drukčiji način od onoga kojim su to oni htjeli učiniti. Isus to čini s ljubavlju. Isus je prisilio suce da prosuđuju sami sebe.

Mnogi su tumači Svetoga pisma svih razdoblja htjeli otkriti i protumačiti što je Isus pisao prstom po zemlji. Nit-

ko nije uspio u potpunosti dati odgovor koji bi konačno zatvorio nagađanja. Jedni misle da je ispisivao ime muškarca koji se tajanstveno iz-gubio; drugi misle da je napisao zapovijed: Ne čini preljuba; treći nastoje biti uvjerljiviji kada govore da je Isus vjerojatno pisao grijehe nemi-losrdnih optužitelja ili pak zapovijed: Ne ubij... Ipak, svi su uvjereni da su nazočni o kojima je riječ u ovomu dijelu Ivanova evanđelja shvatili taj znak i – otišli od njega i optužene žene...

Vjerojatno je dao do znanja da ga ne zanimaju paragrafi te počeo ispisivati zakonik milosrđa koji se ne može zatvoriti u članke, niti ga se može urezati u kamen (France Quéré). Milosrđe ne trpi grubi materijal, čak niti papir. Milosrđe se ispisuje na osjetljivoj površini duše, poput zemljane prašine. Život se rađa iz zemlje jer ona može poprimiti oblik, baš kao s prvih stranica Biblije. Samo je zemlja plodna – ne i kamen; bačeni kamen na nekoga nikada ne rađa dobrom, a milosrđe rađa i preporađa.

Učitelju, ova je žena zatečena u samomu preljubu… Što ti na to kažeš? Pitanje postavljeno s upadljivom uljudnošću, ali pitanje koje u sebi skriva zamku. U ovome evanđeoskom prizoru samo izgleda da je žena jedina optužena. Zapravo su u nakanama optužitelja njih dvoje: preljubnica i Isus. Ženin grijeh je očit jer su ju zatekli u grijehu. No, Isusov je grijeh za njih puno opasniji: to je pretjerano milosrđe. Iznenada prekidaju njegovo poučavanje i žele odgovor, a on kao da nastavlja poučavati. Dijelovi toga nauka su šutnja i riječ. Isus piše po zemlji. Čak je i naslov učitelj u namjeri onemogućavanja bijega od odgovora. Ti si učitelj i moraš dati odgovor. Isus se – misle oni – nalazi u tjesnacu: s jedne strane njegovo propovijedanje o milosrđu, a s druge Mojsijev zakon. Očito je da je trebao zanijekati svoj nauk jer govoriti protiv Mojsija značilo je govoriti protiv Boga.

Jedini novozavjetni ‘bez grijeha’U izvješću o raspravama s Isusovim sugovorni-cima u središtu nije samo želja da se Isusa ko-

R. V

istol

i, 195

7., P

ro ci

vitat

e mus

eum

, Asis

si

19


Odjeci RiječiNedostatna besprijekornost uz: Fil 3,8-14Pavao govori sam o sebi kao o pravednom farizeju i to: »obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebre-ja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti za-konskoj besprijekoran« (Fil 3,5-6). No, za Apostola je sve to »bezvrijedno«. Besprijekornost po Zakonu sugerira nam da u Pavlu uočimo život koji je oblikovan do savršenosti. Stoga i ne čudi da je svako rušenje i obezvrje-đivanje Zakona u njemu budilo revnost za Božji Zakon i učinilo ga pro-goniteljem Crkve. Odatle proizlazi da se Crkva suprotstavljala židovskom Zakonu ili da ga je rušila. Crkva je propovijedala Krista, raspetog i uskr-slog (usp. 1Kor 15,3-5). Propovijedanjem je, dakle, pozivala na vjeru u Kri-sta, u uskrsnuće (usp. Fil 3,10-11). Stavila je Isusa Krista na mjesto Zako-na. Zakon je bio u službi opravdanja i pravednosti (usp. Fil 3,9). Sada je to pravednost koja je od Boga utemeljena na vjeri u Krista.

Mario Cifrak

Zrnj

e

»Kamen« o kojemu govori Isusu evanđelju, danas ne nosi tvrdoću

kamena, nego najčešće oštricu osude, uvrjedljive riječi, ogovaranja, odbacivanja, šutnje nad nepravdom,

zatvaranja očiju nad onima koji su odbačeni. Isus i danas kaže: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.«

A riječ »Idi i ne griješi više!« pogađa jednako grješnicu, kao i one koji se

sagnuše da bi prvi bacili kamen. (A. C.)

Prema Knjizi Ponovljenoga zakona (17,7) svje-doci su trebali započeti izvršenje kazne, bacanjem kamena, tako da pred svima preuzimaju punu odgovornost za riječi optužbe. Isus pak unosi novost: prvi ne smiju biti oni koji su vidjeli, već oni koji su bez grijeha. Nije dovoljno otkriti tuđe pogrješke; valja najprije iskazati svoje vrline. Na vidjelo trebaju izaći pravednici. Za to je potrebna hrabrost, puno veća hrabrost od listanja zakonika. Danas u društvu u rukama nije kamen, već politička i medijska moć, odgovornost izgovorene i napisane riječi i to one prve o kojoj često ne mislimo, baš poput prvoga kamena.

Prst na kamenu i vjetruIsus piše prstom po tlu. Sjetimo se kako je Bog svojim prstom na Sinaju, u oblacima, dakle u bez-vremenskome prostoru svoga življenja, ispisao zapovijedi na kamenim pločama (usp. Izl 31,18), a Isus ispisuje novu zapovijed prstom Božjim jer on je vječnost koja je ušla u naše vrijeme. Prstom Božjim ispisan zakon na zemlji, upisan u susret – to je kršćanska poruka. Možda je zbog toga nemo-guće na blaženstvima izgraditi zemaljsko društvo jer kršćanstvo nije na kamenim pločama, nego u srcima ljudi koji su susreli Isusa.

Pisati po zemlji, po prašini i pijesku, nalik je pisanju u vjetar. U trenu ne ostaje ništa, sve se od-jednom briše. Takav je Isusov Bog; Bog koji se ne

lijepi na kruto slovo prošlosti, a ipak ostaje pravedan. Mi običavamo učvrstiti stanje, postaviti okvire, pisati svoju istinu, mjeriti druge iz kule od stakla.

U tu staklenu kulu u koju ne dopire vjetar da u pijesku izbriše naše samozvane istine, u to stakleno zvono pod kojim žive pismoznanci i farizeji bačen je Isusov kamen. Nakon što je razbijeno staklo, nestaje sigurnost koju su sami stvorili. I što ostaje? Što ostaje u nama kršćanima kada otkrijemo oko sebe staklo, donedavno smatrano neslomljivim, a sada razbijeno udarcem milosrđa Isusova Boga? Čuđenje, strah, nesigurnost, pitanja… ili pak radost?

Isus nastavlja pisati i onda kada smo sami s njim, on čeka, daje nam vremena i ne optužuje nas. On postavlja ženi dva pitanja na koja ne očekuje odgovor jer ga već zna. On želi da ona govori. Njezin govor povezuje, njezin govor ju oslobađa i potvrđuje otkriće Božje ljubavi. U lijepoj igri riječi sv. Augustin u vezi s ovim odlomkom piše: Relicti sunt duo, misera et misericordia. Ostalo je dvoje: jadnica i milosrđe.

Mi smo milosrdni sinovi i kćeri Boga koji lju-bi, puni nade u Boga uskrsnuća. Zbog toga valja baciti kamen u staklene zidove koje smo podigli da bismo bili sigurni. Takva sigurnost znači nevjeru, znači preljub. Isus je možda u prašini pisao Jere-mijine riječi: Koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani (17,13), jer on očekuje povjerenje, a ne naš pravorijek o drugima.

Ivan Šaško


20

Početak obreda: 468 Hosana Davidovu SinuU ophodu: 469 Židovska su djeca 470-471 Himan Kristu KraljuUlazna: 473 Dan nam svečan osvanu ili: 472 Kad je ono GospodinOtpjevni ps.: 474 Bože mojPjesma prije Ev.: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 207 Prigni se svako koljenoPričesna: 850 Klanjam ti se smjernoZavršetak: 463 Sretnih li vas

28. ožujka 2010.

Nedjelja Muke Gospodnje. CvjetnicaUlazna pjesmaHosana Davidovu sinu: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Izraelov Kralju:Hosana u visini!

Mt 21,9

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, smiluj nam sepo muci svoga Sina. Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamou tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji živii kraljuje u vijeke vjekova..

Prvo čitanje (Iz 50,4-7)Lica svojeg ne zaklonih od pogrda,ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učeniciGospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah.Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu,i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 22,8-9.17-20.23-24)

Pripjev: Bože moj, Bože moj,zašto si me ostavio?

Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojojnavješćivati ime tvoje,hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje (Fil 2,6-11)Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kaoplijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti,smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom,da se na ime Isusovo prigne svako koljeno


21


Braćo i sestre, združeni u molitvi i nadahnuti Isusovom molitvom na Maslinskoj gori,obratimo se Ocu nebeskom proseći mudrost razumijevanja i snagu prihvaćanja njegove volje.Molimo zajedno: Oče, usliši nas.1. Oče, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao u grad Jeruzalem da ondje dovrši tvoj naum spasenja:

daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđelja te jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.

2. Oče, tvoj je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda:daruj svojim vjernima dar evanđeoske mudrosti da se ne dadu zavesti slavom svijetate da vjerno nasljeduju Kristov put koji vodi u slavu neba, molimo te.

3. Oče, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu:pomozi nam razumjeti tvoju volju i onda kad na putu života susretnemo križ i trpljenje, molimo te.

4. Oče, tvoj je Sin s ljubavlju oprostio svima koji su ga na smrt osudili:oprosti nam naše krivnje i daruj nam snagu opraštanja svima zbog kojih trpimo, molimo te.

5. Oče, ti si svoga Sina, koji je sišao u iskustvo smrti, uskrsnuo od mrtvih:svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin radi našega spasenja predao u smrt i nas učinio dostojnima tvoga smilovanja.Primi naše molitve i pomozi nam životom nasljedovati predanje tvoga Sina.Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaOče moj, ako me ne može mimoići ova čaša da je ne pijem, neka bude volja tvoja.

Mt 26,42

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te,Gospodine, molimo: Ti si namsmrću svoga Sina dao da senadamo životu u koji vjerujemo.Daj da njegovim uskrsnućemstignemo cilju zemaljskogaputovanja. Po Kristu.

nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.I svaki će jezik priznati:»Isus Krist jest Gospodin!« –– na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja (Fil 2,8-9)

Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu.Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje (Lk 22,14 – 23,56)

Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Luki.

Prostriješe pred njim haljine svoje...(Psaltir kraljice Kristine, 13. st., Kraljevska biblioteka Kopenhagen)

nadamo životu u koji vjerujemo.nadamo životu u koji vjerujemo.


22

Nedjelja Muke Gospodnje

Na početku korizmenog hoda spram slav-lja Vazma susreli smo Isusa Krista koji se u pustinji suočio sa Sotonom. Danas,

na Nedjelju Muke Gospodnje, susrećemo se s Kristovom patnjom koja je istovremeno trenu-tak trostruke napasti za njegove učenike.

Napasti na putu Novog savezaDok je prva napast s kojom se Isus borio bila napast gladi i izazov da se i od kamena napra-vi kruh, događaj posljednje večere pokazuje da je smisao zajedničkog blagovanja uvijek u sjeni izdaje. Čak i ondje gdje se i kada se oku-pljaju najveći prijatelji i najdraži ljudi, prisut-no je sjeme razdora koje nagriza zajedništvo. To je sjeme u srcu jednog učenika izraslo u čin iz-daje. Juda nije vidio smisao Isusovog poslanja i smisao zajednice. Vidio je samo sebe i svoju ideju vodilju. Sotona je iskoristio njegov ponos, njegovu težnju za slobodom, pravednošću, bor-bu za prava njegovoga naroda i pretvorio ju u samodostatnost i bijeg u mrak. Mislio je da ga Isus ne razumije. Da ga braća ne razumiju. Da ga zajednica guši. Da ne vide dovoljno daleko i jasno kao što je on vidio. Mislio je da ono što je bitno ne može ostvariti s njima. Oni su ga, za-jedno s Učiteljem, ‘razočarali’. Judino iskrada-nje i bijeg u mrak stoje kao znak za bjegove svih onih koji misle da ih guši prostor zajedništva, blagovanja, koji misle da će osobnost i smisao života ostvariti samo ako slušaju sebe, tvrdeći da najbolje znaju što treba činiti.

Često i sami tako osjećamo. Često i sami ta-ko činimo jer nas guši zatvoreni prostor, jer ne-mamo dovoljno ‘zraka’ i jer mislimo da bez dru-gih možemo biti potpune osobe. Istina, da nije bilo Isusa među njima bilo bi to nešto drugo, a ne zajednica slobodnih osoba koje ne ujedinjuje ni mržnja, ni interes, ni ljubav prema određenoj stvari. Isus im omogućuje da budu zajednica slobodnih ljudi. Juda to nije vidio. Nije osjetio i znao. Zato je pobjegao u mrak. Samo zajedni-ca u kojoj je Isus središte omogućuje potpunost osobnosti.

Druga je Isusova napast bila vezana uz moć. Te noći kada su slavili posljednju večeru učenici nisu shvatili posebnost trenutka i važnost Isu-sovih gesta. Raspravljali su se i sukobljavali oko pitanja moći. To se pitanje često uvlači u najinti-mnije i najvažnije trenutke ljudskoga osobnog i zajedničkog života. Pitanje koja ni danas nije ni-šta manje važno. Poznati teolog Romano Guar-dini napisao je kako će pitanje moći biti jedno od najvažnijih pitanja dvadesetprvoga stoljeća. Na koji se način ophodit s pitanjem moći? Uz što vezati moć ili nju proglasiti svrhom samoj sebi? Svađa oko moći pogađa srce učenika. Po-gađa i danas mnoge u Crkvi i društvu, pa i samu Crkvu, čak i u puno važnijim i odlučnijim tre-nutcima: onda kada se odlučuje o istini spase-nja i budućnosti zajednice.

Treća je napast bila povezana s hramom i Pismom. U svome središtu imala je pitanje re-ligijskog ponosa. U trenutku slavlja posljednje večere Petar je onaj koji se ponosi i hvali svo-jom vjerom javno ističući da je spreman slijediti Isusa na svim njegovim putovima, sve do smrti. Vjera koja se temelji na vlastitim snagama, na oholosti samouvjerenosti i sposobnosti, poka-zuje se ispraznom, pokazuje se kao izopačenost vjere i religijski fanatizam. Od toga iskušenja ni-

Novi savez u krvi Kristovoj

Isus se sa svom odlučnošću uputi prema Jeruzalemu…

Đ. Se

der, 1

985.

23


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Isusov put patnje, zaobilazeći put ljudske slave, nudi se kao put spasenja

i kao poziv kršćanima za nasljedovanje. Su-patiti s drugim, biti spreman biti žrtvom i u tomu ne vidjeti tragediju

ili poraz, znači razumjeti smisao Isusova križa. Razumijevajući otajstvo

križa, supatiti nije poziv na junaštvo ili iznimni »svetački« život vjere.

Supatnja, koja zrcali ljubavlju, očekuje se od svakoga tko vjeruje. Ona je put

koji pobjeđuje slavu svijeta. (A. C.)

Poslušan do smrti – na križu uz: Fil 2,6-11Pavlova predaja govori o Kristovoj smrti za naše grijehe po Pismima (usp. 1Kor 15,3). U Pavlovim poslanicama nalazimo govor o Gospodinovoj smrti, ali jedino Fil 2,8 govorio o njegovoj smrti na križu. Znači da je Gospodin Isus bio razapet. O tome Pavao opet izričito piše u 1Kor 2,8 i Gal 3,1. Isus je Raspeti. Razapinjanje je bila rimska kazna kojom su kažnjavali prije-stupnike. Sva četiri evanđelja izvješćuju o Isusovom razapi -njanju. Već Matej u svom evanđelju to izričito navodi: »Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti.« (20,18-19) Također u Mt 26,2 stoji o razapinjanju Isusova najava: »Znate da je za dva dana Pasha, i Sin Čovječji predaje se da se razapne.«

Mario Cifrak

je bio imun Petar u tim odlučujućim trenutci-ma; od toga nismo imuni ni mi danas. Koliko je nas takvih koji poput Petra samouvjereno, od-lučno, na temelju vlastitog ponosa i snage tvrdi-mo da smo spremni učiniti sve za Isusa?

Euharistija – slavlje Novog SavezaVidimo da su tri napasti kojima se Isus odupro napasti koje čak i u njegovoj prisutnosti i na vrhuncu njegova hoda s učenicima, pogađaju apostole. Čak ili tek u dvorani posljednje veče-re. Isusovo predanje, ustanovljenje euharistije i svećeništva vezani su uz svijest o prisutnosti sotonskih napasti: izdaje zbog vlastitih težnji koje su usmjerene zadovoljavanju svih prohtje-va, zbog sitosti duha i tijela, napasti moći koja pogađa sve one koji su pozvani na formu služe-nja kao jedini pravi odgovor na Kristovu formu predanja i religijski motiviranog fanatizma ko-ji se ne hrani Kristovom prisutnošću nego vla-stitim predodžbama o Kristu i njegovom posla-nju. Napasti su to koje pogađaju svakog od nas i cijelu zajednicu.

Kako se nositi s tim napastima? Luka nam pokazuje odgovor. U sve tri scene njegovog iz-vješća muke u središtu je Isus koji sebe i svo-je riječi nudi kao lijek protiv napasti. On u tre-nutku večere, osude, muke i smrti nudi primjer

ponašanja i života. Njega trebamo nasljedova-ti. On u tim odlučujućim trenutcima naređuje učenicima što trebaju činiti. Njega trebamo slu-šati. U tim dramatičnim trenutcima, koji se čine tako beznadnim, otvara horizonte nade i obeća-va život i spasenje u eshatološkom obzorju. Na-sljedovati Isusa znači pristati da nas Gospodin razotkrije u svim našim kontradikcijama i la-žima te ponovno krenuti putem pravog naslje-dovanja u traženju istine koja traži pokajanje i spremnost na darivanje po Isusovom primjeru.

Lukino izvješće pokazuje nam da su ova tri Isusova odgovora na napast, odgovora koji omo-gućuju život zajednice, vezana uz euharistiju. Ta-ko je prvi dio njegove muke vezan uz ustanovlje-nje euharistije, drugi dio vezan je uz euharistijsku eshatologiju, gozbu u kraljevstvu, a treći je vezan uz euharistiju koju je Isus živio u svome tijelu, prolijevajući svoju krv za nas. Odgovor na sve na-pasti koje nas prate u Novom savezu nalazi se u samom srcu Crkve: »euharistija je učiteljstvo na-sljedovanja Krista i antiidolatrijske borbe«, ona uključuje slavlje, molitvu i služenje. Ona nas na istinski način povezuje s Kristovim spasenjskim djelovanjem, s njegovom mukom i uskrsnućem napajajući nas na izvoru svijesti da je Isus u muci i smrti ostao vjeran zahvaljujući molitvi: u Getse-manskom vrtu, na križu i trenutku smrti.

Željko Tanjićč

Isus se sa svom odlučnošću uputi prema Jeruzalemu…


2424


1. travnja 2010.

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtak

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimo ili: 498 Daj nam KristeOtpjevni ps.: 504 Čaša blagoslovaPjesma prije Ev.: 505 Zapovijed vam novu dajemPranje nogu: 506 Neka u vama ostanu 507 Zapovijed vam novu dajemPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jedite ili: Euharistijo sveta (ŽV 1/2006.)Prijenos Svetootajstva: 264-271 Usta moja uzdižite

Ulazna pjesmaMi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.

usp. Gal 6,14

Zborna molitvaBože, slavimo presvetu večerukad je tvoj Jedinorođenac,spreman da pođe u smrtpredao Crkvi žrtvu novogSaveza i gozbu svoje ljubavi.Daj da iz tog otajstva crpimo ljubav i život. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja.Zato daj da dostojno slavimo ta otajstva, po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Izl 12,1-8.11-14)Naredbe o pashalnoj večeri.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko po porodici pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem.A ovako ga blagujte: opasanih bokova,s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinupo trajnoj uredbi od koljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 116,12-13.15-18)

Pripjev: Čaša blagoslovnazajedništvo je krvi Kristove!

Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Drugo čitanje (1Kor 11,23-26)

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.Riječ Gospodnja.

25


25

Okupljeni poput apostola u dvorani posljednje večere, svjesni nesavršenosti svoje ljubavi,uputimo Ocu nebeskom svoje molitve riječima:Operi nas, Gospodine, snagom ljubavi svoje.1. Bože, tvoj nam je Sin prije svoje muke i smrti ostavio

euharistiju kao hranu za život vječni: daj da se Crkva neprestano hrani tim nebeskim darom te u svijetu bude znak neba i tvoje blizine svim ljudima, molimo te.

2. Bože, tvoj je ljubljeni Sin na današnji dan ustanovio red svećeništva: darom mudrosti i svetosti života obdari papu našega Benedikta, sve biskupe i svećenike da vjerno žive dar svećeništva i svojim životom doprinose posvećenju tvojih vjernika i čitavoga svijeta, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin, u znak velike ljubavi s kojom je pošao u smrt, svojim učenicima oprao noge: daj svima nama, njegovim učenicima, snagu iste ljubavi kako bismo u svim ljudima mogli prepoznati tvoje lice te radosno služiti jedni drugima, molimo te.

4. Bože, započeli smo sveto trodnevlje u kojem slavimo otajstvo svoga otkupljenja: otvori nam srcada s potpunim predanjem prigrlimo tvoga Sinate sa živom vjerom razmatramo njegovu muku i smrt,molimo te.

5. Bože, oprani tvojom ljubavlju, primamo svaki dar od tebe. Daj nam prihvatiti sva životna iskušenja i u njima prepoznati blizinu tvoje ljubavi, molimo te.

Oče nebeski, tvoj nam je Sin ostavio sama sebe u presvetom sakramentu euharistije. Nek nas, smjerno te molimo, to otajstvo trajno hrani za život u vjernosti tebi i u ljubavi prema braći ljudima. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaOvo je Tijelo koje se za vas predaje; ova čaša novi je savez u mojoj Krvi: ovo činite kadgod blagujete i pijete,meni na spomen.

1Kor 11,24-25

Popričesna molitva Svemogući Bože,ovdje nas na zemljikrijepiš večerom svogaSina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja (Iv 13,34)

Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje (Iv 13,1-15)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu,do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te dak Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim voduu praonik i počne učenicima prati nogei otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!«Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati.Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine,opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospo-dinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«Riječ Gospodnja

Dok još bijahu za stolom…(V. Blažanović, 2000.)

33

Molitva vjernika


26

Ako te ne operem,nećeš imati dijela

sa mnom.(Psaltir Katedrale

u Parizu, 1225.)

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Misa Večere Gospodnje

Ako te ne operem,nećeš imati dijela

(Psaltir Katedraleu Parizu, 1225.)u Parizu, 1225.)

Ako te ne operem,

Ovo činite danas!

Mi kršćani pr-vu Pashu do-

življavamo kao najavu nove, pa

ova dva događaja spajamo u jedan. Oni

se pozivaju jedan na drugi i osvjetljavaju jedan drugoga. U prvoj Pashi vi-dimo sliku novoga izlaska iz grijeha u milost. Taj novi izlazak dogodio se u Isusu Kristu. On je najprije izišao od Oca k ljudima, a po-tom od ljudi prema Ocu. Meliton Sardijski ve-li: »On je u mnogima mnogo podnio: u Abe-lu ubijen, u Izaku vezan, u Jakovu izgnan, u Josipu prodan, u Mojsiju izložen, u vazme-nom jaganjcu žrtvovan, u Davidu progonjen, u prorocima obeščašćen. On je u Djevici utje-lovljen, na križu razapet, u zemlju pokopan, a uskrsnuvši od mrtvih uzišao je u nebeske visi-ne.« Bio je to vrhunac njegova darovanog ži-vota. Upravo kroz taj dar poražena je smrt jer nije imala što osvojiti. Sin, pravi vazmeni ja-ganjac, slavio je vlastitu žrtvu. Kao što je sam »u mnogima mnogo podnio«, tako su mno-gi u njemu spašeni, izišli iz ropstva u slobo-du, iz grijeha u milost. Sveti Pavao potvrđuje da je smisao Isusova života i smrti u dariva-nju »za vas« i u »novom Savezu«. Isusov život i smrt su za druge. Kao što je stari Savez bio za sve generacije, tako je i novi. Zato je svaka euharistija istinska gozba tijela i krvi Kristo-ve, ali i »stvarna žrtva« jer je po njoj ona jedi-na Isusova žrtva trajno djelotvorna. I kao što su vjernici blagujući Pashalnu večeru aktuali-zirali prošlost, tako se po euharistiji ovaj Kri-stov čin pretvara u naše danas.

Večerašnjom liturgijskom službom započinjemo Vaz meno trodnevlje.

Liturgiju ovih dana možemo promatrati kao jedinstveno slavlje. Na početku smo učini-li znak križa »U ime Oca i Si-na i Duha Svetoga«, a posla-nje »Idite u miru!« dobit ćemo tek na kraju Uskrsnog bdijenja. S Uskrsom nastupa pravi mir. Tek u njegovu svjetlu možemo razumje-ti Isusa, a Uskrs nam ulijeva i snagu po-trebnu za nasljedovanje Uskrsloga. Kristovo uskrsnuće daje smisao svemu što se ranije dogo-dilo u njegovu životu, ali i čitavoj povijesti spase-nja. O tome govore i čitanja izabrana za ovaj dan, počevši od izlaska iz Egipta, preko ustanove euha-ristije pa do pranja nogu učenicima. No, ni jedan od ovih opisa nije ‘stvar prošlosti’, nego sadašnjo-sti. Činiti spomen nije poziv na sjećanje, nego na življenje i aktualizaciju. Stoga iz svih jasno odje-kuje imperativ: »Ovo činite danas!«

DanasBlagovanje Pashe, opisano u prvom čitanju, u Knjizi izlaska slijedi odmah iza posljednje kuš-nje kojoj je Bog izložio Egipćane, tj. smrti prvo-rođenaca. Neizmjerno je bitan taj kontekst. Pr-vorođenci egipatski umrli su da bi se omekšalo srce jednom čovjeku. Prvorođenac Božji umro je da bi se omekšalo srce svake osobe. Potreb-na je smrt »srca od kamena« da bi moglo živje-ti »srce od mesa«.

Iako su vjernici izabranog naroda u pashal-nom slavlju prvenstveno obilježavali povije-sni događaj izlaska iz ropstva u slobodu, ono je ujedno bilo svakogodišnje obnavljanje tog istog čina. Držeći se pažljivo propisa o Pashalnoj ve-čeri kroz sjećanje su aktualizirali prošlost. I sa-mi su opasanih bokova, sa štapom u ruci i obu-ćom na nogama izlazili iz ropstva u slobodu. Tako su prošlost pretvarali u svoj danas.

27


Petrova molba Isusu da mu opere »ne samo noge, nego i ruke i glavu« znak

je Petrova nerazumijevanja Isusova čina. Pranje nogu jest znak Isusova

potpunoga predanja i služenja. Isusov odgovor »Tko je okupan, sav je čist i ne treba mu drugo prati«, otkriva

da se spasenje može postići samo cjelovito ili uopće ne. U spasenju nije

moguće imati samo ruke čiste. Isus, perući noge, pere čitavoga. I samo

tako čovjek biva spašen.

Zrnj

e Odjeci RiječiOvo je Tijelo moje uz: 1Kor 11,23-25»Tijelo Kristovo« označava u Prvoj poslanici Korinćanima dar Gospodnje večere ali i korintsku zajednicu. Oblik slavljenja večere može se, dakle, čitati kao kodifikaciju društvenih datosti, prije svega u odnosu na nesporazume na koje se Pavao okomljuje. Pavao ne želi ništa drugo nego navijestiti »Krista raspetoga« (1Kor 1,23). To se uzima protiv povijenog zaborava koji se zadovoljava samo prisutnošću proslavljenog Gospodina, te želi u slavlje unijeti ozbiljnost i odgovornost. Zato i naglašava tematiku suda: »Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.« (1Kor 11,27). Korinćani su se ugodno snašli u sadašnjosti, ali to nije dovoljno, pa im Pavao s pravom prigovara (usp. 1Kor 4,8) i želi da kršćani ne zamijene zajednicu okupljenu na večeru, koja je »tijelo Kristovo« (usp.1Kor 12,12-27), s uzvanicima bilo koje druge večere.

Mario Cifrak

Ovo činite!Crkva doista vjerno vrši nalog o slavlju euhari-stije. Međutim, vrlo često zaboravljamo njezin ekleziološki karakter. Isus se ne daje za mene ili tebe, nego za nas. Djelovanje euharistije ni-je individualno, premda ga želimo čim više ta-kvim učiniti nastojeći po pričesti primiti osob-no udioništvo u životu Isusa Krista. No, preko euharistije milost Božja postaje prisutna svim ljudima u svijetu po vidljivom zajedništvu Cr-kve. Isus je pranjem nogu učenicima dao pri-mjer koji trebamo slijediti kako bismo ostva-rili to zajedništvo. Znajući da je »došao njegov čas«, odložio je svoje haljine. S njima je »od-ložio« sav svoj život i predao ga u ruke Očeve. No, ujedno ga je stavio na službu onima koje je ljubio. Ljubav je pokazao kroz služenje. Sto-ga ne iznenađuje što je ova scena kod evanđeli-ste Ivana zauzela ono mjesto koje kod sinopti-ka pripada izvješću o ustanovi euharistije. No, večeras naše savjesti ispituje činjenica da smo revni u slavljenju euharistije, dok »pranje no-gu« počesto zapostavljamo. Prvo je dar, a dru-go obveza. Darove rado primamo, a obveze teš-ko prihvaćamo.

Pranje nogu i euharistija znak su iste ljuba-vi Božje. Isus pada na koljena pred učenike u

znak poziva na uzdignuće i sjedinjenje s Bogom svakoj osobi. Svjedočenje ljubavi kroz služenje nije samo individualni Isusov čin, nego ujedno i zapovijed onima koji se smatraju njegovim učenicima. »Razumijete li što sam učinio?... Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.« Ovaj primjer putokaz je kako na nas treba djelovati euharistija. Blagujući njego-vo Tijelo i Krv postajemo dionici božanskog ži-vota, ali i poslanja. Bog k nama dolazi, ali nas i šalje drugima. Nisu slučajno izabrane prilike hrane i pića. Po njima nam poručuje da treba-mo brinuti o životnim potrebama drugih. Na-dalje, kao što nas svakodnevna hrana i piće os-posobljavaju za život, tako nam i euharistija daje snagu da živimo po uzoru na njega i prola-zimo zemljom čineći dobro.

Kršćanstvo, stoga, nije promišljanje o smi-slu života, intelektualno pristupanje postulati-ma vjere ili poticaj na humanost. Ono je prije svega iskustvo susreta sa živim Bogom koji se u Sinu toliko ponizio – do mjere da je kleknuo pred čovjeka, i toliko žrtvovao da nam je dao svoje tijelo i krv, kako bi svaku osobu pridigao te je učinio dionicom svoga božanskog života. To je temelj naše pobožnosti, a trebao bi biti te-melj i međusobnih odnosa.

Slavko Slišković


2828

2. travnja 2010.

Petak Muke Gospodnje

Otpjevni ps.: 510-511 Oče u ruke tvojePjesma prije Ev.: 475 Krist postade poslušanPokazivanje Križa: 512-513 Dođite, poklonimo seKlanjanje Križu: 514-515 Puče moj 516 Usta moja opjevajte 490 Narode moj ljubljeniPričest: 248-256 Zdravo Tijelo

Uvodna molitvaSpomeni se, Gospodine, velikih djelasvoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj započeokad je za nas prolio krv: štiti nas vazdai posvećuj. Po Kristu.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime.Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Iz 52,13–53,12)Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje Knjige proraka IzaijeGle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu:»Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?«Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen.On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim,od Boga pogođenim, poniženim.

Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt.Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo.Poput stada svi smo mi lutali,svatko je svojim okrenuo putem.A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori.Iz pritvora je i sa suda otet;tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen.Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima,premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše.Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlosti nasititi se spoznajom njezinom.Sluga moj pravedni opravdat će mnogei krivicu njihovu na sebe uzeti.Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.Riječ Gospodnja.


29


29

Otpjevni psalam (Ps 31,2.6.12-13.15-17.25)

Pripjev: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!U tvoje ruke predajem duh svoj:otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,susjedima podsmijeh,a znancima strašilo;koji me vide vani, bježe od mene.Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;govorim: Ti si Bog moj!U tvojoj je ruci sudbina moja:istrgni me iz ruke dušmanai onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!

Drugo čitanje (Heb 4,14-16; 5,7-9)Naviknu slušati, te svima koji ga slušajuposta začetnik spasenja.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo!Imajući velikoga Velikog svećenikakoji prodrije kroz nebesa – Isusa,Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere.Ta nemamo takva velikog svećenikakoji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoću pravi čas!Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja (Fil 2,8-9)

Krist postade poslušan do smrti,smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje (Iv 18,1-19.42)

Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Ivanu

Otpjevni psalam (Ps 31,2.6.12-13.15-17.25)

Ovaj uistinu bijaše Sin Božji.(P. Meneghesso, 1957., Pro civitate museum, Asissi)


30

Petak Muke Gospodnje

O patnji i ljubavi Velikoga petka

Sina svoga Jedinorođen-ca« (Iv 3,16). I ne samo da je poslao, nego ga je ta-ko poslao da pati za nas: »Zbilja, jedva bi tko za pra-vedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrije-ti. A Bog pokaza ljubav svo-ju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije.« (Rim 5,7-8) Neshvatljivo. Bog, u Isusu Kristu, iz ljubavi prema na-ma, preuzima patnju za nas. Ne mora patiti, a opet želi pa-titi. Bog u Isusu Kristu tako po-najprije progovara o slobodno preuzetoj patnji iz ljubavi.

Danas o tomu nitko više ne želi čuti. Kako piše Pavao, »jedva bi tko za pravedna umro«. Mogli bi-smo nadopuniti Pavla te reći: jedva još želimo pa-titi za onoga od kojega možemo eventualno ima-ti koristi (ljubljena osoba, vlastito dijete). A ako bi netko htio patiti za nekoga bez koristi i uzdarja, to se odmah proglašava mazohizmom. No, Bog se u Isusu Kristu razotkriva upravo kao onaj koji želi patiti za onoga od kojega nema koristi, za čovje-ka, i to grješnoga čovjeka. Koji je razlog te patnje ako ona nije mazohistička patnja? Svjesni vlastite malenosti pred neizrecivošću otajstva Božje pat-nje, pokušat ćemo u nekoliko misli razmatrati nad Božjom patnjom.1. Bog supati s nama. Njegova supatnja način je ostvarenja bliskosti s nama, jer smo patnička bi-ća. Bog želi biti s nama kad patimo zbog grijeha, kad trpimo zbog bolesti, zbog nerazumijevanja i nepravde. Bog na taj način osmišljava svaku patnju koju kršćanin slobodno preuzima kako bi bio blizak s onima koji pate. Kršćanin ne mo-ra patiti, ali poput Isusa Krista preuzima na se-be patnju kako bi bio blizak patniku, kako bi ga ohrabrio, kazujući mu da zadnju riječ uvijek ima ljubav, Božja ljubav. Patniku iz grijeha to je poti-caj da promijeni svoj život (Petar, desni razboj-nik), patniku zbog nepravde da ostane u ljubavi (Marija i Ivan pod križem), a patniku zbog bo-

Ljubav je patnja. Tko to ne zna, još nije ni-kad ljubio i nije bio ljubljen. Onaj tko lju-bi, pati zbog ljubljenoga, bilo da pati što ga

ljubljeni ne ljubi, bilo da ljubljeni pati zbog neče-ga drugoga (bolesti, nepravde, sukoba). A budući da ovim smrtnim životom ne možemo proći bez patnje, ni ljubav za nas smrtnike nije moguća bez patnje. No, znači li to da ljubav mora nužno u se-bi uključivati patnju?

Ne možemo istinski ljubiti, jer patimoGledajući ljudsku ljubav, ona je nemoguća bez patnje. Tko ne pati u ljubavi, samo dokazuje da uopće ne ljubi. Drukčije je, pak, u Bogu. Božja lju-bav jest ljubav bez patnje. Ona je savršena uza-jamnost predanosti triju božanskih osoba, koje jedna drugu obdaruju i primaju. Božanska je lju-bav tako uvijek nova radost, novi užitak primanja i darivanja. Tako nam se čini da između božanske i ljudske ljubavi postoji nepremostiva razlika: bo-žanska ljubav ne pati, a ljudska nužno mora pati-ti. Izgleda da što više patimo i ljubimo, da se tim više udaljujemo od božanske ljubavi. I ne samo to: što više patimo, kao da tim manje ljubimo. Nameće nam se tako nedostiživ ideal: što manje patiti i tim više ljubiti, jer tako Bog ljubi.

Takvo razmišljanje kao da odgovara i duhu današnjega vremena. Današnji čovjek olako pre-staje ljubiti kad ga pogodi patnja: odnosi puca-ju, brakovi se raspadaju i prijateljstva prekidaju. Patnja kao da ugrožava i na koncu uništava našu ljubav. Imajući na umu da u ovomu smrtnom ži-votu nema ljubavi bez patnje, a patnja je naizgled suprotna božanskoj, istinskoj nepatničkoj ljuba-vi, mogli bismo zaključiti da se u životu ne može istinski ljubiti, odnosno, postoje samo rijetki tre-nutci kada ljubimo, a to su oni bez patnje.

Želimo patiti, jer istinski ljubimoAko ljudske ljubavi nema bez patnje, ima li on-da nade za ljudsku ljubav? Prema navedenim ra-zlozima, koji se temelje na običnom promatranju čovjekova života, rekli bismo da nema. Tako raz-mišlja zdrava ljudska pamet. Bog, međutim, raz-mišlja drukčije jer njegove misli nisu naše misli (Iz 55,8): »Bog je tako ljubio svijet da je poslao

vedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrije-ti. A Bog pokaza ljubav svo-ju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist

5,7-8) Neshvatljivo. Bog, u Isusu Kristu, iz ljubavi prema na-ma, preuzima patnju za nas. Ne mora patiti, a opet želi pa-titi. Bog u Isusu Kristu tako po-najprije progovara o slobodno

31


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Evanđeoski opis Muke ne govori o Isusovoj tragediji. Štoviše, Isusova

inicijativa i predanost putu spasenja trajno se očituju. U Getsemanskom

vrtu nije potreban Judin poljubac da bi Isus bio prokazan. Isus sâm stupa

naprijed i kaže »Ja-sam«. Pad vojnika na zemlju govori o Isusovoj pobjedi, ali

i spremnosti da se preda u ruke ljudima, kako bi ih otkupio iz smrti. Pred

naizgled nemoćnim, padaju nemoćni. Pred na smrt osuđenim, sama smrt

biva »osuđena« i pobijeđena. Njegovom smrću umrla je naša smrt. (A. C.)

Novo svećeništvo u Kristu uz: Heb 4,14-16; 5,7-9Kršćani imaju »Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa - Isusa, Sina Božjega« (Heb 4,14). Bogoslužje u jeruzalemskom Hramu nije moglo pružiti opravdanje i oproštenje grijeha, a Isusovo bogoslužje to čini jednom zauvijek, u nebesima. Ondje je prema židovskoj apokaliptici smješteno pravo svetište čija je zemaljski Hram bio samo slika. Krist, koji je »supatnik« u ljudskim patnjama, ušao je u nebesa te postao Prijestoljem milosti s kojega vjernici primaju »milosrđe i milost« (4,15-16). Za života je među ljudima već vršio svećeničku službu (5,7), a potpunim predanjem Ocu postigao je »savršenstvo« te kao Svećenik i Žrtva postao »začetnik vječnoga spasenja« (5,8-9). Zbog svijesti o takvoj Kristovoj ulozi, kršćani ne trebaju žaliti za starim bogoslužjem, već imaju razloga ostati čvrsti u vjeri (4,14). Apostol i Veliki svećenik te vjere sâm je Krist (3,1), a jamstvo je Božje obećanje (10,23).

Darko Tepert

lesti da ne prestaje slaviti i hvaliti Boga. Stoga, ugledajući se u Krista raspetoga, preuzmimo patnju drugoga na sebe i pa-timo za njega! Bit ćemo mu bliski i dono-sit ćemo mu Božju ljubav.

2. Bog supati s nama, slobodno prihva-ća patnju zbog nas i tako dokazuje preko-mjernost svoje ljubavi. Kao što smo rekli, još ćemo nekako i prihvatiti patnju za ne-koga tko nam je drag, koji nam može uz-vratiti ili od kojega možemo imati koristi,

ali patiti za nekoga bez uzdarja i koristi, to je dokaz istinske, prekomjerne ljubavi. Tako

Bog pati iz obilja svoje ljubavi i kazuje nam da zadnju riječ ima njegova ljubav. Pred ta-kvom ljubavlju čovjek ne može ostati ravno-

dušan. Pozvan je prikloniti se događanju pre-komjernosti i obilju Božje ljubavi, ili je zauvijek napustiti i prepustiti se beznađu. Ne bojmo se patiti za drugoga koji nam ne može uzvratiti! Tada ćemo samo više ljubiti i biti suobličeniji Isusu Kristu.3. Božja je supatnja žrtva okajnica (Heb 10). Svojom patnjom on ništi sve patnje ovoga svije-ta, prouzročene grijesima, a koje čovjek nikada ne bi mogao okajati. A Bog pati za nas kako mi ne bismo morali patiti. Dao se razapeti na križ kako bismo se njegovim križem, poput ljestava,

mogli uspeti prema Bogu. Koje li dubine i veli-čine Božjega milosrđa! Ne moramo se bojati da ne ćemo nikada moći okajati svoje grijehe, zna-jući da ih je on okajao za nas. I opet uviđamo da zadnju riječ ima Božja ljubav, ljubav koja oka-java grijehe. A mi? I mi smo pozvani biti žrtve okajnice za grješnike. Prikazivati svoje postoje-će patnje i preuzimati nove patnje te tako trpje-ti umjesto grješnika. Obdarivati grješnika da-rom svoje patnje kako bi on manje patio i došao k Isusu Kristu.

Tako uviđamo da u božanskoj logici patnja i ljubav nisu u suprotnosti. Naprotiv, u ovomu smrtnom životu što više patimo, to bivamo spre-mniji patiti za druge. Bog slobodno pati jer nas ljubi. I mi smo pozvani slobodno preuzimati pat-nju i tako ljubiti. Nismo mazohisti koji pate zbog patnje. Mi patimo jer ljubimo s Kristom, svojom patnjom donosimo Kristovu ljubav drugima i ti-me »nadopunjujemo ono što nedostaje njegovim patnjama« (Kol 1,24), jer samo po nama, po na-šoj ljubavi i patnji Krist može zahvatiti čovjeka ovdje i sada. Neka i proslava Velikoga petka bu-de za nas blagdan ljubavi i patnje: »Na našoj ze-mlji možemo istinski voljeti samo mučno i u mu-kama! Drugačije ne znamo voljeti i ne znamo za drugačiju ljubav. Želim muke da bih mogao vo-ljeti.« (Dostojevski)

Ivica Raguž

lesti da ne prestaje slaviti i hvaliti Boga. Stoga, ugledajući se u Krista raspetoga, preuzmimo patnju drugoga na sebe i pa-timo za njega! Bit ćemo mu bliski i dono-sit ćemo mu Božju ljubav.

2. ća patnju zbog nas i tako dokazuje preko-mjernost svoje ljubavi. Kao što smo rekli, još ćemo nekako i prihvatiti patnju za ne-koga tko nam je drag, koji nam može uz-vratiti ili od kojega možemo imati koristi,

ali patiti za nekoga bez uzdarja i koristi, to je dokaz istinske, prekomjerne ljubavi. Tako

Bog pati iz obilja svoje ljubavi i kazuje nam da zadnju riječ ima njegova ljubav. Pred ta-kvom ljubavlju čovjek ne može ostati ravno-

dušan. Pozvan je prikloniti se događanju pre-komjernosti i obilju Božje ljubavi, ili je zauvijek napustiti i prepustiti se beznađu. Ne bojmo se patiti za drugoga koji nam ne može uzvratiti! Tada ćemo samo više ljubiti i biti suobličeniji

Otajstvo supatnje koja spasava svijet.(Đ. Seder, 1985.)


32


4. travnja 2010.

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Ulaz: 526 Aleluja! Doista uskrsnu ili: 553 Uskrsnu Isus doistaObred škropljenja: 46-47 Vidjeh voduOtpjevni ps.: 531 Ovo je danPosljednica: 538 Žrtvi uskrsniciPrinosna: 558 Pobjedni dan slavimoPričesna: 542 Žrtvovan je Krist (ŽV 4/2006.) ili 544-545 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršetak: 561-562 Kraljice neba

Ulazna pjesmaDoista uskrsnu Gospodin.Njemu slava i vlastu vijeke vjekova.

Lk 24,34

Zborna molitvaBože, ti si danas po svojemJedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu.Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhomi daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života.Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, dar što ga na dan Vazma radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva nanovo rađa i hrani. Po Kristu.

Prvo čitanje (Dj 10,34a.37-43)S njime smo zajedno jeli i pilipošto uskrsnu od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Prozbori Petar i reče:»Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime,prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje –– ne svemu narodu, nego svjedocimaod Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče

svi proroci: da tko god u nj vjeruje,po imenu njegovuprima oproštenje grijeha.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 118,1-2.16-17.22-23)

Pripjev: Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Drugo čitanje (Kol 3,1-4)Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo!Ako ste suuskrsli s Kristom,tražite što je gore, gdje Krist sjedizdesna Bogu! Za onim gore težite,ne za zemaljskim! Ta umrijestei život je vaš skriven s Kristom u Bogu!Kad se pojavi Krist, život vaš,tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.Riječ Gospodnja.

Danja misa

33

Braćo i sestre, svemogući je Bog, uskrisivši svoga Sina od mrtvih, obasjao svijet svjetlom vječnoga života. Molitvom zazovimo nebeskoga Oca da i nas ispuni uskrsnom radošću i rasvijetli tamu koja je u našim srcima. Molimo zajedno: Bože, izvore života, usliši nas.1. Oče nebeski, ti si nad Isusovim praznim grobom

rasvijetlio vjeru prestrašenih učenika:oslobodi svoju Crkvu straha pred budućnošćui osnaži je da vjerodostojno naviješta nadu u život vječni, molimo te.

2. Oče nebeski, ti si po uskrsnuću svoga Sinaobnovio svijet novim stvaranjem:obdari svoje vjernike snagom životada budu graditelji novoga svijeta, molimo te.

3. Oče nebeski, kao nekoć raspršene učenike, ujedini ovu zajednicu vjernika u vjeri Crkve i u svjedočenju tvoje ljubavi prema svim ljudima, molimo te.

4. Oče nebeski, svjetlom koje rasvjetljuje tamu smrti obasjaj tugu svih koji se osjećaju samima i ojađenima, molimo te.

5. Oče nebeski, snagom Kristova uskrsnuća privediu nebesko blaženstvo braću i sestre od kojih sepo smrti rastadosmo, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše molitve. Oživi nam vjerui okrijepi nadu da ćemo jednom biti dionicitvoje vječne slave, po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaŽrtvovana je pasha naša, Krist. Zato svetkujmo s beskvasnim kruhom čistoće i istine, aleluja.

1Kor 5,7-8

Popričesna molitva Bože, obnovio si svojuCrkvu vazmenimotajstvima: štiti jetrajno svojom dobrotomi privedi k slavi skrsnuća.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (1Kor 5,7b-8a)

Žrtvovan je Krist, Pasha naša! Zato svetkujmo u Gospodinu!

Evanđelje (Iv 20,1-9)Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPrvog dana u tjednu rano ujutro,još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče:»Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«Uputiše se onda Petar i onaj drugi učeniki dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno,ali onaj drugi učenik prestignuPetra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe.Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje ležei ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj,ali nije bio uz povoje, nego napose svijenna jednome mjestu. Tada uđei onaj drugi učenikkoji prvi stiže na grobi vidje i povjerova.Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.Riječ Gospodnja.

Još ne bijahu upoznali Pismada Isus treba da ustane od mrtvih.

(Đ. Seder, 1985.)


34

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Povoji u praznome grobuprazan. Križ je gol i bez svoje žrtve. Grob je prazan i bez mrtvoga tijela. Marija Magdalena nema ništa na što bi se mogla osloniti. Odlazak na grob nije joj donio ni svjetlo ni olakšanje. Naprotiv! Tada odlazi učenicima. Petru i drugom učeniku kojega je Isus ljubio. Prepoznaje Petra kao prvog sugovornika. Petar i drugi učenik nisu zajedno. Među njima nema povezanosti. Ne razgovaraju. Ni prije nego što im dolazi Marija niti nakon što zajedno pregledaju grob. Povezuje ih i pokreće Marija Magdalena.

Marija Magdalena na uskrsno jutro uči gdje ne treba tražiti Gospodina. Na grobu. Kada joj se oduzme grob, prisiljena je okrenuti se ljudima. Njegovima.

Trčanje na grobPetar i »učenik kojega je Isus ljubio« trče na grob. Trče. Nestanak mrtvoga tijela sasvim je neočekivan. Petar i ovaj učenik predstavljaju u četvrtom evanđelju dva krila Crkve. Službu upravljanja i karizmu. Učenik koga je Isus lju-bio brži je i prije opaža, ali prednost ostavlja Pe-tru. Petar dopušta da mu učenik kojega je Isus ljubio usmjeri pogled. Petar prvi ulazi u grob. Tijela nema. Marija je Magdalena bila u pra-vu. Pa ipak, ona sama ne zna što se dogodilo. Njezini su zaključci krivi. Dvojica učenika nala-ze povoje kojima je bio povezan ubijeni učitelj. Da je njegovo tijelo bilo ukradeno, povoji ne bi bili ostali u grobu. Ne bi ih skidali ni prijatelji ni neprijatelji. Kada je Lazar izlazio iz groba, drugi su mu trebali skinuti povoje. Nema ni jednoga shvatljivoga razloga zbog kojega bi kradljivci ti-jela skidali povoje. Prazan grob i povoji u njemu upućuju na nešto drugo. No, to nije lako vidje-ti. Svijeni povoji, koje Ivan precizno opisuje, po-kazuju da nije bilo krađe. Krade se žurno. Svi-jeni povoji ukazuju na smirenost. Pa ipak, ova će dvojica učenika povjerovati Mariji Magda-leni da je učiteljevo mrtvo tijelo ukradeno. Ra-zlog je jednostavan, tumači evanđelist. Još nisu upoznali Pisma po kojima je Isus trebao usta-ti od mrtvih. Ovdje se Pisma pokazuju kao nuž-na pretpostavka da se razumije svijet i, narav-no, uskrsnuće koje nadilazi obzor svijeta. Svi

Rano je jutro. Mrak je. Marija Magdalena ne može spavati. Ne može dočekati ju-tro i svjetlost. Još prije svitanja odlazi na

grob. Njezin je učitelj ubijen. Nepravedno osu-đen i nasilno ubijen leži u grobu. Marija Magda-lena čini ono što čini žena kojoj je naglo iz živo-ta istrgnut jedini oslonac. Odlazi na grob. Skrbi se za posmrtne ostatke. Otima smrti ono što joj može oteti. Mrtvo tijelo. Počinje stvarati novi ri-tam svojega vremena.

Tog jutra Marija Magdalena otkriva da je svijet okrutniji nego li je do sada iskusila. Svijet ne staje na nepravdi i nasilju kojim je ubio učitelja. Sada je ukradeno i njegovo tijelo. Samo ljudi kojima je nasilje otelo najbliže mogu razumjeti bol koja se pojavljuje kada se nasilju pribroji uskraćivanje mrtvoga tijela. Marija Magdalena nije bila pošteđena te krajnje boli. Praznina je, nakon nepravde osude i nasilja smrti, nestankom tijela i praznim grobom, potpuna. Ništa. Ništa joj nije ostalo. Samo prazan grob. Križ nije bio njegov. U njemu nije mogila vidjeti ništa doli sredstva kojim je ubijen učitelj. Križ će tek kasnije, u svjetlu vjere u uskrsnuće, dobiti odsjaj spasenja. Ni grob nije bio njegov. No, i grob je sada

Vidješe povoje gdje leže, svijeni na jednome mjestu. (C. Pastro)

35


Očistite stari kvasac uz: 1Kor 5,6b-8Pozivom korintskim kršćanima da »očiste stari kvasac« i da bu-du kao »beskvasni kruhovi« (5,7), apostol podsjeća na Blagdan be-skvasnih kruhova. Židovi su prije blagdana Pashe morali svoja obi-tavališta očistiti od svake vrste kvasa, a Pashu su mogli slaviti samo s beskvasnim kruhovima. U ovom je tekstu dakle riječ o slav-ljenju Pashe. I sâm Pavao odmah u nastavku kaže: »već je žrtvo-vana Pasha naša, Krist« (5,7). Krist je pravi pashalni jaganjac, žr-tvovan na križu. U židovskoj Pashi, u doba kad se žrtvuje pashalni jaganjac, kuća je već morala biti očišćena od kvasca.Ako je »Pasha naša« već žrtvovana, a mi nismo očišćeni od staroga kvasca, u za-kašnjenju smo i apostolov je poziv žuran. Kako bi mogli svetkovati Pashu, to jest Kristovo Vazmeno otajstvo, kršćani se moraju riješiti »zloće i pakosti«, svakoga grijeha što ga simbolizira kvasac, te po-stati »beskvasni kruhovi čistoće i istine« (5,8).

Darko Tepert

Odjeci Riječi

Zrnj

e

Marija Magdalena dolazi na grob »rano ujutro, još za mraka«. Slika je to koja

u Ivanovu opisu govori o tami koja obuzima Magdalenu i zajednicu učenika.

Njezin je dolazak na grob pun sumnji i pitanja: »Je li moguće da se sve to zbilo?«

Ne dolazi pomazati Isusovo tijelo jer je, prema Ivanu, sve to obavljeno već kod Isusova ukopa. Ona ne vidi tijela. Vidi

prazan grob. Vjera u uskrsnuće znači prihvaćanje novosti Isusove blizine koja

se ne očituje u vidljivosti tijela, nego u iskustvu Duha i sigurnosti da je Isus živ.

troje imaju pred sobom prazan grob i savijene povoje koji pokazuju kako tijelo nije ukradeno, a ipak svi troje vjeruju da je mrtvo Učiteljevo ti-jelo odneseno. Bez poznavanja Pisama njihovo je shvaćanje onoga što vide netočno.

Neposredno nakon Isusova ubojstva učenicima se sve više i sve snažnije nameće Pismo kao ključ razumijevanja onoga što se dogodilo s Učiteljem. Sve što su vidjeli svojim očima i čuli svojim ušima u Učiteljevoj je blizini bilo prihvatljivo ako i nije bilo razumljivo. Sada, kada je on ubijen, više ne razumiju svijet niti znaju čitati njegove znakove. Tek će im susret s Uskrslim otvoriti um za Pisma i tek će tada moći ispravno razumijevati znakove. Evanđelist je Ivan ove događaje opisivao desetljećima kasnije. I nakon dugo vremena nije zaboravio naoko nevažne detalje o tome tko je prvi stigao na grob, a tko prvi ušao u njega te koje je povoje našao, kako savijene i na kojem mjestu. Ivan ne opisuje detalje zbog njih samih. Njima opisuje nerazumijevanje učenika koji su stigli na grob. Oni nisu očekivali uskrsnuće. Nisu računali s njim. Nitko s njim nije računao. Ništa što im je Učitelj o tome govorio nije ušlo u njihovu svijest. Oni će se tek kasnije, nakon susreta s Uskrslim, prisjećati njegovih riječi o uskrsnuću. Tek će im susrest s Uskrslim otvoriti um i oči da razumiju to što su vidjeli. Odlazak na grob ne mijenja ovu dvojicu učenika. Ostali su isti.

To što su u grobu povjerovali nije ih promijenilo i nije promijenilo njihov međusobni odnos. Uz to nisu ništa ni poduzeli. Vratili su se kući. Među njima nema razgovora, niti nekom drugom govore o onom što su vidjeli. Nema nikakvih posljedica njihova odlaska na grob i povratka s njega.

UskrsnućeNa uskrsno jutro prazan grob učenicima nije znak uskrsnuća. Ivan opisuje sasvim naravno shvaćanje svijeta. Gdje nema susreta s Uskr-slim, svijet o uskrsnuću ne može govoriti. Pod obzorom naravnoga shvaćanja nema mjesta uskrsnuću. Samo susret s Uskrslim moći će mi-jenjati pogled na svijet, ljude i njihove odnose. To da se bez tog susreta ništa ne događa velika je i važna lekcija ovog Ivanova teksta, kojim za-počinje opis događaja nakon Isusove smrti.

Susret se s Uskrslim ne može proizvesti. Ni velikom željom za njim niti velikom revnošću da se povjeruje drugima. On će biti moguć samo dolaskom Uskrsloga samoga. Ivan je vrlo precizan i ustrajan u opisu ljudi i svijeta prije susreta s Uskrslim. Veoma je realan. Takvo se iskustvo svijeta ne smije preskočiti. Ono se može promijeniti samo susretom s Uskrslim. Bilo bi veliko shvatiti da zajednica vjernika i nedjeljna euharistija mogu stvoriti ozračje za takav susret.

Ante Vučković


36


11. travnja 2010.

Druga vazmena nedjelja

Ulaz: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpjevni ps.: 527 Zahvaljujte GospodinuPrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 542 Prinesi ruku ili: 557 Pjevaj hvale, MagdalenoZavršetak: 559 Nek mine, Majko

Ulazna pjesma Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom,da po njemu uzrastete u spasenje, aleluja.

1Pt 2,2

Zborna molitvaBože vječnog milosrđa, svake godine vazmenim slavljem užižeš vjeru svog svetog naroda. Umnoži u nama milost da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao, što je duh koji nas je nanovo rodio, što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, molimo, Gospodine, prinos svojih vjernika.Oni su se priznanjem vjere i krštenjem nanovo rodili:daj da postignu vječno blaženstvo. Po Kristu.

Prvo čitanje (Dj 5,12-16)Povećavalo se mnoštvo onih što vjerovahu.

Čitanje Djela apostolskihPo rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu. Svi su se jednodušno okupljali u trijemu Salomonovu. Nitko se drugi nije usuđivao pridružiti im se, ali ih je narod veličao. I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A slijegalo bi se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, i svi bi ozdravljali.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 118,2-4.22-27)

Pripjev: Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!

ili: Aleluja!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«Neka rekne dom Aronov:»Vječna je ljubav njegova!«Svi koji se Gospodina boje neka reknu:»Vječna je ljubav njegova!«

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!Ovo je dan što ga učini Gospodin:kličimo i radujmo se njemu!

Drugo čitanje (Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19)Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu:bijah na otoku zvanu Patmos radiriječi Božje i svjedočanstva Isusova.Zanijeh se u duhu u dan Gospodnjii začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. Govoraše: »Što vidiš, napiši u knjigui pošalji sedmerim crkvama.«Okrenuh se da vidim glaskoji govoraše sa mnom. I okrenuvši se,vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka,a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom. Kad ga vidjeh,padoh mu k nogama kao mrtav.A on stavi na me desnicu govoreći:»Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekovate imam ključe smrti, i podzemlja.Napiši dakle što si vidio: ono što jesti što se ima dogoditi poslije.«Riječ Gospodnja.

37

Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Bogu, izvoru života, da nas oslobodi sumnji i ispuni vjerom i čvrstom nadom u život vječni. Molimo zajedno: Gospodine, učvrsti nam vjeru.1. Za Crkvu u svijetu: ispuni je svjetlom Duha Svetoga

da uvijek umije prepoznati Gospodina i vjerodostojno kročiti putem tvojih zapovijedi, molimo te.

2. Za pastire Crkve, papu Benedikta, biskupe i svećenike: pomozi im da ostanu vjerni poslanju tvoga Sina te se zdušno predaju naviještanju Radosne vijesti, molimo te.

3. Za sve tvoje vjernike: izliječi nas od naših sumnji;pomozi da dar vjere uvijek obnavljamo u zajednici vjernika te nam ona bude znak tvoje prisutnostiu svijetu, molimo te.

4. Za mlade koji će ove godine u sakramentu potvrde primiti puninu Duha Svetoga: pripravi im srcaza taj uzvišeni Dar da ga mogu s vjerom primitii u njegovoj snazi trajno živjeti, molimo te.

5. Za ovu zajednicu učenika: otvori vrata našega srcai našega doma svima koji su potrebni svjedočanstva vjere i svjedočanstva ljubavi, molimo te.

Primi, Oče nebeski, molitve svoje Crkve.Izliječi nam vjeru koja traga za znakovima i čudima,i obdari nas čvrstom vjerom koja će počivati na riječikoju nam zboriš. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaPrinesi ruku i opipajgdje bijahu čavli i ne budi nevjerannego vjeran, aleluja.

Iv 20,27

Popričesna molitva Svemogući Bože, daj da pričest vazmenog otajstvatrajno djeluje u našoj duši.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja (Iv 20,29)

Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

Evanđelje (Iv 20,19-31)

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe,a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.Riječ Gospodnja.

Prinesi prst ovamo i ne budi nevjeran nego vjeran!

Molitva vjernika


38

Druga vazmena nedjelja

Uskrslog se susreće u zajednici vjere

U Svetome pismu često susrećemo riječ traži -ti. Traženje je slika čo-

vjekova puta do susreta s Bo-gom. Starozavjetna nas mu-drost uči: »Ma koliko se čovjek trudio da otkrije, nikada ne može otkriti« (Prop 8,17). Sveti nam pisac time otkriva Božju nepristupačnost i nedo-hvatljivost. Boga možemo spo-znati i susresti samo po daru njegove objave, koja je puninu našla u Božjemu sinu – Isusu Kristu. Moći čuti njegovu ri-ječ, iskusiti njegovu blizinu, susresti ga – sve je to njegov dar ljudskomu traženju. Zato Isus nadopunja starozavjetnu mudrost i kaže: Tražite i naći ćete (Mt 7,7). Novi zavjet Isu-sa predstavlja kao Onoga koga se traži. Kod rođenja u Betle-hemu pastiri i mudraci s Isto-ka traže Isusa u želji da mu se poklone; Josip i Marija traže ga kad se kao dvana-estogodišnjak »izgubio« u hramu; mnoštvo, žedno njegove riječi, hrli za njim i traži ga. Učenici, vidjev-ši mnoštvo, obraćaju se Isusu riječima: Svi te tra-že (Mk 1,37). Traženje se predstavlja kao slika vjere koja želi uvijek dublje poniranje u Boga i njegov ži-vot. Stoga se traženje Isusa nastavlja i nakon njego-va odlaska: Marija Magdalena i pobožne žene dola-ze na grob tražiti Isusa. Evanđelist svjesno odabire upravo taj glagol kako bi pokazao njihovu potrebu za Isusom, ali i svijest o neumrlosti njegove riječi od koje su živjele. Traženje se, stoga, nastavlja i po-stajem iskazom vjere u uskrsnuće.

Toma – tražitelj izvan zajedniceNakon Isusova uskrsnuća i spoznaje praznoga groba, njegovi ga najbliži traže. Traže ga najpri-je na grobu, ali vidjevši prazan grob, počinju ga tražiti drugdje – sabiru se u zajednicu. Nakon

uskrsnuća jedino mjesto su-sreta s Uskrslim postaje za-jednica učenika. Zanimljivo je da se Isus nakon uskrsnu-ća ne ukazuje pojedincima. Ukazuje se »zajednici« ko-ja ga traži ili koja se okuplja u molitvi. Mogla je to biti i zajednica onih dviju žena u uskrsno jutro, ili zajedni-ca dvojice učenika na putu u Emaus, ili pak zajednica prestrašenih učenika, oku-pljenih iza zatvorenih vrata. Riječ je uvijek o zajednici.

Među brojnim novoza vje-tnim traži teljima Isusa zacijelo je jedan od najzanim ljivijih lik apostola Tome. Toma je opi-san je kao onaj koji Isusa traži sām, izvan zajednice. Ostavlja jedanaestoricu i odlazi tražiti Isusa. Evanđelist znakovito bi-lježi: »Toma, zvani Blizanac, ne bijaše s njima kad dođe

Isus.« Njegov odlazak nije znak nevjere, nego po-kušaj osobnoga puta do susreta s Uskrslim. Čak i kad mu učenici svjedoče da su »vidjeli Gospodina«, ne prihvaća vjeru drugih. Odbija svjedočanstvo »iz druge ruke«. Želi se sam uvjeriti. Želi vidljivi i opipljivi dokaz, sigurnost koja dolazi od gledanja i dodira. Takvo je traženje lutanje, uzaludno traganje za Uskrslim jer Uskrsli je u novosti postojanja. Uskrsnuće je izlazak iz nužnosti vidljivoga i opiplji-voga. Stoga će i Tomin tragalački put vjere završiti ondje gdje se Isusa jedino može susresti – u zajednici vjere. Možda je Toma s puno više žara tražio Isusa negoli ostali učenici, ali sam nije mogao dosegnuti otajstvo uskrsnuća. Zajednica je mjesto u kojem se vjera daruje, raste, čisti se od sumnji i prihvaća ono što je čovjeku nemoguće.

Nije li Tomino traganje slika suvremenoga čo-vjeka koji će za sebe tvrditi da vjeruje u Krista, ali se ne želi identifi cirati sa zajednicom Kristovih

Tek kad je svoje sumnje povjeriozajednici učenika, Toma ima

mogućnosti »vidjeti Uskrsloga«.

39


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Za sve koji nisu vidjeli ono što su vidjeli prvi svjedoci, vrijedi zaključno

Isusovo blaženstvo: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.« (F. Porsch)

Primjer Tomine sumnje stavljen je pred Crkvu kao put prepoznavanja Krista. Ne vidjeti, a vjerovati, plod je povjerenja u njegovu riječ. Čuti

njegovu riječi, znači »vidjeti ga«. U pouskrsnoj zajednici, Crkvi, slušanje prethodi gledanju. Slušanje je temelj

vjere i »gledanja«.

Naslov Otk 1,9-11a.12-13.17-19Pisac Otkrivenja, poistovjećen s Ivanom, prognan je na otok Patmos zbog svoje vjere, pa zato i kaže da je ondje boravio »radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova« (Otk 1,9). Ondje on vidi Sina Čovječjega (Otk 1,13). To je Krist predstavljen kao sudac kod kojega duga haljina označava svećeničko dostojanstvo, a zlatni pojas kraljevsku čast. Pred uzvišenim viđenjem Ivan pada »kao mrtav« (1,17) od straha, no odgovor je utješan i ohrabrujući:»Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji« (1,17). »Ne boj se!«, podsjeća na riječi što ih je Uskrsli više puta ponovio svojim učenicima,a »prvi i posljednji«, doslovno su Božje riječi iz proroka Izaije(Iz 44,6). Uz to dolazi i bitan dodatak: »i Živi!« (Otk 1,18). Krist je pravi Bog i stoga je Živ on koji je umro, jer ima ključeve Smrti, što znači da i druge odande može izvesti. To je ohrabrenje za prognanog Ivana, ali i za kršćane svih vremena.

Darko Tepert

vjer nika? Toma je oličenje »znanstvenika« koji želi eksperimentirati Boga, podložiti ga provjerljivosti i tako ‘ovladati’ njime. Zar Tomin put nije i put nas samih kad, nezadovoljni zajednicom kojoj pripadamo, njezinom vjerom i njezinim nedovoljnim svjedočenjem, pokušavamo ići ‘svojim’ putem? Pokušavamo graditi ‘svoju’ duhovnost, ali duhovno odijeljeni od onih kojima po vjeri pripadamo. Pri tom zaboravljamo da smo vjeru primili u Crkvi, zajednici vjernika, ovakvoj kakva jest – nesavršenoj, ranjenoj grijehom, nevjernostima, nedovoljnom zauzetošću... Biti vjernik ne znači samo ‘osobno’ vjerovati. Biti vjernik znači osjećati se istinskim pripadnikom zajednici vjerujućih. Vjera je dar, a dar je uvijek posredovan služenjem drugih. Dar se ne stječe i ne pronalazi, nego prima. Možda bismo radije htjeli vjeru koja je naše osobno postignuće, plod naše spoznaje i traganja, vjeru koja je ‘naš uspjeh’ i naša zasluga. No, ona je dar. Dobiva se po drugima, po onima kojima je već darovana, po Crkvi. Istinski će vjernik zato, svjestan darovanosti vjere, moći s radošću i uvjerenjem reći: »To je moja Crkva, njoj pripadam. Ne stidim se Crkve.«

Kamo će se sumnjivci vratiti?Tomin primjer vjere koja se hrva sa samouvje-renjem i sigurnošću spoznaje nuka nas na raz-mišljanje o našoj vjeri, o našim sumnjama, o

našim traganjima za sigurnošću na putu vjere. No, Tomin susret s Uskrslim u zajednici učeni-ka postavlja nam još važnije pitanje: Gdje će da-nas oni koji su ranjeni sumnjom i malovjerno-šću, pronaći Krista? Je li naša župna zajednica doista takva da ljudi u njoj mogu susresti Gos-podina? Okupljena jedanaestorica prvo što kažu Tomi jest: »Vidjeli smo Gospodina!« Što mi kao Crkva imamo reći drugima? Je li naša prva riječ svjedočanstvo o Gospodinu i njegovoj blizini?

Uistinu, danas su svijetu potrebni pojedinci koji će biti hrabri svjedoci vjere. No, još su mu više potrebne zajednice koje će živjeti svjedočanskim životom vjere. U Crkvi je danas, bez sumnje, mnogo duhovno jakih i, možemo slobodno reći, svetih kršćana. Ali, tek kad naše zajednice budu takve da svojim zajedništvom i ljubavlju pružaju svjedočanstvo Uskrsloga, Crkva će početi govoriti svima razumljivim i privlačnim jezikom evanđelja. Suvremena traganja za pojedincima – učiteljima, duhovnicima i iscjeliteljima – nerijetko su lutanja izvan zajednice. Vjera je pripadnost zajednici. Nije ovisnost o učitelju! Kršćanstvo ne poznaje gurue i učitelje, nego Zajednicu u kojoj se vjera daruje i dozrijeva do svjedočanstva koje se najjasnije očituje upravo u spremnosti prihvaćanja zajednice, Crkve – onakvom kakva jest.

Ante Crnčević

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Liturgijsko je slavlje čin vjere okupljene zajednice vjernika, čin u kojem zajednica pro-slavlja Kristovo otajstvo spasenja te sama poni-re u to otajstvo, postajući dionicom Kristova bo-žanskoga života. Taj čin pripada intimnosti vjerničkoga zajedništva Bogom. Premda Crkva danas nikomu ne priječi nazočiti na liturgijskim slavljima, ona na ta slavlja ne poziva nikoga osim vjernika. Samo se vjerom može razumjeti slavlje i samo se kroz otvorenost vjere može na potpun i radostan način sudjelovati u slavlju. Upravo je su-djelovanje temeljni cilj nazočenja na slavlju. Tko nema vjere, taj ne može sudjelo-vati te se opravdano postavlja pitanje smisla na-zočnosti nevjernika na liturgijskome činu vjer-ničke zajednice. Crkvi i vjernicima potpora i priznanje društvene zajednice i vlasti nisu po-trebni u liturgijskim činima, nego ondje gdje su vjernici društveno prisutni i angažirani: u javno-sti, u zalaganju za društvenu pravednost, u zau-zimanju za pravedne zakone, u brizi za potreb-ne... Ako izostaje takva potpora nastojanjima Crkve, onda je apsurdno pokušavati razilaženja prikrivati prividnim i nemogućim liturgijskim zajedništvom Crkve s onima koji se ne osjećaju njezinim udovima.

Ipak, nerijetko se čini da je predstavnicima građanske vlasti važnije preko svoje »protoko-larne« nazočnosti na liturgijskim slavljima za-dobiti povjerenje vjernika, negoli pokazati svo-ju potporu vjerničkim stavovima i zalaganjima u društvenoj zajednici. Crkva ne bi smjela do-pustiti da liturgija, kao čin intimnosti vjere oko Krista okupljenih vjernika, bude pretvorena u poligon nečijih političkih nastojanja! Ona nika-da ne može biti dijelom javnoga ili društvenoga slavlja, ili dijelom protokolarnoga proslavljanja nekih društvenih događanja ili blagdana.

Može li misa biti dio društvenoga protokola?U velikim blagdanskim slavljima kroz liturgijsku godinu, kao i u onim prigodnim, ne-rijetko možemo vidjeti predstavnike društvene vlasti. Znajući da njihova nazočnost na liturgijskim slavljima Crkve nije uvijek potvrđena i njihovim životnim uvjerenjem od-nosno pripadnošću Crkvi, postavlja se pitanje smisla i prikladnosti takvoga oblika su-djelovanja. Još veće pitanje izvire iz činjenice da se ponekad javna događanja i državni blagdani »proslavljaju« liturgijskim slavljem, pri čemu liturgija postaje dijelom društve-noga »protokola«. Molim vaše pojašnjenje.

Andrija L.

Liturgija, naime, nije ni javni ni privatni čin, nego uvijek i samo zajednički, pri čemu zajedniš-tvo izrasta iz temelja iste vjere i sjedinjenosti s Kri-stom. Oni koji se osjećaju dionicima toga zajed-ništva, mogu biti aktivni dionici liturgijskih slavlja Crkve. Nazočnost nositelja društvene vlasti koji se izjašnjavaju nevjernicima, agnosticima, ili pak u javnosti otvoreno promiču vrjednote suprot-ne istinama za koje se zalaže kršćanska zajedni-ca, među vjernicima se ne prepoznaje uvijek kao znak naklonosti nego, katkada, kao znak neumje-snoga dodvoravanja. Crkva ne može nikomu za-braniti da sudjeluje na liturgijskim okupljanjima, ali zato umije razlikovati nazočnost od sudjelova-nja. Na taj se način i odnosi prema »nazočnima« u liturgijskome slavlju. No, biti nazočan na činu vje-re, a ne vjerovati ili pak taj čin smatrati ispraznim – više govori o nekomu drugom, a ne o Crkvi.

Kad pak Crkva, kao zajednica vjernika u prigo-di državnih blagdana u liturgijskom slavlju moli za domovinu i nositelje društvene vlasti i odgovorno-sti, to ne znači da je slavlje samim time postalo di-jelom društvenoga ili državnoga protokola. Riječ je opet o interpretaciji onih koji ne razumiju smi-sao liturgijskoga čina i mjesto zajednice vjernika u društvenome životu. Vjernici, kao čimbenici druš-tva, izgrađuju društvo i njegove vrjednote vodeći se uvjerenjima i načelima na koje ih nadahnjuju nauk evanđelja i istine vjere te je stoga sasvim ra-zložno da i u liturgijskom slavlju mole za dobrobit društva, pa i za državne poglavare i nositelje vla-sti. Tako u zbornoj molitvi mise koja se slavi za dr-žavnoga poglavara Crkva moli: »Bože... daj naše-mu državnom poglavaru uspjeh u vršenju službe; da se tebe boji, narodu služi i u državi promiče slo-bodu i sigurnost.« Od takvoga molitvenog i litur-gijskog »utjecaja« na društvo i politiku, zajednica vjernika zacijelo ne bi smjela zazirati.

pomazani, zaodjeveni, prosvijetljeni · čkih primjera. sveti augustin, donoseći pasto-ralne...

Documents