porodiČno nasilje u crnoj gori - sospodgorica.me · ženskih ljudskih prava, kao što su: pravo na...

PORODIČNO NASILJE U CRNOJ GORI

- TEORIJA I PRAKSA -

(MONITORING STUDIJA)

Projekat „Zaštita od rodno zasnovanog nasilja uslov za razvoj demokratije i vladavine prava” nansira Evropska unija u okviru programa „Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava (EIDHR) 2014”

Izrada studije je podržana od strane Evropske komisije posredstvom Delegacije Evropske unije Crnoj Gori. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Izdavač:SOS telefon za žene i djecu

žrtve nasilja Podgoricatel/fax: +382 020 232 254; 020 232 253

e-mail: [email protected]

Facebook: sospodgoricaTwitter: @sospodgorica

Uredile: Biljana Zeković

Jelena RadulovićMartina Vučelić

Stučni saradnici/e:Vanja Rakočević

Aleksandra GligorovićĐorđije Blažić

Slavko Milić

Istraživači/ce:Martina VučelićIvana SmolovićVesna Pupović

Bojana MitrovićNikolina Boljević

Dizajn i priprema:IMPULS studio

Godina izdanja:Podgorica, 2017.

5PORODIČNO NASILJE U CRNOJ GORI - TEORIJA I PRAKSA (Monitoring studija)

1. UVOD ................................................................................................. 9

1.1 O studiji ................................................................................................................ 9

1.2 Rodno zasnovano nasilje .......................................................................................10

1.3 Socio- kulturološki koncept u Crnoj Gori ..................................................................11

2. MEĐUNARODNI POLITIČKI I PRAVNI OKVIR ............................................. 13

2.1 Ujedinjene nacije ................................................................................................. 13

2.2 Savjet Evrope ........................................................................................................15

2.2.1 Istanbulska konvencija ................................................................................................................ 15

2.2.2 Evropski sud za ljudska prava ...................................................................................................... 17

2.3 Evropska unija ..................................................................................................... 17

2.3.1 Ugovori ....................................................................................................................................... 18

2.3.2 Pravne akcije ............................................................................................................................... 18

2.3.3 Evropski parlament ...................................................................................................................... 19

2.3.4 Evropski savjet ............................................................................................................................ 19

2.3.5 Savjet Evropske Unije .................................................................................................................. 20

2.3.6 Evropska komisija ........................................................................................................................ 20

2.3.7 EU Agencija za osnovna prava .................................................................................................... 21

2.3.8 Evropski institut za rodnu ravnopravnost .................................................................................... 21

2.3.9 Programi „Daphne“ i „Prava, jednakost i građanstvo 2014-2020“ ................................................ 22

2.3.10 Države članice ............................................................................................................................. 22

3. MEĐUNARODNE OBAVEZE CRNE GORE ................................................... 23

3.1 Nivo Ujedinjenih nacija ........................................................................................ 23

3.2 Nivo Evropske unije i Savjeta Evrope ..................................................................... 24

ZAKLJUČCI I PREPORUKE .................................................................................................................................... 27

SADRŽAJ

6

4. NACIONALNI STRATEŠKI I POLITIČKI OKVIR ............................................ 29

4.1 Nacionalne strategije i akcioni planovi .................................................................. 29

4.1.1 Strategija zaštite od nasilja u porodici ......................................................................................... 29

4.1.2 Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti .................................................................... 37

4.1.3 Strategija za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori ..................................................... 44

4.1.4 Nacionalna strategija održivog razvoja Crne Gore ........................................................................ 46


5. PRAVNI OKVIR CRNE GORE .................................................................. 49

5.1 Ustavno pravni okvir Crne Gore ............................................................................. 49

5.2 Zakonodavno pravni okvir nasilja u porodici .......................................................... 50

6. KRIVIČNO PRAVNI ASPEKTI NASILJA U PORODICI .................................... 51

6.1 Materijalno pravni aspekti krivičnih dijela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici (Krivični zakonik) .................................................................. 51

6.1.1 Krivično dijelo ............................................................................................................................. 51

6.1.2 Mjera bezbjednosti i Zaštitne mjere ............................................................................................ 54

6.2 Krivično procesni aspekti nasilja u porodici ............................................................ 56

6.2.1 Mjere nadzora nad okrivljenim .................................................................................................... 56

6.2.2 Izricanje, izvršenje i provjera mjera nadzora ................................................................................ 57

6.3 Osvrt na predlog izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Crne Gore ........................... 58


7. UPRAVNO PRAVNI ASPEKTI NASILJA U PORODICI (Zakon o zaštiti od nasilja u porodici) .................................................. 63

7.1 Materijalno pravni aspekti nasilja u porodici ......................................................... 63

7.1.1 Pojam nasilja i članovi porodice .................................................................................................. 63

7.1.2 Pravo na pomoć i zaštitu i odgovorne institucije ......................................................................... 64

7.1.3 Zaštita žrtve ................................................................................................................................ 68

7.1.3.1 Oblici nasilja i načini pružanja pomoći i zaštite .......................................................... 68

7.1.3.2 Zaštitne mjere ............................................................................................................ 69


7.2 Procesno pravni aspekti nasilja u porodici ............................................................. 747.2.1 Postupak pružanja pomoći i zaštitne mejere ............................................................................... 74

7.2.2 Postupak za određivanje zaštitnih mjera ..................................................................................... 77

7.2.3 Upravno – pravne zaštitne mjere ................................................................................................ 78

7.3 Prekršajno Pravni aspekti zaštita nasilja u porodici .................................................80 7.3.1 Pojam, načela i svrha prekršaja ................................................................................................... 80

7.3.2 Prekršajno pravne zaštitne mjere ................................................................................................ 81

7.3.3 Pravna zaštita učinioca prekršaja ................................................................................................ 81

7.3.4 Produženje, prestanak i zamjena zaštitne mjere izrečene prije i u toku postupka ....................... 81

7.3.5 Obaveznost postupanja po zaštitnoj mjeri .................................................................................. 82

7.3.6 Izvršenje rješenja suda o zaštitnoj mjeri ...................................................................................... 82

7.3.7 Dostavljanje rješenja i evidencija ................................................................................................ 84

7.3.8 Prekršajne sankcije ...................................................................................................................... 84


8. STUDIJE SLUČAJA ............................................................................... 89

ZAKLJUČCI I PREPORUKE .................................................................................................................................. 102

9. ANALIZA STATISTIČKIH PODATAKA ZA PERIOD 2014-2016.........................105

9.1 Uprava policije ................................................................................................... 1059.1.1 Krivična djela nasilje u porodici i porodičnoj zajednici ............................................................... 106

9.1.2 Prekršaji iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ....................................................................... 107

9.2 Državno tužilaštvo ............................................................................................. 109

9.3 Osnovni sudovi ................................................................................................... 112

9.4 Sudovi za prekršaje ............................................................................................. 113

9.5 Viši sud za prekršaje Crne Gore ............................................................................. 117

9.6 Centri za socijalni rad .......................................................................................... 118

9.7 Zdravstvene ustanove ......................................................................................... 119

ZAKLJUČCI I PREPORUKE .................................................................................................................................. 120


1. UVOD

1.1 O StUDiJi

Brojna istraživanja i danas ukazuju na to da je nasilje nad ženama široko rasprostranjeni problem. Upravo zato je, pored svega onoga što se uradilo do sada, neophodno uraditi još više kako bi se žene zaštitile od nasilja. Jedan od problema leži u tome što mnogi slučajevi nasilja ostaju neprijavljeni. Iz tog razloga, u EU veća pažnja posvećuje se pri-kupljanju podataka i njihovom monitoringu. S druge strane, postoje velike razlike u na-cionalnim zakonodavstvima po pitanju nasilja nad ženama kod članica Savjeta Evrope. Zato je važno razvijati komparativne analize koje bi ukazale na to kako je pitanje nasilja nad ženama pravno regulisano u zemljama EU i definisale se slabosti, odnosno jake stra-ne pojedinih rješenja.

Istovremeno, istraživanja ove vrste su takođe od izuzetnog značaja za sve zemlje u pro-cesu pristupanja Evropskoj uniji, jer javne vlasti koje se pridržavaju principa definisanih u međunarodnim i EU dokumentima i prate usaglašenost rada sa tim principima, mogu značajno unaprijediti svoju sposobnost organizovanja i pružanja visokokvalitetnih uslu-ga zasnovanih na pravima i potrebama građana i građanki.

Studija koja je pred vama daje pregled međunarodnih pravnih standarda relevantnih za oblast nasilja nad ženama i nasilja u porodici, kao i obaveza Država potpisnica u njihovoj implementaciji. Istovremeno, pregled nacionalnog zakonodavstva, politika i prakse daje jasnu sliku o postojećem stanju u Crnoj Gori ali i o stepenu usaglašenosti sa međunarod-nim i EU standardima, zahtjevima i dobrim praksama.

Analizom stanja sprovedenom u svrhu izrade ove studije, se želi utvrditi u kojoj mjeri je u Crnoj Gori, donošenjem i primjenom Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, uz već po-stojeće propise i zakone (Krivični zakon, Porodični zakon, propisi koji uređuju socijalnu i dječju zaštitu), ostvaren standard dužne pažnje , koji Istanbulska konvencija postavlja pred državu potpisnicu.

Analizom podataka o tome šta institucije čine u oblasti zaštite žrtava nasilja i sankci-onisanja počinilaca, kao i prepoznavanja propusta u radu institucija u primjeni posto-jeće zakonske regulative, ukazaćemo na dosljednost i nedostatke primjene postojeće zakonske regulative u odnosu na nasilje u porodici i međupartnerskim odnosima. To će pokazati da li postoji odlučnost i ozbiljnost države potpisnice da poštuje standarde pot-pune posvećenosti prevenciji, zaštiti, procesuiranju i sankcionisanju svih vidova nasilja u porodici.

Rad institucija koje se bave zaštitom žrtava i sankcionisanjem počinioca ocjenjivaće se, analizom usluga, mjera i intervencija koje preduzimaju u cilju zaštite žrtve i kažnjavanja

10

počinioca. Realizacija propisanih standarda u praksi će se ocjenjivati analizom raspoloži-vih podataka o rasprostranjenosti i vrstama nasilja, djelovanju institucija u praksi, načinu djelovanja, odnosu prijavljenih slučajeva, pokrenutih istraga, procesuiranih slučajeva i vrste izrečenih presuda.

U skladu sa ključnim nalazima studije dat je set preporuka za neodložne intervencije u oblasti zaštite žena od nasilja i nasilja u porodici, koje je Vlada dužna da osigura u skladu sa međunarodnim standardima i domaćim zakonodavstvom.

1.2 RODnO zASnOVAnO nASilJe

Rodno zasnovano nasilje se definiše kao „nasilje usmjereno protiv osobe zbog pola te osobe (uključujući i rodni identitet) ili kao nasilje koje nesrazmjerno utiče na žene”.1 Žene i djevojke, različitog uzrasta i porijekla, najviše su pogođene rodno zasnovanim nasiljem.

Rodno zasnovano nasilje može biti fizičko, seksualno i/ili psihološko, i obuhvata:

�nasilje u vezi; �seksualno nasilje (uključujući silovanje, seksualno zlostavljanje i uznemiravanje ili

gonjenje);�ropstvo; �loše prakse, kao što su prisilni brakovi, i tzv. „zločini iz časti“;�sajber nasilje i uznemiravanje korišćenjem novih tehnologija.

Nasilje nad ženama je oblik rodno zasnovanog nasilja koje utiče samo na žene jer je di-rektno povezano sa nejednakom podjelom moći koje održava devalvaciju i potčinjenost žene, ali i krši osnovna prava i slobode. Svjetski je fenomen s korijenima u ekonomskim nejednakostima i nejednakostima u snazi između polova, običajima, tradicijama, religij-skim vrijednostima, političkoj nestabilnosti i ratnim sukobima. Ima ozbiljne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje žrtava, ali i na društvo u cjelini.

Prema jednoj od najsveobuhvatnijih definicija na nivou Evrope, nasilje nad ženama označava „sva djela rodno zasnovanog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu fizičku, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uk-ljučujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu“.2 U studiji se koriste oba termina jer svakako nasilje nad ženama je zasnovano na rodu.

U toku posljednje dvije decenije, nasilje nad ženama se posmatra u kontekstu kršenja ženskih ljudskih prava, kao što su: pravo na život, sigurnost, dostojanstvo, fizički i mo-

1 Savjet Evrope (2011), Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, član 3.

2 Ibid


ralni integritet, ali i kao oblik rodno zasnovane diskriminacije3. Nasilje uskraćuje žena-ma pravo na osnovne slobode i predstavlja ozbiljnu prepreku jednakosti između žena i muškaraca.

1.3 SOciO-kUltUROlOški kOncept U cRnOJ GORi

Crnogorska sredina je preovlađujuće patrijarhalna, sa kulturom koja visoko vrednuje do-minaciju i moć. Stereotipi o rodnim ulogama, patrijarhalni model odnosa među polovi-ma, ekonomska i socijalna kriza, siromaštvo, učešće velikog broja muškaraca u nedav-nim ratnim zbivanjima u okruženju, stvaraju pogodnu klimu za nasilje u porodici nad ženama i djecom. Nezaposlenost, intenzivni rast zloupotrebe PAS, alkohola i bezper-spektivnost mladih dovode do porasta nasilja odrasle djece prema roditeljima ili djece u zreloj životnoj dobi prema starim, onemoćalim roditeljima. Nedovoljna spremnost in-stitucija za rad na prevenciji nasilja, podršci žrtvama i sankcionisanju nasilnika, takođe, doprinosi porastu obima nasilja.

U crnogorskoj kulturi postoje brojni stereotipi o položaju žene, međupartnerskim odno-sima i domaćem nasilju. Iako se uglavnom temelje na predrasudama, teško ih je iskori-jeniti. Jedan od čestih mitova koji doprinosi nevidljivosti domaćeg nasilja je shvatanje da je to privatna stvar porodice - „Prljavi veš se ne iznosi iz kuće“. Čak i neke zlostavljane žene vjeruju da su krive za nasilje koje im se dešava.

Uvjerenju da dobra supruga treba da trpi i sluša muškarca doprinosi visoko vrednovanje ženske patnje radi očuvanja porodice. Kaže se „ona je čovjek-žena, šta je ta sve pretrpje-la“. Vjeruje se da se nasilje dešava samo siromašnima, neobrazovanima, a da su nasilnici uglavnom alkoholičari ili duševno bolesne osobe.

Naučene da nasilničko ponašanje muškaraca prihvataju kao životni koncept, žene često ne prepoznaju nasilje i ne suprotstavljaju se. Polna socijalizacija je moćna. Društvo od žena očekuje da budu smjerne, strpljive, poslušne, pomirljive i pokorne. Ne poštujući očekivane obrasce ponašanja one rizikuju da budu okrivljene za izdaju ženskog roda i ženske prirode. Patrijarhalno vaspitanje dobijeno u primarnoj porodici doprinosi po-istovjećivanju rodnih sa polnim ulogama. Domaće nasilje naročito teško prepoznaju i spremne su da ga dugo tolerišu žene koje su odrasle pored oca nasilnika. Nerijetko, one i muža biraju prema poznatom modelu. Nasilje je za njih uobičajeni, prihvaćeni vid po-našanja muškarca. Uz to često ide i majkina poruka „trpi i ja sam trpjela“, ili „žena je stvo-rena da trpi“ i sl4.

3 Više na: http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/text/econvention.htm

4 Radulović, J. i Ljaljević, A. (2009). Rodna ravnopravnost i zdravlje žena u Crnoj Gori. Podgorica: Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet - Nikšić.

12

Žene najčešće ne govore o nasilju i trpe ga zbog brige o djeci, neobaviještenosti o pravima i mogućnostima zaštite, zbog mehanizama izolacije i kontrole koje primjenjuje nasilnik, zbog osjećaja krivice koju nameće patrijarhalna sredina, materijalne zavisno-sti, osjećaja stida, nedostatka samopouzdanja, nedostatka podrške okoline i sl. Mitovi i uvjerenja, koji su prisutni u crnogorskom društvu, doprinose minimiziranju problema domaćeg nasilja, prebacivanju odgovornosti na zlostavljanu ženu i minimiziranju odgo-vornosti zajednice. Okrivljivanje vanjskih faktora opravdava nasilno ponašanje muškara-ca i stvara pogrešno uvjerenje žena u njegovu neminovnost i nemogućnost promjene.


2. MeĐUnARODni pOlitiČki i pRAVni OkViR

Međunarodno pravo u oblasti nasilja nad ženama najbolje je predstaviti putem pred-stavljanja obaveza države na tri nivoa: nivou Ujedinjenih nacija, Savjeta Evrope i Evrop-ske unije. Sve države koje su članice UN-a i Savjeta Evrope članstvo obavezuje da ispu-njavaju i primjenjuju norme koje se odnose na ženska prava i eliminaciju diskriminacije i nasilja nad ženama koje proističu iz potpisanih ili ratifikovanih dokumenata.

2.1 UJeDinJene nAciJe

Na nivou međunarodne organizacije Ujedinjenih nacija (UN), ključni akteri su Agencija Ujedinjenih nacija za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena, Odbor za elimina-ciju diskriminacije žena, Odbor o položaju žena i Fond Ujedinjenih nacija za po-pulaciju. Pored toga, Svjetska zdravstvena organizacija - SZO, bitan je akter jer je uključena u monitoring, obezbjeđivanje informacija i programa o nasilju nad ženama sa zdravstvenog aspekta. Dokumenti Ujedinjenih nacija od ključnog su značaja za prizna-vanje nasilja nad ženama kao kršenja ljudskih prava po međunarodnom pravu i i mogu biti različitih formi koje se kreću od obavezujućih do pravno neobavezujućih.

Generalna Skupština UN-a 1979. usvojila je pravno obavezujući instrument u vezi žen-skih prava - Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena.5 Iako se doku-ment ne tiče direktno nasilja, vrlo je značajan instrument koji zahtijeva da države osi-guraju da muškarci i žene imaju pravo na puno i jednako uživanje svih ljudskih prava i smatra se „međunarodnom poveljom ženskih prava“.

U cilju jačanja Konvencije naročito u oblasti nasilja nad ženama u porodici, 1989. godine Odbor za eliminaciju diskriminacije žena objavio je Opštu preporuku br. 12 o nasilju nad ženama6 navodeći da države potpisnice moraju da djeluju u cilju zaštite žena od nasilja bilo koje vrste koje se javlja u porodici, na radnom mjestu, ili u bilo kojoj drugoj oblasti društvenog života. Već 1992. godine usvaja se i Opšta preporuka br. 19 o nasilju nad ženama7 koja navodi da definicija diskriminacije uključuje rodno zasnovano nasilje koje je neposredno usmjereno protiv žene zato što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa žene i zahtijeva da države potpisnice usvoje specifične legislative o nasilju u porodici, uključujući krivične sankcije.

5 Više na: http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/cedaw.htm.

6 Više na:http://www.ohchr.org/EN/HRBodies/CEDAW/Pages/Recommendations.aspx.

7 Ibid.

14

Svjetska konferencija Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima, održana 1993. godine u Beču i Bečka deklaracija i Akcioni program8, predstavili su rodno zasnovano nasilje kao strukturalno i univerzalno. Deklaracijom se takođe tražilo imenovanje specijalnog izvještača/specijalne izvještačice o nasilju nad ženama te je 1994. godine Komisija Uje-dinjenih nacija za ljudska prava donijela odluku da imenuje Specijalnog izvještača/Specijalnu izvještačicu o nasilju nad ženama sa usvajanjem Rezolucije 1994/45.9 Mandat Specijalnog izvještača/Specijalne izvještačice, između ostalog, omogućava mu/joj da traži i dobije informacije o nasilju nad ženama, daje preporuke na lokalnom, naci-onalnom i međunarodnom nivou za borbu protiv nasilja nad ženama.

Deklaracija o eliminaciji svih oblika nasilja nad ženama10 predstavlja prvi međuna-rodni instrument koji se isključivo odnosi na nasilje nad ženama koje je široko definisano uz priznanje da se može desiti u porodici (član 3).

Septembra 1995. godine u organizaciji Ujedinjenih nacija održana je 4. svjetska kon-ferencija o ženama u Pekingu, koja je okupila delegacije iz 189 zemalja s ciljem da se prezentuju izvještaji zemalja članica o implementaciji Strategije za razvoj žena do 2000. godine, ali i da se usaglasi i prihvati tekst dokumenta Platforma za akciju. Pekinška de-klaracija i platforma za akciju sadrži set od 12 strateških ciljeva za osnaživanje žena. Kao četvrti, uključuje pitanje eliminacije svih oblika nasilja nad ženama i predviđene ak-cije, odnosno praktične mjere koje države, međunarodne i nevladine organizacije treba da preduzmu kako bi se nasilje nad ženama preveniralo i suzbijalo.11

UN Ciljevi održivog razvoja 201512 uključuju i pitanje nasilja nad ženama. Agenda odr-živog razvoja do 2030. godine sadrži 17 ciljeva održivog razvoja, koji se nazivaju i Global-nim ciljevima, i predstavljaju nadgradnju Milenijumskih razvojnih ciljeva (MDGs). Jedan od 17 ciljeva, cilj 5, odnosi se na postizanje rodne ravnopravnosti i osnaživanje svih žena i djevojčica. Ovaj cilj, između ostalog, podrazumijeva eliminaciju svih oblika diskrimi-nacije žena; eliminaciju svih oblika nasilja nad ženama, uključujući i trgovinu ljudima, seksualno i sve ostale oblike eksploatacije; eliminaciju svih štetnih praksi za žene i dje-vojčice, kao što su udaja djece, rana udaja, prisilni brakovi i genitalno sakaćenje žena.

8 Više na: http://www.ohchr.org/EN/ProfessionalInterest/Pages/Vienna.aspx.

9 Više na: http://www.un.org/womenwatch/daw/vaw/v-hrc.htm.

10 Više na:http://www.un.org/documents/ga/res/48/a48r104.htm.

11 http://eige.europa.eu/gender-based-violence/regulatory-and-legal-framework/international-regulations.

12 Više na: https://sustainabledevelopment.un.org/sdg5.


2.1 SAVJet eVROpe

Pored Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, međunarodnog ugovora o zaštiti ljudskih prava i sloboda u Evropi, najvažniji instrumenti SE za borbu protiv nasilja nad ženama su:

�Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici - Istanbulska konvencija13,

�Konvencija o borbi protiv trgovine ljudima14 i �Preporuka Rec(2002) 5 o zaštiti žena od nasilja15.

Zajedno, oni pružaju sveobuhvatan okvir kako bi se spriječilo nasilje, zaštitile žrtve, ali i stalo na kraj nekažnjavanju počinilaca.

Preporuka Rec (2002)5 o zaštiti žena od nasilja usvojena je 2002. godine. U ovoj pre-poruci, Odbor ministara pozvao je zemlje članice da osiguraju ljudska prava žena. Iako ima neobavezujući karakter, ova Preporuka nudi zajednički okvir za države članice Sa-vjeta Evrope.

Maja 2005. godine, u Varšavskoj deklaraciji, šefovi država i vlada Savjeta Evrope po-tvrdili su svoju posvećenost borbi protiv nasilja nad ženama u svim njenim oblicima, uključujući nasilje u porodici.

Takođe, Savjet Evrope bio je vrlo aktivan u rješavanju pitanja trgovine ljudima. Usvojene su, pored Istanbulske konvencije, još dvije konvencije: Konvencija Savjeta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima (2005.) i Konvencija Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja (2007.).

2.2.1 IStANBULSKA KONVENCIJA

Odbor za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici (CAHVIO)16 formiran kao odgovor na potrebu za novim pravnim instrumentom, u decembru 2010. godine predstavio je konačni nacrt Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Konvencija je usvojena 7. aprila 2011. od strane Od-bora ministara u Istanbulu, a otvorena za potpisivanje 11. maja 2011.

Pored toga što je prva evropska Konvencija o nasilju nad ženama, uključujući nasilje u porodici, koja je pravno obavezujuća, ne fokusira se samo na zemlje članice Savjeta Evrope što znači da svaka država koja želi može da pristupi Konvenciji (države ne-čla-nice koja su učestvovale u njenoj izradi i druge države ne-članice pod uslovima utvr-

13 Više na: http://www.coe.int/fr/web/conventions/full-list/-/conventions/rms/090000168008482e.

14 Više na: http://www.coe.int/fr/web/conventions/full-list/-/conventions/rms/090000168008371d.

15 Više na:https://search.coe.int/cm/Pages/result_details.aspx?ObjectID=09000016805e2612.

16 Više na: https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680593fc8.

16

đenim članom 76). Evropska Unija je takođe pomenuta među mogućim potpisnicama Istanbulske konvencije i prošle godine u martu Evropska komisija pozvala je EU da pot-piše Istanbulsku konvenciju.

12. marta 2012. godine, turska je postala prva zemlja koja je ratifikovala Konvenciju, i nakon što ju je deseta država članica SE ratifikovala, stupila je na snagu 1. avgusta 2014. godine. Do 20. februara 2016. Konvenciju su potpisale 44 države, ali samo 22 su je ratifi-kovale i počela je njena primjena.17

Istanbulska konvencija se smatra najvažnijim i najsveobuhvatnijim pravno obavezuju-ćim instrumentom o nasilju nad ženama, uključujući i nasilje u porodici, u Evropi. Njeno usvajanje i stupanje na snagu jedno je od najvećih dostignuća Savjeta Evrope u borbi protiv nasilja nad ženama.

Važne teme Konvencije uključuju: prevenciju, zaštitu, integrisane politike, osnovne za-kone i monitorng (nadzor).18 Dodatna teme su: rodna perspektiva, migrantkinje, azila-natkinje i žene izbjeglice, nevladine organizacije i djeca.

Istanbulska konvencija se odnosi na sve oblike nasilja nad ženama, uključujući i nasilje u porodici. Međutim, posebna pažnja je posvećena sljedećim vrstama nasilja nad ženama:

�psihičkom nasilju, �uhođenju, �fizičkom nasilju, �seksualnom nasilju, uključujući silovanje, �prinudni brak, �genitalno sakaćenje žena, �prisilni abortus i prisilnu sterilizaciju, �seksualno uznemiravanje i bilo koja vrsta pomaganja, podsticanja ili pokušaj

nasilja nad ženama.

Istaknuta je važnost osiguranja da države ispune svoje obaveze što znači da kada Kon-vencija stupi na snagu redovno se mjeri nivo njene implementacije. Istanbulska konven-cija ima dvopilarni monitoring mehanizam:

�nezavisno stručno tijelo, Grupa eksperata za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici i

�političko tijelo, Odbor potpisnica, koja se sastoji od predstavnika potpisnica Istanbulske konvencije.

17 Listu potpisnica možete pogledati na sljedećem sajtu: http://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/210/signatures.

18 Više na: http://www.coe.int/en/web/istanbul-convention/the-convention-in-brief.


Zadatak GREVIO je da prati sprovođenje Konvencije od strane potpisnica. Države pot-pisnice podnose izvještaje o zakonodavnim i drugim mjerama kojima se osigurava spro-vođenje odredbi ove Konvencije glavnom sekretaru Savjeta Evrope. Izvještaj se pripre-ma na osnovu upitnika koji je pripremila ova ekspertska grupa. Upitnik sadrži detaljna pitanja u vezi sa svim aspektima sadržanim u poglavljima II – VII Istanbulske konvencije.19

S druge strane, Istanbulska konvencija predviđa dvije vrste procedure praćenja:

�procedura evaluacije zemlja-po-zemlja i �posebna procedura istrage.

2.2.2 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

Evropski sud za ljudska prava kao sudska instanca sa sjedištem u Strazburu kojoj se mogu obratiti svi građani/ke zemalja članica Savjeta Evrope koje su potpisnice Evrop-ske Konvencije o ljudskim pravima, a koji smatraju da su im povrijeđena prava propisa-na ovom Konvencijom, postigao je zapažen uspjeh u praksi. Presude koje je Evropski sud donio imaju za cilj pokušaj da se ograniči diskriminacija u državama članicama Savjeta Evrope.20 Različiti oblici nasilja i diskriminacije nad ženama preispitani su u Strazburu i postignuti su novi standardi sa sve više zahtjeva da se utvrdi kompatibilnost između Konvencije i različitog tretmana zasnovanog isključivo na osnovu pola.

2.3 eVROpSkA UniJA

EU sprovodi sljedeće aktivnosti u cilju prevencije i suzbijanja nasilja nad ženama:

�štiti žene i djecu od rodno zasnovanog nasilja kroz zakonsku regulativu i praktične mjere kroz obezbeđivanje prava žrtvama (tretman uz poštovanje i priznanje kao žrtve, zaštitu i od zastrašivanja, odmazde i dalje viktimizacije tokom krivične istrage, podršku, pristup pravdi, naknadu i restauraciju),

�sufinansira kampanje podizanja svijesti javnosti o ovom problemu koje realizuju nacionalne vlade,

�podržava transnacionalne projekte nevladinih organizacija u borbi protiv nasilja nad ženama, djecom i mladima,

�olakšava pronalaženje zajedničkih rješenja među zemljama EU kroz organizovanje razmjene primjera dobre prakse,

�radi na eliminaciji genitalnog sakaćenja žena,�razvija znanja o fenomenu rodno zasnovanog nasilja,�prikuplja podatke o rodno zasnovanom nasilju..

19 Upitnik dostupan na sljedećem linku: https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=09000016805c95b0.

20 Više na: http://www.coe.int/en/web/istanbul-convention/echr-case-law.

18

2.3.1 UGOVORI

Tema nasilja nad ženama se na dnevnom redu EU po prvi put značajno pominje sredi-nom 90-ih godina, kada je usvajanje Ugovora iz Mastrihta21 i Ugovora iz Amsterda-ma22 ojačalo institucije EU i stavilo naglasak na osnovna prava i stvorilo novi politički prostor za pitanja kao što je nasilje nad ženama. Nadležnost Evropske unije za usklađiva-nje krivičnog zakona proširena je Lisabonskim ugovorom23, koji je stupio na snagu de-cembra 2009. godine. Ovaj ugovor daje prostor EU da uvede zajedničke odredbe u obla-sti krivičnog prava s ciljem usklađivanja. Takođe, značajan je i Ugovor o funkcionisanju Evropske unije24 koji pruža mogućnosti za razvoj pravnih instrumenata za borbu protiv nasilja nad ženama. Osim toga, Povelja EU o osnovnim pravima proglašena 2000. go-dine, počev od 2009. godine pravno je obavezujuća za institucije EU i nacionalne vlade i sadrži, između ostalog, posebne odredbe u cilju zaštite i poštovanja prava na fizički i mentalni integritet, nediskriminaciju po osnovu pola i trgovinu ljudima.25

2.3.2 PRAVNE AKCIJE

Jedan od važnih pravnih instrumenata u oblasti nasilja nad ženama je Direktiva 2011/36/EU o sprečavanju i borbi protiv trgovine ljudima i zaštiti žrtava26 koja posebno tar-getira nasilje nad ženama u vezi sa trgovinom ljudima, kao i Direktiva 2004/81/EK o boravišnoj dozvoli izdatoj državljanima trećih zemalja koji su žrtve trgovine ljudima27. Opštiji pravni instrument, Direktiva 2012/29/EU28 o zajedničkim minimalnim standar-dima o pravima, podršci i zaštiti žrtava od nasilja obavezuje države članice da podrže žrtve i/ili članove njihovih porodica.

Osim toga, Direktiva 2011/99/EU o evropskom nalogu za zaštitu29 takođe pruža zaštitu žrtvama nasilja nad ženama. Kao dodatak ovoj direktivi služi i Uredba (EU) br. 606/2013 o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima30. Za-štita se može dati u slučajevima kada postoji prijetnja fizičkom, psihičkom ili seksualnom integritetu osobe, te se navode i rodno zasnovano nasilje, nasilje u vezi, fizičko i seksual-no nasilje, uznemiravanje i proganjanje kao primjeri za izricanje mjera zaštite.

Relevantne su i sljedeće EU odredbe u odnosu na regulisanje problema nasilja nad žena-ma: Direktiva 2006/54/EK o primjeni principa jednakih mogućnosti i jednakog tretma-

21 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=URISERV:xy0026.

22 Više na: http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.3.html.

23 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:12007L/TXT.

24 Više na: http://www.ecb.europa.eu/ecb/legal/1341/1342/html/index.en.html.

25 Više na: http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.6.html.

26 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:32011L0036.

27 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=URISERV:l33187.

28 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:32012L0029.

29 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32011L0099.

30 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32013R0606.


na muškaraca i žena u pitanjima zapošljavanja i rada31 i Direktiva 2004/113/EK o pri-mjeni principa jednakog tretmana muškaraca i žena u pristupu i nabavki robe, odnosno pružanju usluga32. Obje osuđuju uznemiravanje i seksualno uznemiravanje.

Na kraju treba pomenuti i Direktivu 2010/41/EU o primjeni principa jednakog tretma-na prema muškarcima i ženama koji su samozaposleni33 zato što i ona omogućava že-nama da imaju jaču ekonomsku poziciju koja će ih učiniti manje zavisnim u nasilnim vezama što je, naravno, posebno korisno u slučajevima nasilja nad ženama.

2.3.3 EVROPSKI PARLAMENt

Evropski parlament kroz rad svog Odbora za ženska prava i ravnopravnost polova, aktiv-no doprinosi sprečavanju nasilja nad ženama.

Rezolucijom o eliminaciji nasilja nad ženama34 od 26. novembra 2009. godine, poziva se Komisija da predloži Direktivu o akciji za sprečavanje i borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama. Parlament je pozvao zemlje članice da:

�prikupljaju statističke podatke o slučajevima nasilja nad ženama, �da se podigne nivo svijesti o nasilju nad ženama, �da se finansijski podrže organizacije koje pružaju pomoć žrtvama i �da prepoznaju u nacionalnom krivičnom pravu seksualno nasilje i silovanje u

braku ili vezi kao krivična djela.

U Rezoluciji od 5. aprila 2011. godine o prioritetima i nacrtu novog okvira EU poli-tike za borbu protiv nasilja nad ženama35, Parlament predlaže da se stvori novi i sve-obuhvatni pristup politike prema rodno zasnovanom nasilju. Između ostalog, navodi da je prostitucija oblik rodno zasnovanog nasilja.

2.3.4 EVROPSKI SAVJEt

Evropski savjet je decembra 2009. godine usvojio Stokholmski program za period 2010-2014. Ovim petogodišnjim strateškim planom36 istaknuta je, između ostalog, po-treba za zaštitom žrtava rodno zasnovanog nasilja (posebno da se zaštite ranjive grupe u koje spadaju žene i djeca žrtve nasilja, žrtve genitalnih sakaćenja, ali i da se prevenira i suzbije trgovina ljudskim bićima).

31 Više na: https://osha.europa.eu/en/legislation/directives/council-directive-2006-54-ec.

32 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/en/TXT/?uri=CELEX:32004L0113.

33 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32010L0041&from=EN.

34 Više na: http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//TEXT+TA+P7-TA-2009-0098+0+DOC+XML+V0//EN.

35 Više na: https://ec.europa.eu/anti-trafficking/eu-policy/european-parliament-resolution-5-april-2011-priorities-and-outline-new-eu-policy-framework_en.

36 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=uriserv:jl0034.

20

2.3.5 SAVJEt EVROPSKE UNIJE

2008. godine Savjet je usvojio EU Smjernice o nasilju nad ženama i djevojčicama i borbi protiv svih oblika diskriminacije nad njima.37 Postavljena su tri cilja:

�sprečavanje nasilja, �zaštita i podrška za žrtve i �gonjenje počinioca.

Marta 2010. godine, Savjet je usvojio prvi Zaključak savjeta o iskorjenjivanju nasilja nad ženama38 kojim je pozvao države članice da razviju strategije protiv nasilja i utroše dovoljno sredstava za preventivne mjere i suzbijanje nasilja, uključujući i kampanje za podizanje javne svijesti.

Decembra 2012. godine Savjet je usvojio Zaključke o nasilju nad ženama i obezbjeđi-vanju podrške žrtvama porodičnog nasilja39 kojim se opet poziva Komisija da predlo-ži EU Strategiju protiv nasilja nad ženama, a od Parlamenta i Komisije se traži da dopri-nesu potpisivanju i ratifikaciji Istanbulske konvencije.

2014. godine usvojeni su Zaključci Savjeta o prevenciji i suzbijanju svih vrsta nasilja nad ženama i djevojčicama, uključujući sakaćenje ženskih genitalija40 koji, između ostalog, uvode i nove vrste nasilja poput vršnjačkog nasilja na internetu.

2.3.6 EVROPSKA KOMISIJA

Evropska komisija, kao izvršni organ EU, takođe je bio vrlo aktivan na polju borbe protiv nasilja nad ženama. Rodno zasnovano nasilje i njegova prevencija je pokrivena dvije-ma strategijama: Putokaz za jednakost muškaraca i žena 2006-201041 i Strategije za jednakost muškaraca i žena 2010-201542. Nakon toga, 2015. godine, objavljen je Radni dokument o strateškom uključivanju za postizanje rodne ravnopravnosti 2016-201943 kojim je zamijenjena prethodna Strategija, i bez obzira što nema isti pravni status, predviđa ključne akcije za suzbijanje rodno zasnovanog nasilja i pružanje podrš-ke žrtvama.

2010. godine usvojena je Ženska povelja44 sa ciljem da se osnaži privrženost Komisije za postizanje rodne ravnopravnosti. Povelja naglašava da je rodno zasnovano nasilje kršenje ljudskih prava. Pored toga, Komisija je preduzela akcije za specifične vrste nasilja

37 Više na: http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cmsUpload/16173cor.en08.pdf.

38 Više na: https://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/lsa/113226.pdf.

39 Više na: http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/lsa/134081.pdf.

40 Više na: http://ec.europa.eu/justice/gender-equality/files/jha_violence_girls_council_conclusions_2014_en.pdf.

41 Više na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=URISERV:c10404.

42 Više na: http://ec.europa.eu/justice/gender-equality/files/strategy_equality_women_men_en.pdf.

43 Više na: http://ec.europa.eu/justice/gender-equality/files/documents/151203_strategic_engagement_en.pdf.

44 Više na: http://www.scwo.org.sg/resources/womens-charter/.


nad ženama poput genitalnog sakaćenja i trgovina ljudima i usvojila EU Strategiju o iskorjenjivanju trgovine ljudima 2012-2016.45

Problem nasilja nad ženama je takođe aktuelizovan u eksternim akcionim politikama Ko-misije: transformisanje života djevojčica i žena kroz EU eksterne veze 2016-2020.46 Ovaj dokument je posebno značajan za kršenje ženskih prava u zemljama trećeg reda, kao što su dječiji brakovi i seksualno nasilje. Komisija takođe posebnu pažnju posvećuje ženama izbjeglicama koje su postale žrtve rodno zasnovanog nasilja.

2.3.7 EU AGENCIJA ZA OSNOVNA PRAVA

Agencija za osnovna prava47 je 2014. godine predstavila istraživanje „Violence against women: an EU-wide survey” (prevod: Nasilje nad ženama: istraživanje o rasprostranjeno-sti u EU)48 sprovedeno u EU na uzorku od 42.000 intervjua sa ženama o iskustvima rodno zasnovanog nasilja u svih 28 država članica EU.

Podaci pokazuju da je nasilje nad ženama u EU široko rasprostranjeno, ali pored toga, u izvještaju se navodi da mnogi slučajevi ostanu neprijavljeni, kao i da je šira upotreba interneta proizvela alate za nove vidove nasilja: sajber zlostavljanje, sajber uhođenje i sajber nasilje.

Na osnovu ovog izvještaja, FRA je predložila preporuke koje se, između ostalog, tiču implementacije Direktive 2012/29/EU, ratifikovanja Istanbulske konvencije i toga da EU treba da potpiše i ratifikuje ovu konvenciju.

2.3.8 EVROPSKI INStItUt ZA RODNU RAVNOPRAVNOSt

Evropski Institut za rodnu ravnopravnost (EIGE)49 ima važan zadatak koji se ogleda u monitoringu i prikupljanju informacija o broju slučajeva rodno zasnovanog nasilja. Institut je objavio mnoga istraživanja na ovu temu. Jedno od njih50 tiče se pregleda im-plementacije Pekinške deklaracije u okviru koje su upoređivane nacionalne politike i legislativa porodičnog nasilja.

45 Više na: https://ec.europa.eu/anti-trafficking/ sites/ antitrafficking/files/eu_strategy_towards_the_eradication_ of_trafficking_in_human_beings_2012-2016_1.pdf.

46 Više na: https://ec.europa.eu/europeaid/sites/devco/files/staff-working-document-gender-2016-2020-20150922_en.pdf.

47 Više na: http://fra.europa.eu/en.

48 Više na: http://fra.europa.eu/en/publication/2014/violence-against-women-eu-wide-survey-main-results-report

49 Više na: http://eige.europa.eu/sites/default/files/documents/mh0114718hrn.pdf.

50 Izvještaj „Report on the review on the implementation on the Beijing Platform for Action in the EU Member States: Violence against women, victim support“ možete pogledati na: http://eige.europa.eu/rdc/eige-publications/violence-against-women-victim-support-report.

22

2.3.9 PROGRAMI „DAPhNE“ I „PRAVA, JEDNAKOSt I GRAĐANStVO 2014-2020“

Akcije za prevenciju i suzbijanje nasilja nad ženama bila su pokrenuta samo u okviru dva EU programa krajem 90-ih godina i to pokretanjem „Daphne“ inicijative, a kasnije programa koji je nastao kao odgovor Evropskog parlamenta na potrebu da se pokrene EU kampanja nulte tolerancije na nasilje nad ženama. Početkom 2000. godine Evropski parlament i Savjet Evropske unije usvojili su prvi „Daphne“ program, ponovljen 2004. i 2007. Budžet je rastao i sa 20 miliona eura dostigao cifru od 120 miliona eura za reali-zaciju „Daphne III“. Već 2007. godine, ovaj program je postao dio „Opšteg programa za osnovna prava i pravdu“, a zatim je u periodu 2014-2020 inkorporiran u Program „Prava, jednakost i građanstvo“51. Glavni cilj ovog programa je da dodatno razvije područje EU u kojem će se jednakost i prava ljudi promovisati, štititi i realizovati na isti način. Njegov budžet u periodu od predviđenih sedam godina iznosi 439 milliona eura.

2.3.10 DRžAVE čLANICE

Pored zajedničkog djelovanja na nivou EU, države članice EU imaju i sopstvene kom-petencije u borbi protiv nasilja nad ženama uopšte, odnosno nasilja u porodici. Većina država EU članica, ima razvijene nacionalne akcione planove za suzbijanje nasilja nad ženama, pružaju specijalizovane usluge žrtvama rodno zasnovanog nasilja, a zaposleni u ovim servisima, uključujući i policajce i sudije, prolaze specijalizovane obuke o tome kako raditi sa ženama koje su preživjele nasilje. Takođe, postoje i skloništa u koja se smje-štaju one žene koje su preživjele porodično nasilje ili su bile žrtve trgovine ljudima.

Postoje razlike koje valja naglasiti: nisu sve države članice prepoznale seksualno nasilje u braku kao krivično djelo; koriste različite pravne definicije kada su u pitanju različite vrste rodno zasnovanog nasilja; postoji razlika i u inkriminisanju različitih vrsta nasilja nad ženama; razlikuju se i zaštitne mjere. Ratifikovanje Istanbulske konvencije svakako doprinosi smanjenju nejednakosti u nacionalnim zakonodavstvima i mjerama, ali nisu je sve države članice EU potpisale.

51 Više na: http://ec.europa.eu/justice/grants1/programmes-2014-2020/rec/index_en.htm.


3. MeĐUnARODne OBAVeze cRne GORe

Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, preduzelo je niz aktivnosti na planu utvrđivanja načina preuzimanja me-đunarodnih multilateralnih konvencija, sporazuma i protokola. Crna Gora je država čla-nica Ujedinjenih Nacija, Savjeta Evrope i drugih međunarodnih i organizacija i regio-nalnih inicijativa.52 Crna Gora je potpisnica mnogih međunarodnih pravnih akata koje možemo podijeliti u dvije najvažnije grupe, na pravne akte Ujedinjenih nacija i Evropske unije. U nastavku ćemo dati kratak prikaz međunarodnih pravnih akata koje je Crna Gora potpisala, a koji su od posebnog značaja za priznavanje nasilja u porodici kao kršenja ljudskih prava po međunarodnom pravu i kao vida dikriminacije žena, kao i za priznava-nje odgovornosti države za privatne akte nasilja nad ženama.

3.1 niVO UJeDinJenih nAciJA

22. juna 2006. godine Crna Gora je postala 192. članica OUN. Ulaskom u Ujedinjene na-cije, Crna Gora je pokrenula proceduru i, do sada, stupila u članstvo skoro svih agencija UN i specijalizovanih organizacija iz sistema UN.

Članstvom u UN otpočeo je proces definisanja liste sporazuma i konvencija kojima je Crna Gora pristupila po osnovu sukcesije, a za koje Generalni sekretar Ujedinjenih na-cija obavlja funkciju depozitara. Instrument o pristupanju ovim konvencijama predat je 23. oktobra 2006. godine i obuhvata regulativu iz raznih oblasti, kao i strana ugovor-nica najvažnijih međunarodnih instrumenata u oblasti ljudskih prava.

Deponovanjem instrumenta o sukcesiji, Crna Gora je postala potpisnica UN Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i njenog Opcionog proto-kola. Potpisivanjem ove Konvencije Crna Gora je preuzela obavezu da obezbijedi for-malno pravnu zaštitu, odnosno da uskladi zakonodavstvo sa odredbama Konvencije i usvoji zakone koji će osigurati zaštitu žena od svih oblika diskriminacije i nasilja zasno-vanog na polu. U obavezi je i da osigura pravnu zaštitu žena od nasilja kroz afirmativne akcije i programe (pristup sudskoj zaštiti ženama žrtvama nasilja u porodici u hitnom postupku i bez odlaganja, zdravstvena njega, terapijska podrška i savjetovališta, obuke policijskih službenika o nasilju u porodici i pružanje podrške žrtvama tokom intervenci-ja, uspostavljanje SOS telefona i skloništa za žrtve nasilja u porodici).

52 Lista međunarodnih konvencija i međunarodnih organizacija kojima je Republika Crna Gora pristupila, Ministarstvo vanjskih poslova, dostupno na:

http://www.mvpei.gov.me/rubrike/multilateralni-odnosi/UN/Crna-Gora-i-multilateralni-sporazumi/

24

Takođe, na osnovu člana 18, države potpisnice se obavezuju da dostavljaju Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Izvještaj o zakonodavnim, sudskim, administrativnim i dru-gim mjerama koje su usvojile kako bi sprovele odredbe ove Konvencije, kao i pomake koji su učinjeni. Kada je riječ o izvještavanju Crne Gore53, Inicijalni izvještaj Vlada Crne Gore je usvojila februara 2010. godine, i proslijedila Komitetu maja 2010. Izvještaj je uka-zao na zakonodavne i druge mjere koje je Crna Gora preduzela Konvencijom u periodu od 2006. do 2009. godine u odnosu na 16 materijalnih članova Konvencije.

U vezi s tim, u roku do dvije godine, Komitet je zatražio informacije o primjeni preporuka koje se odnose na nasilje nad ženama, trgovinu ljudima i iskorišćavanje za prostituciju, te učestvovanje u društvenom i političkom životu. S obzirom na obavezu dostavljanja pomenutog Izvještaja CEDAW Komitetu do kraja 2013, Odbor za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore je decembra 2013. godine razmatrao pomenuti Izvještaj i sagla-sio se sa njegovom sadržinom. Predstavnica CEDAW komiteta je poslala komentare na izvještaj dostavljen 2014, i u njemu iznijela dodatne preporuke koje se tiču gore po-menutih oblasti. U periodu koji je uslijedio pristupilo se izradi II Periodičnog izvještaja. Procesom izrade tog izvještaja koordiniralo je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava koje je formiralo radnu grupu54. II Periodični izvještaj izvještaj je razmotrila i usvojila Vla-da Crne Gore u oktobru 2015. godine, koji je proslijeđen CEDAW Komitetu (13. jun 2016. godine).55

Za Crnu Goru je značajno i potpisivanje Opšte preporuke br. 19 Komiteta za elimi-naciji svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1992. godine, koja je usvojena radi jačanja CEDAW-a, posebno u oblasti nasilja u porodici, ali i UN Deklaracije o eliminaciji svih oblika nasilja nad ženama iz 1993. godine. Kao što je gore navedeno, ova Dekla-racija predstavlja prvi međunarodni instrument koji se isključivo odnosi na nasilje protiv žena u kojoj je nasilje nad ženama definisano uz priznanje da se može desiti u porodici.

3.2 niVO eVROpSke UniJe i SAVJetA eVROpe

Crna Gora je 11. maja 2007. godine postala punopravna članica Savjeta Evrope. Crna Gora aktivno sarađuje da Savjetom Evrope (SE) i Organizacijom za bezbjednost i sa-radnju u Evropi (OEBS) u oblasti zaštite ljudskih i manjinskih prava i osnovnih sloboda, kao i u promovisanju vladavine prava i daljoj demokratizaciji društva.

53 Više informacija o izvještavanju Crne Gore CEDAW Komitetu: http://tbinternet.ohchr.org/_layouts/treatybodyexternal/TBSearch.aspx?TreatyID=3&DocTypeID=29

54 U radu su učestvovali predstavnici/ce: Odbora za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore, resornih ministarstava, Uprave policije, Vrhovnog suda Crne Gore, Vrhovnog državnog tužilaštva, Zaštitnika/ce ljudskih prava i sloboda, Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima, a učestvovala je i nezavisna ekspertkinja za rodnu ravnopravnost. Kako se na Javni poziv za učešće u radnoj grupi nije prijavio/la nijedan/na predstavnik/ca NVO-a, tekst Izvještaja je proslijeđen i nevladinim organizacijama čiji su odgovori uključeni u II Periodični izvještaj.

55 Ministarstvo za ljudska i manjinska prava (2015). II IZVJEŠTAJ o sprovođenju Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) podnijet na osnovu člana 18 Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena.


Ratifikovala je veliki broj konvencija Savjeta Evrope u oblasti ljudskih prava uključujući i najznačajnije – Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Konvenciju o borbi protiv trgovine ljudima i Konvenciju o sprečavanju i borbi pro-tiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici - Istanbulsku konvenciju. Od posebnog značaja je usvajanje Preporuka Rec (2002)5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena protiv nasilja koja pruža vrlo detaljne smjernice za kreiranje politike u cilju zaštite i prevencije žrtava nasilja (uključujući žene i djecu). Ukupno su potpisane i ratifi-kovane 92 konvencije Savjeta Evrope.56

Istanbulsku konvenciju je Crna Gora potpisala 11. maja 2011. godine. Prvog marta 2013. godine usvojen je Zakon o potvrđivanju Konvencije SE o suzbijanju i sprječa-vanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici.57 Crna Gora ima svoju predstavnicu u Ekspertskoj grupi za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO) - gos-pođu Vesnu Ratković.58

GREVIO grupa započela je proces praćenja primjene Konvencije Savjeta Evrope protiv nasilja prema ženama. Nakon što je usvojila upitnik koji sadrži detaljna pitanja u vezi sa svim aspektima sadržanim u poglavljima II – VII ove Konvencije, ekspertska grupa na-pravila je i preliminarni vremenski plan praćenja za period 2016/2017. i raspored država po grupama. Crna Gora će, kao jedna od osam država koje će u određenim rokovima, ujedno i prva od država iz regiona, preduzeti korake59 u procesu izviještavanja GREVIO komitetu.

Grupa eksperata GREVIO, priznaje važnu ulogu koju NVO igraju u ovoj oblasti i jasno svojim Poslovnikom o radu navodi da su nevladine organizacije i drugi članovi civilnog društva vitalni izvor informacija i da će sve informacije dobijene od nevladinih organi-zacija biti tretirane kao povjerljive od strane GREVIO. Upravo zato se NVO ohrabruju da daju svoj doprinos prilikom kreiranja izvještaja. Prema podacima ženskog NVO sektora, u Crnoj Gori se trenutno priprema tzv. Shadow izvještaj o realizaciji Istanbulske konven-cije. Na izvještaju rade Centar za ženska prava, Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić, Centar za Romske Inisijative i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica.60

U okviru Mreže parlamentaraca za borbu protiv nasilja nad ženama61 koju čini 51 po-slanik/ca, formirane od strane Savjeta Evrope, jedan od glavnih ciljeva je promovisanje Istanbulske konvencije. Na čelu Mreže je kao politička koordinatorka Sahiba Gafarova (Azerbejdžan), a predstavnica Crne Gore je do nedavno bila poslanica Snežana Jonica.

56 Više na : http://www.mvpei.gov.me/rubrike/multilateralni-odnosi/SE/Spisak_potpisanih_i_ratifikovanih_konvencija_SE/ ili : http://www.coe.int/en/web/conventions/search-on-states/-/conventions/treaty/country/MOT

57 Zakon o potvrđivanju Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Službeni list Crne Gore – međunarodni ugovori, br. 4 od 20. marta 2013.

58 Više na: http://www.coe.int/en/web/istanbul-convention/members.

59 Koraci u izvještavanju: https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=090000168063dde7.

60 Izvor: NVO Centar za ženska prava.

61 Više o Mreži: http://website-pace.net/en_GB/web/apce/women-free-from-violence

26

Na ovogodišnjoj listi članova (2017), Crna Gora nema delegiranog/delegiranu predstav-nika/predstavnicu.62

Crna Gora takođe ima predstavnike u velikom broju Komiteta SE, koji se više puta sastaju u Strazburu, poput Nadzornog komiteta eksperata za ljudska prava (CDDh) ili Grupi eksperata za borbu protiv trgovine ljudima (GREtA).

2010. godine, postala je zvanični kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. U tom kon-tekstu Crna Gora ostvaruje brojne aktivnosti u saradnji sa Evropskom Komisijom, Dele-gacijom Evropske Unije u Crnoj Gori, kao i bilateralne aktivnosti sa državama članicama Evropske Unije. Ovo ujedno znači i usklađivanje zakonodavstva iz oblasti nasilja nad že-nama sa pravnom tekovinom EU.

Podaci iz Izvještaja Evropske komisije o napretku Crne Gore za 2016. godinu (engl. Mon-tenegro 2016 Progress Report)63, ukazuju da je Sud za ljudska prava od septembra 2015. godine donio presudu da je Crna Gora prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u 2 slučaja (zabrana torture, pravo na slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje).

ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Rodno zasnovano nasilje je brutalni oblik diskriminacije i kršenja osnovnih prava žrtava koje se dešava u svakom društvu i u svakoj zemlji. Proteklih godina pokrenute su brojne inicijative za iskorjenjivanje rodno zasnovanog nasilja na međunarodnom i EU nivou, što je u velikoj mjeri uticalo na odbranu ženskih osnovnih prava u slučajevima nasilja. Iako Crna Gora nije članica Evropske unije, njena legislativa ima snažan uticaj na nacionalnu legislativu i politiku. Inicijative preduzete na EU nivou imale su za posljedicu unapre-đenje javnih politika i zakonodavnog okvira i u Crnoj Gori, koja je kao članica Savjeta Evrope dužna da moralno i politički slijedi i primjenjujue politička dokumenta ovih or-ganizacija u odnosnim oblastima.

Crna Gora je potpisnica mnogih međunarodnih pravnih akata koji su veoma značajni za priznavanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici kao kršenja ljudskih prava po među-narodnom pravu i kao vida dikriminacije žena, kao i za priznavanje odgovornosti države za privatne akte nasilja nad ženana. Komparativnom analizom međunarodnih pravnih standarda i obaveza države u odnosu na nasilje nad ženama i nasilje u porodici, može se sa sigurnošću ustvrditi postojanje snažnog utemeljenja za uvođenje politika, procedura i prakse u skladu sa međunarodnim standardima.

Crnogorski pravni sistem omogućava direktnu primjenu međunarodnih standarda i ra-tifikovanih konvencija, međutim ovi jako važni međunarodni akti nijesu konkretizovani u dovoljnoj mjeri u našem zakonodavstvu i praksi, iako na to obavezuje Ustav CG, koji navodi da „ratifikovani međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog

62 Lista članova/članica Mreže u 2017. godini: http://website-pace.net/documents/19879/730532/Listemembres_E.pdf/f6ecb82d-6dd1-4b62-a046-ffea3dc6d2ae

63 European Commission (2016). Montenegro 2016 Progress Report. Dostupan na: https://ec.europa.eu/neighbourhood-enlargement/sites/near/files/pdf/key_documents/2016/20161109_report_montenegro.pdf


prava imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drugačije od unutrašnjeg zakonodavstva“.

Potpisivanjem međunarodnih dokumenta navedenih u studiji Crna Gora je obavezna da osigura:

�formalno pravnu zaštitu, odnosno da uskladi zakonodavstvo sa odredbama Konvencija i usvoji zakone koji će osigurati zaštitu žena od svih oblika diskriminacije i nasilja zasnovanog na rodu, i adekvatne sankcije za počinioce nasilja;

�zaštitu žena od nasilja kroz afirmativne akcije; �zdravstvenu njegu, terapijsku podršku i savjetovališta, krizne centre, SOS telefone

i skloništa za žrtve nasilja u porodici;�uspostavljanje funkcionalne prevencije;�koordinaciju i saradnju svih ključnih aktera; �kontinuirano praćenje pojave nasilja nad ženama i nasilja u porodici, praćenje

sprovođenja zakona i politika iz ove oblasti, kao i izvještavanje u skladu sa ratifikovanim međunarodnim dokumentima;

�resurse iz državnog budžeta za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici64.

�supermatiju (primat) međunarodnog prava nad unutrašnjim pravom, kojim se omogućava direktna primjenu međunarodnih standarda i ratifikovanih konvencija u pravni poredak Crne Gore

64 Više na www.sospodgorica.me V.Rakoćević, A.Gligorović 2016.“Studija o usaglašenosti crnogorskog zakonodavnog i strateškog okvira sa međunarodnim dokumentima i politikama“


4. nAciOnAlne StRAteGiJe i AkciOni plAnOVi

4.1 nAciOnAlne StRAteGiJe i AkciOni plAnOVi

Najvažniji strateški dokumenti koji se u potpunosti fokusiraju na zaštitu žena od nasilja, ili kroz svoja posebna poglavlja/oblasti, odnosno strateške ciljeve su sljedeće strategije:

�Strategija zaštite od nasilja u porodici (2016-2020); �Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti (2017–2021);�Strategija za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori (2016-2020);�Nacionalna strategija održivog razvoja Crne Gore za period do 2030. godine.

Svaki od navedenih strateških dokumenata ima posebno poglavlje ili skup mjera koje se odnose na žrtve nasilja, uključujući žrtve nasilja uopšte ili sa fokusom na određene soci-jalno ugrožene grupe kao što su Romkinje i Egipćanke. Pored navedenih, postoje i druge strategije koje u manjoj mjeri posvećuju pažnju rodno zasnovanoj diskriminaciji i nasilju.

4.1.1 StRAtEGIJA ZAštItE OD NASILJA U PORODICI

Jedna od najznačajnijih strategija koja definise opštu politiku zemlje u odnosu na zaštitu od nasilja u porodici je Strategija zaštite od nasilja u porodici. Nakon Strategije koja je obuhvatala period 2011-2015, Vlada Crne Gore usvojila je Strategiju zaštite od nasilja u porodici 2016-202065.

Strategija zaštite od nasilja u porodici (2011.-2015.) sadržala je ciljeve i mjere za una-pređene socijalne i druge zaštite, sa akcentom na podizanje nivoa svijesti građana/ki o problemu nasilja, razvoj programa prevencije nasilja, podršku porodici, razvoj normativ-nog okvira u oblasti zaštite, jačanje saradnje organa, ustanova, organizacija koje se bave zaštitom, sticanja novih znanja i vještina, unapređenje sistema za prikupljanje i analizu podataka i izvještavanje

Ključni ciljevi Strategije zaštite od nasilja u porodici (2011- 2015) bili su: 1. Analiza stanja i identifikovanje ključnih problema u oblasti nasilja u porodici; 2.Usaglašavanje posto-jećih i donošenje novih propisa koji regulišu oblast nasilja u porodici i praćenje njihove realizacije; 3. Unaprijeđenje socijalne i drugih oblika zaštite žrtava porodičnog nasilja 4. Podizanje nivoa svijesti građana o problemu nasilja u porodici.

65 Vlada Crne Gore (2015). Strategija zaštite od nasilja u porodici 2016-2020.

30

U okviru navedenih ciljeva definisano je ukupno 45 mjera kroz koje je planirano: uvođe-nje standarda u postupanju u odnosu na žrtvu porodičnog nasilja, analizu dobre prakse i sudskih odluka, opremanje prostora za obavljanje razgovora sa žrtavama porodičnog nasilja u sklopu policijskih stanica i u sudovima; besplatnu pravnu pomoć, edukativne materijale o mehanizmima zaštite žrtava porodičnog nasilja, analizu postojećih kapaci-teta u državnom i NVO sektoru i utvrditi optimalne kapacitete za pružanje stručne po-drške žrtvama porodičnog nasilja sa akcentom na djecu, savjetovališta za brak i porodi-cu, analizu postojećih kapaciteta u sistemu zdravstvene zaštite i plan osposobljavanja stručnjaka, uspostavljanje održivih modela finansiranja servisa podrške žrtvama poro-dičnog nasilja, sprovođenje kampanja u cilju senzibilizacije javnosti o problemu nasilja u porodici i distribucija edukativno promotivnog materijala i usaglašavanje novinarskog kodeksa sa standardima izvještavanja medija o predmetima nasilja u porodici.

Procjena uspješnosti realizacije Strategije zaštite od nasilja u porodici 2011- 2015

Monitoring istraživanje sprovedeno kroz pregled i analizu realizacije ključnih ciljeva i svih 45 mjera Strategije zaštite od nasilja za period 2011-2015 je pokazao da je 29,05 % realizovano, 35% djelimično realizovano, dok 35,5% mjera nijesu realizovane. Treba na-glasiti takođe da je najveći broj realizovanih mjera ostvareno kroz angažman i projekte ženskih nevladinih organizacija u Crnoj Gori bez podržke državnih institucija66.

U periodu 2012-2014 sprovedeno je niz istraživanja i studija koje su obuhvatile analizu percepcije, inteziteta i oblika nasilja u porodici kao i institucionalnih i administrativnih kapaciteta javnih ustanova relevantnih za sprovođenje Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici .

Sprovedena istraživanja su jasno ukazala na nizak stepen razumijevanja ozbiljnosti problema, prebacivanje odgovornosti na žrtvu, nespremnost građana da prijave nasilje, nepoznavanje mehanizama zaštite od nasilja, nizak nivo povjerenja u insti-tucije sistema i sumnje da se problem nasilja u porodici može zaustaviti i prevazi-ći. Istovremeno, istraživanja su ukazala na nedostatak kapaciteta svih relevantnih službi za rad sa žrtvama, njihovu neinformisanost i nedovoljnu koordinaciju, ne-postojanje potrebnih servisa podrške žrtvama na lokalnom nivou i neadekvatnu prateću infrastrukturu postojećih

Tokom realizacije strategije donijet je niz Pravilnika: -Pravilnik o bližem sadržaju i izgledu obrasca naređenja o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje67, Pravilnik o bližem načinu izvršenja zaštitne mjere udaljenja iz stana, zabrane približava-nja i zabrane uznemiravanja i uhođenja68, Pravilnik o sprovođenju zaštitne mjere obave-znog psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja, Pravilnik o organizaciji, normativima i

66 B.Zeković; 2015. Monitoring strategije zaštite od nasilja u porodici 2011-2015;

67 Službeni list 42/12 od 31.07.2012 godine.

68 Službeni list 50/13 od 30.10.2013 godine


standardima rada centara za socijalni rad69, Pravilnik o dopuni Pravilnika o bližim uslo-vima i standardima za obavljanje stručnih poslova u socijalnoj i dječijoj zaštiti70 i Pravil-nik o bližim uslovima za pružanje i korišćenje, normativima i minimalnim standardima usluge smještaja u prihvatilištu-skloništu71. Usvojeni su, dopunjeni i izmijenjeni sledeći zakoni: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, Zakon o javnom redu i miru72, Zakon o socijanoj i dječjoj zaštiti73 , Zakon o strancima, izmijenjen je i dopunjen Krivični zakonik Crne Gore

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći žrtvama nasi-lja u porodici iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici omogućeno je da budu prepoznati kao privilegovani korisnici prava na besplatnu pravnu pomoć. Izmjenama i i dopunama Krivičnog zakonika Crne Gore uvedene su dvije nove mjere bezbjednosti: zabrana pribli-žavanja i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje koje se mogu izreći prema učiniocu krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici. Novi Zakon o stran-cima , kroz oblast koja propisuje boravak u zemlji iz humanitarnih razloga, je obezbije-dio mogućnost privremenog boravka za žrtve trgovine ljudima i za žrtve krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici.

25. decembra 2011 je potpisan Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u poro-dici koji definiše procedure i institucionalnu saradnju u toku sprovođenja zakona i kon-vencija, kao i obaveze preduzimanja potrebnih mjera za osiguranje organizovanosti, opremljenosti i edukovanosti dovoljnog broja specijalizovanih stručnjaka.

U sudovima su formirane Službe za podršku svjedocima/oštećenima tj. žrtvama trgovi-ne ljudima, trgovine djecom radi usvajanja i nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici i imenovana ovlašćena lica za podršku oštećenima/svjedocima u predmetima navedenih krivičnih djela. Na žalost, ne postoji ni jedna validna informacija koja bi ukazala da su ove službe tokom izvještajnog perioda imale korisnike/ce.

Istovremeno, ženske nevladine organizacije (SOS telefoni Podgorica, Nikšić, Bijelo Po-lje, Berane, Ulcinj, Plav, Sigurna ženska kuća, Centar za ženska prava i Bona Fide) koje se bave zaštitom žena i djece žrtvama u kontinuitetu obezbjeđuju pravnu pomoć za svoje klijentice. Nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici započela je sa radom 01. septembra 2015. godine. Liniju je uspostavilo Ministarstvo rada i socijalnog staranja a njome koordinira NVO SOS Nikšić. Nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici je urgentna, anonimna i dostupna 24/7.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja , 2012. godine, uradilo je analizu kapaciteta cen-tara za socijalni rad u Crnoj Gori, u okviru koje je uočeno da mreža centara za socijalni rad ne obezbjeđuje u adekvatnoj mjeri jednak pristup uslugama svim građanima. Ka-

69 Službeni list Crne Gore, broj 58/2013. od 20.12.2013.

70 Sl.list CG, broj 14 /14;

71 Sl.list CG, broj 26 /14;

72 Službeni list Crne Gore, broj 64/2011”. od 29.12.2011. god.

73 Službeni list Crne Gore, broj 27/2013”. od 11.6.2013.

32

drovska struktura često nije usklađena sa opisom poslova i zadataka koji su zakonom povjereni centrima. Tokom 2013. godine SOS Podgorica je izradio analizu kapaciteta NVO sektora koja je pokazala da u 10 crnogorskih gradova funkcioniše 16 ženskih NVO koje obezbjeđuju servise podrške ženama i djeci žrtvama nasilja u porodici. Organizacije pružaju pravnu pomoć, psihosocijalnu podršku, posredovanje kroz institucije sistema, uslugu povjerljivog lica, programe samopodrške, siguran i bezbjedan smještaj. Osnovni problem u njihovom radu je nedostatak finansijskih sredstava za održivost servisa, eko-nomska nesigurnost angažovanih koja često dovodi do osipanja kadra edukovanog za rad sa žrtvama nasilja.

U Crnoj Gori postoji samo jedno savjetovalište za brak i porodicu, otvoreno 2012. godine u okviru DZ Podgorica, kao specijalizovana ustanova koja može pružati i psihološku po-moć žrtvama nasilja u porodici. Ministarstvo rada i socijalnog staranja je tokom 2012/2013 iniciralo formiranje multidisciplinarnih timova u 10 centara za rad u Crnoj Gori. Struktura multidisciplinarnih timova nije odgovarajuća, što znači da u nekim gradovima nedostaju predstavnici organa za prekršaje, službi hitne pomoći, lokalne uprave. Ministarstvo rada i socijalnog staranja još nije obezbijedilo superviziju rada timova, koja bi podrazumijevala ne samo nadzor već i konsultacije i savjetovanje, što je trebalo uraditi 2013. godine.

Povremeni programi za podsticanje zapošljavanja i samozapošljavanja žrtava porodičnog nasilja , planirani strategijom nijesu dali odgovor ni na minimum potreba žena sa isku-stvom nasilja koje su ugrožene siromaštvom.

Napomena: Nijesu izrađeni standardizovani obrasci za izvještavanje o sprovođenju Zakona u oblasti zaštite od nasilja u porodici. Godišnji izvještaji državnih organa temelje se na statističkim podacima bez sveobuhvatne analize istih stoga ne može-mo govoriti o ključnim elementima i indikatorima koje bi standardizovani obrasci trebalo da definišu.

Strategijom zaštite od nasilja u porodici (2016 -2020)74 je definisano ukupno 5 cilje-va koji u narednih pet godina usmjeravaju resurse države ka jačanju sistema zaštite kako sektorski, tako i multisektorski, u skladu sa Istanbulskom konvencijom i drugim među-narodnim aktima kojima se reguliše ova oblast. Na taj način se neke aktivnosti tiču po-jedinačnih resora, dok su druge međuresorne i međusektorske. Upravo takve aktivnosti su postavljene veoma široko i zahtijevaju dodatnu razradu u smislu posebnog programa za njihovo sprovođenje (unapređenja servisa opšte podrške, servisa specijalizovane po-drške i aktivnosti vezane za ekonomsko osnaživanje žrtava nasilja).

Ciljevi Strategije zaštite od nasilja u porodici 2016-2020:

�poboljšan pravni okvir za zaštitu od nasilja u porodici; �ojačani administrativni i stručni kapaciteti i multidisciplinarni pristup u

sprovođenju propisa iz oblasti zaštite od nasilja u porodici; �povećan nivo javne svijesti o nasilju nad ženama i nasilju u porodici;



�poboljšan sistem institucionalne zaštite od nasilja u porodici; �Poboljšan pristup pravdi i pravna zaštita od nasilja u porodici.

U odnosu na sve ciljeve i aktivnosti, uspostavljen je sistem pokazatelja koji je usklađen sa zahtjevima i standardima koje propisuju Istanbulska konvencija, CEDAW i UN Konvenci-ja o pravima djeteta. Sredstva za finasiranje aktivnosti predviđene Strategijom obezbje-đuju se iz budžeta nadležnih ministarstva, donacijama, kao i realizacijom projekata koji su finasirani od strane međunarodne zajednice. U cilju koordinacije, primjene, praćenja i procjene sprovođenja aktivnosti predviđenih Strategijom zaštite od nasilja u porodici, Vlada Crne Gore formira posebnu Komisiju.75 Ministarstvo rada i socijalnog staranja je tijelo odgovorno za implementaciju i monitoring.

Ključne mjere u skladu sa postavljenim ciljevima planirane akcionim planom za 2016 godinu su:

1. Izraditi analizu sa preporukama za izmjenu nacionalnih propisa u skladu sa Evrop-skom Konvencijom za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama, izmijeniti posto-jeće propise kojima se reguliše oblast nasilja u porodici u skladu sa Prijedlogom

2. Izraditi specijalizovane programe obuka za zaštitu od nasilja. Programi bi trebalo da, između ostalog, pokriju i sljedeće oblasti: rodnu ravnopravnost, prava djeteta i najbolji interes djeteta, spriječavanje i otkrivanje nasilja, potrebe i prava žrtava na-silja, potrebe i prava osjetljivih grupa, sprečavanje sekundarne viktimizacije, odgo-varajuće i djelotvorno reagovanje organa/službi, pružanje pravne pomoći žrtvama

3. Sprovesti specijalizovane programe obuke za profesionalce/ke u svim institucijama4. Organizovati edukaciju za romske i egipćanske aktiviste/kinje kako bi mogle pruža-

ti usluge poverljivog lica pripadnicama/cima svoje zajednice5. Napraviti posebne informativne materijale za žrtve nasilja u kojima se na jednosta-

van i razumljiv način objašnjavaju njihova prava, uključujući i korišćenje besplatne pravne pomoći. Materijali bi trebali biti na službenom i albanskom jeziku, lako do-stupni u svim institucijama, organizacijama, ustanovama

6. Za pripadnike romske i egipćanske zajednice koji/e nijesu pismeni/e obezbijediti informisanje o institucionalnoj zaštiti kroz posjete mjestima na kojima žive, uz oba-vezno prisustvo aktiviste/tkinje iz romskih i egipćanskih nevladinih organizacija

7. Organizovati edukaciju za medije o izvještavanju o nasilju nad ženama i nasilju u porodici, sa posebnim akcentom na poštovanje prava na privatnost i ostalih prava žrtava

8. Izraditi metodologiju za prikupljanje podataka o nasilju u porodici, kako bi se omo-gućila razmjena podataka, redovno praćenje i procjena mjera za suzbijanje nasilja, kao i informisanje javnosti o stanju u ovoj oblasti

75 Komisiju čine predstavnici nadležnih ministarstva i tri predstvnika NVO sektora koji se bave zaštitom od nasilja u porodici.

34

9. Izraditi analizu potreba nadležnih organa – institucija za sprovođenje nacionalnog i međunarodnog pravnog okvira za zaštitu od nasilja

10. Izraditi nacionalni program psihosocijalnog tretmana za učinioce nasilja nad žena-ma i nasilja u porodici, sa detaljnim uputstvima za postupanje i obezbjediti njego-vo sprovođenje

11. U saradnji sa romskim i egipćanskim, nevladinim organizacijama koje se bave pro-blemima prisilnih brakova, napraviti uputstvo za postupanje i procesiranje slučaje-va prisilnih brakova

12. Pratiti primjenu zaštitnih mjera i mjera bezbjednosti, kao i nadzora nad sprovođe-njem tih mjera

13. Pratiti dostupnost, načine i obuhvat pružanja besplatne pravne pomoći žrtvama nasilja

14. Pratiti sprovođenje sistema podrške i zaštite za djecu svjedoke i žrtve nasilja, u skla-du sa preporukama iz ,,UN Priručnika za stručnjake i donosioce odluka o pravosud-nim pitanjima koja uključuju djecu žrtve i svjedoke kaznenih djela”, kao i u skladu sa standardima postavljenim u Istanbulskoj konvenciji

Procjena uspješnosti realizacije Strategije zaštite od nasilja u porodici (2016 -2020)

Akcionim planom navedene strategije za 2016. godinu definisano je samo 14 mjera/ak-tivnosti , što je nedovoljno u odnosu na problematiku nasilja u Crnoj Gori na svim nivo-ima. Pomenute mjere se većinom odnose na organizovanje seminara , analiziranje već postojećih analiza po pitanju usklađenosti sa Istanbulskom konvencijom i sprovođenje obuka u skladu sa licenciranim programima koji još uvijek ne postoje . Za licenciranje programa zadužen je Zavod za socijalnu i dječiju zaštitu ali još nijesu stvoreni uslovi za licenciranje. Kroz navedene mjere stavljen je akcenat na programe koje, po prirodi stvari, realizuju nevladine organizacije, uz pomoć inostranih donatora a ne državni organi, pa se stiče utisak da je najednostavnije bilo izabrati one aktivnosti za koje Vlada ne izdvaja sredstva.

Ono što karakteriše ovu, kao i ostale strategije vezane za rodno zasnovano nasilje je nepostojanje budžetskih stavki, tj. procjene finansijskih sredstava, pa se ni na koji na-čin ne može odrediti „cijena“ njenog sprovođenja. Samim tim kod planiranja državnog budžeta na godišnjem nivou izostaje izdvajanje sredstava za ove namjene. Bez obzira što je kao ključni pokazatelj postignuća na nivou svih mjera strategije naveden proce-nat sredstava izdvojenih iz javnih fondova i procenat sredstava iz drugih fondova76, ni u jednom izvještaju vezanom za sprovođenje mjera iz strategije ne navode izvori finansi-ranja. Sami tim je nemoguće procijeniti koliko novca država izdvaja iz svog budžeta za programe prevencije i zaštite od nasilja u porodici.



Bez obzira na obavezu Vlade, tj. Ministarstva rada i socijalnog staranja, da koordinira, prati i izvještava po pitanju sprovođenja Strategije zaštite od nasilja u porodici, nadležno ministarstvo od 2012 godine do danas nije uradilo ni jedan godišnji izvještaj, a samim tim nije ni izvjestilo Vladu o postignućima. SOS telefon Podgorica je uz podršku Evrop-ske Komisije, posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, izradio monitoring strategije zaštite od nasilja u porodici 2011-201577.

Vlada Crne Gore je 2016. godine donijela odluku o osnivanju Koordinacionog odbora za koordinaciju, sprovođenje, praćenje i procjenu politika i mjera za sprječavanje i bor-bu protiv svih vidova nasilja obuhvaćenih Konvencijom Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska Konvencija), međutim promjenom potpredsjednika Vlade, promjenom u organizaciji Ministarstava, kao i siste-matizacijom radnih mjesta bilo je potrebno izmijeniti sastav Odbora. Novi članovi ovog Odbora biće imenovani najkasnije do 7. aprila 2017. godine. Na nivou Ministarstva rada i socijalnog staranja ne postoji tijelo zaduženo za problematiku nasilja u porodici78.

Monitoringom sprovođenja planiranih 14 mjera iz ove strategije, utvrđeno je da su samo a) tri mjere u potpunosti realizovane (21,3%), b) djelimično je realizovano pet (35,7%) ,c) dok sedam mjera nije uopšte realizovano (50%).

a) Realizovane mjere se uglavnom aktivnosti vezane za RE populaciju a tiču se obuka aktivistkinja iz romskih NVO za obezbjeđivanje podrške u pratnji povjerljivih lica, posjete romskim naseljima u cilju informisanosti o mogućnostima zaštite, dok je izrada uputstva za postupanje i procesuiranje slučajeva prisilnih brakova u rom-skim i egipćanskim zajednicama za potrebe policije, centara za socijalni rad, škola, sudova i domova zdravlja, u toku. Sve aktivnosti su sprovedene uz podršku među-narodnih donatora.

b) Još uvijek nije izrađena sveobuhvatna analiza zasnovana na monitoring istraživanji-ma ženskih NVO i međunarodnih organizacija, koja bi definisala preporuke za reguli-sanje pravnog okvira u skladu sa Konvencijom Savjeta Evrope ,samim tim nije došlo do značajne izmjene propisa kojima se reguliše oblast nasilja u porodici . Ministarstvo pravde je izradilo izvještaj o sporovođenju Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, ali se među datim preporukama i zaključcima ne navodi potreba izmjena i dopuna zakona, bez obzira na niz problema prepoznatih u sprovođenju ovog zakona79.

Kada je u pitanju licenciranje specifičnih programa obuke za zaposlene u državnim organima trenutno postoje dva licencirana programa. Jedan namijenjen sudijama i tužiocima koji realizuje „Centar za ženska prava“ u saradnji sa Ministarstvom za ljud-ska i manjinska prava i Kancelarijom UNDP-a u Crnoj Gori, u partnerstvu sa Centrom za edukaciju u sudstvu i državnom tužilaštvu. Drugi program licenciran je od strane SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica pod nazivom „Obrazovanje za-

77 B. Zeković; 2015. Monitoring strategije zaštite od nasilja u porodici 2011-2015 dostupno na www.sospodgorica.me

78 Ministarstvo rada i socijalnog staranja, , odgovor na zahtjev za slobodan pristup informacijama, rješenje br. 007-80/17-2

79 Izvještaj ministarstva pravde 2016.www.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=253391&rType=2

36

poslenih u vaspitno-obrazovnim institucijama o postupanju, prevenciji i zaštiti djece i mladih od nasilja u porodici“ koji i je publikovan i u Katalogu programa stručnog usavršavanja nastavnika, zavoda za školstvo pod rednim brojem 91. Odlukom Nacio-nalnog savjeta za obrazovanje, ovaj program je uvršten u program stručnog usavra-šavanja nastavnika i za školsku 2016/2017. pod rednim brojem 11180.

Tokom 2016 godine, osim Ministarstva unutrašnjih poslova, od strane drugih nadlež-nih ministarstva nije bilo aktivnog angažmana po pitanju štampanja informativnog materijala, niti izrade web-stranice, namijenjene kako žrtvama tako i službenicima koji se u svom radu susreću sa problematikom nasilja u porodici. Urađeni su i svim centrima i odjeljenjima bezbjednosti proslijeđeni: Priručnik o postupanju policijskih službenika u slučajevima nasilja u porodici81, plakati na temu stop nasilju nad žene-ma na kojima su istakniti telefonski brojevi na koje se mogu prijaviti slučajevi rodno zasnovanog nasilja. SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, izradio je i svim institucijama učinio dostupnim 5000 Informatora o mogućnostima zaštite žr-tava nasilja u porodici, kao i štampanu verziju Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici.82. Sredinom 2017 god izrađen je inovirani Informator za svjedoke/oštećene žrtve nasilja u porodici i žrtve trgovine ljudima, koji je pripremio Vrhovni sud u saradnji sa NVO Centrom za ženska prava83.

c) Tokom 2016 godine nijesu realizovane mjere koje se tiču edukacije predstavnika/ca medija o izvještavanju o nasilju nad ženama i nasilju u porodici, nije izrađena metodologija za prikupljanje podataka o nasilju u porodici, kao ni analiza potre-ba nadležnih organa-institucija za sprovođenje nacionalnog i međunarodnog pravnog okvira za zaštitu od nasilja. Istovremeno, ni nakon 6 godina od usvajanja Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i uvođenja mjere „psihosocijalnog tretmana nasilnika“ nije izrađen nacionalni program psihosocijalnog tretmana za učinioce nasilja nad ženama i nasilja u porodici, bez obzira što se ova aktivnost u ovoj kao i u prethodnoj strategiji definisala kao jedna od prioritetnih. Ni jedna od mjera koje su planirane u svrhu postizanja „ Poboljšanja pristupa pravdi i pravnoj zaštiti od nasilja u porodici“84 još uvijek nije realizovana, što znači da se ne prati primjena zaštitnih mjera i mjera bezbjednosti, dostupnost, načini i obuhvat pružanja besplatne prav-ne pomoći žrtvama nasilja kao ni sprovođenje sistema podrške i zaštite za djecu svjedoke i žrtve nasilja, u skladu sa preporukama i standardima85.

80 Odluka Nacionalnog savjeta za obrazovanje br.04.5-1088 ,

81 B.Zeković, S.Milić, S. Zekić. 2015. „Praktični vodić ka dobroj praksi za policijske službenike-Postupanje, prevencija i zaštita od nasilja u porodici“. Izdavač SOS telefon Podgorica, Ministarstvo unutrašnjih poslova-Uprava policije, Internacionalna policijska asocijacija-Sekcija Crna Gora

82 B.Zeković, H.Neljaj, N. Boljević. 2016. „Informator o mogućnostima zaštite žrtava nasilja u porodici“ “ finansiran od strane Evropske unije u okviru programa” Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava (EIDHR); dostupno na www.sospodgorica.me

83 http://sudovi.me/vrhs/biblioteka/informatori/

84 Cilj 5. Strategije zaštite od nasilja u porodici

85 Preporuke iz ,,UN Priručnika za stručnjake i donosioce odluka o pravosudnim pitanjima koja uključuju djecu žrtve i svjedoke kaznenih djela” i standardi postavljeni u Istanbulskoj konvenciji


4.1.2 PLAN AKtIVNOStI ZA POStIZANJE RODNE RAVNOPRAVNOStI

Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti (2017 - 2021)86 predstavlja treći po redu razvojni dokument za implementaciju politike rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori i kao i prethodna dva plana u ovoj oblasti, i ovaj dokumenat zasnovan je na među-narodnom i domaćem pravnom okviru koji tretira problematiku rodne ravnopravnosti. PAPRR87 je dokument koji je usvaja Vlada Crne Gore, a za njegovu realizaciju i praćenje zaduženo je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, odnosno Odjeljenje za poslove rodne ravnopravnosti.

PAPRR obuhvata oblasti definisane u skladu sa Pekinškom deklaracijom i Planom za ak-ciju u kojima je naizraženija rodna neravnopravnost. Od značaja za ovu studiju je poseb-no definisana oblast - Rodno zasnovano nasilje. Strateški cilj ove oblasti je: Suzbiti sve oblike rodno zasnovanog nasilja, nasilja nad ženama i nasilja u porodici, te unaprijediti položaj i zaštitu prava žrtava svih oblika rodno zasnovanog nasilja.

Specifični ciljevi oblasti Rodno zasnovano nasilje su:

�Unaprijeđen zakonodavni okvir i tehnički uslovi za efikasno sprovođenje zaštitnih mjera i efikasnije sankcionisanje nasilnika.

�Uspostavljen efikasan sistem praćenja primjene mjera iz Strategije za borbu protiv trgovine ljudima 2012-2018.

�Podizanje svijesti javnosti o pojavi, problemima i načinima suzbijanja rodno zasnovanog nasilja.

�Ojačan sistem socijalne i druge podrške i zaštite svih žrtava nasilja u porodici.�Razvijanje svijesti kod građana, posebno državnih službenika/ca odgovornih

za primjenu zakona o svim oblicima diskriminacije i rodno zasnovanog nasilja i njihova edukacija.

Procjena uspješnosti realizacije Plana aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (za period 2015- 2016)

Analizirajući ciljeve i mjere iz Plana aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti, zaklju-čuje se da uspješna realizacija zahtijeva saradnju i koordinaciju Ministarstva za ljudska i manjinska prava, odnosno Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti, sa nadležnim ministarstavima, organima uprave, sa članovima i članicama Skupštine, javnim ustano-vama, organima lokalne uprave i civilnim sektorom. Prije svega zato što planirane mjere/aktivnosti, duboko zalaze u nadležnosti drugih državnih organa. Na primjer, kao neke od mjera u ovom Planu navode se uspostavljanje efikasanog sistema praćenja primjene za-kona iz Strategije zaštite od nasilja u porodici 2011- 2015, izrada izvještaja i prezentova-nje javnosti o rezultatima Strategije zaštite od nasilja u porodici, Izrada Strategije zaštite od nasilja u porodici 2016-2019, što je u potpunosti u nadležnosti Ministarstva rada i

86 Ministarstvo za ljudska i manjinska prava (2013). Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti 2013-2017.

87 Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti

38

socijalnog staranja. Isto tako uspostavljanje efikasanog sistema praćenja primjene mjera iz strategije za borbu protiv trgovine ljudima 2012-2018, kao i prezentacije izvještaja u nadležnosti su Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima.

Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori za period 2015. godine ima 30 mjera od čega je u odnosu na izvještaj Ministarstva za ljudska i manjinska prava88 realizovano: 12 (40%), nije realizovano: 10 (33.3% ), djelimično realizovana 1 (3.33%) dok se 7 mjera (23.33%) realizuju u kontinuitetu.

Dodatno istraživanje sprovedeno u svrhu ove studije dovelo je do ozbiljne zabrinutosti u vezi validnosti podataka koje u svrhu godišnjih izvještaja o sprovođenju PAPRR, nad-ležne službe dostavljaju Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, odnosno Odjeljenju za pitanja rodne ravnopravnosti. S tim u vezi i procjena realizacije akcionog plana data u brojevima i procentima je dovedena u pitanje.

Na primjer, u izvještaju je navedeno da je „Kreiran web servis u okviru UP koji sadrži do-stupne podatke o počiniocima i žrtvama nasilja u porodici, te da je osigurana elektron-ska razmjena podataka sa državnim tužilaštvom i sudovima“. Istraživači nijesu uspjeli doći do podataka o navedenom „ web servisu“, niti do jasne informacije šta se podra-zumijeva pod elektronskom razmjenom podataka sa državnim tužilaštvom i sudovima.

Istovremeno, postoje aktivnosti koje su sprovedene, ali se očigledno zbog nedostatka informacija ocjenjuju kao nerealizovane, poput licenciranja programa za obuku zapo-slenih u obrazovnom sistemu i njihova obuka, uspostavljanje Nacionalne SOS linija za žrtve nasilja u porodici 89 i sl.

Sistem vođenja statističkih podataka koji je podrazumijevao unaprijeđene procedure i forme za prikupljanje podataka i jedinstvenu bazu podataka o rodno zasnovanom nasi-lju nije uspostavljen.

Kada je riječ o podizanju svijesti državnih službenika po pitanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, u izvještaju se navode samo informacije o aktivnostima Ministarstva za ljudska i manjinska prava ili Ministarsdtva rada i socijalnog staranja, što jasno ukazuje da nadležni organi, ili ne vode evidenciju o stručnom osposobljavanju svojih zaposlenih ili „ne žele da troše vrijeme na pisanje izvještaja“.

Specifični programi/servisi (programe samopodrške, osnaživanja, reintegracije) žrtvama dugogodišnjeg nasilja u porodici, nijesu zaživjeli na institucionalnom nivou, te i dalje spadaju u opseg rada nevladinih organizacija i uglavnom se finansiraju iz međunarod-nih fondova ili obavljaju volonterski.

Nije izrađena analiza stanja i procjena kapaciteta neophodnih za efikasnu podršku žr-tvama porodičnog nasilja, rad multidisciplinarnih timova za zaštitu od porodičnog nasi-lja na lokalnom nivou se ne prati/supervizira, održivi model finansiranja servisa podrške žrtvama porodičnog nasilja nije zaživio u praksi.

88 Ministarstvo za ljudska i manjinska prava; Izvještaj za period 2015.

89 Nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici započela je sa radom 01. Sep 2015 god


U domu zdravlja Podgorica osnovano je savjetovalište za brak i porodicu, ali tokom iz-vještajnog perioda nijesu imali ni jednu žrtvu porodičnog nasilja kao klijenta/icu. Spe-cijalizovanim obukama o sprovođenju instituta poverljivog lica u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, obuhvaćene su oglavnom ženske NVO, ali ne i službenici drugih institucija kako je definisano ovom strategijom. U cilju unaprijeđenja pristupa pravdi za žene žrtve nasilja u kontinuitetu se ulažu napori za prilagođavanje i opremanje prostora za obavljanje razgovora sa žrtvama nasilja u policijskim službama, ali još uvijek ne postoje tehnički uslovi za opremanje posebnih čekaona za žrtve nasilja kako bi bile odvojene od počinioca nasilja.

Primjenu propisa iz oblasti porodičnog nasilja se prati samo iz ugla analize statističkih podataka ali ne iz ugla prakse u radu državnih organa. Kampanju 16 dana aktivizma bor-be protiv nasilja nad ženama se sprovodi u kontinuitetu.

Nakon isteka validnosti Akcionog plana za 2016 godinu, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava- Odjeljenje za pitanja rodne ravnopravnosti je, kroz izražen mul-tidisciplinarni pristup koji je uključivao sve relevantne aktere iz državnih organa i NVO, izradio Akcioni plan za 2016 godinu. Mnoge mjere i aktivnosti iz predhodnog plana, našle su mjesto i u ovom, prije svega one koje su ostale nerealizovane i one koje se sprovode u kontinuitetu.

Evaluaciojom Akcionog plana za postizanje rodne ravnopravnosti za period 2016. god, u oblasti rodno zasnovanog nasilja utvrđeno je postojanje 18 mjera/aktivnosti. Od uku-pnog broja mjera na osnovu izvještaja i procjene Odjeljenja za pitanja rodne ravnoprav-nosti 90, u potpunosti je realizovana 1 mjera (5,5%), u kontinuitetu se sprovode 16 mjera (89%), dok samo jedna mjera nije realizovana. Ni jedna mjera se ne navodi kao djelimič-no realizovana.

Analizirajući sadržaj izvještaja koji prati svaku mjeru, procjena istraživača/ica je da je re-alizovano 8 (44,5%) mjera, djelimično realizovanih je bilo 5(27,7%) i nerealizovanih 5 (27,7%). Od strane istraživača/ica je takođe skrenuta pažnja na uspostavljanje novog sistema procjene realizacije planiranih mjera i aktivnosti u odnosu na sve prethodne izvještaje u periodi 2011-2015, kada je stepen postignuća u odnosu na planirano bio realan i u skladu sa postojećim stanjem. Novina u ovom izvještaju je da su uglavnom sve mjere koje su samo djelimično ispunjene, navedene kao mjere koje se sprovode u kon-tinuitetu, što daje pogrešnu sliku stanja.

Realizacija mjera i aktivnosti u skladu sa procjenom istraživača:

Realizovane mjere1. Prezentacija javnosti izvještaja o rezultatima procjene uspješnosti (evaluacije) spro-

vođenja Strategije za borbu protiv trgovine ljudima2. Organizovanje javne tribine, konferencije, predavanja o nasilju nad ženama žrtva-

ma trgovine ljudima

90 Ministarstvo za ljudska i manjinska prava; Izvještaj za period 2016. dostupno na www.mmp.gov.me

40

3. Istraživanja o nasilju nad ženama i nasilju u porodici uključiti podatke iz državnih institucija

4. Uspostavljanje besplatne i jedinstvene SOS liniju za prijave slučajeva nasilja u poro-dici sa 24-satnim dežurstvom

5. Izrada informativnih materijala o mehanizmima zaštite žrtava porodičnog nasilja, koji će biti dostupni u svim institucijama, kako bi se obezbijedila potpuna informi-sanost žrtve i zaposlenih u institucijama.

6. Organizovati kampanju u romskim naseljima o problem nasilja nad ženama i prisil-nim brakovima RE djevojčica

7. Sprovoditi kampanje u cilju senzibilizacije javnosti o problemu nasilja u porodici, sa akcentom na kampanju „16 dana aktivizma borbe protiv nasilja nad ženama

8. Edukacija stručnjaka koji rade u oblasti zaštite od nasilja u porodici u svim držav-nim organima za prepoznavanje, sprečavanje i multisektorsko postupanje u sluča-jevima porodičnog nasilja.

Djelimično realizovane mjere

1. Unaprijediti sistem multidisciplinarnog odgovora na nasilje u skladu sa novim načini-ma rada institucija i novim metodologijama. Obrazloženje: U izvještaju nadležnog ministarstva ova mjera je procijenjena kao ak-tivnost koja se u kontinuitetu sprovodi. Kao argumentacija navodi se da je Vlada 2016. usvojila Izvještaj o sprovođenju Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koji je predstavio rezultate primjene Zakona za period 2010–2015., koji sadrži preporuke za unapređenje stanja u oblasti zaštite od nasilja u porodici. U izvještaju se navodi da problemi u primjeni zakona ne proizlaze iz zakonskih rješenja, već iz problema tumačenja zakona, nedostatka finansijskih, operativnih i ljudskih resursa, nedovolj-nog nivoa senzibilisanosti lica koja primjenjuju zakon i sl. U Izvještaju identifikova-ne su dobre prakse koje se odnose na: intenzivan rad na usklađivanju ukupnog za-konodavstva sa ovim Zakonom; rad centara za socijalni rad i uvođenje novih mjera za pomoć i zaštitu žrtava nasilja u porodici; uspješne aktivnosti u podizanju svijesti i obuci stručnjaka; dobra saradnja i uključivanje NVO sektora; omogućavanje pru-žanja besplatne pravne pomoći žrtvama nasilja u porodici; Akcionim planom u okviru ove mjere planirana je obuka minimum 25 voditelja slu-čaja i okrugli stolovi na temu multisektorske saradnje za minimum 100 učesnika/ca. Tokom istraživanja potvrđeno je da su nevladine organizacije tokom izvještaj-nog perioda sprovele niz seminara na navedenu temu, ali je izostala obuka za vo-ditelje slučaja.

2. Na osnovu licenciranih programa vršiti obuku zaposlenih u obrazovnom sistemu. Tokom 2016 godine nije licenciran ni jedan program na temu nasilja u porodici na-mijenjen zaposlenima u obrazovnim ustanovama. Održan je 1 jednodnevni semi-nar na temu rodne ravnopravnosti u obrazovnom sistemu, sa akcentom na rodno zasnovano nasilje.


3. Izraditi analizu stanja i identifikovati ključne probleme u socijalnoj i drugoj zaštiti žr-tava porodičnog nasilja i izvršiti procjenu kapaciteta neophodnih za efikasnu podršku žrtvama porodičnog nasilja. U izvještaju se navodi da se ova mjera sprovodi u kontinuitetu. Međutim, u okvi-ru ove mjere izrađena su istraživanja koja ukazuju na percepciju profesionalaca i javnosti po pitanju nasilja u porodici, kao i prakse u državnim ustanovama. Nije utvrđena struktura i broj neophodnih kadrova u svim resorima, analiza postojećih kapaciteta u državcnom i NVO sektoru, kao ni analiza postojećih i optimalnih kapa-citeta za smještaj žrtava porodičnog nasilja, što su bile ključne aktivnosti u okviru ove mjere.

4. Uspostaviti specifične programe za servise sociedukativnih,savjetodavnoterapijskih i dr. usluga i programa podrške za žene žrtve nasilja (programe samopodrške, osnaživa-nja, reintegracije kada su žrtve trafikinga ili dugogodišnjeg nasilja u pitanju itd.).Ukoliko sagledamo podatke vladinog izvještaja91, ova mjera bi realno mogla da se nađe u nivou nerealizovanih mjera. Prije svega zato što postojanje Skloništa za žr-tve trafikinga koje Vlada Crne Gore finansira ood 2006. ne spada pod zadatke koje ova mjera propisuje. U samoj mjeri je navedeno da se radi o specifičnim servisima podrške, a kao indikatori u okviru ove mjere navedeni su broj programa na go-dišnjem nivou, broj obućenog kadra, i broj korisnika programa. U izvještaju, osim opšte priče ne postoji ni jedan podatak koji bi ukazao na postojenje specifičnih programa kako su u okviru ove mjere definisani, osim radionica koje aktivistkinje Crnogorskog ženskog lobija, zadužene za vođenje skloništa, volonterski sprovode. Kada je reintegracija žrtava trgovine ljudima u pitanju, može se reći da su stvore-ni uslovi za izvođenje programa ekonomskog osnaživanja, zahvaljujući otvaranju “Centar za obuku i stručno osposobljavanje”. Centar je uspostavila NVO “Crnogorski ženski lobi” uz finansijsku podršku turske agencije “TIKA”. U okviru aktivnosti Centra dvije potencijalne žrtve trgovine ljudima su pohađale kurs za pomoćne kozmeti-čarke i profesionalne šminkerke, dobile su sertifikate od licenciranog poslodavca, potrebni materijal i otpočele su rad. Do kraja 2017 godine još 3 žene će proći pro-gram.

Kada su žene žrtve drugih oblika nasilja u pitanju, programi se sprovode od strane ženskih NVO i tiču se psihološke i pravne podrške

5. Redovno praćenje primjene propisa iz oblasti porodičnog nasilja i informisati javnost o rezultatima. Ministarstvo za ljudska i manjinska prava kroz svoje izvještaje o realizaciji PAPRR-a i sprovođenju CEDAW Koncencije92 u kontinuitetu objavljuje statističke podatke o procesuiranim djelima nasilja u porodici. Ministarstvo pravde je izradilo Izvještaj

91 Izvještaj Ministartva za ljudska i manjinska prava, dostupno na www.mmp.gov.me

92 http://www.minmanj.gov.me/ministarstvo

42

o primjeni Zakona za period 2010–2015.93 koji je ujedno i jedini izvještaj urađen po pitanju sprovođenja ovog zakona od strane navedenog ministarstva. Suprotno procjeni iz Vladinog izvještaja, gdje se ova mjera smatra realizovanom, stav istra-živačica je da najveći stepen realizacije ove mjere u skladu sa postojećim stanjem može biti „djelimična realizacija“.

Istraživačice su zauzele ovaj stav, prije svega zato što se jedan izvještaj Ministarstva pravde izrađen za 5 godina ne može smatrati kontinuiranim praćenjem. S druge strane svi postojeći izvještaji se vezuju isključivo za statističke podatke, bez bilo kakve propratne analize o sprovođenju zakona u praksi, definisanja problemskih oblasti, kao ni primjera dobre prakse. Ako uz sve to dodamo i činjenicu da Mini-starstvo rada i socijalnog staranja svake godine ne priprema i dostavlja Vladi Crne Gore izvještaj o sprovođenju Strategije za sprječavanje nasilja u porodici, razloga za zabrinutost je mnogo.

Nerealizovane mjere:

1. Redovno praćenje rada multidisciplinarnih timova za zaštitu od porodičnog nasilja na lokalnom nivou. U izvještaju se navodi da se ova mjera sprovodi u kontinuitetu. Međutim u okviru ove mjere planirano je obezbjeđivanje podrške i evaluacije rada timova, dodatna sredstva, kao i izrada polugodišnjih izvještaja o radu timova. Činjenica je da sprove-dena istraživanja94 ne spadaju u kategoriju redovnog praćenja, niti podrške timovi-ma na lokalnom nivou. Ukoliko analiziramo podatke koji sa nivoa Lokalnih uprava stižu Odjeljenju za pitanja rodne ravnopravnosti, u svrhu godišnjeg izvještavanja, oni se na žalost sastoje od jedne rečenice koju citiramo.“Redovno pratimo rad mul-tidisciplinagnog tima95“.

2. Informisati širu javnost i profesionalce/ke u relevantnim službama o mogućnostima korištenja instituta „povjerljivog lica“ i jačati kapacitete socijalnih službi,organizacija civilnog društva i dr. za sprovođenje instituta „povjerljivog lica“ u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici.

3. Uspostaviti održivi model finansiranja servisa socijalne zaštite žrtvama porodičnog nasilja na nacionalnom i lokalnom nivou. Činjenica da je budžetom Vlade Crne Gore za 2017. godinu opredijeljeno 1.410.000,00 eura za finansiranje usluga socijalne i dječje zaštite na lokalnom ni-vou, nije relevantna za procjenu stepena realizacije ove mjere, koja je okarakterisa-na kao mjera koja se sprovodi u kontinuitetu. Činjenica je da još uvijek ne postoje uslovi, tj. modeli finansiranja servisa socijalne zaštite žrtvama porodičnog nasilja na nacionalnom i lokalnom nivou.

93 http://www.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=253391&rType=2&alphabet=cyr

94 Istraživanje o radu lokalnih multidisciplinarnih timova za zaštitu djece od nasilja i žaštitu od porodičnog nasilja od strane UNICEF-a.- Nedostupno javnosti



Trenutno, kroz projektni vid finansiranja, obezbjeđuje se podrška jedino za rad na-cionalne SOS linie. Na lokalnom nivou imamo pozitivni primjer samo u 3 grada. U Podgorici Glavni grad je obezbijedio prostor za rad Skloništa za žene žrtve nasilja, u Ulcinju Lokalna uprava finansira prostor za rad SOS telefona, i u Pljevljima režijske troškove za Sklonište.

4. Opremiti prostor za obavljanje razgovora sa žrtavama porodičnog nasilja, prilagođen potrebama djece u sklopu policijskih stanica, a u sudovima opremiti posebne čekaone za žrtve svjedoke odvojene od okrivljenog. U Vladinom izvještaju mjera se tretira kao realizovana. Navodi se da je ministarstvo unutrašnjih poslova za sve Centre bezbjednosti obezbijedilo igraćke za djecu, a da će Vrhovni sud Crne Gore tokom 2017. godine, izvršiti procjenu neophodnih ka-paciteta za efikasnu podršku žrtvama porodičnog nasilja( tehnička opremljenost sudova, posebne čekaonice za žrtve odvojene od sudnice).

Neposrednim uvidom u, na nivou Centara i Odjeljenja bezbjednosti ,utvrđeno je da osim činjenice da je kupljen jedan broj igračaka za djecu, nijesu sprovedene dalje radnje u smislu obezbjeđivanja i opremanja prostora za žrtve nasilja prilagođenog djeci. U rijetkim policijskim ustanovama određen je prostor koji ne ispunjava ni mi-nimum standarda za rad sa djecom ( Prostorije sa klasičnom kancelarijskom opre-mom, podrumske prostorije bez dovoljno osvjetljenja, osim par igračaka ambijent ni po čemu nije prilagođen djeci)96.

Kada su sudovi u pitanju, ova mjera se ne realizuje i ako se u kontinuitetu ponavlja u svim strateškim planovima od 2011 do danas.

5. Unaprijeđen sistem pružanja besplatne pravne pomoći žrtvama porodičnog nasilja i obučeni pružaoci ove usluge iz svih opština u Crnoj Gori. U okviru ove mjere planirana je obuka minimum 25 pružalaca besplatne pravne pomoći o rodno zasnovanom nasilju, nacionalnom i međunarodnom okviru za od-govor na nasilje. Imajući u vidu da planirana aktivnost nije realizovana, na isti način karakterišemo i mjeru u cjelosti, što je u suprotnosti sa izvještajem Vlade97, gdje se smatra da se ova mjera sprovodi u kontinuitetu.

U izvještaju se navodi da su službe za pružanje besplatne pravne pomoći, koje po-stoje u svim osnovnim sudovima u Crnoj Gori, tokom 2016. godine, pružile usluge besplatne pravne pomoći za ukupno 42 žrtve porodičnog nasilja. Istovremeno se navodi da je 28 zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć podnijeto od strane žrtve kri-vičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici od čega je 27 usvojeno, što pravi konfuziju oko pitanja da li se preostalih 15 predmeta odnosilo na žrtve nasilja u skladu sa prekršajem, o čemu ne postoje validni podaci.

96 Informacije dostupne u kancelariji SOS telefona Podgorica


44

4.1.3 StRAtEGIJA ZA SOCIJALNU INKLUZIJU ROMA I EGIPćANA U CRNOJ GORI

Strategija za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori (2016-2020)98 nadograđuje se na prethodne dvije i definiše da je ključni i opšti cilj Strategije socijalna inkluzija Roma i Egipćana kroz poboljšanje socio-ekonomskog položaja Roma i Egipćana u Crnoj Gori. Strategija je usklađena sa drugim strategijama i Vladinim programima, ali i sa politikom Evropske unije. Za ostvarivanje ovog cilja definisano je sedam ključnih oblasti, a u okvi-ru svake oblasti definisani su specifični ciljevi koji se ostvaruju predloženim mjerama i instrumentima.

Jedna od sedam ključnih oblasti je oblast socijalne i porodične zaštite kroz koju su defi-nisani ciljevi koji se tiču suzbijanja nasilja nad ženama i djevojčicama, odnosno poseb-nih vrsta nasilja:

� borba protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama;� prevencija i suzbijanje prosjačenja; � borba protiv trgovine ljudima i � sprečavanje sklapanja nedozvoljenog braka.

Procjena uspješnosti realizacije Strategije za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori za period 2015- 2016 god.

U okviru navedenih ciljeva planirano je:

� Edukacija roditelja, djece, žena, aktivistkinja romske i egipćanske populacije, službenika/ca državne uprave o zaštiti od nasilja u porodici i maloljetničkih prisilnih brakova među romskom populacijom o Instrument/mjera

� Organizovanje kampanje u romskim naseljima o problemu nasilja nad ženama i prisilnim brakovima djevojčica romske i egipćanske populacije o Instrument/mjera

� Ojačavanje sistema integrativnog i multidisciplinarnog pristupa

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je tokom 2015. godine organizovalo niz aktiv-nosti u odnosu na pitanje suzbijanja ranih i prilisinih brakova među ovom populacijom. Sa ženskim romskim NVO organizovani su sastanci u cilju planiranja aktivnosti iz Akcio-nog plana za Pregovaračko poglavlje 23. U skoro svim crnogorskim gradovima u kojima žive pripadnici romske i egipćanske populacije organizovane su jednodnevne edukacije roditelja, djece, romskih i egipćanskih aktivista/aktivistkinja, službenika/službenica dr-žavne uprave o zaštiti od nasilja u porodici i maloljetničkih prisilnih brakova među rom-skom populacijom.

98 Ministarstvo za ljudska prava i manjine (2016). Strategija za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori (2016-2020).


Ove aktivnosti su realizovane u saradnji sa MUP-om, odnosno Upravom policije i NVO sektorom, konkretno „Centrom za romske inicijative“ iz Nikšića i to u sljedećim gradovi-ma: Berane, Podgorica, Bar, Ulcinj, Kotor, Nikšić, Tivat, Budva, Herceg Novi i Bijelo Polje.

U skladu sa obavezama predviđenim već pomenutim akcionim planovima, Ministarstvo je u saradnji sa MUP-om i CRI organizovalo kampanje u romskim naseljima o problemu nasilja nad ženama i prisilnim brakovima romskih i egipćanskih djevojčica takođe u ovih deset gradova: Berane, Podgorica, Bar, Ulcinj, Kotor, Nikšić, Tivat, Budva, Herceg Novi i Bijelo Polje. Tom prilikom, stanovnicima tim romskih naselja podijeljeni su informativni flajeri koji, pored ostalog, sadrže brojeve svih nadležnih službi kojima se mogu obratiti u slučaju potrebe. Distribuirani su flajeri na crnogorskom i albanskom jeziku.

U organizaciji Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima i Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, u partnerstvu sa UNICEF-om, u periodu od 1-3. Jula 2015. odražana je inicijalna obuka za predstavnike institucija na temu „Borba protiv trgovine djecom, dječijeg pro-sjačenje i prisilnih dječijih brakova“. Druga faza projekta spovedena je od 22-24. sep-tembar 2015. nakon koje je Crna Gora dobila prvih 8. službenika koji su stekli zvanja sertifikovanih trenera za oblast borbe protiv trgovine djecom, dječjim prosjačenjem i prislinim dječjim brakovima.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, u saradnji sa Kancelarijom za borbu protiv trgovine ljudima, Upravom policije, članovima Romskog savjeta, Centrom za romske ini-cijative i drugim NVO, je i u 2016. godini organizovalo devet (9) jednodnevnih eduka-cija roditelja, djece, romskih i egipćanskih aktivistkinja, službenika/službenica državne uprave o zaštiti od nasilja u porodici i maloljetničkih prisilnih brakova među romskom populacijom. Navedene jednodnevne edukacije su realizovane u Herceg Novom, Budvi, Cetinju, Tivtu, Kotoru, Beranama, Bijelom Polju, Nikšiću i Podgorici. Tokom realizacije po-menute mjere edukovano je oko 250 osoba.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je i tokom 2016. godine organizovalo devet jednodnevnih kampanja u romskim i egipćanskim naseljima kao i edukacije roditelja, djece, romskih i egipćanskih aktivistkinja, službenika/ca državne uprave o zaštiti od na-silja u porodici, nasilja nad zenama i maloljetničkih prisilnih brakova među romskom populacijom i to u devet crnogorskih gradova. Osim toga, Ministarstvo je u 2016. godi-ni finansiralo štampanje ukupno hiljadu (1000) tematskih informativnih brošura o svim vidovima trgovine ljudima sa fokusom na ugovorene brakove, načinima samoidentifi-kacije osoba kojima se trguje, kao i postojećim mehanizmima pomoći i zaštite za žrtve trgovine ljudima/djecom. Flajeri su štampani na crnogorskom, albanskom i romskom jeziku, a dijeljeni su građanima romske i egipćanske populacije tokom naprijed navede-nih kampanja.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je 2016. godine apliciralo kod Evropske ko-misije sa projektom „Promocija i zaštita ljudskih prava Roma, Egipćana i drugih ranjivih grupa” i isti je odobren, a finansijska sredstva koja su obezbijeđena od strane Evropske komisije iznose 1. 000.000,00 eura. Kao implementator projekta izabrana je njemačka organizacija „Help”. Projekat ima za cilj zaštitu ljudskih prava Roma/kinja i Egipćana/ki,

46

kao i drugih ranjivih grupa u Crnoj Gori na trajan i održiv način, u skladu sa međunarod-nim standardima.

Neobično je da se u okviru mjere jačanja sistem integrativnog i multidisciplin ar-nog pristupa99 gdje se planira kontinuirano održavanje sastanaka u cilju razmjene informacija i predlaganja odgovarajućih rješenja, među nosiocima aktivnosti, ali ni među partnerima ne navode romske organizacije. Planirani su sastanci na nivou MLJMP, MUP Uprava policije, Kancelarija za borbu protiv trgovine ljudima. Imajući u vidu svrhu i ciljeve ovih sastanaka, izostanak organizacija koje su u direktnom kontaktu sa ciljnom grupom je vrlo upitno.

U izvještajima Ministarstva za ljudska i maninska prava navodi se realizacija po de-vet 9 kampanja u romskim naseljima na godišnjem nivou, o problemu nasilja nad ženama i prisilnim brakovima romskih i egipćanskih djevojčica. Realno gledano, sprovedene aktivnosti, koje su podrazumijevale podjelu lifleta i razgovore sa rom-skom i egipćanskom populacijom u trajanju od par sati u svakom od navedenih gradova, ne mogu se posmatrati kao pojedinačne kampanje, već prije kao jedna kampanja koja je obuhvatila 9 gradova.

Takođe, kada govorimo o sprovedenim jednodnevniom edukacijama, one su se odnosile na pripadnice/ke romske i egipćanske populacije, tačnije rečeno roditelje i djecu, a sprovodili su je aktivisti/aktivistkinje romskih organizacija i službenici/službenice državne uprave. Iz navedenog proističe da nijesu rađene edukacije akti-vista i aktivistkinja iz romske i egipčanske populacije, kao ni edukacije službenika/ca državne uprave.

4.1.4 NACIONALNA StRAtEGIJA ODRžIVOG RAZVOJA CRNE GORE

Nova Nacionalna strategija održivog razvoja Crne Gore za period do 2030. godine100 predstavlja platformu za prevođenje globalnih ciljeva i zadataka u nacionalne okvire i njeni strateški ciljevi prirodno se nadovezuju na Strateške ciljeve razvoja koji su defini-sani UN Agendom održivog razvoja poslije 2015. godine, i s odgovarajućim mjerama i podmjerama, definisani su kao odgovori na utvrđene probleme i slabosti, a radi ostva-rivanja vizije održivog razvoja Crne Gore do 2030.godine. Strategija ukazuje na to da je posebna prijetnja porodici i zdravom razvoju pojedinca, i unutar nje, nasilje.

Nadalje, na osnovu analize dimenzije ovog problema ocijenjuje se da je situacija više nego zabrinjavajuća i da, iako se veoma teško detektuje nasilje u porodici (zbog oskud-nih zvaničnih podataka i prema mjerenjima percepcije), ovo je jedan od urgentih pro-blema crnogorskog društva. Upravo zato, strategijom se ističe da bi se protiv ovog pro-blema borilo neophodna je široka saradnja institucija u cilju prevencije same pojave, ali i efikasne zaštite i podrške žrtvama porodičnog nasilja.

99 Mjera 3. Strategije za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2016-2020

100 Ministarstvo održivog razvoja i turizma (2016). Nacionalna strategija održivog razvoja Crne Gore za period do 2030. Godine.


Kroz tematsko područje „Podrška vrijednostima, normama i obrascima ponašanja“, u okviru strateškog cilja „Stimulisati aktivan odnos ključnih aktera prema održivosti razvo-ja“ predviđene su značajne mjere i podmjere za prevenciju i zaštitu od nasilja, kao i pru-žanje podrške žrtvama porodičnog nasilja101:

� Obezbijediti preduslove za zdrav razvoj pojedinca u okviru porodice:� Efikasno se boriti protiv nasilja u porodici;� Podići nivo svijesti građana o problemu nasilja u porodici; � Uspostaviti efikasan sistem prevencije nasilja u porodici;� Unaprijediti socijalnu i drugu zaštitu žrtava porodičnog nasilja;� Unaprijediti normativni sistem koji reguliše oblast nasilja u porodici;� Unaprijediti zaštitu djece od nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja i drugih oblika

ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja.

Početak sprovođenja aktivnosti iz navedene strategije planiran je u 2017 godini, a prvi izvještaj tokom 2018 godine102.


Analizom nacionalnih strategija koje sadrže ciljeve i mjere vezane za nasilje nad ženama i nasilje u porodici, kao i izvještaja izrađenih od strane nadležnih ministarstava, prepo-znat je niz izazova kako u sprovođenju planiranih mjera tako i u sistemu izvještavanja.

Kada su same strategije u pitanju zabrinjava činjenica da osim u okviru Nacionalnog plana za postizanje rodne ravnopravnosti, ne postoji definisan budžet u skladu sa plani-ranim aktivnostima, što u startu onemogućava planiranje rodno senzitivnog budžeta od strane Vlade. Uočljivo je da se većina mjera sprovode od strane nevladinih organizacija i to uz podršku stranih donatora. Ne postoji informacija u kom iznosu i u kojoj mjeri su od strane nacionalne ili lokalne Vlade finansirane aktivnosti planirane navedenim stra-tegijama.

Samo izvještavanje nije urađeno u skladu sa predloženim mjerama/aktivnostima na na-čin da daje informaciju da li je data mjera sprovedena i na koji način. Uglavnom se daju uopšteni podaci koji nemaju direktnu vezu sa planiranim aktivnostima, kako bi se ste-kao utisak da su mjere realizovane, a suštinski ni jedna planirana aktivnost nije realizo-vana. Za veliki broj mjera u izvještajima se tvrdi da se realizuju u kontinuitetu, a stvarno stanje prikazuje da je maksimum jedna, od niza aktivnosti planiranih u tekućoj godini i realizovana. Ne postoji informacija koje su mjere ostale nerealizovane što otežava plani-ranje priorteta za narednu godinu, što u novom sviijetlu finansiranja može da oslabi pla-niranje i dovede do situacije da se jedne iste mjere finansiraju u kontinuitetu a da druge podjednako važne budu zapostavljene.

101 V.Rakoćević, A.Gligorović 2016.“Studija o usaglašenosti crnogorskog zakonodavnog i strateškog okvira sa međunarodnim dokumentima i politikama“ dostupno na www.sospodgorica.me

102 Izvor: Ministarstvo održivog razvoja i turizma; http://www.mrt.gov.me/ministarstvo

48

Evidentan je nedostatak sveobuhvatnih podataka o sprovedenim aktivnostima od stra-ne svih ključnih aktera, kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou, koji su, ili bi mo-rali biti , aktivni na polju pružanja usluga socijalne i druge zaštite žrtava nasilja. Ovi pro-pusti jasno ukazuju na stepen odgovornosti, ali prije svega razumijevanja problematike nasilja nad ženama i nasilja u porodici od strane državnih organa i lokalnih samouprava.

U odnosu na postojeće stanje neophodno je:

� da čitav proces praćenja uspješnosti realizacije strateških planova bude urađen u odnosu na konkretne mjere i za svaku od njih postavljene indikatore tj. pokazatelje uspješnosti koji su definisani na tom nivou i nalaze se u sklopu tabele operativnog plana,

� razviti i poseban pravilnik sa formularima za praćenje sprovođenja i procjenu uspješnosti. On treba da definiše od koga i na koji način prikupljati te informacije, koga konsultovati i na koji način izvještavati javnost/ciljne grupe itd?

� proširiti nadležnosti i eventualno broj članova/članica postojećeg Radnog tijela za praćenje sprovođenja akcionih planova, te izraditi i usvojiti Pravilnik o radu,

� Izraditi standardizovane obrasce izvještavanja za sve relevantne institucije i NVO, na osnovu pojedinačnih izvještaja izrađivati sveobuhvatne godišnje izvještaje koji će biti prezentovani kako Vladi tako i cjelokupnoj javnosti,

� na nivou nadležnih ministarstava definisati oblast rodno zasnovanog nasilja i odrediti procenat namijenjenih sredstava,

� tokom izrade godišnjih akcionih planova definisati budžete potrebne za sprovođenje aktivnosti,

� pojačati nivo izvještavanja o sprovođenju strategija, kako nadležnih organa tako i sveukupne javnosti.


5. pRAVni OkViR cRne GORe

5.1 UStAVnO pRAVni OkViR cRne GORe

Ustav Crne Gore103 u poglavlju DIO DRUGI „Ljudska prava i slobode” (član 17 – 80 ) detalj-no uređuje široki korpus prava i slobode građana.

U tom smislu, pored ostalog, se utvrđuju obaveze Države i garantuju osnovna ljudska prava i slobode, zabranjuje diskriminacija po bilo kom osnovu, garantuje rodna rav-nopravnost, dostojanstvo i sigurnost čovjeka, nepovredivost fizičkog i psihičkog integri-teta čovjeka, njegove privatnosti i ličnih prava, zabrana mučenja ili nečovječnog i poni-žavajućeg postupanja, sloboda kretanja i nastanjivanja, što je predstavljalo pogodno tlo za donošenje posebnog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

U Članu 8, stav 2 je navedeno da se diskriminacijom ne smatra primjena posebnih mjera koje su usmjerene na stvaranje uslova za ostvarivanje rodne ravnopravnosti, dok članovi 19. i 21. „garantuju pravo na zaštitu jednakih prava i sloboda i na pravnu pomoć“.

Ustav takođe precizno definiše supermatiju (primat) međunarodnog prava nad unutraš-njim pravom, kojim se omogućava direktna primjena međunarodnih standarda i ratifi-kovanih konvencija u pravni poredak Crne Gore.

U tom smislu član 9 Ustava CG jasno propisuje da su “potvrđeni i objavljeni međuna-rodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primje-njuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva”.

Zahvaljujući Ustavu Crna Gora je potpisnica mnogih međunarodnih pravnih akata koji su veoma značajni za priznavanje nasilja u porodici kao kršenja ljudskih prava po među-narodnom pravu i kao vida dikriminacije žena, kao i za priznavanje odgovornosti države za privatne akte nasilja nad ženama.

103 Sl.list CG br.1/2017

5.2 zAkOnODAVnO pRAVni OkViR nASilJA U pORODici

Pravni okvir nasilja u porodici obuhvata više oblasti, upravno pravne oblasti i prekršajno pravne oblasti.

U tom smislu pojedine segmente porodice i porodičnog nasilja uređuju:

� Porodični zakon� Zakon o nasilju u porodici� Krivični zakonik� Zakonik o krivičnom postupku i � Zakon o prekršajima.


6. kRiViČnO pRAVni ASpekti nASilJA U pORODici

Relevantni pravni okvir krivično pravne zaštite žrtava nasilja u porodici dominantno obuhvata Materijalno pravne aspekte krivičnih dijela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i uređeni su Krivičnim zakonikom Crne Gore član 220, kao i mjerama bezbjed-nosti uređene članom 68,77a i 77b, dok su procesni aspekti (postupci) uređeni Zakonom o krivičnom postupku.

Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika ( jul 2013 god.), u opštem dijelu zakonika uvodi se obavezna otežavajuća okolnost za krivična djela učinjena iz mržnje. Polazeći od odredaba Konvencije o eliminisanju svih oblika nasilja nad ženama – CEDAW, cilj nove odredbe člana 42a jeste da se obezbijedi strože kažnjavanje, a time i pojačana krivič-nopravna zaštita u odnosu na pojedine posebno ranjive društvene grupe čiji su pripad-nici žrtve različitih krivičnih djela koja se vrše iz mržnje zbog te pripadnosti.

6.1 MAteRiJAlnO pRAVni ASpekti kRiViČnih DiJelA nASilJe U pORODici ili U pORODiČnOJ zAJeDnici (kRiViČni zAkOnik)

6.1.1 KRIVIčNO DIJELO

Krivični zakonik, članom 220, jasno uređuje elemente bića krivičnog dijela “Na-silje u porodici ili u porodičnoj zajednici”. U tom smislu KZ propisuje četiri oblika od kojih je jedan osnovni (tačka 1) a tri su oblika teži kvalifikovani oblici krivičnih dijela koje se odnose na stepen nasilja i težinu posledica narušavanja tjelesnog ili duševnog integriteta člana svoje porodice ili porodične zajednice( tačka 2,3,4 ), kao i peti oblik djela koji nije vezan za čin nasilja i posledicu na tjelesni i duševni inte-gritet žrtve, već za kršenje već izrečenih mjera od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ odredio na osnovu zakona (tačka 5) kao i vrste sankcija za učinjeno krivično dijelo.

Dakle, Krivični zakonik propisuje elemente bića svakog krivičnog djela ( radnje činjenja, način izvršenja,sredstva izvršenja, posledice koje su proizašle tim radnjama ) i adekvat-no tome vrste sankcije prema njihovoj težini odnosno stepenu nezakonitosti tj.društve-ne opasnosti.

52

U tom smislu KZ ovim članom, kao četiri oblika krivičnih dijela, propisuje :

1. Ko primjenom grubog nasilja naruši tjelesni ili duševni integritet člana104 svoje po-rodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

2. Ako je pri izvršenju djela iz tačke 1 korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sred-stvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

3. Ako je usljed djela iz tačke 1 i 2 ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do pet godina.

4. Ako je usljed djela iz tačke 1, 2 i 3 nastupila smrt člana porodice ili porodične zajed-nice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do dvanaest godina.

5. Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ odredio na osnovu zakona, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mje-seci.

Komentar:

Analiza ove odredbe jasno ukazuje na: radnje činjenja, način i sredstva izvršenja, po-sledice koje su poizašle učinjenim krivičnim dijelom, i adekvatno tome zaprijećene vre-menske kazne zatvora od 1- 12 godina zavisno od težine djela, a izuzetno i novčanom kaznom kod kršenja izrečenih mjera zaštite.

Za postojanje radnje izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela potrebno je da je ona preduzeta upotrebom „nasilja“. Pod „klasičnim“ nasiljem podrazumijeva se upotreba sile ili ozbiljne prijetnje da će se napasti na život ili tijelo. U smislu ovog krivičnog djela sila može biti apsolutna i kompulzivna, neposredna ili posredna. Prijetnja mora biti ozbiljna, stvarna, moguća ali sa obzirom na intenzitet zla mora biti kvalifikovana. Njom se dakle, stavlja u izgled članu porodice ili porodične zajednice, ne bilo kakvo zlo, već napad na život ili tjelesni integritet. Posljedica djela je ugrožavanje primarno tjelesnog a pratećeg i duševnog integriteta člana svoje porodice ili porodične zajednice.

Krivac je izvršilac koji je postupao sa umišljajem, direktnim ili eventualnim. Umišljaj se zasniva na svijesti i volji izvršioca da ispoljenim ponašanjem, odnosno preduzetim rad-njama ugrozi spokojstvo, tjelesni ingritet ili duševno stanje člana svoje porodice ili po-rodične zajednice.

Međutim otvara se pitanje da li pored „klasičnog“ nasilja upotrebom sile ovo djelo treba da precizira i obuhvati ne samo klasično „ fizičko nasilje“ već i tzv“ psihičko nasilje“ žr-tve, analogno prekršajima, koje često puta ima „teže“ posledice na žrtvu nego čak fizič-

104 Izvršena je izmjena krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (član 220), kod kojeg je jezičko tumačenje osnovnog oblika ovog krivičnog djela zadavalo probleme u praksi, jer se zahtijevalo da je narušen tjelesni ili duševni integritet “članova” porodice, tj. koristila se množina što je moglo da vodi neprihvatljivom rezultatu da se ovo krivično djelo ne može izvšiti prema jednom članu porodice, odnosno članu porodične zajednice.


ke posledice kada se nasilje vrši upotrebom fizičke sile. Uvođenje psihičkog nasilja kao krivičnog djela za slučajeve ozbiljnog narušavanja psihičkog integriteta doprinijelo bi između ostalog i usklađivanju crnogorskog zakonodavstva sa standardima Istanbulske konvencije.

Takođe otvara se pitanje propisivanja „hitnosti“ krivičnog postupka, analogno prekršajnom postupku, s obzorom na okolnosti i mjesto vršenja, izvršioca, elemente bića djela i posledice vršenja ovog djela. U slučajevima nasilja u porodici ne zahtijeva se hitno postupanje u krivičnom postupku. Prenošenje velikog broja optužnih predlo-ga – u prosjeku čak oko četrdeset posto od ukupnog broja na nivou godine ukazuje na neefikasnost i dugo vrijeme od podnošenja prijave do donošenja odluke105.

Bez obzira na navedene kaznene mjere, analiza statističkih podataka državnog tužilaš-tva i sudova ukazuje na blagu kaznenu politiku. Prosjek osuđujućih presuda kod zavr-šenih predmeta u poslednje 3 godine je oko 90%, ali većinu krivičnih sankcija za nasilje u porodici čine uslovne osude, novčane kazne, rad u javnom interesu, koje se u praksi pokazuju kao neefikasne i ne ostavruju svrhu izricanja krivične sankcije.

Prema podacima državnog javnog tužilaštva tokom 2016 godine, od ukupno 158 zavr-šenih predmenta 32% su činile zatvorske kazne, u 35% odbačaji, 52% uslovne, dok 16% čine sudske opomene, rad u javnom interesu, odbijajuće presude i obustava postup-ka106. Ohrabruje podatak da državni tužioci sve češće izjavljuju žalbe na odluke suda, pa je u 2016 godini to bio slučaj u skoro 14% predmeta (21 lice) od čega je sud uvažio žalbu protiv 6 lica (28,3%).107

Posmatrano u trogodišnjem periodu u osnovnim sudovima primjećuje se lagani trend rasta osuđujućih presuda ( 83.3% u 2014.god., 87.7% u 2015. god. i 93.1% u 2016.godi-ni). Primijetan je i rast zatvorskih kazni od 25,0% na 35,2% i pad uslovnih kazni od 59,2% na 53,9% . Ipak, i pored toga ostaje veliki broj izrečenih uslovnih kazni koje, smatramo, nemaju preventivni efekat na nasilnika a obeshrabrujuće su za žrtvu, koja gubi povjere-nje u zaštitu od strane institucija.

Praksa pokazuje da se nasilje u porodici često tretira se kao izolovani događaj, bez do-vođenja u vezu sa prethodnim ponašanjem ili širim kontekstom nasilja, pa se nekada postupci vode protiv nasilnika i protiv žrtve, koja se branila od nasilja. Ne postoje poseb-ne odredbe u vezi uzimanja u obzir uticaja nasilja nad ženama u slučajevima kada žene izvrše krivično delo. Istovremeno, dodatni problem u praksi stvara i to što se intimni par-tneri koji ne žive zajedno ne smatraju se članovima porodice, što otežava zaštitu žrtve u slučaju međupartnerskog nasilja.

105 Oblast V. studije: “Analiza statističkih podataka”

106 Isto

107 Isto

54

6.1.2 MJERA BEZBJEDNOStI I MJERA ZAštItE

Svakako da pored krivično pravne zaštite i kazni za učinioce krivičnih dijela, ne manje važno pitanje je i zaštita žrtve od učinica krivičnog dijela. U tom smislu pored navede-nog krivičnog dijela i zaprijećenih sankcija za njihovo izvršenje, KZ propisuje i moguć-nost dodatnih „sankcija“ prema izvršiocima krivičnih dijela putem tzv. mjere bezbjedno-sti i zaštitnih mjera.

U tom smislu članom 86 KZ-a propisane su vrste, uslovi i način izricanja mjera bezbjed-nosti koje se izriču kada postoje zakonski uslovi za njihovo izricanje s obzirom na vrstu krivičnog dijela. Sud može učiniocu krivičnog djela izreći jednu ili više mjera bezbjedno-sti kad postoje uslovi za njihovo izricanje predviđeni ovim zakonikom (član 86 stav 1).

Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (usvojene u julu 2013. godine) uvedene su nove zaštitne mjere / mjere bezbjednosti prema učiniocima krivičnih djela nasilje u po-rodici ili u porodičnoj zajednici kojim se izvršilo usklađivanje odredbi Krivičnog zakonika sa Konvencijom Savjeta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i poro-dičnog nasilja.

U tom smislu članom 77a Krivičnog zakonika uvodi se nove zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi ili drugom licu ili grupi lica ili određenom mjestu kad postoji opasnost da bi učinilac prema tim licima ili na tom mjestu mogao ponovo da izvrši isto ili istovrsno krivično djelo.

Ovu mjeru određuje sud a ona ne može biti kraća od jedne niti duža od pet godina, ra-čunajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere (stav 2). Po proteku jedne godine od početka izvršenja mjere sud može, na predlog osuđenog lica, obustaviti njeno izvršenje ako utvr-di da više ne postoji opasnost vršenja nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici(stav 3).

takođe novim članom 77b Krivičnog zakonika uvedena je prema učiniocima kri-vičnih dijela posebna mjera - Udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje. U tom smislu zakonodavac propisuje da će učiniocu krivičnog djela nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici sud izreći udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje ako postoji opasnost da bi učinilac mogao ponovo izvršiti to krivično dijelo (stav 1).

Takođe zakonodavac utvrđuje granice izricanja ove mjere koja ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od tri godine, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere (stav 2). Izvrše-nje izrečene mjere sprovodi lice kome je izrečena mjera i ono je dužno da, u prisustvu policijskog službenika odmah po pravosnažnosti presude, napusti stan ili neki drugi stambeni prostor koji čini zajedničko domaćinstvo (stav 3).

Međutim, po proteku šest mjeseci od početka izvršenja mjere, sud može, na predlog osuđenog lica, obustaviti njeno izvršenje ako utvrdi da više ne postoji opasnost za vr-šenje nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (stav 4). Sud će o pravosnažno izrečenoj mjeri udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje obavijestiti posebnu orga-


nizacionu jedinicu ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa koja vrši nadzor nad sprovođenjem uslovnog otpusta i organ uprave nadležan za poslove policije (stav 5).

Komentar:

Bez obzira na širok opseg mjera bezbjednosti i zaštitnih mjera, one se u praksi rijetko izriču. U osnovnim sudovima u periodu 2014. i 2015. godini izrečeno je svega 8 mjera, od kojih ni jedna ne spada u kategoriju zaštitnih mjera u skladu sa članom 77a i 77b Krivičnog zakonika kojim se definišu zabrana približavanja i udaljenje iz stana ili dru-gog prostora za stanovanje.

Kada je konkretno riječ o krivičnom dielu nasilja u porodici gdje je kao mjera bezbjedno-sti predviđena „Zabrana približavanja i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanova-nje” pod uslovom da je učiniocu izrečena kazna zatvora ili novčana kazna (član 86 stav 6), smatramo da se u određenim okolnostima i pod zakonom propisanim uslovima, pored ove mjere učiniocu krivičnog djela nasilja u porodici mogu izreći i mjere obaveznog psi-hijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi neuračunljivom (član 86 stav 2).Takođe učiniocima ovog krivičnog djela bi se mogle, pod zakonom propisanim uslovima, primjeniti i druge mjere bezbjednosti kao što su obavezno liječenje narkomana, obavezno liječenje alkoholičara (član 86 stav 4).

Ozbiljan problem u sprovođenju mjera zaštite definisane članom 77a i 77b Krivičnog zakonika, je činjenica da se one mogu izdati tek nakon pravosnažnosti presude, što nas dovodi do apsurde situacije da tokom krivičnog postupka žrtva ostaje bez zaštite.

Imajući u vidu „prirodu“ teških ubistava koja su se proteklih godina desila u Crnoj Gori ovaj „nedostatak u zakonodavnom okviru“ prouzrokuje alarmantan stepen zabrinuto-sti. Posmatrajući iz ugla „neuke stranke“ neshvatljivo je da žrtva teških krivičnih djela u postupku, koji je po pravilu dugotrajan, ostaje bez mogućnosti zaštite, dok prekršajni zakon kojm su kvalifikovani lakši oblici djela koja se odnose na nasilje u porodici ili poro-dičnoj zajednici, propisuje izricanje mjera zaštite prije i u toku postupka.

S obzirom da se radi o “ex parte” mjerama kojima je osnovni cilj da se zaštiti žrtva do okončanja pravnog postupka kao i da se njena dalja zaštita nastavi u konkretnim sluča-jevima i nakon toga, ova odredba obesmišljava značaj mjera bezbjednosti u praksi.

Zbog nemogućnosti da efikasno zaštite žrtvu tokom krivičnog postuka, tužioci u praksi često kao jedini izlaz vide kvalifikovanje djela kao prekršaja što ima i dobru i lošu stranu. S jedne strane, žrtvi se na ovaj način omogućava efikasnija zaštita, ali s druge strane na-silnik postaje privilegovan u smislu blage sankcije koja nije kompatibilna u odnosu na učinjeno djelo.

Ovakvi postupci i dalje izazizvaju česte polemike na nivou pravosudnih organa, ali je imajući u vidu ne/mogućnosti zaštite žrtve u krivičnom postupku ovo i dalje otvoreno pitanje.

56

6.2 kRiViČnO pROceSni ASpekti nASilJA U pORODici

6.2.1 MJERE NADZORA NAD OKRIVLJENIM

Krivično porocesno aspekti nasilja u porodici uređeni su dominantno Zakonikom o kri-vičnom postupku108 koji uređuje pojedine vrste mjera nadzora nad okrivljenim (član 166-169)

Kao mjere nadzora zakonodavac propisuje :1) zabrana napuštanja stana; 2) zabrana na-puštanja boravišta; 3) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja; 4) obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu; 5) zabrana pristupa ili sastajanja sa određenim licima; 6) privremeno oduzimanje putne isprave; 7) privremeno oduzima-nje vozačke dozvole.(stav 2).

Komentar:

Međutim, kad je riječ o nasilju u porodici praksa pokazuje da izvršilac ovog krivičnog djela po povratku u sredinu u koju je izvršio krivično djelo, često nastavlja sa daljim vr-šenjem nasilja, to se postavlja pitanje zaštite žrtve, kada se okrivljeni nalazi na slobodi. U tom smislu ove mjere nadzora propisane Zakonikom o krivičnom postupku (čl.166) nisu dovoljno efikasne i primjerene biću krivičnog djela nasilja u porodici. Od propisanih mjera, pitanje je koliko njih je uopšte primjereno ovom krivičnom djelu.

Prema našem mišljenju samo dvije mjere nadzora su donekle primjerene ovom djelu i to 1) Zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja i 2). Zabranu sastajanja sa određenim licima kao mjere nadzora. Međutim, njihova primjena postavljena je vrlo re-striktivno, pa se, u smislu člana 166 stav 1, mogu implementirati samo ukoliko su ispu-njeni zakonski uslovi: da postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo ili pak ometati vođenje krivičnog postupka, a što najčešće nije slučaj kod krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici.

Stoga je donošenje posebnog zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kojim su se uvele mjere poput zabrane prilaženja okrivljenog oštećenom do određene udaljenosti, uda-ljenje iz kuće i sl. a bez ikakvih dodatnih ograničenja, od posebnog su značaja.

Pod navedenim uslovima sud može, po službenoj dužnosti, po predlogu tužioca ili ošte-ćenog, obrazloženim rješenjem okrivljenom izreći jednu ili više mjera nadzora (stav 1). Sprovođenje mjera nadzora 1) zabrana napuštanja stana; 2) zabrana napuštanja bora-višta; 3) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja; 4) obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu; 5) zabrana pristupa ili sastajanja sa određenim licima; može se kontrolisati elektronskim nadzorom. Koje se uređuje se posebnim propi-som Vlade Crne Gore (stav 3).

108 “Službeni list CG”, br. 57/2009, 49/2010, 47/2014


Mjerama nadzora može se ograničiti pravo okrivljenom da živi u svom stanu, da se ne-smetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima, samo kad se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika (stav 4).

Mjerama nadzora ne može se ograničiti pravo okrivljenog da nesmetano kontaktira sa svojim braniocem (stav 5) a okrivljeni će se u rješenju o izricanju mjera upozoriti da se protiv njega može odrediti pritvor ako prekrši izrečenu mjeru (stav 6).

U toku istrage, nadzorne mjere određuje i ukida sudija za istragu, a poslije podignute optužnice predsjednik vijeća, u roku od 24 časa od podnošenja predloga. Ako mjeru nije predložio državni tužilac, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se goni po službe-noj dužnosti, prije donošenja rješenja kojim se mjera izriče ili ukida, sud će zatražiti mi-šljenje državnog tužioca. Sud će na isti način postupiti i kad nađe da treba ukinuti mjeru predloženu od strane državnog tužioca (stav 7).

Mjere nadzora mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti pre-sude. Sudija za istragu ili predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera potrebna(stav 8).

Protiv rješenja kojim se određuje, produžava ili ukida mjera nadzora stranke mogu izja-viti žalbu, a državni tužilac i protiv rješenja kojim je njegov predlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće prvostepenih sudova u roku od tri dana od prijema žal-be. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja (stav 9).

6.2.2 IZRICANJE, IZVRšENJE I PROVJERA MJERA NADZORA

Kada je riječ o izricanju mjera nadzora primjerenih krivičnom djelu nasilja u porodici za-konik poznaje dvije mjere 1) zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja sud će odrediti mjesto odnosno područje, kao i udaljenost ispod koje im se okrivljeni ne smije približiti 2). zabrane pristupa ili sastajanja sa određenim licima sud će odrediti razdaljinu ispod koje se okrivljeni ne smije približiti određenom licu. (član 167 stav 3 i 5). Navedene mjere izriče sud rješenjem.

Kada je riječ o izvršenju mjera nadzora rješenje kojim su mjere izrečene učiniocu dostav-lja se organu nadležnom za izvršenje (član 168 stav1). Pri tome mjeru zabrane posjeći-vanja određenog mjesta ili područja, zabrane pristupa ili sastajanja sa određenim licem izvršava policija (član 168 stav 2).

Provjera mjere nadzora i obaveza izvještavanja je takođe dio krivično pravnog procesa. U tom smislu sud može, u svako doba, naložiti provjeru mjere nadzora i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njeno izvršenje, a taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja dostavi sudu. Kad okrivljeni ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru nadzora ili odrediti pritvor (član 169).

58

6.3 OSVRt nA pReDlOG izMJenA i DOpUnA kRiViČnOG zAkOnikA cRne GORe

Vlada Crne Gore, na sjednici od 25. maja 2017. godine, utvrdila je Predlog Zakona o izmje-nama i dopunama Krivičnog zakonika. U svrhu ovog istraživanja interesantan je osvrt na izmjene koje se odnose na nasilje nad ženama i nasilje u porodici, kao i nivo uključenosti preporuka eksperata u smislu usklađivanja krivičnog zakonodavstva sa Istanbulskom konvencijom.

Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Crne Gore 109sadrži svega 35 članova od kojih se tri nova člana 9, 12 i 14 odnose na usklađivanje sa Istanbulskom konvencijom. Pri tome zapaža se da predložene izmjene ne tretiraju dodatno uređivanje porodičnog nasilja.

Naime, članom 9 predloga zakona, u okviru Glave XIV krivična djela protiv života i tije-la uvode se dva nova krivična djela i to Sakaćenje ženskih genitalija (član 151a KZCG) i Prinudna sterilizacija (član 151b) čime se vrši usklađivanje sa čl. 38 i 39 Istanbulske kon-vencije.

Članom 12 predloga zakona predloženo je novo krivično djelo Proganjanje u okviru Glave XIV krivična djela protiv života i tijela. Na koji način se vrši usaglašavanje sa članom 34 Istanbulske konvencije. Naime, ko drugog neovlašćeno uporno proganja na način koji može osjetno da ugrozi njegov život, zdravlje ili tijelo, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Smatra se da neko uporno proganja drugo lice u smislu ovog člana kad u određenom vremenskom periodu: prati ili preduzimaju druge radnje u cilju fizičkog približavanja tom licu; nastoji da uspostavi kontakt sa tim licem neposredno, preko trećeg lica ili sredstava komunikacije; zloupotrebljava lične podatke tog lica u cilju naručivanja robe ili usluga; prijeti napadom na život, tijelo ili slobodu tog lica ili njemu bliskog lica; preduzima druge slične radnje prema tom licu.

Članom 14 predloga zakona na osnovu Istanbulske konvencija koja ne ostavlja nacionalnom zakonodavcu mogućnost za preispitivanje legitimnosti jednog takvog rješenja uvodi se nova inkriminacija odnosno novi oblik krivičnog djela silovanja. Crnogorski zakonodavac se, donoseći Zakon o potvrđivanju Istanbulske konvencije, već izjasnio u tom pogledu.

Konvencija ne predstavlja smetnju da se, pored inkriminisanja svakog seksualnog akta bez pristanka, zadrži i nepromijenjeno krivično djelo silovanja za čije je postojanje neophodna primjena prinude, ostavljajući značajan slobodan prostor za to kako će se obaveza iz konvencije realizovati. Iz odredbe člana 36 Istanbulske konvencije ne pro-izlazi obaveza izmjene postojećeg zakonskog opisa krivičnog djela silovanja. S druge strane, jasno je da ona nalaže inkriminisanje svih nedobrovoljnih seksualnih akata a ne samo onih koji se preduzimaju upotrebom prinude.

109 http://www.skupstina.me/zakoni/web/dokumenta/zakoni-i-drugi-akti/166/1443-9154-23-2-17-2


Dakle, uz zadržavanje člana 204 KZCG, propisan je njegov novi oblik koji bi, s obzirom da nije primijenjena prinuda, predstavljao lakše djelo od krivičnog djela silovanja čiji zakonski opis ostaje nepromijenjen. To rješenje je cjelishodnije (od onog da se taj novi oblik inkriminiše u posebnom članu), imajući u vidu da već postoji privilegovani oblik silovanja koji se ograničava na korišćenje nekih oblika prijetnje (član 204 stav 2 KZCG). Umjesto njega, u cilju usaglašavanja sa Istanbuslkom konvencijom, predviđen je lakši oblik od onog u kojem je upotrijebljena sila ili prijetnja da će se neposredno napasti na život ili tijelo, a primjena te inkriminacije bi bila supsidijarna, tj. ona bi se primjenjivala u onim slučajevima u kojima nije korišćena sila ili prijetnja ali je izostao pristanak lica nad kojim je izvršen seksualni čin.

Iako se Istanbulska konvencija odnosi na zaštitu žena od svih vidova nasilja pošto pasiv-ni subjekt krivičnog djela silovanja može biti i muškarac kako u heteroseksualnom, tako i u homoseksualnom odnosu i novi oblik krivičnog djela silovanja bi pružao krivičnoprav-nu zaštitu i muškarcima.

Pod pojmovinim određenjem člana porodice ili porodične zajednice u smislu ovog kri-vičnog djela (čl.142 stav.31) riješen je problem pasivnog subjekta ovog krivičnog djela. U tom smislu kao pasivni subjekti mogu biti bivši bračni drugovi, krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvr-tim stepenom, srodnici iz nepotpunog usvojenja, tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom, lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu i lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete na putu da bude rođeno iako nikad nisu živjela u istom porodičnom domaćinstvu (član 142 stav 31)

Za postojanje djela irelevantno je da li se nasilje dešava u kući ili van nje. Izraz «porodič-ni» se više odnosi na vrstu odnosa između onih koji su uključeni, nego na mjesto gdje se nasilje dešava. Stavom 5. pomenutog člana, predviđen je jedan privilegovani oblik ovog krivičnog djela. Naime, ovo krivično djelo čini onaj ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona. Za ovaj oblik djela propisana je nov-čana kazna ili zatvor do šest mjeseci.

OSCE je u svom mišljenju o uticaju ratifikacije Istanbulske konvencije110 dao ključne pre-poruke u odnosu na harmonizovanje krivičnog zakonodavstva CG sa ovom konvenci-jom. U tom smilu data je preporuka ka se u Krivični zakonik, pored ostalog, uvede i kri-vično dijelo „psihičko nasilje” kojim se ozbiljno narušava psihički integritet nekog lica praćena odgovarajućim sankcijama koje će imati odvraćajuće dejstvo, koje nije obuhva-ćeno predloženim izmjenama KZ-a.

Posebna konkretna preporuke odnosila se i na dopunu člana 59 zakonika i moguć-nost da žrtva zahtijeva preispitivanje odluke državnog tužioca da se obustavi gonjenje, makar za određena ozbiljna krivična djela i zavisno od određenih ograničenja; [paragraf 132]

110 http://www.osce.org/me/odihr/124929?download=true

60

Takođe, posebne konkretne preporuke odnosile su se na osiguravanje inkriminaciju djela porodičnog nasilja i izbjegavanje preklapanja između Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i Krivičnog zakonika u sledećim aspektima tj preklapanja krivičnih dijela prekršaja:

1. izmijeniti III poglavlje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici tako da djela koja pred-stavljaju fizičko, seksualno i pshičko nasilje među članovima porodice isključivo podliježu krivičnoj odgovornosti, u skladu sa odredbama glave XIX Krivičnog za-konika o krivičnim djelima protiv braka i porodice; [paragrafi 118-121]

2. dopuniti glavu XIX Krivičnog zakonika kako bi obuhvatila sva ponašanja koja mogu da potpadaju pod definiciju nasilja u porodici pod uslovom da nisu već obuhvaćena drugim krivičnim djelima koja predviđaju prirodu porodičnog odnosa između učinioca i žrtve kao otežavajuću okolnost; [paragraf 124]

3. osigurati da krivična djela nasilja u porodici podliježu strožijim kaznama nego slična krivična djela koja se počine van porodičnog konteksta; [paragrafi 122-123]

Kada je riječ o istragama i gonjenju učinilaca krivičnih dijela posebno se preporučuje uvođenja hitnih postupaka za slučajeve nasilja u porodici, slično onome kako je to predviđeno za prekršajni postupak u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici; (paragraf 131).

Takođe izmijeniti odredbe Krivičnog zakonika da se osigura da pravila o nadležnosti za krivična djela nasilja nad ženama i nasilja u porodici budu u potpunosti usaglaše-na sa članom 44 Istanbulske konvencije kako slijedi:

1. izbrisati ograničenje navedeno u članu 138 stav 3 alineja 4 ili alternativno uvesti derogaciju barem za seksualno nasilje koje uključuje silovanje, prinudni brak, geni-talno sakaćenje žena, prinudni pobačaj i prinudnu sterilizaciju; [paragraf 136]

2. predvidjeti derogaciju za ograničenje koje je navedeno u članu 138 stav 4 Krivič-nog zakonika barem za seksualno nasilje koje uključuje silovanje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, prinudni pobačaj i prinudnu sterilizaciju; [paragraf 137]

3. izričito predvidjeti derogaciju člana 137 stav 2 Krivičnog zakonika, barem za seksu-alno nasilje koje uključuje silovanje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, pri-nudni pobačaj i prinudnu sterilizaciju; [paragraf 138]

4. osigurati da Crna Gora ima nadležnost nad krivičnim djelima ustanovljenim u skla-du sa Istanbulskom konvencijom u slučajevima kada je navodni učinilac prisutan na njenoj teritoriji i kada ga ili kada je ne izruči drugoj državi; [par 139]

U okviru procesno pravnih i zaštitnih mjera, posebno je preporučeno dodavanje novog Član 77b u Krivični zakonik kojim se navodi da se nalozi za udaljenje izdaju bez obzira na vlasnička prava nad mjestom stanovanja što je predlogom izmjena KZ-a usa-glašeno.


Takođe preporuka je i da se izmijeniti član 38 Zakona o zašiti od nasilja u porodici kako bi se predvidjelo da kršenje zaštitnih mjera podliježe krivičnoj odgovornosti i pozvati se na član 220 Krivičnog 111. međutim ova preporuka je sporna sa pravno tehničkog aspekta s obzirom da Crna Gora ima Kivični zakonik kojim se kodifikuju sva krivična dijela tako da ne postoji mogućnost da se Zakonom o zaštiti od nasilja predvidjelo kršenje zaštitne mjere kao krivičnog dijela. Sama preporuka ima svoje opravdanje ali njena realizacija se može obezbjedinti jedino propisivanjem novog krivičnog djela kršenje zaštitne mjere u Krivičnom zakoniku.

Analiza relevantnih odredbi istambulske konvencije i Predloga izmjena i dopuna Krivičnog zakonika, u odnosu na oblast nasilja u porodici, otvara pitanja daljeg usaglašavanja Krivičnog zakonika, ali i drugih zakona sa Konvencijom i datim pre-porukama kako u krivično pravnoj tako i u upravno pravnoj i prekršajnoj oblasti.


Analizom krivičnog zakonodavstva kao i prakse pravosudih i tužilačkih organa može se zaključiti da postoje dva nivoa zabrinutosti i to: nivo samog zakonodavnog okvira i nivo sprovođenja postojećeg zakona u praksi.

Kada govorimo o nivou zakonodavnog okvira neohodno je ukazati na nedostatak jasno precizirane hitnosti u postupanju, nepostojanje psihičkog nasilja kao krivičnog djela, krug članova porodice uže postavljen u odnosu na zadati standard iz Konvencije, djeli-mično preklapanje odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa odredbama Krivič-nog zakonika, nepostojanje mjera zaštite koje bi obezbiijedile sigurnost žrtava tokom krivičnog postupka, nemogućnost da žrtva zahtijeva preispitivanje odluke državnog tu-žioca da se obustavi gonjenje.

Istovremeno, udaljenje iz stana i drugog prostora za stanovanje od strane policijskog službenika nije moguće kod izvršenog krivičnih djela od strane učinioca iz čl. 220 Glave ili 19 KZCG – KD iz oblasti braka i porodice, jer takva mjera nije propisana u KZCG. Blo bi značajno što bi razmotriti mogućnost uvođenja ove mjere i krvičnopravni postupak, što bi postupak učinilo hitnim nego što je to sada slučaj. Ovako definisan postupak morao bi biti osnažen odredbom u ZKP o neophodnosti postupanja pravosudnih organa u na-knadno preciziranom roku.

111 1) Ko primjenom grubog nasilja naruši tjelesni ili duševni integritet člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

3) Ako je usljed djela iz st. 1 i 2 ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do pet godina.

4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2 i 3 ovog člana nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do dvanaest godina.

5) Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ odredio na osnovu zakona, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci (član 220 KZ)

62

Kada je u pitanju sprovođenje zakona u praksi predmet zabrinutosti su dugotrajni po-stupci, blaga kaznena politika, rijetko izricanje mjera zaštite i mjera bezbjednosti i ne-dostatak praćenja njihove primjene, rijetka primjena međunarodnih propisa, nedosta-tak analize sudske prakse sa akcentom na sistemske analize kvaliteta postupanja svih organa zaduženih za sprovođenje zakona, kako bi se lakse utvrdili eventualni propusti, posebno u predmetima u kojima je došlo do upotrebe oružja, opasnog oruđa ili dru-gih sredstava podobnih da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, a posebno u predmetima gdje je došlo do smrti žene i drugih članova porodice. Posebno zabrinjava nedostatak jedinstvenog modela Plana sigurnosti u policijskim službama prilikom spro-vodjenja izvršavanja i onako oskudnog broja izrečenih zaštitnih mjera ili mjera bezbjed-nosti.

Preporuke:

� U kontinuitetu vršiti analizu svih propisa koji se odnose na oblast zaštite od nasilja u porodici uz obavezni monitoring sprovođenja propisa u praksi, koji će sadržati preporuke za neophodne izmjene i/ili dopune postojećih zakona;

� Izraditi stručne analize predmeta kojima su kvalifikovani teži oblici krivičnih djela u odnosu na stepen nasilja i težinu posledica, kako bi se otkrile sistemske greške i kako bi svi društveni subjekti prihvatili postojanje istih i ulagali dodatne napore u njihovom prevazilaženju;

� Izvršiti izmjene i dopune Krivičnog zakonika Crne Gore na način da se mjere bezbjednosti: zabrana približavanja (član 77a) i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje (član 77b), mogu izvršiti bez odlaganja, tj. protoka roka za pravosnažnost presude;

� Razgraničiti prekršajnu od krivične odgovornosti u slučaju nasilja u porodici, na način da svako fizičko, psihičko i seksualno nasilje među članovima porodice potpada pod krivično djelo nasilje u porodici, dok bi prekršajnu odgovornost povlačili preostali blaži oblici djela nasilja u porodici;

� Proširiti krug zaštićenih lica u okviru krivičnopravne zaštite na partnere i bivše partnere, bivše tazbinske srodnike, kao i lica koja su bila ili su u emotivnoj ili seksualnoj vezi, bez obzira na to da li su živjela u istom domaćinstvu;

� Uvesti načelo hitnosti postupanja u predmetima porodičnog nasilja� Razvijati praksu primjene međunarodnih standarda i ratifikovanih konvencija u

sudske odluke, odnosno pravni poredak Crne Gore� Raditi na daljem usaglašavanju Krivičnog zakonika sa Istanbulskom konvencijom u

skladu sa preporukama datim od strane domađih i međunarodnih eksperata.


7. UpRAVnO pRAVni ASpekti nASilJA U pORODici

(ZaKON O Zaštiti OD NaSilja U PORODiCi)

Upravno pravna oblast nasilja u porodici detaljno je uređena Zakonom o zaštiti od nasi-lja u porodici112. Pored materijalno pravnih aspekta oviim zakonom se određuju principi, pojam i elementi nasilja u porodici i članovi porodice (član 1-6), zaštita žrtve (član 8-18), zaštitne mjere (član 19-27) i kaznene mjere (član 36-39).

Ovim zakonom se posebna pažnja prosvećuje procesnim aspektima zaštite žrtava poro-dičnog nasilja. U tom – procesnom smislu posebno su značajne odredbe koje se odnose na: hitnost upravnog postupanja svih institucija u zaštiti žrtava od nasilja u porodici (član 7), oficijelna maxima kao obaveza svih javnopravnih subjekata u prijavljivanju na-silja (član 9), hitnost intevencije policije i drugih javnopravnih organa koji se bave zašti-tom žrtava (član 10), plan pomoći žrtvi (član 11) socijalna zaštita žrtve (član 12) pravna pomoć žrtvi (član 13), obezbeđenje žrtve (član 14), povjerljivost postupanja (član 15) i postupak određivanja zaštinih mjera (član 26 – 34 ).

7.1 MAteRiJAlnO pRAVni ASpekti nASilJA U pORODici

7.1.1 POJAM NASILJA I čLANOVI PORODICE

Konvencija Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama113, nasilje defi-niše kao “kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama i podrazumijeva djela rodno uslovljenog nasilja koje rezultira ili će rezultirati fizičkom, seksualnom, psihičkom ili ekonomskom štetom ili patnjom žena, uključujući prijetnju takvim djelima, prisilu ili proizvoljno lišenje slobode bilo u javnom ili privatnom životu (član 4)“.

Nasilje u porodici u smislu ovog zakona, je činjenje ili nečinjenje člana porodice kojim se ugrožava fizički, psihički, seksualni ili ekonomski integritet, mentalno zdravlje i spokoj-stvo drugog člana porodice, bez obzira na mjesto gdje je učinjeno (član 2).

112 Zakon je objavljen u “Službenom listu CG”, br. 46/2010 Vidi: čl. 152. Zakona - 40/2011-1.

113 Istambulska konvencija

64

Pod članovima porodice kao latentnim žrtvama nasilja smatraju se:

1. supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih2. vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje vanbrač-

ne, zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih3. krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u

pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom4. srodnici iz nepotpunog usvojenja5. tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici6. lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo7. lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto (član 3).

Komentar:

Iz navedenog se zaključuje se da je krug članova porodice kao i u krvično pravnoj zašti-ti, uže postavljen u odnosu na zadati standard iz Konvencije, jer ne obuhvata partnere i bivše partnere, bivše tazbinske srodnike, kao i lica koja su bila ili su u emotivnoj ili seksu-alnoj vezi, bez obzira na to da li su živjela u istom domaćinstvu.

Imajući u vidu da Nasilje u porodici u smislu ovog zakona između ostalog, obuhvata i ugrožavanje fizičkog, psihičkog i seksualnog integriteta žrtve, izuzetno je važno razmo-triti preporuku o usklađivanju sa Istambulskom konvencijom114 u kojoj se predlaže das vako fizičko, psihičko i seksualno nasilje među članovima porodice potpada pod krivič-no djelo nasilje u porodici, pod uslovom da takvo nasilje nije već obuhvaćeno drugim krivičnim djelima koja obuhvataju porodičan odnos između žrtve i učinioca kao oteža-vajuću okolnost, dok bi prekršajnu odgovornost povlačili preostali blaži oblici djela na-silja u porodici;

7.1.2 PRAVO NA POMOć I ZAštItU I ODGOVORNE INStItUCIJE

Žrtva nasilja ima pravo na psihosocijalnu i pravnu pomoć i socijalnu i medicinsku zaštitu, u skladu sa zakonom.

Bez obzira što zakon definiše pravo žrtva nasilja na psihosocijalnu i pravnu pomoć i soci-jalnu i medicinsku zaštitu, navedeni oblici zaštite predstavljaju najslabiju kariku u lancu podrške žrtvama nasilja u porodici.

Psihosocijalna pomoć i socijalna zaštita

Kada je u pitanju psihosocijalna pomoc na institucionalnom nivou ne postoje progra-mi ni bilo kakvi servisi koji bi bili usmjereni na žene žrtve bilo kojeg nasilja uključujući i nasilje u porodici. Ovu vrstu podrške još uvijek jedino obezbjeđuju ženske nevladine organizacije.

114 Više na http://www.osce.org/me/odihr/124929?download=true


Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti115 iz 2013. godine predviđa podršku žrtvama zane-marivanja, zlostavljanja, eksploatacije i nasilja u porodici ili kod postoji opasnost da će određeno lice postati žrtva, kao i kada je u pitanju žrtva trgovine ljudima (Član 4). Me-đutim, kada je u pitanju socijalna zaštita u praksi, bilo koje pravo iz socijalne i dječje za-štite se ostvaruje pod jednakim uslovima, bez obzira na poziciju ili status korisnika. Ne postoje nikakve posebne mjere ni programi specifične podrške ženama žrtvama nasilja bez obzira što Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, propisuje da socijalna zaštita žrtve obuhvata materijalnu i nematerijalnu pomoć, smještaj i usluge socijalnog rada, u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna i dječja zaštita.116Istovremeno, Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti navodi da će se žrtve nasilja u porodici, bilo djeca bilo odrasla ili stara lica posebno štititi u cilju unaprjeđenja opšteg kvaliteta života i pomoći ovim licima ka putu započinjanja samostalnog života, što između ostalog podrazumjeva materijalna dava-nja koja su uređena ovim Zakonom117.

Zdravstvena zaštita

Zdravstvene ustanove imaju veliki značaj u pružanju podrške i pomoći žrtvi, kao i u obezbjeđivanju dokaza za sudski proces. Međutim, i pored zakonske obaveze, slučaje-vi nasilja u porodici i suspektni slučajevi se još uvijek nedovoljno prijavljuju od strane zdravstvenih radnika. Evidencija u zdravstvu ne omogućava dobijanje podataka u vezi pojave nasilja u porodici. Zdravstveni radnici nemaju dovoljno informacija obavezama koje proističu iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kao ni sadržaju Protokola o postu-panju u slučaju nasilja u porodici. Ne postoje specijalizovani servisi podrške za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, kao ni centri podrške za žrtve seksualnog nasilja. U Crnoj Gori postoji jedno savjetovalište za brak i porodicu, otvoreno 2012. godine u okviru DZ Podgorica, kao specijalizovana ustanova koja može pružati i psihološku pomoć žrtvama nasilja u porodici, ali u periodu 2014-2017 u ovoj ustanovi nije zabilježen ni jedan klijent sa iskustvom nasilja u porodici. Sredinim 2017 godine, u Centru za socijalni rad Nikšić osnovano je prvo savjetovalište za brak i porodicu u okviru centara za socijalni rad u Crnoj Gori118.

Pravna pomoć

Besplatna pravna pomoć se ostvaruje u Službama za besplatnu pravnu pomoć formira-nu na nivou svih osnovnih sudova u Crnoj Gori shodno Zakonu o besplatnoj pravnoj po-

115 Zakon uključuje obavezu vlasti da pruže usluge u oblasti socijalne i dječje zaštite: procjena i planiranje; podrška za život u zajednici; savjetodavno-terapijska i socijalno-edukativna usluga; smještaj; neodložne intervencije i druge usluge (Član 60). Član 63 predviđa savjetodavno-terapijske i socijalno-edukativne usluge koje obuhvataju: savjetovanje, terapiju, medijaciju, SOS telefon i druge usluge s ciljem prevazilaženja kriznih situacija i unaprjeđivanja porodičnih odnosa

116 Izvještaj o radu Ministarstva rada i socijalnog staranja za 2014. godinu, str. 78

117 B.Zeković, 2016-Studija o učinkovitosti sistema socojalnih davanja u obezbjeđivanju materijalne podrške osobama u stanju socijalne potrebe;dostupno na www.sospodgorica.me

118 http://www.vijesti.me/vijesti/niksic-otvoreno-prvo-savjetovaliste-za-brak-i-porodicu-u-crnoj-gori-944641

66

moći119, usvojenom 5. aprila 2011. godine i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o be-splatnoj pravnoj pomoći120. kojim je omogućeno žrtvama nasilja u porodici pravna pomoć u prekršajnom i krivičnom postupku. Ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć u skla-du sa ovim zakonom ne ograničava pružanje pravne pomoći od strane službi, nevladinih organizacija i drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom (Ĉlan 5).

Bez obzira što je pravo koršćenja blagodeti ovog zakona obezbijeđeno za žrtve nasilja u porodici u prekršajnom i krivičnom postupku, začuđujuće je mali broj pružene prav-ne pomoći u ovoj oblasti. U analizi odobrenih slučajeva besplatne pravne pomoći121, sprovedene od strane Ministarstva pravde, navodi se da je u periodu od 1 januara do 1 septembra na nivou svih crnogorskih sudova, obezbijeđena besplatna pravna pomoć za ukupno 27 žrtava krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici i trgovini ljudima. Ne postoji podatak koji broj se odnosi na nasilje u porodici a koji na trgovinu ljudima, ali imajući u vidu da u navedenom periodu nije bilo procesuiranih slučajeva tr-govine ljudima, pretpostavka je da se svih 27 slučajeva odnose na nasilje u porodici. Na nivou Podgorice tokom 2016 godine, evidentirana su 44 krivična predmeta, dok je pred-meta djela u prekršaju bilo 956. Služba pravne pomoći u Osnovnom sudu Podgorica je obezbijedila pravnu pomoć svega za 7 osoba, tj. u 7 predmeta i svih 7 su se odnosili na krivična djela nasilja u porodici122.

Alarmantna je činjenica da od usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći 2015.godine, besplatna pravna pomoć žrtvama nasilja u po-rodici nije omogućena ni u jednom prekršajnom postupku. U praksi se suočavamo sa velikim stepenom neinformisanosti pravosudnog kadra o postojanju mogućnosti be-splatne pravne pomoći u prekršajnim predmetima, kao i o načinima ostvarivanja tog prava u smislu nadležnosti i procedura između osnovnih i sudova za prekršaje123.

Osim službi za besplatnu pravnu pomoć, u svim sudovima koji postupaju u krivičnim predmetima 2011 godine ustanovljena je Služba za pružanje podrške oštećenima/svjedocima u predmetima trgovine ljudima, trgovine djecom radi usvojenja i nasi-lja u porodici ili porodičnoj zajednici. Prvi kontakt sa sudom, prije početka zakazanog glavnog pretresa ili dok se žrtva nalaziti u prostorijama suda, može se uspostaviti s ovla-šćenim licem iz Službe za podršku toga suda. Zadatak Službe za podršku je da obezbi-jedi uslove za sigurno i bezbjedno svjedočenje, koje će biti iskustvo koje će oštećenog/svjedoka dodatno ojačati u pogledu zaštite njihovih prava i sloboda. Službu za podršku može se kontaktirati u bilo kom trenutku, kako bi pomogli oko svih pitanja i nedoumica u vezi sa boravkom i svjedočenjem pred sudom124. Kada su u pitanju krivična djela nasi-lja u porodici za rad ovih službi zaduženi su svi osnovni sudovi u Crnoj Gori.

119 Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, Službeni list CG, br. 20/11.

120 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, Službeni list CG, br. 20/15.

121 http://www.pravda.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rid=233028&rType=2&file=ANALIZA%20BPP%202015.%20-%20FINAL.pdf.

122 Odgovor na zahtjev za slobodni pristupu inforacijama Osnovnog suda Podgorica, rješenje br.

123 Podaci dostupni u kancelariji SOS telefona Podgorica

124 Informator o mogućnostima zaštite žrtvama nasilja u porodici; dostupno na www.sospodgorica.me


Od 2017 godine, službe za podršku oštećenih/svjedoka obuhvataju i prekršajna djela nasilja u porodici. Kada je u pitanju prekršaj nadležni su sudovi za prekršaje u Budvi, Po-dgorici i Bijelom Polju, kao i Viši sud za prekršaje Crne Gore. U svim navedenim sudovima postoje Službe za podršku žrtvama svjedocima.

U praksi postojanje ove službe nije u dovoljnoj mjeri promovisano, kako na nivou sudo-va tako ni na nivou drugih institucija. Od strane sudova nijesu pokretane javne akcije informisanja šire javnosti. Posljedica postojećeg stanja je da od formiranja, navedene službe nisu imale ni jednog/jednu klijeta/icu. Ono što posebno zabrinjava je neinformi-sanost sudija o postojanju navedenih službi, kao i needukovanost osoba delegiranih da se bave ovim poslovima kako u domenu njihovih nadležnosti u okviru službi za zaštitu svjedoka/oštećenih, tako i u pogledu fenomena nasilja u porodici125.

Kada je riječ o institucionalnoj zaštiti, zakonodavac uređuje veoma širok krug jav-nopravnih organa -Institucija koje se bave zaštitom. U tom smislu najznačajniju i najodgovorniju ulogu imaju organi uprave nadležni za policijske poslove (policija), su-dovi za prekršaje, Državno tužilaštvo, centri za socijalni rad ili druge ustanova socijalne i dječje zaštite, zdravstvene ustanove, kao i drugi organi i ustanove koji se bave zaštitom. Svi navedeni organi i ustanove dužni su da u okviru svojih ovlašćenja pruže potpunu i koordiniranu zaštitu koja je neophodna za zaštitu žrtve u zavisnosti od stepena njene ugroženosti. Ovi organi i ustanove dužni su da u skladu sa zakonom daju prioritet rješa-vanju slučajeva nasilja i obezbijede međusobno obavještavanje i pomoć radi sprečava-nja i otkrivanja nasilja, otklanjanja uzroka i pružanja pomoći žrtvi u uspostavljanju uslo-va zabezbjedan život. Značajnu ulogu u ovom procesu imaju i nevladine organizacije, kao i druga pravna i fizička lica koja mogu pružiti zaštitu u skladu sa zakonom (član 5).

Detaljniji pregled obaveza zaposlenih u navedenim institucijama definisan je Protoko-lom o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici (Procedure i institucional-na saradnja u vezi s porodičnim nasiljem i nasiljem nad ženama). Protokol je potpisan 25 novembra 2011. na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Potpisnici protokola su Ministarstvo pravde, Vrhovni sud, Vrhovno državno tužilaštvo, Ministarstvo prosvjete i sporta, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Uprava policije i Vijeće za prekršaje Crne Gore.

Bez obzira na donošenje ovog značajnog dokumenta, njegova implementacija u praksi od momenta usvajanja do danas nije pokazala značajni napredak126. Istraživanja poka-zuju da nadležne institucije nijesu ovom značajnom dokumentu posvetile neophodnu pažnju. Osim članova multidisciplinarnih timova, ostali službenici, posebno u zdravstvu i obrazovanju, nijesu upoznati sa sadržajem Protokola i obavezama koje iz njega proi-stiču. Ni u jednoj instituciji Protokol se ne nalazi na vidljivom mjestu, niti je dostupan zaposlenima ni potencijalnim klijetima. Istovremeno ni u jednoj instituciji ne postoji lice zaduženo za njegovo sprovođenje. Analiza je pokazala da bez obzira što Protokol


126 B.Zeković; A. Gligorović; Studija “ Institucionalni mehanizmim zaštite i njihova primjena u Crnoj Gori” dostupno na www.sospodgorica.me

68

naizgled daje jasne smjernice postupanja, često dolazi do neadekvatnog postupanja, prebacivanja odgovornosti na druge i dodatne viktimizacije žrtava. Problem i otežava-juća okolnost je što Protokol nema pravno obavezujuću snagu već služi kao alat u po-stupanju (tj. uputstvo).

Treba istaci da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja iniciralo formiranje multidis-ciplinarnih timova u 10 centara za socijalni rad u Crnoj Gori, koji su tokom 2012/2013 god. formirani u Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima, Plavu, Rožajama, Nikšiću, Baru, Kotoru i Herceg Novom. Do kraja 2016 god. timovi su formirani i u Danilovgradu, Cetinju, Ulcinju, Kolašinu i Mojkovcu.

Nadležnost multidisciplinarnih timova proširena i na zaštitu djece od nasilja i izvan po-rodice. Sastav tima, pored članova/ica iz Centara za socijalni rad čine i prestavnici policij-skih i zdravstvenih službi, pravosudnih organa, obrazovnih institucija, nevladinih orga-nizacija i lokalne uprave127.

Ali, rad multidisciplinarnih timova ograničen je mnogim nedostacima, od kojih su neki naznačeni i u izvještaju ministartsva pravde gdje se navodi da: nedostaju specijalizova-ne usluge za žene žrtve nasilja, kao i za djecu žrtve nasilja, neadekvatan stručni profil članova, neefikasnost, nezainteresovanost, nepoštovanje usvojenih standarda u radu, nedostatak monitoringa, nedostatak metodologije rada i finansijskih sredstava128;

7.1.3 ZAštItA žRtVE

7.1.3.1 Oblici nasilja i načini pružanja pomoći i zaštite

Zaštita žrtve obuhvata svoj materijalno pravni aspect (oblike nasilja) i svoj procesno Pravni aspect (Hitna intervencija, povjerljivost postupanja Povjerljivo lice Plan pomoći žrtvi, Socijalna zaštita žrtve, pravna pomoć žrtvi, obezbjeđenje žrtve,i zaštitne mjere žrtve.

Materijalno pravna obeležja nasilja obuhvataju ugrožavanje fizičkog, psihičkog, seksual-nog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice ako član porodice:

1. upotrijebi fizičku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog člana porodice;

2. prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjećaj lične nesigur-nosti ili psihički bol drugog člana porodice;

3. verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi način vrijeđa drugog člana porodice;

4. ograničava drugom članu porodice slobodu komuniciranja sa trećim licima;

127 Informator o mogućnostima zaštite žrtvama nasilja u porodici; dostupno na www.sospodgorica.me

128 Izvještaj ministarstva pravde o sprovođenju zakona o zaštiti od nasilja u porodici, dostupno na: http://www.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=253391&rType=2.


5. iscrpljuje radom, uskraćuje san i drugu vrstu odmora, prijeti izbacivanjem iz stana i oduzimanjem djece;

6. seksualno uznemirava drugog člana porodice;7. uhodi i na drugi način grubo uznemirava drugog člana porodice;8. oštećuje ili uništava zajedničku imovinu ili imovinu drugog člana porodice ili poku-

šava da to učini;9. uskraćuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom članu porodice;10. drskim ponašanjem ugrožava porodični mir člana porodice sa kojim ne živi u poro-

dičnoj zajednici.

Pod ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mental-nog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice smatra se i ako član porodice ne vodi dovoljno brigu o:

1. ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohađanju škole ili ne sprječava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi ili na drugi način u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta;

2. ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog člana porodice o kome je dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoć zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih ličnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi.

Težim, kvalifikovanim, oblikom nasilja u porodici smatra se prikrivanje člana porodice sa posebnim potrebama ( član 8).

Načelo hitnosti postupka javnopravnih organa u postupcima koji se odnose na zaštitu žrtava nasilja obuhvata njihovu dužnost da postupaju hitno, vodeći računa da su interes i dobrobit žrtve, a naročito ako je žrtva dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i lice koje nije sposobno da se o sebi stara, prioritet u tim postupcima (član 6).

7.1.3.2 Zaštitne mjere

Zaštitne mjere se izriču radi sprječavanja i suzbijanja nasilja, otklanjanja posljedica uči-njenog nasilja i preduzimanja efikasnih mjera prevaspitanja učinioca nasilja i otklanjanja okolnosti koje pogoduju ili podstiču vršenje novog nasilja (član 19).

Zakon propisuje više vrsta zaštitnih mjera prema učiniocu nasilja pri čemu nadležni organ, u zavisnosti od prirode stvari, može izricati pojedinačno ili kumulativno ( više) zaštitnih mjera. Prema vrsti zaštitnih mjera imamo mjere koje izriče 1). Organ državne uprave (policija) i 2). sudske mjere koje izriče prekršajni sud.

Prema trenutku izricanja mjera imao mjere koje se izriču : 1) Prije odgovarajućeg postup-ka i 2) Tokom odgovarajućeg postupka. Zaštitna mjera izrečena prije i u toku postupka može trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je mjera određena, a najduže do okonča-nja postupka. Takođe prije okončanja postupka organ za prekršaje može zaštitnu mjeru izrečenu prije i u toku postupka zamijeniti drugom zaštitnom mjerom (član 31).

70

Kao zaštitne mjere zakon propisuje :

1. udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje (u daljem tekstu: udaljenje iz stana);

2. zabrana približavanja;3. zabrana uznemiravanja i uhođenja;4. obavezno liječenje od zavisnosti;5. obavezni psihosocijalni tretman.

Zaštitne mjere, u skladu sa svojim ovlašćenjima, izriču upravni organi u upravnom po-stupku i sudovi za prekršaje u prekršajnom postupku.

a) Udaljenje iz stanaUdaljenje iz stana je zaštitna koja se može se izreći učiniocu nasilja koji sa žrtvom živi u stanu ili drugom prostoru za stanovanje, bez obzira na svojinska i druga prava učinioca nasilja i žrtve na stanu ili drugom prostoru za stanovanje, ako postoji opasnost da pono-vo učini nasilje.Učinilac nasilja kome je izrečeno udaljenje iz stana dužan je da odmah napusti stan ili drugi prostor za stanovanje. Udaljenje iz stana izriče se u trajanju koje ne može biti kraće od trideset dana niti duže od šest mjeseci (član 21).

Tokom trogodišnjeg praćenog perioda primjećuje se tendencija pada mjera uda-ljenja iz stana u ukupnom broju izrećenih zaštitnih mjera, od 16,6% 2014.godine, 17,2% 2015 godine do 12,3% u toku 2016 godine. Brojčano izraženo, na nivou Crne Gore tokom 2014 izrečeno je 39 mjera udaljenja iz stana, u 2015 god. 32, dok je u 2016 bilo svega 19. Na osnovu postojećih podataka može se zaključiti da Mjera udaljenja iz stana nije u dovoljnoj mjeri zaživjela u praksi.

Poznata je činjenica da se Zaštitne mjere po pravilu, posebeno zbog svoje pravne pri-rode, mogu izricati u dualitetu, ali i kao samostalne prekršajne sankcije. Veoma često se izricanjem jedne mjere ne može ostvariti svrha zbog koje je izrečena pa je potreban du-alitet dvije ili više zaštitnih mjera. Zaštitna mjera Udaljenja iz stana se po pravilu uvijek treba izricati uz zaštitnu mjeru Zabrane približavanja u istom vremenskom trajanju, kako bi se ostvarila potpuna zaštita žrtve nasilja u porodicu. Praksa je pokazala da postoje situacije u kojima se ili jedna ili druga mjera izriču nezavisno jedna od druge, što često pravi probleme policijskom organu koji je zadužen za njihovo sprovodjenje.

b) Zabrana približavanjaZabrana približavanja žrtvi može se izreći učiniocu nasilja ako postoji opasnost da pono-vo učini nasilje ili ako bi prisustvo učinioca nasilja u blizini žrtve kod žrtve stvaralo visok stepen duševne patnje koja, kraće ili duže vrijeme, onemogućava normalne psihičke aktivnosti žrtve.

Sud za prekršaje je dužan da u rješenju o zabrani približavanja odredi mjesto ili područje u kojem se učinilac nasilja ne smije približiti žrtvi. Zabrana približavanja izriče se u traja-nju koje ne može biti kraće od trideset dana niti duže od jedne godine (član 22).


Zabranu približavanja u 2014. godini čini preko 40% svih izrečenih mjera, blagi porast prepoznat je tokom 2015 godine, a znatno rjeđe izricanje ove mjere – 17,9% u 2016. godini.

Izricanje ove zaštitne mjere veoma je značajno. Kao što je navedeno, Sud za prekršaje odredjuje udaljenost na kojoj je učiniocu nasilja zabranjeno približavanje žrtvi nasilja u porodici. Udaljenost koju pravosudni organi izriču u praksi najčešće je 150 metara na bilo kom mjestu na teritoriji Crne Gore. Medjutim, u praksi je bilo slučajeva da se sud ne opredijeli za odmjeravanje udaljenosti na kojoj je učiniocu zabranjeno približavanje ili da ta udaljenost bude veća. U svakom slučaju preporuka bi trebala biti da se udaljenost na kojoj je nekom licu zabranjeno priblizavanje odredjuje u svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir bezbjednosnu procjenu nadležnog policijskog organa.

c) Zabrana uznemiravanja i uhođenjaZabrana uznemiravanja i uhođenja žrtve može se izreći učiniocu nasilja ako postoji opa-snost da ponovo učini nasilje. Ova zaštitna mjera izriče se u trajanju koje ne može biti kraće od trideset dana niti duže od jedne godine (član 23).

Raspoloživi podaci o izrečenenim zaštitinim mjerama u sudovima za prekršaje, u periodu od 2014 - 2016.godine ukazuju da je najčešće izricana zaštitna mjera upra-vo zabrana uznemiravanja i uhođenja i čini preko 40% svih izrečenih mjera tokom godine, sa neznatnim rastom u posljednjoj godini.

Kada je ova mjera u pitanju u praksi postoji niz problema, jer se vrlo često tretira, kako od strane klijenata tako i od strane institucija kao mjera zabrane prilaska. Ne postoji jasan pravilnik, a samim tim ni instrukcije kako za žrtvu tako ni za počinio-ca nasilja u smislu koja su to i u kojoj mjeri bitna ponašanja koja „podrazumijevaju kršenje ove mjere“129.

d) Obavezno liječenje od zavisnostiObavezno liječenje od zavisnosti može se izreći učiniocu nasilja koji usljed zavisnosti od alkohola, opojnih droga ili psihotropnih supstanci učini nasilje, a postoji opasnost da zbog te zavisnosti ponovo učini nasilje. Ova zaštitna mjera može trajati dok postoji po-treba za liječenjem, ali ne duže od jedne godine (član 24).

Tokom perioda 2014 do 2016 godine sudovi za prekršaje su izdali ukupno 43 mjere obaveznog liječenja zavisnosti od alkoholizma, 23 mjere obaveznog liječenja od zavisnosti od droga, 28 mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi i 7 mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi.

Bez obzira što se kao uzrok nasilja u porodici često ističe zloupotreba psihoaktivnih supstanci, “mjeru obaveznog liječenja od zavisnosti teško je sprovoditi zbog pre-opterećenosti kapaciteta u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru”130. U 2016

129 Studije slučaja, dostupne u kancelariji SOS telefona Podgorica


72

godini izrečeno je ukupno 36 mjera liječenja od zavisnosti od alkohola i droga, među kojima su i mjere koje propisuju ambulantno liječenje, što obesmišljava svr-hu ove mjere. Na nivou zdravstvenih institucija ne postoje podaci koji će potvrditi broj osoba koje su se javile na ovakvu vrstu liječenja. Istovremeno ne postoje poda-ci da je bilo koja zdravstvena ustanova izvršila ili prijavila neizvršenje ove mjere131.

Ono što svakako doprinosi problemu je i nepostojanje Pravilnikom propisane pro-cedure o načinu sprovođenja zaštitne mjere obaveznog liječenja od zavisnosti, ko-jim bi se između ostalog jasno propisali postupci u slučajevima kada se počinitelj nasilja nije javio u nadležnu zdravstvenu ustanovu, ako ne dolazi na liječenje u skla-du sa programom liječenja ili kad terapijski tim koji sprovodi liječenje procijeni da liječenje neće dovesti do promjene u ponašanju počinitelja.

e) Obavezni psihosocijalni tretmanObavezni psihosocijalni tretman može se izreći učiniocu nasilja radi otklanjanja uzroka nasilničkog ponašanja i prevaspitanja, odnosno u cilju smanjivanja i otklanjanja opasno-sti da ponovo učini nasilje. Ova zaštitna mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojeg je izrečena, ali ne duže od šest mjeseci. Bliži način određivanja i sprovođenja ove zaštitne mjere propisuje ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja (član 25).

Obavezni psihosocijalni tretman, kao peta propisana zaštitna mjera, izriče se ve-oma rijetko, jer u zdravstvenom sistemu nijesu obezbijeđeni adekvatni uslovi za sprovođenje ove zaštitne mjere. Po podacima dobijenim iz Ministarstva pravde, od 2014. Do 2016. godine izrečeno je 10 zaštitnih mjera i tretman je sproveden u Domu zdravlja Nikšić za tri učinioca, Domu zdravlja Kotor za dva učinioca i Domu zdravlja Podgorica za tri učinioca, dok se dva učinioca nisu javila, o čemu je sud obaviješten. Ovaj tretman je sproveden u zdravstvenim ustanovama na primarnom nivou zdravstvene zaštite u kojima je organizovan i Centar za mentalno zdravlje. U većini ustanova primarne zdravstvene zaštite nijesu obrazovani stručni timovi za sprovođenje zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana132.

Međutim, podaci do kojih je došao SOS telefon Podgorica ukazuju da Dom zdravlja Podgorica u periodu 2014, 2015 i 2016 nije imao ni jedan slučaj izvršenja ove mjere, niti evidentiranih slučajeva nasilja u porodici i nasilja nad ženama133.

Dodatno zabrinjava činjenica da se izvrđenje ove mjere u institucijama u kojima se sprovodi, sprovodi po principu “porodične terapije i medijacije” što je u direktnoj suprotnosti sa Istambulskom konvencijom koja izričito zabranjuje ovakve postup-ke u situacijama nasilja u porodici.

131 Dom Zdravlja Podgorica, odgovor na zahtjev za slobodan pristup informacijama broj 05/01-3009/2

132 Izvještaj ministarstva pravde 2016.

www.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=253391&rType=2



Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2013. donijelo Pravilnik o bližem načinu sprovođenja zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tremana. Pravilnikom je pro-pisano mjesto sprovođenja zaštitne mjere i sastav stručnog tima. Ne postoji pro-gram psihosocijlanog tretmana koji bi definisao metodologiju, vrste, trajanje i mo-del tretmana, pa su postojeći stručni timovi dovedeni u situaciju da improvizuju program u skladu sa njihovom percepcijom kako samog programa tako i proble-matike nasilja u porodici uopšte.

Strategija zaštite od nasilja u porodici još od 2011 godine kao jedan od ključnih priori-teta predviđa izradu programa psihosocijalnog tretmana za učinioce nasilja nad že-nama i nasilja u porodici, sa detaljnim upustvima za postupanje i sprovođenje. Ima-jući u vidu dosadašnju praksu nadležnog ministarstva, tj. da se ovaj program nije izradio do 2017 godine, postoji ozbiljna zabrinutost po pitanju izvršenja ove mjere.

Nakon analize sprovođenja zaštitnih mjera u praksi sa sigurnošću se može reci da po-stoji niz ozbiljnih izazova kako kod izricanja, tako i kod samog izvršenja mjera. Osim već navedenog, evidentan je i problem praćenja izvršenja zaštitnih mjera, na šta ukazuje nedostatak informacija od strane nadležnih organa, kako o načinima praćenja tako i o broju kršenja zaštitnih mjera.

Poseban stepen zabrinutosti izaziva nesklad u broju izrečenih zaštitnih mjera (za čije je izvršenje nadležna policija) od strane sudova i broja tih mjera u evidenciji policije. Ovaj problem se u kontinuitetu pokazuje od usvajanja Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, što nas dovodi do ozbiljnog pitanja: „Šta se dešava sa nasilnicima i žrtvama u situacijama kada nema kontrole nad izvršenjem mjera“, kao i kako i na koji način nastaje ova para-doksalna situacija koja u velikoj mjeri ugrožava bezbjednost žrtava.

Primjer:

Podaci policije o broju izrečenih zaštitnih mjera po godinama i vrsti izrečenih mje-ra za čije je izvršenje nadležna policija

Vrsta zaštitne

mjereUdaljenje iz stana Zabrana

približavanja

Zabrana uznemiravanja

i uhodjenja

Godina Podaci policije

Podaci sudova

Podaci policije

Podaci sudova

Podaci policije

Podaci sudova

2016 19 31 26 45 54 117

2015 32 39 46 65 88 94

2014 39 41 14 60 36 108

74

7.2 pROceSnO pRAVni ASpeketi nASilJA U pORODici

7.2.1 POStUPAK PRUžANJA POMOćI I ZAštItNE MEJERE

Postupak pružanja pomoći žrtvi i primjena zaštitnih mjera čine glavne procesne ele-mente nasilja u porodici.

Hitna intervencija policije, obezbjeđenje žrtve, plan pomoći žrtvi i njena socijalna zaštita čine prve procesne radnje javnopravnih organa u cilju zaštite žrtava. U tom smislu duž-nost policije je, da odmah nakon saznanja za nasilje, bez odlaganja preduzme radnje i mjere u cilju zaštite žrtve a Centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom, bez odlaganja, pruže zaštitu i pomoć žrtvi u skladu sa svojim nadležnostima. Nadležni javnopravni organi dužni su da vode brigu o svim potrebama žrtve i omoguće joj pri-stup svim oblicima pomoći i zaštite. Osim toga posebnu ulogu u postupku zaštite žr-tve ima Centar za socijalni rad kroz utvrđivanje plana pomoći žrtvi i pružanju socijane pomoći (član 10 i 11). Plan pomoći žrtvi posebno sadrži mjere koje je potrebno predu-zeti u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna i dječja zaštita. Ako je žrtva dijete, plan pomoći žrtvi sadrži i mjere za zaštitu djeteta u skladu sa zakonom kojim se uređuju porodični odnosi. Socijalna zaštita žrtve obuhvata materijalnu i nematerijalnu pomoć, smještaj i usluge socijalnog rada, u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna i dječja zaštita.

Centri za socijalni rad imaju brojne zakonske obaveze, naročito kada je u pitanju dijete i lica sa posebnim potrebama, ali i žene žrtve nasilja. Rad stručnih (multidis-ciplinarnih) timova ograničen je mnogim nedostacima, od kojih su neki naznačeni i u državnom izvještaju. Nedostaju specijalizovane usluge za žene žrtve nasilja, kao i za djecu žrtve nasilja, što u velikoj mjeri slabi ulogu i mogućnosti centara. Nedo-statak supervizije i monitoringa rada stručnog kadra onemogućava sagledavanje efikasnosti njihovog djelovanja, uključujući i broj planova podrške žrtvama kao i stepen realizuje planova podrške u praksi.

U procesu rada u domenu nasilja u porodici, centri za socijalni rad prije svega iden-tifikuju žrtve nasilja u porodici. Prema izvještaju Ministarstva pravde134 tokom 2011. godine, centri su identifikovali 321 dijete i 248 žena žrtava. U 2012. godini identifi-kovali su 311 djece žrtava te 292 žene, 61 muškarca i 41 stariju žrtvu. Većina sluča-jeva identifikovana je kao emocionalno nasilje, a zatim slijede fizičko, ekonomsko i seksualno nasilje, koje je prepoznato u 9 slučajeva. U 2013. godini identifikovano je 270 žena žrtava, 287 djece, 52 muškarca i 28 starijih lica žrtava. U 2014. godini bilo je 310 djece žrtava nasilja u porodici, 281 žena, 50 muškaraca i 33 starija lica žrtava,

134 Izvještaj ministarstva pravde o sprovođenju Zakona o zaštiti od nasilja u porodici za period 2011-2015 godine-2016.www.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=253391&rType=2


dok je 2015. godine bilo 192 djece, 275 žena, 39 muškaraca i 36 starijih lica. Preo-vlađujuće nasilje u porodici bilo je emocionalno, a zatim slijede fizičko, seksualno i ekonomsko.

Međutim, iz podataka Ministarstva rada i socijalnog stranja dostavljenih Ministarstvu pravde ne može se vidjeti, koliko slučajeva nasilja su centri identifikovali sopstvenim radom a koliko na osnovu prijave drugih institucija ili lica. Ako uzmemo u obzir istinitost navedenih podataka, te krenuti iz pretpostavke da su centri za socijalni rad identifikovali navedeni broj slučajeva, bilo bi neophodno imati informaciju o broju prijava nasilja u porodici podnešenih od strane centara za socijalni rad. Ovo je posebno važno kada su u pitanju djeca identifikovana kao žrrtve nasilja, jer ma-tematička računica pokazuje da broj maloljetnih lica žrtava nasilja u porodici, evi-dentiranih u prekršajnim postupcima čini svega 10% od broja djece identifikovane od strane centara za socijalni rad.

Neadekvatni su i podaci o pruženoj savjetodavnoj podršci, tj. sa kim centri za soci-jalni rad savjetodavno rade - sa žrtvom? Sa počiniocem? Sa oboje – žrtvom i počini-ocem? Istanbulska konvencija (u članu 48.) izričito zabranjuje primjenu obaveznih postupaka alternativnog razrješenja konflikata, uključujući medijaciju i pomirenje u slučajevima svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom. Države ugovornice treba da preduzmu sve zakonske i druge mjere da bi zabranile takvu praksu. Pre-ma tome, važno je istražiti/ pratiti savjetodavni rad centara za socijalni rad, da bi se moglo zaključiti da li je njihova praksa u suprotnosti sa odredbama Istanbulske konvencije.

Centri za socijalni rad obavezni su da ustanove preciznu evidenciju djece i lica sa po-sebnim potrebama na svojoj teritoriji(čl.12). Radi zaštite od nasilja nad ovim licima centri su obavezni da formiraju posebne timove koji će, najmanje jednom mjesečno, obilaziti porodice u kojima su smještena ili žive djeca i lica sa posebnim potrebama, kontrolisati postupanje prema tim licima i na osnovu utvrđenog stanja o tome sačiniti pisani izvještaj. Centri za socijalni rad su obavezni da, najmanje jednom u šest mjeseci, ministarstvu nadležnom za poslove socijalnog staranja podnesu pisani izvještaj o stepe-nu ostvarivanja socijalne zaštite djece i lica sa posebnim potrebama.

Zbog nedostatka kapaciteta i preopterećenosti radnim obavezama centri za socijalni rad ne ispunjavaju obaveze iz ovog člana zakona. Nema podataka o broju djece i lica sa posebnim potrebama u CG, nema potpune evidencije o praksi ili nema prakse.

Obezbjeđenje žrtve obuhvata posebne procesne radnje policijskog službenika koji je dužan da prati žrtvu u stan ili drugi prostor za stanovanje prilikom uzimanja ličnih stvari koje su joj neophodne u svakodnevnom životu, kao i radi obezbjeđenja privreme-nog smještaja i zbrinjavanja žrtve osim ako se žrtva tome izričito protivi (član 14).

Posebne procesne radnje policije podrazumijevaju: preuzimanje ličnih stvari prili-kom izricanja Naredbe o u udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje koju izdaju policijski službenici učiniocu, preuzimanje ličnih stvari neposredno nakon

76

izlaska iz stana žrtve nasilja u porodici prije ili nakon okončanog sudskog postup-ka, kao i po zahtjevu žrtve u svakom trenutku njene procjene. Preuzimanje ličnih stvari podrazumijeva stvari i predmete koji su individualno vlasništvo nekog lica a ne i onih koju mogu biti predmet gradjansko-pravnog spora. U izvještajima nadlež-nih organa ne postoje evidencije o broju izvršenih asistencija prilikom preuzima-nja ličnih stvari žrtve nasilja u porodici pa tako ni broj asistencija nije u potpunosti poznat. U praksi su najčešće procedure za preuzimanje stvari žrtve nasilja kompli-kovane jer podrazumijevaju formalni zahtjev za pružanje asistencije i njegovo odo-bravanje od strane policije.

Povjerljivost postupanja javnopravnih organa je bitna procesna kopmponenta. Javnopravni organi koji učestvuju u postupku zaštite žrtava od nasilja dužni su da čuvaju povjerljivost informacija i obezbijede zaštitu podataka o ličnosti, u skladu sa zakonom. Takođe, o žrtvi ili članu porodice koji je učinio nasilje (u daljem tekstu: učinilac nasilja) ne smije se javno objaviti informacija na osnovu koje se može prepoznati žrtva ili član porodice žrtve, osim ako je punoljetna žrtva sa tim izričito saglasna (član 15).

Na žalost, povjerljivost postupanja u praksi se često krši, posebno na način što nad-ležne službe obezbjeđuju podatke novinarima koji objavljuju tekstove sa nainti-mnijim informacijama i to sa punim imenom i prezimenom kako žrtve tako i poči-nioca135

Specifičnost pravne prirode ovog postupka čini i institut “povjerljivog lica “, koje može izabrati žrtva, a koje će prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi zaštite. To može biti član porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine organizacije i drugog pravnog lica ili drugo lice u koje žrtva ima povjerenje. Jedino ograničenje koje propisuje zakonodavac za povjerljivo lice je da povjerljivo lice ne može biti učinilac nasilja. Žrtva može izabrati povjerljivo lice prije ili u toku postupka i preduzimanja radnji u vezi zaštite. Nadležni or-gani su obavezni da omoguće prisustvo povjerljivog lica u svim postupcima i radnjama u koje je uključena žrtva, a koji su u vezi sa odnosima u porodici (član 16).

Bez obzira na širok spektar osoba, organa i ustanova koje mogu pratiti žrtvu u ulozi povjerljivog lica, praksa pokazuje da to uglavnom rade aktivistkinje ženskih nevla-dinih organizacija i rijetko službenice centara za socijalni rad. Klijentice su najčešće praćene kroz policijske službe, pravosudne organe, zdravstvene ustanove i centre za socijalni rad.

Odnos institucija prema „povjerljivom licu“ je različit i varira od situacija gdje se ulo-ga povjerljivog lica poštuje i smatra dobrodošlom za kvalitetnije rješavanje slučaje-va, do onih kada predstavnicima državnih organa nije jasno „šta ta osoba tu uopšte traži“. Evidentno je da veliki broj službenika i dalje ne razumije šta je uloga povjerlji-vog lica i koje to „ponašanje povjerljivog lica može biti prihvaćeno a koje ne“.

U evidencijama državnih organa ne postoje podaci o broju žrtava nasilja u porodi-cu koje su zahtijevale angažovanje povjerljivog lica ili su ga same odabrale prije po-

135 http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Hronika&clanak=602504&datum=2017-06-06&najdatum=2017-06-13.


kretanja radnji pred državnim organima. Praksa, pokazuje da se prilikom određenih postupaka od strane nadležnih organa ne konstatuje prisutvo povjerljivog lica. Ta-kodje, bezbjednost povjerljivog lica često može biti ugrožena na isti način kao što to može biti slučaj kada je u pitanju žrtva nasilja. Praksa je pokazala da se povjer-ljiva lica često suočavaju sa neprijatnostima od strane učinioca nasilja a nerijetko i od predstavnika institucija sistema. Prevazilaženje ove prakse treba treba tražiti u rješenjima koje će propisivati veći stepen zaštite povjerljivog lica u cilju razvijanja ovog instituta a ne njegove stagnacije. Jedno od mogućih rješenja može biti i pro-pisivanje Zaštitne mjere Zabrane približavanja i sastajanja sa određenim licem.

7.2.2 POStUPAK ZA ODREĐIVANJE ZAštItNIh MJERA

a) Pokretanje postupka Postupak određivanja zaštitne mjere ima karakteristike ex private postupka (po zahtje-vu) ali i ex oficio (službenoj dužnosti). Zahtjev za pokretanje postupka određivanja za-štitne mjere mogu podnijeti; žrtva ili njen zastupnik, centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite, policija ili državni tužilac. Zaštitnu mjeru organ za prekršaje može odrediti i po službenoj dužnosti (član 27).

Pravni postupak za izricanje neke od zakonom predviđenih zaštitnih mjera koji se pre-duzima “ex private” podrazumijeva da žrtva nasilja u porodici podnese zahtjev za izrica-nje zaštine mjere. Podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitne mjere za žrtvu nije jedno-stavno, bez obzira što se čini da sadržaj zahtjeva predstavlja slobodnu formu za koju je potrebno minimalno pravno znanje.

U praksi, Sudovi za prekršaje u situacijama kada zahtjev podnosi žrtva nasilja u poro-doci, ipak zahtijevaju formalno ispunjenje sadržine zahtjeva, što za veliki broj žrtava predstavlja nesavladiv problem. Takodje, podnošenje zahtjeva uslovljeno je novim za-htjevom za pokretanje prekršajnog postupka u roku od pet dana od dana podošenja zahtjeva za izricanje zaštitne mjere, što dodatno žrtvi stvara osjećaj zabune i kompliko-vane procedure.

Sud za prekršaje shodno važećim propisima dužan je da svoju odluku donese u roku od 48 sati, potkrijepi je dokazima validnim za prekršajni postupak, što uslovno može u praksi da znači da teret dokazivanja pada na račun žrtve. Organ za prekršaje može zatra-žiti od Centra za socijalni rad ili druge ustanove socijalne i dječje zaštite da mu pruži po-moć u pribavljanju potrebnih dokaza i da iznese svoje mišljenje o svrsishodnosti tražene zaštitne mjere. Ali sud, po važećem zakonu nije ni u obavezi da uzme u obzir isto takvo mišljenje, kao ni mišljenje policije koja kao organ zaštite često raspolaže velikim brojem saznanja od zznačaja za zaštitu žrtve.

Iako Zahtjev za određivanje zaštitne mjere mogu podnijeti i centar za socijalni rad, od-nosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite, veliki broj ovih ustanova to radi riietko, ili koliko je nama poznato skoro nikada.

78

b) Izricanje zaštitne mjereZaštitna mjera se može izreći uz kaznu ili kao samostalna sankcija. Organ za prekršaje može učiniocu nasilja izreći jednu ili više zaštitnih mjera kad postoje uslovi za njihovo izricanje propisani ovim zakonom. Sud za prekršaje može da se produži vrijeme trajanja navedenih zaštitnih mjera ako nijesu prestali razlozi zbog kojih su one određene, ali ne duže od dvije godine. (član 26).

Ne postoje podaci da li je, koliko često i u kojim slučajevima produženo vrijeme trajanja zaštine mjere, kao ni podaci o broju lica kojima je izrečeno maksimalno trajanje zaštit-ne mjere. Sud maksimalnu dužinu najčešće uslovlja novim prijavama za prekršaje koje žrtva podnosi samostalno ili to u njeno ime čini neki drugi državni organ. Medjutim, iz postojećih, oskudnih podataka državnih organa, da se zaključitii da u praksi nije bilo lica kojima je izrečeno maksimalno trajanje zaštitne mjere, što ukazuje na potrebu do-datnog istraživanja i analize dužine trajanja zaštitnih mjera, posebno kod povratnika u vršenju prekršaja. Takođe, otvara se i logično pitanje da li bi, da je Sud učiniocima u određenim situacijama izicao zaštitne mjere u maksimalnom trajanju, postojala manja mogućnost recidiva kod nasilja u porodici.

7.2.3 UPRAVNO-PRAVNE ZAštItNE MJERE

Upravno – pravne zaštitne mjere udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, prije i u toku postupka, preduzimaju se radi otklanjanja opasnosti po fizički integritet žrtve. Ove mjere učiniocu nasilja mogu narediti samo organi državne uprave – konkretno policijski službenici i iste imaju privremeni karakter jer ne mogu trajati duže od tri dana ( član 28).

Zakonodavac detaljno uređuje postupak donošenja, sadržinu upravnog akta (naređe-nja), dostavu naređenja učiniocu i postupak obavještavanja suda za prekršaje. U tom smislu pismeno naređenje mora da sadrži: dan i čas udaljenja ili zabrane vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje; granice područja u kojima se učinilac nasilja ne smije kre-tati, boraviti ili približiti žrtvi i adresu boravka učinioca nasilja za vrijeme trajanja udalje-nja ili zabrane vraćanja.

Naređenje o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje policijski službenik mora uručiti učiniocu nasilja i žrtvi odmah, a najkasnije u roku od dva časa, u prisustvu punoljetnog lica koje može biti drugi policijski službenik, a koje nije član porodice.

Prilikom napuštanja stana ili drugog prostora za stanovanje učinilac nasilja ima pravo da uzme svoje lične stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da preda policijskom službeniku ključeve od stana ili drugog prostora za stanovanje.

Policijski službenik pisano naređenje o izrečenoj upravnoj mjeri prilaže uz službeni izvje-štaj o događaju i o tome odmah, a najkasnije u roku od 12 časova, obavještava organ za prekršaje i centar za socijalni rad.


Organ za prekršaje će u roku od tri dana od izricanja privremene upravne mjere odlučiti da li će izreći zaštitnu mjeru (član 28).

Treba naglasiti da pravna priroda izdatog policijskog naređenja ne podrazumijeva zaštitnu mjeru ili mjeru bezbjednosti, koju izriče Sud u zakonito sprovedenom po-stupku, već se može smatrati mjerom zaštite policije, kojom se žrtvi obezbjedjuje primarna zaštita u izvidjajnom postupku, u situacijama kada se iz opravdanih ra-zloga može očekivati da će učinilac nasilja nastaviti sa vršenjem prekršaja. Mjera zaštite je u skladu sa Istambulskom konvencijom jer se istom nalaže preduzimanje “ex parte” mjera u cilju zaštite žrtava nasilja u porodici.

Dobra strana Naređenja o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje koga policijski službenici uručuju učiniocu nasilja je u tome što zakon nije ostavio mo-gućnost Sudu za prekršaje da ukine ovo naređenje a policijskim službenicima nije potrebno odobrenje državnog tužioca ili nekog drugog organa.

Kako je zakonom predviđeno u odredbama člana 28 ovog propisa, policijski služ-benik je dužan da odmah, a najkasnije u roku od 12 časova, obavještava organ za prekršaje i centar za socijalni rad. Praksa pokazuje da je taj rok minimalan jer nije preciziran način kako da policijski organ obavijesti Sud, pa se to najčešće čini Za-htjevom za pokretanje prekršajnog postupka ili u slučajevima lišenja slobode uči-nioca nasilja drugim predviđenim pisanim aktom. Ovakvo rješenje čini se formalno, pa često obesmišljava potrebu za izdavanjem naredbe jer učinilac biva posle naj-duže 12 časova sproveden na dalju nadležnost Sudu za prekršaje.

Kada je u pitanju Policijska naredba kao mjera bezbjednosti, u 2016. godini policij-ski službenici su, u skladu sa članom 28. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, u 28 slučajeva naredili učiniocu nasilja udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje. U 2015. godini ova mjera je izdrata učinocu nasilja u 24 slučaja, a u 2014. godini u 22 slučaja i to 18 u CB Nikšić i po 2 puta u CB Pljevlja i CB Kotor.

Na osnovu raspoloživih podataka može se reći da je broj izrečenih naredbi uda-ljenje ili zabrana vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, kao zaštitne mjere žrtve nasilja, veoma mali ili zanemarljiv u odnosu na broj registrovanih slučajeva nasilja. Takođe je očigledno da je ova zaštitna mjera primjenjivana samo u tri centra bezbjednosti od čega je najveći broj izrečen u CB Nikšić što pokazuje da primjena zaštitnih mjera propisanih Zakonom iz nadležnosti policije nije zaživjela u praksi136.

Kroz dijalog i intervjue vođene sa predstavnicima policije, još uvijek se prepozna-je snažno izražen stav da “počinioca nasilja ne mogu izbaciti iz njegove kuće, pri čemu izražavaju zabrinutost po pitanju: ”Kuda će on kada država nije obezbijedila

136 SOS telephone for women and children victims of violence Podgorica, Berane and Ulcinj - Monitoring report on violence against women and domestic violence in Montenegro, 2017 year- dostupno na www.sospodgorica.me

80

smještaj u tim situacijama”137. Policijski službenici se prilikom podnošenja prijava za prekršaje u oblasti nasilja u porodici odlučuju da primjenjuju mjeru lišenja slobode, skoro u svim slučajevima kada je pravna kvalifikacija određena kao prekršaj, čime se institut lišenja slobode u značajnom broju slučajeva zloupotrebljava, kao kraj-nja mjera, posebno imajući u vidu da se lišenje slobode primjenjuje samo u tačno određenim zakonom predviđenim događajima.

Na ovaj način se obesmišljavaju drugi instituti ovog zakona kojima bi se na isti ili pak efikasniji način mogla ostvariti svrha kažnjavana (Policijska nardba, predlozi za izricanje zaštitnih mjera i sl.).

7.3 pRekRšAJnO pRAVni ASpekti zAštitA nASilJA U pORODici

7.3.1 POJAM, NAčELA I SVRhA PREKRšAJA

Prekršaj je radnja koja predstavlja povredu javnog poretka koja je utvrđena zakonom i za koju je propisana sankcija (član 2). Zakonitost u određivanju prekršaja i propisivanju prekršajnih sankcija obuhvata ograničenje da nikom ne može biti izrečena prekršajna sankcija za radnju koja prije nego što je učinjena nije bila zakonom utvrđena kao prekr-šaj i za koju nije bila propisana sankcija (član 3)

U skladu sa principom legaliteta prekršajne sankcije mogu se propisivati samo u skladu sa Zakonom o prekršajima (član 4)138. Prekršajne sankcije su: kazne, mjere upozorenja, zaštitne mjere i vaspitne mjere (član 5).

Opšta svrha propisivanja, izricanja i primjene prekršajnih sankcija je da građani poštuju pravni sistem, da se izrazi društveni prekor učiniocu zbog izvršenog prekršaja i da se uti-če na njega i sva ostala lica da ubuduće ne čine prekršaj (član 6).

Oblast prekršajno pravne zaštite žrtava nasilja u porodici uređena je sistemskim Zako-nom o prekršajima i Zakonom o zaštiti nasilja u porodici. U tom smilu Zakon o zaštiti na-silja u porodici, zbog specifičnosti pravne stvari nasilja u porodici, detaljnije uređuje ne samo konkretne prekršaje i prekršajnu odgovornost člana porodice (član 38), prekršajnu odgovornost za zanemarivanje (član 37) prekršajnu odgovornost učinioca za nepostu-panje po naredbi policijskog službenika (član 38) i prekršajnu odgovornost drugog lica (čan 39) već i sankcije za učinioce u vidu novčanih kazni, alternativno i kazni zatvora.


138 Zakon o prekršajima, “Službeni list Crne Gore”, br. 1/2011, 6/2011 i 39/2011


7.3.2 PREKRšAJNO PRAVNE ZAštItNE MJERE

Izricanje prekršajno pravnih zaštitnih mjera je u domenu sudske nadležnosti, konkretno nadležnosti sudova za prekršaje

Sud za prekršaje može zaštitnu mjeru izreći kako prije pokretanja tako i u toku prekršaj-nog postupka ukoliko ocijeni da je neophodno da se žrtva bez odlaganja zaštiti (hitnost postupka). Takvu mjeru sud može izreći najkasnije u roku od 48 časova od časa prijema zahtjeva. Takođe sud za prekršaje može zatražiti od centra za socijalni rad ili druge usta-nove socijalne i dječje zaštite da mu pruži pomoć u pribavljanju potrebnih dokaza i da iznese svoje mišljenje o svrsishodnosti tražene zaštitne mjere.

Ako je zahtjev podnesen prije pokretanja postupka, a podnosilac tog zahtjeva u roku od pet dana ne podnese zahtjev za pokretanje postupka, sud za prekršaje će ukinuti izre-čenu zaštitnu mjeru. U tom slučaju sud za prekršaje je dužan da podnosioca zahtjeva upozori na posljedice propuštanja podnošenja zahtjeva u roku od 5 dana (član 29).

7.3.3 PRAVNA ZAštItA UčINIOCA PREKRšAJA

Protiv rješenja o određivanju zaštitne mjere može se izjaviti žalba u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.O žalbi odlučuje drugostepeni sud u roku od tri dana od dana prijema žalbe, pri čemu žalba nema suspenzivno dejstvo tj. ne odlaže izvršenje rješenja o određivanju zaštitne mjere (član 30).

Broj žalbi na izrečene zaštitne mjere i njihovu dužinu trajanja nije poznat u izvje-štajima nadležnih organa. Konsultanti iz ove oblasti navode da je taj broj izuzetno mali. Takodje nije poznat broj žalbi koje formalno može podnijeti žrtva kada se po-stupak za izricanje zaštitnih mjera sprovodi “ex private”.

7.3.4 PRODUžENJE, PREStANAK I ZAMJENA ZAštItNE MJERE IZREčENE PRIJE I U tOKU POStUPKA

Zaštitna mjera izrečena prije i u toku postupka može trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je mjera određena, a najduže do okončanja postupka. Pod okončanjem postupka (konačno rješenje) smatra se prvostepeno rješenje na koje nije izjavljena žalba u zakon-skom roku odnosno rješenje drugostepenog suda kojim je žalba odbijena kao neosno-vana i dostavljena žaliocu.

Pored instututa “izricanja” zaštitne mjere zakon zadrži i institut “zamjene” zaštitne mjere. U tom smislu sud za prekršaje ima ovlašćenja da prije okončanja prekršajnog postupka može zaštitnu mjeru izrečenu prije i u toku postupka zamijeniti drugom zaštitnom mje-rom (član 31).

U izvještajima sudova ne postoje podaci u kolikom broju predmeta je postojeća zaštitna mjera zamijenjena nekom drugom.

82

7.3.5 OBAVEZNOSt POStUPANJA PO ZAštItNOJ MJERI

Učinilac nasilja je dužan da postupi u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom. Lice koje u djelokrugu svog rada sazna da učinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrečenom za-štitnom mjerom dužno je da o tome obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni rad, odnosno drugu ustanovu socijalne i dječje zaštite, policiju ili državnog tužioca. (član 32)

7.3.6 IZVRšENJE RJEšENJA SUDA O ZAštItNOJ MJERI

Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri sud za prekršaje je dužan da dostavi odmah orga-nu ili ustanovi nadležnoj za sprovođenje izvršenja, a najkasnije u roku od tri dana od dana donošenja rješenja. Izvršenje sudskog rješenja sprovode javnopravni organi pre-ma pravnoj prirodi izrečene zaštitne mjere. Tako npr. rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri udaljenja iz stana, zabrana približavanja i zabrana uznemiravanja i uhođenja izvršava-ju organi uprave nadležni za policijske poslove, dok rješenje o izrečenoj zaštitnoj mje-ri obaveznog liječenja od zavisnosti i obaveznog psihosocijalnog tretmana izvršavaju javnopravni organi, odnosno ustanove u skladu sa zakonom kojim se uređuje liječenje i rehabilitacija zavisnika od psihoaktivnih supstanci (alkoholičari i narkomani) i lica sa drugim poremećajima ponašanja (član 33).

Policijski organ nadležan za sprovodjenje Zaštitnih mjera dužan je da shodno Pra-vilniku o bližem načinu izvršenja zaštitnih mjera udaljenje iz stana, zabrane pribli-žavanja i zabrane uznemiravanja i uhodjenja, odredi policijskog službenika koji će da rukovodi izvršenjem zaštitne mjere. Policijski službenik je dužan da na osnovu obavještenja nadležnih organa i institucija, podataka iz evidencija koje, u skladu sa zakonom, vodi Uprava policije i podataka dobijenih od žrtve i lica iz njenog radnog i životnog okruženja, sačini procjenu ugroženosti žrtve koja sadrži:

� podatke o učiniocu nasilja u porodici, njegovom prijavljivanju i ponašanju nakon izricanja zaštitne mjere, ukoliko mu je zaštitna mjera ranije izricana,

� podatke o žrtvi i njenom ponašanju nakon izricanja zaštitne mjere, i � procjenu ponašanja učinioca nasilja u porodici i žrtve u toku trajanja zaštitne

mjere.

Plan izvršenja zaštitne mjere sadrži sljedeće podatke: naziv organa koji je izrekao zaštitnu mjeru, broj i datum rješenja o izrečenoj zaštitnoj mjeri i vrijeme njenog trajanja, podatke o učiniocu nasilja u porodici i žrtvi, mjerama i radnjama koje će se sprovoditi tokom trajanja zaštitne mjere, policijskim službenicima određenim za izvršenje mjera i radnji sa rokovima izvršenja, granice mjesta ili područja za izvrše-nje zaštitne mjere, način upoznavanja ostalih policijskih službenika sa zaštitnom mjerom i planom njenog izvršenja.

Radi izvršenja zaštitne mjere policijski službenik koji rukovodi izvršenjem zaštitne mjere je dužan da: poučava žrtvu o mjerama i radnjama koje može da preduzme radi zaštite od učinioca nasilja u porodici, kao i načinu komunikacije žrtve sa njim


za vrijeme trajanja zaštitne mjere, upozorava žrtvu da o promjeni adrese ili boravi-šta obavijesti Upravu policije, i - upozorava učinioca nasilja u porodici na obavezu poštovanja zaštitne mjere i na posljedice ako ne postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom.

U toku trajanja zaštitne mjere policijski službenik koji rukovodi izvršenjem zaštitne mjere, najmanje jednom nedjeljno, neposrednom rukovodiocu ili licu koje on ovla-sti podnosi izvještaj o sprovođenju zaštitne mjere.

Zaštitna mjera udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje izvršava se na na-čin da se: 1) omogući učiniocu nasilja u porodici da iz stana ili drugog prostora za stanovanje iz kojeg se udaljava uzme lična dokumenta i predmete neophodne za svakodnevnu ličnu upotrebu, 2) učinilac nasilja u porodici upozori da ključeve stana ili drugog prostora za stanovanje iz kojeg se udaljava, preda žrtvi ili licu koje može prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi zaštite žrtve, u skladu sa za-konom, 3) učinilac nasilja u porodici udalji iz stana ili drugog prostora za stanovanje izvan granica mjesta ili područja određenog rješenjem o izrečenoj mjeri.

Zaštitna mjera zabrana približavanja žrtvi izvršava se na način da se: 1) blagovreme-nim preduzimanjem mjera obezbijedi da se učinilac nasilja u porodici, za vrijeme trajanja izvršenja mjere pridržava zabrane dolaska na mjesta ili područja i da se ne približava žrtvi na udaljenosti određenoj rješenjem o izrečenoj mjeri, 2) učinilac nasilja u porodici u slučaju zaticanja u granicama mjesta ili područja određenog rješenjem o izrečenoj mjeri, upozori na potrebu poštovanja tog rješenja, kao i na posljedicu ako ne postupa u skladu sa izrečenom mjerom, 3) na dojavu žrtve ili dru-gog lica o nepoštovanju rješenja o izrečenoj mjeri, dolaskom na mjesto ili područje gdje se nalaze žrtva i učinilac nasilja u porodici, upozori učinilac nasilja u porodi-ci da napusti prostor u kojem se nalazi žrtva, odnosno, ako ne postupi po datom upozorenju, izda naređenje da se udalji, 4) u slučaju saznanja o namjeri ili planu učinioca nasilja u porodici da postupi protivno rješenju o izrečenoj mjeri ili ugrozi zdravlje i sigurnost žrtve na drugi način, hitno pronađe učinilac nasilja u porodici i liši slobode.

Zaštitna mjera zabrana uznemiravanja ili uhođenja žrtve izvršava se na način da se: 1) u slučaju zaticanja učinioca nasilja u porodici u granicama mjesta ili područja u kojim se ne smije približavati žrtvi ili dojave ili prijave o njegovom ponašanju pro-tivno izrečenoj mjeri, bez odlaganja utvrde okolnosti zbog kojih se učinilac nasilja u porodici nalazi ili se nalazio u blizini žrtve, odnosno koje upućuju na postojanje osnova sumnje da krši mjeru na drugi način, 2) u slučaju da je do kontakta između učinioca nasilja u porodici i žrtve došlo slučajno, učiniocu nasilja u porodici naredi da odmah napusti mjesto ili područje u kojem se nalazi žrtva, 3) ukoliko učinilac nasilja u porodici, za uznemiravanje ili uhođenje žrtve, koristi sredstva elektronske komunikacije, uputi žrtva da od pružaoca usluga elektronskih komunikacija zatraži provjeru identičnosti telekomunikacionih adresa sa kojih je u određenom vreme-nu uspostavljena veza sa žrtvom i da takve podatke dostavi policijskom službeni-

84

ku koji rukovodi izvršenjem mjere, 4) tehnička sredstva ili druga pomagala koja učinilac nasilja u porodici koristi za uznemiravanje ili uhođenje žrtve privremeno oduzmu i da mu se o tome izda potvrda, 5) učinilac nasilja u porodici upozori na potrebu poštovanja mjere u slučaju kad se zatekne u mjestu ili području u kojem mu je rješenjem o izrečenoj mjeri zabranjen pristup.

Iako je podzakonskim propisima predviđeno praćenje izvršavanja zaštitnih mjera i pre-cizno određeni načini izvršenja zaštitnih mjera, policijski služebinici u praksi najčešće ne sačinjavaju planove sigurnosti i ne pridržavaju se propisanog načina ostvarivanja konta-kata sa žrtvom. Kao što je u prethodnom poglavlju već navedeno, policijski službenicii ne raspolažu informacijama koliki je broj zaštitnih mjera izrečenih od strane sudova koji su dužni da prate, niti je Pravilnikom predviđena obaveza, tj. definisano na koji način i kom državnom organu dostavljaju podatke o broju i načinu praćenje zaštitni njera (Or-ganu koji je izrekao mjeru, centru za sociijlni rad, nadležnom ministarstvu ...)

7.3.7 DOStAVLJANJE RJEšENJA I EVIDENCIJA

Pored obaveze dostavljanja rješenja o zaštitnoj mjeri na izvršenje nedležnim javnoprav-nim organima, rješenje se dostavlja i centru za socijalni rad na čijoj teritoriji žrtva i učini-lac nasilja imaju prebivalište ili boravište.

Evidenciju o prijavljenim slučajevima nasilja, žrtvama, učiniocima nasilja, izrečenim za-štitnim mjerama, kao i o drugim mjerama zaštite i pomoći vodi organ uprave nadležan za policijske poslove, Sud za prekršaje, Državno tužilaštvo, centar za socijalni rad ili dru-ga ustanova socijalne i dječje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom žrtve.

Ostaje otvoreno pitanje, u kojoj meri se navedena rješenja dostavljaju centrima za soci-jalni rad. Nedostatak ovih podataka na nivou socijalnih službi, izaziva visok stepen zabri-nutosti, u vezi kvaliteta praćenja zaštitnih mjera, posebno imajući u vidu već prethodno naglašeni probem u vezi broja rješenja o zaštitnoj mjeri koju izdaje sud u odnosu na broj rješenja evidentiranih u policijskim službama, koje su dužne da prate izvršenje tih zaštitnih mjera.

7.3.8 PREKRšAJNE SANKCIJE

Prekršajne sankcije propisane Zakonom o zašti nasilja u porodici uređuju se zavisno od vrste i težine prekršaja. Kada je riječ o prekršajnoj odgovornost člana porodice zakono-davac uređuje alternativno izricanje novčanih kazni od 150 – 100 eura ili kazni zatvora od najmanje 10 dana do najmanje 60 dana u zavisnosti o kvalifikvanog oblika prekrša-ja(član 36)

Kada je riječ o prekršajnoj odgovornosti za zanemarivanje proisana je alternativna nov-čana kazna 250 eura ili kazna zatvora od najmanje deset dana za prekršaj član porodice ako ne vodi dovoljno brigu (član 37).


Sudovi za prekršaje su u toku 2016. godine imali ukupno u radu 2.073 predmeta iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, od čega je najveći broj predmeta 59,1% bilo u Sudu za prekršaje u Podgorici. U toku 2015. godine sudovi za prekrša-je su imali ukupno u radu 1.717 predmeta a u 2014.godini 1455 predmeta. Analiza podataka ukazuje na porast broja predmeta, ali i lagani rast udjela završenih pred-meta. Kao na primjer u Podgorici, od oko 64% tokom 2014. godine do oko 76% tokom 2016. godine. Ipak i dalje ostaje svaki četvrti predmet nezavršen, što se kosi sa načelom hitnosti u prekršajnom postupku139.

U posmatranom trogodišnjem periodu nema značajne promjene u polnoj strukturi počinilaca. Broj žrtava prekršaja ima tendenciju rasta sa laganim rastom broja žrta-va muškog pola, čemu doprinosi i učešće značajnog broja maloljetnih lica (skoro svaki deseti), od čega su oko 60% osobe muškog pola. Povećanje broja maloljetnih lica među žrtvama nasilja u porodici otvara vrlo značajna pitanja u vezi otkrivanja, procesuiranja i sankcionisanja ovih djela140.

Ono što dodatno izaziva ozbiljnu zabrinutost je veliki broj povratnika, kojih na go-dišnjem nivou u prosjeku čini oko 12%, ili svaki deseti počinioc nasilja. Ovaj podatak nam ukazuje na potrebu ozbiljne analize kaznene politike, kao i dosljednosti primjene svih postojećih zakonskih rješenja u svrhu odgovora zašto sudske odluke, tj. kaznene mjere ne daje bolje rezultate141.

Pretpostavka je da je visok broj povratnika u direktnoj vezi sa blagom kaznenom politikom. Naime, prema raspoloživim podacima sudovi za prekršaje u svakom če-tvrtom ili čak u svakom trećem slučaju donose oslobađajuću odluku, sa tendenci-jom rasta. Izricanje novčane kazne nasilniku je zastupljeno u oko trećinu slučajeva, takođe sa tendencijom laganog rasta. Često se dešava da su nasilnici nezaposlena lica, bez redovnih prihoda, pa kaznu za njihovo počinjeno djelo mora da izmiri žena koja je žrtva nasilja. U siromašnoj sredini kakva je crnogorska, novčana kazna ugro-žava porodični budžet i tako se kažnjavaju svi članovi porodice. To destimuliše pri-javljivanje nasilja. Izricanje kazne zatvora ima tendenciju opadanja od svakog de-setog tokom 2014. godine do svakog četrnaestog u 2016. godini. Uslovna osuda, koja se izriče relativno često, vaspitna mjera, obustava i odbacivanje predmeta su mjere koje stimulišu nasilnika da nastavi sa nasiljem, a obeshrabruju žrtvu da traži podršku i pomoć za izlazak iz naslne situacije142.

U slučaju nepostupanja po naredbi učiniocu je propisana takođe alternativna novčana kazna od najmanje 800 eura ili kazna zatvora od najmanje četrdeset dana ako učinilac nasilja ne postupi po naredbi policijskog službenika o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje (član 38).

139 Više u dijelu “Analiza statističkih podataka”

140 Isto

141 Isto

142 Isto

86

Podaci o nepostupanju u odnosu na policijsku naredbu nijesu dostupni u državnim organima, ali je praksa pokazala da veoma mali broj učinilaca nasilja ne postupa po naredbama policiijskih službenika. Međutim, ako se uzme u obzir veoma mali broj izrečenih naredbi onda ovaj podatak nije od posebnog značaja.

Za prekršaj odgovornog drugog lica proisane su isključivo novčane kazne od 100 eura do 500 eura. Druga lica koja mogu biti odgovorna za prekršaj obuhvataju dominantno službena lica i to 1) odgovorno lice u državnom organu, drugom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj i drugoj ustanovi, zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitač i drugo lice ako ne prijavi policiji učinjeno nasilje za koje sazna u vršenju svojih poslova; 2) lice koje u djelokrugu svog rada sazna da učinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom i o tome ne obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni rad ili drugu ustanovu socijalne i dječje zaštite, policiju ili državnog tužioca (član 39).

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici sankcioniše neprijavljivanje nasilja od strane dr-žavnih službenika novčanom kaznom od EUR 100 do EUR 500. Međutim, izostaje prekršajna odgovornost državnih službenika za kršenje drugih odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kojima se konstituišu određene obaveze za njih, pa treba razmotriti dopunu Zakona u tom pogledu.

Prema izvještajima Vrhovnog državnog tužilaštva koje su Vrhovnom državnom tu-žilaštvu dostavila viša i osnovna državna tužilaštva, u prethodne dvije godine nije bilo formiranih predmeta u kojima je pokrenut postupak protiv pojedinaca – dr-žavnih službenika za kršenje standarda potpune posvećenosti kod slučajeva nasilja prema ženama i nasilja u porodici143. Savjet za građansku kontrolu rada policije144 je u periodu 2014/15 imao u radu 5 predmeta provjere policijskih ovlašćenja u oblasti porodičnog nasilja.


Analizom zakonodavstva koje reguliše ”lex specialis” propis – Zakon o zaštiti od nasilja u porodici kao i prakse sudova za prekršaje može se zaključiti da kao i kod krivičnoprvnih odredbi, postoje dva nivoa zabrinutosti i to: nivo samog zakonodavnog okvira i nivo sprovođenja postojećeg zakona u praksi.

Kada govorimo o nivou zakonodavnog okvira neohodno je ukazati na potrebu uspo-stavljanja čvrste i jasne granice razgraničenja izmedju krivičnog i prekršajnog zakono-davstva u praktičnom a ne teorijskom smislu. Zbog toga je neophodno što hitnije uspo-staviti primjenu svih standarda koje predvidja Istanbulska konvencija posebno u dijelu “ex parte” mjera, što u odnosu na krivično zakonodavstvo trenutno efikasnije omoguća-va prekršajno zakonodavstvo. Medjutim, treba razmisliti o dopunama određenih zakon-skih rješenja kao što su dužina trajanja izrečenih zaštitnih mjera, dužina trajanja policij-

143 Odgovor Vrhovnog državnog tužilaštva dostavljen NVO Centar za ženska prava elektronskim putem, dana 20.04.2015. godine

144 Građanska kontrola rada policije u Crnoj Gori - odgovor dostavljen NVO Centar za ženska prava


ske naredbe o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje, pružanje besplatne pravne pomoći, mogućnostima koje ima povjerljivo lice i sl.

Bez obzira što je organima i ustanovama propisana zakonska obaveza da rješavanju slu-čajeva nasilja u porodici daju prioritet i obezbijede međusobno obavještavanje i pomoć, ova zakonska rješenja se u praksi često ne ostvaruju na propisan način. Multisektorski timovi čije formiranje i rad propisuje ovaj zakon često ne ostvaruju svoju funkciju .

Iako je svrha zaštitnih mjera sprječavanje i suzbijanja nasilja, otklanjanje posljedica uči-njenog nasilja i preduzimanje efikasnih mjera prevaspitanja učinioca nasilja i otklanjanja okolnosti koje pogoduju ili podstiču vršenje novog nasilja, njihova svrha često nije ade-kvatna jer postoje problemi u nedovoljno defisanim podzakonskim rješenjima, posebno kod zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana, ali i kod drugih zaštitnih mjera.

U praksi je prepoznato da se veliki broj dogadjaja u porodici od strane državnog tužioca kvalifikuje kao prekršaj jer se izmedju ostalog smatra da je prekršajni postupak efikasniji i ekonomičniji od krivičnog postupka. Medjutim, ne možemo zanemariti društvenu opa-snost koju zakonodavac stepenuje u visini izrečene kazne učiniocu. Shodno postojećoj statistici, teško je povjerovati da da se u porodicama u Crnoj Gori dogadja mali broj gru-bog narušavanja integriteta žrtve i drugih elemenata koje karaktrišu krivično djelo, već da se radi o manjoj ili neznatnoj društvenoj opasnosti.

Preporuke:

� U kontinuitetu vršiti monitoring svih propisa koji se odnose na oblast sprovodjenja Zakona o zaštiti od nasilja u porodici

� Izraditi stručne analize predmeta koji su zbog specifičnosti težine posledice i stepena nasilja dostavljeni nadležnom tužilaštvu na ocjenu a prekvalifikovani su kao prekršaj;

� Izraditi analize o broju izrečenih zaštitnih mjera, dužini trajanja i načinu realizacije kao i praćenju sprovodjenja uzimajući u obzir zakonske i podzakonske akte u ovoj oblasti.

� Sprovesti obuke za sprovođenje Pravilnika u nadležnosti policijskih službi, pratiti sprovođenje izricanja policijskog naređenja i izvršenje zaštitnih mjera, te u skladu sa nalazima izvršiti izmjene / dopune istih

� Imijeniti postojeće odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kojima se reguliše oblast izricanja zaštitnih mjera i policijskog naređenja o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje posebno u dijelu dužine trajanja ovih mjera.

� Propisati da Sud za prekršaje može zatražiti od centra za socijalni rad ili druge ustanove socijalne i dječje zaštite kao i policije da mu pruži pomoć u pribavljanju potrebnih dokaza i mišljenja o svrsishodnosti tražene zaštitne mjere.

� Dopuniti tekst zakona člana 29 na način što će se propisati da ako je zahtjev podnesen prije pokretanja postupka, a podnosilac tog zahtjeva u roku od deset dana ne podnese zahtjev za pokretanje postupka, organ za prekršaje će ukinuti

88

izrečenu zaštitnu mjeru ili tražiti mišljenje centra za socijalni rad i policije da izvrši prikupljanje dodatnih dokaza za pokretanje postupka.

� Ažurirati aktivnosti Ministarstva za ljudska i manjinska prava i Ministarstva rada i socijalnog staranja, u odnosu na vodjenje evidencija o prijavljenim slučajevima nasilja, žrtvama, učiniocima nasilja, izrečenim zaštitnim mjerama, kao i o drugim mjerama zaštite i pomoći koju vode organi i ustanove propisane ovim zakonom

� Ministarstvo zdravlja da hitno napravi plan rješavanja postojeće situacije i obezbijedi kapacitete neophodne za efikasno djelovanje, sa akcentom na sprovođenje/izvršenje zaštitnih mjera iz njihove nadležnosti.

� Izraditi program za rad sa počiniocem nasilja u porodici u procesu psihosocijalnog tretmana počinitelja, sprovesti programe edukacije stručnjaka za sprovođenje psihosocijalnog tretmana, i u stručne timove uključiti socijalne radnike i psihologe zaposlene u Centrima za socijalni rad.

� Pojačati odgovornost odgovornih lica u državnim organima zdravstvenoj, obrazovnoj i drugoj ustanovi ako ne prijave policiji učinjeno nasilje za koje saznaju u vršenju svojih poslova kao i ne prijave nadležnom organu nepoštovanje zaštitnih mjera.

� Na osnovu Protokola izraditi individualne forme postupanja za sve institucije u sistemu zaštite, u svim nadležnim institucijama Protokol učiniti vidljivim i dostupnim kako zaposlenima tako i klijentima, u svim nadležnim institucijama delegirati osobu zaduženu za praćenje Protokola i izvještavanje.

� Organizovati seminare multisektorskog karaktera sa akcentom na razmjenu iskustava i dobre prakse, na lokalnom nivou uvesti obavezu organizovanja periodičnih multisektorskih sastanaka

� Učiniti dodatne napore da se identitet žrtve porodičnog nasilja drži u strogoj tajnosti i da se eliminišu sve potencijalne karakteristike opisa situacije i žrtve, njene etničke ili nacionalne pripadnosti, karakteristika njenog ranijeg života i drugih važnih elemenata koje bi otkrile njen identitet.

� Dizajnirati i sprovesti programe obuke za predstavnike medija o načinu izvještavanja o nasilju u porodici sa posebnim osvrtom na izvještavanje u slučajevima djece, raditi na senzibilizaciji predstavnika medija o problematici nasilja u porodici sa akcentom na žene i djecu


8. StUDiJe SlUČAJA

Studija slučaja br. 1A.A. stara 50 godina, javila se za pomoć SOS telefonu Podgorica, nakon psiho-fizičkog nasilja koje je pretrpjela od strane svog partnera. A.A. je godinu dana u vezi sa P.D.145 sa kojim je, zbog povemenih nesuglasica izazvanih njegovom neopravdanom ljubomo-rom, iz par navrata prekidala vezu, koja se nastavljala nakon njegovih izvinjenja i obe-ćanja da se problemi te vrste neće ponoviti. Za to vrijeme trpjela je psihički pritisak i verbalne uvrede, ali fizičkog nasilja nije bilo. A.A. je došla kod partnera na par dana na primorje, gdje isti posjeduje kuću, jer su prethodno naizgled riješili nesuglasice.

Već prvog dana u ranim jutarnjim časovima (prije 8h) P.D. je probudio izbezumljeno vri-šteći na nju, optužujući je da ga vara i flertuje sa drugim. Pokušala je mu je objasniti da ni sa kim nema ljubavnu vezu ali uzalud, tražio je da mu “prizna, inače će je ubiti”. Istovremeno je počeo fizički da nasrće na nju hvatajući je rukom za kosu i odvlačeći je do spavaće sobe koju zaključava nakon čega počinje da je udara stisnutim pesnicama u predjelu glave i tijela, šutira nogama, vuče po podu uz prijetnje da “odatle neće živa izaći”. Svo vrijeme je nazivao pogrdnim imenima (kurvo, kujo, sponzorušo), istovremeno je gađajuću bocom iz koje je prethodno pio alkohol i praznim staklednim čašama. P.D. je bio u vidno alkholisanom stanju.

A.A. je iz par navrata pokušala, čak i uspjela da izađe iz kuće, ali je on sustizao i dalje je udarajući vraćao u kuću. Kuća u kojoj su se nalazili je van gradskog područja, a imajući u vidu da joj je uzeo telefon, nije mogla pozvati pomoć. Nakon što se smirio na trenutak A.A. je molila da je poveze u HMP što je on prihvatio, međutim čim su stigli u naseljeni dio stao je na sred ulice, izvukao iz auta i nastavio da je tuče na očigled prolaznika, na-kon čega je ponovo silom vratio u kuću uz ponavljanje prijetnji “da odatle neće živa iza-ći”. Niko od prolaznika, pa ni komšija kod kojeg je u jednom svom neuspješnom bijegu iz kuće uspjela doći, nijesu joj pomogli, niti obavijestili policiju.

P.D. se na trenutak smirio, vidjevši je svu u krvi, otečenu i modru odlučio je da je povede do Hitne medicinske pomoći, ali pod uslovom da kaže da je pala sa „kuće na kojoj su ne-što radili“, što je u strahu od njegovih prijetnji i učinila. Međutim, nakon što je pogledao povrede doktor je rekao: “Gospođo ovo nisu povrede od pada već od napada“ i pozvao policiju.

Komentar:

Prema usmenom obavještenju od policije a po navodima tužioca, u predmetnom doga-đju nije bilo elemenata krivičnog djela za koje se gonjenje pokreće po službenoj dužno-

145 Počinilac djela

90

sti, te je pokrenut zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Na osnovu ovog zahtjeva sudija je presudila da nema ni elemenata prekršaja, uz obrazloženje da “oštećena nije u braku ni vanbračnoj zajednici sa optuženim, zbog čega se predmet ne može procesuira-ti u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, a kako se događaj odvijao u kući, tj. privatnom prostoru “ne može biti procesuiran ni po Zakonu o javnom redu i miru”, te se oštećena u slučaju “da ne želi da se pomiri sa optuženim, upućuje na pokretanje pri-vatne tužbe“.

Analizirajući postojeću dokumentaciju (Zapisnik o obavještenju prikupljenom od gra-đanina-Uprava policije, Izvještaj ljekara jedinice za hitnu medicinsku pomoć , Izvještaj ljekara specijalista i td. ) pepoznat je niz propusta u procesnim radanjama.

z Tokom uzimanja izjave zanemareno je psihičko stanje i stepen traume oštećene, te je izjava uzeta površno sa nepotpunim opisom događjaja, koji na način na koji je opisan ukazuje na kratkotrajni nasilnički incidentnit, koji se odigrao isključivo u privatnom prostoru počinioca. (U izvješataju policije stoji da je „P.D. probudo u ranim jutarnjim satima i počeo da je vrijeđa i tuče, nakon čega je poveo u službu hitne medicinske pomoći“).

z Zanemarena je činenica da je počinilac nasilja koristio „oruđe podobno da teško povrijedi“ u vidu flaše sa kojom joj je nanio povredu ruke u momentu kada je štitila glavu od udarca (kako je kasnije potvrđeno i od strane sudskog vještaka medicinske struke)

z Nije naknadno tražena dopuna, kako bi se na pravi način procijenilo činjenično stanje.

z Krivičnim Zakonikom Crne Gore predviđeno je više djela koja su mogla biti stavljena na teret optuženom kao što su: nasilničko ponašanje, laka tjelesna povreda (brojne lake tjelesne povrede), zlostaljanje i mučenje, ugrožavanje sigurnosti, bespravno lišenje slobode...

z Takođe nije uzeto u obzir da se za djela koja nijesu na adekvatan način regulisana u našem zakonodavstvu primat daje međunarodnom pravu, pa shodno tome nisu uzeti u obzir ključni zahtjevi Konvencije Savjeta Evrope o suzbijanju i sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici „Istanbulska konvencija“ koja zahteva od države da se rukovode standardom dužne pažnje/potpune posvećenosti u prevenciji, zaštiti, procesuiranju i sankcionisanju akata nasilja nad ženama, a posebno Člana 43. koji glasi: Krivična dela utvrđena na osnovu ove konvencije važe nezavisno od prirode odnosa između žrtve i počinioca

Epilog:

SOS telefon Podgorica je nakon razmatranja cjelokupnog slučaja Osnovnom državnom tužilaštvu X u ime oštećene predao Zahtjev za preotvaranje predmeta. Osnovno držav-no tužilaštvo X je odobrilo ponovno pokretanje postupka i optuženi je u konačnom is-hodu dobio kaznu 6 mjeseci zatvora, uslovno dvije godine.


Studija slučaja br. 2B.B. se obratila za pomoć SOS telefonu zbog problema koje ima sa bivšim partnerom koji je već 5 godina u kontinuitetu uhodi, prijeti, verbalno vrijeđa. Prije 3 godine, zbog istih radnji i ozbiljnih prijetnji je bio osuđen na 2 godine uslovno. Treba istaci da je prethodna osuda proistekla iz prijave koju je podnio njegov sin iz prvog braka koji je obavijestio po-liciju da je P.D. uzeo pištolj i krenuo ka kući B.B. da je ubije. Dok je pomenuta kazna bila na snazi nije joj prilazio. Nakon isteka pomenute kazne praćenje i verbalno zlostavljanje se nastavilo.

Tri puta se obraćala policiji za pomoć ali sva tri puta „slučaj je riješen“ na način što su službenici policije „obećali“ da će razgovarati sa P.D. i upozoriti ga da to ne smije više da radi. Nakon takvih upozorenja nekih desetak dana bi sve bilo u redu ali ubrzo nakon toga maltretiranje se nastavljalo.

Dana predmetnog događaja opet je došao ispred njene kuće, prijetio joj nazivao je po-grdnim imenima i pokušao da je ubaci u svoje auto. Nazvala je policiju ali su joj rekli da dođe u Centar bezbjednosti da prijavi slučaj. Aktivistkinji SOS-a je rekla da se boji da ide sama i da je sigurna da je on negdje čeka.

Aktiviskinja SOS-a u ulozi povjerljivog lica, pošla je sa B.B. u policiju. Te večeri je bilo veli-ko nevrijeme sa kišom ali to dežurnom inspektoru nije smetalo da kaže da ga B.B. sačeka napolju jer on trenutno ima obaveza. Tokom uzimanja izjave službenik policije je uporno prekidao B.B. govoreći joj da ga ne zanima „šta je ranije bilo“ već da se fokusira na tre-nutni događaj. Tek nakon intervencije aktivistkinje SOS-a dozvlio je da da informaciju da maltretiranje i praćenje traje godinama i da je već podnosila 3 prijave. Međutim zapisni-čar koji je „uzimao izjavu“ unio je samo podatke o trenutnom događaju uz obrazloženje da će o ostalim detaljima dežurni inspektor obavijestiti tužioca. Ovo je bila četvrta prija-va koju je B.B. podnijela protiv DP u periodu od 5 mjeseci.

Komentar:

z Policijski službenik je zanemario činjenice bitne za predmet a koje se tiču sveukupne situacije, tj. praćenja i proganjanja koje traje godinama

z B.B. je par godina živjela sa P.D. (zašta je imala dokaze) ali, imajući u vidu da on u tom periodu nije bio sudski razveden od sada već bivše supruge, formalno pravno se njena situacija nije tretirala kao vanbračna zajednica

z Nadležni tužilac kao ni policijski inspektor nisu poštovali principe dužne pažnje, niti su preduzeli potrebne mjere i radnje da se djelo sankcioniše niti kroz prekršaj niti kao krivično djelo.

Epilog:

Nakon 3 mjeseca od poslednje prijave B.B. je dobila obavještenje da se njena tužba od-bija kao neosnovana bez bilo kakve pravne pouke. U tom periodu predala je još dvije prijave po istom osnovu. B.B. se nakon dobijenog rješenja obratila direktno državnom

92

tuziocu koji je sugerisao da prikupi svu dokumentacijiu u vezi sa prethodnim prijavama i preda žalbu osnovnom državnom tužiocu sa zahtjevom da se predmet vrati u ponovni postupak. Ishod žalbe nije dostupan u momentu izrade ove studije slučaja.

Studija slučaja br. 3C.C. stara 59 godina, nakon telefonskog razgovora, došla je u kancelariju SOS telefona u veoma lošem psihičkom stanju, iscrpljena i preplašena. Živi sa suprugom i sinom. Su-prug je veoma nasilan i u kontinuitetu godinama je zlostavlja, psihički, fizički i materi-jalno, jer uzima sav novac koji ona i sin zarade radeći na imanju. Prijeti da će ubiti i nju i sina. Ima još troje već odrasle djece koja zbog oca nasilnika ne dolaze. Za supruga kaže da je psihički bolestan, tj. da ima psihijatrijsku dijagnozu, te da se boji da će ih on stvarno sve pobiti jer se na svoju dijagnozu često poziva kad im prijeti, tvrdeći da pred zakonom „neće odgovarati ni dan“..

Supruga je u proteklih par mjeseci dva puta prijavljivala policiji, ali u oba slučaja službe-nici policije su mu izdali „upozorenje“ i poveli ga u bolnicu da primi injekciju za smirenje, jer ih je ona tokom prijave obavijestila da je on psihički bolesnik.

Komentar:

Tokom prethodnih događaja napravljen je niz propusta koji između ostalog obuhvataju sljedeće:

z u oba slučaja, bez obzira na vidne povrede žrtve, predmet nije procesuiran, jer je žrtva odustala od iste. Ovakav pristup i praksa policijskih organa je neprihvatljiv – jer djelo nasilja postoji bez obzira na volju žrtve, posebno imajući u vidu da je ZZNP članom 9. propisana dužnost prijavljivanja nasilja ;

z prebacivanje odgovornosti na žrtvu da ona sama odluči da li će se predmet procesuirati ili ne;

z prihvatanje „informacije“ da se radi o psihijatrijskom bolesniku, bez bilo kakve provjere;

z nepreduzimanje mjera zbog navodnog psihičkog stanja nasilnika i vraćanje istog u porodicu;

z žrtva ni u jednom slučaju nije bila informisana o svojim pravima, mogućnostima izricanja zaštitnih mjera, posebno mjera koje obuhvataju i psihijatrijsko liječenje u ustanovi ili ambulantno liječenje, dobijanju besplatne pravne pomoći...

Epilog:

Imajući u vidu da nasilje u kontinuitetu ponavljalo i nakon prijava policiji, izradile smo plan rizika, koji je podrazumijevao i traženje odgovora na pitanje „koja je dijagnoza nje-nog supruga“. Sa C.C. smo se dogovorile da pokuša da pronađe njegovu zdravstvenu dokumentaciju i javi nam šifru bolesti. Takođe, da ukoliko ih bude ponovo zlostavljao


odmah slučaj prijavi policiji, a da se istovremeno javi SOS telefonu kako bi je pratili to-kom postupka. C.C. nas je već sjutradan obavijestila koja je šifra bolesti njenog muža i ustanovili smo da se ne radi ni o kakvom mentalnom poremećaju, već da se u nje-govoj zdravstvenoj dokumentaciji opisuju „zamor i stres“. Činenica da njen suprug nije mentalno poremećena osoba, je u velikoj mjeri ohrabrilo žrtvu, koja je ponovo u pratnji povjerljivog lica, podnijela prijavu za nasilje u porodici.

C.C. je uz sugestije povjerljivog lica zahtijevala izricanje zaštitne mjere udaljenja iz stana. Slučaj je procesuiran i u hitnom postupku riješen. Nasilnik je dobio zabranu prilaska u trajanju od mjesec dana i 15 dana zatvora/6 mjeseci uslovnu kaznu.

Sankcije, i ako simbolične su očigledno imale efekat na nasilnika, koji je nakon toga pri-stao na razvod braka, podjelu imovine koja je podrazumijevala da se isti iseli iz porodi-cne kuće i sl. Ova situacija jasno pokazuje do koje mjere su nasilnici skloni manipuulaci-jama kako bi izbjegli sankcije, kao i da je nasilje nad ženama zloupotreba moći i kontrole a ne posljedica mentalnih poremećaja.

Studija slučaja br. 4Djevojka D.D. 18 god, javila se za pomoć nakon zlostavjanja od strane oca. Kako je bila u lošem psihičkom stanju i imala jake bolove u predjelu stomaka odvedena je do Zavoda za hitnu medicinsku pomoć. Djevojka kroz plač priča kako tog dana, nju i njenu malo-ljetnu sestru otac tukao pesnicama i šakama, psovao i što joj je, kako kaže najteže palo, pljuvao u lice. Majka je par dana prije ovog događaja, podnijela tužbu za razvod braka i otišla u inistranstvo sa njihovim maloljetnim bratom, tako da su one bile same sa ocem u kući.

Aktivistkinja SOS-a koja je bila sa djevojkom u hitnoj, pozvala je dežurni broj Centra za socijalni rad, a dežurna doktorka policiju. Javila se dežurna službenica koja u tom mo-mentu nije znala šta bi trebalo uraditi i predložila da „cura negdje prespava, pa da se sjutra vidi šta dalje“. U službu hitne pomoći dolaze rodjaci djevojke i majčina prijateljica kod koje se trenutno nalazila njena maloljetna sestra. Nakon 40 tak minuta pojavljuju se dva policajca koji su pitali djevojčicu šta je i kako bilo, uzimajući informacije na nivou ko je otac, provjeravaju da li ga poznaju, čudeći se kako se to desilo i odlaze uz preporuku djevojci da dodje do stanice policije da podnese prijavu kada završi sa infuzijom. Nema konsultacija sa dežurnim inspektorom, ne uzimaju kontakt telefon, ne pitaju se kako će doći do zgrade policije, itd…

Rodjaci počinju da je ubjedjuju da ništa ,,ne poteže’’, ,,da dobro razmisli, otac je to’’, ,,I ra-nije je toga bilo, pa se živjelo’’ itd. Ubjeđuju je da ne prijavljuje oca uz napomenu da oni neće, ne žele i ne smiju da se miješaju. U isto vrijeme, djevojci u telefonskom razgovoru majka sugeriše da prijavi nasilje.

U stanici policije djevojka kroz plač priča dežurnom inspektoru o trenutnom događaju, ali i o tome šta se dešavalo i u prethodnom periodu. Navodi da naslje traje godinama i da je majka konačno prije 10 dana, kada je otac u alkoholisanom stanju šamarao i nju

94

i sestru, a brata (dječaka od 10 tak godina tjerao da se sam šamara) podnijela tužbu za razvod braka i napustila oca. Tvrdi da je majka tada pozivala policiju ali niko nije došao „jer su imali preča posla“.

Predmetnog dana otac je došao u pijanom stanju i počeo da maltretira djevojake i uda-ra ih pesnicama i šakama. U jednom trenutku mlađa sestra uspijeva da izađe iz dnevne sobe i da ode u svoju sobu, gdje je čisteći krv sa lica, pozvala majku da joj sve ispriča. D.D. je otišla za sestrom u sobu, a otac za nima. Oteo je telefon ,polomio ga, a zatim nastavio da šamara njenu mlađu sestru, a zatim i nju, pošto je htjela da je odbrani. Nakon nakon par sati maltretiranja (oko 20.00 h) obje su uspjele da pobjegnu iz kuće.

Nakon što je saslušao, inspektor je šalje do pisarniice da napise prijavu. Ipak odustaje i predlaže joj da sjutradan popriča sa inspektorom za nasilje u porodici, nakon čega dje-vojka u pratnji povjerljivog lica odlazi da prespava kod drugarice i njene porodice. Sju-tradan su ponovo pošle do policije gdje je inspektorka uzela izjavu od djevojke i slučaj je procesuiran. Nakon davanja izjave u policiji, gdje je inspektorka korektno postupala tokom zaprimanja prijave, odlazimo u Centar za socijalni rad.

Službenica Centra je popričala sa djevojkom ne praveći zabilješku i, saosjećajući sa dje-vojkom sugeriše joj da dodje ponovo, kada neko od članova multidisciplinarnog tima bude tu. Vratili smo se sjutra dan i u prisustvu dvije službenice djevojka je opet dala izjavu.

Komentar:

z Načelo hitnosti postupanja je u potpunosti zanemareno. D.D. je u roku od 4 dana pet puta “davala izjavu” o nasilju koje trpi (3 puta pred policijom i dva puta u centru za socijallni rad), što predstava primjer dodatne viktimizacije žrtve.

z Prilikom obavještavanja policije o tekućem događaju, žrtva je upitana hoće li da podnese prijavu u prostorijama policije, opet se teret stavlja na žrtvu a ne na njenu zaštitu.

z Bez obzira na to što je punoljetna osoba prijavila nasilje, zanemareno je nasilje koje je pretrpljena mlađa maloljetna sestra. Po prvoj intervenciji policije trebala se obratiti pažnja na dijete i insistirati na prisustvu službenika Centra za socialni rad (čl.16. Protokola )

z Očigledno se olako prelazilo preko izjava žrtve jer je sistemu lakše da djecu vrati nasilnom ocu nego da stvori mogućnost smješta, nadzora i staratelljstva nad maloljetnim žrtvama.

z Posebno zabrinjava svrsishodnost rada CSR u dijelu izgradnje porodičnih odnosa sa ocem koji je alkoholičar.

z Pitanje bilo kog oblika zaštitnih mjera nije ni razmatrano, što je imajući u vidu dugogodišnji problem alkoholizma nasilnika posebno zabrinjavajuće.

z D.D. nije ponuđana niti obezbijeđena psihološka podrška u cilju prevazilaženja trauma izazvnih dugogodišnjim nasijem


Epilog:

Nakon desetak dana, te obavljenih razgovora službenika /ca CZS sa ocem djevojaka, koji se kako kažu pokajao, priznao, plakao i obećao da neće više zlostavljati ćerke, djevoj-ke su vraćene kući kod oca, uz obavezu da sručnjjaci CSR rade na izgradnji porodičnih odnosa između ćerki i oca. Djelo je procesuirano kroz krivični postupak i nasilni otac je kažnjen sa 6 mjeseci zatvora/2 godine uslovno.

Studija slučaja br. 5E.E. je dugogodišnja klijentkinja SOS-a i jedan od onih slučajeva za koje službenici/ce u policiji ,Centru za socijalno itd. kažu ,, o neeee opet oni’’. E.E. ima 4 djece školskog uzra-sta, zaposlena je sa visokom školskom spremom, razvedena. Ostavlja utisak izmučene žene, izuzetno sitne građe i jako mršava. Već 10 godina izložena je fizičkom i psihičkom nasilju od strane, sada već bivšeg supruga. Njihova djeca, 3 djevojčice i dječak su žrtve i svedoci nasilja duži niz godina. Posebno djevojčice koje su od oca čule najogavnije psovke, omalovažavanja, prijetnje upućene njima i njihovoj majci.

Nakon razvoda braka kuća je podijeljena i njoj sa djecom je pripao jedan sprat, a njemu takodje jedan sprat. Kako on na svom spratu nema mokri čvor, sudija je odlukom ,, ure-dio’’ da on treba i mora da koristi kupatilo na njenom spratu. To naravno, vrlo često bude razlog da on dodje u njen dio stana gdje dolazi do nasilnih situacija. Odlazila je sa dje-com iz kuće i bila podstanar ali je i tamo dolazio, obijao vrata i maltretirao ih, nakon čega bi od stanodavca dobijala otkaz, jer niko neće zbog njih da ima neprijatnosti.

Često je pozivala SOS telefon, policiju i centar za socijalni rad. Bilo je upozorenja, ali i prijava prekršajnih i krivičnih, kažnjavan je novčano i jedanput zatvorskom kaznom. Bilo je i ne izlazaka na teren od strane službenika policije nakon njenih poziva jer im je „više dosadila“. Od niza događaja karakterističnih za ovaj slučaj kontinuiranog nasilja izdvaja-mo dva koja su specifična kako po vrsti događaja tako i po vrsti sankcija.

a) Nakon izdržavanja zatvorske kazne od mjesec dana, bivši suprug je istog dana po-veo maloljetnog sina u kafanu da proslave i da mu ispriča kako mu je tamo dobro, a nakon toga u alkoholisanom stanju razbio vrata stana i fizički napao E.E. nanoseći joj povrede. Ona je u samoodbrani udarila njega, što će se kasnije na sudu za pre-kršaje od strane sudije i policijskog službenika ispostaviti kao veliki problem jer se taj, tako značajan podatak nije našao u izjavi koju je dala policiji. Reakciju sudije i službenika policije u sudnici je doživjela kao „napad sa svih strana, kao da je bra-neći se počinila najstrašnje krivično djelo“, priije svega zato što se u sudnici više raspavljalo o tom njenom“udarcu“ u samoodbrani nego o djelu nasilnika. Svi su joj postavljali pitanja: „kako si sakrila taj gnusni čin, kako nisi rekla, a zašto nisi rekla, kako si ga udarila ?“. Nasilnku su se postavljala pitanja: „gdje te je udarila, kako te udarila“ itd…

b) Nakon isteka zaštitne mjere zabrane uznemiravanja, P.D. je ponovo u pijanom sta-nju zlostavaljo članove porodice. Nakon poziva E.E. SOS telefon obavještava polici-

96

ju, koja najprije odgovara da nemaju ljudstva te da imaju zapaljen auto koji se mora obezbjedjivati. Nakon „diskusije“ između aktvistice SOS-a i službenika policije oko toga da li je važniji život jedne žene i 4 djece kojima u kući prijeti otac i suprug da će ih poklati, ili zapaljeni auto koji treba „obezbjedjivati“ ostali su da se konsultuju. Nakon 10 tak minuta službenici policije daju obavještenje da će poslati ekipu na teren. Dolaskom u kuću P.D. je priveden i zadržan tokom noći tj. do otrežnjenja,a od E.E. je uzeta izjava, a sjutradan u jutarnjim časovima održano je suđenje.

Nakon uzimanja iskaza sudija se obratila E.E. riječima:“ Ajde, reci ti sad kako da ga kaznimo, hoćeš li da ide u zatvor, da ga novčano kaznimo, kaži slobodno“.. E.E. je bila zbunjena i uplašena, nije znala šta da kaže, a onda je u jednom trentku izgovo-rila: “Kakav zatvor gospođo sudija, on tamo ne pije, naspava se, najede, vrati se od-moran i nabildovan pa nas tek onda sve pomlati“.. Počiniocu nasilja je izdrata mjera obaveznog amulantnog liječenja od alkohola koja nikada nije sprovedena.

Komentar:

z Odlukom suda da nasilnik može koristiti kupatilo u njenom dijelu kuće, dat je formalan pristup nasilniku žrtvama, kao i opravdanje za neizricanje zaštitnih mjera zabrane prilaska;

z Tokom istrage i postupka izostavlja se procjena u smislu ko je primarni nasilnikz Nasilniku, za kojeg je utvrđeno da je dugogodišnji alkoholičar, te da je sva

prijavljena djela počinio u alkoholisanom stanju izriče se ambulantno liječenje, umjesto liječenja u ustanovi zatvorenog tipa;

z Ne postoji praksa praćenja zaštitnih mjera ambulatnog liječenja;z U sudskim odlukama ne prepoznaje se stepen opasnosti zbog kontiniteta nasilja,

što je u suprotnosti sa sudskom praksom da se nakon više puta ponovljenog djela nasilnik strožije sankcioniše;

z Stiče se utisak da su djeca kao žrtve i svjedoci nasilja potpuno zanemarene, te da su svi procesuirani predmeti u ovom slučaju tretirani kao partnersko nasilje;

z Takođe se ne prepoznaje uloga Centra za socijalni rad u procesu zaštite djece od nasilnog oca;

Studija slučaja br. 6Psihološkinja OŠ „ X“, je nazvala kancelariju SOS-a i zamolila za pomoć u vezi žene čija djeca pohađaju nastavu u toj školi. F.F. stara 38 godina, ima troje djece, od kojih su dvoje sa smatnjama u razvoju. Nezaposlena je i živi iz socijalne pomoći i dječjeg dodatka. F.F. je došla u kancelariju SOS telefona, vidno uznemirena i izrazito depresivna. Plakala je ... žalila se na muža za kojeg kaže da cijeli dan ne radi ništa, pije alkohol, psuje i stalno vređa nju i djecu. U poslednje vrijeme je počeo i fizički da je zlostavlja, ali ona to nije pri-javljivala policiji. Stanje je postalo nepodnošljivo. Traži od djece da mu kupe vino i prijeti batinama ako to ne urade, ne trpi ni djecu ni nju.


Epilog:

SOS je odmah kontaktirao Centar za socijalni rad, i obavljen je razgovor sa službenicom zaduženom za porodično nasilje, koja je već djelimično bila upoznata sa slučajem jer je ova porodica primaoc socijalne pomoći. Ali, ona nas je informisala i o tome da F.F. koristi tablete za epilepsiju „koje mogu uticati na nju na neki način“ te da shodno tome ne mo-žemo biti sigurne u vjerodostojnost njenog iskaza. Ipak službenica CSR je preuzela oba-vezu da obiđe porodicu i ustanovi pravo stanje, što je i učinila. Nakon posjete porodici službenica Centra je obavijestila SOS da je porazgovarala sa mužem naše klijentkinje, koji se „taj dan lijepo ponašao, i prihvatio sve što je sosijalna radnica rekla“.

Nakon posjete socijalne radnice klijentkinja je izjavila da ima napretka u kući, tj. da je prestalo fizičko nasilje, ali da je njen muž nastavio da pije, što imajući u vidu da troši no-vac koji dobijaju po osnovu socijalne pomoći, njenu porodicu dovodi u stanje potpunog siromaštva. Kaže da preživljavaju zahvaljujući prijateljima i komšijama koji joj povreme-no donesu nešto od hrane i garderobu za decu, i od jednokratne pomoći u iznosu od 15 eura koje dobije od Centra za socijalni rad i uspije sakriti od supruga.

Komentar:

z Predstavljena situacija je nešto sa čim se svakodnevno susrećemo u praksi i što ukazuje na čitavi niz propusta institucionalnoj zaštiti.

z Prekršen je član 9 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici koji propisuje dužnost prijavljivanja nasilja (Državni organ, drugi organ, zdravstvena, obrazovna i druga ustanova dužni su da prijave policiji učinjeno nasilje za koje saznaju u vršenju poslova iz svoje nadležnosti, odnosno djelatnosti);

z Psihičko i ekonomsko nasilje nije prepoznato kao oblik porodičnog nasilja i shodno tome nisu preduzete nikakve mjere;

z Ugroženost djece, posebno imajući u vidu da su u pitanju djeca sa smetnjama u razvoju nije uzeta u obzir;

z Nije napravljan plan podrške porodici, niti obilasci porodice u skladu sa članom 12. Zakona o zaštiti od nasiljja u porodici koji propisuju „da posebni tim jednom mjesečno obilazi djecu sa teškoćama u razvoju i lica sa invaliditetom;

z Prekršen je član 48 Istanbulske konvencije koji izričito zabranjuje primenu postupaka alternativnog razrešenja konflikata, uključujući medijaciju i pomirenje u slučajevima svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom, odnosno, nalaže državama potpisnicama da preduzmu sve zakonodavne i druge mere da bi zabranile takvu praksu;

Studija slučaja br. 7G.G. stara 45 god. je u kontinuitetu tokom 2 mjeseca razgovarala sa članicama SOS-a i tražila da njeni razgovori ostanu tajni i nije htjela nijednu drugu pomoć. Govorila je o nasilju u porodici, koje je godinama prikrivala. Majka je 4 ćerke i u braku je 23 godine.

98

Pozivi SOS –u su bili jedina situacija kada je progovorila o tome šta se dešava u njenoj porodici. Opisala je supruga kao „psihopatološku ličnost“, koji bi ponekad imao „dobre dane“, kada bi kuvao, čuvao djecu, ali kada „nije bio svoj“ bio potpuno drugi čovjek agre-sivan i sklon svim vrstama psihičkog i fizičkog nasilja. Kaže da joj je, imajući u vidu da ima 4 ćerke i živi u malom gradu, jako teško da „javno“ govori o nasilju koje trpi jer je sramota. Istovremeno, kao razlog neprijavljivanja navodi i strah od nasilnika jer „nikada ne zna kako će on da postupi“.

Epilog:

Nakon dva mjeseca i čestih razgovora sa aktivistkinjama SOS-a koje su joj, osim psihološ-ke i feminističke podrške i osnaživanja, obezbijedile i sve informacije o njenim pravima i mogućnostima, G.G. se dovoljno osnažila da jedne noći, nakon agresivnog ponašanja supruga pozove policiju. Te noći je njen muž udaljen od kuće. Izrečena mu je mjera za-brane prilaska i uslovna kazna, a G.G. je pokrenula brakorazvodnu parnicu. Zbog prisu-stva dvije maloljetne djevojčice uključen je Centar za socijalni rad. Aktivistkinje SOS-a su obezbjedile dalju psihološku podršku za G.G. i njene dvije maloljetne cerke.

Komentar:

z Ovaj slučaj pokazuje da nisu sve žrtve nasilja u porodici odmah nakon objelodanjivanja nasilja, spremne da nasilje i prijave državnim organima, što jasno ukazuje na značaj prethodne podrške i dobre informisanosti žrtava.

z Službenici policije su odmah po pozivu žrtve izašli na teren, odvojili nasilnika od žrtava i od njega uzeli izjavu u odjeljenju bezbjednosti. Takođe su se postarali da se tokom uzimanja izjave od žrtve nasilnik i žrtva ne susreću u prostorijama policije.

z Izjava od dvije maloljetne djevojčice je uzeta u kući, uz prisustvo službenice centra za socijalni rad koja je došla na poziv policije, što je u skladu sa Protokolom, a što se na žalost rijetko dešava u praksi.

z Žrtva je odbila da iskoristi pravo na besplatnu pravnu pomoć koja joj po zakonu pripada, vjerujući da će je „plaćeni“ advokat kvalitetnije zastupati.

Studija slučaja br. 8H.H. 31 god. majka dvoje djece. Suprug je istjerao iz kuće zbog čestih svađi i nesuglasica koje su imali. Žena je bila zaposlena, do dana kada ju je muž istjerao, kada su on i njen bivši svekr (koji je penzionisan policajac ) pošli do poslodavca i tražili od njega da je ot-pusti „ ili će imati posla sa njima“.

Nakon što joj je posladavac prenio prijetnje, ona je sama dala otkaz, kako njen posloda-vac ne bi imao neugodnosti, i kako ne bi imao „posla sa njima“. U međuvremenu je našla jedan mali stan, kojeg je plaćala uz pomoć njene porodice iz NP. Tražila je posao ali nije mogla da nađe. Obratila se SOS-u za pomoć, jer je htjela da gleda djecu, što joj muž nije dozvoljavao.


Epilog:

Kontaktirale smo Centar za socijalni rad, kako bi joj omogućili da se vidi sa ćerkama. Iz Centra za socijalni rad su nam rekli da ona može da vidi ćerkice, i da su o tome obavije-stili njenog supruga, ali on i pored te informacije, ne samo da ne dozvoljava viđenje, već i prijeti da je ako slučajno ode u školu ili negdje drugo da ih vidi, neće ostavit živu. H.H. je počela da se boji za svoj život, jer su bivši muž i svekar dalje stalno upućivali pretnje preko ljudi i sms poruka.

H.H. je prijavila pretnje policiji. Policija je obavila razgovor sa bivšim mužem i svekrom, koji su izjavili da su od nje trpjeli svašta, kao i da je fizički zlostavljala djecu. Za pretpljene uvrede i prijetnje nije pokrenut postupak.

U međuvremenu, brak je razveden. Stručnjaci CSR u svojim procjenama tokom rada sa djecom ne nailaze na bilo kakve pokazatelje zlostavljanja djece od strane amjke, ali ima-jući u vidu da majka djece nije zaposlena i nema sigurno mjesto boravka, djeca se do-djeljuju ocu na staranje, uz definisane termine kada djeca traba da borave sa majkom.

Nemajući uslova za život H.H. se vraća svojoj porodici u NP. Bez obzira na sudsku odluku ni godinu dana nakon razvoda nije vidjela djecu, jer to njen bivši suprug ne dozvoljava. Ne pokreće tužbu za kršenje odluke suda, prije svega zato što je savjetovana da to ne čini „jer će to još više razljutiti oca njenog djeteta, koji je spreman da ode u zatvor ali neće dozvoliti da djeca budu sa njom“.

S druge strane je upozorena na sam postupak i stres koji mogu doživjeti djeca, ako svoje pravo ostvari uz interveciju policije i centra za socijalni rad. Zbunjena je, očajna i ne zna šta da preduzme u ostvarivanju svojih prava kao i prava svoje djece da kontaktiraju sa njom kao majkom.

Komentar:

z Iz navedenog slučaja se jasno prepoznaje nemoć sistema koji je dužan da obezbijedi kako podršku majci, tako i pravo djeteta na kontakt sa roditeljem.

z CSR nije dao pravni nauk žrtvi nasilja u smislu mogućnosti besplatne pravne pomoći.

z Niko u sistemu zaštite nije predložio privremenu mjeru kojom bi se regulisalo viđenje djece sa majkom do konačne brakorazvodne presude.

z Policija nije pokrenula postupak u vezi prijetnji upućenoj H.H. od strane bivšeg supruga i svekra.

z Sud u rješenju o razvodu braka nije uzeo u obzir činjenicu, tj. spremnost roditelja H.H. da obezbijede finansijsku i drugu podršku u podizanju i vaspitavanju njene djece, već je dao prednost ocu zbog njegovog finansijskog položaja.

z Centar za socijalni rad nije iskoristio svoje zakonske mogućnosti u praćenju, ostvarivanju i izgradnji odnosa djece sa majkom.

100

Studija slučaja br. 9I.I. stara 72 godine, razvedena već 30 godina, lošeg imovnog stanja, živi u istom stambe-nom objektu gdje i bivši suprug ( sprat kuće, dobijen nakon podjele imovine). Obratila se SOS-u nezadovoljna presudom Suda za prekršaje kojom se njen bivši suprug, za poči-njeo djelo nasilja u porodici kažnjavaju novčanom kaznom u iznosu od 150 eura.

I.I. navodi da je njen bivši suprug prethodnih godina često bio nasilan, napadao je razli-čitim predmetima, pesnicama, nogama, razvaljivao vrata njenog stana, davio je, prijetio da će je ubiti i sl. zbog čega je i iz više navrata krivično i prekršajno osuđivan, što je uvi-dom u dokumentaciju koju je donijela i potvrđeno.

Čitajući presudu vezanu za razlog njene žalbe dalo se zaključiti da:

se predmetni događaj desio u septembru 2015 god. a presuda donešena u prvom kvar-talu 2017 godine;

je okrivljeni do kraja osporavao izvršenje prekršaja koje mu je stavljeno na teret, bez ob-zira na dokaze i nalaze vještaka medicinske struke, tvrdio da prema njoj nije primijenio fizičku silu, što je samo jedna u nizu kontradiktornosti u njegovoj izjavi;

je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sutkinja na strani okrivljenog od olakšavaju-ćih okolnosti našla, loše imovinske prilike i ranije prekršajnu nekažnjivost, dok „otežava-jućih okolnosti nije bilo“;

je stav sutkinje da će kaznom u iznosu od 150 eura postići zakonski cilj i svha kažnjava-nja, te da okrivljeni u buduće neće činiti prekršaje;

Komentar:

z Iz analize slučaja jasno se zaključuje da je dužina trajanja postupka 18 mjeseci, što nije u skladu sa propisanim standardom hitnosti u postupanju;

z Policijski službenik, tužioc ni sutkinja nijesu smatrali za potrebno dokazivanje kontinuiteta nasilja u porodici što je od ključnog značaja za određivanje kaznene mjere, niti su zatražili i obezbijedili podatke iz krivične kaznene evidencije. Shodno tome je kao olakšavajuća okolnost uzeta u obzir njegova ranija prekršajna nekažnjivost, bez obzira što je isti u prethodnom periodu vršio daleko teže oblike porodičnog nasilja nad bivšom suprugom, koji su kvalifikovani kao krivično djelo.

z Vrlo je upitno koliko kazna u isnosu od 150 eura može postići zakonski cilj i svhu kažnjavanja, tj. da okrivljeni u buduće neće činiti prekršaje, kada ga ni osude za krivična djela nasilja u porodici nijesu spriječile u daljem vršenju istog.

Studija slučaja br. 10 - Primjer dobre prakse pravosudnih organa

Sutkinja Maja Rakočević (Sud za prekršaje Podgorica) rješavajući u prekršajnom postup-ku, zbog prekršaja iz čl.36.st.1.tač.2 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici donijela je rje-


šenje kojim se okrivljeni osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 60 dana. Na izdržavanje kazne okrivljeni se shodno čl.229.st.1.tač.2. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici upu-ćuje ODMAH prije pravosnažnosti rješenja, jer postoji osnovana sumnja da bi prekršaj mogao ponoviti. Istim rješenjem, pored kazne zatvora okrivljenom je izrečena i zaštitna mjera udaljenja iz stana u tajanju od 6 mjeseci.

Na osnovu rezultata cjelokupnog toka postupka i savjesne analize svih provedenih do-kaza, kao i dovođenje istih u međusobnu vezu sa odbranom okrivljenog i podnesenim zahtjevom za pokretanje prekršjnog postupka, sutkinja je utvrdila da je okrivljeni poči-nio prekršaje koji mu se stavljaju na teret, zbog čega je isti oglašen krivim i kažnjen po Zakonu.

Analizom samog predmeta i donesene odluke jasno se da zaključiti da je sutkinja:

z poklonila punu vjeru iskazu oštećene, koji je dat na jasan, precizan i uvjerljiv način, iz koga proizilazi zaključak da je predmetni događaj istinito opisan, te da nije bilo mjesta sumnji da je okrivljeni počinio djelo koje mu se stavlja na teret;

z odbacila odbranu okrivljenog koji je negirao izvršenje prekršaja, kao neistinitu i sračunatu na izbjegavanju prekršajne odgovornosti i sankcionisanja;

z utvrdila da je okrivljeni višestruki povratnik uvidom u prekršajnu i krivičnu kaznenu evidenciju i to uvidom u Uvjerenja Ministarstva pravde, presude Osnovnog suda kao i iz otpusne liste izdrate od strane Ministarstva pravde-Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija

z procijenila da je okrivljeni u vršenju prekršaja ispoljio upornost i bezobzirnost, na osnovu čega procjenjuje da postoji visok stepen opasnosti, odnosno veći stepen odgovornosti učinioca, te sklonost okrivljenog ka neprimjerenom ponašanju prema supruzi;

z prilikom odlučivanja o vrsti i visini prekršajne sankcije cijenila gore navedene otežavajuće okolnosti, dok olakšavajućih nije bilo;

z uzela u obzir i pozvala se na čl.1. Istambulske konvencije „svako ima pravo da živi slobodno od nasilja u privatnoj sferi“, i istakla da je nasilje izabrani oblik ponašanja koje se ne smije tolerisati;

Na osnovu izdatog rješenja branioc okrivljenog je podnio žalbu Višem sudu za prekršaje Crne Gore, u kojoj osporava istinitost navoda oštećene, zbog „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“, uz obrazloženje „da je okrivljeni, samo par sati prije po-menutog događaja, izašao sa izdržavanja dvomjesečne kazne zatvora, pa je najmanje što bi mu moglo pasti na pamet da počini bilo koje djelo zbog kojeg bi se tamo mogao vratiti“. Takođe se navodi da „iz prethodno datog iskaza okrivljenog proiziliazi da isti nije imao namjeru da svojim ponašanjem, na bilo koji način, ugrozi mir svoje porodice, te na-suprot njegovog „krajnje blagog dobronamjernog ponašanja“, stoji ponašanje imenova-ne, ističući da ista pribjegava pozivanju policije i podnošenju prijave sa jedim ciljem da se otarasi supruga, tj. okrivljenog. U svojoj žalbi takođe navodi da mu je u prvostepe-nom postupku uskraćeno pravo na odbranu zagarantovanu Ustavom, s obzirom da mu

102

sud nije pružio zakonsku mogućnost da angažuje branioca. Okrivljeni tvrdi da nije izvr-šio prekršaj za koji je oglažen krivim pa time nije bilo mjesta ni izricanju zaštitne mjere udaljenja istog iz stana.

Viši sud za prekršaje Crne Gore, u vijeću sastavljenom od predsjednika suda Milivoja Rašovića, kao predsjednika vijeća, i sutkinje Dragice Kovačević i Vesne Ščepanović, kao članica vijeća, rješavajući po žalbi okrivljenog, donosi Rješenje na osnovu kojeg se Žalba odbija kao neosnovana.

Na osnovu uvida u pomentuto rješenje zaključuje se da je Viši sud:

z razmotrio navode žalbe, prvostepeno rješenje i ostale spise predmeta, i našao da je žalba branioca okrivljenog neosnovana;

z cijeneći navode u žalbi i dokaze izvedene na pretresu ustanovio da je okrivljeni učinio prekršaj za koji se tereti;

z razloge koje je u pogledu postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti okrivljenog dao prvostepeni Sud, prihvatio u cjelosti kao valjane i jasne;

z razmotrio odluku o kazni i zaštitnoj mjeri, pa je u pogledu izvršenja kazne prije pravosnažnosti rješenja, u cjelosti prihvatio razloge koje je prvostepeni sud jasno i valjano dao u obrazloženju presude, u kojoj sud procjenjuje visok stepen opasnosti od ponavljanja djela ;

z iz zapisnika o pretresu nesumljivo utvrdio da je okrivljenom pružena mogućnost da angažuje branioca, te da je isti sa tim pravom bio upoznat:

z imao uvid u okolnosti da je okrivljeni povratnik u vršenju prekršaja iz oblasti zaštite od nasilja u porodici, jer je za poslednje dvije godine iz više navrata bio pravosnažno kažnjen;


Analizirajući studije slučaja pepoznaju se postupanja koja su u suprotnosti sa standar-dom dužne pažnje/potpune posvećenosti u prevenciji, zaštiti, procesuiranju i sankcio-nisanju akata nasilja nad ženama, na kojima počiva Istambulaska konvencija. Rijetko se uzima u obzir da se za djela koja nijesu na adekvatan način regulisana u našem zako-nodavstvu daje primat međunarodnom pravu, pa shodno tome se ne uzimaju u obzir ključni zahtjevi Konvencije Savjeta Evrope o suzbijanju i sprječavanju nasilja nad žena-ma i nasilja u porodici „Istanbulska konvencija“ .

Tokom uzimanja izjave, često se zanemaruje psihičko stanje i stepen traume oštećene, opis događjaja je često površan i nepotpun, što uz nepostojanje prakse naknadnog tra-ženja dopune podataka od strane podnosioca zahtjeva/policijskog službenika Uprave policije, ozbiljno ugrožava cjelokupan postupak zaštite žrtava, ali i svrsishodnost i vrstu sankcija za nasilnika.

Teret pokretanja postupka se često prebacuje na žrtvu, pa se bez obzira na vidne povrede žrtve, predmet ne procesuira, jer je žrtva odustala od iste. Ovakav pristup i praksa policij-


skih i tužilačkih organa je neprihvatljiv – jer djelo nasilja postoji bez obzira na volju žrtve, posebno imajući u vidu da je ZZNP članom 9. propisana dužnost prijavljivanja nasilja;

Žrtve nijesu u dovoljnoj mjeri informisane o svojim pravima, mogućnostima izricanja za-štitnih mjera, kao ni dobijanju besplatne pravne pomoći. Načelo hitnosti u postupanju u mnogim predmetima (posebno onim koji uključuju učešće vještaka medicinske struke) je zanemareno.

Kada punoljetna osoba prijaviljuje nasilje, često se zanemaruje nasilje koje trpe djeca, bilo kao posmatrači ili kao ditrektne žrtve nasilja, te se slučajevi uglavnom tretiraju kao partnersko nasilje; Posebno je prepoznata ugroženost djece sa smetnjama u razvoju gdje se ne postupa u skladu sa članom 12. Zakona o zaštiti od nasiljja u porodici koji propisuje „da posebni tim Centra za socijalni rad jednom mjesečno obilazi djecu sa teš-koćama u razvoju i lica sa invaliditetom;

Zbog nepostojanja sistemskog rješenja u smislu smješta, nadzora i staratelljstva nad maloljetnim žrtvama, djeca žrtve nasilja se često vraćaju u nasilnu porodicu, uz obavezu CSR da radi na izgradnji porodičnih odnosa, što je često kada su nasilni roditelji alkoho-ličari, ili zavisnici od bilo kojih psihoaktivnih supstanci skoro nemoguće.

Na nivou institucija ne postoje specijalizovani servisi za psihološku podršku osobama sa traumom nasilja. Tokom istrage i postupka ne posvećuje se dovoljno pažnje procjeni u smislu ko je primarni nasilnik. Ne postoji praksa praćenja zaštitnih mjera ambulatnog li-ječenja; Ekonomsko nasilje u praksi nije prepoznato kao oblik porodičnog nasilja i shod-no tome se ne preuzimaju nikakve mjere;

U sudskim odlukama se u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje praksa da se nakon više puta ponovljenog djela nasilnik strožije sankcioniše; Studije slučaja takođe pokazuju vrlo ne-ujednačenu praksu pravosudnih organa, u procesu dokazivanja kontinuiteta nasilja u prekršajnom postupku. Često se ne traže podaci iz kaznene evidencije vezane za krivič-na djela, pa se kao olakšavajuća okolnost uzima u obzir ranija prekršajna nekažnjivost, bez obzira što je okrivljeni u prethodnom periodu vršio porodično nasilje kvalifikovano kao krivično djelo.

Vrlo često se pribjegava alternativnom razrešenju konflikata, što je suprotno članu 48 Istanbulske konvencije, koji izričito zabranjuje primenu postupaka alternativnog razre-šenja konflikata, uključujući medijaciju i pomirenje u slučajevima svih oblika nasilja obu-hvaćenih Konvencijom, odnosno, nalaže državama potpisnicama da preduzmu sve za-konodavne i druge mere da bi zabranile takvu praksu;

Preporuke:

� Razvijati praksu koja daje primat međunarodnom pravu, sa posebnim akcentom na Istambulsku konvenciju, a posebno na čl.1. Istambulske konvencije „svako ima pravo da živi slobodno od nasilja u privatnoj sferi“, čl.43. koji glasi: Krivična dela utvrđena na osnovu ove konvencije važe nezavisno od prirode odnosa između žrtve i počinioca, i slično;

104

� Poboljšati rad policijskih službenika u procesu prikupljanja dokaza i cjelokupnog postupanja u slučajevima nasilja u porodici;

� Poboljšati informisanost žrtava o njihovim pravima, i mogućnostima ostvarivanja tih prava, posebno u dijelu postojećih zaštitnih mjera, pravne pomoći i postojećih servisa podrške na institucionalnom i vaninstitucionalnom nivou;

� Njegovati i jačati načelo hitnosti u postupanju u svim predmetima nasilja u porodici u prekršajnom i krivičnom postupku;

� Pri svakoj intervenciji obratiti posebnu pažnju na položaj djeteta i insistirati na prisustvu službenika Centra za socialni rad (čl.16. Protokola ), a posebno ako je prepoznata ugroženost djece sa smetnjama u razvoju;

� Obezbijediti uslove za sistemsku podršku djeci sa iskustvom porodičnog nasilja ( smještaj, nadzor i staratelljstvo);

� Kad god je to moguće, izjavu od maloljetne djece uzeti van policijskih prostorija u skladu sa Protokolom;

� Obezbijediti institucionalnu podršku specijalizovanim servisima koji obezbjeđuju psihološku i drugu podršku ženama i djeci sa iskustvom nasilja;

� Obezbijediti sprovođenje i praćenje zaštitnih mjera, posebno mjera obaveznog liječenja od psihoaktivnih supstanci (alkohol,droga);

� Tokom istrage i postupka pokloniti vjeru iskazu oštećene, i sa posebnom pažnjom procijeniti ko je primarni agresor.

� Prepoznati posljedice psihičkog i ekonomskog nasilja i shodno tome izricati odgovarajuće sankcije;

� Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, posebnu pažnju posvetiti kontinuitetu nasilja i shodno tome obezbijediti podatke iz krivične i prekršajne evidencije;

� Prestati sa praksom alternativnih razrješenja konflikata uključujući medijaciju i pomirenje u slučajevima svih oblika nasilja u porodici;


9. AnAlizA StAtiStiČkih pODAtAkA zA peRiOD

2014-2016

Analizom se želi utvrditi u kojoj mjeri je u Crnoj Gori, donošenjem i primjenom Zakona o zaštiti od nasilja u prodici, uz već postojeće propise i zakone (Krivični zakon, Porodični zakon, propisi koji uređuju socijalnu i dječju zaštitu), ostvaren standard dužne pažnje, koji Istanbulska konvencija postavlja pred državu potpisnicu.

Želi se upozoriti da nedostatak validne institucionalne evidencije i jedinstvene baze po-dataka onemogućava kvalitetnu analizu prakse u institucijama podrške. Podaci koji se odnose na trogodišnji posmatrani period - 2014 . do 2016 godina ukazaće na trendove pojave i djelovanja institucija. Monitoringom je obuhvaćen rad organa i ustanova koje se, prema odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (čl.5) bave zaštitom žrtava nasilja: organ uprave nadležan za policijske poslove (policija), sudovi za prekršaje, Dr-žavno tužilaštvo, centri za socijalni rad i druge ustanove dječje i socijalne zaštite, kao i zdravstvene ustanove.

Podaci sa kojima se raspolaže u ovoj studiji, zbog nedostatka jedinstvene metodolodije prikupljanja i jedinstvene baze podataka, dobijani su iz različitih izvora, pa ćemo ih tako i analizirati. Naime, svaka institucija daje podatke iz sopstvene evidencije i oni se razliku-ju, što otežava rad istraživača.

Realizacija propisanih standarda u praksi će se ocjenjivati analizom raspoloživih poda-taka o rasprostranjenosti i vrstama nasilja, djelovanju institucija u praksi, načinu djelo-vanja, odnosu prijavljenih slučajeva, pokrenutih istraga, procesuiranih slučajeva i vrste izrečenih presuda.

ANAlIZA POdATAKA

9.1 UpRAVA pOliciJe

Policija ima značajnu ulogu u primjeni i sprovođenju odredbi Zakona o zaštiti od na-silja u porodici, počev od podnošenja krivičnih i prekršajnih prijava, izricanja naredbe učiniocu nasilja o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje pa do izvršenja zaštitinih mjera izrečenih prije i tokom sudskog postupka, kao i praćenja poštovanja izvršenja mjere od strane počinioca.

106

9.1.1 KRIVIčNA DJELA NASILJE U PORODICI I PORODIčNOJ ZAJEDNICI

Prema podacima Uprave policije146 u toku 2016. godine registrovano je 198 krivičnih djela nasilje u porodici i porodičnoj zajednici za koje je podnijeto 197 krivičnih prijava. Krivična djela u prethodnom periodu učinjena su od strane 203 lica, od čega su 91,6% muškarci i 8,4% žene (Tab.1.). U 2015. godini u Upravi policije147 registrovano je180 kri-vičnih djela nasilja u porodici i porodičnoj zajednici, za koje je podnijeto 167 krivičnih prijava. Krivična djela počinjena su od strane 185 lica, od čega su 91,4% muškarci a 8,6% žene.

Uprava policije u 2014 godini registrovala je krivično djelo nasilje u porodici i poro-dičnoj zajednici u 205 slučajeva, dok je državnim tužiocima procesuirano 204 krivične prijave protiv 216 lica, od čega 85,2% muškaraca i 14,8% žena. U posmatranom period najveći broj žrtava krivičnog djela nasilje u porodici i porodičnoj zajednici bio je eviden-tiran 2016. godine (Tab. 1.). Od 293* lica žene su činile 68,3% a muškarci 31,7%. Sličan odnos žrtava po polu registruje se i u 2015. godini kada je bilo 203 žrtve i u 2014. godini, kada je bilo 231 žrtva.

tabela br. 1: Počinioci i žrtve krivičnog djela nasilje u porodici i porodičnoj zajed-nici,razvrstani po polu, u 2016., 2015., 2014.

Počinioci krivičnih djela Žrtve krivičnih djela

M Ž Ukupno M Ž Ukupno

God. Br. % Br. % Br. % Br. % Br. % Br. %

2016. 186 91,6 17 8,4 203 100,0 93 31,7 200 68,3 293 100,0

2015. 169 91,4 16 8,6 185 100,0 62 30,5 141 69,5 203 100,0

2014. 184 85,2 32 14,8 216 100,0 73 31,6 158 68,4 231 100,0

U posmatranom trogodišnjem periodu primjećuje se lagani trend pada krivičnih djela i broja počinilaca, ali ne i broja žrtava nasilja u porodici i porodičnoj zajednici.To je naroči-to istaknuto u 2016. godini, gdje je na 203 počinioca evidentirano čak 293 žrtve. Učešće muškaraca počinilaca bilo je niže u 2014. godini u odnosu na sljedeće dvije, u kojima je stanje približno, ali udio žena žrtava krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj za-jednici nije se mijenjao u odnosu na naredne godine, iako je udio žena nasilnica bio bli-zu 15%. Moglo bi se primijetiti da i žene nasilnice češće ugrožavaju žene nego muškarce.

Među počiniocima krivičnog djela nasilje u porodici tokom 2016. godine evidentirano je 5 maloljetnih lica muškog roda, a 2015. godine 4 maloljetna lica. Među žrtvama je znatno više maloljetnih lica. Tako je 2016. godine evidentirano 14 maloljetnih žrtava - 7 muškaraca i 7 žena, 2015. godine je bilo 14, a 2014. godine 16 maloljetnih žrtava.

146 Izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova o radu i stanju u upravnim oblastima za 2016., 2015. i 2014.godinu *Broj krivičnih djela, broj počinilaca i broj žrtava nije uvijek isti, nekada je broj počinilaca i žrtava veći od broja registrovanih slučajeva nasilja.

147 Izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova za 2015.godinu


Među počiniocima krivičnog djela nasilje u porodici i porodičnoj zajednici povratnici čine znatan udio od 12,3% (25 lica) od broja počinilaca u 2016.godini, 10,3% (19 lica) u 2015. godini i čak 35 % (74 lica) u 2014. godini. Trend pada bi se mogao posmatrati kao pokazatelj bolje primjene mjera prevencije i zaštite.

U 2 slučaja nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, tokom 2016. godine registrovana je upotreba vatrenog oružja, slučajevi su kvalifikovani kao krivično djelo ubistvo, odnosno teško ubistvo.148 Tokom 2014. godine u Rožaju je izvršeno krivično djelo nasilje u poro-dici sa smrtnom ishodom.149

9.1.2 PREKRšAJI IZ ZAKONA O ZAštItI OD NASILJA U PORODICI

Nasilje se najčešće kvalifikuje kao prekršaj, rjeđe kao krivično djelo. Uprava policije je to-kom 2016.godine (1,2,3,) podnijela 1335 prekršajnih prijava zbog izvršenih 1458 prekr-šaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Navedeni broj prekršaja učinjen je od strane 1479 izvršilaca, od čega 82,4% muškaraca i 17,6% žena (Tab. 2).

Uprava policije je u 2015. godini podnijela 1238 prekršajnih prijava zbog izvršenih 1326 prekršaja iz člana 36 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Prekršaji su učinjeni od strane 1306 izvršilaca, od čega 81,8% muškaraca i 18,2% žena.

Službenici Uprave policije u 2014. godini podnijeli su nadležnom organu za prekršaje 1249 prekršajnih prijava zbog izvršenih 1347 prekršaja iz člana 36 Zakona o zaštiti od nasilja u porodicia, a prekršajno djelo je učinjeno od strane 1336 lica, od čega 85,6 muš-karaca i 17,6 žena.

U posmatranom periodu (Tab. Br.2) najveći broj žrtava prekršaja nasilja u porodici evi-dentiran je tokom 2016. godine, kao i najveći broj počinioca prekršaja. Od 1560 žrta-va prekršaja, bilo je 61,5% žena i 38,5% muškaraca. tokom 2015. godine od 1386 žrtava prekršaja bilo je 60,7% žena i 39,3% muškaraca. tokom 2014. godine od 1372 žrtve bilo je 65,6% žena i 34,4% muškaraca.

tabela br. 2: Počinioci i žrtve prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, raz-vrstani po polu, u 2016., 2015., 2014.150

Počinioci prekršaja Žrtve prekršaja



2016. 1218 82,4 261 17,6 1479 100,0 600 38,5 960 61,5 1560 100,0

2015. 1069 81,8 337 18,2 1306 100,0 544 39,3 842 60,7 1386 100,0

2014. 1103 82,6 233 17,4 1336 100,0 472 34,4 900 65,6 1372 100,0

148 Izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova o radu i stanju u upravnim oblastima za 2016. Godinu

149 Izvještaj Uprave policije za 2014 godinu

150 Izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova o radu i stanju u upravnim oblastima za 2016. , 2015. i 2014.godinu

108

U posmatranom trogodišnjem periodu bilježi se lagani porast broja počinilaca prekrša-ja u posljednjoj godini u odnosu na prethodne dvije, bez značajne promjene u polnoj strukturi počinilaca. Broj žrtava prekršaja ima tendenciju rasta sa laganim rastom bro-ja žrtava muškog pola u apsolutnom i relativnom iznosu. Veliko učešće muškaraca u ukupnom broju žrtava rezultat je učešća značajnog broja maloljetnih lica. Tokom 2016.godine od ukupnog broja žrtava izvršenih prekršaja 149 su maloljetna lica (71 ženskog pola i 78 muškog pola). Tokom 2015. godine od ukupnog broja žrtva prekršaja bilo je 27 maloljetnih lica.

Mada nema podataka za 2014. godinu, zabrinjava porast broja maloljetnih lica u 2016. godini u odnosu na prethodnu za više od pet puta u apsolutnom iznosu. Od ukupnog broja žrtava tokom 2016. godine skoro svaki deseti (9,6%) je maloljetno lice. Pitanje je da li je nasilje nad djecom u porastu ili se bolje evidentira.

U 2016 godini u izvršenju prekršajnog djela nasilja u porodici registrovano je 175 po-vratnika ili 11,8% od ukupnog broja počinilaca prekršaja. Tokom 2015. god. registrovano je 137 povratnika ili 10,5% od ukupnog broja izvršioca prekršaja. Zabrinjavajuće je što je više nego svaki deseti počinilac prekršaja nasilja u porodici, sa tendencijom rasta, regi-strovan kao povratnik. Ovaj podatak treba dovesti u vezu sa primijenjenim sankcijama i zaštitnim mjerama u slučaju ovoga prekršaja. Postavlja se pitanje da li se zakon dosljed-no primjenjuje i zašto ne daje bolje rezultate.

U 2016. godini policijski službenici su, u skladu sa članom 28. Zakona o zaštiti od nasi-lja u porodici, u 28 slučajeva naredili učiniocu nasilja udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje. U 2015. godini u 24 slučaja učiniocu nasilja iz-dali su naredbu udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, a u 2014. godini u 22 slučaja su naredili učiniocu nasilja udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje i to 18 u CB Nikšić i po 2 puta u CB Pljevlja i CB Kotor. Na osnovu raspoloživih podataka može se reći da je broj izrečenih naredbi udaljenje ili zabrana vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, kao mjere bezbjednosti za žrtve nasilja, veoma mali ili zanemarljiv u odnosu na broj registrovanih slučajeva nasilja. takođe je očigledno da je ova zaštitna mjera primjenjivana samo u tri centra bezbjednosti, što pokazuje da primjena ovih mjera propisanih Zakonom iz nadležnosti policije nije zaživjela u praksi.

Podaci u tab.3.pokazuju da je broj izrečenih zaštitnih mjera i vrsta izrečenih mjera za čije je izvršenje nadležna policija mali – nedovoljan. Zaštitne mjere udaljavanja iz stana se ne izriču u praksi (osim izuzetaka). Zaštitne mjere koje izriče organ za prekršaje ne izvr-šavaju se u potpunosti. U odnosu na broj izrečenih zaštitnih mjera zanemarljiv je broj izvršenih mjera, jer nema kontrole primjene i broja kažnjenih nasilnika koji ne poštuju mjere. Nema podataka o ukupnom broju počinilaca koji su prekršili mjere zaštite od na-silja u porodici koje su izrečene.

Nema odgovarajućeg mehanizma za praćenje primjene mjera zaštite. U praksi se javlja veliki broj upozorenja nasilniku, iako nije zakonom propisano kao moguća zaštitna mje-ra i nema pozitivnog efekta na smanjenje nasilja.


tabela br. 3: Broj izrečenih zaštitnih mjera po godinama i vrsti izrečenih mjera za čije je izvršenje nadležna policija

Vrsta zaštitne mjere Udaljenje iz stana Zabrana

približavanja

Zabrana uznemiravanja

i uhođenja

2016 19 26 54

2015 32 46 88

2014 39 14 36

Izvori: predhodno navedeni

Tokom 2016. godine službenici policije su podnijeli 52 prijave za zanemarivanje u skladu sa čl.37. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Tokom 2015. slušbenici policije su podnije-li 68 prijava za zanemarivanje a tokom 2014. godine podnešeno je 39 prijava za zanema-rivanje, od čega je 27 prijava podnešeno u CB Podgorica. Pošto nema dovoljno validnih podataka o zanemarenim licima, tj ne vidi se da li su to djeca (stav 1.) ili druga članovi porodice kojima je potrebna posebna pomoć (stav 2.), ne može se detaljnije govoriti o efikasnosti primjene ove mjere. Očigledno je da se mjera prijave za zanemarivanje ne izriče u svim slučajevima potrebe i na čitavoj teritoriji države.

9.2 DRŽAVnO tUŽilAštVO

Zbog izvršenja krivičnog djela – nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 220 Krivičnog zakonika Crne Gore, u 2016. godini prijavljeno je 218 lica, što što je 8,3 % manje nego u prethodnoj godini.151 Iz ranijeg perioda prenijete su prijave protiv 23 lica, što ukupno čini krivične prijave protiv 241 lica. Od navedenog broja 76 ili 31,5% prija-va je odbačeno, odnosno skoro svaka treća. Optužni predlog podijet je protiv 141 lica ili 58,5%, protiv jednog lica neposredna optužnica, protiv 3 prijava je ustupljena a 20 prijava ili svaka dvanaesta je ostala neriješena. Sa 82 optužna prijedloga prenijeta u rad iz ranijih godina bilo ih je 223. Odluke državnog tužilaštva u odnosu na krivične prijave prikazane su u tabeli br.4

Uz neriješena optuženja iz ranijeg perioda, kod suda je bilo u radu optuženja protiv 229 lica. Protiv 158 lica donijeta je osuđujuća presuda, od čega 51 kazna zatvora, 8 novčanih kazni, 82 uslovne osude, 2 sudske opomene, 15 rad u javnom interesu, 2 mjere bezbjed-nosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, 9 oslobađa-jućih presuda, 2 odbijajuće presude, 3 optuženja je ustupljeno, dok je protiv 1 lica po-stupak obustavljen. Na kraju 2016.godine ostala su neriješena optuženja protiv 54 lica.

151 Izvještaj o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva za 2015. godinu

110

Državni tužioci su izjavili žalbu na odluku suda protiv 21 lica, od čega zbog odluke o ka-zni protiv 10 lica i iz drugih razloga protiv 11 lica, pa je sa neriješene 3 iz ranijeg perioda kod suda bilo u radu 24 žalbe. Odlučujući po žalbama, sud je uvažio žalbu protiv 6 lica od čega 4 zbog odluke o kazni a 2 iz drugih razloga, dok je odbio žalbu protiv 13 lica. Na kraju izvještajnog perioda ostale su neriješene žalbe protiv 5 lica.

U 2015. godini Drzavno tuzilastvo Crne Gore primilo je krivične prijave protiv 197 lica zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, što je 8,3 % manje nego u prethodnoj godini.152 Iz ranijeg perioda prenijete su prijave protiv 36 lica, što ukupno čini krivične prijave protiv 233 lica. Od navedenog broja 64 ili 27,5% prijava je odbačeno, odnosno više nego svaka četvrta. Optužni predlog podijet je protiv 143 lica ili 61,4%, a 23 prijave ili svaka deseta je ostala neriješena. Sa 96 optužnih prijedloga prenijetih u rad iz ranijih godina bilo ih je 240. Odluke državnog tužilaštva u odnosu na krivične prijave prikazane su u tabeli br.4 .

Prema podacima iz 2014.153 godine Državnom tužilaštvu prijavljeno je 215 lica zbog kri-vičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. Uz neriješene prijave iz ranijeg perioda, državni tužioci su, zbog ovog krivičnog djela imali u postupku prijave protiv 252 lica. Od navedenog broja prijava 66 ili 26,2 je odbačeno, optužni predlog je podnijet protiv 147 lica ili 58,3%, a neriješenih prijava je ostalo 37 ili 14,7%. Sa 100 optužnih pred-loga prenijetih iz ranijih godina bilo ih je 247.

Prenošenje velikog broja optužnih predloga – čak oko četrdeset posto od ukupnog bro-ja na nivou godine ukazuje na neefikasnost i dugo vrijeme od podnošenja prijave do donošenja odluke.

152 Izvještaj o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva za 2015. godinu

153 Izvještaj o radu Državnog tužilaštva za 2014. Godinu


tabela br. 4: Odluke državnog tužilaštva u odnosu na krivične prijave – 2014-2016

2014 2015. 2016.Vrsta odluke Br.lica % Br.lica % Br.lica %

Odbačaj 66 26,2 64 27,5 76 32

Optužni predlog 147 58,3 143 61,4 141 59,2

Neposredna optužnica 2 0,8 3 1,3 1 0,4

Neriješeno prijava 37 14,7 23 9,9 20 8,4

Ukupno 252 100,0 233 100,0 238 100,0

Odluke državnog tužilaštva u odnosu na optuženja:

Vrsta odluke Broj % Broj % Broj %

Optužnih predloga 147 59,5 143 60,0 141 63,2

Optužnih predloga prenijetih u rad iz ranijih godina 100 40,5 96 40,0 82 36,8

Ukupno 247 100,0 240 100,0 223 100,0

Vrste odluke u završenim krivičnim postupcima:

Vrsta odluke Broj % Broj % Broj %

Osuđujuća presuda 128 82,6 135 88,8 158 91,3

Oslobađajuća presuda 11 7,0 6 3,9 9 5,2

Odbijajuća presuda 10 6,5 12 7,8 2 1,2

Obustava postupka 3 1,9 - - 1 0,6

Ustupanje 1 0,6 - - 3 1,7

Istrage 2 1,2 - - - -

Ukupno 155 100,0 153 100,0 173 100,0

Izvori: Izvještaj o radu Tužilačkog savjeta i državnog tužilaštva za 2014, 2015 i2016. godinu

U završenim krivičnim postupcima osuđujuća presuda u 2016 godini donešena u 91% pedmeta, tokom 2015. godine u 88,8%, i tokom 2014 godine u 82,6% predmeta. U po-smatranom trogodišnjem periodu postoji lagani trend rasta donošenja osuđujućih pre-suda.

112

9.3 OSnOVni SUDOVi

U toku 2016 godine osnovni sudovi su u radu imali 236 predmeta krivičnog djela na-silja u porodici.154 Od ukupnog broja riješeno je 182 predmeta. Počinioci krivičnog djela iz člana 220 Krivičnog zakona bili su 188 lica, od čega je 169 ili 90% osoba muškog pola.(Tab. br. 5.). Od ukupnog broja završenih predmeta donijeto je 175 ili 93.1% osuđujućih presuda.

tabela br. 5: Presude u osnovnim sudovima -2014-2016.

Vrste presuda 2016. 2015. 2014.

Odbijajuće presude 2 10 10

Oslobađajuće presude 7 6 12

Osuđujuće presude 175 128 120

Obustava 4 1 2

Odbačaj 0 1 -

Ukupno 188 146 144

Prema podacima u 2015. godini155 za krivična djela nasilja u porodici ili porodičnoj za-jednici u osnovnim sudovima od ukupnog broja predmeta (228) završeno je 146. Osu-đujuće presude donijete su u 128 ili 87,7% predmeta.

Počinioca krivičnog djela u 2015 godini su bilo je 146 lica, od čega je 127 osoba muškog pola. Od ukupnog broja oštećenih lica u postupku 114 su bile ženskog pola, 17 muškog pola, maloljetnih lica je bilo 12 osoba, dok su 4 osobe bile starije od 65 godina.

U osnovnim sudovima u 2014.156 godini od ukupno 233 predmeta do kraja godine okončano je 144 predmeta, od čega 120 ili 83,3% osuđujućih presuda. Posmatrano u trogodišnjem period primjećuje se lagani trend rasta osuđujućih presuda.

U osnovnim sudovima počiniocima nasilja u porodici najčešće su izricane uslovne ka-zne. Zatvorske kazne su izricane znatno rjeđe, a novčane kazne i rad u javnom interesu još rjeđe (Tab. Br. 6.). Prema raspoloživim podacima za dvije godine primijetan je rast zatvorskih kazni od 25,0% na 35,2% i pad uslovnih kazni od 59,2% na 53,9% od 2014. do 2015. godine. Ipak i pored toga ostaje veliki broj izrečenih uslovnih kazni koje, sma-tramo, nemaju preventivni efekat na nasilnika a obeshrabrujuće su za žrtvu, koja gubi povjerenje u zaštitu od strane institucija.

154 Izvještaj Višeg suda za prekršaje Crne Gore za 2016 godinu dostavljen Odjeljenju za rodnu ravnopravnost

155 Izvjestaj PAPRR 2015, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava – Odjeljenje za poslove rodne ravnopravnosti

156 Podaci Vrhovnog suda za 2014. Godinu


tabela br. 6: Vrste kazni u osnovnim sudovima 2014–2015.*

2014. 2015.

Vrste kazni broj % broj %

Zatvorske kazne 30 25,0 45 35,2

Uslovne kazne 71 59,2 69 53,9

Novčane kazne 9 7,5 3 2,3

Mjera 5 4,2 3 2,3

Rad u javnom interesu 5 4,2 8 6,3

Ukupan broj kazni 120 100,0 128 100,0

Izvori: kao u tab. 5 *Nema podataka za 2016.

9.4 SUDOVi zA pRekRšAJe

Sudovi za prekršaje su u toku 2016. godine (tab. br. 7.) imali ukupno u radu 2.073 pred-meta iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, od čega je najveći broj predmeta 1.226 ili 59,1% bilo u Sudu za prekršaje u Podgorici. Od ukupnog broja 1.573 ili 75,9% predmeta je završeno, od čega u Sudu za prekršaje Podgorica 904 ili 73,7%.157

U toku 2015. godine sudovi za prekršaje su imali ukupno u radu 1.717 predmeta iz obla-sti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, od čega 520 prenijetih predmeta iz 2014. godi-ne i 1.197 predmeta primljenih u rad u toku 2015. godine. Ukupno je završeno 1.090 ili 63,5% predmeta, od čega u Sudu za prekršaje Podgorica 759 (oko 70% predmeta).

Prema podacima 158 Vijeća za prekršaje u 2014. godini. Organi za prekršaje su u radu imali ukupno 1455 predmeta, od čega je 291 predmet prenijet iz predhodne godine, a 1164 su novi predmeti. Od ukupnog broja 935 ili 64,3% je završeno.

Podaci ukazuju na porast udjela broja predmeta u Sudu za prekršaje Podgorica u uku-pnom broju od oko 42% tokom 2015. do čak oko 60% tokom 2016.godine. Takođe, bi-lježi se i lagani rast udjela završenih predmeta od oko 64% tokom 2014. godine do oko 76% tokom 2016. godine. Ipak i tada ostaje svaki četvrti predmet nezavršen, što ne do-prinosi efikasnosti sudova, s obzirom na hitnost postupka kada je u pitanju nasilje u porodici. Dugotrajni sudski procesi nemaju zaštitnu ulogu žrtve a nasilniku pružaju mo-gućnost kontinuiranog nasilja bez posljedica.

157 Izvještaj Višeg suda za prekršaje Crne Gore za 2016 godinu

158 Informacija o sprovođenju Strategije zaštite od nasilja u porodici za 2014.godinu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja

114

tabela br. 7: Predmeti iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici pred sudovi-ma za prekršaje, 2014- 2016159.

Predmeti pred sudovima za prekršaje 2014 2015 2016.

Broj predmeta u svim sudovima za prekršaje 1455 1717 2073

Završeni predmeti u svim sudovima 935 1090 1573

Završeno 64,3% 63,5% 75,9%

Tokom 2016. godine (tab.br. 8.) od ukupno 1573 završena predmeta koje su Sudovi za prekršaje imali u radu u 489 predmeta donešena je oslobađajuća odluka, novčanih kazni je bilo 489, uslovnih osuda 177, kazna zatvora izrečena je u 107 predmeta, 94 predme-ta su završena izricanjem opomene, u 9 predmeta je izrečena vaspitna mjera, dok je 71 predmet riješen na drugi način

tokom 2015. od ukupno 1090 završenih predmeta u 279 predmeta donijeta je osloba-đajuća odluka, novčanih kazni je bilo 334, uslovnih osuda 148, u 74 predmeta postupak je obustavljen, vaspitne mjere su izrečene u 8 predmeta, 74 predmeta su završena opo-menom, dok je kazni zatvora bilo 75.

Na kraju 2014, godine završeno je 935 ili 64,26% predmeta tako što su izrečene 254 oslobađajuće odluke, u 252 predmeta izrečene su novčane kazne, u 94 kazne zatvora, uslovnih osuda bilo je 133, sa opomenom je završeno 85 predmeta, 82 obustave, 7 vas-pitnih mjera, 8 odbačaja. Od ukupnog broja predmeta, 247 predmeta je završeno izrica-njem zaštitnih mjera i to 20 samostalnih i 227 mjera uz kazne.

Tokom 2014.godine područni organi za prekršaje su licima osumnjičenim za nasilje u porodici izrekli 76 zaštitnih mjera, za čije je izvršenje, prema čl.33 stav 2 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, nadležna policija i to: udaljenja iz stana ili drugog prostora za sta-novanje – 33, mjera zabrane približavanja – 8, zabrana uznemiravanja i uhođenja – 35.

Prema raspoloživim podacima sudovi za prekršaje u svakom četvrtom ili čak u svakom trećem slučaju donose oslobađajuću odluku, sa tendencijom rasta. Ne raspolažemo po-dacima na osnovu kojih bi se moglo zaključiti zašto su nasilnici oslobođeni odgovor-nosti. Na takvu odluku može da utiče više faktora, počev od neangažovanja i odluke žrtve, do rada policije i zdravstvenih ustavova na pribavljanju valjane dokumentacije, pa do dosljednosti sudija u primjeni zakona u praksi.

Izricanje novčane kazne nasilniku je zastupljeno u oko trećinu slučajeva, sa tendencijom laganog rasta. Često se dešava da su nasilnici nezaposlena lica, bez redovnih prihoda, pa kaznu za njihovo počinjeno djelo mora da izmiri žena koja je žrtva nasilja. U siromašnoj sredini kakva je crnogorska, novčana kazna ugrožava porodični budžet i tako se kažnja-

159 Izvori: Izvještaj Višeg suda za prekršaje Crne Gore za 2016 godinu ; Podaci o slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u porodici iz različitih izvora za 2015. Godinu – Ministarstvo za ljudska i manjinska prava; Informacija o sprovođenju Strategije zaštite od nasilja u porodici za 2014.godinu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja


vaju svi članovi porodice. To destimuliše prijavljivanje nasilja. Izricanje kazne zatvora ima tendenciju opadanja od svakog desetog tokom 2014. godine do svakog četrnaestog u 2016. godini. Uslovna osuda, koja se izriče relativno često, vaspitna mjera, obustava i od-bacivanje predmeta su mjere koje stimulišu nasilnika da nastavi sa nasiljem, a obeshra-bruju žrtvu da traži podršku i pomoć za izlazak iz naslne situacije.

tabela br. 8. Donešene odluke sudova za prekršaje (od ukupnog broja završenih pred-meta) 2014.-2016. god.

2014 2015 2016

Vrsta donešene odluke Br. % Br. % Br. %

Oslobađajuća odluka 254 27,2 279 25,6 489 31,1

Novčana kazna 252 27,0 334 30,0 489 31,1

Kazna zatvora 94 10,0 75 6,5 107 6,8

Izrečena opomena 85 9,0 74 6,8 94 5,9

Vaspitna mjera 7 0,7 8 0,7 9 0,6

Predmeti riješeni na drugi način - - - - 71 4,5

Uslovna osuda 133 14,2 148 13,6 - -

Postupak obustavljen 82 8,8 74 6,8 - -

Odbačeno 8 0,8 - - - -

Ukupno završenih predmeta * 935 100,0 1090 100,0 1573

Izvori kao u tab. 7

* Zbir brojeva vrsta donešenih odluka za svaku godinu je manji od navedenog broja ukupno završenih predmeta

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici članom 19 propisuje zaštitne mjere kao vrstu prekr-šajnih sankcija. Zaštitne mjere se izriču radi sprječavanja i suzbijanja nasilja u porodici, otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i okolnosti koje pogoduju i podstiču ponavlja-nje nasilja, kao i radi promjene nasilničkog ponašanja počinioca nasilja. Počiniocu nasilja se može izreći jedna ili više zaštitnih mjera. One se mogu izreći uz kaznu ili kao samostal-na sankcija (čl.26.). Sudovi za prekršaje mogu izreći zaštitnu mjeru prije, tokom ili nakon postupka. Raspoloživi podaci o izrečenenim zaštitinim mjerama u sudovima za prekrša-je u period od 2014.-2016. godine predstavljeni su u tab. br.9.

Najčešće izricana zaštitna mjera u posmatranom periodu je zabrana uznemiravanja i uhođenja i čini preko 40% svih izrečenih mjera tokom godine, sa neznatnim rastom u posljednjoj godini. Zabrana približavanja izrečena je skoro svakom četvrtom počiniocu

116

nasilja u 2014. godini, nešto češće je izricana u narednoj godini a znatno rjeđe – 17,9% u 2016. godini.

Obavezno liječenje od zavisnosti obuhvata zavisnost od alkohola, zavisnost od droga i liječenje u psihijatrijskoj ustanovi. Ova mjera se izriče po potrebi, zavisno od zdravstve-nog stanja okrivljenog lica. Obavezni psihosocijalni tretman, kao peta propisana zaštit-na mjera, izriče se veoma rijetko, jer u zdravstvenom sistemu nijesu obezbijeđeni ade-kvatni uslovi za sprovođenje ove zaštitne mjere.

tabela br. 9: Izrečene zaštitine mjere u sudovima za prekršaje iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja – 2014-2016.god.

2014. 2015. 2016.

Vrsta izrečene mjere Br. % Br. % Br. %

Udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje 41 16,6 39 17,2 31 12,3

Zabrana približavanja 60 24,3 65 28,6 45 17,9

Zabrana uznemiravanja i uhođenja 108 43,7 94 41,4 117 46,4

Obavezno liječenje alkohičara od zavisnosti 22 8,9 15 6,0 23 9,1

Obavezno liječenje od zavisnosti od droga 2 0,8 8 3,5 13 5,2

Obavezno psihijatrijsko liječenje u zdravstvenoj ustanovi 11 4,5 4 1,8 13 5,2

Obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi - - - - 7 2,8

Obavezni psihosocijalni tretman 2 0,8 2 0,9 3 1,2

Udaljavanje sa teritorije CG 1 0,4 - - -

Ukupno 247 100,0 227 100,0 252 100,0

Izvori kao u tab. 7

Počinioci nasilja u porodici, prema podacima sudova za prekršaje, su muškarci u preko 80% slučajeva (Tab. br. 10). Među žrtvama nasilja oko dvije trećine su žene, a nešto više od jedne trećine čine muškarci.


tabela br. 10: Počinioci i žrtve prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, razvrstani po polu, u 2016., 2015., 2014.160

Počinioci prekršaja prekršaja Žrtve



2015. 1027 83,6 202 16,4 1229 100,0 456 34,4 871 65,6 1327 100,0

2016. 1475 82,5 313 17,5 1788 100,0 655 35,2 1208 64,8 1863 100,0

Tokom 2016. od ukupnog broja počinioca prekršaja maloljetnih lica bilo je 21, od čega je 14 lica muškog pola. Od ukupnog broja žrtava (1863) maloljetnih lica je bilo 163, njih 98 je bilo muškog i 65 ženskog pola. Tokom 2015.od ukupnog broja maloljetnih nasilnika je bilo 11 od čega 9 muškog pola i 2 ženskog pola. Kada su u pitanju žrtve nasilja od uku-pnog broja (1327), maloljetnih lica je bilo 99 od čega 52 muškog pola i 47 ženskog pola.

9.5 Viši SUD zA pRekRšAJe cRne GORe

Odluke Višeg suda za prekršaje (Tab. br. 11) po žalbi iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, najčešće su potvrđene - oko 60% u 2014. godini do čak 73% u 2016.godini. u U 2014. godini je svaka četvrta prvostepena odluka bila ukinuta, dok u 2016. godini znatno opada njihov udio (na 18%). Sve manje je i preinačenih prvostepenih odluka - od oko 15% u prvoj posmatranoj godini do samo 5% u posljednjoj.

tabela br. 11: Vrsta odluke Višeg suda za prekršaje po žalbama iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici za 2014. do 2016. godinu

2014. 2015. 2016.

Predmeti-odluke Br. % Br. % Br. %

Prvostepena odluka potvrđena 52 59,8 73 64,6 84 73,0

Prvostepena odluka preinačena 13 14,9 19 16,8 6 5,2

Žalba odbačena - - 3 2,6 4 3,5

Prvostepena odluka ukinuta 22 25,3 18 15,9 21 18,3

Ukupno predmeta 87 100,0 113 100,0 115 100,0

Izvori kao u tab.7

160 Podaci u tabeli znatno se razlikuju od istih navedenih u tab. br. 2, jer su dobijeni iz različitih izvora (navedenih u tekstu),što je rezultat nejedinstvene evidencije. Nema podataka za 2014.

118

9.6 centRi zA SOciJAlni RAD

Centri za socijalni rad imaju brojne zakonske obaveze , naročito kada je u pitanju dijete i lica sa posebnim potrebama, ali i žene žrtve nasilja (čl.10). Oni su dužni da bez odlaganja pruže zaštitu i pomoć žrtvi nasilja u porodici u skladu sa svojim nadležnostima. Dužni su da vode brigu o svim potrebama žrtve i omoguće joj pristup svim oblicima pomoći i zaštite.

U 2016. godini u centrima za socijalni rad evidentirano je 586 žrtava nasilja,(Tab.bBr.12) od toga je 453 žena, 133 muškaraca. Centri za socijalni rad su, prema njihovim izvje-štajima, žrtvama pružili savjetodavno-terapijske usluge, psihološku podršku, urađena je procjena rizika, izrađeni su individualni planovi za žrtvu, pružena je pravna pomoć žrtva-ma, kao i određivanje povjerljivog lica iz centra za socijalni rad.161 Nema kontinuiranih podataka o tome kome je usluga pružena i u koliko slučajeva, osim za 2014. godinu, što onemogućava valjanu analizu rada centara.

U toku 2016. godine u centrima za socijalni rad u Crnoj Gori je evidentirano 228 slu-čajeva porodičnog nasilja nad djecom i to 121 djevojčica i 107 dječaka. 162 U izvještaju – izvoru podataka djeca žrtve nasilja nijesu obuhvaćeni navedenim ukupnim brojem žrtava, dok su podacima za 2015. godinu obuhvaćeni a za 2016. godinu opet nijesu obu-hvaćeni, pa je tako prezentirano stanje i u tabeli koja slijedi. Ovakvo vođenje podataka onemogućava praćenje pojave i jasno ukazuje na nevalidnost jedinih podataka sa koji-ma se raspolaže.

U 2015. godini u centrima za socijalni rad evidentirane su 542 žrtve nasilja. Od toga je 192 djece, 275 žena, 39 muškaraca i 36 starih lica. Evidentirano je najviše emocionalnog nasilja, zatim fizičkog i seksualnog, koje prepoznato u 12 slučajeva. Pored navedenog evidentirano je 36 djece koja su bila izložena vanporodičnom nasilju i 162 zanemarene djece. Centri za socijalni rad reagovali su savjetodavno u navedenim slučajevima, pru-žena je psihološka podrška u velikom broju njih, urađena je procjena rizika, izrađeni su individualni planovi za žrtvu, pružena je pravna pomoć žrtvama, kao i određivanje po-vjerljivog lica iz centra za socijalni rad.163

Tokom 2014.godine Centri za socijalni rad identifikovali su 310 djece žrtava nasilja u porodici, 281 žena, 50 muškaraca i 33 starija lica. Kada je u pitanju vrsta nasilja najviše je bilo zastupljeno emocionalno nasilje i to kod 371 žrtve, zatim fizičko nasilje 290, seksu-alno nasilje evidentirano je kod 13 žrtva, a ekonomsko u 34 slučaja. 164 Centri za socijalni rad pružili su savjetodavnu pomoć 567 puta, psihološku 322, procjena rizika je urađena u 377 slučajeva, individualni plan podrške žrtvi 155, pravna pomoć 230, dok je u ulozi

161 Izvještaj o sprovođenju akcionog plana za realizaciju strategije razvoja sistema socijalne i dječje zaštite u Crnoj Gori 2013- 2017.godine, za 2016.Godinu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja

162 Izvještaj o radu i stanju u upravnim oblastima iz nadležnosti Ministarstva rada i socijalnog staranja za 2016. godinu

163 Izvještaj o radu i stanju u upravnim oblastima iz nadležnosti Ministarstva rada i socijalnog staranja za 2015/2016 god.

164 Izvještaj o sprovođenju zakona o zaštiti od nasilja u porodici za period 2010-2015, Ministarstvo pravde


povjerljivog lica CSR bio 15 puta.165 Ostale preuzete mjere odnosile su se na određivanje voditelja slučaja, postavljanje stratelja i ostalo.

tabela br. 12: Evidencija slučajeva nasilja u porodici u centrima za socijalni rad 2014.-2016166.

Slučajevi – žrtve nasilja u porodici 2014. 2015. 2016.

Broj evidentiranih žrtava nasilja u porodici 331 542 586

Žene 281 275 453

Muškarci 50 39 133

Porodično nasilje nad djecom - slučajevi 310 192 228

Djevojčice * * 121

Dječaci * * 107

Starih lica žrtava nasilja u porodici 33 36 -

Slučajevi seksualnog nasilja 13 12 -

Vanporodično nasilje nad djecom * 36 *

Zanemarivanje djece * 162 *

*nema podatka

9.7 zDRAVStVene UStAnOVe

Zdravstvene ustanove imaju veliki značaj u pružanju podrške i pomoći žrtvi nasilja, u sprovođenju mjera zaštite za koje su nadležne, kao i u obezbjeđivanju dokaza za sudski proces. Ipak, evidencija u zdravstvu ne omogućava dobijanje validnih podataka u vezi problema nasilja u porodici.

Problemi u praksi koji doprinose takvom stanju su brojni. i pored zakonske obaveze, slučajevi nasilja u porodici i suspektni slučajevi se rijetko prijavljuju. U vezi raspoloži-vosti zdravstvene dokumentacije za analizu, postoje ozbiljne dileme kod zdravstvenih radnika (Zakon o zaštiti ličnih podataka i Zakon o pravima pacijenata), koje stvaraju teš-koće žrtvi i drugim pružaocima pomoći i podrške. Za realizaciju zaštitne mjere obavezno liječenje od zavisnosti ne postoje dovoljni odgovrajući kapaciteti i stručnjaci u zdravstve-nom sistemu167.

165 Izvještaj o sprovođenju strategije zaštite od nasilja u porodici za 2014. Godinu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja

166 Izvještaj o sprovođenju akcionog plana za realizaciju strategije razvoja sistema socijalne i dječje zaštite u Crnoj Gori 2013- 2017.godine, za 2016.Godinu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja


120

Za realizaciju zaštitne mjere obavezni psihosocijalni tretman ne postoje nikakvi uslovi – nema specijalizovanih licenciranih programa, licenciranih institucija niti specijalno edu-kovanih stručnjaka. Svi u podacima navedeni slučajevi realizacije ove zaštitne mjere su neadekvatni. Po podacima dobijenim iz Ministarstva zdravlja, od 2014. do 2016. godine izrečeno je 10 zaštitnih mjera i tretman je sproveden u Domu zdravlja Nikšić za tri uči-nioca, Domu zdravlja Kotor za dva učinioca i Domu zdravlja Podgorica za tri učinioca, dok se dva učinioca nisu javila, o čemu je sud obaviješten. Ovaj tretman je sproveden u zdravstvenim ustanovama na primarnom nivou zdravstvene zaštite u kojima je orga-nizovan i Centar za mentalno zdravlje. U većini ustanova primarne zdravstvene zaštite nijesu obrazovani stručni timovi za sprovođenje zaštitne mjere obaveznog psihosocijal-nog tretmana168. Međutim, podaci do kojih je došao SOS telefon Podgorica ukazuju da Dom zdravlja Podgorica u periodu 2014, 2015 i 2016 nije imao ni jedan slučaj izvršenja ove mjere, niti evidentiranih slučajeva nasilja u porodici i nasilja nad ženama169. Znači, Zakon nije moguće uvijek dosljedno primijeniti jer nema specijalizovanih službi i pro-grama.


Nedostatak validne institucionalne evidencije i zvanične statistike onemogućava kvali-tetnu analizu prakse u institucijama podrške i zaštite koja bi mogla poslužiti za otklanja-nje uočenih slabosti. Jedinstvena baza podataka ne postoji. Iz raspoloživih podataka o broju evidentiranih slučajeva nasilja i preduzetim mjerama, uslugama i intervencijama ne može se utvrditi koliko žrtava nasilja ne dobija odgovarajuću zaštitu i podršku. Ta-kođe ne može se utvrditi koliko žrtava nasilja ostaje nevidljivo za krivičnopravni sistem, zašto, kao i koliko prijavljenih slučajeva nasilja nije sudski procesuirano.

Nakon analize postojećih statističkih podataka, može se zaključiti da postoji značajna razlika između prakse u Crnoj Gori i zakonske regulative. Zakonske odredbe, koje su zna-čajno usklađene sa evropskim standardima, ne primjenjuju se dosljedno u praksi, niti se prati njihova primjena i učinak. Osnovana je pretpostavka da problemi najčešće pro-izilaze iz načina tumačenja zakona, stepena edukacije i senzibilisanosti lica koja zakon primjenjuju.

Fokus djelovanja institucija na nasilje nad ženama u porodici i partnerskim odnosima zanemaruje zaštitu od drugih, veoma prisutnih, a nedovoljno vidljivih oblika nasilja (sek-sualno nasilje, psihičko i ekonomsko, nasilje nad starim i nemoćnim licima, zanemariva-nje i sl.). Nema podataka o broju slučajeva tjelesnog kažnjavanja djece, broju i vrsti sank-cija počinioca – što bi bio pokazatelj dosljedne primjene ili neprimjene zakona. - Nije moguće ni približno procijeniti koliko žrtava nasilja svih kategorija ostaje bez zaštite i podrške.




Mada je zakonodavstvo Crne Gore značajno usklađeno sa zahtjevima Konvencije, po-stoje neki nedostaci sa kojima se sretamo u praksi. U slučajevima nasilja u porodici ne zahtijeva se hitno postupanje u krivičnom postupku. Veliki je udio odbačenih krivičnih prijava a dosta je i onih koje nijesu riješene. Većinu krivičnih sankcija za nasilje u porodici čine novčana kazna i uslovna osuda, pri čemu većina njih nije efikasna.

Na osnovu raspoloživih podataka postoje brojni nedostaci i u primjeni Zakona o zaštiti od nasilja koji bi se, radi poboljšanja efikasnosti trebali otkloniti. Mere zaštite od nasilja u porodici se nedovoljno izriču i nema odgovarajućeg praćenja njihove primene i ocje-ne efikasnosti. Zaštitne mjere se izriču uz osuđujuću presudu, ali se ne vidi koje mjere, uz koju presudu i koliko mjera. Zaštitne mjere se rijetko izriču uz neosuđujuću presudu. Postojeći podaci takođe ukazuju na veliki udio oslobađajućih presuda – uz njih nema mjera zaštite, iako zakon to dozvoljava. Veliki je udio novčanih kazni, koje su potpuno neefikasne, a često ih mora platiti sama žrtva, ili ugrožavaju zajednički porodični budžet, što je destimulirajuće za žrtve da prijavljuju nasilje. Veliki je broj uslovnih osuda, iako nema istraživanja o efikasnostoi uslovne osude i broju osuđenih povratnika. Zatvorske kazne čine ispod 10% izrečenih kazni, sa tendencijom pada.

Ako se saberu oslobađajuće, odbijene, uslovne, upozorenja i vaspitne mjere ( koje se iz iskustva prije mogu nazvati podsticajnim za nasilnika, destimulilirajućim za žrtvu) čine preko 50% slučajeva dospjelih pred organe za prekršaje. Sve navedeno pokazuje da žrtve nemaju odgovarajuću zaštitu kada prijave nasilje u parodici, niti kasnije tokom krivičnog postupka.

Kada su u pitanju centri za socijalni rad, nema podataka koliko slučajeva nasilja su iden-tifikovali sopstvenim radom a koliko na osnovu prijave drugih institucija ili lica. Nema podataka koja vrsta pravne pomoći je pružena (informacija, savjet, zastupanje, u parnič-nom postupku…). Neadekvatni podaci o pruženim mjerama zaštite ne pružaju uvid u to sa kim centri za socijalni rad savetodavno rade - sa žrtvom? Sa počiniocem? Sa oboje – žrtvom i počiniocem?

Bez obzira što, blagovremeno evidentiranje nasilja u porodici, pregled i opisivanje zdravstvenih posljedica nasilja, omogućavaju pravovremenu intervenciju, efikasnu za-štitu žrtava i adekvatno sankcionisanje nasilja, zdravstvene ustanove ovoj problematici još uvijek ne poklanjaju ni minimum potrebne pažnje. Potpuni izostanak relevantnih podataka, onemogućava bilo kakvu analizu u smislu broja prijava i intervencija u skladu sa zakonskim ovlašćenjima ovih ustanova.

Preporuke:

� Utvrditi jedinstvenu metodologiju za prikupljanje podataka na teritoriji države i jedinstvenu bazu podataka;

� Izvršiti monitoring sprovođenja zaštitnih mjera i obezbijediti podatke o broju kršenja istih, kao i broju i vrsti osuda za krženje zaštitnih mjera;

� Posebno pratiti primjenu onih zaštitnih mjera za čije je sprovođenje nadležna policija i strogo sankcionisati počinioce nasilja koji ih ne poštuju;

122

� Izvršiti dubinsku analizu predmeta po žalbi ( prirodu i broj žalbi iz postupaka kao i rezultate žalbi);

� Uspostaviti policijsku praksu izricanja Naredbi počiniocu o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi stambeni prostor, bez obzira na tradicionalno shvatanje rodnih odnosa u porodici;

� Obezbijediti propisane specijalizovane službe i programe u zdravstvenom sistemu za realizaciju zaštitnih mjera, adekvatnu metodologiju i jedinstvene mehanizme za kontrolu njihove primjene i učinka;

� Pokloniti više pažnje identifikaciji nedovoljno vidljivim a veoma prisutnim oblicima nasilja: žrtvama seksualnog nasilja, starim, nemoćnim i invalidnim licima, zanemarenim, djeci sa posebnim potrebama, marginalizovanim grupama i sl.

� Raditi na eliminaciji prakse blage kaznene politike i promovisati nultu toleranciju nasilja;

porodiČno nasilje u crnoj gori - sospodgorica.me · ženskih ljudskih prava, kao što su: pravo na...

Documents