Povijesna znanost u 19. i 20. stoljeću

Mirjana Gross, Suvremena historiografija, Korijeni, postignuća, traganja, Novi liber,

Zagreb, 1996.

Bilješke

Njemačka historiografija u 19. stoljeću

Razdoblje preobrazbe povijesti iz područja zanimanja amatera u disciplinu s

razmjerno čvrstima metodskim standardima, što ih povjesničari usvajaju studijem

na sveučilištima.

Njemački klasični idealizam > filozofija povijesti

Predstavnici: Kant, Herder, Schelling, Fichte, Hegel

Razdoblje filozofije povijesti: Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva (1784.),

Herder > Hegelova posmrtno tiskana predavanja o filozofiji povijesti (1837.)

Vjerovanje da u povijesnom tijeku postoji unutrašnja racionalnost koju uzrokuje

''svjetski duh''

1

Uvjereni su da patnje i nesreće nisu uzaludne nego neizbježni stupnjevi

usavršavanja čovječanstva

Filozofi povijesti nude cjelovit uvid u povijesno kretanje kao što ga ''radni

povjesničari'' ne mogu dati na temelju konkretnog istraživanja

Herder se protivi prosvjetiteljskom shvaćanju o velikim ''mudrim'' pojedincima

kao osnovnim pokretačima povijesnoga razvoja. Njegovo je učenje važno za ideju

individualnosti.

Hegel također drži da se filozofija mora baviti širom jedinicom nego što je

pojedinac, pa sljedeći Herdera, nalazi te jedinice u narodima i državama, u

njihovu duhu koji se izražava na svim životnim područjima. Istaknuti su pojedinci

poput Aleksandra Velikog ili Cezara nužni kao oruđe ''svjetskoga duha''.

Prema Hegelu osnovni sadržaj povijesti jest razvoj država. Tvrdi da se najviši

stupanj razvoja ''svjetskoga duha'' može doseći u monarhijskoj pravnoj državi

njegova vremena kao etičkoj cjelini s kojom se organski povezuju religija,

umjetnost i znanost kao pojedinačna ostvarenja ''duha''. Također, on za razliku od

Herdera Slavenima poriče bilo kakvu povijesnu ulogu.

Fichte = povijesna znanost služi za dobavljanje podataka koji će opravdati

unaprijed postavljanu filozofsku tezu

Wilhelm Humboldt (1767. – 1835.)

o Svojim predavanjima na Berlinskoj akademiji ''O zadaći historiografa'',

objavljenima 1821., formulira temeljne pretpostavke njemačke

historiografije u 19. stoljeću. Iako drži da ljudska povijest ima iracionalan

značaj, vjeruje u njezin krajnji smisao.

o Golim utvrđivanje povijesnih činjenica ne može se dokučiti srž događanja.

To je samo građa za povijest, a ne ona sama. Zato povjesničar mora

izvršiti kritičko, historijsko-filološko istraživanje te posjedovati kreativnu

maštu; on je i historiograf i pjesnik.

o Humboldt prekid s prosvjetiteljskim idealom humaniteta i razuma, jer mu

je povijest dinamična sila kojom ljudski razum uglavnom ne može

ovladati.

2

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća javljaju se nova obilježja historije obuhvaćena

pojmom historizam – uspon znanstvene historije i sveopćeg zanimanja za povijest

(poznanstvenjenje); istražuju se ideje kao nevidljive pokretačke snage povijesnog

razvoja

Leopold von Ranke (1795. – 1886.) – najpoznatiji predstavnik klasičnog

njemačkoga historizma, bitno je utjecao na razvoj znanstvene historije. Podupire

pruski militarizam i merkantilističku politiku.

Nietzsche (1844. – 1900.) – solidni znanstveni rezultati nisu mogući s obzirom na

to da o prošlosti ima toliko ''istina'' koliko i perspektiva! Za njega povjesničari

uglavnom slave prošlost na štetu sadašnjosti.

Karl Marx – materijalističko shvaćanje povijesti (klasni sukobi kao pokretač

povijesti)

Francuska historiografija u 19. stoljeću

Burna društveno-politička događanja krajem 18. i početkom 19. stoljeća u

Francuskoj (Revolucija, Napoleon itd.) > porast zanimanja za povijest

Augustin Thierry (1795. – 1856.) > prvi zastupa teoriju klasne borbe kao

pokretačke snage povijesnoga razvoja

Nastanak profesionalne historiografije

Poticaj razvoju povijesne znanosti daju povjesničari, uglavnom profesori, koji

izdaju časopis Revue historique, od 1876.

Gabriel Monod, glavni urednik časopisa, zahtijeva od suradnika ''stroge

znanstvene metode izlaganja'' na temelju kritike izvora, odreknuće od površnih

općenitosti i retorike, ali i njegovanje književnoga stila.

Monod povijest definira kao racionalno poznavanje činjenica.

Smatrao je kako se istraživanjem prošlosti Francuske zemlji može vratiti jedinstvo

i moralna snaga.

Pojava pozitivizma (A. Comte) > nužna kompetencija povjesničara, oprez prema

interpretaciji povijesnih činjenica na temelju kritike izvora, strah od moguće

''neobjektivnosti'', odbacivanje svake filozofije povijesti

3

Britanska i američka historiografija u 19. stoljeću

Pretvaranje historiografije iz literarne vrste u ''znanstvenu'' disciplinu (proces traje

dugo)

Thomas Babington Macaulay (1800. – 1859.)

Usredotočuje se samo na britansku povijest, o Europi ne zna ništa

Piše o slavnoj revoluciji iz 1688, rastu britanske moći, ekonomskom,

znanstvenom i moralnom napretku zemlje

Thomas Carlyle (1795. – 1881.)

Povijest je pozornica sukoba rulje s istaknutim pojedincima-herojima, koji

nameću svoju volju mlitavoj, neposlušnoj i tvrdoglavoj masi

William Stubbs (1825. – 1891.)

Počinje ozbiljan razvoj povijesne znanosti

Ipak, Stubbs ne napušta tradicionalno vigovsko shvaćanje da su britanske

parlamentarne institucije jedno od najvećih postignuća čovječanstva pa se bavi

isključivo ustavnom poviješću

Američka se historiografija razvija u atmosferi nužnosti da se, stvaranjem

''nacionalnoga jedinstva'', prebrode suprotnosti Sjevera i Juga nakon građanskog

rata, ali i brojne izolirane pripovijesti o prošlosti određenih lokaliteta, regija i

država.

George Bancroft (1800. – 1891.)

U deset svezaka svoje Historije Sjedinjenih Država od otkrića Amerike slijedi

legendu o američkoj revoluciji koju su proveli rodoljubi, potaknuti

anglosaksonskim duhom, u korist čovječanstva.

1895. godine pojavljuje se časopis American Historical Review kao središte za

usmjeravanje američke profesionalne historiografije.

4

Poznanstvenjenje Hrvatske historiografije u 19. stoljeću

Druga polovica 19. stoljeća, Filozofski fakultet u Zagrebu – odgajaju se

profesionalni povjesničari

Historiografija postaje važna komponenta životnoga pitanja moderne hrvatske

autonomije

Hrv. hist. ima dvostruk zadatak: obavijestima o hrvatskoj povijesti pomagati

jačanje nacionalne svijesti u procesu hrvatske nacionalne integracije te isticanjem

tradicionalne autonomije podupirati teške političke borbe za modernu hrvatsku

autonomiju sa značenjem državnosti

1850. – osnutak Društva za jugoslavensku poveštnicu i starine (I. Kukuljević);

težnja za znanstvenošću Društva

Bogoslav Šulek – želi pokazati put ''k boljoj budućnosti, osnovanoj na tvrdom

temelju prošlosti''

Franjo Rački – pažljivo prikuplja izvore, oprezan je u interpretaciji, kritičan u

analizi izvora, te drži da izvještaj povjesničara ne smije biti kronika ratova i

političkih događaja nego se mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima;

on je dao osnovno historijsko opravdanje za pripadanje Rijeke Hrvatskoj u

sukobu s Ugarskom

Vjekoslav Klaić – brani historiju kao zasebnu znanost od nekadašnjeg presizanja

filozofije; ''Historija je znanost o razvitku ljudi gledeći na njihovo djelovanje kao

socijalna bića''

Ferdo Šišić – prvak hrvatske profesionalne historije

Ističe da se ''historik'' bavi samo onim događajima i promjenama koje imaju

''izvjesnu historijsku važnost''

Povijest dijeli na opću i narodnu, te na provincijalnu i lokalnu

Stjepan Radić (1871. – 1928.) – kritičan je prema europskoj historiografiji

uopće. Misli da su među povijesnim događajima najvažnije ''seljačke bune'', a

njima se posvećuje malo pažnje, jer se historiografija usredotočuje ''na plemićka

5

natezanja i na stranačke borbe'' iako one nisu bitne ''za čitavo društvo'' > Šišić je

također svjestan ''aristokratske'' jednostranosti historiografije

Na prijelomu stoljeća

Kriza historije – tradicionalna pov. znanost nije zainteresirana industrijskim

društvom i socijalnim promjenama, već se i dalje bazira isključivo na politička

događanja

Max Weber (1864. – 1920.) – najznačajniji njemački mislilac na prijelomu

stoljeća i osnivač suvremene sociologije

Svojim radom pobuđuje interes povjesničara za analizu društvenih struktura

(socijalna historija)

Prema Weberu, svaka historijska interpretacija ovisi o sadašnjosti istraživača i

zato ne može biti samo opis činjenica spomenutih u izvorima. Povjesničar stoga

mora promatrati jedinstvenost i posebnost određenih povijesnih procesa s gledišta

njihova ''kulturnoga značenja'' za sadašnjost.

Istraživač ne smije u znanstveni postupak unositi vlastite vrijednosne sudove

Između dva rata

Pojačana kritika tradicionalne historiografije

Utjecaj francuskih povjesničara okupljenih oko časopisa Annales (Anali)

Tri faze ''nove'' francuske historije: 1) 1920-1940 – sustavno pobijanje

tradicionalnog pristupa i promicanje novih ideja, 2) poslije Drugog svjetskog rata

– primat u fra. historiografiji i analiza povijesnih struktura ''dugoga trajanja'', 3)

nakon 1968. – nastanak novih, različitih struja

Lucien Febvre i Marc Bloch (mučen i strijeljan od strane Nacista) – ''očevi

osnivači'' te historije, profesori sveučilišta u Strassbourgu i urednici časopisa

Annales

Težnja ka interdisciplinarnosti

6

Protiv historije-pripovijesti o površnim događajima ispod kojih se ne vide

dubinske strukture, a upravo njih treba analizirati

Interesi se pomiču od velikih ''muževa'' prema ''malome čovjeku''

Spoznaje povjesničara moraju imati svoju primjenu u sadašnjem društvu

Američki relativizam – javlja se 1930-ih godina; historijska interpretacija ovisi o

vremenu, mjestu, vrijednostima i namjerama povjesničara te ne postoje

bezvremena pravila racionalnosti

Suvremena historiografija

Francuska

Anali kao sredina pogodna za intelektualnu razmjenu ideja

Fernand Braudel (1902. – 1985.) – najpoznatiji povjesničar 20. stoljeća

Kao glavni urednik Anala razrađuje Blochove i Febvreove ideje, izvrstan

animator i umjetnik riječ (drži do estetskog doživljaja)

Njegovi međunarodni dodiri, istraživački projekti i problemi koje je pokrenuo

priskrbili su mu glas ''najinternacionalnijeg'' francuskog povjesničara

Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. (1556. – 1598.) – njegovo

najpoznatije djelo i jedno od najpoznatijih djela jednog povjesničara iz 20.

stoljeća; bavi se španjolskim okretom ka Atlantiku; objavljeno 1949. godine; dok

je radio u ''čudesnom'' dubrovačkom arhivu doznao je da su brodovi Republike

plovili do Crnoga mora ili kroz Gibraltar do Londona, Bruggea i Antwerpena.

Tada je počeo doživljavati Sredozemlje kao cjelinu s ''kreativnim prostorom'' i

mnogim vrlo različitim, ali i sličnim regijama i problemima.

7

Ulazak žena u povijest

S naglim rastom broja studentica na sveučilištima i žena u intelektualnim

zanimanjima rastu i intenzitet i značaj borbenosti akademski obrazovanih

autorica koje se bave ''ženskim studijima'' i velikim dijelom drže se

feministicama.

Nastoje žene učiniti vidljivima u povijesti

Prije su se spominjale gotovo isključivo ''znamenite žene'' ''znamenitih

muževa'', no danas prevladava težnja da se pokaže udio žena u povijesti u

svim životnim područjima.

Danas je nepregledna literatura koja se bavi historijom žena

8