povijest crkve

PREGLED POVIJESTI CRKVE 1 Stephen Etches

PREGLED POVIJESTI CRKVE

UVOD Krš�anstvo se u prvom stolje�u razvijalo unutar gr�ko-rimske kulture, uljudbe koja je, u svome kristijaniziranom obliku, propala nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka sje-verne Afrike i Španjolske pod islam, raspao se klasi�ni svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doživjeli dramati�ne promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su i nepovratno izgubile do-tadašnji zna�aj. U osmom stolje�u krš�anstvo se širilo prvenstveno prema sjeveru jer su na jugu Arapi prije�ili put. Turski su muslimani, doduše, potom zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke krš�ana. Time je tek potvr�ena �injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz uzlet Europe kao kulturne jedinke. Središte doga�anja postupno se premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i Kijeva, zamijenivši tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna središta vjerskog života. Srednji je vijek, pak, obilježila Francuska na �ijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadašnje civi-lizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i nje-ma�ke reformacije, u 16. st., francuska se premo� susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najve�im teologom koji je ikada pro-izašao iz njezinog okrilja – Jeanom Calvinom. �ovjek koji je u sebi nosio Lutherov žar, i hladnokrvnu Macchiavellijevu logiku, potaknuo je za�etak nove civilizacije i tre�e ere krš�anstva na Zapadu. No kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju širio me�u narodima nizozemskog i engleskog govornog podru�ja, �ija se društva i pogled na svijet i danas temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-državi Ženevi. U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik krš�anstva. Teologija ruske crkve bila je misti�na, a njezin izri�aj prožimao je duhovne do-življaje «staraca» i njihov hipnoti�an utjecaj na živote tamošnjih ljudi. Rusku tradiciju obilježila su apokalipti�na vi�enja i utopisti�ka sanjarenja


koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu �inila �udnima. No, Petra Velikog privla�io je sekularizirani oblik zapadnog racionalizma koji �e vrhunac doživjeti 1917. godine tijekom Listo-padske revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao velikog protivnika vjere, krš�anstvo dobiva novi zamah u zemljama koje je taj sustav pod�inio. No, i danas se ono suo�ava s izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki broj Židova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael – taj otok zapadnih vrijednosti u rastu�em moru militantnog islama. Na Zapadu, pak, ja�anjem »New agea« ponovo se ra�a stari krivovjerni gnosticizam, te se �ini da se Crkva opet našla tamo odakle je krenula. Prou�avanjem povijesti Crkve možemo itekako spoznati vlastiti položaj te u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbje�i po-greške koje je u prošlosti �inila Crkva. To�no raš�lanivši nove pokrete unutar krš�anstva lakše možemo raspoznati krivovjerstva kada se, ista, pojave u novom ruhu. U okviru povijesti crkve Bog se pojavljuje kao pastir koji vodi svoj narod i ne dâ se nadmudriti. �im vjernicima ponestane revnosti, Bog poti�e obnovu i novi val pro-bu�enja. U vremenu kada Crkva o�ekuje skori dolazak Gospodina, baš kao i u Starom zavjetu, Bog ne dopušta da nestane svjetla koje danas svijetli ja�e no ikada prije.

RANA CRKVA Rana crkva djeluje od prvog, do po�etka osmog stolje�a (kada zapo�inje srednji vijek). U osmom stolje�u rimsko društveno ure�enje doživljava potpuni slom, a krš�anska crkva iskora�uje na Zapad. Isto razdoblje možemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g.) i »mra�no doba« koje je trajalo od 5. do 10. stolje�a kad je Europa ovisila o milosti lutaju�ih barbara. Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) židovstvo, 2) Rimsko Carstvo, te 3) gr�ka filozofija.


ŽIDOVI Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrije-me prebivalo oko 2,5 milijuna Židova, dok ih je oko 5,5 milijuna živjelo u ostalim dijelovima Rimskog Carstva �ine�i deset posto njegovog stanovništva. U Galileji su, u odnosu na pogane, Židovi bili manjina. U Babilonu je postojala velika židovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Više je Židova živjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 30.000). U Efezu je od dvjesto tisu�a stanovnika, deset tisu�a bilo Židova. Ove su dvije skupine u velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zara�eni novac slali za održavanje Hrama (tzv. hramski porez). Židovska književnost: U središtu židovskog vjerovanja bilo je Sveto Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u raz-li�itim ina�icama. No, 90. g. nakon Krista, na koncilu u Jamniji, masoretski tekst je proglašen isklju�ivo pri-hvatljivim dok su ostale ina�ice bile zabranjene. Židovi iz zapadne dijaspore koristili su gr�ki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku rabio aramejski Targum – omiljena ina�ica krš�ana židovskoga podrijetla. Suo�eni s krš�anima i njihovim dokazima o Isusu kao Me-siji, Židovi su prihvatili nove gr�ke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr. Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Iz sinagoške zbirke biblijskih odlomaka izostavili su 53. poglavlje Izaije koje se ni danas ne nalazi u židovskim lekcionarima. Ortodoksni Židovi priznavali su isklju�ivo palestinski kanon Pisma slijede�i redoslijed knjiga: Zakon, Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila krš�anima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O mogu�em postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza. Književnici (hebr: soferim) bili su �uvari, prepisiva�i i tuma�i Zakona (Tore). Do 3. stolje�a, nakon Krista, isklju�ivo su se služili usmenom predajom (predajom Star-ješina). Rabi Juda ha-Nasi (135. – 220.) zapisao je predaju tzv. Mišnu (tuma�enje Zakona) koja je uvrštena u Talmud (u�enje). Od palestinskog Talmuda iz 450. godine znatno je ve�i babilonski Talmud iz 50. godine. Izme�u 200. – 500. g., Židovi su Talmudu dodali tzv. Gëmaru tj. dopunu ili do-vršetak kao komentar i tuma�enje Mišne. Talmud se sastojao iz šest dijelova: a) Poljoprivrednih zakona b) Zakona o židovskim blagdanima c) Zakona o ženama i razvodu d) Gra�anskog zakonodavstva, zakona o trgovini e) Zakona o prinošenju žrtava u Hramu; hramskih odredaba, te zakona o �istom i ne�istom (tuma�enja o stvarima koje �ovjeka �ine (ne)sposobnim da bude u Božjoj prisutnosti u Hramu) f) Zakona o sve�enicima u Hramu


Kako su bili nezadovoljni propisima iz Starog zavjeta, vezanim uz navedena pitanja, književnici su razradili iste zakone. Mojsijev zakon, prilago�en promjenjivim uvjetima života izraelskog naroda, predstavljao je središnje na�elo Talmuda (knjige koja je snažno odražavala farizejski na�in razmišljanja). Židovska dijaspora živjela je u Babilonu i u Egiptu. Za-jednicom u Izraelu upravljao je glavni rabin tj. nasi, dok je u Babilonu istu dužnost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Takva zajednica isticala se vjerom, kao i privrženoš�u Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno i obrazovno središte te mjesto bogoslužja, bila središte života iseljeništva. Bogo-služje se uglavnom sastojalo od molitve, �itanja iz Tore i izlaganja. Židovi u iseljeništvu bili su poznati po �istom i mirnom obiteljskom životu. U zajednici su se bavili karitativnim radom, posje�ivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromašne. Nežidovi ih �esto nisu shva�ali (uostalom tako je bilo i s prvim krš�anima), i to iz sljede�ih razloga: 1) Židovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslužjima 2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso žrtvovano idolima 3) Obrezivali su djecu, što je bilo odbojno poganima Pobožni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u sinagogama u dijaspori. Oni me�u njima, koji su željeli postati �lanovima sinagoge, morali su biti obrezani ili uobi�ajenije – kršteni. U dijaspori Židovi nisu zahtijevali obrezivanje obra�enika, no takvoj su se praksi protivile palestinske vlasti. Židovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su židovska središta u Palestini. Kao rimski protektorat Židovi su isprva imali položaj povlaštenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g. nakon Krista, nakon Arhelajeve represivnog vladavanja, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno za-stupnika guvernera u Antiohiji. Ipak Židovi su morali pla�ati rimske poreze, koji su iznosili 30 do 40 posto priho-da, kao i glavarinu. Isus i židovstvo: Jedinstvena Isusova osobnost i u�enje bile su bliske pobožnim Židovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo promicanje svetosti u svim društvenim krugovima. Mudraci su vlastite zamisli širili po školama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel) bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa. Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Šamaiovu (strožu) i Hillelovu (liberalnu). Šamai je stavljao naglasak na pojedinosti sadržane u Tori. Njegova poruka bila je: izgubljeni ste ako ste neposlušni i najmanjim odredbama Zakona. Hillel (�iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona. Bitno je držati se duha Zakona. Hillel je vjerovao kako je važno omogu�iti i Židovima i obra�enicima da budu poslušni Zakonu, te je tako bio bliži Isusu od Šamaia. Isus je zapravo doveo Hillelovo u�enje do logi�nog zaklju�ka, tzv. židovskog uni-verzalizma, utemeljivši novu religiju – »krš�anstvo«.


Eti�kom židovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog života. S vlastitom teologijom upoznao je pob-ožne Židove, obi�ne ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, ne�iste, te �ak i nežidove. Narod je pou�avao javno, a povjerljivo u�enje ostavljao je za vlastite sljedbenike. Njegovo u�enje bilo je usredoto�eno na vlastitu sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju. Židovi odbacuju krš�anstvo Židovsko društvo i veliki dio krš�ana nisu se mogli složiti iz sljede�ih razloga: 1.) Židovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. 2.) Budu�i da krš�anstvo nije bilo nacionalni oslobodila�ki pokret, teško je moglo privu�i ekstremiste poput zelota koji su željeli židovsku pobunu protiv Rima. 3.) U odnosu na židovske vo�e, koji su zauzimali kompro-misan stav prema rimskim vlastima, krš�anski pokret bio je odve� revolucionaran. Konzervativci su se osje�ali ugro-ženima jer bi pobunom izgubili nadzor nad narodom. 4.) Židovima se nije svi�ao stav krš�ana prema poganima. 5.) Ortodoksni Židovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca (objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim pre-drasudama, nisu htjeli prihvatiti krš�ane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su krš�ansko alegori�no tuma�enje Staroga zavjeta. U Jeruzalemu su odnosi izme�u Židova i konzervativnih krš�ana (poput Jakova) bili do 62. g. skladni. No, tada je Ja-kov ubijen. Odbio je javno zanijekati da je Isus Božji Sin. Nakon po�etka židovskog ustanka odnosi su se i nadalje pogoršavali. U razdoblju prije izbijanja prvog židovskog rata protiv Rimljana (66. g.), stav se židovskog naroda zaoštravao prema Evan�elju. Rimljani stadoše sumnjati u status krš�anstva kao židovske sekte što je rezultiralo zbjegom mnogih židovskih krš�ana, koji nisu željeli biti povezani sa židovskim nacionalizmom u, Pellu i Malu Aziju. Židovski prevrat doživio je vrhunac 70. godine. Uništenjem Jeruzalema ispunilo se Isusovo upozorenje i proro�anstvo. Godine 135. isti grad je još jedanput razoren zajedno s Hramom, a njegovi pu�ani raspršili se po svijetu. Prvi rat trajao je od 66. – 73. g. Me�utim, unato� sumornom opisu Josipa Flavija, materijalna infrastruktura židovstva u Judeji i Galileji nije pretrpjela trajnu štetu. Okolnosti su, doduše, bile druga�ije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih središta otpora. Židovi su na obali Sredo-zemnog mora obnovili Jamniju gdje se ponovno okupio sinhedrin (knesset = židovski parlament). Hadrijan je 130. g. odlu�io obnoviti Jeruzalem kao coloniu aeliu capitolinu. Drugi ustanak protiv Rimljana buknuo je 132. g. pod vod-stvom Šimuna Ben-Kosebe (na aramejskom: Simon Bar-Kokeba) i bio je osjetno bolje organiziran jer pobunjenici nisu bili me�usobno podijeljeni. Me�utim, ishod je bio poguban. U borbi je uništeno pedeset tvr�ava i gotovo


tisu�a sela. Deset vo�a pobune pogubljeno je u amfiteatru u Cezareji. Luke na Sredozemlju bile su prepune ljudi koji su bježali od pogibelji. Na velikim dražbama u Mamri i Gazi prodavani su židovski zarobljenici kao roblje. Kako ih je bilo mnogo, cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je, potom, Židovima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu, obrezivati mušku djecu i postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod prijetnjom smr�u. Budu�i da se odredba strogo provodila, krš�anska zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti židovskog biskupa biskupom poganskog porijekla. Ostatak židovskog puka preselio se u Ušu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati. Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe bilo je gotovo potpuno prekidanje veza izme�u židovstva i krš�anstva. Bar-Kokeba osobno je naredio drakonske kazne za krš�ane koji ne prokunu i ne odreknu se Isusa. Nekoliko se manjih skupina hebrejskih krš�ana ipak uspjelo privremeno održati. Najve�a preostala zajednica nalazila se u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki u�enjak Origen osnovao školu i veliku knjižnicu. Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. Židovsko krš�anstvo je cvjetalo i u Arabiji i s druge strane Jordana, te je u Bostri, u tre�em stolje�u, održan prvi crkveni koncil. Konzervativni židovski krš�ani nastavili su svetkovati subotu, kao i ostale židovske blagdane. No, obrezivali su vlastitu djecu što je krš�ane nežidovskog podrijetla za-brinjavalo. Židovsko se krš�anstvo, u stvari, od vremena Ireneja po�elo smatrati hereti�kom sektom – ebionitima (iz-raz potje�e od Pavlove izreke »jeruzalemski krš�anski siro-masi«). Od drugog stolje�a ebioniti više nisu vjerovali u Isusovo božanstvo, kao ni u njegovo djevi�anstvo ro�enja. U �etvrtom stolje�u, i kasnije u Siriji su postojale male žido-vske crkve. Evan�elje je Židovima preveo Jeronim, i to na latinski. Ono je sa�uvalo ponešto izmijenjenu predaju, od one kanonskog gr�kog Evan�elja, veli�aju�i Gospodinova brata Jakova kao Mesijinog zastupnika. Na temelju arheoloških dokaza može se zaklju�iti kako su krš�anski Židovi još 68. godine, dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema. Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Bašana. Lutali su o�ekuju�i povratak Mesije – Isusa. Nakon pada Jeruzalema 73. odnosno 74. godine vratili su se u razrušeni grad. Kako su bili uvjereni da je Isusov povratak odgo�en, sagradili su krš�ansku sinagogu koja se i danas može razaznati jer okružuje Davidov pseudo-grob kojeg su podigli križari. Ista gra�evina više nije bila usmjerena prema (uništenom) Hramu ve� prema mjestu uskrsnu�a (kasnije Crkva Groba Isusova). Jeruzalemski krš�anski Židovi nisu prebivali Nikejskom koncilu (325.). Budu�i da su branili vlastitu samosvojnost, bili su izop�eni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4. stolje�a postupno su izgubili identitet.

POGANSKI SVIJET


Rimsko Carstvo, na �ijem su podru�ju djelovali prvi krš�ani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik. Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjednutim se podru�jima upravljalo razli�ito. Egiptom, koji je pripadao caru, upravljao je prefekt kao potkralj. No bilo je i protektorata i drevnih kraljevstva koja su zadržala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih (na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom se ozemlju i dalje na-lazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Podru�ja posebnih ob-ilježja (npr. Judeju) vodili su prokuratori. Iako nisu uživala znatnu neovisnost, unato� postojanju pokrajinskih vije�a, mir u kojem su živjela takva podru�ja pogodovao je razvoju trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi su donekle bili neovisni budu�i da su bili pod upravom skupštine (eklesia) �iji su �lanovi bili gra�ani, te koncila (boule) kojeg su �inili istak-nuti pojedinci. Udruženja (cehovi) tako�er su imala važnu ulogu u mjesnom životu. Ljudi su mogli biti gra�ani rodnog grada, ali isto tako i rimski gra�ani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom slu�aju), odnosno kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski gra�ani bili su pošte�eni nedostojnih i ponižavaju�ih tjelesnih kazni, te su se mogli molbom ob-ratiti caru. Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine: a. RELIGIA LICITA (doslovce »državni kult«) uklju�ivala je štovanje rimskih bogova, a ponekad i cara. U potonjem slu�aju naj�eš�e se radilo o caru koji je ve� preminuo, pre-mda su Kaligula, Neron i Domicijan još za vrijeme vlastita života prisvojili božanske �asti. Prinošenje žrtava vladaru uklju�ivale su škropljenje tamjana na malom žrtveniku na kojem je tinjao plamen. Time se iskazivalo štovanje vla-dareva duha (tj. genija), kao i božanskih mo�i koje su ga pratile. Od stanovnika Carstva o�ekivalo se sudjelovanje u štovanju kao iskaz podani�ke vjernosti. Židovi su, me�utim, bili oslobo�eni ove obveze budu�i da je njihova religija bila priznata kao religia licita. I krš�ani su do 64. g. (ili malo prije) bili u istom položaju jer ih se držalo za židovsku sektu. U gradovima su sve�enici obavljali dužnost sudaca od-govornih za provedbu carskog bogoštovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi zaslužni za vojni uspjeh i gos-podarski napredak, pripisivali su vojne neuspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjere i nepoštivanja bogova. Ostale religije potpadale su pod: b. SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili uklju-�eni isto�nja�ki kultovi i filozofija, kao i štovanja lokalnih božanstava pri kojima su se obavljali obredni �inovi poput iskazivanja �asti i prinošenja žrtava (tj. udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od židovstva i krš�anstva, pred štovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi.


U hramovima su se prinosile žrtve, zazivala i iskala na-klonost božanstava. Žrtve, naj�eš�e hrana, bile su dar bogu. Dio je žrtve bivao spaljivan, dok su ostatak sve�enici i vjer-nici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na tržnici (vidi 1 Kor 8). Božanstvo se zamišljalo kao nevidljivi doma�in gozbi koje su se u hramovima �esto održavale. Neki kultovi bavili su se tzv. kultnom prostitucijom što objašnjava zbog �ega je Korin�anima trebalo vremena kako bi isti obi�aj o-cijenili nemoralnim. Kako su takve religije bile sastavni dio strukture tadašnjeg društva, prihva�anje krš�anstva zna�ilo je u�initi potpuni zaokret u vlastitom životu. Postojali su i isto�nja�ki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon ceremonije uvo�enja (gr�. musterion), »ponovno ra�anje« i »vje�ni život«. Slavljenje bogova bilo je popra�eno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorkama, proslavama, obrednim prinošenjem žrtava, te (pogotovo u Izidovom kultu) seksualnim orgijama. Me�u isto�nja�kim misti�nim kultovima najzna�ajniji je bio kult Izide, egipatske božice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga svjetla Mitre, predstavljao isposni�ku religiju usmjerenu uglavnom na muškarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su po-sve�eni objedi, ne posve razli�iti od krš�anske euharistije; dušama se nudio put preko sedam planetarnih duhova koji nakon smrti zakr�uju uspon mlije�nom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba – bikom kojeg je trebalo istisnuti iz razdoblja ovna jer Mitra daje spasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Na istim se astrološkim pre-tpostavkama danas temelji filozofija »New agea« (konstelacija proljetnog ekvinocija odre�uje narav doba u kojem živimo, a zvijezde su bogovi koji utje�u na doga�aje na Zemlji, te mogu zaprije�iti put do spasenja i nirvane). Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele �iji su sve�enici živjeli isposni�ki u prosja�enju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. ožujka. Nakon posta i tzv. Dana krvi (22. ožujka) oplakivan je Atis. Žalost se 25. ožujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnu�e svetkovala Hilarija. Vrlo je vjerojatno kako su krš�anski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru! Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualisti�ke religije mazdeizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprište bitke izme�u na�ela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i na�ela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon �ega slijedi kona�ni sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na mu�enje. Sveta knjiga mazdeizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci (magi). Kako se vjerovalo u o�iš�enje vatrom, najvažniji dio službe slavljenja održavao se oko vatrenog oltara. Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i maniheizma, no iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova po-pularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga, duha dobra – Aura Mazde.


FILOZOFSKA POZADINA

Filozofski pogled na svijet su Rimljani, koji su vrijedili za vojnike i administratore, preuzeli gotovo u cijelosti od mislioca Grka. Rani gr�ki filozofi: TALES Miletski (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasi�nom smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode. Talesov u�enik ANAKSIMANDER kao izvor svega vidi apeiron, tj. beskona�no i kakvo�om neodre�eno, iz �ega izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju opipljive stvari. HERAKLIT, koji je u Efezu živio stolje�e kasnije, vjerovao je kako je vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vra�a. Proces pro-mjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja smjer te ponovo završava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada um tj. razum kojeg naziva logos. Aristotel, a kasnije i Hegel, ovu su zamisao ugradili u vlastite filozofije (usp. Teoriju velikog praska). PARMENID, iz južne Italije, vjerovao je kako uop�e ne postoji mijena, ve� samo bitak. Sve promjene koje pro-matramo su prividne (usp. teoriju ravnoteže1). Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s pro-mjenom. SOKRAT (oko 470. – 399. g. pr. Kr.); Atenjanin koji se više zanimao za ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponašanje) nego za narav svijeta. Držao je kako isklju�ivo �ovjeka možemo spoznati. Istinska spoznaja je znati što bismo trebali biti, i što je zapravo svrha života, a to možemo posti�i jedino pravim obrazovanjem; �ovjek ima snagu sebe u�initi moralno dobrim. PLATONIZAM je idealisti�ka filozofija Sokratovog u�enika PLATONA (428./427. – 348./347. g. pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet nije vidljivi, ve� nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti koje postoje izvan �ovjekovog uma. Najvažnija zamisao je ideja »dobroga«. Takve zamisli daju bezobli�noj tvari oblik i zna�enje. Naime, u svijetu, koji nas okružuje, doživljavamo upravo jedinstvo savršenih ideja s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su isklju�ivo vrijedne ideje, koje odražava materija. Sve što je dobro proizlazi iz ideja; sve što je loše potje�e iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su povezani i jednako vje�ni. �ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je sretno oslobo-�enje duše od ropstva tijela (materije). Platonov u�enik, i u�itelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384.-324. pr. Kr.) odbacuje gotovo sva

1 eng. The Steady State Theory; njem. die Gleichgewichtstheorie


u�enja svoga prethodnika. Sve do sredine srednjega vijeka (1080. – 1100.) nije imao velikog utjecaja me�u krš�anima. Pred svršetak života osnovao je filozofsku školu nazvanu Lyceum. Odbacivši Platonov koncept o vje�nom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji samo jedan svijet koji nema ni po�etka ni kraja, a njegovo objašnjenje nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapo�eo isti ciklus) uslijed neosobnog na�ela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je ugra�eno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM empirijska (iskustvena) je i materijalisti�ka. STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. na-u�avao Zenon. Poput Sokrata više se zanimao za ljudsko ponašanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako postoji isklju�ivo materija. Budu�i da su um i tijelo materijalni, ne postoji �isti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je božje tijelo, a on je njegova duša. Iz navedenog se dâ zaklju�iti kako se radi o obliku panteizma. �ovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog, kao duša svijeta, upravlja vo�en ljubavlju prema �ovjeka kojemu želi dobro. Kako je �ovjek povezan s Bogom, mora i�i putem kojim ga vodi božanski razum (logos). Stoga se istinska osoba prepušta Božjoj volji bez obzira na bol koja proizlazi takvom odlukom. Zaklju�ak: stoicizam pokazuje što je ispravno, no ne daje �ovjeku snagu kako bi živio ispravnim životom. Pavao se u nekim propovijedima poganima o�ito obra�a onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima. EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po osniva�u Epikuru (342. – 270. g. pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoželjniju kakvo�u, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne užitke. Pravu se sre�u može posti�i isklju�ivo nadzorom nad samim sobom, kao i životom u tišini i miru. Takav život se dostiže uklanjanjem glavnog izvora tjeskobe – bilo kakve vjerske usredoto�enosti na život nakon života. Života nakon smrti nema jer se bogovi ne optere�uju ljudskim problemima. Treba samo potpuno i pozitivno živjeti. FILON (20. g. pr. Kr. – 40. g. nakon. Kr.), Židov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokušao povezati s gr�kom filozofijom. Nau�avao je kako je sve što je istinito u gr�koj filozofiji ve� ranije izre�eno židovskim Pismom. Dakle, Bog se objavio i gr�kom umu. Najve�i Filonov problem bio je na�in povezivanja biblijskog i gr�kog poimanja stvaranja. Gr�ka je filozofija tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razriješio problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izme�u Boga i svijeta. Stoga je isti najviša sila kojom je Bog okružen. Preko nje je Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve za-misli ostavile su traga na krš�anskim misliocima u Alek-sandriji. SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM: Srednjoplatonizam djeluje u 1. i 2. st., dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stolje�u. Oba pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli gr�ke filozofije uzimaju�i kao temelj vjersko tuma�enje Platonove filozofije. Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Božju transcedentnost. Bog je aktivan dok stvara putem vlastitih


posrednika: logosa, planetarnih sila i globalne duše. Platonovi »oblici« razvili su se u misli božanskoga uma, a zlo se još više povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojala uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije, odnosno ne postoji, ve� se nalazi u postupku postanja. Vje�na i nepromjenjiva je isklju�ivo Božja rije�. Novoplatnizam: Glavna obilježja filozofije bila su idealiza-m, misticizam i isposništvo. Njezin utemeljitelj Plotin (205. – 270.) tvrdio je kako cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i božanskoga na�ela – tzv. Jednog. O »Jednom« ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu išta može izre�i rije�ima jer je iznad svih odre�enja. Prema vlastitom djelovanju može se ozna�iti kao beskona�no »Jedno«, dobra i najviša sila. Emanacijom, tj. isijavanjem, iz »Jednog« na-staje Um; na�elo koje u svojoj jedinstvenosti sadrži zamisao višestrukosti. Ista višestrukost uklju�uje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um ra�a Dušu koja uklju�uje ideje kao oblike (»uzore«) stvaraju�i svijet osjetilnih stvari. »Jedno«, Um i Duša, tri su hipostaze (grk. hupostaseis) ili tri božanska na�ela novoplatoni�ara. Za novoplatoni�ara materija je nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. »maja« kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak i zlo. Osjetilni svijet mješavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj mjeri da je produhovljena tj. pomiješana s duhom. Prema novoplatoni�arima sve što je proizašlo iz Boga teži vra�anju Bogu, i ponovnom upijanju u Njega kao utjelovljenju najvišeg dobra. Isti cilj �ovjek ne može posti�i spoznajom ili razumom, ve� isklju�ivo u ekstazi i neposrednim jedinstvom s božanstvom budu�i da je »Jedno« iznad Uma i zamisli. Stoga se novoplatonizam može ozna-�iti kao izvor kasnijeg (prije svega krš�anskog) misticizma. Srednjoplatonizam je utjecao na rane krš�anske mislioce poput Justina Mu�enika i Klementa Aleksandrijskoga, dok je novoplatonizam utjecao na krš�anske mislioce od Ori-gena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija i Augustina. Kroz Dioniza novoplatonizam postaje �imbenikom koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najviše utje�e na oblikovanje krš�anske misti�ne teologije (dakle i redovni�ke misli). Kroz Augustina novoplatonizam utje�e na gotovo cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju na Zapadu. Zaklju�ak: navedenim filozofijama zajedni�ko je sljede�e: Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savršenog, vje�nog svijeta zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog. Prvi svijet je, za razliku od drugog, ne-promjenljiv. 1.) BOG: Bog nije osoba, ve� ideja (zamisao) ili princip (na�elo). Kako pripada vje�nom svijetu nema osje�aja, niti promjene utje�u na njega. Budu�i da ne može biti u doticaju s ovim svijetom, potreban mu je posrednik – Rije� ili Raz-um. Rije� je odvojena i, kao proizvod emanacije, podre�ena Bogu. Emanacija je izlazak manje savršenog bi�a iz višeg i savršenijeg na�ela, a da se pritom više na�elo ne mijenja. Na�injena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao što ni voštani otisak nije od materijala od kojeg je pe�atni prsten.


2.) STVARANJE: Stvaranje se provodi emanacijom gdje prvi entitet stvara (ra�a) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju »ra�anje tj. stvaranje«. Manje vrijedno božanstvo stvorilo je vidljivi svijet od prapostoje�e materije. 3.) �OVJEK: Gr�ki filozofi vide �ovjeka s dvjema sastavnicama: tijelom i dušom. Tijelo pripada svijetu pro-mjena, a duša, koja ima razum, iskra je božanskog iz svijeta postojanja. Kao što božanska Rije� ili Logos vode i nadziru svijet, tako tijelo vodi i nadzire maleni logos (rije�, razum). Stvarna osoba je duša koja je zarobljena u tijelu. Tijelo je, pak, poput ku�e u kojoj se živi, ili odijela kojeg nosimo. Kona�na sudbina vje�ne duše je oslobo�enje od tijela. �ovjekova sudbina je obožavanje, tj. postanje poput Boga što pretpostavlja da �e �ovjek postupno ostati bez osje�aja. 4.) PUT SPASENJA: Materija je zla: samo nematerijalno (duhovno) je �isto. Budu�i da �ovjek ima iskru božanskog u sebi, i sam je dio božanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovo upijeni, primljeni u božanstvo (misti�ni na�in spasenja). Pritom se o�ito ne radi o pomirenju dvaju personaliziranih bi�a.

MISIJSKO ŠIRENJE

DO 700. g. Sljede�i �imbenici utje�u na širenje Evan�elja me�u nežidovima: 1) Razmjerno postojane politi�ke okolnosti (Pax romana), vidi 1 Tim 2,1-2. 2) Zajedni�ki narodni gr�ki jezik (koine), naslije�en iz doba Aleksandra Makedonskog, koji je poticao Židove da se na-sele na osvojenom ozemlju i tako pove�ao njihov broj u Rimskom carstvu. 3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze). 4) Židovi iz iseljeništva. 5) Septuaginta (gr�ki prijevod Starog zavjeta). 6) Op�e nezadovoljstvo filozofijom i religijom. Prvi krš�ani organizirano su pristupali propovijedanju Evan�elja. Rast i razvoj novih crkava, koje su naj�eš�e vodili �akoni, pomno su razra�ivali slušaju�i savjete apostola, proroka i u�itelja. Evan�elje se propovijedalo iz lokalne crkve iako je glavna služba, za koju su o�ito postojali potrebni darovi, bila vezana za crkvu. Teolozi i apologeti crkve, tj. crkveni pisci koji su branili krš�anstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista, ve� su organizirali biblijske škole i druge širitelje Evan�elja, kao i nove apologete. S vremenom su se usredoto�ili na odre�ene skupine slušatelja, Židove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivovjerce. Pavao je naglašavao važnost staroza-vjetnih proro�anstava, kao i tipološko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu metodu primjenjuju�i je, neopravdano, na crkvu.


Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna književnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev krš�anskom na�inu života, vjerojatno, bila namijenjena »tržištu« lake i romanti�ne književnosti. Susjedi, i poznanici, rado su primali krš�ane u vlastite domove jer su primje�ivali promjenu u njihovim životima. Poruci dobre vijesti bili su, prije svega, otvoreni pripadnici nižih slojeva društva, te robovi. Ukratko; nekoliko je obilježja ostavljalo snažan dojam na slušatelje: a) Kakvo�a promijenjenog života vjernika, te sklad izme�u života i poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih u�enja. b) Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stalež, kastu, rasu i spol. Krš�ani su se me�usobno pomagali, a posebnu pozornost uživali su najslabiji: siro�ad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kažnjavani radi Krista. c) Radost vjernika širila se na druge ne jenjavaju�i ni za progona ili smaknu�a. d) Propovijedanje Evan�elja bilo je �esto popra�eno ozdravljenjima i istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju krš�anima. No, kako je vrijeme prolazilo, �uda su igrala sve manju ulogu u širenju Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u svojoj Povijesti Crkve.

NA�INI ŠIRENJA EVAN�ELJA U prvih stotinu i pedeset godina povijesti crkve nije bilo crkvenih gra�evina. Stoga su krš�ani propovijedali u sina-gogama, koje su im stajale na raspolaganju, sve dok se Židovi nisu zapo�eli oštro suprotstavljati krš�anstvu. U sina-gogama su krš�ani nailazili na slušateljstvo koje je bilo spremno pozorno poslušati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadržavale su pet važnih smjernica: 1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju. 2) Starozavjetna proro�anstva, kao i blagoslovi obe�ani Davidovim potomcima, ispunjeni su u Isusu. Isusova smrt i uskrsnu�e ostvarenje su proro�anstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika. 3) Oproštenje se nudi na temelju Mesijine zastupni�ke smrti. 4) Slušateljima se mora ukazati na potrebu prihva�anja Isusa Krista kao Spasitelja upozoravaju�i ih na kobne posljedice odbijanja Kristove ponude, kao i na �injenicu da se s Božjom miloš�u ne može igrati. Propovijedi su održavane na tržnicama i trgovima, mjestima razmjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspješnim te su ga prigrlili �ak i Židovi. Krš�ani su koristili i dar proro�anstva dok je Evan�elje, koje se propovijedalo u javnim dvoranama, �esto bilo popra�eno neosporivim osobnim svjedo�anstvima. Susreti su održavani po ku�ama koje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta širenja Evan�elja. U osobnim svjedo�enjima krš�ani su koristili simbole ribe, križa i janjeta kako bi pobudili zanimanje za Evan�elje. Molitva je imala važnu ulogu u osloba�anju ljudi od vlasti


Sotone. I unato� �injenice da im u�enja �esto nisu bila to�na, barem ne u svakoj pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih krš�ana bile su izuzetne. Misijsko širenje možemo podijeliti u nekoliko razdoblja: PRVO RAZDOBLJE obuhva�a širenje Radosne vijesti me�u Židovima u Palestini i iseljeništvu (Djela 2, 5-13). Djela apostolska spominju slušatelje Petrove prve pro-povijedi kao prve obra�enike. Isti izvor navodi Samarijance, nežidove, i Ivanove u�enike kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a sli�nost izme�u obra�enja navedenih sku-pina i prvih apostola upu�uje na svjesno ponavljanje nekih od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije u�vrstila – Jeruzalemu. Nakon Stjepanovog mu�eništva Filip je otišao u samarijanski glavni grad Neapolis – današnji Nablus (u povijesti poznat i kao Shehem) kako bi propovijedao tamoš-njim pu�anima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog podru�ja (Djela 8, 5. 25). Evan�elje se širilo južno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i obale. Vjera se proširila do Damaska, te je prestrašeni židovski establišment poslao Savla u potjeru za krš�anima. U Djelima 9,31 usputno se spominje propovije-danje Evan�elja u Galileji gdje su živjeli nežidovi, te širenje Evan�elja do Antiohije, tre�eg grada po veli�ini u Rimskom Carstvu. Razdoblje od 30. – 70. g. nakon Krista bilo je presudno za židovski narod koji je imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov ponovni dolazak i uspostavu Božjeg kraljevstva. Tako bi se uspostavilo teokratsko kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao cijelim svijetom. Prema doslovnom tuma�enju starozavjetnih proro�anstava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi ostali na-rodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati Evan�elje me�u Židovima u Palestini i iseljeništvu, a prvi krš�ani o�ekivali skori Isusov povratak. DRUGO RAZDOBLJE obuhva�a širenje Evan�elja me�u nežidovima. Prva misija za širenje Evan�elja me�u nežidovima djelovala je u Antiohiji, tre�em gradu po veli�ini u Rimskom Carstvu. Propovijedanje Evan�elja me�u nežidovima po�elo je na Dan pedesetnice. Me�u ljudima koji su slušali Petra bilo je »pobožnih« iz cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Me�ane, Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog carstva), Mezopotamce, Rimljane, Kre�ane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije, Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podru�ja oko rimske kolonije Cirene. Prva crkva ubrzo se našla pred novim izazovom; treba li ob-ra�ene pogane prisiliti da se podrede židovskim obi�ajima, i tako zapravo postanu Židovi!? Razmimoilaženja konzerva-tivaca u Jeruzalemu (Jakova) i univerzalista (Pavla i Židova u iseljeništvu) dovela su do Koncila u Jeruzalemu 49. g.


(vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu, ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao širenje Evan�elja me�u nežidovima uvjerivši ostatak Crkve da ga podupre u tom planu, izložio je teološku obranu u Rimljanima 1 – 11. Njegov naum bio je sa�uvati jedinstvo židovskih i nežido-vskih krš�ana. Stoga je putovao u Malu Aziju, Gr�ku, Rim, te vjerojatno u Španjolsku, koriste�i pritom Antiohiju kao ishodište. Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje govore o Bartolomejevom u Armeniju, druge o Markovom boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, iako se pritom mogu�e misli na djelovanje njegovih u�enika. U ovim zbrkanim izvješ�ima nema ni�eg nevjero-jatnog jer je Isus zapovijedio u�enicima da Evan�elje pro-nesu »do kraja svijeta«. Krš�anska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja). Bartolomeju (Natanael) je živome oderana koža u Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan ma�em u Partiji, a Filip obješen na stup u Hierapolisu u Frigiji. Šimun Revnitelj skon�ao je raspet u Perziji. Tomu su zaklali u Indiji, a Matiji su, nakon kamenovanja, odrubili glavu. Ako pretpostavimo da su ove predaje istinite, zaklju�ujemo kako su mnogi apostoli bili uklju�eni u evangelizaciju podru�ja isto�no od Rimskog carstva. Po�etak židovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Frigiju. Euzebije izvještava kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g.) i izbijanja Prvog ustanka (66. g.) crkva u Jeruzalemu primila rije� od Gospodina (proro�anstvo?) o potrebi napuštanja vlastitih domova na što su se mnogi zaputili na podru�je današnje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu Aziju, dok su neki ostali u Judeji. Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive: a) Izuzetna pokretljivost prvih krš�ana. b) �injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari. TRE�E RAZDOBLJE odnosi se na drugi naraštaj misionara. Krš�anstvo se brzo proširilo na Siriju, Malu Aziju i Gr�ku. Na sjeveroistoku suo�ilo se s jezi�nom pre-prekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa, u jugoisto�noj Turskoj) nalazilo se do 216. g. izvan granica Carstva. Tamošnji ljudi govorili su zapadnu ina�icu aramejskog jezika, premda su obrazovani pu�ani go-vorili i gr�ki. U drugom stolje�u osnovana je krš�anska za-jednica u Edesi, a njezin �lan bio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedo�io svome bliskom prijatelju kralju Abgaru IX. Nakon što je isti prihvatio krš�ansku vjeru, pokrajina je postala prvo krš�ansko kraljevstvo. Do po�etka 2. stolje�a krš�anstvo je stiglo do Adiabene (gornji tok Tigrisa) �iji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad). Glavni razlog ovome pothvatu bilo je pri-sustvo velikog broja ljudi koji su se ve� obratili na judaiza-m. Evan�elje se tako�er širilo iz Rima i Egipta na sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima se


govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put pre-vedeno na isti jezik. Do 150. g. krš�anske zajednice su bile osnovane u Egiptu (zahvaljuju�i Marku koji ih je posje�ivao iz Rima), Španjolskoj, Africi i, vjerojatno Indiji (Toma?). Poznato je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhône (u Galiji) koju je osnovao Krescent (2 Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod vodstvom �akona) u Vienneu (isto tako u Galiji). �ini se da su upravo Gala�ani prvi donijeli Evan�elje ro�acima Keltima. Za Ireneja se, primjerice, zna da je propovijedao na keltskom kao i na gr�kom. Do 180. g. krš�ana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao i u Mezopotamiji. Prora�uni govore da je od sveukupnog stanovništva, koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto krš�ana. No crkve su bile nejednako ras-pore�ene. Ve�e skupine vjernika mogle su se, stoga, na�i u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Armeniji i Etiopiji. Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prešlo na krš�anstvo. Tamo je Evan�elje propovijedao Grgur Thaumaturgos (�udotvorac) iz Cezareje u Kapadociji, a kasnije, zahvaljuju�i radu Grgura Prosvjetitelja (240.-332.), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je krš�anstvo bilo pri-hva�eno kao državna religija. Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja je, u petom stolje�u, postala krš�anska država. Tamošnji kralj Mirijan obratio se na krš�anstvo 326. g. kroz službu svete Nine. Krš�anstvo se proširilo do Perzije gdje je zateklo zoro-astrizam. Tamošnji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovje�ivali s rimskom uljudbom. Krš�anstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz gr�ko-rimsku kulturu. Unato� tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije prešli na krš�anstvo. Me�u novim vjernicima bilo je �ak i Turaka koji su krš�anstvo odnijeli u središnju Aziju. Iako krš�anske zemlje, Armenija i Gruzija nisu se mogle pohvaliti ni jednim velikim misijskim pokretom. Mnogi su Armenci umrli mu�eni�kom smr�u jer ih se kao krš�ane, kako smo ve� spomenuli, povezivalo s Rimljanima. Unato� tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija pove�ao se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedište u Sisku, Ptuju, Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvr�enoj crkvenoj tradiciji osnovane su biskupije u Salonu, Sirmiju, Sisku i Mursi �ak u prvom stolje�ju zahvalaju�i djelovanju Tita, Dujma, Andronika i drugih. Krš�anstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proširila uz rijeku Nil do Etiopije, širilo prema jugu gdje se priklju�ilo pokretu kojeg su osnovali dvojica misionara iz Tira (Frumencije i njegov suradnik). Južni Jemen (Saba ili Šeba) zaposjeli su Etiopljanima od 350. do 375. g. Tijekom


tog razdoblja cijelo podru�je bilo je sustavno kristijanizirano. Kada je 523. g. židovski kralj (Du Nuvas) po�eo progoniti krš�ane, Etiopija je ponovo zaposjela pod-ru�je kojeg je držala do 628. g. kada je i Muhamed osvojio južni Jemen. Sirijski monofiziti proširili su se južno i isto�no u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave islama, 622. godine. U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko važnih biskupija: Arles, Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Tr�ves (Trier) i Rheims. Sjeverozapadna Fran-cuska je bila, zahvaljuju�i službi Martina Tourskog (umro 397.), evangelizirana po selima. Krš�anstvo je vjerojatno, po prvi puta, stiglo u Englesku putem rimskih vojnika iz Druge legije koja je služila u Palestini prije premještanja u Britaniju. Neki od �lanova rimske crkve ne samo da su bili gra�ani Rima i pripadnici najvišeg društvenog staleža (bogati senator Rufus), nego su pripadali i britanskoj kraljevskoj obitelji (Rufusova supruga Klaudija, njezin brat Linus, te Karaktakusova djeca). Predaja tako�er govori o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stolje�u osnovao krš�ansko središte kod Glaston-buryja. No pri�e o njegovom gralu, legendarnoj �udotvornoj zdjeli iz koje je Krist jeo na posljednjoj ve�eri i u koju je Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon što je isti bio proboden na križu, vjerojatno ima veze s predajom o prenošenju Kristova pokrova iz Jeruzalema u tvr�avu Britio u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga, prema gruzijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u zdjelu. Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod Glastonburyja i Sv. Pancrasa (u Londonu). Me�utim, do 250. g. nije zabilježeno postojanje crkvenih gra�evina. Koncilu u Arlesu (314. g.) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili Lincolna). Ovi »rimski Britanci« vjerojatno su u svojoj ob-rambenoj strategiji evangelizirali Škotsku i Irsku. Oko 370. g. vjerojatno je (sude�i prema Pelagijevom slu�aju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije u Walesu, a možda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila pokrštena rimska provincija. Od 407. - 409. provale barbara odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlaš�u Pikta i Škota traže pomo� od Sasa. Provala Sasa ve� je zapo�ela kada je Patrik krenuo na misijsku službu u Irsku 432. g. Kao ishod prodora, krš�ani su ostali na sjeveru i za-padu Britanije izolirani od Europe. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima, ne bi li pridobio pogane (kao i deset tisu�a Židova) za krš�anstvo u jugoisto�noj Engleskoj. Koncem 3. stolje�a uslijedili su prvi pokušaji krš�anskih misionara da smišljeno »pokrste« poganske religije, te ih tako uklope u krš�anstvo. Crkve su zamijenile hramove, mu�enici negdašnje bogove u pu�kom bogoštovlju, a krš�anski su blagdani nadomjestili poganske svetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obra�enja kraljevske obitelji, slijedilo je op�enarodno prihva�anje krš�anstva. Ovakvi po-vršni na�ini kristijanizacije postali su s vremenom �esti u �itavoj Europi, posebice u vrijeme Karla Velikog.


�ETVRTO RAZDOBLJE misijskog širenja odnosi se na »obra�enje« barbara. U po�etku su pojedinci prelazili na krš�anstvo preko trgovaca, zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, raštrkane skupine koje su obi�no bile izložene progonstvima. Daljnjim širenjem krš�anstva, nakon dužeg ili kra�eg razdoblja, cijeli bi narod bio uklju�en u Crkvu (kao što je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vode�u ulogu), a obra�enje se �esto izjedna�avalo s poslušnoš�u budu�i da se religiju uglavnom shva�alo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac ne smije odbaciti. U protivnom isti bi odbacio kult vlastite skupine izlažu�i se optužbama za izdaju. Krštenje je �esto bilo znak podre�ivanja stranom osvaja�u. Redovnici su nešto više vremena posve�ivali pou�avanju krš�anstvu, no trebalo je prote�i mnogo godina prije nego se krš�anstvo ukorijenilo. Op�enito postojale su dvije skupine: 1) Obi�ni ljudi (pokršteni pogani) od kojih se o�ekivalo da mole propisane molitve i daju vjeroispovijedi te dolaze u crkvu (drugim rije�ima da se drže obreda �ime su, zapravo, zamijenili jedan poganski obred drugim). 2) Ozbiljni krš�ani (redovnici i sve�enstvo). Najviše sve�enstvo imenovali su lokalni vladari, više kao upravlja�e nego kao sve�enike. U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara, galsko-romansko stanovništvo je o�ekivalo zaštitu Crkve. Za obi�nog »vjernika« krš�anstvo je, �ini se, predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadržavali magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je mogu�nost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi neba. Crkva je �esto bila voljna �initi ustupke kako bi zadobila sa-vezništvo poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Mellitu prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime, savjetuje da se hramovi ne ruše: »Idoli bi trebali biti uništeni, no hramove poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obi�aj prinošenja volova �avolima zamijenite krš�anskom pro-slavom nalik Festivalu svetih mu�enika. Tako se više ne�e žrtvovati životinje �avlu, ve� �e ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga.« Poganski obi�aji ipak nisu izumrli. U crkvi blizu Be�a kokošinjci se još uvijek mogu nazrijeti iza oltara. U istima su sve do kraja 19. st. držani pili�i kako bi se žrtvovali Svetom Vitusu u svrhu iscjeljivanja ljudi. Mnogi zapisi govore o �udesima koja su se dogodila tijekom službi prvih misionara. Krš�anstvo se, naime, moralo istaknuti kao snažnije od poganstva (tj. okultizma). Beda �asni tako kaže: »Crkva se hrani �udesima kako bi mogla rasti �vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalije-vamo ga dok ne o�vrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalijevati.« Nakon prelaska na krš�anstvo, poganstvo je, ipak, ostalo blizu društvene površine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala �arobnjaštva, a ljudi napuštali crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na pro-povjedni�ke obilaske. Keltski »samostani« su zapravo bili više poput misijskih postaja, te je nad njima �esto pred-


sjedavao plemi� koji nije nužno bio �lan klera. Njegovu dužnost nakon smrti preuzimali su njegovi potomci. Prije dolaska Benediktinova pravila, u keltskim je samostanima prevladavalo Kolumbanovo pravilo. Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje Evan�elja me�u bar-barima bio je Ulfila (311. - 383.). Njega su, kao i neke druge kapadocijske krš�ane, oteli Goti prilikom plja�kaškog napada. Kasnije se, me�utim, vratio kao gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskup zadužen za podru�je sjeverno od Dunava gdje je (na podru�ju današnje Rumunjske) zapo�eo svoju misiju me�u Viz-igotima. Preveo je Bibliju na gotski, me�utim, bio je arijanac. Oko 381. u Carigradu je postojala gotska crkva u kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare me�u Gote na Krimu i sjeverno od Crnog mora koji su pro-drli kroz Kavkaz osnovavši crkve �ak i me�u Hunima. Goti su postali misionari me�u ostalim barbarskim plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu, prihva�ala su krš�anstvo. Arijanizam su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti, te Vandali u Africi, Svevi u Španjolskoj, Burgundi u Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i Heruli. U današnjoj Vojvodini arijanizam se javio vrlo rano. Središte mu je bio u Sirmiumu (današnjoj Sremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) održali, iz-me�u 351. i 359., �etiri koncila. Martin Tourski (335. - 397.) bio je važan misionar u Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena za �iji su prelazak na krš�anstvo na podru�ju današnje Hrvat-ske zaslužni talijanski misionari. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. Tek su u 6. stolje�u ovi arijanski krš�ani prihvatili katoli�ku vjeru. Frana�ki kralj Klodvig 506. prihva�a krš�anstvo pod utjecajem svoje supruge Klotilde �ime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoli�ku vjeru. Me�utim, glavni misionarski pokret me�u barbarima nakon onoga Uilfile, su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest misionara. U sedmom je stolje�u glavno središte misionarske djelatnosti bila Irska, a u osmom stolje�u Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska ostale pošte�ene od barbarskih navala, razvile su se u uporišta iz kojih su se evangelizirali barbari u Europi. Prvi propovjednik u Škotskoj, me�u južnim Piktima, vjerojatno je bio Ninian (360. - 432.). Pikti su bili prvi stanovnici Škotske (bolje re�eno »Piktske zemlje«), prije nego što su se Škoti naselili na ta podru�ja iz Irske u 5. stolje�u. Ninianov u�itelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. On je zapo�eo svoju službu ubrzo nakon povla�enja Rimljana iz te pokrajine koji su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji. Propovijedanje Evan�elja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom (373. - 463.) koji je tamo došao iz sjeverne Engleske. Za vrijeme provale Pikta i Škota je zarobljen, te


prodan vo�i plemena u Antrimu. Kasnije je grad Armagh postao glavno središte njegova rada. Za veliko misijsko širenje na Zapadu nakon 500. g. zaslužni su bili redovnici zapadne crkve koji su djelovali pod vod-stvom rimskog biskupa. Na tom podru�ju nije bilo ozbiljnih protivnika Katoli�ke crkve. Manje oporbene skupine: dona-tista, marcionita, montanaca i gnostika, s vremenom su iš�eznule. Prednost krš�anstva sastojala se u zaštiti koje je imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane, na Istoku se Pravoslavna crkva morala suo�iti s islamom dok joj je država ograni�avala misijske poduhvate. Naime, Crkva i država bile su povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razra�en sustav kojeg bi ponudili umjesto krš�anstva, dok su se na Istoku krš�ani morali suo�iti sa složenim religijama. Naime, bilo kakva mogu�a veza s Rimom bila im je na štetu. Nisu imali mjesne državice koje bi ih podržavale, ve� su ovisili o vlastitim sitnim uporištima. Isklju�ivo su nestorijanci imali misijske porive. Me�utim, islam i budizam su im i to oduzeli. Drugi veliki propovjednik u sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Denegalski (Kolumkil) koji je po�eo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijem središtu u�enja i propovije-danja Evan�elja. Kralj Northumbrije 633. g. zatražio je slanje propovjednika te je, jedan od njih, Aidan uspješno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Kolumban (550. - 615.) iz Bangora u sjevernoj Irskoj propovijedao je Evan�elje u isto�noj Francuskoj (u zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostan u Lu-xeuilu. S vremenom je djelovao i na podru�ju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostol u isto�noj Švicarskoj, dok su u sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otišli Valéry, kao i Eustahije i Omer. Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (umro 709. g.) propovijedao je u Friziji, no djelovao je i me�u Sasima u grofoviji Sussex. Me�u Jutima i Anglo-sasima Evan�elje propovijeda 597. Augustin Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokušao keltsku crkvu uklopiti u Rimsku crkvu �ime je izazvao sukoba koji je raz-riješen 664. g na crkvenom koncilu u Whitbyju. Prijeporno je bilo mogu�e podre�ivanje Keltske Crkve Katoli�koj Crkvi. Nažalost, odlu�uju�i glas imao je lakovjerni kralj Oswy Northumberlandski koji se upravo obratio od poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima klju�eve od raja, kako je tvrdila Katoli�ka Crkva, nikako nije želio ostati izvan. Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutit se vratio u Irsku. Willibrord (658. - 739.), je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz propovijedanje Evan�elja u Friziji, osnovao �etiri samostana: Utrecht, Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680. - 754.), pravog imena Winfried iz Creditona, postao je apostol Germana. Nakon što je osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao je 744. g. samostan u Fuldi. Osniva� je i biskupija u Eichstettu i Würzburgu prije nego što je po�eo propovijedati Evan�elje Sasima u Isto�noj Germaniji.


Ostali misionari: Na Istoku i na jugu krš�anstvo je uzmicalo. Vandali su 406. g. napali Španjolsku, a 429. g. provalili su u sjevernu Afriku. Muhamed je umro 632. g., a �etiri godine kasnije Arapi su zauzeli Palestinu (642. g. osvojili su sjevernu Afriku i Egipat). Španjolsku su pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo Martel 732.g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je karolinšku dinastiju. U 7. stolje�u nestorijanski misionari ušli su u srednju Aziju, propovijedaju�i Turcima, a zatim su otišli dalje do Kine (635.g.) u vrijeme dinastije T’ang (618. - 907.). Širenje krš�anstva u Danskoj i Švedskoj povezano je uz Anskara (865.). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod �iju je odgovornost potpadala i Skandina-vija. Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj kršten je kralj Harald, te je Danska pod vlaš�u njegova unuka Knuta službeno postala krš�anskom zemljom. Krš�anstvo je ušlo u Norvešku zahvaljuju�i djelovanju Olafa Tryggvessona (1000.) i Olafa Haraldsona (1030.). Nakon pokušaja nasilnog nametanja krš�anstva, odlu�u-ju�im �imbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadržale su se u Švedskoj do 12. stolje�a.

RAZVITAK KRŠ�ANSTVA U

POSTAPOSTOLSKOM RAZDOBLJU Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba. Padom Jeruzalema središte se krš�anskog utjecaja preselilo u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao službu. Tamo je crkveni starješina bio Papija Hierapolski. Pred krš�anima, koji su koncem prvog stolje�a bili raspršeni u male skupine pripadnika nižih slojeva društva što se okupljaju po domovima, nije bio nimalo lak zadatak. Društvu u kojem su živjeli u strahu od progona morali su prenijeti poruku Evan�elja. Osim toga mu�ili su ih unutarnji razdori i krivovjerja. APOSTOLSKI OCI najraniji su krš�anski pisci, izvan Novoga zavjeta, koji su pripadali tzv. postapostolskom razdoblju. Bili su: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne, Barnaba i Hermas. Njihovi zapisi predstavljaju most izme�u Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali kasnije u 2. stolje�u (od kojih je bio prvi Justin Mu�enik). Književnost postapostolskog razdoblja �ine: 1.) DIDAHA: vjerojatno odražava stanje judeo-krš�anske zajednice u Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadrži tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o crkvenom redu, kao i zaklju�ni dio o neizbježnom kraju – pojavi varalica, lažnih proroka i žestokog suda u �ijem je središtu lažni Mesija. 2.) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, vo�e crkve u Antiohiji koji je na putu u Rim (gdje je trebao biti ba�en


lavovima) napisao sedam pisama kojima je pozivao na suzbijanje raskolništva i krivovjerja. Njemu se pripisuje iz-um monarhisti�kog episkopata (jedan biskup – pastor vlada �itavom zajednicom). Takve ljude birala je zajednica. �itav su život provodili u jednom mjestu. Nisu bili pla�eni za posao koji se obi�no svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj su svake nedjelje vodili bogoslužje. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio pobornik ovakvog ure�enja bili su prakti�ne prirode: 1.) izbjegavanje borbe za vode�e mjesto (kao što je bio slu�aj u Korintu gdje je crkva otpustila starješine te je ih zamijenila sa mladijima). 2.) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od za-jednice. Zalagao se da Gospodnja ve�era bude središte bogoslužja (pod biskupovim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja ve�era je Kristovo tijelo i krv). O�ito je rana Crkva skretala s pravoga puta. Ignacije traži od pastira crkve u Smirni i Ivanovog u�enika Polikarpa da imenuje novog vo�u crkve u Antiohiji. U drugom stolje�u po�ele su kružiti knjige koje nisu pri-padale kanonu. 3.) KLEMENT podsje�a svoje �itatelje na ono što je Bog u�inio za njih upozoravaju�i ih kako se trebaju ponašati. Podsje�a ih na dolaze�i sud poti�u�i ih da ne griješe: Oštro kori krš�ane �iji životi nalikuju životima njihovih susjeda nekrš�ana. 4.) BARNABINA POSLANICA sli�na je Didaheu jer pisac govori o Dva puta. Me�utim, središnja tema tuma�enje je, u duhovnom smislu, Mojsijevog Zakona. Bar-naba tvrdi kako su Židovi u krivu kada Zakon shva�aju do-slovno, jer isti ima duhovno zna�enje koje se odnosi na Isusa. On stoga sve alegorizira poru�uju�i da Mojsijevi za-koni o hrani zna�e zabranu razli�itih poroka. 5.) PASTIR IZ HERMASA niz je usporedaba i vi�enja koja se bave krš�anskim življenjem. Posebno se usredoto�uju na grijeh nakon krštenja, te tvrde da se �ovjeku pruža samo jedna mogu�nost nakon javnog prizna-nja i pokajanja. Naime, radi se o pogrešnom tuma�enju Poslanice Hebrejima 6 i 7. Piš�ev pogled na krštenje proizlazi iz vjerovanja da su grijesi prije krštenja u�injeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti. Nakon krštenja vjernik mora održavati vlastito spasenje poslušnoš�u Božjem zakonu. Ovo je jedna od prvih izjava katoli�ke nauke o spasenju vjerom (pokaza-na u krštenju) i djelima. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige leži u �injenici što je piš�ev brat Pio bio biskup Rima. U Smirni je živio mladi �ovjek po imenu Leucije koji je ukoren zato što je napisao »pripovijesti« poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama, gdje se govorio staro-sirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se tvrdilo da je Toma posjetio Indiju. Vjerojatno je Toma donio


krš�anstvo u dijelove starosirijske crkve, te je kao takav proglašen svecem zaštitnikom. U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinja-vaju�ih obilježja: 1) Nezdravu želju za mu�eništvom (Ignacije) 2) Vjerovanje u transsubstancijaciju (Ignacije) 3) Spasenje krštenjem i djelima (Pastir iz Hermasa) 4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba) 5) Nezdravi legalizam (Didahe) APOLOGETI su se morali suo�iti ne samo s poganima pu-nima predrasudama protiv krš�ana, ve� i s carevima pro-goniteljima. Me�usobno su se razlikovali prema metodi koju su koristili. 1.) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su bilo kakve ustupke poganskim razmišljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Arnobije, Laktancije u sjevernoj Africi, Tacijan (Justinov u�enik) u Osroeni, te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid; predao je Caru (Hadrijanu) iscrpnu apologiju krš�anstva (125. g.). Arnobije (oko 327. g.) u apologetskom je spisu (Adversus gentes) branio krš�ane od optužaba da su krivi za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shva�anju u pitanju je bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gno-sti�kom, platonovskom ili aristotelovskom. 2.) GR�KI APOLOGETI bili su skloni davati ustupke filozofiji za koju su držali da je priprema za primanje Evan�elja. Prema sugovornicima odnosili su se s po-štivanjem ukazuju�i na ograni�enja njihovog stava. U etici bili su spremni složiti se, u osudi nemorala, sa stoicima ili platonistima. Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Aleksandrije. Dok je Klement branio krš�anstvo pred bogatašima, Origen se suprotstavljao poganskom pro-micatelju Celzu. Obojica su naglašavala važnost proro�an-stava, analogije i tipologije. Vjerovali su da apologije prvenstveno brane krš�ansku vjeru, a zatim pozivaju ljude na obra�enje. Rimska je država koristila profesionalne filozofe (Celzo u vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrije-me Decija) kako bi napala krš�anstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. Gr�ki apologeti težili su sintezi filozofskih sustava i krš�anstva. Njihovi motivi zaslužuju pohvalu, no rezultat je na koncu ipak poguban. Nastojali su Evan�elje objasniti na poganima razumljiv na�in koriste�i filozofiju. Me�utim, u krš�anstvo su unijeli razne zamisli koje su istome bile strane.

SREDIŠTA KRŠ�ANSTVA U to vrijeme po�ela su se razvijati središta krš�anstva od kojih je svako imalo posebna obilježja ili �ak vrstu krš�anstva. STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je središte bilo u Antiohiji, kasnije se proširila na istok. Isto�na crkva držala je Starosirijsku crkvu zaga�enu gnosticizmom, te je njezinu krajnju strogost gledala podozrivo i s gnušanjem. U njoj bile dvije stranke: mla�a i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja je potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno


doma�a stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). �ini se da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio živjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu �itamo sljede�e: Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste ponedjeljkom i �etvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vaše se molitve moraju razlikovati od njihovih. Molite kao što je Gospodin zapovjedio u Evan�elju: O�e naš, koji jesi na nebesima...itd. Ovu molitvu izgovarajte tri puta na dan. Kada su zbog podrške Nestoriju proglašeni krivovjercima u petom stolje�u, morali su se povu�i izvan dohvata biza-ntskih progonitelja. Njihova glavna središta u�enja bila su Edesa, a kasnije na istoku Nisibis. Misionari su otišli na jug do Indije, a do 6. stolje�a proširili su se do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih krš�ana, za koje su nastavili živjeti u legendi o krš�anskom kralju-sve�eniku s Dalekog istoka Presteru Ivanu, koji �e jednog dana uništiti islamske horde. Današnja Starosirijska crkva dala je Tibetu redovništvo, a u Kini je, prije udara Džingis Kana i Temerlenka, u 12. i 14. stolje�u, ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preživjela je kao crkva Mar Tome u južnoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). Druge raspršene za-jednice zadržale su se na obroncima oko Mosula u sjevernom Iraku, pod stalnim turskim napadima i pro-gonstvima, sve do ih se nedavno nije ponovno otkrilo. SJEVERNO-AFRI�KA CRKVA: sjeverna Afrika gotovo je jedino podru�je na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog podru�ja vratio u Rim kojim je vladao gr�ki jezik. Prva krš�anska djela na latinskom potje�u upravo iz sjeverne Afrike. Iako je sjeverno-afri�ka crkva imala velike teologe (kao što su Tertulijan, Ciprijan, Tikonije i Au-gustin), puk nije bio odve� teološki obrazovan. Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i Tunisa, kao što je to bio slu�aj u Egiptu. Sjeverno-afri�ko krš�anstvo (posebno njegov Donatov dio) bilo je naro�ito snažno me�u govornicima punskog jezika. Me�utim, nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. Upravo iz tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, objašnjavaju nestanak Crkve prilikom upada muslimana u 7. stolje�u. Postojanje ovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom. EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala sli�na podjela stanovništva. Izme�u elite, koja je govorila gr�ki te selja�kih nižih slojeva koji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je u doveo do podjele Crkve u Egiptu. Osobito kada su se u 4. i 5. stolje�u razbuktale rasprave o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv službene teologije bizantinskih patrijarha, podršku zaostalih, ali zato nepopustljivih Kopta (tj. potomaka drevnih Egip�ana). Koptsko je krš�anstvo, zajedno s nekim drugim crkvama, podržavalo monofizitski pokret. RIMSKA CRKVA: U ovoj crkvi ve�ina je �lanova, do po�etka tre�eg stolje�a, govorila gr�kim jezikom. Kako je sve više ljudi iz visokih slojeva društva pridobivano za vjeru krš�ani, koji su govorili latinski, postali su ve�ina.


Zahvaljuju�i sve ve�em rastu Crkva je 251. g. porasla do te mjere da je uzdržavala ne samo biskupa, ve� i 64 prezbitera, 7 �akona, 7 pod�akona, 42 ministranta, 52 istjeriva�a �avla, �ita�e, klju�are i više od 1.500 udovica i siromašnih ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rim je stiglo mnoštvo biskupa kako bi se u velegradu skrili; me�utim, Crkva ih je morala uzdržavati. Ni rimska Crkva nije bila pošte�ena razdora: 217. g. došlo je do ozbiljnije prepirke izme�u Hipolita i Kalista oko osobe koja �e preuzeti službu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optužio je Hipolita kao diteista (pri-stalicu shva�anja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov duh Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno �vrst stav o grijesima nakon krštenja: Kalist je, naime, držao kako i najve�i grijesi mogu biti oprošteni nakon pokajanja, uklju�uju�i nemoral, ubojstvo i odbacivanje krš�anstva. Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavši vlastitu za-jednicu �ime je unio razdor u Rimsku Crkvu tijekom cijelog pokoljenja. Ista sva�a nastala je izme�u Kornelija i Novacijana. Kornelije je vjerovao da biskup može oprostiti i najteže grijehe na što se Novacijan odvojio i osnovao za-jednicu.

PROTUNAPADI I

PROGONI I NEPRIJATELJSKA PRO-PAGANDA

PRVO RAZDOBLJE (30. – 64. g.): Židovi progone krš�ane Isprva su Židovi i Rimljani smatrali krš�anstvo židovskom sektom. Židovski vo�e su se ustremili na Židove u iseljeništvu koje su držali kolovo�ama opasnih krivo-vjerstava. Iako u po�etku nisu dirali apostole, ubili su Stjepana i kasnije progonili Židove iz dijaspore koji su živjeli u Palestini. Ve� do doga�aja koji su opisani u Dj 11,1 krš�anska je zajednica iseljeni�kih Židova napustila Izrael. Me�utim, javnost se tako�er sve više okretala protiv krš�ana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u židovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglašava se postupno otvrdnu�e židovskog naroda prema Evan�elju. Isto tako, Pavao je bio izložen djelovanju Jeruzalemskih špijuna koji su nastojali uništiti njegov posao. Pavao stoga u 1 Sol 2,14-16 govori: ...od onih koji su ubili �ak i Gospodina Isusa i proroke, a nas žestoko progonili; koji se ne nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase – da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali je ve� srdžba Božja na njih došla do vrha! 35. g. Stjepan umire mu�eni�kom smr�u. 44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 - Herod, vidjevši da je to drago Židovima.). 50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja Evan�elja me�u Židovima u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod


Svetonija), te isti moraju napustiti grad (uklju�uju�i Priscilu i Akvilu). 51. g. napisana je 1 Solunjanima (Pavao spominje Božji gnjev nad Židovima). 62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov, kamenovan je u istom gradu. 64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje Židove kao potkaziva�e i klevetnike krš�ana. Promjena izri�aja u posljednjim poglavljima 1. Petrove možda ukazuje na mogu�nost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema krš�anstvu postalo službeno. Prema nekom izvješ�u Neronova lju-bavnica, preobra�ena na židovstvo, istoga je nagovorila da krš�ane optuži za veliki požar u Rimu. 66 - 73. g. bijesni židovski ustanak, te su židovski krš�ani izloženi pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, na-kon proglašenja protukrš�anske uredbe, mnogi (naro�ito u Rimu) dolaze u iskušenje da se vrate židovstvu koje bi im pružalo sigurnost (v. Heb 10,32-39). Prije 66. g. krš�ani židovskog podrijetla napuštaju Jeruza-lem zbog upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Trans-jordanu, Egiptu i Maloj Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u Hierapolu itd.). U isto vrijeme Petar se premješta u Rim. 85. g. službena anatema protiv krš�ana uklju�ena je u sina-gošku liturgiju: Neka nazareni (tj. krš�ani) i heretici budu odmah uništeni i istrgnuti iz knjige života. U svjetlu toga, odlomak iz Otkrivenja dobiva novo zna�enje (2,9 – 3,5): I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su Židovi, a nisu nego sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko ustraje do kraja – 2,26), �e biti obu�en u bijelu haljinu; njegovo ime sigurno ne �u izbrisati iz knjige života; štoviše, njegovo �u ime priznati pred svojim Ocem i njegovim an�elima. 133. – 35. g., za vrijeme drugog židovskog ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe, krš�ani u Judeji izloženi su progonstvima jer nisu priznali mesijanstvo Bar-Kokebe od-bivši uzeti u ruke oružje. Osim toga, Bar-Kokeba nare�uje izricanje oštrih kazni nad krš�anima koji odbijaju odre�i se i prokleti Krista. DRUGO RAZDOBLJE (64. – 250. g.): Rimske vlasti povremeno progone krš�ane. Do prekretnice u sudbini krš�ana dolazi u srpnju 64 g. (veliki požar u Rimu). Zašto je došlo do promjene stava pre-ma krš�anima? 1) Krš�ane više ne smatraju pripadnicima židovske sekte. �ini se da je tada izdan ukaz kojim su krš�ani proglašeni »državnim neprijateljima«: krš�anstvo postaje nezakonitom organizacijom. 2) Neron optužuje krš�ane da su prouzro�ili veliki požar u Rimu �ine�i presedan u rimskom zakonu (krš�ani su poput anarhista koji žele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). Svetonije u djelu Neronov život (16. poglavlje)


tvrdi da nekoliko razli�itih proglasa govore o progonstvu krš�ana. Krš�ani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao takvi zaslužuju smrt. Stoga u Rimu, i bližoj okolici, dolazi do manjih progona. 3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi. 4) Krš�ani su u milosti potkaziva�a (tj. vlastitih susjeda). 5) Provo�enje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja, koji može uhititi i pogubiti krš�ane. Vrlo �esto do smaknu�a dolazi isklju�ivo zbog podilaženja okolnom puku. Me�utim, država još uvijek nije zapo�ela organizirane progone po �itavom carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice, bili su protiv progona. U razdoblju od 64. - 250. g. krš�ane se više ne drži opasnima ve� tvrdoglavim i dosadnim. Još uvijek je, me�utim, na snazi Neronov presedan. 6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema krš�anima drže�i ih �ud-nim. Sumnji�ili su ih za ljudožderstvo (zbog Gospodnje ve�ere) i nemoral (nazivali su jedni druge bra�om i sestrama iako se nisu osobno poznavali!). Pogani su ih držali od-govornima za mra�na djela svojevoljno ih optužuju�i vlastima. Doduše, kako su uvi�ali da se radi o dobrim ljudima, pokušavali su ih zaštititi tijekom progonstava. Vlasti su bile netrpeljive prema krš�anima budu�i da: a) Nisu bili poput ostalih gra�ana – tvrdili su da su od-govorni vlasti višoj od države. Kao takvi bili su izloženi sumnji da bi mogli biti skloni reme�enju javnog reda. b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmo�. c) Odbili su štovati Cezara �ime su po�inili izdaju. d) Bili su tajno društvo. d) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuživalo ih se da vrije�aju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne po-raze). 64. g. Neron, kojeg su optužili da je izazvao požar u Rimu, nastojao je krivicu prebaciti drugdje. Optužba se �inila potvr�enom �injenicom da su u dvjema od �etiri rimska okruga, koji su izbjegli požar, živjele brojne skupine Židova i krš�ana. 64. g. Petar umire mu�eni�kom smr�u. 65. ili 68. g. pogubljen je Pavao (nakon što je prethodno oslobo�en optužaba (61. - 63.)). Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1 Petrovoj 4,7.12.17; 2 Timoteju 4,6-20. 81. g. na vlast dolazi Domicijan (81. - 96. g) koji vrlo ozbiljno shva�a pripadaju�e mu božanske naslove. Stoga je u Otkrivenju oslikan kao zvijer. Njegovim povremenim pro-gonima posebno su izložene crkvene vo�e (vidi Otkrivenje 2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili vlasništva), dok je u Dyrrahiumu (Dra�u ili Durrësu u Albaniji) pogubljen biskup Asije. I prije imperatora Domicijana krš�anstvo nisu samo prihva-�ali najniži slojevi tadašnjeg rimskog društva kao, što je to bio slu�aj generaciju ranije, za vrijeme Nerona. Tako se spominje rimski plemi� koji je 57. g. postao krš�aninom


(tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rimljanima). Naime, žena osvaja�a Britanije Pomponija Graecina bila je op-tužena da je prihvatila »uvozno praznovjerje.« Iste je optužbe naknadno bila oslobo�ena. Krš�anstvo je na-dživjelo po�etne napade zapo�evši se širiti me�u najvišim plemi�kim obiteljima ušavši i u samu imperatorsku obitelj. Neki konzuli osu�eni su radi prihva�anja »judaizma i ateiz-ma«, dok su neki plemi�i posjedovali grobove s katakombama koje su krš�ani rabili. I jedni i drugi bili su o�ito krš�ani. Prvi krš�ani vjerovali su kako su pozvani na mu�eništvo te da oni, koji to nisu, nije�u Krista. 96. g. Nerva postaje imperator, te osloba�a apostola Ivana s otoka Patmosa na koji je isti bio izgnan. 156. g. je pogubljen Polikarp. 161-80. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog vala progona. 165. g. pogubljen je Justin. 166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je najezda došla do dunavske granice. I zbog ovih su poteško�a mnogi krivili krš�ane. 177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Ignacije je pogubljen u Antiohiji, a Telesfor u Rimu. Protukrš�anski promicatelj Celzo drži da krš�anstvo potje�e iz isto�nja�kih mitologija. Ova religija primitivna je, puna antropomorfisti�kih za-bluda, a širi se zavaravanjem i zastrašivanjem zagrobnim životom. Krš�ani su nesnošljivi, društveno razoran, i za sigurnost države opasan element. 191-211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do drugog vala progona. 202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na židovstvo ili krš�anstvo. Uvodi sinkretizam u obliku štovanje Sunca (Sol Invictus), te smrtnu kaznu za nove obra�enike i u�itelje. U sjevernoj Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji). 208. g. je pogubljen Irenej. TRE�E RAZDOBLJE (250. – 313. g): Sustavni progoni širokih razmjera Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojišnice. Na sjeveru su Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom Sasenida. U vojsci krš�ane sumnji�e za izdaju, a u isto�nim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. Stoga, imperator Decije uvodi mjere državne sigurnosti sažete u politici »jednog imperija i jedne religije«. Kako se krš�anstvo nalazi na putu »uspješne politike«, mora biti zabranjeno. Car po prvi puta zauzima odlu�an stav prema krš�anima. Sljede�i �imbenici dovode do progona na podru�ju Carstva: a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za što se okrivljuju krš�ani.


b) Od 232. - 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao protukrš�anski promicatelj. 250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu sustavne progone. Svatko je morao potpisati potvrdu (libellus) kojom je izjavio kako je, u prisutnosti posebnih povjerenika, prinio žrtvu rimskim bogovima. Pogubljeni su biskupi u Jeruzalemu, Antiohiji i Rimu, te se javlja nova skupina mu�enika: tzv. ispovjednici (oni su bili mu�eni, no ne i ubijani, te se nisu odrekli vjere. Decije je, naime, prije svega želio natjerati krš�ane da zanije�u vlastitu vjeru. Iz njih nije želio stvarati mu�enike. 258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodificirane kazne za krš�ane. Duhovne vo�e pretrpjele su smrtne kazne; senatorima i vojvodama oduzeti su �inovi; ugledne žene kažnjene su pljenidbom dobara i pro-tjerivanjem, dok su namještenici imperatorskog dvora otje-rani na prisilne radove. Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je protukrš�ansko djelovanje tjeraju�i školsku djecu na �itanje Djela Pilata punih povijesnih neistina. No iako su isprva pogani rado prokazivali krš�ane vlastima, sumnji�e�i ih odgovornim za mra�na djela, kada bi otkrili njihovu dobrohotnu narav �esto bi ih branili od progonstava. Sastanci su bili zabranjeni; na isto�noj jadranskoj obali, kao i u njezinom širem zale�u, pojavili su se prvi mu�enici, kao npr. Venancije u Dalmaciji (257. g.). Me�u pogubljenima bili su biskupi i druge krš�anske vo�e: Viktorin u Poetoviju, Kvirin u Sisciji, Polion u Cibalama, prezbiter Montan i supruga mu Makrina u Singidunumu, Flor i Laur u provinciji Dardaniji, a u Sirmiumu stradavaju Irenej, Demetrije, Sinerot i drugi. Decijevi progoni izazvali su raskol izme�u krš�ana u Rimu i Kartagi. Mnogi me�u njima odmetnuli su se od Crkve, a neki su nastojali ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U Kartagi su se utamni�eni �lanovi crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio. Ciprijan je, naime, vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje crkve. No, njegovi neistomišljenici, drže�i kako nitko nema pravo dati oprost za odbacivanje krš�anstva budu�i da se radi o grijehu protiv Svetoga Duha, izabrali su novoga biskupa. U Rimu se Novicijan, kao i ostali koji su s njim bili zato�eni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao izdajicom. Prema njegovom shva�anju nitko nije mogao dati oprost za grijehe ubojstva, bludnosti i odbacivanja krš�anstva. Galijanovom uredbom o snošljivosti (260. - 303.) Crkvi je dopušteno javno istupanje, kao i podizanje crkvenih gra�evina. 284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. Kanio je ustanoviti �etiri cara, i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na zapadu je vladao Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor, dok su


na istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon dvadeset godina, stariji �e se car odre�i �asti u korist mla�eg. Osim toga carevi nisu više živjeli u Rimu, nego u Milanu, Trieru i Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici odakle je car mogao promatrati Barbare), te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci). U Rimu je nastala praznina koju je popunio rimski biskup �ija su se mo� i ugled znatno pove�ali. Nekoliko doga�aja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako su se suo�ili s provalom barbarskih naroda, krš�anski su se vojnici ponovno našli u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala goru�e pitanje. Dioklecijan je zapo�eo vladavinu kao umjerenjak jer nije želio progoniti krš�ane, budu�i da su njegova žena i k�i vjerojatno bile krš�anke. No ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i neprijatelja Evan�elja – Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje krš�ana iz vojske, a potom i sa svih važnih položaja u administraciji. U pokušaju zadržavanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili prisiljeni odre�i se vjere. Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediju izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optužili krš�ane kao odgovorne za požar. 303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja krš�ana, a Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju. 304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno podru�je s najve�im brojem vjernika) prema kojoj su gra�ani Carstva morali prinijeti žrtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osu�eni na smrt. Na zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u Španjolskoj, Engleskoj i Galiji, dok je na podru�ju današnje Hrvatske sve ve�i broj mu�enika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u Saloni. Sli�no je i u Vojvodini (kod Sirmiuma), kao i na današnjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Dio-klecijan se povla�i u Split, no njegovi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) organiziraju pokolj krš�ana. 305. g. Konstantin je u engleskom Yorku proglašen carem. Njegova polusestra Anastazija (anastasis = uskrsnu�e) bila je vjerojatno krš�anka. 311. g. Galerije izdaje uredbu o snošljivosti kojom je, na smrtnoj postelji, krš�anima dao pravo na okupljanje priz-navši kako ih nije uspio nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatražio je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva. Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila pod vlaš�u suparni�kog cara Maksencija). 311. - 312. g. u Carstvu se vode gra�anski ratovi. Licinije pobje�uje na Istoku, a Konstantin na Zapadu. 313. g. Milanski edikt


I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske slobode, kako za pogane tako i za krš�ane. Poganstvo je, me�utim, i dalje ostalo religija ve�ine rimskih gra�ana. Licinije je, doduše, kasnije zapo�eo progoniti krš�ane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao isto�na podru�ja pobijedivši Liciniju kojeg je smaknuo. Posljedice progona bili su raskoli izme�u krš�ana, posebno onih u Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri treba pokoravati vlastima? Kada možemo govoriti o izdaji i odmetanju od vjere? Na Istoku su govorili: »Ako je osoba prinijela žrtvu, a nikako zbog toga što je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posu�e.« Na Zapadu su mišljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: Treba li biskupu Cecilijanu oduzeti službu zato što se skrivao? Donatovi su sljedbenici držali da je Cecilijan bježe�i za vrijeme progona izgubio dar Duha, te više ne može dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor iz-me�u donatista i katolika (ortodoksnih krš�ana) trajao je stolje�ima. DONATIZAM Punski seljani bili su revni pristaše crkve mu�enika na �ijem je �elu bio prorok Donat. Stoga su se oštro suprotstavljali Katoli�koj crkvi, kao i gra�anima koji su govorili latinski. Kada je Konstantin odlu�io Crkvi vratiti nekretnine koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, novi pokret našao se pred prvom kušnjom. Donatisti su naime vjerovali kako, kao istinska crkva, imaju isklju�ivo pravo na spomenute nekretnine. No budu�i da su stvorili niz neugodnosti, Kon-stantin ih je zabranio (iako je ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim pitanjem). Nakon smrti suparni�kog biskupa Majorina, Donat je preuzeo odgovor-nost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi stvorivši iz nje shizmati�ku crkvu njegovog imena. Vjerovao je kako je vodio crkvu mu�enika, a ostale krš�ane optužio je za sramno suradništvo s neprijateljem. Ljude koji bi im se priklju�ili, nakon što bi napustili državnu crkvu, njegovi su pristaše donatisti ponovo krstili. 347. g. Donat se suprotstavio pokušaju da vlastiti pokret vrati u okvire univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355. g.). Važnost ove rasprave bila je u sljede�im pitanjima: Kakva je istinska crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji vode pobožni život, ili se radi o katoli�koj (univerzalnoj) crkvi �iji se �lanovi ponašaju sukladno vlastitim svjetonazorima? Treba li država usmjeravati Crkvu, ili Crkva mora biti potpuno odijeljena od države? U 6. stolje�u car Justinijan je ponovno osvojio sjevernu Afriku istjeravši Vandale koji su ju zauzeli 429. g. U 7. su stolje�u i donatisti i katolici bili pokošeni provalom islama. Katolici su se, me�utim, održali sve do 12. stolje�a u Maghrebu, dok su donatisti nestali. U Egiptu nisu mogli održavati crkvene sastanke. Naime, biskup Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrije-me progona. Kada se metropolit Tebe kasnije pojavio, zgra-


žao se nad novonastalim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili dušobrižni�ku službu u crkvi. No jedan od njih, Arije, postao je krivovjercem �ime se još jedanput pokazalo kako je opasno bez promišljanja polagati ruke na budu�e vo�e crkve!

PROTUNAPADI II

KRIVOVJERJA 1. GNOSTICIZAM Izraz »gnosticizam« (duboka spoznaja), ili »gnoza« (spozna-ja) u prvom se stolje�u upotrebljavao u dva smisla: 1) Odnosio se na filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je postojala prije krš�anstva, neovisno o njemu. Njezino je podrijetlo na istoku (tj. u hinduizmu). Zamisli povezane s ovim sustavom potekle su od platonizma, heleniziranog sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadni�kog Židovstva. Gnosticizam je bio poganski sinkretizam, po-miješan s magijom i astrologijom (u velikoj mjeri poput teo-zofije u naše vrijeme). 2) Odnosio se na teozofske preinake krš�anstva. Iste su širile desetak ili više sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdoblju izme�u 80. - 150. g. Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu: 1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet vidi kao veliku svemirsku bateriju: izme�u Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizašao koncept dualizma. 2) Isto�ni misticizam (u biti hinduizam). 3) Judaizam: legalisti�ki elementi. 4) Gr�ka tajna religija: svaka pojedina religija imala je središnju tajnu ozna�enu kao musterion. U drugom stolje�u pojavile su se misti�ne religije koje su vlastitim pristašama obe�avale vje�ni život. Njihovi sve�enici djelovali su i kao posrednici i kao propovjednici. Po�etnici koji pristupaju religiji napreduju prema Bogu gnozom tj. putem znanja. Obilježja gnosticizma kao sustava misli su sljede�a: a) Stvaranje: Vrhovno bi�e je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna bi�a od kojih je jedno, udaljivši se od istoga, palo u zabludu stvorivši materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grešne nezavisnosti (tj. pokušaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira). Mnogi gnostici držali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom bogu stvoritelju. Sotona je, u suštini, zapravo dobar jer djeluje kako bi �ovje�anstvo bilo spašeno (vra�aju�i ga u stanje duhovne �isto�e)! b) �ovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi: Pneumatikoi (duhovni ljudi), psychikoi (duševni ljudi) i sarkikoi (tjelesni ljudi). Prva je skupina predodre�ena za spasenje te ne prolazi kroz reinkarnaciju; za drugu skupinu postoji mogu�nost izbjegavanja reinkarnacije; tre�a skupina ne može izbje�i re-inkarnaciju.


c) Spasenje: Svijetom vladaju zle sile nastanjene na sedam planeta; demiurg i njegovi sudionici arkoni tijekom zemaljskog života usporavaju naš duhovni napredak. Nakon smrti duša kro�i natrag opasnim putem preko sedam planeta u nebeski dom. Put �uvaju zle sile, te ljudi moraju nau�iti ispravne magi�ne lozinke kako bi iste nadmudrili. Drži se da je gnostik duh (božanska iskra, ostatak prethodnog savršenstva) zato�en u tijelu poput osobe koja je izgubila pam�enje. Ista se, nakon što se našla zato�ena u tijelu kao posljedica stvaranja, ne sje�a vlastitog (nebeskog) doma. Gnosti�ko Evan�elje želi dušu probuditi iz sna kako bi joj se obznanila vje�na sudbina koja joj je predvi�ena. Tijelo je pokvareno za razliku od �istog �ovjekovog duha. Kada se slomi tijelo, iz njega �e se osloboditi �isti duh u kojem leži �ovjekova nada i sudbina. Gnoza (spoznaja) u biti je spoznaja �ovjekova porijekla i sudbine, te magi�nih lozinki. Pored toga, gnostici su vjerovali kako na ovom svijetu mogu ste�i misti�no iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga. U vjeri pristupaju svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako uskrsnu�e i ponovni dolazak gube smisao. d) Isus: Izme�u dobrog Boga i lošeg svijeta postoji mnoštvo posredni�kih prelaznih bi�a tzv. aeona. Isus je vjerojatno najviši aeon, dakle nije Bog, ve� prvi do Boga. S ovakvim krivovjerstvima obra�unava se Pavao u Poslanici Kolo-šanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji je iz-bavljao zarobljene duhove; drugi su držali kako istu zada�u obavlja Šimun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali kako je tek jedan u nizu »spasitelja« koje Bog šalje u razli�itim razdobljima. Isus je poslan u razdoblju ribe, a njegova je uloga podre�ena Bogu �iji je on glasnik, poslan kako bi nas podsjetio na naše nebesko podrijetlo, te prenio tajno znanje bez kojeg se ne možemo vratiti u prijašnje duhovno stanje. No, kako je materija strana svevišnjem Bogu, nikakvo utjelovljenje nije dolazilo u obzir. Otuda do-ketizam; Krist utjelovljen u �ovjeku samo je opti�ka varka, a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali �ovjeka na kojem je bio božanski duh. Isti je, naime, sišao na Krista tijekom njegova krštenja napustivši ga tek za vrijeme njegovih patnji na križu. Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni kojima je krš�anstvo bilo prejednostavno i naivno držali su kako mu treba dati više filozofskog sadržaja. Stoga se Pavao, kao i ostali apostoli, borio protiv ovakvih zamisli u prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potje�e od hinduisti�ke filozofije, bio je u potpunom sukobu s krš�anskom mišlju. Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju kakvu je Sotona nudio Adamu i Evi – spoznaju dobra i zla. Drugim rije�ima; posezanje za potpunom mo�i, stjecanjem mo�i bogova kako bi bili iznad bilo kakvog morala, pa tako i iznad Boga. Put prema istom cilju potpuno je razli�it od krš�anskog puta, te uklju�uje isposništvo, jogu, vlastite za-sluge itd. Navedeno o�ito nema nikakve veze sa za-stupni�kom smr�u Isusa Mesije. Negdašnji gnostici bili su u crkvi skloni tuma�iti krš�ansko u�enje koriste�i bivšu filozofiju. Primjere za brojna krivovjerstva, koja su tako nastala, nalazimo u Novom za-vjetu. Ti su ljudi bili dualisti – vjerovali su da je duh sve, a


da tijelo tj. duša nije važna. Štoviše ista je �ak zlo. Ovaj se stav o�itovao na dva na�ina: 1. Nemoral: Nije važno što �ovjek radi sa svojim tijelom tj. dušom budu�i da su isti zlo. Važan je duh. Budu�i da smo iznad zakona, sve nam je dopušteno. 2. Isposništvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odre�i. 1) U Korintu je postojalo »duhovno plemstvo« �iji su pripadnici tvrdili kako su stekli mudrost i znanje kakvo nemaju drugi, uklju�uju�i i apostola Pavla. Vjerovali su kako su savršeni, te kako su u duhovnom smislu dostigli vrhunac. Prema ostalim krš�anima odnosili su se kao prema nižim bi�ima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne visine. Bili su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova koje posjeduju, oslobo�eni od naslje�ivanja križa tj. trpljenja i poniženja. Stoga se ne moraju podre�ivati starješinama, koje je Gospodin postavio na �elo crkve, kao ni živjeti svetim životom i ljubiti bra�u i sestre koji nemaju njihove darove. Potonje su, štoviše, smatrali »tjelesnim« tj. drugorazrednim (psyhikoi) krš�anima. No, Pavao ih je same nazvao tjelesnima (neduhovnima) jer, iako su posjedovali neke darove, nisu imali ploda. Vjerovali su kako im ne treba tjelesno uskrsnu�e. Neženstvo su držali vrjednijim od braka što je Pavla potaknulo na razjašnjavanje iste zablude (1. Kor 7). Kako su tijela smatrali zlima, mnogi supružnici nisu održavali spolne odnose. Osim toga odbacili su biblijsko u�enje o uskrsnu�u uvjereni kako �e duša preživjeti. Govorili su kako nije grijeh jesti meso žrtvovano idolima budu�i da idoli ne postoje. Ukratko, bili su gladni duhovne mo�i. U želji da dobiju više, teško im je bilo shvatiti kako u Kristu ve� imaju sve. 2) Pavao je kod Kološana naišao na mješavinu krš�anstva i niza teozofskih elemenata sadržanih u misti�nim kultovima i otpadni�kom židovstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte pokušavali su krš�ane u Kolosima nagovoriti da štuju an�eoske posredni�ke sile. Iste su poistovje�ivali sa zvije-zdama vjeruju�i kako mogu odrediti ljudsku sudbinu, iako se pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelo-vanje u obredima koji su bili povezani s krajnjim isposništvom. Neke su svetkovine uzeli iz židovskog kalendara tvrde�i kako ih se treba pridržavati. No, Pavao potvr�uje kako u Isusu »prebiva punina božanstva tjelesno«. Od Boga imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol 1,9 želi da Kološani imaju puninu (pleromu) znanja (gnose) Njego-ve volje u cijeloj mudrosti (sofia tj. poznavanje Božjih dubokih stvari) i razumu (syneisis). Imati pleromu zna�i biti prikladno opremljen i osposobljen poput la�e koja isplovljava na dalek put. 3) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis oštrog neslaganja izme�u Ivana i Cerintovih u�enika. Potonji su bili sljed-benici doketizma tj. vrste gnosticizma koja je tvrdila kako božanski Krist, kao �isti duh, nikada nije bio ljudsko bi�e. Cerint je zastupao stajalište kako se na Isusa, za vrijeme njegova krštenja, spustio božanski duh koji ga je napustio prije raspe�a. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, �ovjek Isus je trpio i umro na križu. No, Ivan upozorava kako svatko tko nije�e da je Krist postao �ovjekom pripada Anti-kristu (1 Ivanova 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje temeljio na


gnosti�koj pretpostavci kako je tijelo suštinski zlo, te ni jedno savršeno bi�e (kao što je božanski Krist), ne bi nikada moglo postati �ovjekom. Utjelovljenje Božjeg Sina je stoga nemogu�e. Ivan piše protiv gnostika koji su za sebe govorili da su ve� postali savršeni i bezgrešni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo... Kako se krš�anski gnostici nisu osje�ali potaknutima ljubiti »manju bra�u«, Ivan je naglašavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto tako, kada Ivan govori o »smrtnom grijehu« (1 Iv 5,16) vje-rojatno misli na njih. 4) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su za-jedni�ki objed željeli pretvoriti u orgiju. 5) U Otkrivenju susre�emo gnosti�ku sektu (nikolaiti) koja je nau�avala moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela (Otk 2,20) je bila proro�ica ove sekte, a može �ak i pro-povjednikova žena. Unutar krš�anstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo nekoliko gnosti�kih sekti koje su tvrdile da posjeduju trajnu objavu ili spoznaju. U mnogim slu�ajevima radilo se o poganskom misticizmu kojem je pridodano nekoliko krš�an-skih misli i izraza. Neke su gnosti�ke sekte imale, osim Biblije, tajna pisma (usp. mormonsku sektu). Druge su, pak, na osebujan na�in tuma�ile Pismo (usp. Jehovine svjedoke). Neke su krš�anstvo koristile kao jedno u nizu otkrivenja (usp. teozo-fiju). No, zajedni�ko im je nastojanje da biblijskim �injeni-cama nametnu strani sustav. Marcion je, pritom, bio iz-uzetak budu�i da je uzeo vrlo malo biblijskih podataka. Valentin, podrijetlom iz Egipta, pou�avao je u Aleksandriji. Nastanio se u Rimu gdje se brzo istaknuo zbog vlastite naobrazbe. Ne uspjevši postati biskupom osniva sektu tvrde�i kako neznanje leži u korijenu �ovjekovog lošeg položaja a ne grijeh. Njegova su djela neodre�ena, jedno-li�na i puna igri rije�i. Izgradio je složenu hijerarhiju duhovnih bi�a govore�i o skrivenoj i tajanstvenoj predaji Isusova u�enja koja je dostupna jedino »upu�enima« (usp. Tomino evan�elje). Za vlastita mudrovanja koristio je Evan�elja po Ivanu. Njegov u�enik Teodot pokušao je pomiriti krš�anstvo i aristotelizam. Basilid je bio gnostik iz Sirije �ija je teologija odisala snažnim doketizmom. Tvrdio je kako Isus nije bio razapet ve� su Šimuna Cirenca zabunom zamijenili za Isusa i kao takvoga razapeli. Isto se krivovjerstvo kasnije pojavilo u nešto druga�ijem obliku u maloj crkvi nedaleko od Antio-hije u kojoj je bilo dopušteno javno �itanje Petrova evan-�elja. Naime, sila duha se spustila na �ovjeka Isusa napustivši ga kada je bio razapet. Vapaj na križu je, navodno, glasio: »Silo moja, silo moja, zašto si me ostavila?« (poput Samsona). Sin biskupa i bogatog brodara Marcion, ekskomuniciran 144. g., predstavljao je u 2. stolje�u jednu od najve�ih gnosti�kih prijetnji s kojom se suo�ila prva crkva. U knjizi Antiteze suprotstavio je Stari zavjet Novom. Bog Novog za-


vjeta je dobar, te ne traži ništa od nas. Sve nam daje besplatno, uklju�uju�i i spasenje (usp. univerzalizam). Žido-vski Bog, pak, posve je druga�iji. Marcion se stoga suprotstavio Bogu Starog zavjeta, kao i op�enito Židovima. Izradio je vlastiti kanon iz kojega je izbacio knjige koje su se kosile s njegovim stavovima. Od Novog zavjeta zadržao je Evan�elje po Luki, kao i nekoliko Pavlovih poslanica (one koje su u najmanjoj mjeri bile židovske). Odbacio je alegorijsko tuma�enje Starog zavjeta koje �esto susre�emo kod crkvenih otaca. Budu�i da je držao nemogu�im utjelovljenje Božjeg Sina, pretpostavljaju�i kako je materija zla, izbacio je navode o utjelovljenju. Odbacio je autoritet apostola tvrde�i kako su prvi krš�ani tj. židovski apostoli pogrešno tuma�ili Isusov duh. U skladu s gnosti�kim na-ukom odbacio je brak, spolne odnose i tijelo uop�e. Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju službenog kanona. Mnogi gnosti�ki u�itelji tvrdili su kako je nebeski glasnik Krist povjerio tajno znanje istaknutom u�eniku (npr. Tomi) koji je isklju�ivi tuma� zna�enja poruke. Crkva je nastojala opovrgnuti ovakvo gledište naglašavaju�i kako sva Evan�elja (�etiri paralelna izvješ�a) nije�u Marcijevo tuma�enje Kristova života. Osim toga, apostolski kredo (oko 150 g.) jednoglasno govori protiv Marciona isti�u�i tjelesno uskrsnu�e i sud. Katoli�ka crkva (za razliku od raskolni�ke crkve) temelji se, stoga, na jedinstvenosti svjedo�anstava dvanaest apostola. Biskupi, pogotovo Antio-hije i Efeza, bili su smatrani nasljednicima apostola te, kao takvi, posjednici apostolske istine koja im je predana. Me�utim, nijedan nije ostavio tajnu predaju. 2. MONTANSTVO ili "Novo proroštvo" U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stolje�a povremeno pojavljivali proroci*. Jedan od njih bio je Montan koji je, zajedno sa sljedbenicima, doveo dar proricanja na zao glas. U Frigiji, gdje se štovanje dovodilo u vezu s poganskim božanstvima, svetkovala se divlja, proro�ka i poganska religija koja je sve�eniku dopuštala da posti, pati, pleše, ima vizije i prorokuje. Montan je, kao poganski frigijski sve�e-nik, novu vjeru izrazio na na�in sukladan negdašnjem poganstvu naglašavaju�i djelovanje Svetoga Duha. Kada je u zabitoj frigijskoj zajednici pao u zanos po�evši pro-rokovati, vjernici su mislili da ga je zaposjeo zao duh. Montanu koji je, me�utim, tvrdio kako Sveti Duh govori kroz njega, ubrzo su se pridružile dvije žene koje su, navodno, imale sli�no iskustvo.. Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navu�i ljagu na bilo kakvu daljnju primjenu proro�kog dara. Njegov je pokret stavljao naglasak na skorašnji Kristov povratak (koji se nije dogodio). Pou�avali su, bez da su stvorili novu doktrinu, oštra moralna pravila: post, zabranu ponovnog ulaska u brak, uskra�ivanje oprosta za ozbiljne grijehe, hotimi�no pristajanje na mu�eništvo. Montan je tvrdio kako je Sveti Duh govorio kroz njega i dvije žene, Priscilu i Maksimiliju, �ime se ispunilo proro�anstvo iz Ivana 14 o dolasku Parakleta. Obilježjima pokreta postala su: vi�enja, objave u snu, govor u jezicima, proroštva, božanske utjehe i prijekori, kao i drugi izvanredni vjerski doživljaji. Crkva, i na istoku i na zapadu, isklju�ila je stoga montance iz vlastitog �lanstva.


Montanstvo je, u suludom obliku kojeg je poprimilo u Frigiji, ubrzo jenjavalo. Me�utim, otvorilo je nekoliko važnih pitanja o na�elima koja su morala privu�i pozornost Crkve. Iako je montanstvo gubilo na snazi u Maloj Aziji, nailazio je na dobrodošlicu u sjevernoj Africi gdje njegova posebna privla�nost nije bila u naglašavanju Svetoga Duha i prorokovanju, ve� u primjeni samodiscipline i isposništva. Upravo su ta obilježja djelovala privla�no Tertulijanu. Zaklju�ujemo kako se na ovaj pokret može gledati kao na važnu pomo� Crkvi, koja je u to vrijeme postajala mlakom, zbog utjecaja gr�ke filozofije. Nevolja je bila u tome što su montanci ipak pretjerali. Pozitivna obilježja montana�kog pokreta su: a. Naglasak na uskrsnu�e tijela (za razliku od u�enja o pre-življavanju duše). b. Tisu�godišnje carstvo. c. Duhovno bu�enje i potpuno predavanje Kristu. Negativna obilježja pokreta su: a. Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. Oni koji nisu prihva�ali proro�anstva bili su izloženi optužbama za huljenje Duha. Maksimila je tako proricala: Nakon mene proro�anstava više ne �e biti, jer �e im do�i kraj. Budu�i da su montanci tvrdili kako �e se Novi Jeruzalem spustiti u Frigiju, nametalo se pitanje: Može li se prihvatiti njihova tvrdnja da govore po neposrednom nadahnu�u, �ak i kada je to u opreci s apostolskim autoritetom u evan�eljima i poslanicama? Ovakve nedoumice samo su istaknule neiz-bježnost stvaranje kanona Pisma jer je nedostatak istoga slabilo crkvu uzrokuju�i op�u podjelu. b. Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Montanci su krš�ane pozivali na krajnje isposništvo. Njihove preporuke su uklju�ivale napuštanje bra�nih odnosa radi �isto�e, kao i više posta i suhe hrane. Tertulijan, koji se obratio na montanstvo na osnovi nadahnutog u�enja, vjerovao je kako treba odbaciti oprost za neke grijehe u�injene nakon krštenja; zabraniti ponovnu ženidbu, kao i prestati bježati od progonstava. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatis-ti�ke krilatice koje je razdijelila Crkvu u sjevernoj Africi. *Origen je tvrdio kako se »…svršetkom apostolskog doba smanjio broj (�udesnih) znakova Svetoga Duha. Doduše, i sada se mogu na�i tragovi istih me�u nekim krš�anima.« Euzebije je, govore�i o po�etku drugog stolje�a, ustvrdio »�ak i tada su mnoge �udesne mo�i božanskoga duha djelovale kroz širitelje Evan�elja u Crkvi.« Irenej je, pišu�i pred svršetak istoga stolje�a, izjavio: »�ujemo kako mnogi �lanovi Crkve imaju proro�ke darove; govore po Duhu na raznim jezicima; na svjetlo dana iznose tajne misli ljudi; daju objašnjenje Božjih tajni.« 3. MONARHIJANIZAM Ovim se krivovjerstvom, koje ozna�ava daljnju razradu pogrešnih pretpostavki gnosticizma i doketizma, nije�e Trojstvo. Justin Mu�enik je, naime, tvrdio kako postoji Bog i pripadaju�i mu Logos (Isus) što je navodilo na pomisao o postojanju dvaju bogova. Protivnici monarhijanizma, pak, vjerovali su kako postoji isklju�ivo jedna monarchia tj. jedan nedjeljivi Bog. Ovakva razmišljanja potakla su pitanja


u svezi s Isusovim identitetom. Neki su zaklju�ili kako Isus nije Bog, jer je božanski status dobio kao nagradu, dok su drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku. a. DINAMI�NI MONARHIJANIZAM (ili adopcijaniza-m): i) Izraz »dinami�ni« odnosi se na pretpostavku da je Isus bio »dinamiziran« Duhom. Teodot Bizantski udahnuo je, dakle, novi život u doketisti�ko krivovjerstvo tvrde�i kako je Isus bio »energiziran« Svetim Duhom koji se spustio na Isusa za vrijeme Njegova krštenja napustivši ga prije raspe�a). ii) Izraz adopcijanizam potje�e od zamisli prema kojoj je Isus teško hodio s Bogom, te je bio adoptiran (usvojen) u božansku supstancu. Gledište Pavla iz Samosate prete�a je liberalizma XIX. stolje�a prema kojem moramo oponašati Isusovu religiju. b. MODALIZAM je krivovjerstvo prema kojem su Otac, Sin i Duh Sveti oznake razli�itih oblika (modova) djelatnosti jedne (tzv. prosopona), a ne triju osoba. Mod-alisti, tako�er, nastoje izbje�i bilo kakvu razradu pod-re�enosti ili emanacija. Patripationizam, koji je daljnja razrada modalizma, tvrdi kako je Otac trpio na križu. Pristaše ovog pogleda uklju�uju Sabelija (odatle alterna-tivna oznaka sabelijanizam), Prakseja i Noeta. Ovakva krivovjerstva osu�ena su tek Prvom carigradskom koncilu (381. g.). 4. ARIJANIZAM Ako je gnosticizam bio krivovjerstvo drugog stolje�a, monarhijanizam tre�eg, u �etvrtom stolje�u najvažniju ulogu igra arijanizam (ili: arijevstvo). Arijevci, koji su nijekali da je Isus Bog, vladali su krš�anskim svijetom izme�u Nikejskog i Carigradskog koncila (381. g.). Naime, uspjeli su kao pristalice pridobiti sestru, te sina i nasljednika Kon-stantina I., kao i imperatora Valenta. Arije je bio metropolit Gornjeg (tj. južnog dijela) Egipta. Imenovan je za prezbitera nakon što su progonstva u Aleksandriji umrtvila tamošnji crkveni život. Nedugo nakon što je uveden u službu 318. g. sukobio se s biskupom Aleksandrom kojeg je optužio za sabelijanizam. U središtu njihove rasprave bilo je zna�enje izraza »ro�en«. Arije je odbacivao platonisti�ko tuma�enje o izvanvremenskoj »emanaciji«. Tvrdio je kako je isklju�ivo Otac stvarni Bog dok je Sin, kojeg je Otac rodio, bitno razli�it. Ne posjeduje božanska obilježja kao što su besmrtnost, suverenost, savršena mudrost, dobrota i �isto�a. Iako je kao Stvoritelj postojao prije svih stvari, nije bio Bog Otac, niti je istoga savršeno poznavao. Arije je, me�utim, dopuštao da se Sin naziva »Bogom« zbog bezgrešnosti i nepromjenljivosti, ako ve� ne po naravi onda u stvarnosti. Od Oca je Sin primio dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga mogao objaviti �ovje�anstvu. Arijanizam je u biti odgovor na nedostatke aleksandrijske teologije utemeljene na platonizmu. Pritom su se arijevci poslužili aristotelizmom koji se, isto tako, suprotstavljao krš�anstvu. Kako hebrejska rije� »ro�en« zna�i »imenovan«,


Otac je prije stvaranja »imenovao« Isusa (drugu osobu trojstva) kao Mesiju (vidi Heb 1,5). Origen, kao i drugi ortodoksni teolozi koji su mu prethodili, tvrdio je kako je Trojstvo nastalo kada je Otac izveo Rije� i Duh na po�etku stvaranja odlu�ivši na�initi svemir uz pomo� vlastitih »dviju ruku«. Origen je vjerovao kako je Isus Sin Božji koji je pod�injen Ocu u nebu, kao što je bio na Zemlji. Arije se školovao kod Lucijana na antiohijskoj teološkoj školi koja se nalazila u jednom od najve�ih središta aristo-telovske filozofije. Od Aristotela je nau�io da razlika u imenima podrazumijeva i razliku u biti. Kao što je rije� Sin razli�ita od rije�i Otac, tako ni dvije osobe ne mogu biti iste. Osim toga, ni jabuka nije od iste tvari kao drvo. Tvrdio je kako je Kristovo božanstvo djelomice izvedeno od Oca. Kao božansko stvorenje me�u ljudima, Otac je preuzeo dušu �ovjeka Isusa. No kako je Isus imao poteško�e u duši, a Bog je nepromjenljiv, nemogu�e je da je Isus bio Bog u kojem se nalazilo manje bi�e. Vlastite tvrdnje Arije je podupirao brojnim tekstovima iz Pisma, uklju�uju�i Izreke 8,22 (Septuagintin prijevod), kao i Kol 1,15. Oblikovanju ovog stava vjerojatno je pridonio koncept utjelovljenja kojeg Arije nije mogao prihvatiti. Htio je stoga Logosu oduzeti božansku narav, kako bi ga spojio sa zlim tijelom, te je tako Isusa spustio na razinu savršenog bi�a odnosno po�asnog boga. Na koncilu u Aleksandriji (321. g.) egipatski i libijski biskupi su izop�ili Arija, kao i dvojicu biskupa, te nekoliko sve�enika. Me�utim, sukob nije bio okon�an zbog Arijevih utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog i Euzebija Niko-medijskog. Prijetio je jedinstvu Isto�ne Crkve, te je Konstantin sazvao Prvi nikejski koncil (325. g.) budu�i se osje�ao osobno odgovornim za jedinstvo krš�anstva. Na istom se doduše pojavilo svega nekoliko biskupa Zapadne Crkve. Buknula je borba izme�u Arija i Atanazija u kojoj je prvi izgubio. Osu�en je, dok su tri biskupa oslobo�ena krivnje. Koncil je 325. g. izdao Nikejsku vjeroispovijed (kredo) koja je odražavala gledište Aleksandrijske crkve: Krist je jedinoro�eni Božji Sin, ro�en iz biti (ousia) Oca, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, ro�en, ne stvoren, istobitan (homo-ousios) s Ocem... (tj. po biti jednak Bogu Ocu). Arije je prognan u Ilirik gdje je osnovao arijansko društvo. Sukob se, me�utim, i dalje na-stavio oko rije�i homo-ousios koja je zapravo bila ustupak. Nekima je i kao takva smetala, no u stvarnosti se radilo o pitanju koje je tek prikrivalo temeljno neslaganje. Neki su odobravali usvojenu izjavu tuma�e�i je kako su Otac i Sin jedno u jednome božanstvu. Me�u istaknutim pristalicama iste bili su uglavnom pripadnici Zapadne Crkve, kao i nekolicina s Istoka (Aleksandar, Atanazije, Eustahije Antio-hijski, Marcel Ankarski). Ostali su držali da se radi o proturje�ju: sabelijanci su tako rabili ousia u zna�enju »osoba«, a ne bit. Kako im se �inilo da se iz izjave može iš�itati kako su Isus i Otac ista osoba, uzeli su drugi izraz homoi-ousios, tj. »sli�ne tvari kao Otac«, pod kojim su mislili na »najve�i stupanj sli�nosti« (no ne i istovjetne biti); poput savršene slike koja nalikuje vlastitom uzoru. Dakle,


Sin je u potpunosti sli�an Ocu, �ak i u vlastitoj biti (ousiji). Drugi su se protivili izrazu homo-ousios jer su tvrdili da su gnostici, koji su vjerovali kako su nebeske sile imale istu božansku puninu, isti uveli u krš�ansku teologiju. Ostalima se pak izraz nije svi�ao jer su držali da se božanstvo dijeli poput stvari na dva dijela (kao dva nov�i�a izra�ena od istog metala). Tre�a se skupina nije slagala s tvrdnjom da je Isus Bog ukazuju�i da je isti hetero-ousios (druga�ije na-ravi) ili �ak anomoios (razli�it od Oca). Tako su se pojavile tri skupine: 1.) Ortodoksni (nikejska stranka) pod utjecajem Tertu-lijanove teologije, za koje je Sin bio homo-ousios. Imali su podršku Zapadne Crkva. 2.) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoi-ousios (sli�ne tvari kao Otac). Ve�ina ih je pripadala Isto�noj Crkvi. Bili su velikim dijelom pod utjecajem Origenove teologije podre�enosti (Sin je niži bog podre�en višem Bogu). 3.) Strogi arijevci, za koje je Sin bio hetero-ousios (druga�ije naravi) ili �ak anomoios, bili su u potpunosti pod Origenovim utjecajem. Arijanova rasprava sažela je sukob dviju teoloških škola: nikejske (koju je podržavala škola iz Antiohije i Tertulijan) te origenske. Nikejci su zastupali zamisao o trima osobama u jednoj tvari. Antiohijci su pak naglašavali jedinstvo božanstva, no nisu bili najjasniji u svezi s razli�itostima izme�u Oca, Sina i Svetog Duha. Origenisti su vjerovali u uzajamnu povezanost Trojstva, no Arije nije za razliku od Origena bio sklon toj »ljestvici« božanskih bi�a. Sukob na Nikejskom koncilu istaknuo je razlike izme�u Istoka i Zapada u pogledu teološke predaje i jezika. Mnogi isto�ni biskupi s prezirom su gledali na naivne latine koji nisu bili svjesni istan�anosti gr�kog jezika. Arijska se rasprava dijeli u tri razdoblja: a) za vrijeme Konstantina kada prevladava nikejska vjeroispovijed (Isus je homo-ousios). b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus je homoios (poput Oca)). c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja pronikejaca i poluarijevci (trojstvo predstavljaju tri hypostaseis (osobe) u jednoj ousiji (supstanci). Pripreme za drugo razdoblje zapo�ele su još za vrijeme branitelja nikejskog vjerovanja Konstantina. Euzebije Nikomedijski je, vrativši se iz progonstva, pružio Ariju gostoprimstvo. Zatim je uredio otpuštenje vode�ih �lanova pronikejske stranke: Eustahija Antiohijskog, Atanazija Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. Posljednji me�u njima službu je morao napustiti 336. g. kada je, otprilike, umro i Arije. Godinu dana kasnije umro je i Konstantin, a njegovo carstvo me�usobno su podijelila tri sina. Konstantin II. zavladao je zapadnim dijelom, Konstancije II. dobio je isto�ni dio Carstva, dok je Konstans upravljao Italijom i sjevernom Afrikom. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz progonstva, u Rimu ih je 340. g. srda�no primio biskup Julije. Tome se protivila Isto�na Crkva, pod vodstvom Euzebija Carigradskog, koja je Marcela smatrala sabe-lijancem. Zapadna Crkva je pak s prezirom gledala na


Isto�nu Crkvu kao na ša�icu arijevca. Godine 342. na koncilu u Serdiki (Sofiji) opet nisu mogli do�i do suglasja. Kasnije je ipak Istok pristao na povratak Atanazija, dok je Zapad je otpustio Marcela. No izbili su politi�ki nemiri, a potom i gra�anski rat. Pobjednik Konstancije II. postao je samostalni vladar �iji je duhovni savjetnik bio arijanac Va-lense iz Murse (Osijeka). Žele�i posti�i slogu, pod svaku cijenu, bio je spreman odre�i se nikejske teologije. Prisilio je stoga zapadne biskupe da osude Atanazija. Biskupije u Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke ekstremnih arijevca. Na koncilima, koji su se istodobno održavali u Riminiju i Seleukiji (359.), Konstancije II. uspio je isposlovati priz-nanje da je Sin »sli�an Ocu« (homoios); ispustivši pritom problemati�nu rije� ousia. Umjereni nikejac Bazilije Ankar-ski držao je da su biskupi arijevci, Valens sa Zapada i Eudo-ksije iz Carigrada, koji su zajedno s Georgijem iz Aleksandrije imali glavnu rije� na koncilima, nevjerni ljudi koji žele uništiti crkvu. Naposljetku se pomirio s Atanazije-m, no obojica su morali �ekati dvadeset godina prije no što se na Istoku pojavio car koji im je bio naklonjen. Konstancija II. koji je umro 361. g. naslijedio je Julijan Apostata koji je, �ak i prema nearijevcima, vodio politiku snošljivosti. Atanazije je 362. g. sazvao sinodu u Aleksan-driji na kojoj je zapo�ela obnova nikejske terminologije. Okupljeni su se složili kako tri hypostaseis ne zna�e tri boga, kao što jedna ousia ne predstavlja primjesu sabelijanizma. Tek kada je na Istoku na vlast došao car Teodozije (na Zapadu je vladao Gracijan) pokušalo se pod svaku cijenu obnoviti nikejsku formulu. Na svu sre�u, intelektualna je osnova do tog vremena bila izgra�ena uzajamnim djelovanjem sljede�ih �imbenika: a. Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijance (tj. origeniste) i ortodoksne krš�ane proširivši sporazum s Ata-nazijem. Obojica su se slagala s nikejskom vjeroispoviješ�u, a to što su se služili razli�itim izrazima (homo-ousios i homoi-ousios) odražavalo je razli�iti na�in gledanja na istu stvar. b. Arijevci i poluarijevci nisu se slagali što se o�itovalo 357. g na koncilu u Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici). c. Kapadocijski Oci Bazilije Cezarejski u Kapadociji, Grgur Nazijanski i Grgur iz Niški preoblikovali su Atanazijevo shva�anje rekavši da se Trojstvo sastoji od tri božanske osobe (hypostaseis) u jednoj božanskoj biti (ousia). Na drugom koncilu u Carigradu (381.) umjesto arijanizma, koji je osu�en, podržana je nikejska teologija. Što se ti�e rasprava u svezi s Kristovom osobom, može se re�i kako se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma razvio iz monarhijanskog krivovjerstva. Nestorijanci su bili nasljednici pristalica dinami�kog monarhijanstva. Arijevci su tvrdili kako Logos, koji se ujedinio s Isusovim tijelom, nije bio Bog. Monofiziti, kao nasljednici modalista, vjerovali su kako je Isus samo jedna od »modova« Oca.


Njihov predstavnik bio je Apolinar koji je odbijao priznati da Isus nije Otac. 5. NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne samo dvije naravi), dok monofiziti govore samo o jednoj božanskoj naravi kod Krista. Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428. g.) naglašavao postojanje dviju Kristovih naravi, izložio se optužbama za nau�avanje da se Krist sastoji od dviju osoba. Snažno se protivio vjerovanju da je Marija majka Božja (Theotokos) tvrde�i da je tek majka njegove ljudske, ali ne i božanske naravi (Kristo-tokos). Monofiziti su, s druge strane, tvrdili kako je Isus imao božansku narav, dok su Njegovu ljudsku narav opisivali kao »tijelo« tj. vrstu tvari ili odje�e. Nestorijevi sljedbenici su kao krivovjernici doista isticali dvije osobe Krista. Nestorije je, pak, nakon odre�enog vremena bio svrgnut. Ostatak života proveo je u progonstvu uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. Doista! Ista je bila ishod ne samo suptilnih teološko-filozofskih razlika -me�u pristalicama antiohijskih i aleksandrijskih doktrina, ve� i crkveno-politi�kog suparništva me�u patrijarhatima. Koncil u Kalcedonu (451. g.) osudio je monofizite izjavom kako Krist ima dvije naravi koje su savršeno ujedinjene u jednoj osobi. Nestorijanizam je, pak, bio osu�en na koncilu u Efezu dva desetlje�a ranije (431. g.). Iako je �iril 433. g. izrekao vlastito mišljenje o hipostatskoj uniji govore�i o dvjema naravima, ljudskoj i božanskoj (koje su neodvojivo ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske duše što zajedno �ine osobu) obazrivo je dodao kako razlika u naravima nije nestala �inom ujedinjenja. Me�utim, kasnije je vlastitu izjavu povukao rekavši kako je bio pod pritiskom, te da je zapravo pristalica monofizitizma. Bio je Apolinarov nasljednik nije�u�i da je Isus posjedovao ljudski duh jer je isti zamijenio Logos. �ovjekov duh je, naime, sjedište grije-ha. Monofiziti su tako�er u�ili kako je Isusovo tijelo božansko, te se istim na euharistiji moramo hraniti kako bismo održali tj. sa�uvali vje�ni život (usp. Ivan 6). Ovakva pitanja zaokupila su dvije me�usobno suprotstavljene teološke tj. egzegetske škole. Aleksandrijska škola imala je sljede�a obilježja: 1.) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Pripadnici ove škole bili su, u biti, sinkretisti koji su nastojali uskladiti gr�ku filozofiju i biblijske pojmove. 2.) Snažan naglasak alegori�nog izlaganja Staroga zavjeta. 3.) Zastupanje tzv. teologije rije�-tijelo tj. težnje jedinstvu Rije�i, kao Božjeg razuma i mudrosti, i tijela. 4.) Utjecaj egipatskog isposništva. Naime, budu�i da su krš�ani u Aleksandriji vjerovali kako nestorijanizam nije�e mogu�nost postojanja unije (jedinstva) vjernika s Bogom


koja je, po njihovom mišljenju cilj spasenja, bili su skloni zanemarivati nauk o Kristovoj ljudskosti. Pristalice teologije, koja je naglašavala Isusovo božanstva na ra�un Njegove �ovje�nosti, bili su: Atanazije (iako neki tvrde kako je napustio ovo gledište), Apolinar (izrazito snažnih pogleda), Grgur Nazijanski, Grgur Niški, te �iril Aleksandrijski. Antiohijska škola je, pak, imala sljede�a obilježja: 1.) Jaki utjecaj aristotelizma. Željeli su zaštititi Božju »neprohodnost« nije�u�i prenošenje svojstava. Isklju�ivo je Kristova �ovje�ja narav bila izložena patnjama. 2.) Zastupanje tzv. kristologije rije�-�ovjek, kao i težnja dualizmu (dvije osobe unutar jednog �ovjeka). Najviše ih je zaokupljala Kristova ljudskost, dok je Logos zauzimao manje istaknuto mjesto. Težili su zanemarivanju nauka o Kristovom božanstvu. Pristaše ove škole uklju�uju: Diodora Tarskog, Teodora Mopsuestijskog, Rimsku Crkvu, kao i nestorijance (ekstremna formulacija). Naglašava se Isusove �ovje�nost, a zanemaruje Njegovo božanstvo. Izravan sukob dviju stranaka imao je za posljedicu koncil u Kalcedonu (451. g.). DALJNJI SUKOBI: Nestorijevu nasljedniku Flavijanu Carigradskom suprotstavio se Dioskur Aleksandrijski, kao i njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eutihije. Car Teodozije II., koji je bio naklonjen Dioskuru, obojicu je pozvao na sinod u Efezu (449. g.). No, Flavijan nije dobio mogu�nost poštenog saslušanja, te je osu�en zajedno s nes-torijancima. Osim toga, koncil je odbijao saslušati poruku sadržanu u Svesku pape Lava I. koji je kasnije isti koncil na-zvao razbojni�kim. No Flavijan i ostali biskupi iz Antiohije bili su razrješeni dužnosti. U Kalcedonu se kolo sre�e okrenulo kada su osu�eni Dioskur i ostale pristalice mono-fizitizma. U Dogmatskom pismu Lav I. podupro je cari-gradskog patrijarha izloživši nauk o tzv. hipostatskoj uniji dviju naravi u Kristu. Sva�a izme�u monofizita i kalcedonijanaca nije još dugo jenjala. Na kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja 553. g. Tada je naime neki biskup, fanati�ni sljedbenik monofizitskog u�enja, osnovao tajni episkopat koji i danas postoji u armenskoj, koptskoj i starosirijskoj jakobitskoj crkvi. Druga skupina, koja je napustila Bizantsku crkvu, bila je Maronitska monoteletska crkva koju je osnovao Ivan Marona 701 g. Iako još uvijek postoji u Libanonu, u 13 stolje�u se ujedinila s Katoli�kom crkvom. Tu slijede pojedinosti rasprave. God. 482. g. car Zeno je ponudio monofizitima neku vrstu mirovnog ugovora pod imenom Henotikum (Sjedinjenje) koji je zanemario Kalcedonsku vjeru. Ugovor kao da je uspio na Istoku, ali na Zapadu je prouzro�io rascjep: papa (�iji Tom je bio temelj za Kalcedonski koncil) je bio uvrije�en te je izop�io isto�nog cara i njegove patrijarhe 484. g.. Ovaj raskol je trajao 35 godina.


Car Justinijan, podupiratelj Kalcedonske vjere, je pokušao riješiti monfizitsku kontraverzu za vrijeme svoje vladavine. Njegova vrlo utjecajna žena, Teodora, je bila mono-fizitkinja, ali usprkos toga on je pokušao forsirati ovu liniju marginaliziranjem ekstremista na obje strane. God. 544. car je izdao proglas pod naslovom Tri Poglavlja, ali ga je Zapad još uvijek smatrao previše monofizitskim. Suo�en dilemom, car je sazvao Drugi Carigradski Koncil. Ovaj koncil je dao Kalcedonskoj vjeri aleksandrijsku interpretaciju te osudio ekstremiste na obje strane (tj. ekstremne monofizite i ekstremne nestorijance). Ali koncil nije uspio prouzro�iti o�ekivano pomirenje, jer ga: 1) Zapadna crkva nije potpuno podupirala. 2) Monofiziti nisu bili zainteresirani za pomirenje s Carigradom te su prividno djelovali kao nezavisne crkve. Monofizitizam se duboko ukorijenio u Egiptu i Siriji gdje su se vjerske poteško�e povezale s narodnim otporom protiv službene, bizantske crkve. God. 638. car Heraklije je pokušao prouzro�iti slaganje obiju strana sa monoteletizmom, ali �ak ni to nije uspjelo nazad zadobiti monofizite. Ovo je bila stvar politi�ke sebi�nosti: car je bio uklju�en u ratu protiv perzijanaca, a monofiziti su prijetili da �e stati na stranu Perzijanaca protiv njega. Na po�etku je Heraklije predložio da je Krist imao jednu energiju. Ovome se strogo suprotstavio Sofrinije iz Jeruzalema, koji je rekao da ako energija pripada osobi, Trojstvo je izvršilo tri �ina stvaranja kao tri razli�ita stvoritelja (ovo je bila Heraklijeva implikacija), ali ako energija pripada naravi, Trojstvo je izvršilo jedan �in stvaranja kao jedan stvoritelj. Papa se suprotstavio cijeloj raspravi jer je smatrao da se koristi nebiblijska terminologija te je predložio da je mogu�e re�i da je Krist imao jednu volju. God. 689. car Konstantin IV je sazvao Tre�i Carigradski Koncil, na kojom je bio osu�en monoteletizam. Papa Honorije je bio izop�en zajedno sa Carigradskim patrijar-hom Sergejem. Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan alternativni �ˇetvrti Carigradski Koncil (879. - 890. g.), kojeg je sazvao Focije i na kojem je osu�en koncil iz 869. g. i rehabilitiran on sam. Klauzula Filioque je bila odba�ena. Nestorijanizam se povukao na Istok gdje je mu je središte bilo u Edesu. Kasnije se proširio u Nisibisu, te �ak i u Bagdadu. Ja�anjem islama nestorijanci su se usredoto�ili na širenje aristotelovskih zamisli arapskom svijetu. Velikog filozofa su prou�avali sve dok u 12. stolje�u španjolski zna-nstvenici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski 6. PELAGIJANIZAM Britanski redovnik Pelagije se u Rimu 412. g. suprotstavio zamislima spasenju po milosti. Nije vjerovao u izvorni (isto�ni) grijeh drže�i kako se �ovjek može sam spasiti. Tvrdio je kako su neki ljudi živjeli potpuno bezgrešnim životom (npr. Abel, Ivan Krstitelj, Sokrat), kojeg nisu postigli neovisno o Bogu. Adamov grijeh imao je štetne posljedice po Adama, premda je isti dao loš primjer do-nijevši smrt �ovje�anstvu. Bog stvara svaku ljudsku dušu neovisno. Ona je, kao što je to bio i Adam, nedužna i slob-odna izabrati izme�u dobra i zla. Svima nam je potrebna Božja milost koju Pelagije shva�a kao Kristovo u�enje i pri-mjer, a ne kao Božju ljubav koju Sveti Duh izlijeva u naša


srca. Svi trebaju oproštenje grijeha i krštenje, me�utim, ne može se re�i da nekrštena djeca idu u pakao ve� u tzv. limbus infantum, – mjesto u �istilištu za nekrštenu djecu. U sjevernoj Africi Pelagiju se u�enjem o milosti supro-tstavio Augustin: a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove potomke. b) �ovjek ne može ljubiti Boga, ili odgovoriti na Božji poziv bez Njegova vodstva. c) Krštenje pere ljagu izvornog grijeha omogu�uju�i nam da, s Kristovom pomo�i, napravimo sve što je potrebno za spasenje. Na svako dobro djelo navodi nas Bog. Na Oranskom koncilu (529. g.) ovakva su shva�anja postala službenom doktrinom, iako je pelagijanizam javno osu�en na koncilu u Efezu (431. g.). Julijan Eklanumski je Augustinovo u�enje držao manihejisti�kim zbog pretpostavke da je spolni odnos, uklju�uju�i i u svrhu razmnožavanja, prijenos izvornog grijeha. Tako�er je odbacivao Augustinov koncept predodre�enja jer je Pavao tvrdio kako Bog želi da se svi ljudi spase. Ni u južnoj Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima o predestinaciji. U tamošnjim se samostanima, koje je osnovao Kasijan, u�ilo kako �ovjek �ini prvi korak dok Bog pritom izlijeva milost. 7. MANIHEIZAM Manihejci su bili u�enici babilonskog Perzijca Mania ili Manesa (216. - 276.) koji je u spisima na starosirijskom jeziku tvrdio kako je utjelovljenje Svetog Duha. Njegova religija bila je dualisti�ka, gnosti�koga tipa s uporištem u iranskom zervanizmu. Djeli�e zoroastrizma pomiješao je s budizmom i krš�anskim gnosticizmom kako bi stvorio religiju namijenjenu i Istoku i Zapadu. Nau�avao je da je materija zla i da �e se �ovjek spasiti ako joj uspije pobje�i. Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri razdoblja: 1.) prošlosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni. 2.) sadašnjosti u kojoj su svjetlo i tama pomiješani. 3.) budu�nosti u kojoj �e, nakon tisu�godišnjeg carstva, svjetlo i tama biti ponovno odvojeni. Budu�i da je bilo kakvo miješanje na�ela nepoželjno, pravi vjernici ne smiju imati potomstvo. Istu su poruku upu�ivali, tvrdio je Mani, i mnogi veliki proroci uklju�uju�i Budu, Zoroastera i Isusa. No, Bibliju je smatrao nepouzdanom. Nijekao je Kristovo djevi�ansko ro�enje, kao i raspe�e. Njegova zamisao da je tijelo zlo, te kao takvo neprihvatljivo za ikakvo vezanje s Bogom, o�ito je kasnije pronašla put u islam. Manijeva gledišta su zapravo bila prožeta klasi�nim gnosticizmom. Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio majku života, a ona je pak stvorila pra�ovjeka s ciljem da se njezino stvorenje bori protiv sotone i njegovih demona. No, pra�ovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame spasio živi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Prvi ljudi Adam i Eva imaju dvije duše: jednu iz carstva svjetla a drugu iz carstva tame. Isus preuzima prividno tijelo, te dolazi živjeti na Zemlju prividnim životom kako bi pou�io ljude kako njihova duša svjetla može pobijediti dušu tame.


Mani je poticao isposni�ke vježbe i kontemplaciju, a njegovi su sljedbenici vegetarijevci vjerovali kako povr�e sadrži više svjetlosnih �estica od mesa. Upijanjem istih smanjivalo se utamni�enje tijela. Isus, kao i ostale vjerske vo�e uspjele su duše svjetla osloboditi zatvora tijela. Niži »sluša�i« izvodili su jednostavne vježbe nadaju�i se kako �e se reinkarnirati kao »izabrani«. Zbog tajnih obreda manihejce su sumnji�ili za nemoral i crnu magiju. Stoga je 297. g. car Dioklecijan izdao ukaz protiv njih. Valentinijan je, pak, naredio da se njihovo bo-gatstvo zaplijeni dok je Teodozije dodatno pooštrio kazne. Manijevi sljedbenici, kao revni misionari, vlastito su »evan�elje« nosili u Indiju, Afriku i Europu �ime su u 4. stolje�u ugrozili Crkvu. No, Augustin, Evodije i druge vo�e u Crkvi, uspjeli su nadvladati te je do 6. stolje�a maniheiza-m bio u opadanju na Zapadu. Paulikijev pokret (pavli�ani), koji se širio u Armeniji od 7-12. stolje�a bio je, po dualisti�kim shva�anjima, nalik ovome krivovjerstvu. Paulikijani su došli u Bugarsku u 10. stolje�u gdje su pripomogli razvitku bogumila koji su se širili u jugoisto�noj Europi u 11. i 12. stolje�u. Skupine krivovjeraca, na potezu od Balkanskog gorja do talijansko-francuskih podru�ja, bile su povezane dualisti�kom tezom o postojanju ne jednog ve� dva boga! Središte njihova u�enja nalazilo se u Bosni gdje ih se zvalo »krstjanima«. Potkraj XII. stolje�a u jugoisto�noj Europi došlo je do ja�anja krivovjerja iako je srpski knez Stefan Nemanja odlu�nim djelovanjem sprije�io širenje bogumilskog krivovjerstva. Naime u Poljicima je, pod vod-stvom poznatih bogumila Ka�i�a 1180. g., kamenovan splitski nadbiskup Rajneri. Ubojice su uživale zaštitu za-humskog kneza Miroslav �ija je žena, sestra bosanskog bana Kulina, bila bogumilka. Splitski je koncil od 1185. prokleo »sekte krivovjeraca« koje »ocrnjuju nauk« Rimske Crkve. S vremenom se utjecaj bogumila ograni�io na Bosnu. Nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogo-služje, te su se molili i uzajamno ispovijedali u ku�ama uglednijih �lanova. Kako su odbacivali sveta�ke slika i raspela, njihova likovna umjetnost našla je izražaj uglavnom na nadgrobnim spomenicima (ste�cima). Kako bi suzbio krivovjerce, Papa Honorije III. poslao je posebnog legata u Dalmaciju i Bosnu. Pokušaj je završio neuspješno, te je papa Grgur IX. zapo�eo djelovati 1234. g. protiv albigenza u Bosni. Kaznena ekspedicija protegnula se do 1239. g., no nije imala trajnijeg uspjeha. Bogumilsko krivovjerstvo ostalo je povijesnim i politi�kim �imbenikom u obrani zemlje od tu�inskih napada. U�VRŠ�IVANJE CRKVENOG REDA I DO-

KTRINE

I. CRKVENI RED I SLUŽBA U prvoj crkvi se služba zapo�ela razvijati s nestankom apostola.


1. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putuju�i kariz-matici; apostoli, proroci i u�itelji (vidi 1 Kor 3,6) – osnivali su i izgra�ivali Crkve dok su pod njihovom vlasti, u lokalnim crkvama, djelovali prezbiteri (starješine) i �akoni. Apostoli su prvenstveno bili osniva�i crkava, a svaka je za-jednica imala prezbitera-nadglednika prema uzoru sina-goškog upraviteljstva, iako se istog nije nazivalo biskupom ili pastorom. Potkraj apostolskog razdoblja sve su �eš�e nastajala vije�a starješina koja su vodila mjesnu zajednicu. Naslovi episkopos i presbuteros rabili su se kao istozna�nice (Dj. ap. 20,17; Tit 1,5-7) pri �emu je presbuteros (vrlo vjerojatno) ozna�avao položaj, dok se episkopos (biskup ili nadglednik) odnosio na službu. Biskupi su bili nadgledali zajednicu a ne druge presbuteroi. Isprva je biskup, vjerojatno bio viši prezbiter, najpoštovaniji starješina koji je predsjedao starješinstvom kao »prvi me�u jednakima«. Ovakav sustav vo�enja bio je, vjerojatno, preuzet od ve�ih židovskih sinagoga. One su imale tijelo na �ijem je �elu bio viši starješina tj. »predsjednik« ili »vo�a sinagoge« (Lk 13,14, Dj 18,8). Krš�anski je biskup, �ini se, zapo�injao profesionalno napredovanje kao predsjednik krš�anskih starješina u mjesnoj crkvi. Tijekom drugog stolje�a njegov je položaj dobio na važnosti, te se Crkva osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju se željelo istaknuti me�u ostalim prezbiterima. Justin Mu�enik, sredinom istog stolje�a, pozivao je na ustanovljenje crkvene vlade s jednim vo�om kojega ne naziva biskupom, ve� »predsjednikom bra�e«. 2. DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S nestankom apostola u 2. stolje�u službu pou�avanja preuzeli su starješine, dok je biskup (pastor, vo�a crkve) obavljao posao apostola i proroka. �akoni su zadržali stara prava i obveze. Izme�u starješina (presbuteroi) i �akona (diakonoi) postojale su sljede�e razlike: a) �akoni su obi�no doživotno obavljali dodijeljenu im službu, a isklju�ivo su se iz njihovih redova birali biskupi. b) Prema predlošku iz Djela apostolskih 6, crkva je imala sedam �akona na �elu s arhi�akonom koji je �esto bio imenovan za biskupa. �akoni su imali tri glavne službe: I. liturgijsku – pomagali su starješini prilikom Gospodnje ve�ere u podjeli kruha i vina. II. Bili su �esto odgovorni za manje crkve. III. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom), što je zapravo bila služba �akonica. Iako nisu bile uklju�ene u liturgiju, �akonice su imale posebnu službu za druge žene. Dok su �akoni vodili misijsku djelatnost u okolnim mjestima, starješine su djelovali u gradovima gdje su tako�er održavali red u crkvi isklju�uju�i, prema potrebi, �lanove zajednice (v. Mt 16,19; 18,18; Iv 22,23). 3. TRE�E RAZDOBLJE: Pove�anje utjecaja biskupa. U crkvi se javila potreba za osobom koja bi crkvu predstavljala, kako u njezinoj zajednici tako i na crkvenim koncilima; vodila njezin nauk brane�i ga od krivovjeraca; djelovala kao apostolov nasljednik; imenovala starješine.


I. Jakov je, kao glavni starješina, predstavljao crkvu u Jeruzalemu. II. U sjevernoj Africi biskup je bio sudac, vo�a otpora i otac obitelji. Naj�eš�e se radilo o jedinom obrazovanom pojedincu u zajednici. III. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona, kao i na Irenejeva iskrivljena u�enja, pobudio je u nekim sredinama potrebu za sve�enstvom. Pred svršetkom ovog razdoblja pojavio se «monarhijski» biskup, tj. onaj koji bi nadgledao sve (ku�ne) crkve u gradu. 4. �ETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je više rastao u najve�im gradovima (metropoli) Rimskoga Carstva. Bila je to posljedica, posebno u 3. stolje�u, udjeljivanja posebnih �asti sve ve�em broju biskupa u metropolama carskih pokrajina, a nadasve u velikim gradovima Carstva (Rimu, Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi postajali patrijarsima. Do tada je Rim bio jedini zapadnja�ki patrijarhat jer su barbari oplja�kali Kartagu. S vremenom patrijarsi su preuzeli naslov »pape«. Od vremena Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te, kasnije, metropolite. Iako se na Zapadu više ne rabe, isti crkveni na-slovi još uvijek postoje u pravoslavnim crkvama. Izbori: prezbitera se obi�no biralo me�u kandidatima koje bi predložilo vije�e starješina, a koje bi glasovanjem po-tvrdili �lanovi zajednice. Biskupi iz drugih crkava, koje su bili pozvani obaviti rukopolaganje, tako�er bi morali potvrditi izbor starješina �ime se postojale trostruke mjere nadzora.

II. DOKTRINA U borbi protiv krivovjerstava Crkva je poduzimala sljede�e mjere: a) Prema zamisli, koju je razradio Ignacije Antiohijski, biskupi su dobili zada�u braniti apostolsku istinu od krivovjeraca. b) Ustanovljena je vjeroispovijed (credo), koju je svaki vjernik morao nau�iti napamet. Prva crkva nazivala ju je »predajom«. Prva takva ispovijed vjere zapisana je 150. g. kako bi odgovorila na Marcionove tvrdnje odre�uju�i »katoli�ku crkvu« kao »crkvu prema ukupnom svjedo�anstvu svih apostola« (dakle, ne samo jednoga od njih, Tome ili Filipa, ili nekoga drugog). c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma, kako bi se borilo protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kružila, kao npr. Tomino evan�elje. Dva su krivovjerstva bila u opticaju oko 150. g.: marcionizam (oduzimanje od Pisma) i montanstvo (pridodavanje Pismu).

III. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA Svih osam koncila bili su ekumenske prirode budu�i da su predstavljali i Isto�nu i Zapadnu crkvu. Iznimka je bila Crkva monofizita. Koncile je sazivao car tj. imperator.


PRVI NIKEJSKI KONCIL (325. g.): Osudio je razli�ita krivovjerstva, osobito Arijevo. Protuarijanskom Nikejskom vjerom (eng. creed) naglašena je »istobitnost« Boga Oca i Boga Sina. PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381. g.): Izdana je nikejska vjera, dok su tri krivovjerstva osu�ena: arijanizam, makedonijanizam (odbijao je prihvatiti božanstvo Duha) kojeg su na Koncilu podržala tridesetšestorica biskupa, te apolinarijanizam (poricao je Isusovu ljudsku dušu). Koncil je potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju Arija) i potpun �ovjek (za razliku od Apolinarova vjerovanja). No, postavilo se pitanje: kako Bog može biti i potpun Bog, i potpun �ovjek? Nažalost dana su dva kriva odgovora. Nestorije iz antiohijske škole tvrdio je kako je Krist imao dvije osobnosti. Eutihije iz aleksandrijske škole trudio se o�uvati jedinstvo Isusa Krista miješaju�i njegovu ljudskost i božanstvo (monofizitizam). Na koncilu u Efezu 431. g. �iril je osudio Nestorijeve tvrdnje dok se Lav supro-tstavio, na koncilu u Kalcedonu 451. g., Eutihijevom pogledu. Na Koncilu je tako�er donesena odluka o Carigradu, kao drugom gradu po važnosti u Carstvu, �ime su bili nezadovoljni i Rim i Aleksandrija. Crkva u Rimu držala je kako je odaslana pogrešna poruka kako je Rim na prvom mjestu isklju�ivo iz politi�kih razloga. Aleksandrija je pak sebe držala drugim najvažnijim središtem u Carstvu. Iz prkosa je, stoga, povela rat protiv Carigrada, o kojem se više može saznati u raspravama o Ivanu Zlatoustog, te �irilu i njegovoj borbi protiv Nestorija, kao i nadmetanju koje je prethodilo koncilu u Kalcedonu (451. g). EFEŠKI KONCIL (431. g.) osudio je Pelagijevo krivovjerstvo, kao i Nestorijev nauk prihvativši dogmu o Mariji kao pravoj bogorodici (theotokos). KALCEDONSKI KONCIL (451. g.) osudio je Eutihijev monofizitski nauk; prihva�en je stav o Kristu s dvjema na-ravima, božanskoj i �ovje�joj (antiohijska nauka). �irilovim pismima se nijekao nestorijanizam, dok su spisi Tome Lava poslužili za obaranje monofizitizma i Eutihija. Kalcedonsko obrazloženje bilo je izdano kao zaštita protiv �etiri drevna krivovjerstva. «U Kristu se nalazi pravo božanstvo (protivno tvrdnjama Arijevog krivovjerstva) i potpuna ljudskost (pro-tivno tvrdnjama Apolinarovog krivovjerstva) ujedinjeni u jednoj osobi (protivno tvrdnjama Nestorijevog krivovjerstva). Jedno i drugo nisu me�usobno izmiješani kako je tvrdio krivovjerac Eutihije». Aleksandrijski monofiziti odbacili su zaklju�ke iz Kalcedona, te se zapo�elo s pokušajima mirenja. Isti su doživjeli vrhunac na drugom koncilu u Carigradu. DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553. g.) osudio je tri spisa s Nestorijevim krivovjerstvom, kao i Origenov nauk. Podržano je aleksandrijsko tuma�enja Kalcedona, no to nije umirilo nezadovoljnike. Stoga je uvedena doktrina, koja je odba�ena na sljede�em Koncilu, o Isusu Kristu koji je imao jednu volju (monoteletizam).


TRE�I CARIGRADSKI KONCIL (680. – 81. g.) osudio je monoteletski* nauk prema kojem je u Kristu samo jedna volja iznijevši tvrdnju o Isusu koji je, u utjelovljenom stanju, imao dvije volje. No, nedoumice u vezi s ovim pitanjem riješile su se samo od sebe kada su podru�ja na kojima su živjeli monofiziti pokleknula pod najezdom mus-limana. *Monoteletizam je proizašao iz tvrdnji da je Isus posjedovao dvije energije. Prva je proizlazila iz njegove božanske, a druga iz njegove ljudske naravi. Energija je pritom bila odre�ena kao posebno djelovanje; rad i zahvati kojima odre�ena narav otkriva vlastiti identitet. Ovdje se o�ito radi o izrazito misti�nom tuma�enju onoga što bismo nazvali plodom duha. Biti preobražen iz »slave u slavu« zapravo je zna�ilo povec«ati odraz božje naravi. Pravoslavna uporaba izraza poput »u�initi božanskim« ili »proslaviti« krivo je tuma�enje hebrejskog izraza »slava«. Rimski papa odbio je naga�ati oko ovoga pitanja ustvrdivši da je bolje re�i da je Isus imao dvije volje: ljudsku i božansku. DRUGI NIKEJSKI KONCIL (787. g.) sazvan je kako bi se riješila nedoumica oko ikona. Podržani su zastupnici uporabe ikona koji su se okoristili teologijom platonizma Ivana Damaš�enskog. �ETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869. g.) osudio je i svrgnuo patrijarha Focija, zbog odbacivanja klauzule Filioque u nikejskoj vjeri (Duh izlazi od Oca i od Sina – latinski Filioque). Na ovom koncilu zapo�eo je raskol Isto�ne i Zapadne crkve te �e se daljnji koncili održavati na Zapadu. Me�utim Isto�na crkva ne prizna vrijednost ovog koncila. Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan alternativni �etvrti carigradski koncil (879. - 890. g.), kojeg je sazvao Focije i na kojem je osu�en koncil iz 869. g. i rehabilitiran on sam. Klauzula Filioque je bila odba�ena.

NEPOVOLJNA STREMLJENJA

Ve� je u prvom stolje�u bilo o�ito postojanje dvaju stremljenja: židovskog i poganskog. Iako su iste apostoli od-bacili a Crkva osudila (vidi Djela 20,29-31), njihov je utjecaj na crkvu postao vidljiv u drugom stolje�u. Stoga nije slu�ajno da se zablude Katoli�ke i Pravoslavne crkve mogu svrstati u iste dvije skupine: Židovska stremljenja koja su u velikoj mjeri proizlazila iz rabinskog judaizma, te su bila izvorom mnogih krivovjerja. 1) Sustav postizanja vlastitog spasenja kroz pobožnost i dobra djela 2) Stavljanje naglaska na svetkovanje odre�enih dana, crkvenih blagdana, odlaska na hodo�aš�a 3) Sve�enstvo sa zada�om prinošenja žrtava 4) Starozavjetni pojam obredne �isto�e i ne�isto�e; sve�e-ni�ki stalež 5) Kult posrednika i zanemarivanje Krista 6) Prihva�anje apokrifnih knjiga Poganska stremljenja, koja se mogu opisati kao nastojanje pomirbe izme�u poganskih tj. gr�kih, te krš�anskih pogleda unošenjem:


a) logosa koji je posrednik izme�u Boga i materijalnih stvorenja. b) alegorizacija svega što je u Bibliji dovodilo u pitanje shva�anje krivovjeraca o Bogu. Osim navedenih, sljede�e zamisli se postupno name�u: 1) �istilište 2) kult mrtvih 3) prenamjena poganskih svetih mjesta u krš�anska svetišta 4) isto�ni (izvorni) grijeh vezan je sa spolnim nagonom 5) spasenje dobiva dodatak u sakramentima tj. vjernik se spašava djelima Od prvog stolje�a, kada crkva napušta židovsko-krš�anske (apostolske) korijene, svjedoci smo rastu�eg sinkretizma biblijske poruke. S dolaskom nežidova u crkvu, posebno onih koji su bili obrazovani u poganskoj filozofiji, uvode se zamisli koje ne pripadaju krš�anstvu. Glavni poganski utjecaj, po�etkom drugog stolje�a, bio je platonizam koji je nosio obilježja nekrš�anskog spasenja duše osloba�anjem od zlog tijela kontemplacijom i ispos-ništvom. Spasenje dakle ovisi o znanju, a ne o pokajanju i obra�enju za oproštenje grijeha. Teologija nastaje iz potrebe obrane vjere, kao i pojašnjenja iste poganima. Nevjernika stoga treba uvjeriti a krivovjerce pobiti. Dovoljno je pro�itati djela crkvenih otaca (izvrstan primjer je Protiv svih hereza) kako bi se uvidjela ogromna razlika izme�u njihovih tvrdnji i Novog zavjeta. U 2. st. crkveni su oci prije dušobrižnici nego mislioci. Njihov je izri�aj biblijski sa sve ve�im natruhama legalizma i eklezijasticizma. Vjerojatno se radi o utjecaju gr�ke po-ganske religije (sakramenti – misteriji), kao i krivovjerstava i vrlo raširenog montanstva. Apologeti brane biblijske položaje (stvaranje, utjelovljenje, uskrsnu�e) od krivo-vjeraca za koje je krš�anstvo još jedan u nizu mitova. Polikarpov u�enik (ro�en u Smirni) IRENEJ Lionski (130. – 208. g.) predstavlja vezu izme�u Istoka i Zapada. Spasenje vidi kao proces obnove (ili rekapitulacije) kojim se ponovno dobiva (utjelovljenjem Logosa) ono što je Adam izgubio – zemaljski raj. Tako je suprotstavio protivnicima (poput Pantena) zemaljskog milenija. Kako bi se suprotstavio Marcionu, naglašava jedinstvo Pisma, no pri tome drži evolucionisti�ko shva�anje. Prema njemu, Bog se postupno objavljuje �ovjeku, tako da kraj ne može biti odijeljen od po�etka. Iako u ovome ima nešto istine, Irenej time utemeljuje pokret koji kasnije omalovaža Stari zavjet drže�i ga pukom pripremom za Novi Zavjet. Iako Irenej na-glašava ispunjenje proro�anstava, time prikazuje nehotice Stari zavjet kao puki zbir teksta koji podržavaju njegovo tuma�enje. Nikada nije izradio starozavjetnu teologiju. Utjelovljenje je zauzimalo iznimno bitno mjesto u njegovim spisima jer je klju� u Božjem planu ljubavi – vje�nog zajedništva s vlastitim narodom po Isusu. Prvi je koristio izraz »pobožovljanstvenje« �ime je želio izraziti oblikovanje prema savršenoj Božjoj slici sadržanoj u Isusu. Nažalost isti je izraz dobio, u tuma�enju Isto�ne Crkve, doslovno i platonsko zna�enje.


Irenej je tako�er uveli�avao Mariju, koju je gledao kao novu Evu. »Kao što je �ovje�anstvo palo pod ropstvo grijeha zbog djevice (Eva), tako je bilo spašeno zbog djevice (Marija): neposlušnost prve djevice je bila izjedna-�ena zbog poslušnosti druge djevice. « JUSTIN MU�ENIK (100. – 165. g.) ro�en u Nablusu, u Samariji, djelovao je u Efezu i poslije u Rimu kao apologet, gdje je osnovao filozofsku školu. Bio je više naklonjen gr�kom tuma�enju Logosa prema kojem je svjetlo razum, dok isti pojam kod Hebreja ozna�ava objavu. Uklju�uje se u raspravu s gnosticima. Kao apologet najviše se bavio utjelo-vljenjem zanemaruju�i važnost izmirenja. Tako je stvorio opasan presedan kojim su se okoristile pri-staše sakramentalizma. Justinovo u�enje o Trojstvu blisko je modalizmu. Po njegovu shva�anju Trojstvo nije oduvijek postojalo u sadašnjem obliku dok se »Sin« odnosi na ulogu Logosa u stvaranju i objavi. U njegovim spisima Sveti Duh gotovo da i nije osoba. Justin tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posve�enja promijeniti kako bi dobili mo� utiskivanja vje�nog života u duše i tijela vjernika. Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160. – 245. g.) obratio se u Rimu, a potom je djelovao kao od-vjetnik u Kartagi. Napisao je rje�nik kristologije. Njegovi pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sam izmislio) naposljetku su prihva�eni kao pravovjerje, a u op�u su uporabu ušli izrazi poput »tri osobe u jednoj supstanciji«. Ipak je vjerovao kako je Logos, do stvaranja, bio na�elo razuma a ne osoba. S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i filozofije, iako nije uvi�ao do koje je mjere bio pod utjecajem stoicizma. Na kraju je postao �lanom montana�ke sekte �ija je puritanska etika bila povezana s prakrš�anskim oduševljenjem. Držao je kako je teško odgovoriti na prigovore, koje je Marcion upu�ivao Starom zavjetu, kada je tvrdio kako se radi o »podkrš�anskoj« knjizi. Pokušavaju�i pomiriti Stari zavjet sa krš�anstvom, razvio je vlastitu ina�icu krš�anstva; tzv. »pokršteno židovstvo«. Njegov sljedbenik Ciprijan »miješao« je krš�anske propovjednike sa starozavjetnim sve�enicima i krš�anske zapovijedi sa starozavjetnim žrtvama. Ve�ina je, me�utim, izbjegla poteško�e na ovom podru�ju alegoriziraju�i i »produhovljavaju�i« Stari zavjet. Na�in na koji je Tertulijan shva�ao Crkvu izazvao je kasnije mnoge poteško�e. Isticao je, možda zbog montana�kog utjecaja, kako apostolska crkva ima pravo tvrditi da je Božja predstavnica. Njegovo tuma�enje kako je Crkva stvorila Bibliju, koju kao takvu krivovjerci nemaju pravo koristiti, kasnije je poslužilo svima, koji su to tražili, za postavljanjem vrhovnog tijela u Crkvi koje bi bilo iznad, i izvan, domašaja suda Pisma. Krštenje je držao obredom velike mo�i. Voda, zahvaljuju�i imenu koje se nad njom zaziva, ima mo� o�istiti �ovjeka od grijeha. Takvo je praznovjerje zna�ilo da se mogu krstiti ne


samo bebe, ve� i posmrtni ostatci (obi�aj koji je kasnije osu�en na koncilu u Kartagi 397. g.). KLEMENT (155. – 220. g.) je vjerojatno emigrirao od Atene do Aleksandrije, gdje je naslijedio Pantena kao poglavar kateheti�ne škole (190.g.). Suo�en suprotstavljanjem od uglavnom gnosti�kog slušateljstva, izjavio je da je krš�anstvo prava «gnoza», kojeg je Isus veliki u�itelj. Logos je u sredini njegove teologije, o kojem je Klement rekao da je bio vje�no sa Ocem i da je glavni uzro�nik svih stvari. Me�utim, �ini se da ga nije posebno zanimala Isusova �ovje�nost. Njegov put spasenja je neobi�an: meditiranjem o Logosu, �ovjek dostiže pobožanstvljenje. Dakle, Klementova soteriologija je misticizam usredoto�en u Kristu, u kojoj Njegova pasija i smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu. Klement je odbacio vjeru u fizi�ko uskrsnu�e i Milenij. Nakon smrti, tvrdi on, vjernik treba biti dalje o�iš�en vatrom, tako da njegovi grijesi mogu biti spaljeni kao drvo, sijeno, slama (kriva interpretacija odlomka u 1 Kor 3,12) On je bio jedan iz prvih crkvenih otaca koji je podupirao ideju �istilišta. Klementov sljedbenik ORIGEN (183. – 254.) bio je ravnatelj biblijske škole u Aleksandriji gdje je bio izložen jakom utjecaju platonizma. Djelovao je i u palestinskoj Cezareji. Iako veliki teološki znanstvenik, bio je sklon naga�anju. Kao teološki stru�njak putovao je kao savjetnik po drevnom svijetu. S aleksandrijskim biskupom, koji je želio upravljati njegovom biblijskom školom, imao je ogromnih poteško�a. Kada je bio zare�en, kao starješina u Cezareji, biskup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrde�i da tamo nema što tražiti zbog prethodnog škopljenja, te je Origen morao doživotno ostati u Cezareji. TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo, kao hije-rarhiju, bilo je ishod utjecaja platonskih zamisli (iste je stolje�e kasnije prihvatio Arije). Origen je, naime, isticao kako je Bog Otac izvor svakog božanstva. Kao i ostali isto�ni teolozi nije puno govorio o Svetom Duhu. Boga Oca držao je izvorom božanstva tvrde�i kako Sin izvodi vlastito božanstvo od Oca, a Sveti Duh od Sina. Drugim rije�ima, Origen je vjerovao u stupnjeve božanstvenosti, tako da je Sin bio jedan stupanj manje božanski nego Otac, a Duh još manji! Ovo gledište je kasnije dominiralo Isto�nom teologijom. Origen je prvi koristio izraz »vje�nog ra�anja (generacije) Sina«. Vjerovao je kako su svi duhovi tako stvoreni (generirani); Otac i Sin u vje�nom su srodstvu kakvo postoji izme�u onoga koji ra�a i onoga koji je ro�en. Zbog utjecaja gr�ke filozofije, pretpostavljao je veliku razliku Stvoritelja i stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati. Stoga mu je potreban posrednik koji bi to u�inio za Njega. Iz tog je razloga Sin morao biti »ro�en«. Utjecaj novoplato-nizma imao je za ishod poistovje�ivanja Sina i Duha kao emanacija Oca. Origen je tako�er tvrdio da su duhovna bi�a bila stvorena prije vremena kao «vje�no djelo» – nikada nije bilo vrijeme kada one nisu postojale. Kao dobar platonist, Origen pretpostavlja da ne postoji vremena u paralelnom svemiru u kojem Bog postoji. Iz �itanja Biblije mogu�e je zaklju�iti da


postoji vrijeme, ali druga vrsta vremena (jedan dan = tisu�u godina). Brzina svjetla (gdje nema vremena) mogu�a je granica izme�u dva paralelnih svemira, u kojoj vrijeme postoji. STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne strane pod utjecajem gr�ke filozofije, a s druge strane nalikovala je doktrini reinkarnacije. Ocu je, naime, bio potreban prostor na kojem �e izražavati vlastitu svemo�. Sin je stoga stvorio svijet u kojem su svi duhovi trebali biti jednaki; posjeduju�i jednake vrline i slobodnu volju. Neki od njih postali su an�eli dok su drugi, koji su zlorabili dobivenu slobodu, postali demonima. Tre�a skupina, koja nije bila ni neposlušna ni poslušna, postala je ljudima. Njihovo sadašnje stanje je primjereno onome što su �inili dok su bili duhovi. Origen drži kako Postanak 1 i 2 govori o dva stvaranja; duhovno (Post 1) i materijalno (Post 2). Nakon što je prvo završilo neuspjehom, Bog je zapo�eo drugo stvaranje. U ovome smislu njegove su tvrdnje sli�ne Scofieldovoj teoriji jaza (ili razmaka). Prema Origenu, fizi�ki svijet je posljedica grijeha – on je drugorazredan. Tu možemo vidjeti kako su hinduisti�ke ideje dosegli na Zapad putem gnosticizma, i kako je Origen upio neke od tih ideja. UTJELOVLJENJE: Origenov pogledi na utjelovljenje nastojali su o�uvati gr�ku pretpostavku da Bog ne može patiti. Zaklju�io je kako je Sin, kako bi postao �ovjekom, trebao pomo� neposrnulog posredni�kog duha iz prijašnjeg stvaranja. Isti je duh ujedinjen sa Sinom živio, patio, i umro u ljudskom tijelu. DUŠA: Drži kako je duša, koja je povezana s Bogom, pri-morana živjeti u njoj stranom i materijalnom svijetu. Krist je jedina nepoklekla duša koja se ujedinila s Logosom (na�elom razuma). Zlo nastaje zbog odsustva dobra dok zlouporaba �ovjekove slobodne volje, a ne izvorni (isto�ni) grijeh, stvara nered u svijetu. Otkupljenje je postupan, a iskupljenje za grijehe stalan postupak. Budu�i da nitko ne umire savršen, svi moraju nakon smrti pro�i kroz vatru pro�iš�enja (�istilište). Dakle, Origen je poistovje�ivao pakao s onime što nazivamo �istilištem. OKAJANJE: Cijelo je �ovje�anstvo, tvrdio je zbog grijeha, s pravom u vlasti sotone. No kada je sotona napadao razapetog Krista, prekora�io je svoja prava na grešnike (budu�i je Krist bio savršen), te je kažnjen oduzimanjem �ovje�anstva koje mu je kao plijen pripadalo. Kristova je smrt otkupnina koja je ispla�ena sotoni dok je razapinjanje na križu, i ono što je slijedilo, bio na�in da se ovoga porazi i izigra. Ovo su shva�anje u srednjem vijeku preuzeli teolozi (vidi Anselmo). Origen je me�u prvima pretpostavljao, kako ne samo da postoji mogu�nost da se na kraju svi spase (univerzalizam), ve� bi sotona mogao prestati �initi zlo, budu�i da �ak i davao ima slobodu volju te može se predomisliti. BIBLIJA: Bore�i se protiv pogana, koji su upu�ivali površne kritike Starom zavjetu, istu je knjigu pretjerano »poduhovljavao« i alegorizirao nehotice je podcjenjuju�i. Budu�i da je Biblija sredstvo za prenošenje duhovne istine, tvrdio je, nije potrebno cjepidla�iti oko njezine povijesne istinitosti, iako istu nije nijekao. Stari je zavjet držao


skupinom tekstova koji krš�anstvu mogu služe kao dokazi i alegorizacije. Biblijski tekstovi sadrže tri razine zna�enja: a) Doslovni smisao b) Moralnu primjenu teksta na dušu c) Alegorijsko, ili duhovno zna�enje, otkriveno je isklju�ivo onima s posebnim darom razlu�ivanja (usp. Akvinsko shva�anje o misti�noj spoznaji). Po ovom je shva�anju Ori-gen gnostik ili krš�anski platonist. CIPRIJAN (205. – 258.) je bio odvjetnik kao i Tertulijan. Me�utim njegov ga je logika odvela, u teološkom smislu, predaleko. Držao je da se, prema u�enju Starog zavjeta, tre-baju prinositi žrtve. Budu�i da se radi o Božjem zakonu, krš�ani moraju imati žrtvu koja bi, na neki na�in, bila povezana s euharistijom (koju vidi kao krš�ansku žrtvu). Sli�nu je usporedbu napravio u vezi s krš�anskom službom. Po njegovu shva�anju krš�anski biskup (tj. propovjednik ili pastor) odgovara starozavjetnom Velikom sve�eniku. Svaka je crkva imala samo jednog zakonskog biskupa koji je mogao pratiti svoje zakonsko naslje�e (preko polaganja ruku) od apostola na �ijem je �elu bio Petar. Kako bi oja�ao vlastiti položaj u borbi protiv donatista, naglašavao je biskupovu apsolutnu vlast. Po njegovu shva�anju crkva je krš�anska ina�ica izraelskog naroda; s jasnim granicama iz-van kojih nema spasenja. Ciprijan se morao suprotstaviti ekstremistima – Donatis–tima u Kartagi i Novacijanistima u Rimu. Oni se nisu slagali u vezi ponovnog krštenja (šizmatika ili otpalog krš�anina u Katoli�ku crkvu). Papa Stjepan je pokušao nametnuti svoje umjerene poglede na Ciprijana, ali nije želio prihvatiti tvrde�i da svaki se biskup mora odlu�iti za sebe. Ciprijan se suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi moraju pokoravati. Tako se Ciprijan suprotstavio tvrdnji Rimskog biskupa da je on vrhunski biskup, kojemu se trebaju podložiti svi ostali biskupi. U stvari, otpor prema po�etcima papinstva, u sjevernoj Africi i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen. U krštenju, me�utim, nije vidio sli�nost sa starozavjetnim obrezanjem. Me�utim, ipak ga je držao magi�nim obredom, koji se mora obavljati nad dojen�adi jer su ona naslijedila krivnju koju je trebalo oprati. Ciprijan se suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi moraju pokoravati. Otpor prema po�etcima papin-stva, u sjevernoj Africi i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen. Po podrijetlu Kopt (tj. nasljednik drevnih egip�anaca), ATANAZIJE (295. – 373.) je imao nadimak »crni patuljak«. Bio tjesan prijatelj pustinjaka a je postao junak mjesnog koptskog stanovništva. Pod utjecajem gr�ke filozofije, Atanazije je vjerovao u obožavanje �ovjeka (vidi 2 Petr 1,4). Premda se suprotstavljao Ariju, imao je tako�er slabih to�aka. Branio je Kristovo božanstvo pre-tpostavljaju�i kako je obožavanje vjernika bit krš�anstva. Samo Bog može nekoga deificirati. Pored toga, nikada nije bio siguran je li Isus imao ljudsku dušu ili ne. Njegov u�enik Apolinar ustvrdio je kako je božanski Logos u Isusu preuzeo mjesto ljudskom duhu. Tako�er je vjerovao kako je �ovjek prije pada vrijeme pro-vodio razmišljaju�i o Rije�i (obli�ju Oca), te da njegov um


nema nikakve veze s tijelom. On je nadilazio tjelesne želje i osje�aje te je razmatrao »intelektualnu stvarnost«. No Adam se okrenuo od intelektualne stvarnosti, i po�eo uvi�ati svoje tijelo i osje�aje, i tako pao u tjelesne želje. Ovo što je želio re�i Atanazije je bilo da prije Pada �ovjekov um je nadvladao njegovo tijelo, ali nakon Pada njegove tjelesne želje su zarobili njegov um, ali Atanazije je tako izrazio svoje mišljenje koje pokaže utjecaj gr�ke filiozofija a Origena posebno. Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost položaju Sv. Duha. Mala egipatska skupina Tropici na-u�avala je božanstvo Sina, ali ne i Sv. Duha (isti je po njima bio stvoren). Njihov biskup Serapion pisao je Atanaziju traže�i savjet i Atanazije je odgovorio u nizu pisama Pisma Serapionu. Atanazije tvrdi da je Duh božanski i dolazi od Oca (no ne od Sina). Isto�na crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) na-jviše se bavila teološkom mišlju. Do 4. se stolje�a, me�utim, iscrpila. Zapad se u to vrijeme više zanimao za zakonsku i prakti�nu stranu (posebno Tertulijan). Tek u 5. stolje�u, i nadalje, preuzima vode�u ulogu za što je zaslužan izuzetan �ovjek. AMBROZIJE Milanski (340. – 397.) je bio kultivirani plemi�, koji je rabio vlastite darove na korist Crkvi. Bio je iznenadno imenovan biskup, nakon toga što je, kao pokrajinski vladar (bio je tek katekumen), nastojao održati mir izme�u katoli�kog i arijanskog kandidata na izborima za novog biskupa. Na taj je na�in postao biskupom Milana, novog glavnog grada Zapadnog carstva za vrijeme Teodo-zija I. S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tuma�enja, kao i zamisao da se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Time je stvorena tzv. doktrina transsupstancijacije koja je, kao takva, obrazložena na �etvrtom lateranskom koncilu 1415. g. S Jeronimom Ambrozije je bio tako�er jedan od prvih zagovoritelja Marijina štovanja na Zapadu. AUGUSTIN Aurelije (354. – 430.) je ro�en u Thagastu, u sjevernoj Africi (današnjem Alžiru). Njegova majka, Monika, je bila krš�anka, no on se tek kasnije obratio. U Kartagi je imao nekoliko ljubavnih veza, te je petnaest god-ina živio s priležnicom. Potom se zapo�eo kretati me�u manihejcima. Kada je postao profesor retorike na na carevu dvoru u Milanu, dojmio ga se tamošnji biskup Ambrozije koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o maniheizmu. Naime Augustin je nekada pokušavao �itati Stari zavjet, no kako je odrastao na gr�koj filozofiji odbojna mu je bila nje-gova »sirova i neduhovna narav«. Tako se okrenuo mani-heizmu a potom novoplatonizmu. Svidjelo mu se stoga Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izri�ito alegorijsko. Ambrozije je alegorijama uspješno objašnjavao teške dijelove Starog zavjeta, a kako je Augustin bio Platonov sljedbenik, spremno je prihvatio poruku. Ušao je u krug novoplatonista, no došao je do zaklju�ka kako mu filozofija ne daje snagu da živi novim životom. Pro�itao je Pavlove poslanice i doživio obra�enje. Privuklo ga je isposništvo i povukao se na jezero Como. Kada se vratio u sjevernu Afriku, zajednica u Hiponu (današnji Bône u Alžiru) ga je


pridobila i postavila za biskupa. On se odao isposništvu utemeljivši mali samostan. Uskoro se uklju�io u raspravu oko donatizma: odbacio je donatisti�ku ideju da je njihova šizmati�na crkva 100% �ista – prema njemu, u svakoj crkvi postoji mješavina pravih i lažnih krš�ana. On je smatrao donatiste šakom u oko koja se suprotstavljala jedinstvu sveop�e crkve, a stavio je pritisak na njih da se povrate katoli�anstvu. Na kraj zaklju�io je kako je jedini na�in rješavanja problema pozvati carevu vojsku kako bi se »obuzdalo« neistomišljenike globom i progonstvom. Time je stvorio presedan kojim �e se kasnije okoristiti inkvizitori. Augustin je doživio propast rimske vlasti u sjevernoj Africi i navalu Vandala koji su, kao i ostali barbari, bili arijevci. Napadali su ostale krš�ane (katolike) koji se s njima nisu slagali. Godinu dana nakon njegove smrti, Vandali su zauzeli i oplja�kali Hipon. Augustin je puno pisao; od Ispovijesti, do rasprava o razli-�itim teološkim pitanjima. Glavnu je raspravu imao s Pelagijem. Kada je oplja�kan Rim, Pelagije je pobjegao u Kartagu (gdje ga je Augustin napao), te se preselio u Svetu zemlju. Augustin je tako�er napisao iznimno djelo, Božji grad, koje je kasnije postalo priru�nikom odnosa izme�u Crkve i države u zapadnom krš�anstvu. Pisao ju je u vrijeme barbar-skoga plja�kanja Rima kada su mnogi postavljali pitanje: Zašto Bog dopušta pad glavnog grada krš�anskoga carstva!?! Augustin odgovara: a) Crkva nije država. Ne postoji krš�ansko carstvo. b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski, kao i nominalni krš�ani. Te dvije skupine biti �e kona�no odvojene na za-dnjem sudu (protivno Donatu). c) Prava Crkva se sastoji isklju�ivo od onih koji su izabrani (protivno Pelagiju). Predstavnik Isto�ne crkve, Euzebije iz Cezareje, nije se slagao s njim. Vjerovao je kako je Konstantinovo krš�ansko carstvo, Božje carstvo na zemlji! Augustinov najve�i teološki doprinos odnosi se na pitanja milosti, predodre�enja i izvornog grijeha. Tvrdio je da su: 1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na sve Adamove potomke. 2) �ovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne u�ini prvi korak, �ovjek se ne može odazvati Božjem pozivu. 3) Milost koja se dobiva prilikom krštenja omogu�ava krš�anima da, s Kristovom pomo�i, u�ine sve što je potrebno za njihovo spasenje. 4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju. 5) Augustin nije držao da su svi krš�ani odabrani. Neki su privremeno spašeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok su drugi vje�no spašeni. Samo je ova druga skupina (kojoj Bog daje ustrajnost) spašena. No, isti nisu svjesni vlastitog spasenja; o njemu �e saznati tek u nebu. Augustin je pri-siljen do�i do ovog zaklju�ka (da su svi vjernici na po�etku spašeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spašava od-abrane, provo�ena je kroz Crkvu i sakramente.


Drugi pogled, polupelagijanizam (ili: polu-augustinijanizam) je tako postao popularan: Božji izbor nas sudjeluje sa našim izborom Njega. Ovaj pogled se zvao sinergizam a je bio promoviran od strane Ivana Kasijana te je postao popularan me�u crkvava južne Francuske. Augustin je tako�er napisao o Trojstvu a njegov pogled je postao standardan za Zapadnu Crkvu. 1. On je definirao Boga kao esenciju koju imaju zajedni�ko potpuno i jednako tri osobe Trojstva. To je bilo za razliku od pogleda koji je savladavao u Isto�noj Crkvi, koja je locirala jedinstvo u osobi Oca. Za isto�njace božanska esencija je bila primarno Ocova esencija koju on komunicira dvjema drugim osobama Trojstva, dok prema zapadnjacima, sama božanska esencija je vrhovni realitet u kojom postoji tri osobi Trojstva. 2. Augustin je u�io da Duh Sveti izlazi vje�no od Sina kao i od Oca, dok su isto�njaci tvrdili da Duh izlazi jedino od Oca. 3. Augustin je pokušao nalaziti potvrde Trojstva (tri-jedinstvenost) u takvim stvarima kao su �ovjekovo ustrojstvo (tijelo, duh, duša); ljubavnik, ljubljeni, ljubav ili trostruka djelatnost duše (mišlenje, sje�anje, želja). Zapadna je crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne i njegovo shva�anje dvostrukog predodre�enja (dakle i za pakao, kao i za nebo). Kaže se da je njegovo izuzetno iskustvo Božje milosti, kao i nepoznavanje isto�ne teologije, omogu�ilo mu je stvaranje novih teoloških pretpostavki. Nazvan je ocem Reformacije zbog dosljednosti monoteizmu i ozbiljnog shva�anja grije-ha. No može ga se promatrati i kao oca Rimokatoli�ke crkve, zbog crkvenog misticizma koji je bio ishod njegove novoplatonske prošlosti. U njemu platonizirano krš�anstvo poprima najrazvijeniji oblik: 1) Spasenje uklju�uje kretanje pomo�u sustava božanske milosti, isposni�kih vježbi i kontemplacije; od nižeg tjelesnog do višeg duhovnog svijeta. 2) Bog nastoji postojati kao zamisao (nepromjenljivo bi�e), a ne kao dinami�an Bog koji djeluje. 3) Grijeh je povezan spolnom željom. 4) Sakramenti produžuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu narav spasenja. Križ je odraz vje�noga procesa. Cilj vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom. 5) Križ prestaje biti središte vjernikovog zanimanja. Njegovo mjesto preuzima utjelovljenje. 6) Podupire se amilenijalizam. JERONIM (331. – 420.) je veliki u�enjak Zapadne (latinske) crkve. Ro�en je u Stridonu (Dalmaciji). Imao je nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je po�eo vjerovati u Krista, odao se isposništvu i životu pustinjaka izvan Antiohije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: »Budu�i me oprao Krist, ne trebam se više prati«. Zaklju�io je kako �e suzbiti maštanje o seksu ako bude u�io hebrejski! Na kraju je postao najve�im stru�njakom za taj jezik na Zapadu, �ak ve�im od Origena. Kasnije zare�en, stigao je u Rim gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je zatražio da ponovno prevede Stari zavjet (prethodni latinski prijevod na�injem je prema Septuaginti, a ne prema hebrej-skom izvorniku). Jeronim je, stoga, napravio potpuno novi


latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima – Vulgatu. Napisao je mnoge stru�ne komentare. Prvi je hodo�astio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem u kojem su, potom, sagra�ena svetišta. Jeronimu se toliko svidio taj kraj da se odlu�io nastaniti u Betlehemu. Tu je sagradio samostan kojeg su spalili njegovi teološki neprijatelji – Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doživio pro-past Rimskog Carstva i pad Rima. Bio je poznat po nagloj i sva�ala�koj naravi: on je nazivao svoje protivnike "dvonožni magarci". Pogrdno se izražavao o vlastitim neprijateljima. U sukobu s arijevcima našao se na strani konzervativaca. U knjižici pod naslovom Protiv Jovinijana napao je instituciju braka, dok je u djelu Protiv Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djevi�anstvu. Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija. Bio je izložen kritici iz sljede�ih razloga: 1) Usudio se ponovno prevesti Bibliju unato� protivljenju Augustina. 2) Snažno je zagovarao celibat. 3) Promicao je isto�nja�ke nekrš�anske oblike redovni�kog života. Njegov se doprinos razvoju katoli�anstva sastoji u sljede�em: 1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije pokušavao prikriti), kao i veliki zagovornik celibata i redovništva. Popularizirao je Pahomija. 2) Bio je uklju�en u raspravu oko Marije. Helvidij, koji je zagovarao brak suprotstavljaju�i se Jeronimovom negativnim pogledima, rekao je kako je Josip, nakon Isu-sova ro�enja, održavao bra�ne odnose s Marijom. Jeronim se razbjesnio napavši Helvidija u knjižici Protiv Helvidija gdje je »dokazao« vje�no (trajno) djevi�anstvo »Marije majke Božje«. Držao je kako su Isusova bra�a Josipova djeca iz prethodnog braka. 3) Odobravao je mnoge »sumnjive« obi�aje: hodo�aš�a, što-vanje posmrtnih ostataka mu�enika i svetaca, paljenje svije-�a na svetištima, kao i traženje posredništva u molitvi. Knjižicu Protiv Viligancija �italo je mnogo ljudi, te ju je naposljetku prihvatila Crkva. GRGURA I. VELIKI (540. – 604.) drže posljednjim od �etiriju stru�njaka (doktora) Latinske crkve (nakon Ambrozija, Jeronima i Augustina). Upravo se njega može promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crkve. Grgur je pretvorio Augustinove spekulacija u dogme: �istilište, spasenje po vjeri i po djelima; misa kao ponovljane žrtve i sredstvo pokra�enja boravka vjernika u �istištu. Me�utim on je odstranio namjerno doktrine predestinacija i djelotvorne milosti. Tako�er je podupirao sve�eni�ki celibat. Ovaj razvitak se dogodio baš kad je Europa preživjela mra�no doba tj. razdoblje pretjerenog praznovjerja.

POSLJEDICE KRIVOVJERJA I KRIVIH SHVA�ANJA

Posljedice krivovjerja i pogrešnih zamisli bile su dalekosežne. Dovele su do pojave islama, Rimokatoli�ke i


Pravoslavne Crkve koje sadrže mješavinu biblijskih i nebib-lijskih shva�anja. Prvo �emo razmotriti utjecaj ovih shva�anja na pravoslavlje i katoli�anstvo.

1. PRAVOSLAVNA I RIMOKATOLI�KA CRKVA Neki vidovi teologije Pravoslavne Crkve razlikuju se od istinske biblijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novo-platonizma. Drugi važan utjecaj predstavljala je crkva u Aleksandriji, koja je obi�no vladala Isto�nim krš�anstvom. Crkva je nakon prvog stolje�a bila odsje�ena od židovskih korijena. Zbog toga je padala pod sve ve�i utjecaj novopla-tonizma. Mnogi su u�eni ljudi, i takve filozofske pozadine, došli u Crkvu. Crkva koja je ostala bez hebrejskih korijena po�ela je pogrešno tuma�iti neke temeljne izraze koji su se rabili u Pismu (»Rije�«, »svjetlo«, »jedinorodan« i »tijelo« i dr.). Glavne postavke platonizma bile su: 1) Zemaljski svijet odraz je višeg, nebeskoga svijeta zamisli (ideja). 2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne i pokvaren. 3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi bili upijeni u nebeski svijet zamisli. Biblija, me�utim, kaže da je Bog stvorio materijalni svijet koji je dobar (iako ga je u me�uvremenu grijeh izopa�io i pokvario). Raj nije nestvoreni svijet ideja, ve� iznova stvo-ren materijalni svijet. Tijelo samo po sebi nije zlo nego dob-ro. Upravo �e tijelo uskrsnuti, jer �ovjek bez tijela nije pot-puna osobnost. �ovjekova nevolja nije u tome što ima tijelo, ve� što je grešnik. Izvor grijeha nije tijelo ve� �ovjekova grešna narav. Grijeh je prekinut odnos izme�u dviju osoba uzrokovan �ovjekovim ponosom i samodostatnoš�u. Grijeh je došao na svijet povijesnim padom �ovjeka. Zbog njega je došlo do utjelovljenja Božjeg Sina koji je svijet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što �ovjek ne može u�initi. Problem nije metafizi�ke naravi, ve� se radi o povijesnom problemu svakoga pojedinca osobno. Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu? 1) Djelo, koje je Isus Krist u�inio na križu jednom i zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na »tajnu« (misterij) utjelovljenja. Prema platonizmu, svaki doga�aj na zemlji odraz je onoga što se doga�a u nebu. Stoga je Isu-sova smrt na križu za naše grijehe, koja se zbila jednom, od-raz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena. Budu�i da je ono što se doga�a u nebu važnije od onoga što se doga�a na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla) prikazano je kao trajan proces. Isus je u nebu još uvijek na križu; on trpi zbog naših grijeha. Dokaz o tome nalazimo u euharistiji koja nam daje uvid u ono što se doga�a u nebu. Budu�i da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti niz-om posrednika (koji nam pribavljaju zasluge) i sakramentima (sredstvima spasenja). Potrebno je tako�er pro�i kroz �istilište kako bi se pretrpila kazna za oprostive grijehe. Pojam �istilišta potje�e izravno od Platona.


Biblija kaže da je �ovjek zgriješio (»pao«) u vremenu i pro-storu (ne izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao u vrijeme i prostor kako bi jednim �inom preokrenuo pro-ces. Kada prihvatimo Božje uvjete (pokajemo se i uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vje�no spasenje jednom zauvijek (na temelju Isusovog svršenog djela). Nije�u�i Kristovo svršeno djelo, neki oci Crkve su nesumnjivo nijekali njegovo božanstvo. Književnost drugog stolje�a, koja se bavi euharistijom, prepuna je nebiblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva Gospodnju ve�eru »žrtvom« (vidi Mal 1,11.14). Prema Ignaciju, crkva je »mjesto žrtvovanja« dok Justin, pak, tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posve�enja promijeniti kako bi dobili mo� utiskivanja vje�nog života u duše i tijela vjernika. 2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako ve� nije zlo, dvojbene vrijednosti. Stoga se mora umrtviti isposništvom kako bi se pomoglo duši da se njega oslobodi. Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma, sazdan temelj redovništva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna želja koja je, pak, povezana s grijehom. 3) Teologija zasluge se pojavila u Kartagi gdje su mnogi od ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je, govore�i o pokajanju ustvrdio kako je Bog zadovoljan žrtvama (uslugama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi poslušnoš�u Zakonu dok svako ponašanje, kojim se ide dalje od onoga što Zakon zahtijeva, Terturlijan je svrstava u suvišna dobra djela. Ove su se zamisli svidjele Ciprijanu koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije tako�er bio pod njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, žive�i bezgrešnim životom poslušnosti, zaslužio slavu i uzvišenost. Grgur I. Veliki je potom ustvrdio kako je On tako�er za-služio spasenje, iako ga nije trebao (budu�i je savršen). Stoga nam njegove »zasluge« mogu biti podijeljene posredstvom Crkve. Kasnije je, iz ovoga, razvijen stav prema kojem se zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca koje zajedno sadržavaju središnju riznicu kojom vlada Crkva. 4) Marijin položaj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je plato-niziranom teologijom i poganstvom. �iril Aleksandrijski bio je utjecajan teolog koji je, na temelju vlastite monofizitske teologije, podržavao štovanje Marije. Monofizitska teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke: 1) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga zadovoljavaju nedostatnim izvješ�em o utjelovljenju. 2) Mogu�a je ljestvica »božanskih« bi�a. Izme�u Boga i ostalih duša (stvorenih) nema jasne razlike. Duše se gotovo drže vje�nima, nestvorenima. Ovo je dalo povoda shva�anju o postojanju skupina nižih božanstava kao što su djevica Marija i sveci. Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu (božansku) narav kojoj je Marija bila majka. Kao takva Marija je morala biti polubožanstvo i, svakako, bezgrešna. Monofiziti su tvrdili kako je prilikom utjelovljenja »Rije�


tijelom obu�ena«. Me�utim pod tim nisu držali da je Isus postao �ovjekom, u kojem su se miješalo božansko i ljudsko. Tako su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticiz-ma (neke vrste hinduizma). Nije slu�ajno što se arijanizam pojavio u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju na to da je Arije nijekao Isusovo božanstvo, zato što je želio iz-bje�i tvrdnju kako je Bog postao �ovjekom (to je nemogu�e jer je materija zla). Iako je monofizitizam osu�en na koncilu u Kalcedonu, 451. godine, još uvijek je imao utjecaja. Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog krivovjerstva s kojom se susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od Boga Oca, Sina Isusa i majke Marije. �injenica da je »Sveti Duh« zamijenjen majkom Marijom nije bezna�ajna, budu�i da pravoslavni teolozi nikada nisu imali prikladno u�enje o Svetom Duhu. Nije ga se zapravo smatralo tre�om osobom Trojstva. Prisutnost poganskog elementa može se objasniti �injenicom da je štovanje majke-božice, koje je svoje podrijetlo vuklo iz Babilona, u Sredozemlju bilo iznimno snažno. U Egiptu se pojavilo u obliku Izide i Horusa te su, u toj zemlji, nakon dolaska Evan�elja, Izida i Horus postupno preuzeli oblik djevice Marije i njezinog Sina Isusa.

2. ISLAM

Na islam, koji je bio neobi�na mješavina biblijskih i nebiblijskih zamisli, utjecala su krš�anska krivovjerja. Društveni i vjerski reformator Muhamed bojao se kako bi Arapi mogli, uslijed novih društvenih okolnosti (npr. kapitalizma), izgubiti vlastitu vjeru. Stoga je odlu�io zasnovati monoteisti�ku religiju koja bi usmjerila i ujedinila razna arapska poganstva. Iz dviju monoteisti�kih vjera s kojima je bio u doticaju, krš�anstva i židovstva, preuzeo je mnoge zamisli. Na žalost, oblik u kojem ih je on zatekao u Arabiji bio je krivovjeran i iskvaren. Židovi, koji su tamo živjeli, dospjeli su na to podru�je zbog progonstava ili trgovine, te izgubili doticaj s u�enjem iz Jeruzalema. Krš�ani, koje je Muhamed susreo, ve�inom su bili krivovjerci prognani iz Bizantskoga Carstva – gnostici, monofiziti, te pripadnici sekte tzv. Koliridijanci koji su -slavili djevicu Mariju. Vrlo je vjerojatno, na temelju u�enja posljednje skupine, kako je Muhamed zaklju�io da krš�an-sko Trojstvo sadrži Boga Oca, majku Mariju i Sina Isusa. Osim toga je bio pod utjecajem monofizitizma. Premda je odbacio Isusovo božanstvo, naglašavao je, poput monofizita, djevi�ansko ro�enje. Vjerovao je, kao ishod krivog shva�anja monofizitskog u�enja o Logosu, kako Isus ustvari nije trpio i umro na križu. U Kuranu se vidi utjecaj nekih krš�anskih krivovjerja: 1) Biblijske pri�e su u Kuranu vrlo iskrivljene; nedostaju im izvorne pojedinosti, te se name�e zaklju�ak kako ih je Muhamed �uo od krš�anskih ili židovskih otpadnika kojima Pismo nije bilo izravno dostupno. 2) Stroga uporaba zamjenice »mi« za božanstvo, kao i stalno spominjanje tajnih doga�anja i tuma�enja, podsje�a na gnosti�ke spise. Stje�e se dojam kako Muhamed prihva�a gnosti�ke stavove kako bi bio vjerodostojniji vlastitim suvremenicima.


3) Spominjanja Isusovih propovjedi iz kolijevke, kao i tvrdnja kako je Isus oživio glinenu pticu udahnuvši duh u nju, ukazuje na površno poznavanje (vjerojatno posred-stvom nekog krivovjerja) apokrifnih evan�elja (Tominog evan�elja). 4) Nepriznavanje Isusove smrti na križu bit je doketizma s kojim se, u svojoj prvoj poslanici, obra�unao Ivan. Radilo se o krivovjerju koje je u prvom i drugom stolje�u nastalo od gnosticizma. 5) Krš�ane optužuje da džinovi (demone) drže ravnima Alahu, iako ih je on stvorio. Ova tvrdnja podsje�a na Origenov novoplatonizam (prapostojanje duša od kojih je jedna postala Rije�ju). Što se ti�e židovskih utjecaja, radi se prije svega o otpadni�kom židovstvu koje je Muhamed koristio pri razradi vlastitih postavki. Veliki dio njegova u�enja potje�e iz talmudskih izvora. Tvrdi kako Židovi drže da je Ezra Alahov sin. Mnogo je dokaza koji upu�uju na to da je Muhamed uveo mnoge obi�aje u islam kako bi se suprotstavio krš�anskim i židovskim obi�ajima. a) Sama rije� »Kuran« zna�i »javno �itanje« ili »ono što se javno �ita«. Po svemu sude�i potje�e od starosirijske rije�i qeryana, koja se rabila u smislu javnog �itanja iz Pisma tijekom krš�anskog javnog bogoslužja. Stoga poticanje na takvo javno �itanje upu�uje na poziv da se javno bogoslužje obavlja po uzoru na starosirijske krš�ane. Umjesto iz Biblije, �ita se objava dana Muhamedu. b) U džamiju se odlazi petkom, a ne subotom ili nedjeljom.

USPON RIMA I PAPINSTVA Po�etci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Ve�ina u�enjaka slaže se da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo vjerojatno, umro. No razni popisi prvih rimskih biskupa, ve�inom s kraja drugog stolje�a, nisu me�usobno uskla�eni. Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok drugi, pak, tvrde kako je isti tek tre�i biskup nakon apostolove smrti. Stoga ima u�enjaka koji drže vjerojatnim da na samome po�etku Rim nije imao jednoga biskupa ve� »kolegijatski episkopat«, odnosno skupinu biskupa koji su zajedni�ki vodili crkvu. Ova teorija je doduše predmet rasprave, no sigurno je da je tijekom prvih stolje�a krš�anstvo bilo broj�ano ja�e na Istoku, tj. gr�kom govornom podru�ju. Crkve, poput onih u Antiohiji i Aleksandriji, bile su daleko važnije od one u Rimu. �ak se i na Zapadu teološko vodstvo Crkve nalazilo u sjevernoj Africi iz koje su potekli velikani poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina. Do Grgura III. (731. - 741.) papu su morale potvrditi vlasti u Carigradu kako bi mogao biti posve�en u Rimu. Tek su navale barbara utjecale na znatni rast autoriteta Pape. Na Istoku je Carstvo nastavilo postojati još nekih tisu�u godinu, no na Zapadu Crkva je postala zaštitnicom ostataka stare civilizacije, kao i reda i pravde. Najugledniji biskup na Zapadu – rimski – postao je središnjom to�kom ja�anja jedinstva kojeg su pre-


thodno uništile navale. Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali Židovi koji su se vratili iz Jeruzalema. Tamo su se obratili �uvši Petrovu pro-povijed na Dan pedesetnice. Nakon �udesnog bijega iz zatvora, 43. / 44. g., Petar vjerojatno odlazi u Rim. Ukoliko je doista bio tamo za vrijeme pisanja Djela apostolskih, tada je Luka zasigurno htio skriti tu �injenicu od rimskih vlasti. 50. g. – Nerede je prouzrokovao Hrestos. Vjerojatno se radi o propovijedanju Kristovog (Hristos) Evan�elja me�u Žido-vima. 58. g. – Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz �ega se da naslutiti kako Petar nije bio gra�anin sa stalnim boravkom u Rimu. 61. g. – Prema Dj 28 Pavao je bio zato�en u Rimu. Petra se nigdje ne spominje. 61. – 63. g. Pavao �eka su�enje u Rimu. Na kraju procesa biva oslobo�en optužbi. 64. g. – Petar se nakratko zadržava u Rimu. 64. g. – Veliki požar u Rimu (1 i 2 Petrova). Petrovo mu�eništvo. 67. g. – Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2 Tim) gdje mu odrubljuju glavu. 95. g. – Klement Rimski piše Korin�anima. Po prvi put jedna crkva se upli�e u poslove druge. Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Krš�anstvo se, vjerojatno zbog Petrova djelovanja, isprva proširilo me�u tamošnjom velikom židovskom zajednicom. Me�utim, 49. godine, Klaudije protjerava Židove; najvjerojatnije zato jer je Evan�elje prouzro�ilo veliki metež me�u njima. Crkva, �iji su �lanovi u najve�em broju bili Židovi, gotovo je prestala postojati. Kada je Neron 54. godine došao na vlast, poništio je uredbu svoga prethodnika Klaudija dopustivši Židovima povratak u Rim. Mogu�e da je tada Petar došao u Rim kako bi ponovo otvorio i posvetio crkvu. S njim u društvu vjerojatno je bio Marko – njegov prevoditelj na misionarskim putovanjima po sjeverozapadnoj Turskoj koji, po Petrovom odlasku, ostaje u tom gradu. U Turskoj je Petar, pretpostavlja se, otvorio mnoge crkve kojima se kasnije intenzivno bavio. Crkva u Rimu bila mu je vjerojatno usputna postaja. Tijekom boravka u Rimu, 63. g., napisao je poslanicu (1 Petrovu) crkvama u Aziji. Godinu dana kasnije vjerojatno je pogubljen za vrijeme progonstava koja su uslijedila nakon požara u Rimu. Katolici tvrde, na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti Crkve, kako je Petar od 45. do 67. g. djelovao kao biskup. Ipak radi se o iskrivljenoj ina�ici predaje koju je iznio Laktancij: »Apostoli su bili raspršeni po svijetu kako bi naviještali Evan�elje. Tijekom dvadeset i pet godina, do po�etka Neronove vladavine, postavljali su temelje Crkve po svim pokrajinama i gradovima. Kada je Petar stigao u Rim, Neron je ve� bio car« (iz Smrti progonitelja). Treba tako�er uzeti u obzir kako, do sredine drugog stolje�a, nije bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Klement, kojega Hermin Pastir spominje kao tajnika Rimske crkve za


inozemstvo, je pripadao vjerojatno skupini predsjedavaju�ih starješina i biskupa; no nikako nije bio glavni rimski biskup. Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. U nekom smislu, možemo ga nazivati »pokroviteljem« ove crkve, no nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na pretpostavku da je Petar bio monarhijski biskup u crkvi, niti da je imenovao nasljednika. Osim toga, bio je apostol �ija je služba uklju�ivala mnoga putovanja. Isto tako ne postoje dokazi, osim za Jakova i možda za Ivana, da je apostol postao biskupom neke crkve. Zna�ajno je da je tek 256. g. biskup Stjepan zahtijevao Petrove povlastice kako bi opravdao svojatanje ve�ih prava rimske crkve nad ostalim biskupijama. 100. – 200. g. – Rim igra važnu ulogu u borbi protiv krivovjerja. Koncem 2. stolje�a papa Viktor izdaje naredbu crkvama u svezi s nadnevkom slavljenja Uskrsa. 200. – 300. g. – Po�etkom 3. stolje�a crkva u Rimu se uglavnom sastoji od gr�kih krš�ana. Me�utim, kako Evan�elje sve više prodire me�u više slojeve društva, broj latinskih krš�ana postupno premašuje njihov broj. Papa Stjepan, žele�i nadja�ati Ciprijana Kartaškog, navodi tekst iz Mateja 16,18. Krajem 3. stolje�a cezarejski biskup u Kapadociji šalje pismo Ciprijanu. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno prisvaja apostolsku vlast. Ipak, papinstvo koristi Cipri-janove sakramentalisti�ke zamisli kako bi potkrijepilo vlastite zahtjeve. Rimski su se biskupi (pape) držali �uvarima apostolske pre-daje. Naime, u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli mu�eni�ki. Od 300. do 400. g. – Na Nikejskom koncilu, o�ituje se ogromni utjecaj biskupi iz najve�ih gradova u Carstvu. Rim ostavlja pe�at na koncilu. Rimski biskup DAMAZ (366. – 384.) je bio prvi papa u klasi�nom smislu te rije�i. Budu�i je volio uspore�ivati se s carem, njegova su papinska pisma sli�ila carskim pro-glasima. Držao je sebe povijesnim Petrovim nasljednikom. Godine 382. ustvrdio je, posve ozbiljno, kako tekst iz Mateja 16,18 govori o njemu. Crkvi je, u to vrijeme, bio potreban autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Stoga je Rim popunio prazninu koju su ostavili me�usobno podijeljeni Grci. Od 400. do 500. g. – INOCENT I. (401. – 417.) naglašava potrebu preuzimanja rimske liturgije u drugim crkvama. Njegovim saveznikom postaje solunski biskup kojeg je postavio u službu. Isti �e se pokazati važnom osobom u igri protiv isto�nih krš�ana. Na zapadu, pak, postavlja biskupa Arlesa, 417. g., unato� protivljenju ostalih galskih (fran-cuskih) biskupa. LAV I. (440. - 461.) je bio Damazov nasljednik u svakom smislu te rije�i. Izrazio je službeno u�enje o papinskom pri-


matu ustvrdivši: »Petar je stijena koju je Krist postavio kao glavu crkve. Njegovi nasljednici – Pape, njegove su pri-vremene i misti�ne personifikacije.« Ove je tvrdnje potkrijepio zadobivši prevlast u sjevernoj Africi i Španjolskoj, te navevši rimskog cara Valentinijana III. da prizna prvenstvo rimske apostolske stolice (zbog Petra). Nastojao je otežati pokušaje galske biskupije u Arlesu da ostane nezavisna. Oja�avao je temelje vlastite politi�ke mo�i. Godine 452. odvratio je kralja Huna Atilu od napada na Rim. Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti vo�u Vandala Gajzerika da »u miru« oplja�ka Rim. Kada je car Valentinijan III. ubijen, 455. g., Lav je zapravo upravljao Rimom do izbora novog cara. Lavov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik. Na koncilu u Kalcedonu, 451. g. (na kojem je osu�en monofiz-itizam), Lavovo je Pismo bilo vrhunski autoritet pravovjerja. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije sukobili su se s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku školu. Flavijan je osu�en na drugom sinodu u Efezu 449. godine. Me�utim, Lav mu je iskazao podršku osiguravši pobjedu u Kalcedonu, uglavnom na osnovu svoga Pisma u kojem je tvrdio: »Krist je imao dvije naravi bez pomutnje nakon njihova sje-dinjenja«. To sigurno nije ujedinilo krš�anstvo jer su se ekstremisti odcijepili. No, osnaženo je Lavovo nastojanje da bude teološki sudac u pitanjima vjere. Koncil je, doduše, pružio podršku Carigradu koji je dobio položaj drugog po važnosti grada u Carstvu �ime je Rim, u izvjesnoj mjeri, pretrpio neuspjeh. GELAZIJE (492. - 496.) se borio protiv biskupa Aleksandrije i Carigrada. Tako je uspio dati dodatnu težinu zahtjevima da bude univerzalni papa koji �e biti iznad vlasti države. 498. – 506. g. – Simah i Laurencije se sva�aju oko toga tko �e biti papa. U sukobu koriste lažne dokumente i tjelesno nasilje. GRGUR I. »Veliki« (590. – 604.) polaže temelje sred-njovjekovnog krš�anstva. 1) Za Grgura I. papa je postao stvarnim vladarom središnje Italije. Jedini se suprotstavio Langobardima kada su napadali Italiju. Za vrijeme cara Justinijana pobrinuo se za vojnu silu koja �e podalje držati barbare (Italija je još uvijek pripadala Isto�nom carstvu). No nakon Justinijanove smrti, ova pomo� nije bila više na raspolaganju. Stoga je organiz-irao otpor, kao i vanjsku politiku, �ime je postao vo�om po-krajine. Carevi u Carigradu službeno su vladali Italijom pre-ko tzv. egzarha koji je živio u bivšem carskom glavnom gra-du – Ravenni. Isti, me�utim, nije ništa poduzeo kada su Langobardi napali �ime je izgubio vlast. 2) Oja�ao je papinsku prevlast nad crkvom na Zapadu. �ak je nagnao Španjolsku i Galiju da od njega o�ekuju posebno vodstvo. Kao zastupnike postavio je biskupe pokrajina. 3) Pokrenuo je misijsko širenje. Poslao je Augustina (Rimskog) u Englesku. Kasnije je engleski redovnik u službi Vatikana, Bonifacije, širio Evan�elje u drugim zemljama.


4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na srednjovjekovno papinstvo. Grgur je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje je, uz pomo� redovnika i savezništva s Francima, prevladalo na Zapadu. Razlozi za uspon Rima i papinstva: 1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time što je predstavio središnji autoritet crkve. Nakon pada Jeruzalema na Istoku i smrti Ivana u Efesu je nastala praznina koju je preuzeo Rim. 2) Autoritet crkve, posebno na Istoku, ugrožavali su brojni sukobi. Sinodi i koncili donosili su me�usobno proturje�ne zaklju�ke. Kako nije bilo vrhovnog autoriteta, potraga za stabilnoš�u vodila je Rimu. 3) Budu�i je Rim bio carski grad, rastao je utjecaj tamošnjeg biskupa. Nakon pada Zapadnog Carstva, Rim je preuzeo vladareva prava i prednosti. Katoli�ka crkva uistinu je rimska jer je zadržala bit rimske uljudbe kroz zakone i in-stitucije. Primjerice; papa je preuzeo carski naslov »graditelja mostova, vrhovnog poganskog sve�enika« – Pontifexa maximusa. Valja upamtiti kako rimskog biskupa stolje�ima nije birala ni cjelokupna krš�anska, ni zapadna crkva, kao ni biskupi. Njega su, kao i ostale biskupe, birali �lanovi njegove biskupije. Stoga je imenovanje svjetskoga crkvenoga vo�e dugo ovisilo o rimskim krš�anima. Tijekom nekoliko stolje�a srednjeg vijeka, papu su birale suparni�ke politi�ke stranke i gradske plemi�ke obitelji. Kako bi se prekinula ova zlouporaba, na op�oj je sinodi u Lyonu 1274. g. donijeta odluka da papu biraju kardinali u konklavi (iza zaklju�anih vrata kako ne bi bili pod utjecajem svijeta).

CRKVA I DRŽAVA NAKON KONSTANTINA

Rimljani su se prema religiji ponašali poput skuplja�a razglednica ili poštanskih marki. Svaki nadobudni vladar oslonio bi se na dovoljno snažnoga boga, koji bi mu »pomogao« da zgrabi, a zatim i zadrži prijestolje. Aurelije je 274. g. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu u Siriji. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa, neosvojivog Sunca (ro�endan Sunca, dan velikog blagdana, bio je 25. prosinac). Sun�eva aureola, kao i nadnevak ro�endana, kasnije �e preuzeti krš�anstvo. Nešto kasnije Dioklecijan je proglasio Mitru, koji je bio vrlo popularan me�u vojnicima, za boga »zaštitnika carstva«. Konstantin je, pak, na isti na-�in ranije prisvojio krš�anskog Boga. Kao priprost �ovjek, najvjerojatnije je prihvatio Krista kao an�ela �uvara koji �e ga štititi bude li mu poslušan. Tako je za vrijeme njegove vladavine krš�anstvo, po prvi puta, preraslo iz osobne i �esto opasne predanosti u veliku pomo� pri napredovanju na poslu. Štoviše, imperator je sebe vidio kao branitelja krš�anstva o�ekuju�i od saveznika da se na isti na�in ponašaju. Novo se zakonodavstvo temeljilo na krš�anskim vrije-dnostima: Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu, Konstantin je opozvao protukrš�ansko zakonodavstvo. Vo-


�ama Crkve dao je znatnu državnu pomo� (poput politi�ara pobjednika koji nagra�uje one koji su mu pružili podršku). Unato� tome, u to vrijeme nije bilo mnogo krš�ana na Zapadu. Na Istoku su bili brojniji. Carsku je prijestolnicu iz Rima preselio u Bizant, kojeg je nazvao Konstantinopolom (Carigradom). Nije mu se svi�ala pogansko ozra�je u Rimu gdje je osje�ao neprijateljstvo poganskog rimskoga senata. Gatarama i �arobnjacima zabranjeno je djelovanje. Razboj-nike se više nije smjelo žigosati po licu, jer se na taj na�in unakazila Božja slika. �edomorstvo (naro�ito ostavljanje djece) svrstano je me�u ubojstva. Ranije je napuštanje djeteta bio priznati na�in kako se otarasiti neželjene djece. Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjedna�ena s ostalim blagdanima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je 135). Prema novom zakonu svi su morali prisustvovati prvom bogoslužju. Za vladavine Teodozija I., 395 g., poganski blagdani prestali su biti op�e i javne svetkovine. Novi društveni položaj krš�ana: Budu�i je Konstantin krš�anima dao posebne pogodnosti, ubrzo su bogataši pohrlili u crkve kako bi se okoristili poreznim pogod-nostima, ili izbjegli zamornoj službi u gradskom vije�u. Krš�ansko sve�enstvo oslobodio je javnih dužnosti pove�avši tako njihov društveni položaj. Sve više plemi�a je odlazilo u biskupe. Oni su postajali suci i izricali presude u sporovima. No, plemi�i su se i dalje obla�ili poput plemi�a; odatle crkveno ruho kojeg i danas nose. Oslovljavani su plemi�kim naslovima, kao što je »uzvišeni«, 313. g., premda su �ak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snošljivosti) imali naslov »vaša svetosti«. Rimski je biskup, 314. g., oslo-vljavan s »najslavniji« (glorisissime papa) – naslovom kojeg su nosili oni na položaju odmah do carske obitelji. Kako je položaj u vodstvu rimske crkve bio na visokoj cije-ni, za njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali. Obredi na carskom dvoru utjecali su �ak na neke vanjske oblike euharistijskog bogoslužja (uporaba svije�a). Ukazivali su na na�in na koji se kralj nad kraljevima mora štovati. Kasnije, za vladavine Justinijana I. (528. – 565. g.) isto se na�elo primjenjivalo kako bi se opravdala izrada kipova koji su se, u carevoj odsutnosti, izra�ivali i štovali. Na podru�ju pokrajina Panonije i Dalmacije krš�anstvo je potpuno prevladalo tek 313. g. kada je dopušteno kao religija. Najkasnije u IV. stolje�u dovršeno je ustano-vljavanje crkvene organizacije. Sagra�ene su mnogobrojne bazilike (Salona, Stobi, Parencije – Pore� itd.). Gotovo u svim gradovima osnovane su biskupije, a u ve�ima i nadbiskupije. Najvažnija me�u njima bila je u Sirmiju (Srijemskoj Mitrovici), pod koju je potpadao veliki dio sviju pokrajina (Panonija a možda i ve�i dio Ilirika). Akvilejskoj nadbiskupiji bili su podre�eni današnji hrvatski krajevi u Noriku i Istri, kao i Venecija. Crkva je postala važnim politi�kim �imbenikom. U gradovima, u kojima su se na-lazila sjedišta biskupija, biskupi su bili na �elu gradskih vije�a. Polubožanski status imperatora: Konstantin je sebe vidio kao vo�u crkve na Zemlji. Imao je položaj kojeg je papa


kasnije prisvojio na Zapadu. Kao samoproglašeni branitelj krš�anstva, koji je želio uvesti reda u crkve, posredovao je u sukobu oko arijevca. Kada bi došlo do nemira u crkvi, slao bi vojsku i prognao organizatore. Konstantin je sebe držao trinaestim apostolom, što se može vidjeti na slici freske njegova groba. No nije bio kršten, do pred svršetak vla-davine, iz straha da ne u�ini kakav smrtni grijeh i tako bude proklet. Ishod Konstantinove vlasti mogu se sažeti u sljede�em: 1.) Krš�anstvo je, zajedno s ostalim kultovima, postalo zakonitom vjerom. 2.) Biskupi su postali careva desna ruka. Nosili su plemi�ku odje�u; oslovljavalo ih se kao plemi�e. 3.) Car je postao vo�om crkve. 4.) Carski obredi prodrli su u crkvenu službu (svije�e, tamjan, crkveni zbor itd.). 5.) Velike crkvene zgrade �esto su podizane uz državnu pomo�. 6.) Ohrabrivanje hodo�aš�a u Svetu Zemlju (na prvo hodo�aš�e je otišla Konstantinova majka). 7.) Odgovor na rastu�u svjetovnosti Crkve potakla je redovništvo (Antun je stvorio jedno�elijsko redovništvo, a Pahomije redovni�ke zajednice). Razdoblje izme�u Konstantina i Teodozija I. Nakon smrti Konstantina I. Velikog, 377. g., Carstvo na-slje�uju njegova tri sina. Konstantin II. umire za vrijeme gra�anskog rata tri godine kasnije; ostavlja carstvo podije-ljeno izme�u Konstansa, koji je vladao na Zapadu do 350. g., i Konstancija II. na Istoku. Konstans pruža podršku pro-nikejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Atana-zije i Marcel, koji su u progonstvu na Zapadu, ga mole da ih pomiluje. No pobuda koja se krila iza njegove jake podrške pravovjerja, �ini se, bila je suparništvo s bratom Konstancijom koji je bio na strani arijevca. 350. g. – Konstancije II. postaje samostalni vladar. Podržava arijanska na�ela. Za njegove vladavine izdani su prvi zakoni protiv poganstava. 361. g. – Konstancije II. umire. Tijekom dvije naredne god-ine vlada zloglasni Julijan Apostat koji poti�e poganstva. Njegov nasljednik bio je pronikejac. Carstvo se potom dijeli izme�u dvojice bra�e; Valentinijana I. i Valenta. Valentinijan I. se vra�a Konstantinovoj politici snošljivosti kako prema krš�anima, tako i prema poganima. Ne miješa se u crkvene poslove. Na Istoku vodi proarijansku politiku. Valentinijana I., koji je umro 375. g., naslijedio je uvjereni pronikejski krš�anin Gracijan. Bio je prvi car koji je odbio primiti naslov kulta rimske države – vrhovnog sve�enika Pontifexa maximusa. Naredio je da se iz Senata ukloni oltar božice pobjede, iako su tamošnju ve�inu �inili pogani. Krš�anstvo i poganstvo nisu više mogli zajedno postojati. Valent umire 378. g. Naslje�uje ga Teodozije. Teodozije I Pod Teodozijem I. nagrade i povlastice krš�anima utrle su put uvo�enju kazni za nekrš�ane, kao i kaznama za-stranjuju�im oblicima krš�anstva. Teodozije je 380. g. izdao ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske veze izme�u vlastite i Božje volje! U istoj godini dao si je oduška, te je


dopustio da ga se opisuje kao »vidljivog boga«! Crkve su isticale novu hijerarhiju Krista i Cara koja je, zapravo, bila posu�ena s Istoka. U Perziji su postojali hodnici pokriveni kupolama. Njihova je unutrašnjost bila ukrašena safirima koji su iskrili nebesko plavom svjetloš�u. Nasuprot plavoj kamenoj pozadini, stajali su zlatni likovi bogova koji su sijali kao zvijezde na nebeskom svodu. Takav je bio novi uzor za oblaganje bizantskih crkava mozaicima – prikaz ne zlatnih likova bogova ve� Boga, kao i poluboga (Cara) koji ga je predstavljao na zemlji. Stoga je imperator uvijek bio crtan s aureolom. Jedine gra�evine koje održavaju ovaj stil nalaze se u Ravenni – dijelu Isto�nog Carstva neošte�enog u nastupaju�im muslimanskim provalama i povla�enjima. Prvi koji je izazvao imperatora bio je Ambrozije koji je Teodozija tražio da se javno pokaje zbog pokolja koje je naredio nad onima koji su bili upleteni u solunsku pobunu. U suprotnom zaprijetio mu je ekskomunikacijom. Kasnije, u povijesti, papa je morao uporabiti oružje ekskomunikacije protiv vladara. Kada je imperator zapovjedio da mjesna crkva ponovo sagradi spaljenu sinagogu o vlastitom trošku, Ambrozije je nagovorio imperatora da ukine osudu. Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta krš�anskog carstva u kojem se mogu dokinuti vjerske za-blude, a pristalice iste svesti na položaj gra�ana drugog reda. Ambrozije je vjerojatno bio najvažniji �imbenik iza novog Teodozijeva zakonodavstva. Naime, za vladavine Gracijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni. 380. i 381. g. – Krš�anska vjera je odre�ena u smislu u�enja biskupa (patrijarha) glavnih crkava u Carstvu. Krivovjercima i raskolnicima otežano je djelovanje. Za Teodozijeve vladavine otpadnicima krš�anstva oduzete su �asti, nasljedni položaji, i pravo na nasljedstvo. Hramovi su pretvoreni u crkve, ili su prepušteni zubu vremena. 391. g. – Zabranjeno je poganstvo, iako je kasnijim pro-glasima dano nešto slobode Židovima i poganima koji su bili poslušni zakonu (uredba iz 423. g.). 408. g. – Pripadnicima carske službe mogli su postati isklju�ivo �lanovi službene crkve. Izdani su propisi protiv brakova židova i krš�ana. Oni krš�ani, koji bi se preobratili na pogansku vjeru, bili su izloženi prijetnji smrtne kazne. Pogani su pak morali odlaziti u crkvu na vjeronauk. Onima koji su se odbijali krstiti imovina je bila zaplijenjena, a oni su bili osu�eni na progonstvo. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti. Štoviše, krštenje je bilo obvezno za sve gra�ane. Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snošljivost. Zbog njegove užasne zamisli o državnom krš�anstvu, ušutkavani su i tla�eni svi koji se nisu slagali s njegovim po-gledima. Ipak, isklju�ivo je na istoku ovaj koncept u potpunosti zaživio. Unato� mjerama, koje su kasnije poduzeli rimski carevi kako bi iskorijenili poganstva, ona su i dalje ostala ukorije-njena me�u rimskim plemstvom, kao i u seoskim pod-ru�jima. Teodozije i njegovi nasljednici imali su vrlo mali,


ili nikakav, nadzor nad velikim podru�jima Zapadnoga Carstva. Poganske filozofske škole cvjetale su u Ateni, sve do prve polovice 6. stolje�a. Crkva je »prihva�ala« po-gansko daju�i mu vanjsku krš�ansku ljušturu pod uvjetom da time zadobiva barem temeljno priznanje vlastita autoriteta. Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo, i u vjerskom i politi�kom smislu, izravni nasljednik rimskog prethodnika. Bizant je volio sebe promatrati, ne kao dva odvojena vjerska i sekularna društva, ve� kao jedno društvo koje djeluje u skladu s Carem kao zemaljskim ekvivalentom božanskog vladara. Padom Konstantinopola (Carigrada) 1453. g. to je osebujno krš�ansko carstvo propalo. Krš�ani su postali manjinom kojom vladaju muslimani. Više nije bilo cara koji bi ih vodio, te se obra�aju patrijarhu za politi�ko vodstvo. Na Zapadu, gdje se Rimsko Carstvo po�elo rušiti pod juri-šima barbara, Crkva je postala zaštitnicom rimskoga na�ina življenja. Papa je u Rimu, odsustvom imperatora, sve više nalikovao bizantskom imperatoru – »Božjem predstavniku na Zemlji«. No, bez suradnje svjetovne mo�i, teško mu je bilo proširiti politi�ku mo� izvan crkvenog podru�ja. Što-više, upravo su krugovi svjetovne mo�i nastojali utjecati na Crkvu. Kraljevi merovinške Galije prvi su, u 6. stolje�u, po-stavljali biskupe. Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki – vladar koji je prisvojio krš�anstvo, a zatim ga ratovima nametnuo Zapadu. Za njegove vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo krunidbu kojom je kralj postajao svetom osobom. Državno krš�anstvo, dugo poznato u Isto�nom Carstvu, vratilo se u Europu. Poput Konstantina, i Karlo Veliki je bio graditelj carstva osnažen vojnim pohodima i državnom ad-ministracijom sve�enika i redovnika.

RANOKRŠ�ANSKO BOGOSLUŽJE Osim Novoga zavjeta, kao glavni izvori podataka služe na-m: Didaha, Justinova Prva apologija, Plinijevo Pismo Trajanu, Hipolitova Apostolska predaja i Tertulijanova Apologija. Iz navedenih spisa crpimo podatke o Gospodnjoj ve�eri i krštenju. Me�utim, treba uzeti u obzir kako su spo-menuti obi�aji ponekad bili ograni�eni na samo odre�ena podru�ja. Ranokrš�ansko bogoslužje, koje je bilo održavano svake nedjelje, je bilo podijeljeno u dva dijela. Prvi dio se sastojao od �itanja Staroga Zavjeta, Poslanica i Evan�elja, me�u kojima su bili uba�eni psalmi i himne. Bogosluženje se završavalo s propovijedi. Nakon toga, nevjernici su morali opustiti dvoranu a po�eo je drugi dio: Gospodnja Ve�era. Ovaj dio se sastojao od molitava i zagovaranja te je dostigao vrhunac sa dugom molitvom zahvalnosti. Nakon toga, kruh i vino su bili razdijeljeni. Iste su prethodno prinosili vjernici kao znak posve�enja. Bile su dvije vrste molitve: tiha molitva (kle�anjem) i javna molitva (stajanjem). Nevjernicima nije bilo dozvoljeno prisustvovati za vrijeme molitve. �ini se da je liturgija bila upotrebljavana od samog po�etka crkve, ali je bilo tako�er prilike za molitvu bez pripremanja. Vjernici su upotrebljavali poljupce, ali muškarci su ljubili muškarce a žene su ljubile žene.


1. GOSPODNJA VE�ERA je isprva predstavljala vrhunac zajedni�kog objeda (agape). No, do vremena u kojem je na-pisano Plinijevo pismo Trajanu, Gospodnja ve�era postala je, zbog crkvenog reda ili progona, zaseban obred. »Sa-stajali su se po obi�aju na odre�eni dan, prije izlaska Sunca. Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu za-klinju�i se (lat. sacramentum) da ne�e po�initi zlo�in, kra�u, plja�ku i preljub, niti napustiti vjeru. Nakon toga, ob-i�no su se razilazili kako bi se kasnije okupili na jelu«. Tertulijan spominje agape: »Nakon molitve pristupali su, svjesni Gospodinove prisutnosti, skromnom obroku. Nakon što je donijeta voda za pranje ruku, a prostorija osvijetljena, prisutni su bili pozvani da otpjevaju Bogu redak iz Svetoga Pisma ili nešto iz srca… Objed se završavao molitvom…«. Didahe nam nešto podrobnije govori o obredu (u Starosirijskoj crkvi), dok ostala djela spominju druge dijelove obreda, pogotovo zaklju�nu molitvu zahvalnosti. O nedjeljnom bogoštovlju: »Sakupljajte se na Dan Gospod-nji, lomite kruh i pri�estite se. Me�utim, ispovjedite prvo grijehe (prijestupe) kako bi vaša žrtva bila �ista. Svatko tko ima nešto na bližnjega svoga, neka se ne sastane s vama dok se ne izmiri kako ne bi obeš�astio vašu žrtvu. Jer ovo je žrtva za koju je Gospodin rekao: »Na svakom mjestu i prigodi prinesite mi �istu žrtvu, jer sam velik kralj,« kaže Gospodin »moje je ime �udesno me�u narodima.« (Pogl. XIV.) O euharistiji: Ovako zahvalite! Prvo o kaležu: »Zahvaljujemo ti, O�e naš, radi svete loze tvoga sluge Davida koju si nam objavio preko svoga sluge Isusa.« »Neki ti je slava zauvijek.« «Zatim o (lomljenom) kruhu: »Zahvaljujemo ti, O�e naš, za život i znanje koje si nam objavio preko svoga sluge Isusa.« »Neki ti je slava zauvijek.« »Kao što je ovaj lomljeni kruh neko� bio razasut po brežuljcima, sakupljen i postao jedan kruh, tako neka bude sakupljena tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljev-stvo.« »Jer je tebi slava i sila kroz Isusa Krista zauvijek.« Neka nitko ne jede ni ne pije od ove euharistije, nego oni kršteni u ime Gospodnje: Jer je o ovome Gospodin rekao: »Ne dajte svetinje psima.« (Pogl. IX.) Kada su svi uzeli kruh i vino, zahvalite ovim rije�ima: ««Zahvaljujemo ti, O�e sveti, za tvoje sveto ime koje se na-stanilo u našim srcima, kao i radi spoznaje vjere i besmrtnosti koju si nam objavio preko svog Sluge Isusa.« »Neka ti je slava zauvijek.« »Svemogu�i Gospodaru, Ti si stvorio sve radi svog imena; ljudima si dao hranu i pi�e kako bi ih koristili i Tebi za-hvaljivali. Nama si, preko svoga Sluge, milostivo dao duhovnu hranu i pi�e za vje�ni život. Posebno ti za-hvaljujemo jer si silan.« »Neka ti je slava zauvijek.« »Sjeti se svoje Crkve, Gospodine, da je izbaviš od sveg zla, te je usavršiš u svojoj ljubavi, i sakupiš je s �etiri vjetra, posve�enu, u tvoje kraljevstvo koje si joj pripremio.«


»Jer je tebi sila i slava zauvijek.« »Neka do�e milost, a ovaj svijet neka pro�e.« »Hosana Bogu Davidovu.« »Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije, neka se pokaje.« »Gospodine, do�i skoro. Amen.« »Proroci neka zahvaljuju kako žele.« (Pogl. X.) Tertulijan spominje ostale vidove krš�anskog bogoslužja: »Sastajemo se kako bi pristupili Bogu u molitvi... Molimo se za careve, njihove službenike, i one koji imaju vlast; za sigurnost u svijetu, op�i mir te za odgodu kraja. Sastajemo se kako bismo �itali nadahnuto Pismo... Me�usobno se poti�emo, korimo, osu�ujemo... Svatko, jednom mjese�no, ili kad želi, daje pokoji nov�i�... Novac trošimo na pokope i pomo� siromašnima«. Za vrijeme Konstantina glavna je služba bila podijeljena u dva dijela. Prvo se �itala Biblija, zatim je slijedila pro-povijed te pri�est. Pomo�no sve�enstvo je �italo pouke i vodilo molitve koje se izgovarale bez priprema (me�utim po obliku su bile prili�no predvidive). Isklju�ivo je zaklju�ni hvalospjev bio gotovo uvijek isti. Zajedni�ko pjevanje još nije bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije. Možda je postojalo solo pjevanje ako je zajednica imala nadarenog �lana. Vrhunac prvog dijela službe bila je biskupova pro-povijed. Nakon iste, svi koji nisu bili kršteni, izlazili su van nakon što bi primili biskupov blagoslov. Zatim bi bili donošeni kruh i vino, te bi pri�esni obred zapo�eo. Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora. Biskup je uzvišenu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme. Zajednica mu se zatim pridružila u pjesmi kao što je: Svet, svet, svet (Izaija 6) dok bi niži sve�enik pozvao prisutne da prime kruh i vino. Zajednica bi stajala pred oltarom �ekaju�i svoj red. Služba se završavala kratkom molitvom i otpustom. 2. KRŠTENJE Didahe daje upute u vezi s obredom krštenja: »Nakon što su obavljene sve pripreme, kandidata neka zarone pod vodu rije�ima: 'U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.' Ako teku�a voda nije dostupna, neka se kandidat zaroni pod obi�nu vodu. Voda treba, ako je mogu�e, biti hladna; u suprotnom slu�aju neka je topla. Ako ni jedno ni drugo nije mogu�e, neka se kandidat poškropi vodom po glavi tri puta uz rije�i: 'U ime Oca i Sina i Duha Svetoga'. I krstitelj i onaj kojeg krste (kao i svi oni koji su u mogu�nosti da to u�ine) neka poste prije krštenja. Kandidat neka posti dan-dva prije krštenja«. Krštenja su se za Konstantina uobi�ajeno obavljala za vrije-me Uskrsa. Nekoliko tjedana prije Uskrsa na�injen je popis onih koji se žele krstiti. Držalo se kako su neka zanimanja nespojiva s krš�anskim pozivom. Kandidati (lat: candidus = bijelo) su pomno ispitivani kako bi se vidjelo zaslužuju li ponašanjem primanje u zajednicu. Biskup je, uz pomo� ostalog sve�enstva, davao posebne pouke kandidatima. Kako je vrijeme prolazilo, razdoblje pou�avanja kandidata bivalo je sve duže jer se sve više i više pogana preobra�iva-lo na krš�anstvo. U�enje vjeroispovijedi bilo je od prvoraz-redne važnosti.


Nakon posta i nekoliko egzorcizama, kandidati bi dolazili u zajednicu dan prije Uskrsa. Ljudi su se krstili goli (muškarci i žene odvojeno). Kad bi izašli iz vode: 1) obukli bi bijelu odje�u (koja je simbolizirala novi život) 2) bili bi pomazani (kao znak sve�enstva) 3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg �iš�enja) 4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obe�ane zemlje). Uronjavanjem, ili izlijevanjem vode, krstilo se do 9. stolje�a. Me�utim, Tertulijan piše da su ve� u drugom stolje�u neki krš�anski roditelji davali svoju djecu na krštenje, ali da on sam ne odobrava tu praksu. Krštenje polijevanjem vode na glavu bilo je ranije uobi�ajeno samo u izvanrednim uvjetima (slabo zdravlje, krštenje prije neminovne smrti, nedostatak dovoljne koli�ine vode). Od 9. stolje�a bio je uobi�ajen uglavnom u hladnim podru�jima zapadne Europe. U Italiji je krštavanje uronja-vanjem trajalo do 13. stolje�a dok Pravoslavna crkva i danas tako krsti. Ponovno krštenje: Crkva nije tražila obi�no ponovno krštenje, ako kandidat je bio prethodno �lan skizmati�ke ili hereti�ne crkve. Prethodno krštenje je vrijedilo kao vanjski �in, iako nije dalo nikakav dobit. Umjesto toga crkva je tražila postavljenje ruka da bi primili Sveti Duh. 3. CRKVENE GRA�EVINE Nakon Galijenove Uredbe o snošljivosti, 260. g., Crkva je izašla iz tajnosti te su u to vrijeme bile sagra�ene prve crkvene zgrade. Do tada su se krš�ani okupljali po ku�ama. Neke su kasnije bile pretvorene u crkve (što je kasnije potvr�eno arheološkim iskapanjima), odnosno po grobljima i katakombama (prvi krš�ani su vjerovali kako mogu, tije-kom Gospodnje ve�ere, biti u zajedništvu s umrlim mu�eni-kom). Vjerojatno su ove zgrade sli�ile rimskim gradskim vije�nicama, ili bazilikama pravokutnoga oblika s polu-kružnom apsidom na jednom kraju. U apsidi se nalazio stolac namijenjena mjesnom biskupu, zajedno sa sjedalima za starješine sa svake strane. Ispred sjedala nalazio se oltar-ni stol. Oltar od kamena, sli�an grobnici, po�eo se rabiti na-kon Konstantina, kada je ozna�avao mjesto mu�enikova groba. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade. Ostatak iste bio je, osim ponekog crteža na zidu, uglavnom prazan. U najve�em broju slu�ajeva ostatci mu�enika bili bi prenijeti s mjesnog groblja u crkvu, �ime bi nastajala nova mjesta svetosti. Crkve više nisu bile samo skupljališta vjernika, ve� svetišta svetaca i sveta mjesta. Na vratima su bile osobe koje su do�ekivale vjernike. Potom su muškarci i žene zauzimali mjesta na suprotnim stranama. 4. CRKVENI BLAGDANI Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani mu�enika. Boži� se na Zapadu po�eo slaviti tek nakon Konstantinove pobjede kada se ustanovilo da se nadnevak Kristova ro�enja poklapa s blagdanom nepobjedivog Sunca – 25. prosincem. Mnogi su i dalje 6. sije�nja slavili kao dan Kristova ro�enja. Drugi godišnji blagdan, u ve�ini crkava, bio je blagdan Duhova koji se svetkovao na Istoku. Na Zapadu se slavio


pedesetog dana nakon Uskrsa ozna�avaju�i svršetak uskršnjih blagdana. Rasprava o nadnevku Uskrsa Ve�ina krš�anskih crkava svetkovala je nedjelju najbližu blagdanu Pashe. Me�utim neke su crkve, pogotovo u Maloj Aziji, Uskrs svetkovale na dan Pashe. Rimski biskup Viktor pokušao je krš�ane u Maloj Aziji ekskomunicirati, no suprotstavio mu se Irenej. Nedoumica je »razriješena« Viktorovom smr�u.

ISPOSNI�KI POKRETI I SAMOSTANI

Židovski izvori Krš�anstvo je od judaizma naslijedio zamisao redovništva. Eseni su zapravo bili redovnici. Neki, poput Therapeutaea, bili su pustinjaci koji su živjeli u pe�inama. Došli su iz Egipta gdje su pustinjske zajednice postojale bar dvije tisu�e godina. Margerijaci, u Siriji, tako�er su bili redovnici koji su živjeli u pe�inama. Bilo je i drugih skupina koje su obitavale blizu rijeke Jordan gdje su krštavale vjernike. Njima su pripadali Ivan Krstitelj i njegovi sljedbenici. Krš�anski za�etci �ak i u Novom zavjetu možemo �itati o ženama (obi�no udovicama) koje su prisegle kako se ne�e više udavati jer se žele posvetiti molitvi. Mnoge crkve su, stoga, odlu�ile materijalno ih potpomagati (1 Tim 5; isto 1 Kor 7,25-40). Ve� u 2. stolje�u postojale su zajednice onih koji su se od-rekli braka, i svih dobara, kako bi posvetili život molitvi i dobrim djelima. Drugi su se, za vrijeme progona, povukli u pustinju kako bi živjeli isposni�kim na�inom života. Nakon progona (od 313. g. i kasnije) nametnula su se sljede�a pitanja: 1.) Može li crkva, kojoj raste broj �lanova, održati položaj u društvu a da ne dovede u pitanje vlastitu moralnu snagu? 2.) Na koji na�in mogu krš�ani, koji drže da moraju biti mu�enici, iskazivati revnost u vremenu kada nema progona? Isposnici su se povla�ili iz crkava kako bi �inili dobra djela, brinuli za bolesne, zatvorenike, siro�ad i udovice. Nakon 314. g. veliki je broj ljudi pristupio Crkvi. Istovremeno su mnogi napustili Crkvu opredjeljuju�i se za sve popularniji život u pustinji! �ak su i pogani željeli postati redovnicima! Kako je vrijeme prolazilo, omiljenost isposništva je rasla. Povremeni post postao je polutrajno gladovanjem. Zabra-njeno je kupanje i brijanje koji su bili luksuz rimske uljudbe. Suzdržljivost u braku preraslo je u potpuni celibat dok je odvajanje od svijeta, na kraju, vodilo povratku u pustinju. Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. Njegovim pisanjem prevladavao je uzor mu�enika koji se ne nada ni�emu na ovom svijetu, ve� �ezne za jedinstvom s Bogom u Njegovim patnjama. No kada se isti uzor spojio s klasi�-nim gr�kim, ishod je bilo nešto vrlo individualno. U komen-taru Pjesmi nad Pjesmama, Origen navodi kako isto djelo, na najdubljoj razini tuma�enja, govori o mladenki kao o duši koja se ujedinjuje s božanskim Rije�ju u svetom vjen�anju.


Unutar redovni�kog pokreta postojala su dva osnovna stremljenja: 1.) Fanati�ni pustinjaci bili su pod jakim utjecajem isto�ne platonske predaje. Krajnjih su pogleda bili: Antun, Šenuti (koji je uglavnom utjecao na koptsku predaju), Jeronimov prijatelj Evagrije (koji je bio pod jakim utjecajem Origena). Kasijan je istu vrstu redovništva donio na Zapad gdje se iz južne Francuske proširio, preko Škotske, u Irsku postavši karakteristi�nim za keltsko krš�anstvo. Keltski redovnici prenijeli su ga iz Irske u druge zemlje. 2.) Umjereni isposnici živjeli su u zajednicama u kojima se njihova revnost strogo nadzirala. Od njih se o�ekivalo da služe zajednici i da budu odgovorni lokalnom biskupu. Osnivatelj ove vrste redovništva bio je Bazilije Cezarejski. Pokret se iz Cezareje širio u Rusiju, a na Zapad ga je donio Benedikt iz Nursije. Iz Italije se potom proširio u Englesku preko pape Grgura Velikog, koji je i sam bio Benediktinac. On je poslao Augustina u Englesku kako bi, kao misionar, utjecao na engleske redovnike koji su pripadali drugom naraštaju misionara nakon Iraca. Tamo je ovaj oblik redovništva postupno zamijenio keltski oblik. Benediktinski red postao je važnim oru�em u promicanju papinske pre-vlasti. Redovnici su se pojavili u posljednjim desetlje�ima 3. stolje�a, i to u Egiptu. U Aleksandriji, i delti Nila, veliki dio krš�anskog stanovništva živio je nedaleko od nena-stanjenoga podru�ja. Tamo su mnogi krš�ani mogli živjeti skromno borave�i u spiljama i jednostavnim skloništima. Neobi�noš�u životnog stila, stekli su neobi�ni ugled kao vidovnjaci i �udotvorci. Ubrzo su bili oslobo�eni vojne obveze, poreza, kao i nekih oblika prisilnog rada. Vremenom se javila opasnost da redovni�ki pokret postane pogodno uto�ište (kao francuska Legija stranaca) za ljude koji su željeli pobje�i od odgovornosti u društvu, kao za one koji su preživjeli bankrot, kriminalce u bijegu, homosek-sualce i druge nesigurne ljude. Dok su redovnici usmjeravali pozornost na duhovnu stranu, molitvu i kontemplaciju, bili su tako�er zaposleni društvenim radom u korist gladnih, starih i bolesnih koji su mogli na�i utjehu u velikoj skupini samostana. Tako gledaju�i, ovi su samostani služili kao sigurnosna mreža za slabije u Bizantu. Primali su velike poklone od bogatih vjernika kako bi širili vlastitu karitativnu djelatnost. Životni standard samostana u judej-skoj pustinji bio je, uglavnom, na višoj životnoj razini od ve�ine ljudi u Bizantskom carstvu. Samostani nisu bili sku�eni te su vjerojatno redovnici, iz nižih i srednjih društ-venih slojeva, došavši u samostan poboljšali vlastiti standard. ANTUN (250. – 356.) je u starijoj dobi postao slavnim u�iteljem. Njegov pobožni život, i mudri savjeti, privukli su bezbroj u�enika i posjetitelja. Nedugo njegove smrti, Atana-zije je napisao njegov životopis. Isti je postao klasi�nim duhovnim djelom uvelike doprinijevši širenju redovni�kog ideala. Antun se, na temelju Isusove zapovijedi bogatašima, odrekao imanja koje je naslijedio od roditelja. Postupno se sve više udaljavao od društva kako bi se, kona�no, povukao


u pustinju. Tamo se borio s demonima. Ovakva se vrsta redovništva zvala eremetizam. Zlatno doba egipatskog pustinja�kog života odvijalo se od 330. - 440. g. U pustinji su živjeli po dvojica ili trojica pustinjaka prehranjuju�i se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su vremena provodili u molitvi i u�enju, napamet, biblijskih redaka. Me�u njima je najviše bilo poznatih anahoreta i eremita koji su uglavnom živjeli u sjevernom dijelu Egipta. Kasnije su se pustinjaci sastajali, u dnevnim ili tjednim razmacima, kako bi svetkovali euharistiju i me�usobno raz-mjenjivali mudre savjete. Ova vrsta redovništva bila je po-znata kao sketizam (od imena Skete). PAHOMIJE (286. – 346.) je utemeljitelj zajedni�koga redovni�kog života i osniva� zajednice isposnika u Tabenisi na Nilu. Tamo su brojni redovnici bili izloženi teškom tjelesnom radu. Naime, Pahomije je o�ekivao potpunu vojni�ku poslušnost. U zajednicu su stizale stotine �estitih i siromašnih ljudi. No Pahomije je zahtijevao poslušnost i od onih koji su željeli pristupiti zajednici. Stoga je izradio kazneni zakon. Poglavar zajednice bio je abbas (od aramejskog abba – otac, od �ega dolazi rije� opat) dok je na Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (gr�ki - vo�a). Nadglednik velikog samostana, ili više samostana na Istoku su nazivao arhimandritom. Marija, Pahomijeva sest-ra, osnovala je samostan za opatice. Samostani su bili mali gradovi od tisu�u do dvije tisu�e stanovnika, podijeljeni na ku�anstva od trideset do �etrdeset �lanova. Tamo su redovnici bili svrstani u skupine prema sposobnostima i vještinama. Takva vrsta zajednice nazivala se »cenobij«. Odatle potje�e vrsta redovništva tzv. cenob-itizam (od gr. koinos - zajedni�ki i bios - život) i redovnici cenobiti. ŠENUTI (348. – 453.) je bio sljedbenik Pahomija. U životu dugom jedno stolje�e dao je koptskom redovništvu na-silni�ku i neobuzdanu narav. Naime, kao opat služio je u Bijelom samostanu blizu Sohaga u gornjem Egiptu. Njegovi redovnici bili su organizirani u zastrašuju�u vojsku. U njoj su bili podre�eni vrlo strogom režimu s krajnje nasilnim kaznama (�ak i smrtnom). Šenuti je vojsku rabio kako bi uništavao poganske hramove i šibao krš�ane koji se nisu slagali s njegovom teologijom. Pojavio se i na koncilu u Efezu (431. g.) gdje je napao Nestorija, kojemu se sudilo zbog krivovjerstava, bacivši na njega neku knjižurinu. Pustinja�ki uzor teško se mirio s vjerovanjem kako redovni�ki život zahtijeva poslušnu zajednicu pod upravom nadstojnika. U stvarnosti, postojali su dugo vremena brojni isposnici koji nisu živjeli sami. No kako nisu pripadali za-jednici (cenobiju), ve� su lutali od mjesta do mjesta, mnogi su ih držali neodgovornima i nepo�udnima. BAZILIJE CEZAREJSKI (329. – 379.) je odbacio pustinja�ki uzor. Držao ga je osobnim pothvatom koji nema nikakve veze s pozivom Evan�elja na ljubljenje i služenje bližnjemu. Novicijatu je dao institucionalni oblik. Tražio je poslušnost kako bi obuzdao prekomjernost, natjecateljski duh, kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na loš


glas. Predvidio je stroge kazne za redovnike koji su dugo postili bez dopuštenja. Kako je uvijek naglašavao umjerenost, prethodnik je Benedikta. Redovni�ke zajednice stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Zajedni�ka bogoslužja s crkvom pokazala su se dobrima u slu�ajevima kada je biskup bio dobar. Me�utim, bilo je i zlouporaba. Unutar tri desetlje�a, nakon Bazilijeve smrti, cezarejski biskup je rabio redovnike kako bi zastrašio gradsku policiju koja je štitila njegovog teološkog neprijatelja – prognanika Ivana Zlato-ustog. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako je snaga selja�kih redovnika savršeni instrument uništavanja poganskih hramova i suprotstavljanja krivovjerju. Na Istoku su, za vladavine protupoganskog prefekta Cinegija (384. – 388.), redovnici uništavali hramove a Cinegije se, s vremena na vrijeme, brinuo da revne redovnike nitko ne ometa u njihovom razaranju. Pobrinuo se za vojne jedinice koje su gnjevne seljake držale podalje. Bizantski i ruski redovnici su u Baziliju vidjeli uzor dok je na Zapadu njegov najzna�ajniji sljedbenik bio Benedikt. Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove organizacije, tzv. lavre, u kojoj je svaki redovnik imao �eliju blizu vo�e. Iako su imali zajedni�ke molitve i obrede, više su živjeli u samo�i od redovnika u cenobijima. U Siriji i Mezopotamiji isposništvo je ponekad poprimalo nastrane oblike. Ve�inu redovnika sa�injavali su priprosti ljudi koji su govorili isklju�ivo starosirijskim jezikom. Podatci o njihovoj smrtnosti su uznemiruju�i. Nosili su teške željezne lance umjesto pojasa. Neki su se hranili travom; živjeli su oskudno obu�eni na otvorenom, bez zaklona od sunca, tvrde�i kako su »lu�aci radi Krista«. U samostanu Telanisos u Siriji živio je Simeon Stilit, i to na vrhu stupa! Privukao je mnoge u�enike od kojih je jedan, Daniel (403. – 493.), pro-veo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Ru-meli Hisar). Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni isposnici pod Origenovim utjecajem. Bazilije Cezarejski bio je jedan od njih, no odbacio je ve�i dio Origenovih platonovskih razmišljanja. EVAGRIJE Pontik (345. – 399.) je od Origena preuzeo najgora u�enja. Origenov nauk je u Aleksandriji tuma�io Didim Slijepi (�iji je u�enik neko vrijeme bio Jeronim) dok se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj Grgura Na-zijanskog, arhi�akon Evagrije. Ljubavna veza navela je Evagrija da iz Carigrada ode u Jeruzalem a potom u egipatsku pustinju. Tamo je postao jednim od najutjecajnijih pisaca o duhovnom životu. U proces kontemplacije uveo je red. U osam temeljnih grijeha svrstao je: proždrljivost, blud, pohlepu, obeshrabrenost, gnjev, iznemoglost, taštinu i ponos (oholost). Podijelio ih je po razli�itim dijelovima duše koje je razmatrao Platon. Vrste kontemplacije poredao je na ljestvici od »rastu�eg razumijevanja«; od tjelesnog do duhovnog, i sve do svetog Trojstva. Na najvišoj razini molitva je razumski �in bez rije�i. Istoj mora biti oduzeta bilo kakva tjelesna slika Boga koju, na poticaj zlih sila, može stvoriti mašta. Naglašavao je potrebu za moralnom ravnodušnoš�u prema vanjskim iskustvima i osje�ajima (stoi�ka apatija), kao i intelektualnom usredoto�enju na nevi�eno božanstvo. Veliki dio tvrdnji o tajni molitve, prod-rijevši u gr�ku isposni�ku teologiju, našlo je put preko Ivana Kasijana na Zapad.


KASIJAN (360. – 435. g.) je bio redovnik skitskog podrijetla. Vježbao je isposništvo u Palestini i Egiptu, prije no što je zapo�eo pionirski rad na Zapadu. Bio je naklonjen Evagriju i Origenovim sljedbenicima. Preselio se u Carigrad gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za �akona. U Rim je otišao 404. g., a u Marseille 415. Tamo je osnovao redov-ni�ke zajednice nalik onoj na otoku Lérinu koju je podigao Honorije. Obojica su predstavljali važan most izme�u Isto�nog redovništva i Zapada jer je upravo ono utjecalo na keltsko redovništvo. U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. od Marseillea), koji je zatražio savjet o egipatskom isposništvu, napisao je Institutes koji su utjecali na Benediktince. Ne samo da je slijedio Origenove i Evagrijeve zamisli, nego je naveo mnoge obi�aje onih koji su živjeli u egipatskoj pustinji. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio gr�ke isposni�ke teologije, umjerenim je stavom nastojao odgovoriti ushi�ene redovnike od nekih ekstremnih vježbi pripisanih Martinu Tourskom. Bio je snažan polupelagijana-c zbog kojega je keltska crkva postala polupelagijanskom. MARTIN TOURSKI (316. – 397. g.) bio je važna osoba zapadnog redovni�kog pokreta. Napustio je vojnu karijeru zapo�evši studije kod biskupa Hilarija (zapadnja�ke ina�ice Atanazija) iz Poitiersa. On mu je dao položaj kod Ligugéa gdje je 361. g., po uzoru na Pahomija, osnovao prvi samostan u Francuskoj. Kada je postao poznatim istje-riva�em demona, susreo se mnogo puta sa Sotonom. Godine 367. bio je postavljen za biskupa Toursa, te je osnovao drugi samostan kod Marmoutiera (lat. maius monasterium – ve�i samostan). Tamo je ustanovio zajednicu gdje je živio strogim životom. Uskoro je netko napisao njegov životopis i Zapad je pronašao svoga Antuna. Jedan od Kasijanovih u�enika, German, utemeljio je samo-stan u Auxerreu. Odatle se isti uzor proširio do Irske (vjero-jatno preko Ninijana u Škotskoj). German je u dvjema pri-likama vodio protupelagijansku »�istku« u Engleskoj. Germanovog u�enika Paladija poslao je 431. g. papa Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj. Godinu kasnije Paladije je umro u toj zemlji. Njegov nasljednik bio je Britanac Patricius (Patrik). Patrik je ve� imao iskustva s Irskom, gdje je neko vrijeme bio rob, nakon što su ga iz Engleske oteli irski gusari. Šest godina kasnije uspio je ute�i natrag u Englesku. Na Božji poziv odlazi u Auxerre na pri-preme za misionarsku službu. Engleska keltska crkva ga je kasnije imenovala biskupom i ga su poslala do Sjeverne Irske. Tada je imao �etrdeset godina. Treba naglasati da kad se Patrik vratio u Irsku, ve� je postojala mala keltska crkva: on je jedino evangelizirao ove krajeve Irske koji još su bili poganski. Prema engleskom povjesni�aru Gildi, u Engleskoj je do pro-cvata redovništva došlo nakon 450. g. Te je godine provalu Sasa zaustavio Ambrozije Aurelijan �iji je nasljednik Artorius (vjerojatno kralj Arthur) poveo svoju rimsko-britansku vojsku u odlu�nu pobjedu nad Sasima kod planine Badon blizu Swindona. Time je omogu�en kasniji procvat redovništva koje je na to podru�je bilo uvezeno iz Galije i, na kraju, se proširilo u Irsku. Tri su velška sveca: Illtyd,


David i Cadoc, povezana s istim razdobljem. Me�u Cado-covim u�enicima bio je Gilda, koji je sa svojim redovnicima uveo obrazovanje u Irsku, kasnije sveu�ilišno središte Eu-rope. KELTSKO REDOVNIŠTVO bilo je poznato po isposni�koj strogosti* i visokoj kulturnoj razini. Na �elu crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj biskup kao poglavar dijeceza). Ustvari keltski samostani su bili sli�niji misijskih postaja koji su smjestili li�ne obitelje kao i redovnike, �estoput vo�eni od plemi�a koji nije bio nužno kler. *Keltski redovnici provode cijelu no� ležu�i na obronka brda ispruženih ruku da bi stvorili oblik križa. Ili pak recitiraju cijele psalme stajavši u vodi do grla. �ak je i u samostanima disciplina bila stroga. Svaki onaj koji zaboravi izre�i 'Amen' nakon molitve za jelo dobiva po šest udaraca bi�em. Keltsko redovništvo, koje je poteklo iz Niniana u Škotskoj, dalo je mnoge slavne misionare. Me�u njima se isticao Kolumb (Denegalski) iz Škotske (521. – 597.) koji je osniva� mnogih samostana u sjevernoj Irskoj. Tamo je djelovao prije no što se 563. g. nastanio na otoku I (iskvareno: Iona) u Škotskoj. Odatle je pokrenuo misiju me�u sjevernim Piktima. Bio je poznat po nagloj i sva�ala�koj naravi: opustio Irsku kao posljedica sva�e sa kraljom. Bila je regula Kolumba koja je prevladala u keltskih samostanima prije dolaska Benediktinske regule. Kolumban (543. – 615. g.) iz sjeverne Irske, djelovao je kao misionar u Rajnskom podru�ju i Alpama. Osnovao je samostane u Luxeuilu (Francuskoj) 590. g. i Bobbiju (Italiji) 612. g.. Oba samostana postala su važnim kulturnim središtima. Kolumban je bio stru�njak za hebrejski i gr�ki jezik. Suprotstavljao se monofizitizmu, ali i papi zbog njegovog zahtjeva prvenstva. Me�utim, bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali druga�iju (Bazilijevu) regulu koju je 520. g. na Zapad uveo Benedikt Nursijski. BENEDIKT NURSIJSKI (480. – 547.) združio je pravila Bazilija Cezarejskog i Kasijana. Stoga su neke Origenove platonisti�ke zamisli našle put u Benediktovu regulu. Ista je zahtijevala od redovnika da budu u samostanu i ne lutaju uokolo kao keltski redovnici. Velika važnost pridavala se radu i molitvi. Mnogo se vremena provodilo i u znanst-venom radu, primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je naglašavao Kasiodor koji je 540 g. osnovao samostan u Kalabriji. Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na Monte Cassinu kod Napulja, a zatim drugdje u Italiji. Benediktovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog kojega je, u sljede�ih 600 g. postala standardnom samostanskom regulom na Zapadu. U Englesku je došla posredstvom Augustina (Rimskoga), a Wilfrid (634. – 709.) ju je dalje prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije


oblike keltskog redovništva. Misionari, koji su širili Evan�elje po Europi poput Bonifacija koji je utemeljio samostan u Fuldi, donijeli su sa sobom Benediktovu regulu.

Redovni�ki pokret u Makedoniji

U Makedoniji je redovništvo postojalo prije doseljenja Slavena. Pokret se razvio pod isto�nim utjecajem, naro�ito u okrilju carigradske crkve. Od 8. stolje�a, primjerice, zna�ajno je središte širenja bio Atos u Gr�koj. Po�evši s �irilom i Metodom, te njihovim u�enicima Klimentom, Naumom i drugima, redovništvo je preuzelo povijesnu ulo-gu širenja slavenske pismenosti, stvaranja prevedenih i izvornih književnih djela, podizanja prvih škola i, uop�e, uvo�enja ve�eg dijela slavenskih naroda u bizantsko-pravoslavni kulturni krug. Oko 890. Kliment Ohridski pod-igao je samostan u Ohridu dok je Naum isto u�inio na južnoj strani jezera. Makedonski car Samuel podupro je iz-gradnju jedanaest samostana na Prespanskom jezeru. Od 10. do 12. stolje�a mnogi su bizantski carevi, velikaši i episkopi, podigli samostane u Makedoniji.

Ocjena redovni�kog pokreta Redovni�ki ideal je u proturje�ju s Isusovom željom da u�e-nici ostanu u svijetu (Ivan 17, 17). Osim toga, pokretom je vladala nekrš�anska platonska zamisao o postizanju vlasti-tog spasenja. Nizom isposni�kih vježbi odbacivao se mate-rijalni svijeta kako bi se, u oduševljenju meditaciji, sjedinili s Bogom (u �emu su im u�itelji bili Klement i Origen). Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim životom. Ovakvo je uvjerenje proizašlo iz svjetovnosti koja se, od prestanka progona, uvukla u crkvu. Jedini na�in postojanja svetog života bio je potpuno odbacivanje svijeta. Shodno tome, mnogi redovnici su uistinu bili iskreni pokazavši se vjernim svjedocima Evan�elja. Misijski rad redovnika bio je od velike važnosti. Kada se Rimsko Carstvo raspalo, krš�anstvo se kao gradska religija nije moglo širiti. Redovnici su, stoga, širili Evan�elje u seo-skim podru�jima gdje je društvena jedinica bila pleme. Biskupe koji su bili oslonac gradskog krš�anstva, po važ-nosti su zamijenili opati. Redovnici su znali kako diše seosko stanovništvo, iako su ponekad pretjerivali pre-tvaraju�i svete zdence, drve�e i kamenje u svetišta krš�anskih svetaca.

MRA�NO DOBA Srednji vijek obuhva�a razdoblje od pada Rimskoga carstva do ustanovljenja Svetog rimskog carstva. Tada Europu pre-plavljuju barbari, ve�inom ekonomski migranti, koji osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva. Vandali, prešavši Rajnu 407. godine, prolaze Francuskom, Španjolskom i Gibraltarskim tjesnacem (429.) osvajaju�i kona�no Kartagu 439. godine. Tako u�vrš�uju vlast nad cijelom sjevernom Afrikom, od spomenutog Gibraltarskog tjesnaca do egipatskih granica. Potom, otisnuvši se na more, zauzimaju Siciliju, Korziku i Sardiniju. Godine 455. plja�kaju Rim ostavljaju�i za sobom pustoš koja �ak nad-


mašuje i onu koju su Goti izazvali �etrdeset i pet godina ranije. Za Crkvu je njihova vladavina u sjevernoj Africi pogubna. Kao arijevci, progone u nekoliko navrata katolike i donatiste. Zahvaljuju�i generalu Belizaru podru�je kojim vladaju gotovo cijelo stolje�e prelazi u ruke bizantskog cara Justinijana. Njegovo carstvo, s prijestolnicom u Carigradu, proživljava kratkotrajni preporod potaknut Justinijanovim snom o povratku negdašnjeg sjaja i slave. No isto�nja�ki osvaja�i, ili »Grci« kako ih još zovu Afrikanci iz sjevernog dijela kontinenta, dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik krš�anstva koji, iako sukladan u doktrinarnom smislu onome zapadnja�kih katolika, pokazuje znatne razlike glede kulturnog obrasca i svakodnevnih obi�aja. Te razlike imaju za ishod razdor me�u krš�anima koji, pri svome pohodu u sedmome stolje�u, zati�u muslimani. U tom �e dijelu svijeta naposljetku krš�anstvo potpuno iš�eznuti. Vizigoti (Zapadni Goti), jedna od barbarskih skupina, pob-je�uju 378. godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa (Edirna). Svoje osvajanje nastavljaju preko Balkana za-uzevši Rim 410. godine. Do 415. stižu u Španjolsku kojom �e vladati dok ih, po�etkom osmoga stolje�a, ne svrgnu muslimani. Njihova povijest je, u politi�kom smislu, kaoti�na. Tek su petnaestorica od njihova trideset i �etiri kralja ostavili svoj život na bojnome polju, ili su umrli pri-rodnom smr�u. Ostatak ih je bio ubijen ili svrgnut. I oni, iako arijevci, na svojim podru�jima ne proganjaju pravo-slavne krš�ane u onoj mjeri u kojoj to �ine Vandali. O�ito je da su pravoslavni potomci pokorenih stanovnika �uvari negdašnje (prastare) kulture gotovo dva stolje�a nakon osvajanja. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nužno za odre�enu stabilnost kraljevstva. Ovo je potaklo viz-igotskog kralja Rekareda (586. – 601.) na preobra�anje na katoli�anstvo na koje on, tijekom koncila u Toledu 589. godine, sve�ano prelazi. Kraljev primjer slijedi ve�ina plemstva što ima za posljedicu nestajanje arijevstva. Crkva sada igra ulogu zakonodavca unose�i red u Vizigotsko kraljevstvo. No, mnoge odredbe su nepravedne i pristrane. Npr. prema uredbi usvojenoj na koncilu u Toledu 633. god-ine, sve�enik se smije vjen�ati samo uz dopuštenje svoga biskupa. Ukoliko prekrši ovo pravilo, biva osu�en na »od-re�eno vrijeme pokore«, a ženu mu »oduzimaju« i prodaju. I Židovima, koji su izloženi diskriminaciji, je teško. �ak i na-kon preobra�enja Rekareda, i unato� naporima Crkve, Viz-igotsko je kraljevstvo i dalje prepušteno politi�koj ne-stabilnosti, op�em nasilju i samovolji silnika. Primjerice, kralj Rekesvind (649. – 672.) ubija sedamsto svojih nepri-jatelja, a njihove žene i djecu dijeli svojim prijateljima. Za vrijeme kralja Roderika (710. – 711.) vizigotska vladavina doživljava svoj svršetak jer muslimani pokoravaju Španjolsku. Krš�anstvo je ipak, do toga trenutka, pustilo u zemlji duboko korijenje pa ona postaje središtem duge borbe za povratak poluotoka iz ruku muslimanskih Maura (tj. berbera). Tijekom ve�eg dijela petoga stolje�a Galija je podijeljena izme�u arijanskih Burgun�ana i poganskih Franaka. Burgun�ani ipak ne progone katolike kao što to �ine Vandali u sjevernoj Africi ve�, naprotiv, oponašaju obi�aje svojih podanika, te s vremenom i sami prihva�aju nikejsku vjeru. Godine 516. kralj Sigismund preobra�a se na ortodo-


ksnu trinitarijansku doktrinu, što slijedi i ve�i dio kraljevstva. Franci, �ija �e zemlja kasnije postati poznata pod imenom Francuska, isprva �ine nepokoran i buntovan savez nezavisnih plemena. No merovinška dinastija, koja svoje ime duguje osniva�u Merovehu, unosi reda me�u njih. Klodvig, Merovehov unuk i najslavniji pripadnik merovinške loze, ulazi u brak s burgundskom princezom krš�ankom. U predve�er jedne bitke obe�ava da �e se pre-obratiti ukoliko mu Bog njegove žene udijeli pobjedu. Nakon uspješnog pohoda krsti se na Boži� 496. g., zajedno s mnogim svojim plemi�ima, a nedugo potom isto �ini i ve�ina Franaka. Godine 534. Burgun�ane pokoravaju Franci �ime dolazi do ujedinjenja cijele Galije. Kasniji Merovinzi nisu odve� vrsni u kraljevanju pa do po�etka sedmoga stolje�a stvarna vlast prelazi u ruke »majordoma« koji, u neku ruku, obavljaju dužnost predsjednika vlade. Jedan od njih, Karlo Martel (»�eki�«), ujedinjuje Franke protiv mus-limana pod feudalnim sustavom koji mu omogu�uje održavanje staja�e vojske. On vodi frana�ke snage u boj protiv muslimana (u �ijim je rukama Španjolska) koji, nakon osvajanja Pireneja, prijete samome srcu Europe. On im godine 732. nanosi poraz u bitci kod Toursa. Iako je zapravo ve� postao kralj ne traži naslov. To �e u�initi tek njegov sin Pipin Mali koji �e, s politi�ke pozornice, potjerati beskorisnog kralja Hilderika III., poznatijeg kao »Hilderik Glupi«. S privolom pape Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane redovnik. Po Papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje Pipina Malog za kralja, što je doga�aj od prvorazrednoga zna�enja za kasniju povijest krš�anstva, jer �e Pipinov sin Karlo I. Veliki, najzna�ajniji vladar ranoga srednjega vijeka, pokušati reformirati crkvu, a Papa �e ga okruniti za cara.

SREDNJI VIJEK

UVOD Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je najrazvijenijeg i najcjelovitijeg sustava religiozne misli i prakse kojeg je svijet ikada poznavao. Poistovje�ivanje crkve s cijelim organiziranim društvom, obilježje je po kojem se Srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih razdoblja povijesti. Uz sva ograni�enja, to je obilježje Europske povijesti od 4. do 18. st. – od Konstantina do Voltaira. U teoriji, kroz �itavo to razdoblje, samo su pravovjerni i poslušni vjernici mogli uživati puna gra�anska prava. Me�utim, u Zapadnoj Europi to u�enje nije postalo stvarnost sve do 7. st., a u 17. st. je prestalo biti stvarnoš�u. U tom je razdoblju crkva bila prisilno društvo na potpuno isti na�in kao što je suvremena država prisilno društvo. Bilo je i onih koji su bili po strani, ali su imali vrlo ograni�ena prava. Prvi na popisu su bili Židovi, koji su se mogli držati svoje religije, ali je nisu mogli širiti, a na dnu liste oni, koji su zastranili i postali heretici. Židove se nije smjelo ubijati jer su bili Židovi, me�utim, bilo je dopušteno ubijati heretike. Osoba je predavana društvu krštenjem, prilikom kojeg su kumovi dali odre�ena obe�anja u ime djeteta, koja su ga zakonski obvezivala �itavog života. Ropstvo je bila druga


nametnuta spona koja je osobu vezala, ali se osoba mogla riješiti te spone otkupninom, darom ili bijegom. Me�utim, crkvena mo� bila je ograni�ena: 1. Svi crkveni zastupnici bili su veoma ograni�eni u svom djelovanju i bili su svjesni da �e biti kažnjeni ako zloupotrijebe svoju mo�; 2. Nije bilo crkvene policije. U krajnjem slu�aju, gra�ane se moglo prisiliti na nešto jedino uz pristanak i suradnju nezavisnih svjetovnih vladara. Ako svjetovni vladar nije dao svoj pristanak, onda je jedino preostalo oružje bilo ekskomuniciranje. Crkva je bila �itavo ljudsko društvo podre�eno Božjoj volji – spasila�ka barka u moru uništenja. Ona je preuzela društveno ure�enje Rimskog Carstva. Crkva je prisvojila gr�ku znanost i rimsku književost kao sredstva blagostanja na ovome svijetu. Tome je dodala dar spasenja, kojeg na kraju mogu primiti jedino njezini �lanovi. Spasenje se smatralo zemaljskim odrazom savršenog nebeskog stanja. Drugim rije�ima, bilo je ispunjenje tisu�ugodišnjeg carstva. U politi�kom smislu, crkva je bila svjesno nastavljanje Rimskog Carstva, premda u crkvenom pokriva�u. Rimsko pravo postalo je kanonsko pravo, legije su postale križarske jedinice, itd. Me�utim, uspon papinstva nije bio lak. Papinstvo je imalo svoje neprijatelje: Isto�nu crkvu na zalazu svoje mo�i, ve�inu svjetovnih vladara i razne protivnike hijerarhije, koji su se suprotstavljali papinskim zahtjevima. Pored toga, srednji se vijek sastojao od tri razli�ita razdoblja, od kojih je svako bilo uslovljeno razli�itim društvenim i intelektualnim okolnostima: RANO RAZDOBLJE (700.-1050.) Rimsko društveno ure�enje na Zapadu u potpunosti je propalo tek u 7. st. Obilježja tog prvog razdoblja su sljede�a: a) Podre�enost Zapadnog krš�anstva Isto�nom krš�anstvu (izravnom potomku krš�anskoga Rimskog Carstva) i islamu, koji su bili mo�niji i intelektualno superiorniji. Islam je dostigao granicu svoje rasprostranjenosti. b) Siromaštvo na Zapadu. Kao posljedica kuge, gladi, razaranja i zakržljalosti trgovine, �itav je Zapad bio rijetko naseljen, s gradovima koji nisu imali više od nekoliko tisu�a stanovnika; c) Bilo je to Benediktinsko razdoblje u kojem je Benediktova regula bila jedina priznata regula u Zapadnoj Europi. Smatralo se da je najsigurniji na�in spasenja pri-državati se te regule ili barem doprinositi njenom održanju i širenju. Tako�er se smatralo da su Benediktinski samostani nebeski otoci u prolaznom svijetu; d) Što se ti�e krš�anske javnosti, to je zna�ilo nametanje životu onog što je natprirodno u obliku �uda i obrednih ceremonija (naro�ito 'božjeg suda'). Tražili su stabilnost i sigurnost u fizi�kom povezivanju s relikvijama svetaca. Svaka crkva, svaki oltar, svaki plemi�, svaki kralj, svaki samostan imao je relikvije, a ponekad i mnogo njih, koje su se koristile u svakovrsnoj prilici. Papa je zahtijevao slavu zato što se smatrao �uvarem Petrova tijela. Prijestolje Karla Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama. Kraljevi su imali relikvije u krunama i nosili su ih oko vrata. Bilo je to njihovo tajno oružje u borbi itd. Bez ove nebeske veze, vidljivi svijet bio je bez smisla ili zao. Kraljevi su se


zaklinjali na službu poput sve�enika – nosili su sve�eni�ku odje�u i bili su pomazani za službu vladanja. U razdoblju od tri stolje�a (750.-1050.), kraljevi koji su prošli taj obred imali su vlast, koja ih je, kako su mislili, �inila svetima i postavljala iznad biskupa i sve�enika. Bili su smatrani Božjim opunomo�enima. Otuda miješanje službe rimskog cara sa starozavjetnom teokracijom; e) Kao posljedica toga, pojedinac nije imao veliku ulogu – progutala ga je zajednica ili ga je (ako je bio važan �ovjek) progutala služba. �ovjekova malenkost promatrana je u usporedbi s neosobnim veli�anstvom duhovnog svijeta; f) Upravo je u tom razdoblju utemeljen trajan sustav: Desetak, biskupije, Župe te odanost Rimu. RAZDOBLJE NAPRETKA (1050.-1300.) Od 1.000. g. došlo je do znatnih promjena: a) Svjetovni vladar lišen je gotovo bilo kakvog sve�eni�kog položaja; b) Papa je smatrao da ima monopol posredovanja; c) Benediktova regula izgubila je svoje isklju�ivo pravo. Po�ele su se širiti nove vrste redova; d) Postalo je to razdoblje širenja i optimizma, javila se potreba za kolonizacijom. Razlozi ovom potonjem bili su mnogobrojni: 1. Sve ve�e nagomilavanje kapitala; 2. Porast broja stanovnika; 3. Vra�anje Mediterana Zapadu nakon propasti muslimanskog i Isto�nog carstva; e) Crkvena hijerarhija smatra se jedinim kanalom nadnaravne vlasti. Crkva sada zna�i 'sve�enstvo', a ne tijelo sa�injeno od vjernika. Ideal crkve 12. i 13. st. je društvo pokornog, organiziranog sve�enstva, koje upravlja mislima i djelatnostima poslušnih i prijemljivih laika kao kraljeva, velmoža i seljaka. Ni jedan laik nije stekao više od osnovnog obrazavanja; f) Relikvije su zadržale svoju važnost u osobnom životu ljudi, ali su je izgubile u javnom životu; g) Izmjena kanonskog (tj. crkvenog) prava. Trgovina je prethodno bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s krš�anskim pozivom, me�utim, uo�i tog novog širenja, to je trebalo izmijeniti. Još se uvijek u 11. st. smatralo velikim grijehom ako �ovjek ubije svoga bližnjega u boju, ali je, do sredine 13. st. razvijena teorija 'pravednog rata' što je, više manje, zna�ilo 'onog koji je u interesu papinstva.' To je razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu, me�utim, do 13. st. u nekim se podru�jima po�ela ozbiljno razmatrati mogu�nost stvaranja svjetovne države. RAZDOBLJE NEMIRA (1300.-1550.) Po�ele su se o�itovati nove uznemiravaju�e tendencije: a) Rast politi�ke nezavisnosti: Sve ve�a samouvjerenost i samovolja svjetovnih vladara kao što je bio Marsilije iz Padove (rektor Pariškog sveu�ilišta), koji je želio narodnu crkvu nezavisna od Vatikana b) Rast duhovne neovisnosti: Sve se više prijeti državnim institucijama u velikim gradskim naseljima koje su uzrokovale promjene. Meister Eckhart (filozof misti�ar) je postao zagovornik religije njihovih vo�a. Rast demokracije i privatnoj religije iznemirio je duboko katoli�ku crkvu.


Te su tendencije došle do izražaja u žestokom napadu Francuske vojske na papu i papinom izgnanstvu u Avignon kao i raspuštanju vitezova templara i sve ve�oj ogor�enosti na ostale redove, sve ve�em papinom strahu od krajnosti, koji se o�itovao u osudi franjeva�kog u�enja o siromaštvu 1323. g, Williama Occama i Meister Eckharta i Marsilija iz Padove. Uo�i svih ovih tendencija i crkva i svjetovni vladar shvatili su da moraju djelovati zajedni�ki; u protivnom �e �itav sistem propasti; iz tog su se razloga odlu�ili za djelomi�ne reforme.

VJERSKI REDOVI

Glavna središta vjerskog života u srednjovjekovnoj Europi bile su posebne zajednice, odvojene za potpun krš�anski život do smrti. One su imale odlike koje, kako se smatralo, nisu bile ostvarive izvan jedne takve zajednice. Smatrane su vjerskim zajednicama za razliku od svjetovnih ili sve�eni�kih zajednica. ULOGE SAMOSTANA: a. Društvena uloga – bili su duhovna vojska za razliku od svjetovne. Borili su se za oslobo�enje zemlje od nadnaravnih neprijatelja i za sigurnost kraljevstva; b. Pokajni�ka uloga: Ljudima se mogla nametnuti stroga pokora za stvari kao što su u�estvovanje u bitkama (post na kruhu, soli i vodi tri puta po �etrdeset dana). Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos novca ili nekoga zadužiti da �ini pokoru umjesto njih (uz naknadu); c. Obiteljska uloga: Za uzdržavanje velike obitelji bila je potrebna pomo� samostana. Samostan je djeci plemi�kih obitelji (koje nisu mogle osigurati budu�nost svim svojim �lanovima), osiguravao relativno lagodan život i pružao im sjajne mogu�nosti. Ovo je osobito važilo za žene: Mnoge su ostale mlade udovice i nisu imale dobru priliku za ponovnu udaju. Me�utim, roditelji su za svako dijete morali dati naknadu, obi�no u posjedu. Postojalo je mnogo razli�itih vjerskih zajednica: Do kraja 13. st. bilo je oko šest do osam glavnih vrsta i dvadeset podvrsta. Pojavile su se uglavnom nakon 1100. g, kada se srednjovjekovno jedinstvo po�elo rušiti. Ve�ina zajednica osnovana je kao protest svijetu. Razli�iti pokušaji da se to stanje promijeni, rezultirali su novim monaškim redovima.

1. MONAŠKI REDOVI

a. BENEDIKTINSKI RED: Benediktinsko pravilo (regula) postalo je do vremena Karla Velikog op�e priznato. Crkva je prihvatila njegov oblik bogoslužja. U svoje je vrijeme bila smatrana najvišim oblikom vjerskog života i gotovo jedinim sigurnim putem u nebo. Do 1100. g. zamijenila je sve ostale oblike duhovne djelatnosti. Objašnjavana je izrekom da se i u zemaljskim bitkama pobje�uje organiziranom i discipliniranom vojskom više nego pojedina�nim naporima. Regula je najviše naglašavala potpunu poslušnost. 'Regula' nije bila tako stroga kao raniji kruti sustav 'upravitelja' na kojem se temeljila. �itavo bogoslužje zasnivalo se na dva biblijska na�ela: 'U pono� �u ustati da te


hvalim' i 'sedam puta na dan tebe hvalim' – otuda duga služba u toku no�i i sedam službi po danu: matine (ili laude), prima, tertia, sexta, nona, vespera i completaria. Sve je bilo tako organizirano da se u tjedan dana pro�ita �itav psaltir, a za godinu dana Biblija. Ovaj je sustav ostavio traga u svakoj krš�anskoj zajednici zapadnog porijekla. Predvi�ala je tri vrste novaka u samostanu: laike zrele dobi, sve�enstvo i djecu plemi�a. Ve�inu darova su samostani primali od roditelja plemi�ke djece. Djeca su, prije nego što bi se zaredila, ranu dob provela u samostanskim školama. Prvi Benediktinci u Hrvatskoj javljaju se ve� u prvoj polovici IX. st. (samostan u Rižinicama kod Solina, koji je osnovao hrvatski knez Trpimir; samostani u Karinu, na Visu). Najve�i prosperitet Benediktinskih samostana na Jadranskom primorju je u razdoblju od IX. do XII. st. kada Benediktincima pomažu doma�i knezovi, vladari i uglednici, darivaju�i ih prostranim posjedima i pravima i grade�i im crkve i samostane. Iz tog su razdoblja ovi samostani: Sv. Lucije na Krku, sv. Krševana u Zadru, koji se istaknuo kao središte protumleta�kog otpora i imao svoj skriptorij rukopisa, sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Stjepana u Splitu, sv. Ambrozija u Ninu, sv. Petra u Selu (Poljica). Prvi Benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u Štivanu kod Devina (IX. st.). God 1140. utemeljen je jedan od najve�ih Benediktinskih samostana u Sloveniji, – Gornji grad. Ali s vremenom, Benediktinski red je doživio preinake. 1. Sve je više redovnika bilo plemi�kog porijekla. Bio je obi�aj u plemi�a da svoje sinove i k�eri, dok su još djeca, 'posvete' samostanu. Rezultat tih promjena jest da je udio redovnika u fizi�kom radu smanjem i postepeno zamijenjen obrednim i kulturnim djelatnostima. To usredoto�enje na znanstveni i umjetni�ki rad velike je samostane iz 8. i 10. st., kao što su Reichenau, St. Gallen i Corbie, pretvorilo u obrazovna središta Europe. U njima su se nalazile velike biblioteke i njihovi su redovnici prepisivali rukopise, kojima je knjiženost i u�enost prenešena budu�im pokoljenima. Neki primjeri njihovog umjetni�kog rada mogu se vidjeti u djelima: Kellska knjiga, Lindisfarnsko evan�elje. 2. Drugi korak u razvoju bio je taj da su se samostani sve više povezali s društvom u kojem su se nalazili. Njihovi opati i redovnici bili su u srodstvu s mjesnim plemi�kim obiteljima; kraljevi i velmože davali su im zemlju; postali su važni u ekonomskom i politi�kom smislu. Umjesto skupine ljudi koji su pobjegli od svijeta da bi živjeli savršenim životom, redovni�ka zajednica postala je vjersko udruženje koje je imalo odre�enu ulogu u društvu. To je uzrokovalo reforme unutar Benediktinskog reda kao što su bili kamaldolezi, kartuzijanci, silvestrinci, valombrozi, cisterciti, olivetanci i trapisti. Veliki dio povijesti monaštva usredoto�en je na stalne pokušaje reforme. Benedikt iz Aniane podupiran Karlom Velikim, pokušava 817. g. izvršiti reformu augustinskih pravila redovni�kog života i želi uvesti više strogosti, više fizi�koga rada, a manje prou�avanja, više centralizma i ograni�enja redovni�kih vanjskih aktivnosti. To, me�utim, nije bilo mogu�e i stvari su se pogoršavale, zbog napada


Vikinga, Saracena, Ma�ara koji su mnogo toga uništili. Do 950. g. stanje se do kraja pogoršalo. Bogatstvo je tako�er poslužilo procesu opadanja ideala samostanskih redova. Usprkos tome što su samostanski standardi bili jako oslabljeni, ideje monaštva su još uvijek bile žive. Postojalo je duboko uvjerenje me�u sve�enstvom kao i me�u laicima, da krš�anstvo pronalazi svoj najiskreniji izraz u monaštvu te da su samostani ku�e u�enosti i pobožnosti. Jedino u samostanima u�enje može cvjetati, knjige biti pisane da bi bile na korist i sve�enstvu i laicima; jedino u samostanima mogu biti obrazovani budu�i biskupi. Prihva�eno je da molitve, koje su sveti redovnici recitirali, pomažu blagostanju kraljevstva, njenim vladarima i stanovništvu. Svatko se složio da je ponašanje pobožnog redovnika model za sve krš�ane. Zbog svega toga, nije trebalo pro�i puno vremena do trenutka kad su biskupi po�eli poduzimati korake reformiranja samostana, koji su propadali te pronašli kraljeve i plemi�e spremne da pomognu u tom poslu. b. CLUNIJEVSKA REFORMA Godine 909. osnovan je samostan u Clunyju (srednja Francuska). To je ozna�ilo po�etak reforme koja se temeljila na na�inu života u Clunyu. Otada, vjerskim zadat-kom redovnika smatralo se, prije svega, vršenje dnevnih bogosluženja. U Clunyu je to dovedeno u krajnost. Redovnici su provodili gotovo �itave dane u crkvenim služ-bama. Clunijevske crkve bile su veoma lijepo ure�ene i ukrašene. Namjera je bila službu u�initi što veli�anstvenijom i sve�anijom. Svi clunijevski samostani postali su sada zajednice u velikoj ovisnosti o glavnom samostanu u Clunyu. Svi su redovnici morali biti poslušni, ne samo svom opatu ve� i glavnom opatu u Clunyu. Clunijevski su samostani postojali nezavisno od lokalnog biskupa i plemstva. Svi su redovnici morali biti poslušni papi. Clunijevski je pokret op�enito težio za tim da smanji ovisnost o svjetovnoj vlasti i da pove�a papinsku vlast. Re�eno je da su Clunijevski opati, a ne pape, bili glavni li�nosti života krš�ánske Europe sve do dolaska pape Hildebranda (1073.g.) Clunijevska reforma omogu�ila je ponovno osnivanje pedesetak samostana koji su bili razoreni u vrijeme vikinških napada. Bilo je to za vladavine nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. Clunijevske zajednice izravno su tako�er uvedene u Engleskoj nakon što su Normani 1066. g. osvojili Englesku. U Lorraine i zapadnoj Njema�koj došlo je do sli�nih reformi u samostanu Gorze. Pustinjski oblik monaštva ponovno je oživio u Italiji. Clunijevske ku�e su bile direktno uvedene u Engleskoj nakon što su je Normani osvojili 1066. g. Oni su ih krstili da bi utvrdili svoju kontrolu nad saksonskim redovnicima. To je �esto dovodilo do sukoba. Kada su redovnici iz Canterburyja prigovorili opatu (normanskom), kojeg je nadbiskup Lanfranc izabrao za njih, jedan od nezadovoljnika je bio izveden pred njega. "Bi li ti ubio svog opata?" pitao je Lanfranc. "Sigurno bi, ako bih mogao", odgovorio je redovnik. Tada ga je Lanfranc dao zavezati golog za glavna vrata opatije i bi�evati pred cijelim narodom. Nakon toga, njegova glava je bila obrijana i bio je istjeran iz grada. Me�utim, bogatstvo clunijevskih samostana, njihov bezbrižni odnos prema svijetu u cjelini te njihovo


naglašavanje crkvene službe, navelo je neke redovnike da krenu težim i starijim putem. Bruno Kölnski je, na primjer, osnovao La Grande Chartreuse (Velika Kartuzija) u južnoj Francuskoj 1084. g. kao pustinja�ku vrstu samostana. Kartuzijanski red, koji je stvoren na taj na�in, postao je jedan od najstrožih redova u �itavom srednjem vijeku. Nedostatak stege u nekim clunijevskim zajednicama doveo je do osnivanja nekoliko strogih Benediktinskih redova oko 1100. g. U Grandmontu, Fontevrault (dvostruki red redovnika i redovnica) i u Savigny-u. c. CISTERCITI: Najuspješniji me�u redovima koji su težili obnovi jednostavnoga Benediktinskoga na�ina života bili su cisterciti ili bijeli redovnici. Mati�ni im je samostan bio Cîteaux (Burgundija). U vrijeme Stjepana Hardinga (1110.-1134.), cistercitske zajednice proširile su se po Europi. Cistercitski red uveo je u Hrvatsku Andrije I., sagradivši im (1205.) u Topuskom opatiju i crkvu. Odatle se šire po mnogim mjestima Hrvatske i osnivaju svoje opatije u mjestima: Senj, Kutjevo, Petrovaradin, Zagreb i Samobor. U Sloveniji su osnovali samostane u Sti�ni i Kostanjevici. Zbog njihova bijelog habita i crnog škapulara, hrvatski narod ih je zvao 'svakari'. Željeli su u potpunosti prekinuti s clunijevskom poviješ�u. Njihove crkve i službe bile su jednostavne i bez ukrasa. Samostane su osnivali u zaba�enim i pustim podru�jima, u 'pustinji'. Bila je izražena strogost i tišina i ponovno se naglašavao fizi�ki rad. Prema pravilniku, opat mati�nog samostana morao je svaku zajednicu jednom godišnje posjetiti i postojao je vrlo �vrst lanac zapovijedi. Svake se godine održavala op�a skupština (kaptol) u opatiji Cîteaux da bi se izradila pravila za �itav red. Strogost i organizacija cistercita pokazala se veoma uspješnom. Do 1300. g. posto-jalo je oko 600 samostana. Cisterciti su za sebe tvrdili da su u potpunosti poslušni 'cijelom' evan�elju (a to je zna�ilo da su slijedili Krista u siromaštvu i krajnje jednostavnom na�inu života) pa su tako za�etnici franjeva�kog pokreta. Odbijali su pokroviteljstvo i poticaje na dobro�instva poput ispovijedi misa i pokopa u okviru samostana. Cisterciti su bili regrutirani od švedskog kralja Sverker da prošire krš�anstvo svuda u Švedskoj. Prvi nadbiskup Uppsale je bio cistercijski kalu�er (imenovan 1164.g.) Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa (1090.-1153.), glavni predstavnik misti�kog smjera u skolastici, koji je bio toliko uspješan u prikupljanju ljudi da su pred njim skrivali �lanove obitelji. Naglašavao je Božju ljubav i vjerovao je da krš�ani dolaze do spoznaje Boga ljube�i ga, a ne obratno! Propovijedao je da se tjelesnu ljubav, prirodnu ljudima, može molitvom i disciplinom pretvoriti u otkuplju-ju�u duhovnu ljubav, �ežnju za Kristom. Propovijedao je to u doba kada se �ovjek može lako oduševiti za pustolovine vitezova, koji traže Isusov pehar s Posljednje ve�ere. Budu�i da su cisterciti djelovali na rubu civilizacija, brzo su nau�ili ne samo kako preživjeti, ve� kako najbolje iskoristiti zemlju. Ubrzo su se obogatili svojim privrednim djelatnostima, posebno kao uzgajiva�i ovaca pa su bili optuženi za grijeh pohlepe. Postepeno su redovnici prestajali fizi�ki raditi i fizi�ki su rad prepuštali bra�i laicima, obi�no nepismenim ljudima koji su im se pridružili,


ali koji nisu postali punopravni �lanovi – bilo im je zabranjeno opismeniti se, no spasenje im je bilo osigurano. Pod utjecajem cistercitskog ideala bili su premonstratenzi (premonstrati) i pavlini u sjevernoj Francuskoj i gilbertinci u Engleskoj. d. AUGUSTINCI: S druge strane bili su augustinci, koji su težili za tim da služe društvu. Ovaj red je bio povezan sa reformnog pokreta pape Grgura VII. (1021.-85.), ali prisvojili su ponovo otkriven red Augustina iz Hippona. Naglašavali su 'apostolski' na�in života, što zna�i da su živjeli s ljudima, propovijedaju�i, pou�avaju�i, ozdravljaju�i i služe�i im. Bili su tako za�etnici dominikankog pokreta, koji se pojavio kasnije. Podijeljeni su bili u dvije slijedbe: Redovni�ka sljedba – u malom predstavlja samostan u Premontré-u, u kojem su vladali umjerenost, šutnja, fizi�ki rad i �itanje psalama. Ova je bila stroga struja; Kanonska sljedba je bila umjerena struja ovog pokreta – pretstavlja je opatija Sv. Rufa nedaleko Avignona. Redovnici te opatije živjeli su u usko povezanoj zajednici, u kojoj im je sve bilo zajedni�ko. Ovo je bilo njihovo jedino pravilo te su bili prethodnici vjerskih bra�a iz Deventera. Me�u �lanovima ovoga reda su bili poznata imena kao Toma Kempis i Gerhard Groote (u Windesheimu) i Erazmo.

2. PROSJA�KI REDOVI

Pojava buntovnih socijalno-religioznih pokreta (hereza) na Zapadu poti�e u XIII. st. stvaranje tzv. prosja�kih redova: Franjevaca, dominikanaca (red propovjednika), pustinjaka sv. Augustina (Luther je bio �lan ovog reda) i karmeli�ana (s paralelnim ženskim redovima). Njihova su podru�ja djelovanja bila veliki gradovi i sveu�ilišta. Mora ih se promatrati u kontekstu urbane sredine. Oni su u osnovi bili pokret urbane, mediteranske sredine, dok su cisterciti bili pokret seoske, feudalne sredine u Francuskoj. Oni su bili organizirano društvo prosjaka kojima je, da bi preživjeli, bilo potrebno prili�no veliko stanovništvo koje nije bilo tako siromašno. U Hrvatskoj su na primjer, franjevci utemeljili zagreba�ki samostan 1233. g, a iste godine su djelovali u Ljubljani. Nikada nisu posjedovali veliku imovinu. Ve�inu prihoda �inili su mali darovi u novcu ili ne�em drugom, ostavština, najamnine od pokopa i misa za mrtve. U oporukama iz 13. st. vidi se da umnici više nisu ovladani strahom od pakla kao nekada. Drhtali su pred dugotrajnim �istilišnim mukama i željeli su te muke skratiti i ublažiti mnogobrojnim djelima milosr�a. Svim gradskim ljudima ti redovi su olakšali put u nebo. Isto su tako nudili savršeni na�in na koji se može postati stalan sveu�ilišni radnik, budu�i da, nakon što su završili sveu�ilište, više nisu trebali zara�ivati za život. To je tako�er pružalo mogu�nost korisnog zaposljenja, jer su franjevcima i dominikancima teolozi bili vrlo potrebni. Oni bi mlade ljude obu�avali za propovjednike, misionare i diskutante. Do pojave prosja�kih redova, sveu�ilišta su uglavnom služila za obuku administratora. Ne treba nas stoga iznenaditi to što su najve�a imena srednjovjekovne teologije od 1250-1350. g. imena dominikanaca: Albert Veliki, Toma Akvinski, mistici Eckhart i Johann Tauler �ak


i Savonarola! Franjevci su bili Bonaventura, Duns Scot, William Occam. a. DOMINIKANSKI RED: Osnovao ga je Dominik Guzman, ro�en u Kastiliji. Bio je to red u�enih ljudi koji su postali 'Gospodinovi psi �uvari', bore�i se protiv krivovjerja. Dominik je prethodno bio poslan u Provansu da propovijeda protiv albigenza. Dominikanci su bili pozvani da pou�avaju i propovijedaju pa su stoga nosili bijelu redovni�ku haljinu i crni ogrta� (škapularu). Nazvani su crnom bra�om. U Poljskoj dominikanci, pozvani na po�etku da evangeliziraju poganske Pruse, su kasnije od svojih samostana u�inili polaznu bazu za evangelizaciju Ukrajine. U Hrvatskoj su radili u Dubrovniku (prvi puta ih dokumenti spominju 1225. g.), pa u Zadru, Ninu, Ptuju, Zagrebu, Splitu, Dubici, Biha�u, Velesovu, Studencima, Marenberku, �azmi i Virovitici. Oni su bili aktivni u suzbijanju bogumilskih heretika u Bosni. b. FRANJEVA�KI RED je osnovao Franjo Asiški. Naglašavao je zavjetovanje na potpuno siromaštvo, dok su Benediktinci naglašavali potpunu poslušnost. Dijelili su se u dvije skupine: 1. Jednu su sa�injavali fratres minores, nosili su tamno sivo odijelo (prozvani su radi toga sivom bra�om) i hodali su bosonogi; 2. A drugu 'spiritualci' koji su bili protiv onoga što su nazivali raspuštenoš�u. Papa ih nije priznao i progonjeni su kao sekta. Franjevci su imali više uspjeha od dominikanaca: Po�etkom 14. st. dominikanskih je samostana bilo oko 600, dok je franjeva�kih bilo 1400. Iz njihove krile izašli su mistici kao Joachim iz Flore (1145-1202) koji su kasnije postali prethodnici Reformacije. Ta dva prosja�ka reda uvelike su se bavila misijskom djelatnoš�u. Sam je Franjo propovijedao evan�elje u inozemstvu i svoju je bra�u slao u Španjolsku, Madžarsku i na Istok. Redovnike kao Rajmund Lulle (1235-1316) se poticalo na u�enje isto�nih jezika kako bi mogli razgovarati s Muslimanima. U 13. st. su propovijedali i osnovali samostane u Sjevernoj Africi, Bliskom Istoku te isto�noj Europi. U Hrvatskoj su djelovali intenzivno (od prve pol. XIII. st.) i dominikanci i franjevci, koji su se kasnije podijelil u tri ogranka (mala bra�a, kapucini, konventualci).

3. MARGINALNI REDOVI

I ANTIREDOVI Pojavili su se u zadnja dva stolje�a Srednjega vijeka u težnji za ve�om slobodom od društvenih i hijerarhijskih pritisaka. Posljedica su raznih individualnih napora. Susre�emo se, stoga, ponovno sa skromnim, neznatnim organizacijama, koje imaju velike i neodre�ene ciljeve. a. MISTICI: To je proizvelo pojedince poput sv. Katarine Sijenske, Julijana iz Norwicha ili Gerharda Grooteja iz Deventera: Bili su to kontemplativci i mistici, kriti�ari i reformatori koji su se pomalo izdvojili iz organiziranog religioznog društva u kojem su živjeli. Izvan mode su bili duhovni ratnici, a u modi kriti�ari i kon-templativci. Umjesto ratnika, nova nada krš�anstva bio je prorok kao pojedinac.


Meister Eckhart (von Hochheim) (po�etak 14. st.) bio je dominikanac i filozof misti�ar. Rekao je nekoliko stvari koje bi se mogle tuma�iti kao vrlo destruktivne. Srž njegove poruke bila je – siromaštvo treba tražiti u samoj duši. Nisu važna djela ve� stav. Govorio je o unutrašnjem obra�enju duše koje �e se pokazati na odgovaraju�i na�in kojeg odre�uje samo Bog. Kada �ovjek doživi to obra�enje, svi ostali poticaji na pobožnost dolaze na drugo mjesto. Njegov misticizam, ali i njegova individualisti�ka orijentacija, koja se suprotstavljala crkvenom dogmatizmu, uzbudila je službene krugove rimske crkve, pa je na procesu, koji je završen tek nakon njegove smrti, papa osudio 28 njegovih teza (1329.). Johann Tauler je bio tako�er dominikanac i, osim toga, propovjednik u Strassbourgu, Kölnu i Baselu. U�enik Eckhardta, ali umjereniji u spekulaciji i izrazu, Tauler je bio istaknut predstavnik tzv. visoke njema�ke mistike, u kojoj se novoplatonisti�ke spekulacije udružuju s opisom unutrašnjih proživljavanja. Ljepotom jezika i neposrednoš�u izraza te kritikom negativnih pojava u crkvi, Tauler je oduševio protestante, koji su u njemu vidjeli izraz specifi�no njema�ke pobožnosti. b. BEGINE – lai�ka religiozna društva djevojaka i udovica. Priznati red za žene (posebna vrsta redovnica koje nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu). Njima nije nitko upravljao, u njihovom redu nije postojala hijerarhija, bilo im je dozvoljeno privatno vlasništvo i mogle su se udati. Živjele su strogo, ali se nisu zavjetovale. Ve�inom su radile u bolnicama, tkale su crkvena ruha, vezle i vrijeme provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Ime im vjerojatno potje�e od Lamberta le Bègue (mucavac) (umro 1177. g.) koji je bio propovjednik evan�elja u Liègu. Bile su dugo vremena osumnji�ene za krivovjerje, vjerojatno zbog povezanosti sa spiritualcima. c. BRA�A ZAJEDNI�KOG ŽIVOTA: Gerhard Groote bio je poznati propovjednik kojeg je 1380. g. slijedilo mnoštvo ljudi, jer je nau�avao prirodno jedinstvo �ovjeka i Boga i beskorisnost institucionalne religije. I on je osnovao zajednice u kojima �lanovi nisu polagali redovni�ki zavjet, ve� su za život zara�ivali tiskanjem. Te su zajednice važne po tome što su uspjele preživjeti izvan formi vjerskih redova, bez da ih potiskuju ili vrše radikalne promjene. Održanje tih neredovnih zajednica kosilo se s nekim od najdubljih uvjerenja srednjovjekovne crkve. Red je svoje suvremenike zapanjio sljede�im: a. Bio je bez regule ili obavezuju�eg zavjeta; b. Obi�an rad bio je sredstvo zarade za život i ponovno je bio smatran dobrim za duhovno zdravlje; c. Sve�enstvo i laici su imali isti položaj; �lan druge generacije jedne od tih zajednica (Toma Kempis) napisao je djelo 'Nasljedovanje Krista' (De imitatione Christi); d. Nisu postojali kao sredstvo spasenja drugim ljudima.

PAPINSTVO PRVO RAZDOBLJE (700.-1050.): U�VRŠ�ENJE PAPINSKE VLASTI U ITALIJI


Ovo razdoblje je bilo okarakterizirano sljede�im �imbenicima: 1. Biskup Rima bio je duhovno superiorniji od svakoga jer je posjedovao glavni adut: Tijelo svetoga Petra. Prema Konstantinovom dokumentu bio je tako�er i zakoniti nasljednik zemljišta u Italiji kao i Konstantinovog birokratskog Carstva; 2. Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pružio mu je politi�ku mo� samo u Italiji. Svoj tamošnji položaj je dugovao imperatoru kao što to i navodi Konstantinova darovnica; 3. No, papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsko upravljanje nad Crkvom u ostalim dijelovima Zapadne Europe. Iako je bio priznat kao glava, nije imao prave vlasti. Odluke u svezi vo�enja Crkve rješavale su se u lokalnim crkvama bez suradnje pape.; 4. Kraljevi su postavljali zna�ajne duhovnike. Papinstvo i frana�ka država: Prvi korak u odnosu izme�u papa i politi�kog zaštitnika poduzet je kada je Grgur Veliki pokušao sklopiti savezništvo s frana�kom državom (tj. s Francima) u Galiji za vrijeme merovinške dinastije. Me�utim, za Klodvigove vladavine i njegovih nasljednika, stanje se u Francuskoj veoma pogoršalo. Vladala je anarhija, nemoral, i povrh svega, crkvom je upravljala država. Grgur je želio sprovesti reformu, ali u tome nije uspio. Umjesto reforme, poslavši Augustina (Rimskog) u Englesku, uveo je ondje katoli�ko krš�anstvo. Reforma je morala �ekati 8. st. kada su stigli: a. Keltski i kasnije engleski misionari; b. Obnavljanje papinstva; c. Nova kraljevska dinastija (tj. Karolinzi) u Francuskoj. Otac Pipina Malog (frana�kog kralja), Karlo Martel (majordom Austrazije) pomagao je misionare, jer je želio svoju vlast proširiti u Bavarsku. Papinstvo je odobravalo tu pomo�, me�utim, stvari su se pogoršale kada je Karlo, nakon što je porazio Muslimane, odbio vratiti crkvene posjede koji su mu bili dani da bi pobijedio Muslimane. Isto je tako odbio prisko�iti u pomo� papi kojeg su napali Langobardi. Me�utim, novo je razdoblje po�elo kada su Karolinzi došli na vlast za vladavine Karlmana i Pipina (kojeg je okrunio Bonifacije, papinski poslanik). Kad je Pipin uzeo (silom) vlast od merovinške dinastije, papa ga je priznao. Zbog toga je Pipin bio papi obavezan. Bonifacije je uz njihovu pomo� reformirao crkvu. Papa Stjepan II. se u borbi protiv Langobarda obratio za pomo� Pipinu, koji mu je pomogao, pobijedio Langobarde i predao mu osvojena podru�ja jugoisto�ne i srednje Italije onim što se naziva Pipinova darovnica. Papa je prethodno podupirao Pepinov uzimanja vlasti i preseljenja gladnog grada od Pariza do Aachena (Aix-la-Chapelle). Za vladavanja Karla Martela je po�eo feudalski sistem: on je stvorio stalež konjica (viteza) da suprotstavi strašno muslimansko konjaništvo. Onima je dao kraljevsko do-djeljenje zemlje (lat. feudum) pod uvjetom da polože prisegu vjernosti prema frana�kog kralja s obe�anjem da se mu dati vojsku službu. Tako vitezi su postali vazali kralja i se razvili u liniju mo�nog plemstva koje posjeduje zemlju. Oni su delegirali svoju mo� drugim manjim plemstvu i tako su stvorili feudalski sistem. Oni su zagradili crkve na svojim


zemljama ali su sa�uvali pravo da imenuju sve�enika koji služe u ovom crkvama. Krivotvoreni dokumenat: U isto vrijeme, papinski zahtjev za vrhovnom vlaš�u u Italiji te nezavisnoš�u od Isto�nog Rimskog Carstva, oja�an je jednom od najve�ih srednjovjekovnih krivotvorina, Konstantinovskom darovnicom. U toj se ispravi tvrdi da je Konstantin oporu�no ostavio Rim i zapadni dio Carstva rimskom biskupu kada je carsku prijestolnicu preselio na Istok. Krivotvoreni dokumenat oli�enje je stavova prema papinstvu u tom razdoblju: Govori nam o Konstantinovom 'obra�enju', krštenju i iscjeljenju od gube, o posredništvu pape Silvestra I. i carevim darovima Petrovom namjesniku: 1. Prevlast nad patrijarškim biskupijama: Antiohijom, Aleksandrijom, Jeruzalemom, Carigradom i svim ostalim crkvama; 2. Carski znak vlasti i Lateranska pala�a u Rimu; 3. Prijenos carske vlasti na papu u Rimu, Italiji i svim zapadnim provincijama. Ta je isprava zatim položena na tijelo sv. Petra kome su darovi bili li�no namijenjeni. Tobožnja Petrova povijest u istom je duhu: Postao je Antiohijski biskup 34. g., godine 40. preselio je biskupiju u Rim, a 57. godine ustanovio adventski post i korizmu, 59. godine posvetio je Lina i Anakleta za svoje nasljednike. Papinstvo i Karlo Veliki: 800. g. papa Lav III. okrunio je Karla Velikog za cara, obnovivši tako Rimsko Carstvo na Zapadu, iako se Karlu Velikom nije svi�ala pomisao da zahvalnost za krunu duguje papi. Nastavio je obrazovnu reformu sve�enstva, koju su zapo�eli Pipin i Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. Jedna generacija Alkuinovih u�enika iz kraljeve dvorske škole otišla je za upravitelje samostanskih i katedralnih škola po �itavom Carstvu. Karolinška renesansa uzore je tražila u anti�kom svijetu i ranom krš�anstvu. Naglavašala se latinska književnost; prou�avanje gr�kog bilo je nestru�no i umjetno. Irac Ivan Škot Eriugena bio je jedini dobar stru�njak za gr�ki u Karolinškom svijetu. Benediktova regula provedena je u svim samostanima. Izme�u 845. i 853. g. pojavila se u Rheimskoj biskupiji druga papinska krivotvorina. Bili su to lažni dekreti. Na�injeni su da bi osigurali 'Zakon' koji bi štitio prava biskupa. Da bi oja�ali svoju tvrdnju, autori su se pozvali na vrhovnu papinsku vlast. Taj sažet izvatka iz Crkvenog zakona, kojem je pripojena Konstantinova darovnica, postao je važan dio srednjovjekovnog kanonskog prava i oja�ao je papinske zahtjeve za vrhovnom vlaš�u u crkvi i nad svjetovnim vlastima. Prvi papa koji se okoristio tom ispravom bio je Nikola I. (858.-867.). Karlo Veliki je za svoje vladavine zahtijevao da se papa podre�uje kralju. Kada je Ljudevit Pobožni postao car, ta je težnja usmjerena u suprotnom pravcu. Me�utim, nakon Ljudevita Pobožnog, karolinško se carstvo raspalo zbog posljedica gra�anskog rata. Ponovno se po�elo starim zlouporabama. Što se ostalih podru�ja ti�e, Muslimani su napali s juga, Ma�ari s istoka, a Normani sa sjevera i na Sredozemlju. Papa je sada bio sam u borbi protiv talijanskih prin�eva. U �itavoj Europi u 10. st. došlo je do gotovo potpunog sloma poretka i propasti kulture. Ugovor izme�u pape i svjetovnog vladara je ponovo u opasnosti.


Engleska, pod vladavanjem Alfreda Velikog (871-901), koji je organizivao odpor protiv vikinga, je postala onda zemlja gdje se �uvalo znanje. On je pobjedovao Dance i širio krš�ansko u�enje me�u njima. Kaos koji je došao do Europi izrokovao je sve ve�u zavisnost izme�u frana�ke države i Vatikana. Papinstvo i Saska dinastija: Do prekretnice u sudbini papinstva ponovno je došlo kada se za vladavine pape Ivana XII. (955.-964.) pojavila jaka nezavisna ger-manska monarhija da suprotstavi ma�arsku grožnju. Papa je tražio ponovo politi�ku podršku. Saska dinastija zapo�ela je izborom Henrika I. i odlu�no ju je nastavio njegov Sin Oton I. (936.-973.). Oton je razvio posebnu vrstu odnosa s crkvom u Njema�koj. Biskupima i opatima dana su prava i dostojanstvo kraljevskih prin�eva, a crkvi je darovano mnogo posjeda. Pomo�u savezništva s crkvom, Oton je želio smanjiti vlast buntovnih plemi�a u kraljevstvu. Me�utim, Oton je utjecao na imenovanje biskupa pa mu je tako odanost bila zajam�ena. Njema�ki su biskupi, u stvari, novcem i vojskom pomogli njema�kim carevima zavladati Italijom, Isto�nom Njema�kom i Poljskom. Oton je otišao na jug da bi se oženio langobardskom princezom, a zatim se proglasio kraljem Langobar�ana. Mogao je sada pomo�i papi u borbi protiv svih njegovih talijanskih neprijatelja. Prije toga je Henrik I. teško porazio Ma�are u bici kod Anstruta godine 933. Dvadeset i dvije godine kasnije u bici kod rijeke Lech, Oton je dobio ponovo pobjedu nad njima. Ova pobjeda je okon�ala upadanje njihovih ekspedicija. Dakle Oton je postao spasitelj Zapada i, naravno, kandidirao se za titulu 'Svetog Rimskog imperatora.' Papinstvo je oživjelo Carstvo na Zapadu 962. g. kada je Ivan XII. okrunio Otona i Adelaida u crkvi Sv. Petra. Cijena tog kruniranja bila je miješanje u crkvene poslove. Otsada ne samo da je car, nakon što je bio izabran, morao i�i u Rim da bi ga papa okrunio, ve� je car sada odlu�ivao tko �e biti papa ili protupapa. Oton je 963. g. obe�ao Rimljanima da se papu ne�e birati bez njegovog pristanka ili pristanka njegovih sinova. Zatim je stavio papu na probu, lišio ga službe zbog nemoralnoga ponašanja i izabrao drugog papu. Papinstvo je tako postalo oru�e svjetovne vlasti kao i biskupi. Me�utim, došlo je do obrata. Godine 910. zapo�ela je samostanska reforma, osnovan je clunijevski red koji je bio pod izravnom papinskom kontrolom. Jedan od njegovih �lanova, Humbert od Moyenmoutiera, strogo je zahtijevao da o izboru visokog sve�enstva ne odlu�uje isklju�ivo svjetovni vladar. U svom je zahtjevu išao i dalje pozivaju�i se na Gelazijevo u�enje da papa treba biti vrhovni vladar, �ak iznad cara. Glavno je pitanje od sada bilo kako papinstvo osloboditi kontrole svjetovnog vladara. Oton III. je jako teško kontrolirao papinstvo iz velike udaljenosti. U Rimu su vlast kontrole imale rimske aristokratske obitelji. Godine 1044. Rimljani su se pobunili protiv pape Benedikta IX. (zadobio je svoju poziciju zahvaljuju�i obiteljskoj povezanosti) i ustoli�ili su antipapu Silvestra III. Kasnije je Benedikt prodao svoju poziciju tre�em �ovjeku, Grguru VI. Sada su trojica proglasila sebe pravim papama. Henrik III. je odlu�io intervenirati. U Italiju je stigao 1046. godine i postavio je Sinod u Sutri na kojem su dvojica od trojice papa bili zba�eni, a tre�i je sam odu-


stao od papinstva. Henrik III. je imenovao �etvrtog �ovjeka (Nijemca) za papu koji je uzeo ime Klement II. DRUGO RAZDOBLJE (1050.-1300.): U�VRŠ�IVANJE PAPINSKE VLASTI NA �ITAVOM ZAPADU Ovo drugo razdoblje je bilo okarakterizirano sljede�im �imbenicima: 1. Papa je sada postao superiorniji i ja�i od cara; 2. Izgradio je jaki birokratski aparat da bi nametnuo vlast u svakom kutu Zapadnog carstva; 3. Papinske beneficije (razni zna�ajni položaji i prava) mogle su se nabaviti za novac. Ovo je zahtijevalo ve�u ovisnost svakog pojedinca o papi. �ak je postao priznat i kao vrhovni arbitar u svim sudskim procesima; 4. Postavljao je i odre�ivao duhovnike. Lav IX. je obnovio papinstvo u tom razdoblju, kad su granice utjecaja proširene: Sklopljen je savez s Normanima, došlo je do pogoršanja odnosa s Grcima, reformiran je papinski upravlja�ki mehanizam, zapo�et je dosljedan plan upravljanja putem poslanika, osnovani su sabori i u velikoj je mjeri pove�ana korespondencija. Nakon darovnice slijedi �itav niz bezuslovnih povlastica za papinstvo, koje se nalaze u knjizi pisama Grgura VII.: Nitko ne može Papi suditi; Rimska crkva nije nikada zgriješila i nikada ne�e ni zgriješiti...itd. Promijenio je naslov: Više se ne zove Petrov namjesnik, ve� namjesnik Kristov. Taj je naslov potkrijepio njegov zahtjev za univerzalnom vrhovnom vlaš�u. Najvažniji razvoj u tom razdoblju predstavlja ustanovljenje ogromnog i složenog sudskog mehanizma, koji je u potpunosti bio pod papinskom kontrolom. Da bi papinske odredbe, u kojima je bio uklju�en svaki detalj crkvenog života, dobile na snazi, papa je jedino imao pravo zabrane vršenja bogoslužja i ekskomuniciranja iz crkve, a to je ovisilo o suradnji sa svjetovnom vlaš�u. Ve�ina papa su u tom razdoblju bili odvjetnici, što pokazuje važnost izgradnje zakonskog sustava. Svjetovna i crkvena vlast sura�ivale su kada su imale zajedni�ke interese. Neki su ljudi stekli dojam da crkva predstavlja urotu svjetovne i crkvene vlasti radi eksploatiranja crkvenog bogatstva i da je papa, kao glava te zavjere, u stvari antikrist. U tom se razdoblju borba dalje razvijala izme�u pape i careva. Godine 1059. u trenutku slabosti Saske carske dinastije, papa Nikola II. je odre�uje da se izbor budu�ih papa mora vršiti glasanjem kardinala te tako u izboru ne mogu u�estvovati ni car ni rimske velikaške obitelji. Normani (iz Sicilije) su se slažili da interveniraju u slu�aju gdje car pokuša utjecati papinske izbore. Pored toga su papinskom poslaniku, kao predstavniku, dana posebna ovlaštenja. Milanska crkva, koja je prethodno odbacila celibat za sve�enike, morao se podre�ivati papinstvu. Hildebrand: Do stvarne prekretnice je došlo kada je 1073. g. za papu izabran Hildebrand (Grgur VII.). U po�etku je sklopio savez s Henrikom IV. (iz Otonove vladarske ku�e), me�utim, Henrik je bio dvoli�an �ovjek. Nastao je spor oko imenovanja biskupa u njegovim podru�jima: on je želio ih imenovati a ne papa. Henrik nije želio popustiti papi pa ga je papa ekskomunicirao iz crkve. Henrik je sazvao vojsku. Pripremio se da napadne Italiju.


Papin interdikt lišio je Henrika svake podrške i morao je priznati poraz. Prešao je Alpe sa svojom obitelji i molio je papu za oproštenje, stajavši na zimi ispred papinske pala�e u Canossi. Papa mu je na kraju oprostio. Henrikovi neprijatelji su ga pokušali svrgnuti s prijestolja izabravši Rudolfa, njema�kog vojvodu, za cara. Uslijedio je sukob. Papa nije htio Henriku pružiti podršku i Henrik se s tim nije pomirio. Papa ga je zatim ekskomunicirao, a on je napao Rim i osvojio ga. Papu je spasio Normanski vladar južne Italije, koji je spalio grad u borbi s Henrikom IV. Rimljani su se tako razgnjevili da su izabrali novog papu, a Hildebrand je umro u progonstvu. Za vladavine njegovog nasljednika Urbana II., sazvan je prvi križarski rat (pohod). Sporazumno je stvorena odluka da biskupe bira sve�enstvo, me�utim, biskupi su se morali zakleti da �e sura�ivati s kraljem jedino u svjetovnim poslovima. Car je još uvijek imao veliku vlast nad crkvom sve do kraja dinastije 1125. g., kada je papa postao vrhovni vladar. Simboli vrhovne vlasti bili su carski znakovi �asti uklju�ivši i tijaru, nakit za glavu, �unjastog oblika na kojem je bila kruna. Kasnije je Inocent III. dodao još jednu krunu, a Bonifacije VIII. još dvije! Nešto prije dolaska na vlast Inocenta III., uslijedila su druga dva važna sukoba: Sukobili su se papa Aleksander III. i Fridrik I. Barbarossa, najistaknutiji car nakon Karla Velikog, oko raspodjele vlasti u Italiji. Fridrik je ipak na kraju priznao poraz. Drugi je sukob bio izme�u Henrika II (engleskog vladara) i Thomasa Becketa u svezi papinske vlasti u Engleskoj: Becket je suprostavio sudsku istragu sve�enika na lai�kom sudu. Thomas Becket je ubijen. Kad je nakon tri godine proglašen svecem ta je katedrala (u Canterburyju) postala jednim od najznatnijih europejskih svetišta i mjestom hodo�aš�a (v. Canterburyjske Pri�e od Chaucera). Inocent III: Vladavina Inocenta III. obilježava uspon srednjovjekovnog papinstva. Me�utim, da bi održao vlast, bila mu je potrebna politi�ka podrška. Uslijedila su dva gra�anska rata iz kojih su pobjedni�ki izašla dva pretendenta na carsko prijestolje. Papa se, me�utim, nije želio prikloniti ni jednome, pa je izabrao Hohenštaufovce. Fridrik I. (Barbarossa) pomogao je papi da do�e na vlast unato� njihovom nepostojanom odnosu, ali je papa tek u njegovom unuku (Fridriku II.) našao pogodnog saveznika. Postavio ga je za cara, a za uzvrat mu je dana neograni�ena vlast nad Njema�kom. Inocent III. se u borbi za vlast dva puta oštro sukobio: Prvi puta s engleskim kraljom Ivanom Bez Zemlje oko imenovanja Canterburyjskog nadbiskupa (papa je predlagao Stephena Langtona). Ivan je kona�no popustio, nakon što je Engleska 6 godina bila pod interdiktom (u potpunosti se prestalo s vjerskom djelatnoš�u), i kada mu je zaprijetila opasnost invazije od Francuske, pokorio se papi i priznao se njegovim vazalom. U podru�ju svjetovne vlasti, papa je ponovno izgubio kada su baruni, zajedno sa Stephenom Langtonom, prisilili Ivana (kojemu je papa pružao podršku) da potpiše Magnu Cartu kojom se vladalo putem zakona, za razliku od kraljevskog despotizma. Drugu je borbu vodio s francuskim kraljem Filipom II. Augustom (1180.-1223.). Želio se rastati sa svojom ženom Dankinjom dan nakon vjen�anja. Papa nije želio dati


pristanak i stavio je Francusku pod interdikt. Na kraju je kralj popustio u svom zahtjevu. Vladavina Inocenta III. obilježava uspon srednjovjekovnog papinstva. Smatrao je da, kao Kristov namjesnik, ima jedinstven autoritet nad svim ljudskim postupcima. U skladu s tim mogao je posredovati u bilo kojem sporu i odrediti kaznu poraženome. �etvrti Lateranski sabor (1215.) bio je vrhunac njegove karijere. Osim što je odlu�ivao o važnim doktrinalnim pitanjima, u�vrstio je svoju vrhovnu vlast u svakom podru�ju Zapadnog i Isto�nog krš�anstva, budu�i da je �etvrtom križarskom vojnom Carigrad postao Zapadno kraljevstvo. Na istom je saboru, nažalost, potvr�eno sramno odstranjenje Židova iz društva u cjelini: Prisiljeni su bili živjeti u židovskim �etvrtima (getoima) i nositi posebnu oznaku. Inocent je bio prvi papa koji je o krivovjerju govorio kao o 'izdaji' (1199.). Bio je tako�er za�etnik ideje o inkviziciji. Ta je ideja nastala pod utjecajem nekriti�kog �itanja Staroga zavjeta, obnove Rimskog prava po kojem su krivovjerci zaslužili smrtnu kaznu i pod utjecajem ideje o totalitarnom (teokratskom) društvu. Prvi puta je upotrijebio silu u borbi protiv katara (albigenza), protudruštvene sekte, �iji su �lanovi propovijedali da je materijalni svemir stvorio Sotona, da je to njegovo oru�e: Osudili su stoga upotrebu bilo kakvih materijalnih stvari, zabranili su brak, poticali ljude na samoubojstvo i zagovarali na�in života koji je na �udan na�in u sebi sadržavao asketizam i nemoral. Ovaj pokret naišao je na pogodno tlo u južnoj Francuskoj i u mnogim je mjestima pridobio ve�inu stanovništva. Prethodni pape su bili suviše zauzeti drugim poslovima da bi se oko toga brinuli, me�utim, s Inocentom nije bilo tako. Prva njegova zamisao bila je poslužiti se uvjeravanjem pa je tako poslao dinami�nog propovjednika Dominika u Francusku. Stanje se nakon deset godina propovijedanja nije poboljšalo. Zatim je godine 1207. papin poslanik Petar od Castelnaua mu�ki ubijen, �ini se, na poticaj osumnji�enog katara, Rajmunda, grofa od Toulousa. Papa Honorije III. je objavio križarsku vojnu (pohod) protiv albigenza i dvije velike vojske pod vodstvom Simona de Montforta zajedni�ki su napale jugozapadnu Francusku, uništile gradove Béziers i Carcassonne te izvršile pokolj nad stanovništvom. U bici kod Mureta su kona�no uništili heretike. Upravo u svezi s tom križarskom vojnom stvoren je papinski sustav inkvizicije. Inkviziciju je sa�injavao poseban sud, �ije su �lanove imenovali pape i zadužili ih da gone heretike. Do tada je to bio posao biskupa. U Francuskoj im je Luj VIII. dao znatna ovlaštenja za su�enje i kažnjavaje heretika. Fridrik II. je izdao sli�nu odredbu naredivši da se heretici spale. Kada je Grgur IX. postao papom, preuzeo je zakon Fridrika II. S time je pogubljenje, koje su vršile svjetovne vlasti, kona�no i službeno postalo papinska politika. Za njegove vladavine inkvizicija je kao crkvena ustanova, nezavisna od biskupa, prakti�ki dovršena, a dominikanci su po tom pitanju postali njegovo oru�e. Žrtve inkvizicije bile su optužene na osnovu potajnih prijava: Nisu im bili dozvoljeni svjedoci ni zakonska pomo�; i nedužni i krivi �esto su bili prisiljeni na priznanje okrutnim mu�enjem koje je kona�no bilo odre�eno bulom Inocenta IV. 1252. g, Ad extirpanda (Progoni do eliminacije).


Godine 1483. uvedena je inkvizicija u Španjolskoj i nije bila odgovorna papinskoj inkviziciji. Kraljica Izabela uvjerila je papu Siksta IV. da inkviziciju u�ini nacionalnom institucijom. Najduži unutrašnji križarski rat sve do tog momenta bio je onaj protiv Muslimana u Španjolskoj. Oni su istjerani iz Sjeverne Španjolske, ali su još uvijek bili dobro ušan�eni po rovovima na jugu, gdje su imali dobre odnose s krš�anima i Židovima, sve dok se Ferdinand i Izabela nisu zbližili. Brakom su ujedinili pokrajine Aragon i Kastiliju. Zajedno su porobili Granadu na Jugu i vratili inkviziciju pod Torquemadom (1420.-98.). Tortura je bila upotrijebljena da bi se iznudilo priznanje i dogodilo se nekih 2000 smaknu�a. Torquemada je bio kasnije uklju�en u inkviziciju u Bosni protiv Bogumila. Godine 1492. crkvene vlasti u Španjolskoj zagovarale su da Muslimane i Židove treba krstiti ili istjerati. 200.000 Židova je otišlo, mnogi za Carigrad, mada su se neki nastanili u Solunu, a drugi u mediteranskim lukama. Iste godine (1492.) Kristofor Kolumbo je bio poslan da obrati više neznabožaca za Krista, u Indiji! Papinstvo i Hohenštaufovci (Waiblingen): Iako su odnosi izme�u Inocenta III. i Fridrika II. dobro po�eli (1213.), Fridrik se poslije pokazao jednim od najstrašnijih neprijatelja papinstva. Kada je Grgur IX. postao papom (1227.) na pomolu je bio pravi rat. Taj je rat nanio nenadoknadivu štetu duhovnom ugledu papinstva. Fridrika je dva puta ekskomunicirao Grgur IX., a jednom Inocent IV. Po�eo je strašan rat, jer su se obje strane borile po �itavoj Europi. Fridrik je gotovo u svima vidio papine ubojice i urotnike, a sa osumnji�enima, koji su bili bespomo�ni, postupao je krajnje okrutno: Dao ih je oslijepiti užarenim željezom, konji su ih vukli po kamenju, zatvarani su u vre�e s otrovnicama i bacani u more. Papa je odgovorio duhovnom artiljerijom: Davao je oprost za sudjelovanje u svetom ratu protiv Fridrika, ekskomunicirao ga i stavio pod interdikt. Fridrik je kona�no poražen u bici kod Parme (1248.), nakon �ega je umro. Bio je to kraj Hohenštaufove vladarske ku�e na Siciliji. Od tada su pape odlu�ile Siciliju odvojiti od carstva. Prvi njihov problem bio je kako na�i za Siciliju onoga koji ne bi imao nikakvo pravo na carstvo. Našli su pogodnu osobu u Anžuvincu Karlu I., bratu francuskog kralja. Papinstvo i Habsburgovci (Welfovi): Papa Grgur X. je dao carsku krunu Rudolfu Habsburškom, koji je obe�ao da �e biti poslušan te je izabran za cara (1273.). Karl Anžuvinac osigurao je svoju vlast nad Sicilijom porazivši Fridrikova dva sina, Manfreda i Konradina. Me�utim, uskoro se Sicilija pobunila u gerilskom ratu protiv francuskog okupatora. Papa je tako stekao glas imperijalisti�kog tla�itelja. Kada je trebalo izabrati papu, oba kandidata (Orsini, koji je bio naklonjen francuskim po-tomcima Anžuvinca Karla I. i Colonna, koji je bio naklonjen španjolskoj vladarskoj ku�i Aragon), odbijena su i izabran je za papu Pietro del Morrone, neobrazovani pustinjak, koji je došao na prijestolje kao Celestin V. TRE�E RAZDOBLJE (1300.-1520.): OPADANJE SISTEMA


Ovo je razdoblje okarakterizirano sljede�im: 1. Papinska ekskomuniciranja su gubila svoj utjecaj; 2. Indulgencije su po�ele gubiti svoju vrijednost. Kona�no su se dijelile svakome bez ikakvoga ve�ega duhovnog ili politi�kog razloga; 3. Njegov politi�ki suverenitet je slabio i postepeno bio zamijenjen dostojanstvom arbitera (posrednika) u politi�kim sukobima. Kako nacionalizam postaje važnijim, zna�aj duhovnosti pada; 4. Dok je papinstvo nastavljalo funkcionirati kao birokratska institucija, gubilo je svoj utjecaj u korist malih neslužbenih skupina u crkvi, primjerice kod mistika i vjerske bra�e Deventera. Prestalo je biti centar inovacija. Papinstvo i Francuzi: Celestin se odrekao službe 1294 g. Bio je prvi papa koji je to u�inio. Njegov nasljednik Bonifacije VIII. bio je politi�ki papa. Iako mu Hohenštaufovci nisu smetali, na pomolu je bila nova opasnost: Nacionalna svijest koja se željela osloboditi papinske kontrole. Papa se uskoro sukobio s Francuzima, vode�om silom u to doba. Francuski kralj Filip IV. Lijepi želio se dokopati crkvenog novca (da financira rat protiv engleza) pa je sve�enstvu nametnuo porez. Po�ela je žestoka borba. Papa je na kraju izdao bulu Unam sanctam kojom je potvrdio tradicionalnu papinsku tvrdnju da je papa vrhovni vladar krš�anske Europe i društvenoga poretka. Zaklju�io je: Svako se ljudsko stvorenje, da bi se spasilo, mora po-koriti Rimskom visokom sve�eniku. Filipovi savjetnici odgovorili su na to pismenom optužbom u kojoj su Bonifacija optužili za ubojstvo, krivovjerje, simoniju (kupovanje crkvene pozicije), preljubu, raskol te da mu je ljubimac �avo. Papa ga je ekskomunicirao, a Francuzi su izvršili napad na papinsku pala�u u Canossi, južno od Rima. Papa im je jedva uspio uma�i, ali je ubrzo umro od pre-trpljenog šoka. Od tada su Francuzi odlu�ili vršiti pritisak na papinstvo, kako bi ga pokorili, i na kardinale, koji su bili podijeljeni na stranke onih koji su bili protiv i oni koji su bili za Francuze. Nadbiskup Bordeauxa izabran je za papu 1305. g. (uzeo je ime Klement V.), me�utim, nije želio napustiti rodnu Francusku pa se preselio u Avignon, gdje je ve�ina papa boravila ostatak stolje�a (budu�i da su svi bili profrancuski orijentirani). Za vladavine Klementa V., Francuzima je odobreno ukinu�e redove templara i hospitalaca, kako bi se domogli njihovih posjeda i bogatstava. U to je vrijeme papinstvo postalo trgova�ki i birokratski usmjereno. Francuzi su se pobrinuli za kontrolu nad papinskim izborima: 82% kardinala bili su Francuzi, 13% Talijani a 5% ostale narodnosti. Jedna posljedica odsutnosti papinstva od Italiji je bila razvijanje renesance u Italiji bez ograni�avanja umjetni�ke genije u ime crkve. Druga posljedica je bila slijede�a: mnogo intelektualaca su iskoristili priliku da napade papinstvo, naro�ito Marsilije iz Padove (rektor Pariskog universiteta), i Wil–liam Okamski. Obadve je saštitio Luji Bavarski koji je bio tako�er kasnije izop�en od pape. Obadva ovi mislioci su tvrdili da Biblija mora biti izvor doktrine i da svako neslaganaje mora biti riješeno na demokratski na�in od najvišeg crkvenog sabora, a ne od jednog �ovjeka koji djeluje kao duhovi diktator. Protestantski reformatori su kasnije iskoristili ove ideje.


Grgur XI. se vratio u Rim. Kada je umro, Rimljani su zahtijevali papu Talijana. Kardinali su se na koncu složili i izabrali Urbana VI. Me�utim, uskoro se kardinalima pokazao kao veliki diktator pa su izabrali drugog papu, Klementa VII., koji se nakon borbi s protupapama povukao u Avignon. Neke su zemlje pružale podršku jednom papi, a druge drugom. Kardinali su pokušavali zalije�iti raskol, sastali se i izabrali tre�eg �ovjeka, Aleksandra V. Sabor u Konstanci sastao se 1414. g. i izabrao Martina V. za papu. Martin nije �ak bio ni sve�enik, kada je bio izbran za papu i hitno je morao biti imenovan sve�enikom, zatim posve�en kao biskup i ustoli�en kao papa! Me�utim, došlo je do druge podjele izme�u sabora (kardinala) u Ferrari i sabora u Baslu. Svaki je sabor izabrao protupapu, no jedan se papa povukao. Papinstvo i renesansa: Nakon toga je papinstvo u potpunosti postalo talijanska ustanova i po�elo je slavno doba renesansnog papinstva. Prvi papa, Nikola V. pružio je uzor ostalima zanimanjem za umjetnost, ukrasno graditeljstvo, humanizam, prou�avanje gr�kog itd. Aleksandar je bio najkontroverzniji papa tog smjera: Poslužio se turskom pomo�i u borbi protiv Francuza. Usred tih politi�kih okršaja, propovjednik Savonarola je pogubljen u Firenci zbog suprotstavljanja papi i prijateljstva s Francuzima. Tre�e razdoblje papinstva prije svega je bilo razdoblje pove�anja inflacije. Prve povelje o oproštenju grijeha (indulgencije) dane su svakom onom tko bi se uklju�io u križarski rat (1095.). Smatrane su zamjenom za sve ostale vrste potpore i stoga su osiguravale izravan ulazak u nebo križaru koji se umro u stanju pokajanja i priznanja grijeha. Taj je postupak postepeno poprimio takve razmjere, da je svatko uz naknadu mogao dobiti oproštenje grijeha. To je dovelo do duhovne 'inflacije' i indulgencije su malo vrijedile. Na kraju srednjovjekovnog razdoblja papi su se sve više suprotstavili: a. Hus i Wycliffe; b. Svjetovni pisci kao što su Boccaccio, Langland i Chaucer; c. Vladarima se u politi�kom smislu nije svi�ala odanost njihovih podanika papi.

RAZVOJ DOGME U

SREDNJOVJEKOVNOM RAZDOBLJU

ADOPCIJANIZAM (dinami�ki monarhijanizam) je hereza po kojoj je Isus bio �ovjek koji je živio bezgrešnim životom i kojeg je Bog posinio. To se shva�anje prvi puta pojavilo u Španjolskoj koncem 8. st., a drugi puta za vladavine Karla Velikog. Alkuin je to shva�anje pobijao u svom djelu pod naslovom 'Protiv Felixa' (španjolskog biskupa). Iza te hereze krila se nemogu�nost prihva�anja ideje utjelovljenja (vjerojatno zbog arijanizma ili islama u Španjolskoj). Kasnije su Abélard i Lombardo došli do istog shva�anja žele�i zaštititi platonsku ideju Božje nepromjen-ljivosti.


DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je za vladavine Karla Velikog raspravljalo o pitanju stalnog Marijinog djevi�anstva, shva�anju koje je od 5. st. bilo široko prihva�eno. Teolozi Karla Velikog trudili su se zaštititi Marijinu svetost i bezgrešnost (vjerojatno zato što im je u podsvijesti bilo to gnosti�ko shva�anje). PREDESTINACIJA – predmet o kojem se tako�er mnogo raspravljalo u to vrijeme. Redovnik po imenu Gottschalk, koji je pomno prou�avao Augustinovu teologiju, �ini se da je prvi nau�avao 'dvostruku predestinaciju'. Zbog toga je bio preslušavan na sudu, osu�en i, nakraju, poslan u zatvor gdje je i umro. SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. Viktora (poznatog samostana u Parižu) i Augustin izjavili su da ima trideset sakramenata, me�utim, Petar Lombardo razvio je sustav po kojem ima sedam: Krst (krštenje), potvrda (krizma), euharistija (pri�est), pomirenje (ispovijed, pokora), boles-ni�ko pomazanje (posljednja pomast), sveti red (zare�enje) i ženidba (brak). To je shva�anje proglašeno pravovjernim na �etvrtom lateranskom saboru, a Toma Akvinski je u svojoj teologiji taj sustav u�vrstio. Da bi nešto moglo biti sakramentom, morali su postojati: a) Vidljivi znakovi nevidljive milosti; b) Krist je to morao ustanoviti. Lombardo i Toma Akvinski su mislili da sakramenti daruju milost samim time što ih �ovjek vrši (ex opere operato). Ljudi koji ih primaju mogu nevjerovanjem stvoriti prepreku milosti – to, naravno, nije mogu�e kod nesvjesnog dojen�eta ili umiru�e osobe. To se shva�anje dalje razvilo i po njemu krštenje, krizma i zare�enje stavljaju neizbrisiv pe�at na dušu pa se stoga ne mogu ponoviti. Svakako Lombardo je nau�io tako�er da u sakramentu pokajanja, sve�enik može proglasiti oproštenje grijeha (pod uvjetom pokajanja), ali ne može oprostiti grijesi. Na po�etku i Toma Akvinski je držao ovaj pogled, ali kasnije ga je odbacio. Sve�enik može oprostiti samo vremensku kaznu (kao izop�enje) nametnuto od crkve. Me�utim, dva najvažnija sakramenta jesu: Krštenje i Euharistija. KRŠTENJE: Na shva�anje krštenja u velikoj je mjeri utjecala Augustinova rasprava s Pelagijem. U�enje o izvornom grijehu s kojim je po�eo Augustin, natjeralo je crkvu da vjeruje u potrebu krštenja za spasenje. Ljudi su to protuma�ili na sljede�i na�in: Nekrštena dojen�ad koja umru idu u limbus infantum (mjesto u �istištu gdje se nalaze nekrštena djeca). Visoka stopa smrtnosti dojen�adi dovela je do krštenja djece u prvim minutama ro�enja, koje su �esto obavljale babice. Pored toga, budu�i da se Europa po�ela smatrati krš�anskom zemljom, krstila su se uglavnom djeca i stalno se vršio pritisak da se krštenje obavi što prije. Prekinuta je starija tradicija Uskršnjih krštenja. Isto tako nije bilo mogu�e da biskup položi ruke (ili pomaže) kandidata prilikom krštenja pa je to preneseno na drugi obred – krizmu. U po�etku to nije bio važan sakramenat. EUHARISTIJA: Do 1000. g. sve je više ljudi vjerovalo da prilikom euharistije sam znak postaje ono što ozna�ava (nominalisti�ko stajalište, temeljeno na Aristotelovom). Na


raspravi u svezi upotrebe beskvasnog kruha (azim) u 8. st. odlu�eno je da se u Zapadnoj crkvi prilikom euharistije koristi hostija. Rathramnus je u 9. st. bio jedan od posljednjih pisaca koji je euharistijski kruh i vino opisao kao 'simbole'; me�utim, njegova je knjiga osu�ena 1050. g. Suprotstavio se Pashazije Radbertu (785.-860.), opatu iz Corbie-a, koji je rekao da se euharistijski kruh i vino stvarno pretvaraju u tijelo i krv (pa je tako njegovo shva�anje bilo prete�a kasnije službene tvrdnje o transsupstancijaciji, koje je zasnovao na aristotelizmu, po kojem se mijenja sama temeljna bit). Berengar Tourski (1000.-1080.) tako�er nije mogao prihvatiti ideju da bi �ovjek stvarno mogao jesti Kristovo tijelo i piti njegovu krv, premda je rekao da se neka promjena dešavala. Lanfranc (1005.-1089.), canterburyjski nadbiskup, se suprotstavio Berengaru rekavši da se mijenja sama temeljna bit. Lanfrancovo shva�anje nazvano je 'transsupstancijacija' i kasnije postalo službenim crkvenim u�enjem koje je bilo potkrijepljeno aristotelskom logikom (kako ju je tuma�io Toma Akvinski). Prema tom u�enju, simbol je istobitan s objektom kojeg ozna�ava. To je u�enje �etvrti lateranski sabor (1215.) proglasio službenim, pozvavši se na autoritet Tome Akvinskog. Prirodni elementi kruha i vina, upotrijebljeni za misu, bili su pretvoreni kroz milost u tijelo i krv Kristovu. Ta milost je bila svjesno prihva�ena od vjernika, koji su sudjelovali u duhovnom zajedništvu Krista jednostavno dok su jeli posve�eni kruh. Transsupstancijacija je uzrokovala naglašavanje do vrhunca u obredu; sve više pobožnosti izvan liturgije; novi blagdan Tijelovo; zabranjeno je laicima uzimati vino (da ne bi prolili pretvoreno vino i tako uzrokovali sablazan). Razvijene su teorije prema kojima je kroz prinošenje Krista u obliku kruha i vina za vrijeme misnog žrtvovanja dan otkup za žive i mrtve. To je kasnije dovelo do pove�anja broja misa za mrtve u srednjem vijeku. OTKUPLJENJE: Dvije najzna�ajnije teorije objavljene u srednjem vijeku jesu Anselmova i Abélardova. Anselmo (1033.-1109.) je bio canterburyjski nadbiskup, postavljen u službu uo�i provale Normana. Kao ve�ina skolastike on je želio sve objasniti racjonalno. Njegovo najve�e teološko djelo bilo je 'Cur Deus Homo?' (Zašto je Bog postao �ovjekom?). Anselmo je odgovorio da grijeh traži naknadu koju ljudi sami ne mogu nikada platiti, jer u slu�aju da je ne plate moraju biti uništeni. Me�utim, Kristova smrt ima takvu vrijednost da 'zadovoljava' oskvrnjeno Božje veli�anstvo i zaslužuje nagradu. Otac stoga �ovje�anstvu pruža spasenje (koje, kako to prili�i, daje crkva) zbog Kristove zasluge. Ove zasluge upisane su u dobro odabranih (Anselm je bio augustinac) U pozadini ovog shva�anja je feudalno ure�enje sa svojim pojmovima �asti, zasluga i nagrada. Grijeh se smatra uvredom u odnosu prema Bogu. Uvreda traži osvetu. Krist (koji je bio Bog) uvrije�en je na križu ponižavaju�om smr�u. Pravda zahtijeva da se Kristu plati odšteta (za lažnu optužbu); me�utim, Krist je Bog koji ne treba odštete pa se tako odšteta (zasluzi) može prenijeti na grešnike. Anselmo ne kaže da se ovdje radi o zadovoljenju Božjih pravednih zahtjeva kroz kažnjavanje Krista umjesto grešnika, ve� da postoji zadovoljenje (uvrede) umjesto kazne. To nije biblijsko u�enje. Moderna paralela bi bila slu�aj glumice


kojia optuži popularne novine za klevetanje zbog skurilnog �lanka. Sud odlu�uje da su novine krive te moraju platiti glumici milijun dolara odštetu (jer se ina�ej riskira zatvor). Me�utim, glumica je vrlo bogata i ne treba ovu svotu, pa ju dodijeluje humanitarnoj organizaciji. Na isti na�in Crkva dodijeluje Kristove zasluge vjernicima Petar (Pierre) Abélard (1079.-1142.) je poznat kao skolastik sklon liberalizmu. Tako�er je bio uklju�en u teološke raspre i prvi je iznio teoriju moralnog utjecaja, kao objašnjenje onoga što se dogodilo na križu. Tvrdio je da otkupljenje zna�i žarko ljubiti Boga. Patnja (Kristovo trpljenje) je sredstvo kojim se ta neograni�ena ljubav u nama pobu�uje. Svrha križa nije stoga da proizvede nešto za nas (da iskupi naš grijeh i pomiri nas s Bogom), ve� da proizvede nešto u nama: Križ nas odvla�i od našeg sadašnjeg lošeg na�ina života. Ta je teorija bila neiskorištena sve do 19. st. kada ju je oživio Horacije Bushnell. To je u biti subjektivno shva�anje koje naglašava snagu, a ne krivnju grijeha. Petar Lombardo je bio Abélardov u�enik.

CRKVENA PRAKSA

Zapadno krš�anstvo u vrijeme Inocenta III. je obuhva�alo oko 70 milijuna �lanova, podijeljenih na 400 biskupija, kojima je upravljao biskup ili nadbiskup. Svi biskupi i nadbiskupi su bili podre�eni rimskom papi. Biskupi su obi�no bili porijeklom iz velikaških obitelji, a tako�er su služili kao gra�anski upravitelji. Strogo su nadgledali župe kojima su upravljali sve�enici, obi�no porijeklom iz nižih slojeva. Budu�i da nije bilo škola, u kojima bi kandidati bili osposobljeni za službu, oni koji su se željeli zarediti prijavili su se tri dana prije obreda zare�enja i prisustvovali trodnevnom usmenom ispitu. Kandidat je morao imati barem dvadeset �etiri godine, nije smio biti porijeklom rob, nezakonito dijete ili imati tjelesne mane. Posao mu se sastojao u služenju mise, krštavanju, slušanju ispovijedi, po-sje�ivanju bolesnih i pokapanju mrtvih. Svoje je župljane poticao na brigu za siromašne. Mogao je biti i kapelan zadruga (neka vrsta sindikata). Lokalni sve�enik se �esto nije mnogo razlikovao od svojih župljana, iako je u teoriji i teologiji trebala postojati jasna razlika, u skladu s grgurovskim pojmom sve�enstva. S tim ciljem odre�eno je da moraju ostati neženje, budu�i da se došlo do zaklju�ka da je brak najvažniji �inilac integracije u društvu. Svi su sve�eni�ki brakovi kona�no proglašeni nezakonitima na Drugom lateranskom saboru 1139. g. Sve�enici su se tako-�er morali druga�ije odijevati, nositi sutanu (po uzoru na rimske toge). Odvojenje sve�enstva od ljudi je prilikom mise bilo veoma o�ito. Tendencije u svezi sa sakramentima koje su promijenile narav mise, još su više izražene u Srednjem vijeku. U�estvovanje laika postepeno je svedeno na nulu, tako da su uglavnom postali promatra�i. Srednjevjekovni sve�enik je morao nositi posebno izra�enu odje�u i šaptati molitve na latinskom. Kada je došlo vrijeme pri�esti, svi su vjerni primali 'kola�' umo�en u vino. Samo su redovnici i sve�enice redovito primali pri�est. Glavni cilj laika koji je dolazio na misu, bio je da vidi uzdignutu hostiju. Mnogi su lutali gradom od crkve do crkve samo da bi vidjeli


podizanje hostije. Ta je ideja razvijena u blagdanu Tijelovo kada je �itav grad izlazio da vidi hostiju u zlatnoj monstranci. Uo�i reformacije religija je sve više bivala osobna stvar. Sve je više bilo privatnih kapela. Krist koji trpi zamjenjuje Boga, strogog suca. Jadna Djevica Marija sli�nija je smrtnoj ženi i za nju su gra�ena svetišta za svetištem. Korištenje krunice, molitva 'Zdravo Marijo' i blagdani Bogorodice bili su sve �eš�i. U umjetnosti se po�eo isticati motiv Isusovog srca koje krvari. Euharistijska �uda bila su �eš�a nakon 13. st. Razlog tome bilo je sve ve�e naglašavanje novoplatonizma u crkvi i misti�no propovijedanje Bernarda iz Clairveauxa, te drugih poput njega.

KRIŽARSKI RATOVI Bila je to serija od sedam glavnih i bezbroj malih pohoda na Levant od strane Zapadnih Europljana izme�u 1095. i 1291. Križarski ratovi (pohodi) otpo�eli su neposredno zbog dva razloga: Krš�ani su išli na hodo�aš�e u Svetu Zemlju i to dosta u toku Srednjeg vijeka, ali sa dolaskom Turaka Seldžuka njihova su putovanja bila sprije�ena. Poslije zarobljavanja Jeruzalema od strane njihovih drugova Muslimana, Seldžuci su nagrnuli prema sjeveru i pobijedili Bizantske snage u bici kod Manzikert (1071.). U toku nekoliko sljede�ih godina, Mala Azija, glavno regrutno podru�je za bizantsku vojsku, bila je izgubljena i imperator je pisao zapadnim vladarima i papi traže�i pla�enike s kojima bi ponovo zadobio svoje izgubljene teritorije. Arapi su, svakako, bili vladari Palestine od 636. kada su dobili odlu�nu bitku kod Jarmuka, ali su dopuštali hodo�aš�a u sveta mjesta. Me�utim, oni su plja�kali zlato iz krš�anskih crkava, kojim su izgradili svoje dvije džamije na mjestu bivšeg Solomonovog Hrama. Godine 1010. kalifat je sistematski uništio preostali dio crkava i ženskih samostana (kojih je bilo na stotine). Uništenje jednog dijela crkava Svetog Groba, bio je jedan od �imbenika koji je iznjedrio krstaše. No, problem se zagor�io dolaskom barbarskih Turaka koji su bili tek od nedavno obra�eni na islam. Postojali su i drugi razlozi koji su išli u prilog križarskom ratu: 1. Mogu�nost osve�ivanja Muslimanima; 2. Kraj svijeta se bližio (tako su barem mislili); 3. Ljudi su smatrali sveti rat brzim putem u nebo; 4. Teška ekonomska stanja u Europi; Fatimidi su ko�ili svaku trgovinu s krš�anskom Europom; glad je bila kroni�na pojava; Europom je harala neka strašna epidemija (kuga?); odatle je nastala želja za bijegom od takvih stvarnosti; 5. Papa je vidio križarske ratove kao divnu prigodu usmjeravanja energije plemi�a-ratnika u pozitivnijem pravcu. Križari su bili hodo�asnici s razlikama. Bio je to novi na�in koji otvara asketski put spasenju za vojnike. Preko svojih oklopnih košulja nosili su bijele odore (s crvenim križevima na njima), koje su bile iste boje kao cistercitske odore (Bernardov vlastiti red). Ovo je simboliziralo ujedinjenje samostanske strogo�e s duhom viteštva; 6. Interesi križara i talijanskih trgovaca su se poklapali. Velika trgovina je dolazila iz Venecije i Genove. Bez prijevoza (la�a) kojeg su oni osigurali, križarski bi ratovi bili nemogu�i, što se ti�e pozadine. Razlog tome je bio da


Grci iz Bizantskoga carstva nisu pomagali križarima u održavanju svojih rezervi namirnica na liniji sa Zapadom. Papa je uputio poziv na sveti rat i odaziv je bio vrlo velik. Naravno da je za vojni pohod bio potreban ideološki temelj. Prvo, crkva je morala opravdati upotrebu sile. Njihovi skolastici su došli do zaklju�ka da je takav pohod opravdan, ako je sredstvo bilo pravedno. Drugi argument je bio utemeljen na zakonu �asti. Isus je bio lišen �asti kad su Muslimani osvojili Jeruzalem pa je ta uvreda morala biti osve�ena svetim ratom. Skolastici su tako�er argumentirali da su Židovi skinuli Isusu �ast raspevši Ga, pa je i ta uvreda trebala biti osve�ena. To objašnjava zašto su križari ubili i Židove tokom tzv. seoskog križarskog rata. Prvi križarski rat podijelen je na dva dijela. Prvo dio koji je krenuo u boj bio je seoski križarski rat (pod vodstvom Petra Pustinjaka); sastojao se od tri glavne vojske i više manjih. Po�ele su pokoljem nekolicine židovskih zajednica uz obale Rajne. Ve�ina njih nije stigla dalje od Balkana, gdje su ih bizantske krš�anske vlasti uništile osvetivši im se za plja�kanje, ubojstva i hara�enje koje su vršili gdje god su se nalazili. Ostatak su uništili Turci u Maloj Aziji – Muslimani su uništili one koji su poslije predaje odbili obra�enje na islam. Godina je bila 1096. – �ak 30 godina poslije normanske invazije Engleske. PRVI KRIŽARSKI RAT: Prvi pravi križarski rat krenuo je u napad ve� godinu dana kasnije. Vojska se sastojala od 45.000 ljudi od kojih su samo 15.000 bili vitezovi. Križari su porazili glavnu tursku vojsku tokom prekra�enja Turske i opkolili Antiohiju, koju su na kraju osvojili. Tako�er su porazili drugi turski odred, poslan da ponovo osvoji grad. Od Antiohije je krenulo samo oko 15.000 na Jeruzalem. Osvojili su Jeruzalem bez ve�ih poteško�a, ali su inzistirali na pogubljenju mnogih svojih neprijatelja. Nastanili su se uz obalu, jer su Turci Seldžuci (koji su vladali Sirijom) i Fatimidi u Egiptu bili me�usobno podijeljeni. Ostale dvije muslimanske sile nisu se zanimale za sudbinu Palestine. Da bi došli do Jeruzalema, mnogi su išli putem Carigrada gdje su se, na veliko iznena�enje cara, ponašali kao napada�ka vojska. Veliki slojevi pu�anstva Sirije i Palestine su pripadali monofizitskom krš�anstvu (naro�ito Armenija i Edesa), iako su nad njima vladali muslimanski vladari. Ovo je pomoglo križarima. Me�utim, gr�ki krš�ani koji su bili gra�ani Bizantskog carstva, nisu se uklju�ili u Sveti rat križara, jer su sumnjali u njih. Kada su ostvarili svoje ciljeve u Palestini, osnovali su nekoliko križarskih (zapravo frana�kih) kraljevina. Službeno je postojala samo jedna – kraljevina Jeruzalema – me�utim, zbog suparni�kih vladara postojale su tako�er 'grofovija Edesa' (današnja Urfa), 'kneževina Antiohija' i 'grofovija Tripolis'. Ve�ina vitezova se, kada su osvojili zemlju, vratila natrag, budu�i da su izvršili svoju dužnost. Trebalo se, me�utim, u�vrstiti. To je u�injeno za vladavine Balduina I. (1100.-1118.). Osnovana su dva tzv. viteška reda za obranu Svete zemlje – templari i hospitalci ili ivanovci. Izvorno su templari bili osnovani zbog obrane hodo�asnika, putuju�i od obale do Jeruzalema, a hospitalci za zbrinjavanje bolesnih hodo�asnika u Jeruzalemu. Luke koje su bile zauzete osigurane su, a morske veze osigurane


genovskim brodovima koji su zauzeli dva preostala središta otpora (Tir i Aškalon) i zavladali �itavom obalom od Latakije do Jafe. Europljani su bili pobu�eni da se premjeste u Palestinu kao slobodni ljudi (tj. ne kao kmetovi). Da bi vladali u unutrašnjosti, morali su se oslanjati na niz tvr�ava koje su sagradili (naro�ito u Siriji); me�utim, nisu imali dovoljno radne snage. Te su tvr�ave opskrbili posadom dva križarska reda, koja su regrutirali iz redova pla�enika. Me�utim, nigdje nije postojao više od oko 300 templara. Najpozitivna posljedica prvog križarskog rata je bila slijede�a: bizantski car je dobio ponovno zapadni dio svog carstva (u Maloj Aziji), koju je izgubio prethodno turcima, ali onda je pala pod kontrolom Zapada kad su križari utjemelili svoje vlastite države u Palestini. U stvari cijelo carstvo je palo pod ekonomskom kontrolu Zapada, posebno pod kontrolom Metla�ke republike, koja je dobila sve trgovni�ka prava kao nagrada za vra�anje zemlje pod prethodnom kontrolom turaka. Kasnije su se Muslimani pregrupirali i napali kraljevstvo Edese. Zengi, attabeg Moussula i njegov sin Nur-ed-Din s velikim obredom, uklju�ivši muslimanske Kurde, iskoristili su priliku privremene odsutnosti vojvode Edesa i zauzeli glavni grad 1144. To je potreslo �itavu Europu koja je pokrenula... DRUGI KRIŽARSKI RAT: Bernard iz Clairveaux-a je bio veliki um iz ovoga križarskog rata. Pet vojski je otišlo od Europe (1147.), sve pod vodstvom Luja VII., francuskog kralja i Konrada III., njema�kog cara. Taj rat se uvelike odvijao u velikom razmjeru kao svjetski rat protiv svih neznabožaca; napravili su pohod protiv Maura u Španjolskoj i Portugalu, protiv poganskih Slavena na Istoku i protiv Turaka u Palestini. Nakon neuspjeha Drugoga križarskog rata, krš�ani su bili smeteni i smatrali su da je razlog neuspjeha izdaja Isto�nih krš�ana (tj. pravoslavaca). U skladu s tim, Bernard iz Clairveaux-a po�eo je predlagati pokretanje križarskog rata za napad na Carigrad. (To se dogodilo 1204. g. kada je venecijanski dužd nagovorio vitezove – �etvrti križarski rat – da opsjednu i zauzmu Carigrad.) Me�utim, Drugi križarski rat nije uspio. Nijemce, koji su prolazili kroz Tursku, porazili su Turci. Osim toga, Turci su stalno napadali Francuze, koji su ih slijedeli. Neki su uspjeli sti�i u Antiohiju, odlu�ivši zauzeti Damask, ali nisu uspjeli. Dakle, po�eli su velik program gra�enja da bi obranile križarske teritorije od napada iz Sirije, koju su sada okupirali Muslimani. Taj su program izvršili templari i hos-pitalci, zahvaljuju�i nov�anim sredstvima pribavljenim od zakupa svojih zemjišta svugdje u Europi. Imali su organizaciju poput naših današnjih mnogonarodnih trgo-va�kih društava. Nakon što su se križari povukli, pala je Antiohija. Kraljevstvo Jeruzalema je bilo u neredu zbog gubitka kralja, a savezništvo, koje je uslijedilo, omogu�ilo je Saladinu, kurdskom zamjeniku Nur-ed-Dinu, poraz nad križarima kod Hatina (1187. g.) i osvajanje Jeruzalema. Taj poraz je prouzro�io... TRE�I KRIŽARSKI RAT, nazvan "Pohod kraljeva", jer su ga vodili Rikard I. Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II. August i njema�ko-rimski car Fridrik I.


Barbarossa (Ri�obradi). Fridrik se utopio zbog sr�anog napada prelaze�i rijeku u Maloj Aziji. Filip i Rikard su se borili sve do Filipovog povratka u Francusku. Rikardova vojska je trebala godinu dana da stigne u Palestinu. Na putu je neke detašmane svoje vojske skrenuo da se bore protiv Maura u Španjolskoj; neki su otišli do Sicilije da oslobode njegovu sestru, koja je bila opkoljena u Messini. Dio je njegove flote pretrpio brodolom kod Cipra i Rikard je osvojio cijeli otok bizantskog vladara. Poslije dolaska u Palestini Rikard je uspio ponovo osvojiti neku teritoriju, ali ne i sam Jeruzalem. Po prvi puta se morao suprotstaviti Saladinu, politi�kom avanturisti kurdskog porijekla. Pobijedio ga je kod Arsufa i nagovorio ga da dopusti da krš�anski hodo�asnici posjete Jeruzalem. �ak je pokušavao ugovarati brak izme�u Rikardove sestre (udovice) i Saladinova brata da sjedine dvije strane, ali je gospodarica odbila vjen�ati se s Muslimanom. Rikard nije opkolio Jeru-zalem, jer se morao boriti sa Saladinovom, vojskom koja je tumarala u ovom podru�ju. Rikarda su na povratku zarobili austrijski i njema�ki feudalci ljubomorni na njegov uspjeh, vrativši mu slobodu tek kada je platio otkupninu! Za vrijeme ovog rata osnovan je teutonski ili njema�ki viteški red i to od strane trgovaca iz Bremena i Libeka za vrijeme opsade u Akonu 1199. god. Ova odluka je kasnije bila potvr�ena i pape Klementa III. i taj red je zatim igrao važnu ulogu u Saskoj. Poslije pada Akona, koji obilježava kraj križarskih ratova, red se preselio na Marienburg (Malbork u sadašnjoj Poljskoj) gdje su osnovali novi glavni stan. �ETVRTI KRIŽARSKI RAT (1202.-04.) su vodili pretežno francuski feudalci, uglavnom prema direktivi Mle�ana. Francusko je plemstvo naru�ilo kod Mle�ana izgradnju flote za prevoženje velike vojske do Palestine. Mle�ani su sagradili brodove, ali svi vojnici nisu stigli. Kao rezultat, križari nisu mogli skupiti dovoljno novaca da bi platili sve. Dužd Venecije predložio im je da mu mogu dugovati ostatak novca, koji �e mu vratiti plja�kom. Osim toga, on se želio osvetiti za protulatinske pobune i masakr u latinskom kvartu Carigrada 1170. god. Žrtvom tih križara pao je, uz pokolj i plja�ku, najprije Zadar (1202.), kojeg su dobili natrag za Veneciju. Poslije su krenuli na put u Carigrad. Razlog toga bio je da se brat svrgnutog bizantskog cara (Aleksije IV.) susreo s Rikardom i zamolio ga da mu pomognu dobiti prijestolje natrag u zamjenu za uplate. Rikard je prihvatio izuzetak. Osvojio je Carigrad i car je bio ponovo postavljen na prijestolje. Ali, car je platio samo dio novca. Dakle, da bi dobili ostatak novca kojeg su dugovali duždu, morali su osvojiti Carigrad još jednom da bi zaplijenili riznice grada. Crkveno zlato i srebro bilo je oplja�kano. Prostitutka je zauzela mjesto na tronu patrijarha pjevaju�i lascivne i bestidne pjesme na normanskom francuskom. A onda su podijelili plijen: Jedan dio plijena za vojnike-pješake, dva dijela za sve�enike, a lavlji udio za Veneciju! U Carigradu je bilo ugrabljeno puno plijena i doneseno natrag u Veneciju, gdje se još uvijek može na�i u crkvama i muzejima. Rezultat tog rata bio je osvajanje Carigrada i osnivanje Latinskog kraljevstva u tom podru�ju. To kraljevstvo


potrajalo je od 1204.-1261. g. a podru�ja carstva podijeljena su na feudalne posjede darovane križarima. Postavljen je zapadni patrijarh, ali Zapadna crkva nije ostavila velik dojam na isto�no stanovništvo. Križari nisu ni stigli u Svetu zemlju, jer se sva oštrica rata okrenula protiv oslabljenog Bizanta. Križari su u razdoblju o kojem govorimo (13. st.) bili ograni�eni na obalni dio s glavnim gradom Akonom. Bilo je skoro toliko zavade izme�u križara koliko i izme�u muslimanskih protivnika. Križarstvo, usprkos seriji neuspjeha na Istoku, postalo je glavni instrument papinske politike. U ranom 13. stolje�u papa se bavio organiziranjem križarskih ratova u Špan-jolskoj, na balti�kim podru�jima i u južnoj Francuskoj protiv albigenza. Uslijedio je križarski rat djece koji je bio fijasko. Rat je bio osnovan na ideji da samo dje�ja �isto�a može dobiti Božju pomo� i ponovo osvojiti Sveti grad. Na kraju su mnoge od njih nesavjesni trgovci prodali u ropstvo kad su ih silom odveli do Tunisa. PETI KRIŽARSKI RAT bio je pokrenut od strane Inocenta III., 1219. g., s ciljem osvajanja Egipta, prema novoj strategiji. Egipat je sada postao meta ve�ih križarskih ratova kao važno mjesto koje treba osvojiti. Ovaj je križarski rat izmislilo papinstvo u crkvi Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Križari su krenuli na put iz Akona. Poslije prvog uspjeha u osvajanju Damietta, napredovali su prema Kairu, ali su zatim morali stati. Vojska je bila bez vo�e – njema�ki car, Fridrik II. nije stigao sve do 18. mjeseca. Na kraju, papinski je izaslanik odlu�io marširati dalje bez njega. Nažalost, Nil je poplavio podru�je, a križari su zaglibili. Bili su prisiljeni prihvatiti ponižavaju�e pomirbene uslove. Fridrika je, na kraju, papa ekskomunicirao. Fridrik II. nije stigao sve do 1228., kada je velik dio križara ve� krenuo ku�i, dakle sve do tog vremena postojao je peti križarski rat. Križari su izvršili opsadu na grad Damietta u Egiptu, kada se jedan fratar bore�i se, predao muslimanskim vojnicima i zamolio ih da ga odvedu svom vo�i. To je bio Franjo Asiški. On je putovao iz Italije da bi obratio Sultana. Na veliko �u�enje, straža ga je odvela vladaru i ovaj ga je ljubazno primio. Franjo je objasnio sultanu zasluge krš�anstva, a onda je zamolio da se zapali loma�a u koju bi zakora�io kako bi demonstrirao predanost svojoj vjeri i rekao mu, da ga vatra ne�e dota�i. Sultan je bio razuman �ovjek i rekao je 'ne' ovakvom iskazivanju oduševljenja. Ipak je saslušao i otpustio Franju da ide mirno svojim putem. Legenda je dodala i drugo poglavlje. Kada se Franjo vratio u Italiju, susreo ga je netko koji je isto tako bio svoje-voljan kao i on sam, zapravo car Fridrik II., �ovjek toliko nezasitne ljubopitljivosti. Car ga je brzo zaklju�ao u jednu sobu s divnom djevojkom i namjestio se posmatrati ovaj susret kroz klju�aonicu. Sveti Franjo, koji se javlja u ovoj pri�i nešto kao piroman, imao je fino rješenje. On �e le�i s djevojkom, rekao joj je, ako mu se ona pridruži na krevetu kod crveno užarenih ugljena koje je on povadio iz vatre. Car je bio toliko impresioniran da je uklonio djevojku i proveo no� u žarkoj diskusiji s Franjom.


ŠESTI KRIŽARSKI RAT je poveo ekskomunicirani Fridrik II., koji je nakon duge bolesti stigao ve� na kraju (1228.). Pristup do Jerusalema za krš�anske hodo�asnike bio je omogu�en vrsnim pregovorima Fridrika vo�enim sa Sultanom 1228. god, ali pod uvjetom da i Židovima i Muslimanima bude dat slobodan pristup Svetim mjestima. U ovom �asu obje su strane bile podijeljene i prepirale su se jedna s drugom. Dakle, ni jedna ni druga strana nije napredovala. Onda su križari ponovo izgubili Jeruzalem 1244. g. kad su Turci napali od sjevera i oslobodili Sveti grad od njema�ke posade. Ovo je vodilo do sedmog križarskog rata. Potom je papa vodio pohod protiv Fridrika II., kojeg je papa na kraju porazio. Fridrik II. je bio veoma širokouman za svoje doba; dolazio je sa Sicilije gdje su islam, isto�no i zapadno krš�anstvo zajedni�ki živjeli dugo vrijeme. Bio je nazvan krštenim Sultanom zato što je držao harem. Jeruzalem je nazvao gradom triju religija. Europa je bila ovim sablažnjena i papa je zagovarao križarski rat protiv Sicilije! Ali pristup Jeruzalemu ponovo je bio izgubljen. No onda je došao na scenu Rikard Kornvalski i potpisao dogovor s Egiptom i ponovo zadobio Jeruzalem. Dalje su tekli doga�aji protiv križara i na kraju su izgubili sve osim jednog uskoga pojasa duž obale Palestine. SEDMI KRIŽARSKI RAT: Luj IX. je poveo sedmi križarski rat (1248.), koji je pošao od Aigues Mortes (u južnoj Francuskoj), ali ovoga puta protiv Egipta, kojeg je namjeravao porobiti i tako osigurati Palestinu. Nije uspio i bio je uhva�en. Luj je to pripisao svom raspuštenom životu. Morao se platiti velik otkup za njegovo oslobo�enje. Zatim je išao do Cezareje, gdje je utvrdio grad kao pokora. �etr-naest godina kasnije ova utvr�enja je rušio marmelu�ki sultan Bajbars. Godine 1270. Luj podiže drugu ekspediciju, ali je ona skrenula prema Tunisu, gdje se nadao vidjeti obra�enje emira, koji je, mislio je Luj, sklon krš�anstvu. Zapravo nije bio pa su Luj i križari opsjednuli Tunis. Kuga (uglavnom dizenterija i tifus), decimirala je križare za vrijeme opsade i Luj je umro. Nakon 1250. god. marmelu�ki egipatski sultani postepeno su slomili križarsko zemljište u Palestini, dok nije pao posljednji križarski istureni položaj (Akon) Godine 1291. križari su izbjegli do Cipra, koji je postao novo središte operacija. Famagusta je preuzela ulogu Akona. Hospitalci su izbjegli do Rodosa gdje su izgradili glavni stan i �ak postavili potporu na turskoj obali kod Bodruma. Nakon pada Rodosa, nastanili su se na Malti (1533.). Templari su tako�er pustili Palestinu, ali nedugo potom (1307.) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi u Francuskoj koji je želio dohvatiti bogatstvo ovoga reda. I hospitalci i njema�ki vitezovi pregrupirani su i bavili su se sljede�im bitkama: Hospitalci su stalno napadali muslimansko brodovlje u Mediteranu, dok su se njema�ki vitezovi borili protiv poganskih Litavaca od baze u Marienburgu (danas: Malbork u današnjoj Poljskoj) gdje su izgradili relativno neovisnu križarsku državu s papinskom privolom. Dva daljnja križarska rata su bila vo�ena na Balkanu da bi sprije�ili muslimansko napredovanje, ali ni jedan ni drugi


nisu uspjeli – ni kod Nikopola (1396.), ni kod Varne (1444.) u Bugarskoj. Rezultati križarskih ratova su bili sljede�i: 1. Križari nisu ostvarili svoje ciljeve, uglavnom zato što su se borili me�u sobom pa nisu iskoristili stratešku premo�. U nekoliko slu�ajeva tokom križarskih ratova, zapadne vlasti su uvažile mogu�nost sklapanja dogovora s Mongolima, da bi porazili Muslimane. Ovo se pak nikada nije ostvarilo. Mongoli u tom vremenu još nisu bili Muslimani i uvažili su prilago�avanje krš�anstvu, ali su se na kraju ipak odlu�ili protiv njega. Njihovi motivi su bili upravljani njihovim vlastitim traženjima. Kada su Mongoli napredovali prema Palestini 1259. god., križari su mogli napraviti ugovor kojim bi im ovi mogli dati cijelu Palestinu kao tampon-državu izme�u njih i egipatskih marmeluka. Oni nisu iskoristili ovu mogu�nost i na kraju marmeluci su prošli kroz Palestinu i pobijedili Mongole 1260. god. u bici kod En Haroda. 2. Mnogi križari, koji su na Istoku živjeli neko vrijeme, prihvatili su isto�ne obi�aje (vidi obi�aj moljenja krunice); 3. Doveli su do kona�nog raskola izme�u Pravoslavne i Katoli�ke crkve. Osvajanje Carigrada isto�njacima se duboko usjeklo u pam�enje i bilo kakvi odnosi koji su još postojali izme�u njih i Rima, pogoršali su se; 4. Križarske je ratove sada organizirao papa u borbi protiv heretika, kao što su bili albigenzi ili protiv bilo kojih drugih politi�kih neprijatelja (�ak i katolika); 5. Za križarskih ratova osnivali su se tzv. viteški redovi, kao hospitalci ili ivanovci, templari, malteški vitezovi, teutonski ili njema�ki viteški red, vitezovi sv. Lazara; 6. Neki su po�eli govoriti u prilog mirnim misijama za obra�anje Muslimana umjesto vojnih pohoda s ciljem da ih podjarme; 7. Križari su u�vrstili neprijateljstvo izme�u krš�ana i Muslimana. Prije toga postojala je uvažena tolerancija Muslimana prema krš�anima, koji su živjeli na njihovoj teritoriji, sve dok su krš�ani redovno pla�ali porez. Ali od tada pa na dalje su bili smrtni neprijatelji; 8. Neuspjeh križarskih ratova omogu�io je muslimansku invaziju u južnu Europu, jer Zapad nije više imao pogodnu vojsku za obranu ovog podru�ja; 9. Najve�i dio spomenika u Jeruzalemu, izgra�enih za vrijeme križarskih ratova, Muslimani su srušili kad su se vratili pod vodstvom sultana Bajbarsa. Crkve koje nisu bile srušene, pretvorene su u džamije ili islamske škole. Gra�enje novih, krš�anskih crkava ili spomenika bilo je zabranjeno, popravke odobrene samo s dozvolom muslimanske vlasti – eufemizam za pretjerane globe ili mita. Zvona nisu zvonila, a sve�ani ophodi su postali izvanredni. Vrativši se, krš�anski hodo�asnici dali su izvješ�e o strahu, o brzom hapšenju i smaknu�u redovnika. Krš�anima je bilo dozvoljeno posjetiti samo neka od svetih mjesta, koja su bila pod kontrolom muslimanskih obitelji!

ZNANOST I FILOZOFIJA U SREDNJEM VIJEKU

UVOD

U latinskom Zapadu je teologija i op�enito nau�avanje u Srednjem vijeku prolazilo kroz više stadija. Razdoblje od


476. do 1000. g. se naziva Mra�no doba. Zapadna polovina Rimskog Carstva po�ela se raspadati prije barbarske invazije krajem 4. st, a u 410. g. je sam grad Rim bio opsjednut. 476. g. zadnji zapadni imperator (car) bio je svrgnut od gotskog kralja i Zapadno carstvo prestaje egzistirati. Zapad su po�eli napadati: S juga Muslimani u Španjolsku, sa sjevera Skandinavci. Za vrijeme ovih bura, jedino izu�avanje koje se održalo, bilo je u samostanima. Jedino znanje filozofije koje su ljudi dobili, potjecalo je od Boetija. Došlo je do kratke renesanse za vrijeme Karla Velikog, iz koje je izišao jedini izvorni mislilac mra�nog doba, filozof-teolog, Ivan Škot Eriugena. No, ne za dugo. Poslije Karlovog carovanja, vikinški su pohodi nanijeli daljnje pogoršanje. Teologija tog doba je bila ograni�ena na samostane, a znanje je bilo svedeno na religiozno izgra�ivanje i štovanje. U 11. se stolje�u probu�uje monaštvo, ali papinstvo sprovodi novu reformu o�iš�avaju�i crkvu od korupcije. Tom se prilikom budi u�enje. Teolog se suo�ava s pitanjem odnosa vjere (teologija) i razuma (filozofija). To dovodi do skolasticizma, a teologija se po�inje studirati van samostana. Pristupa se ispitivanju logike i spekulacije i raspravi; za teologa je bilo važnije biti izu�en filozof nego Božji �ovjek. Razum se koristio (npr. kod Anselma) da bi obranio vjeru. Petar Abélard je išao �ak i dalje primjenjuju�i filozofske metode u teologiji. Zbog toga ga je Bernard iz Clairveaux-a koji je zastupao stariju, samostansku teologiju, ukorio. Ali je Abélardove metode slijedio Petar Lombardo, koji je uživao Bernardovu podršku. U 13. st. teologija je ušla u novu i opasniju etapu. Filozofija se pojavila ne samo kao oru�e teologije, ve� kao suparni�ki sustav mišljenja. Bilo je to onda kada su Aristotelova djela prevedena na latinski jezik. Suo�en s ovim izazovom, Akvinski izvodi sintezu, dok su neki pokušali o�uvati stariji platonisti�ki svjetonazor (npr. Bonaventura). U 14. i 15. st. zabilježen je porast skepticizma o mogu�nosti sklada teologije i filozofije. Ovaj proces je zapo�eo Williamom Occamom. Filozofija i teologija su pošle svaka svojim putem. Prirodna teologija je bila zamijenjena golom vjerom u Božje otkrivenje, tj. nije ju se pokušavalo podržati razumom. Prakti�na je duhovnost postala još misti�nijom (usp. Toma Kempis), produžena platonskom linijom.

Razvoj znanosti i u�enja

U ranom Srednjem vijeku, razdoblju nestabilnosti, u�enje je bilo ograni�eno na samostane u kojima su se nalazile škole za obrazovanje redovni�kih pripravnika (no, u njima su se školovali i laici). Obrazovanje se odvijalo i u katedralnim školama, koje su preuzele vodstvo u 11. st., nakon što je redovni�ki pokret posustao. Naprednim studentima 'Rektor' je predavao 'sedam slobodnih umjetnosti' (artes liberales). Ostali su u�itelji mla�e školarce pou�avali latinskoj gramatici. Ve�ina studenata postaju sve�enici (tj. državni službenici). Diploma je u osnovi bila dozvola pou�avanja. Glavne katedralne škole u Sjevernoj Europi u 11. st. su bile u Laonu, Parizu, Chartresu i Kölnu. Katedralne škole postepeno su se razvile u sveu�ilišta (u po�etku su to bile zadruge nastavnika ili školaraca, poput sindikata). Prva sveu�ilišta bila su Bologna, Pariz, Salerno,


Oxford, Cambridge, Montpellier, Padova, Salamanca i Toulousu. Predavalo se 'sedam slobodnih umjetnosti' – rimski sustav znanja koji se smatrao neophodnim za obrazovanje jedne osobe. Iako je uklju�ivao gramatiku, logiku, retoriku, kao i aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu, predavanja logike ili filozofije su obi�no zauzimala glavni dio nastavnog programa. Samo su diplomirani stu-denti mogli studirati medicinu, pravo i teologiju.

Razvoj filozofije i skolastike

Misaona djelatnost u Srednjem vijeku nastavljena je temeljem onoga što je prethodilo – klasi�ne gr�ke filozofije, Biblije i u�enje prvih krš�anskih pisaca. Skolastici su sintetizirali sve te tokove mišljenja, da bi ih uklopili u logi�ki sustav. Stoga nisu bili izvorni mislioci, ve� sinteti�ari i logi�ari. Bili su oštroumni, me�utim, vrtili su se u krugu, jer su im izvori bili pogrešni ili su razli�iti sustavi bili me�usobno nepomirljivi. Za njih je najvažniji bio sustav; sadržaj im nije bio toliko važan. Njihovi izvori su bili: 1. Biblija; me�utim, onako kako je tuma�e crkveni oci; 2. Prvi krš�anski pisci – smatrali su ih nepogrešivima; 3. Gr�ka filozofija, koja se mogla uskladiti s biblijskom teologijom jedino tako da se jedna od njih prilagodi drugoj. Skolastici se svejedno nisu me�usobno slagali. Razvila su se tri zna�ajna u�enja srednjovjekovne skolastike: Platonski realizam s formulom 'op�i pojmovi prije stvari', aristotelovski realizam s formulom 'op�i pojmovi u stvari', i nominalizam s formulom 'op�i pojmovi poslije stvari'. REALIZAM: Platonova idealisti�ka ontologija, koja pretpostavlja realnu opstojnost svijeta ideja. To je idealisti�ko nau�avanje po kojem op�i pojmovi (ili uni-verzalije) realno postoje prije stvari (tj. prije stvaranja materija kao vje�ne ideje u Božjom umu ili kao uro�ene ideje u našem umu – v. Anselmo, Vilim od Champeauxa). Kona�na stvarnost nije ono što vidimo (ono što je privremeno i prolazno), ve� je to vje�ni svijet ideja (stvari koje vidimo odrazi su tih ideja). Stoga se stvarnost nastavlja s neba na zemlju. Pristalice tog shva�anja nazvani su 'realistima' jer su smatrali da ideje sa�injavaju 'kona�nu stvarnost'. Umjerenu varijantu tog realizma (konceptualizam) zastupali su Duns Skot i Abélard. Konceptualizam je u�enje po kojem pojam nije uro�en i postoji samo u mišljenju (tj. u materijalnom umu). NOMINALIZAM: Skolasti�ko nau�avanje u kojem nisu primarne op�e ideje, ve� samo pojedina�ne stvari. Op�e ideje postoje samo poslije stvari kao imena koja su �isti jezi�ni izrazi. Dakle, ideje su plod ljudskog, a ne božanskog, uma. Problem univerzalija postavio je prvi Porfirije u svom komentaru Aristotelovih kategorija. Poslije je u skolastici glavni predstavnik nominalizma Roscelin (crkva ga je osudila 1092.). U 14. st. nominalizam je obnovio William Occam. Prije nego što je Aristotel bio ponovno otkriven, svi su znanstvenici tuma�ili jedino Sveto Pismo. Njihova su mišljenja zapisana i uspore�ivana. Najbolji primjer te me-tode jesu Izreke Petra Lombarda, koje predstavljaju pokušaj


da se materijal organizira i složi prema temama, kao što su Trojstvo, Stvaranje itd. Stavljen je veliki naglasak na prihva�anje tradicije i autoriteta. Razumsko naga�anje svedeno je na najmanju mogu�u mjeru. Pristup je druga�iji u 12. st. kada se ponovno prou�ava Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena posredstvom Muslimana, španjolskih Židova i stanovnika južne Italije. Abélard je prvi ta prou�avanja populizirao u Parizu, ali su bila ograni�ena na malen broj Aristotelovih knjiga, koje su mu bile dostupne. No u sljede�ih stotinu godina, sva su djela postala dostupna zajedno s velikim brojem komentara na arapskom jeziku. REALIZAM = pojmovi (op�e ideje) su u Božjem umu i postoje nezavisno od materija (prije stvari). KONCEPTUALIZAM = pojmovi (op�e ideje) su u ljudskom umu (ali nisu uro�ene) ovisne su od materija (poslije stvari); NOMINALIZAM = ne postoje op�e ideje. Ideje su svojstva povezana sa stvarima.(poslije stvari) ARISTOTELIZAM: Posljedice ponovnog otkri�a Aristotela bile su dalekosežne. Krš�anski su mislioci po prvi puta bili suo�eni s potpuno racionalnim tuma�enjem ljudskog iskustva i, uistinu, cijele spoznatljive stvarnosti. Aristotel je klasificirao sve znanje svojega doba koje mu je bilo dostupno, ali s potpuno racionalisti�kog stajališta. Svijet je vidio kao golem, potpun, sam po sebi jasan organi-zam. Prikazao je svemir koji se razvija: U njemu je sve materija, ali se ona stalno pokušava razviti do misli i inteligencije. Taj se proces odvija cikli�ki tako da svemir nije nikada ostvario svoj cilj. Materija i oblici su vje�ni. Ne postoji individualna besmrtnost odvojena od tijela. Dok je Platon pretpostavljao stati�an svemir, Aristotel je pretpostavljao svemir u razvoju, koji se mogao razviti samo do odre�ene granice. Ni Platon ni Aristotel nisu vjerovali u Boga kao osobu. Suo�ena s takvim žestokim napadom, koji je bio sli�an napadu darvinizma u 19. st., crkva je težila ka apsorbiranju i njegovom pomirenju s krš�anstvom. Zapravo, skolastici su u ranom i kasnom Srednjem vijeku bili najviše zaokupljeni na�inom izmirenja s Aristotelom. Prvi skolastik (�ovjek koji pokušava pomiriti vjeru i razum, posebno unutar Aristotelove logike) je bio Boetije (480.-524.), koji je, žive�i u doba kad je Rimsko Carstvo bilo na zalazu, bio posljednji zapadni u�enjak prije 12. st. u potpunosti upoznat s gr�kim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela (studirao je u Ateni i Aleksandriji). I Muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom i to još ranije nego zapadnjaci. Jedan od muslimanskih u�enjaka bio je al-Ghazali (1059.-1111. g.), koji je prvi pokušao pomiriti vjeru i razum, no kasnije je uvidio da su filozofija i religija nespojive pa je osudio Aristotelovu teoriju spoznaje. Drugi u�enjak, Averroes (Ibn Ružd) (1126.-1198.) predložio je dva pogleda na istinu: Filozofija je jedna kategorija istine, a teologija druga. Obje su istinite. Iako djelo Petra Abélarda predstavlja jedan od prvih pokušaja da se to u�ini, dva najpoznatija zapadnja�ka u�enjaka koja su pokušala sintetizirati Aristotela i krš�ansku misao bili su Albert Veliki i Toma Akvinski.


TOMA AKVINSKI (1225.-1274.) je bio najve�i skolasti�ki teolog u Srednjem vijeku. Ro�en je u Aquinu (Italija) u plemi�koj obitelji. Postao je dominikanac i na koncu je studirao u Parizu kod Alberta Velikog z Kölna. Postao je zatim predava� u Parizu, gdje je proveo ostatak života u prou�avanju (izuzev kratko vrijeme u Italiji). Pokušao je uskladiti vjeru i razum – veza kojom se poslužio bila je Aristotelova logika. Me�utim, pokušavaju�i uskladiti oba sustava, trudio se odvojiti (na svoje vlastito zadovoljstvo), ono što je bilo prihvatljivo za krš�anstvo od onoga što nije. �itaju�i njegova djela, možemo vidjeti na koji je na�in raspravljao. Po�eo je svojim problemom (npr. je li Bog svemo�an?, griješimo li bez da to želimo?). Zatim je citirao autoritet – tekst iz Pisma, odlomak iz crkvenih otaca ili navod iz Aristotela. Upotrijebio bi tada aristotelovu dijalektiku (na�in razmišljanja), da bi usporedio autoritete, a onda došao do odgovara. Prema njegovom shva�anju, bilo koji problem se može riješiti 'rezoniranjem' (logikom). U tome je prete�a Descartesa. U osnovi nije priznavao postojanje intuitivnih ideja i tvrdio je, da na osnovu osjetilnog opažanja možemo nešto dokazivati ili pobijati putem negacije i analogije do vje�nog svijeta. Božje postojanje možemo filozofski ustanoviti pomo�u pet dokaza koji se temelje na Božjem djelovanju u svijetu. Štoviše, naglašavao je �injenicu da veoma malo poznajemo Boga. Bog je po�elo svega, osim zla. Njegova teorija spoznaje: Postoje tri vrste znanja: a. Filozofija koja se temelji na podacima koji su svima dostupni preko osjetila (to je osnova prirodne teologije); b. Teologija, koja se temelji na objavi i logi�kom zaklju�ivanju na osnovu objave; c. Misti�na spoznaja. Prema shva�anju Toma Akvinskog, do spoznaje se dolazi na razli�ite na�ine: Na ovom svijetu, preko iskustva (bio je stoga empiri�ar). Na drugom svijetu se do spoznaje dolazi putem misti�nog iskustva. Na taj su na�in, što predstavlja izuzetak, apostoli došli do spoznaje koja im je omogu�ila pisanje Novog zavjeta. Osim svoje teoriji znanja, Akuinski je u�inio druge važne doprinose. 1. Postojanje Boga može se dokazati putem razuma. 2. Sve znanje o Bogu nam dolazi putem analogija. 3. On je doprinio prvi detaljni izvještaj o pretvorbi (transsubstancijacija): prema njemu pretvorba se doga�a u unutarnjim biti (supstancija) a ne u vanjskom izgledu koji je dostupan osje�aja. 4. Toma je oslabio doktrinu izvornog grijeha. Prema njemu Adam je izgubio prilikom Pada samo sposobnost samovladavanja, a ne svoju sposobnost mišljenja. 5. Izradio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima, i o prenošenja zasluge. Me�utim, Tomu Akvinskog, u njegovom vremenu, nisu svi prihvatili. Neke njegove izjave je 1277. g. osudilo Pariško sveu�ilište. Duns Scot i William Occam osu�ivali su ga zato što nije uvidio da su razum i objava �esto u protuslovlju. Kasnije su, me�utim, na Tridentskom saboru (1543.-1563.) katoli�ki reformatori koristili njegova djela za izradu odluka. Godine 1879. papa je tomizam proglasio 'zauvijek neospornim'.


BONAVENTURA (1221.-1274.) je bio upravitelj franjevaca i profesor teologije u Parizu. Nije se slagao s Tomom Akvinskim i smatrao je da Boga nije mogu�e razumski spoznati, budu�i da se Bog razlikuje od �ovjeka po kvaliteti i po kvantiteti. Stoga je prirodna spoznaja Boga (odvojena od objave), maglovita i do nje se dolazi jedino analogijom. �ovjek može doživjeti Boga samo kada se povu�e iz svijeta i traži odraze ili sjene u materijalnim stvarima (novoplatonsko shva�anje). ROGER BACON (1214.-1292.) i ROBERT GROSSETESTE (1168.-1253.) su bili franjevci. Oduprli su se metodi Tome Akvinskog i postavili temelj suvremenoj znanosti svojim eksperimentalnim prou�avanjima ponašanja svjetla. Naglašavali su promatranje, eksperiment te mjerenja kao sredstva za razumijevanje svijeta, a ne logi�ko dokazivanje. Grosseteste može se shvatiti i kao prethodnik Wycliffe-a zbog svog biblijskog propovijedanja (na engleskom) i zbog protivljenja zloupotrebe papinstva. PETAR (Pierre) ABÉLARD (1079.-1142.) bio je dinami�an, popularan nastavnik koji je u�inio Pariz intelektualnim središtem. Bio je prije svega predava� u Parizu, a zatim Benediktinac. Jedan je od za�etnika skolastike. Abélard je pokušao prona�i srednji put izme�u pozicije realista i nominalista, smatraju�i op�e pojmove mentalnim pojmom – ne postoje ideje odvojene od �ovjeka ili u umu Božjem. Ovo stajalište se zove konceptualizam: U�enje po kojem pojam postoji samo u mišljenju (poslije stvari). U svojoj knjizi Sic et Non (Da i Ne) prikazao je metodu sumnje (kasnije je to preuzeo Descartes). Anselmo je rekao: 'Vjerujem da bi mogao razumijeti', ali je Abélard rekao: 'Sumnjaju�i dolazimo do ispitivanja, a ispitivanjem dolazimo do istine'. Tako je preokrenuo Anselmovu ideju i predstavio metodu sumnje. Ovu metodu je primjenio na doktrinu okajanja. Sumnjao je uglavnom u ono što je nalagala crkvena tradicija, a ne u ono što je tvrdilo Pismo. U svojoj knjizi Sic et Non tako�er raspravlja o odnosu vjere i razuma. Istakao je da su postoje�i autoriteti �esto u protuslovlju. Njegovo traganje za vrhovnim autoritetom pripravilo je put Lutheru. DUNS SCOTUS (1266.-1308.): Ro�en je u Dunsu (Škotska). Odatle mu je ime Scotus = škot. Kao i William Occam, bio je franjevac i njegovo je u�enje (koje je prevladavalo u kasnom Srednjem vijeku) postalo poznato pod nazivom skotizam. Dok je Akuinski tražio sjedinjenje teologije i filozifije, Duns je tražio njihovo odvajanje. Duns se svojom knjigom okrenuo protiv Tome Akvinskog. I on je napao njegov aristotelizam, tvrde�i da ne priznaje nikakvu razliku izme�u postojanje i biti. Tvrdio je da u ljudskim odlukama odlu�uju�i faktor nisu razum i znanje, ve� volja (vidi kasnije pojmove Blaise Pascala). Dalje je naglašavao važnost Božje volje: Ni jedna od odluka nije prouzro�ena vanjskim prilikama. Vjerovao je da je filozofija mogla dokazati Božje postojanje i neke od njegovih atributa, ali ništa više. Mnogo toga o �emu je Toma Akvinski tvrdio da znamo o Bogu, ne dolazi zapravo po razumu ve� po otkrivenju.


Bio je glavni odvjetnik doktrine Marijinog bezgrešnog za�e�a. Do tada je ve�ina katoli�kih skolara vjerovala da je ona za�ela bez grijeha. Tvrdio je da je savršenije o�uvati nekoga od izvornog grijeha, nego ga izbaviti iz njega. Zato je moralo biti ono što se i zbilo. Ali ovdje prihva�a na�elo koje je drugdje nijekao: Snaga razuma nam govori nešto o Bogu. Kona�no je 1845. g. njegova teorija o Mariji postala dogmom, iako Anselmo, Bernard iz Clairvaux i Bonaventura su bili protiv ove ideje. WILLIAM OCCAM (1290.-1349.) je ro�en u Ockham-u (engleskoj pokrajini Surrey). Ušao je u franjeva�ki red. Osu�ivao je papinstvo i to ga je ubrzo uvalilo u nevolje. Tražio je da crkvom upravlja papinski zbor i tvrdio da je Krist jedina glava Crkve. U potpunosti je odbacivao papinski autoritet u svjetovnim pitanjima. Oštro je osu�ivao Tomu Akvinskog: a. Njegove filozofske dokaze o Božjem postojanju. Rekao je da se Bog može spoznati jedino vjerom, ne razumom ili prosvjetljenjem te da je Božja volja iznad svega; b. Tomovog ponovnog tuma�enje Aristotela, kako bi se uklopio u njegov sustav sinteza. U stvarnosti je i Aristotelovo u�enje u osnovi ateisti�ko pa se stoga ne može izmiriti s biblijskim shva�anjem. Radikalno je odstupio od ostalih mislilaca po tome što je odbio pobijati Aristotela na osnovu platonizma. Krenuo je u potpuno novom pravcu tvrde�i da postoje samo individuumi – ne postoje univerzalije, �ija je egzistencija neovisna o Bogu. Ne postoji nikakva apstraktna misao. Samo pojedinac može biti stvaran: Ne postoje univerzalne ideje, jer ideja ne može postojati van uma pojedinca. On je dakle pionir zapadnog individualizma. To je zadalo smrtni udarac metafizici i uzrokovalo nered u intelektualnom svijetu kasnog Srednjeg vijeka. William je tvrdio da zadatak teo-loga nije dokazivanje razumljivosti krš�anskih doktrina, ve� istraživanje Biblije. Isto je tako smatrao da se svako ispravno znanje postiže empiristi�ki – kroz osje�aje. Jedina realnost koja se može prepoznati su pojedinci, a oni se mogu poznavati jedino kroz iskustvo osje�aja. On je dakle prete�a egzistencijalizma. Postojanje Boga se ne može dokazati – mogu�e je samo 'otprilike argumentirati'. Boga ne možemo shvatiti razumom (Toma Akvinski), niti iluminacijom (Bonaventura), ve� samo vjerom. Njegovo u�enje o Božjoj milosti i slobodnoj volji �ovjeka imalo je utjecaja i u kasnijem Srednjem vijeku. Oživio je polu-pelagijanizam (koji je bio osu�en na Oranskom saboru 529. g.). Prema Williama nevjernik može zaslužiti milost �ine�i dobro svom svojom snagom. Ovo u�enje je postalo poznatim kao 'moderan put' (via moderna) u kojem je Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije odbacili skolasticizam, oni u stvari su osudili polupelagijansku teologiju Ockhama, Biela i "modernog puta", koja je tvrdila da je spasenje plod ljudskog slobodnog volja i zasluga, a ne plod Božje slobodne milosti

Biblija u Srednjem vijeku Nakon propasti Rimskog Carstva, zavladala je neukost i nepismenost tako da je prou�avanje Pisma bilo ograni�eno na samostane. Srednjovjekovni su teolozi smatrali da Pismo može tuma�iti samo u�ena nekolicina pod vodstvom crkve.


Srednjovjekovna je crkva vjerovala da treba podržavati tradicije i dogme prvih krš�anskih pisaca. Tako su, op�enito govore�i, srednjovjekovni biblijski u�enjaci bili zadovoljni sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih objašnjenja teologa iz vremena Origena. Proizveli su na taj na�in ogromna djela dogmi i morala, za koja se tvrdilo da objašnjavaju Pismo, a koja u stvari nisu imala nikakve veze s biblijskim tekstom. Koristila se klasi�na Origenova metoda tuma�enja Pisma, koja se sastojala od �etiri razine: a. Doslovni (govori nam o doga�ajima); b. Alegorijski (pou�ava nas što trebamo vjerovati; c. Moralni (što trebamo �initi); d. duhovni (za �im treba težiti). Biblijsko tuma�enje nije nikada bilo tako nejasno kao u Srednjem vijeku. Samo je nekoliko tuma�a polagalo pažnju na povijesno i doslovno zna�enje biblijskog teksta, još ih je manje posjedovalo osnovno znanje hebrejskog ili gr�kog jezika. Oko �etiri stolje�a su sve�enici i redovnici neumorno sabirali prva krš�anska djela, �ija su obilježja bile krute dogmatske re�enice, otrcane moralne fraze, misti�na igra brojevima i pogrešna zna�enja rije�i. Ve�ina komentara bili su samo ponavljanja onoga što su rekli prethodni pisci. Reakcije na taj sustav bile su sljede�e: a) Misti�no tuma�enje, uklju�uju�i prou�avanje Biblije za osobnu pobožnost, koje je bilo potpomognuto slobodnom upotrebom alegorije. Dijalekti�no razmišljanje zamijenili su ekstazom i intuicijom, kao sredstvima za tuma�enje Biblije. Bernard iz Clairveauxa, Bonaventura i Hugo iz Pariza su bili me�u malim brojem onih koji su bili naklonjeni tom tuma�enju; b) Jasno zna�enje Biblije oživljeno nekim židovskim komentatorima, posebno Raskijem (Rabbi Solomon Ben Isaac iz Troyesa). Španjolsko-židovski u�enjak Abraham ibn Ezra oja�ao je židovski prijelaz na suvremeno historijsko i gramati�ko tuma�enje. Nikola od Lyre (1265-1349), franjevac na Pariškom sveu�ilištu, je nastavio istim pristupom Bibliji. Bio je u�itelj hebrejskog i objavio je prvi tiskani Biblijski komentar. Luther je bio pod velikim utjecajem toga Francuskog znanstvenika. Wycliffe je dijelio Nikolasovo mišljenje.

CRKVENE ZGRADE

Izgled srednjovjekovne crkvene gra�evine imalo je dva cilja: Didakti�ki i kultski. Didakti�ka namjera se rodila kao odgovor na potrebe vremena iz kojeg potje�e, kada su knjige bile rijetkost, a mnogi nisu znali �itati. Tako su crkvene gra�evine postale knjige za nepismene. Ovo je bio pokušaj da se u njih unese cijela biblijska povijest. U njima su bili pokazani životni putevi uzvišenih svetaca, zatim vrline i poroci, obe�anja neba i kazne pakla. Kultska nakana crkvenih gra�evina bila je usredoto�ena na srednjovjekovnu doktrinu mise kojom se prilikom, navodno, doga�a transsubstancijacija. Tako je cijelo ustrojstvo crkvene zgrade bilo prilago�eno ovom nikada ne prestaju�em �udu. Rane bazilike su poprimile izgled zvan romanski stil, što zna�i, sli�nost rimskom. Tada su tri razlike igrale dominantnu ulogu. Nacrt najranijih crkava poprimio je oblik slova "T", ali se ovo kasnije gubi i dobiva oblik (†). Ovim oblikom se stvara dovoljno mjesta za sve�enike, redovnike i zbor oko oltara, a ujedno ih odvaja od štovatelja. Drveni


krovovi su bili zamijenjeni kamenim, koji sada mogu biti podupirani lukovima, nose ih snažni zidovi i, takozvanim, ba�vastim svodovima. Ovo je, za uzvrat, zna�ilo da su se mogli ugraditi samo mali prozori kroz koje je dopiralo malo svjetla. Tako�er se obi�avalo dodati i zvonik, kao posebno zdanje ili kao dio glavne gra�evine. Po�etkom sredine dvanaestog stolje�a goti�ki stil je nadopunjavao romanski. Sada su lukovi bili zašiljeni, polagani na stupove, a ne na zidove. Ovo je stvorilo uslove za postavljanje ve�ih prozora i višljih krovova. Ve�i prozori su sada mogli predstaviti ono što se ranije moralo uklesavati u kamen.

MISIJSKO ŠIRENJE ZAPADNE

CRKVE

Op�i pregled VII. stolje�e – Bugari stižu na Balkan, me�utim, podre�ena slavenska manjina ih je apsorbirala. Islam se naglo pojavio na Sredozemlju. VIII. stolje�e – Po�etak vikinških (tj. danskih i norvežanskih) plja�aških napada. Dovršeno obra�enje Rajnske doline. Kršteno više Sasa. IX. stolje�e – Skandinavci (naro�ito Varjazi, tj. Šve�ani, u Rusiji) postaju pošast koja se širi posvuda. Brzo širenje vjere me�u Slavenima u srednjoj Europi. Turci Seldžuci po�inju prodirati u Malu Aziju. XI. stolje�e – Križarski ratovi (pohodi) i po�etak širenja trgovine. U crkvu ulazi ve�ina Danaca, Norvežana i Ma�ara. Po�etak obra�enja Rusije. XII. stolje�e – Pružen otpor Turcima Seldžucima. Kona�na pobjeda krš�anstva u Poljskoj, Švedskoj i me�u Luži�kim Srbima. XIII. stolje�e – Širenje mongolskog carstva za vladavine Džingis-Kana. Estonci, Latvijci i Prusi na silu pokršteni. Po�etak vjere u Litvi i sjevernoj Rusiji. XIV. stolje�e – Mongolski vladar Timur Lenk (Tamerlan) prihva�a musilmansku vjeru i u potpunosti uništava sve ono što su krš�ani postigli na Istoku. XV. stolje�e – Otomanski Turci dolaze do izražaja. Potkraj stolje�a, Europske se zemlje šire na Zapad u obje Amerike. Pojedinosti Karlo Veliki je kona�no pokorio Sase, a poslije �ak i moravske Slavene i uz pomo� engleskih misionara, zapo�eo me�u njima 'misijsku' ofenzivu. Anska je bio prvi misionar koji je djelovao u Skandinaviji, gdje je mnoge pogane privukla vjera jer im se �inilo da �e njome posti�i više u ovom što su o�ekivali od religije, nego da štuju stare bogove (npr. pobje�ivati u bitkama). Norvešku i Švedsku je evangelizirila gotovo isklju�ivo Engleska, a isto tako i ve�i dio Danske. U srednjoj se Europi prilikom obra�anja u velikoj mjeri koristila sila, jer je �esto bio slu�aj da jedna nacija kolonizira drugu (posebno se to odnosi na Germane). Isto tako, do obra�enja dolazi kasnije nego na drugim podru�jima, jer su Germani morali �ekati da pro�u valovi invazija (sve do 8. i 9. st. nije bilo nikakvog napretka) i nije dovršeno do 15. st. Osim toga,


ovdje su se sukobile pravoslavne i katoli�ke misije. Obra�anje Luži�kih Srba je bio dugotrajan i mukotrpan proces. Posljednji su se obratili Litvanci. HRVATSKA: Talijanski misionari (na molbu bizantskog cara Heraklija) zaslužni su za obra�enje velikog broja Hrvata (i Srba) u 7. st. U luci Spalatum (Split) je bila ponovo osnovana stara latinska metropolija od Soluna. Kristijanizacija Hrvata se dogodila po 3 fazama. 1) Dalmatinski Hrvati primaju krš�anstvo potkraj 7. stolje�ja zahvaluju� djelovanja romanskih krš�ana dalmatinskih gradova. 2) Istarski i primorski Hrvati primaju krš�anstvo potkraj 8. stolje�ja zahvalaju� Franaka, koji, (pomo�u galskih i anglosaskih redovnika) su, šire�i se u Korušku, tako�er donijeli krš�anstvo. 3) Panonski Hrvati primaju krš�anstvo nešto kasnije tako�er zahvalaju� Franaka. Bizant je zaslužan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u Duklji, uz rijeku Neretvu i u Zahumlju. Me�u Dalmatskim Hrvatima u 9. st. je djelovao misionar pod imenu Ursije i krš�anski knez Višeslav, koji je vladao oko 800. g. Višeslavova prijestolnica je bila Nona (Nin) koji je postao biskupsko sjedište i mjesto iz kojeg su kretale frana�ke misije. Split je u me�uvremenu pripao bizantskoj crkvi. Sukob izme�u Bizanta i frana�koga kralja Karla Velikog se odrazio na politi�ke prilike i teritorijalnu pripadnost podru�ja koje su uz Jadransku obalu naselili Hrvati. Karlo i bizantski car Mihajlo I. Rangabe sklopili su mir u Aachenu (812.), u kome je Bizant priznao Karlu carski naslov i zadržao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, a pristao je da zemlja u zale�u tih gradova do�e pod frana�ku vlast. Mo� hrvatske države za Trpimira (845.-64.) o�ituje se u uspješnim ratovima s dalmatskim gradovima pod bizantskom vlaš�u i Bugarima te u snažnu kulturnom raz-vitku (dovo�enje Benediktinaca u Hrvatsku). God 852. Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu. Za vladanja Tomislava (910.-28.) održana su u Splitu dva sinoda ili sabora (925. i 928.), na kojima su se rješavala pitanja crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, tj. pitanje primata splitskog nadbiskupa i opstanka ninske biskupije, �emu se odupirao Grgur Ninski. Papa Ivan X. potvr�uje saborske zaklju�ke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani zare�ivanja sve�enika glagoljaša, a pooštrava zaklju�ak koji se odnosio na Grgurovu osobu i dodijelio mu malenu biskupiju u Skradinu. Na taj na�in je papinstvo proširilo svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku. MORAVSKA: Krš�anstvo je došlo u Moravsku carevinu prvo pod zarobljava-njem zemlje pod Francima u vrijeme Karla Velikog. Moravska je prihvatila krš�anstvo kao znak vazalstva. Prva crkva je bila sagra�ena u Nitri 830. god. Dalji pozivi Carigradu da pošalje misionare zna�io je jedan pokušaj moravskog kneza Rastislava da se otrese svog vazalstva prema Francima. Dakle, to je bila politi�ka inicijativa i Carigrad je poslao �irila i Metodija.


�EŠKA je raskinula s Moravskom carevinom i postala nezavisna pod Premislavskom dinastijom (900.-1306.). �ešku su tako�er evangelizirali frana�ki misionari. Knez je prihvatio krš�anstvo i iz kraljevske obitelji došla su prva dva �eska mu�enika, Ljudmila pa njen unuk Vaclav, kojega je ubio brat 929. god. Od 967. �eška postaje vazalna država Njema�ke carevine. U ovakvom kontekstu je bila osnovana Praška nadbiskupija 973. Prvi biskup ove dioceze (biskupije) je bio Adalbert Praški (Vojtjech), koji je ubijen dok je evangelizirao Pruse 997. god. Zbog toga je proglašen svecem. MA�ARSKA: Oton je porazio Ma�are u bici kod rijeke Lech godine 955. Kao rezultat Ma�ari su bili prisiljeni prisvojiti religiju svojih pobjednika: Katolicizam. U ovom procesu su dva istaknuta imena povezana s uvo�enjem krš�anstva: Gyula i knez Géza (972.-97.). Proces je dostignuo vrhunac kad je papa okrunio ma�arskog kralja Istvána (Stjepana) 1000. g. Ladislav (László) Arpadovi� (1077-95) je bio nasljednik Géze. Za njegove vladavine dovršeno je pokrštavanja Ma�ara. God 1094 utjemelio Zagreba�ku biskupiju. 1051 priklju�io je hrvatske krajeve izme�u Gvozda i Drave Ugarskoj. POLJSKA: U Poljskoj su važna imena Mieszko i Boles�aw Chrobry. Nakon Adalbertove mu�eni�ke smrti (ubili su ga pogani Prusi 997. g), njegovo je tijelo donešeno u Poljsku i pokopano u Gnieznu, iako je prva nadbiskupija bila u Poznanu.

RAZVOJ ISTO�NE CRKVE Konstantin je do 324. g. postao gospodar Rimskog svijeta. Prijestolnicu je preselio na Bospor, u Carigrad, kojeg je nazvao 'novim Rimom'. U po�etku je rimski car igrao najvažniju ulogu u crkvi. Smatrao se osobno odgovornim za jedinstvo. Predsjedavao je na crkvenim saborima, a heretike i raskolnike progonila je svjetovna vlast. Car je, kao 'živa Kristova slika', stajao na �elu crkve. Rimski naslov, koji su carevi uvijek nosili, upu�ivao je na to da je njihova služba sveta: Pontifex maximus – vrhovni sve�enik. Konstantina se smatralo Božjim zastupnikom. Carska je vlast bila zemaljski odraz Božje nebeske vrhovne vlasti. Za vladavine Justinijana (482-565), pravi osnova� bizantskog carstva, izgra�en je veliki broj crkvenih zgrada. Sve�enstvo je sve više obredno usmjereno. Razvilo se dalej Teodozijevo zakonodavstvo. Pridavala se velika važnost propovijedanju, naro�ito u 4. i 5. st. u nastojanju da se oja�a krš�ansko predanje (v. Grgur Nazijanski, Ivan Zlatoust). U�ili su narod kako se treba ponašati, ali je narod teško prihva�ao obrazovanje. Justinijan, osvojivši natrag od barbara Italiju, Dalmaciju, Sjevernu Afriku, dio Španjolske, kratkotrajno restaurirao Rimsko carstvo. Na žalost malo kasniej ponovna provala barbara (lombarda) je preplavila Italiju i, kao posljedica, samo Ravenna je preostala kao bizantsko vlasništvo. Bizant (Carigrad) 626. g. su opsjedali Avari i Sasanidi iz Perzije, ali se nekako uspio održati. Car Heraklije I. je predvodio protunapad i porazio protivnike. Me�utim, posljednjih godina svoga života nije mogao sprije�iti


prodiranje Arapa u Siriju, Palestinu i Egipat. Kasnije su Muslimani �ak dva puta stigli do Carigrada. Carstvo je preživjelo kasnije upade Langobar�ana iz Italije, Slavena iz Gr�ke, Bugara s Dunava, ali je izgubilo veliki dio podru�ja. Do kraja 8. st. carstvo je bilo svedeno na zapadni dio Male Azije, južni dio Balkana, zapadno od Carigrada, uzduž Egejske obale, srednji i južni dio Gr�ke te uski dio Jadranske obale. Na zapadu su sa�uvane samo Italija i Sicilija. Veliki broj krš�ana emigrirao je na Zapad uslijed provala Perzijanaca i kasnije Arapa. Do 800. g. �etiri od ukupno pet patrijarhata su se nalazili izvan granica Carstva (Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem bili su pod musliman-skom vlaš�u). Rim je tako�er bio izvan granica. Kad su ga napali barbari, Carstvo se obratilo za pomo� Francima. Kada je papa okrunio Karla Velikog za 'Cara Rimljana', na Zapadu je stvoreno posebno Rimsko Carstvo. Monofizitizam je 681. g. kona�no osu�en u Carigradu. Zaista je zanimljivo to da je na najve�u podršku naroda nailazio u isto�nim podru�jima koja su osvojili Arapi. Monofiziti su se kona�no nakon te vladavine odvojili od službene crkve. Druga vjerska polemika u to doba bila je još zna�ajnija – bila je to polemika u svezi ikona.

Liturgije i pobožnost

Liturgijska tradicija Isto�ne crkve razvijala se u Carigradu od 4. st. Izgra�ivala se na liturgijama iz razli�itih dijelova Istoka. Liturgija Bazilija Cezarejskog (370.-379.) i Ivana Zlatoustog (398.-404.), s nekim dodacima iz Jeruzalemske liturgije, je postala najraširenijom. Drugu liturgiju je stvorio Roman Melod u Siriji. Monaštvo je prili�no rano postalo obilježje isto�nog krš�anstva – tamo se u stvari pojavilo. Bazilijeva regula je prenešena na Zapad. Neki sirijski kalu�er pisao je oko 500. god i izdao seriju zapisa za koje je tvrdio da potje�u iz pera Dionizija Areopagita. Obratio je na krš�anstvo novoplatonisti�ki misticizam (na�in uzdignu�a u zajedništvo i jedinstvo s onim 'jednim' putem negacije). Mistika postiže ujedinjenje s Bogom i 'postaje božanskom' kroz uzdignu�e iznad svakoga shva�anja osje�aja i uma. Maksim Ispovjedalac (580.-662.) je pisao komentare na njegova djela, ure�uju�i tekst tako da izgleda što pravovjernijim. Ivan Škot Eriugena je pisao latinske prijevode njegovih djela oko 850. g. Dionizije je svojim radom utjecao na Tomu Akvinskog i srednjovjekovni misticizam. Simeon Novi-Teolog (ro�en 949.) je bio prvi sistematski izlaga� tehnike unutrašnje molitve. On je tako�er otvoreno govorio o svojim duhovnim iskustvima. Njegov cilj je bio uvidjeti nešto od nestvorenog svjetla Božjega. On je bio sveti Bernard Istoka i kao takav došao je u konflikt s onima koji su zastupali formalniji i više filozofski pristup (kao Stjepan). Na žalost, u pravoslavstvu Krist je pod utjecajem dviju paralela suhoparnog skolasticizma i ekstremnog misticizma postao misti�nom figurom koji ima malo zajedni�kog s Kristom iz Evan�elja. Nakon 10. st. nekoliko je samostana na gori Atos (tzv. Svetoj gori), nedaleko Soluna, postalo veoma zna�ajno. U


14. st. zapo�et je pokret radikalnog misticizma, koji se temeljio na kontemplativnoj molitvi. Grigorije (Grgur) Palama (1297.-1360.) je bio predstavnik ovoga misti�kog u�enja kvijetisti�ke sekte hesihasta. On je tako�er bio povezan sa samostanom na gori Atos. Drugo središte ovog pokreta je bilo Bugarska, gdje Teodozije iz Trnova je postao njegov branitelj. On je utjemelio samostan u Kilifarevo. Na kraju Grgur je postao Salonski metropolit. Njegova posebna novacija je prakticiranje tihe molitve. Nakon zadobijene pobjede nad požudom i ste�enim unutrašnjim mirom, mogu�e je udubiti se u razmišljanje o Bogu. Naglasak je bio na tihoj meditaciji, pri �emu je preporu�ljivo posebno držanje tijela kao pomo� za koncentraciju: Brada spuštena na grudi, o�i uperene na pupak, gdje se nalazi srce. Pravilno držanje dok se jednostavna molitva recitira, tj. Isusova molitva: 'Gospode Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!' Napadali su ga takvi poput Barlaama, koji je podržavao stav, da se Bog može poznati samo posredno, a ne neposredno, kao što je to Grgur tvrdio. Razlog ovom prakticiranju bio je dosezanje vizije božanskog svjetla i zajednice s Bogom (obožavanje). Me�utim, Grgur je tvrdio da se Bog može vidjeti i upoznati neposredno (gnosti�ka ideja, koju je apostol Ivan razdobli�io kao laž u 1 Iv 4,12). Me�utim, teologija tog vrijemena tvrdila je da je Bog potpuno Neupoznatljiv (novoplatonisti�ki utjecaj). Grgur je pokušao riješiti ovaj problem tvrde�i da je Bogu nemogu�e pri�i u Njegovoj suštini, ali je mogu�e pri�i Njegovim radnjama (ener-gijama). Ovo je zapravo bila dobra strana skolasti�kog sitni�arenja, koje je bilo tipi�no za ono vrijeme. On je tvrdio da, iako mi ne možemo poznati ili u�estvovati u Njegovoj suštini (Njegovom najdubljem bitku), možemo u�estvovati u Njegovim energijama, u Njegovoj aktivnosti prema nama, Njegovoj blagodati. Ovo je vi�enje blagodati, koje je potpuno razli�ito od NZ u�enje o ovom pitanju. Barlaam, njegov glavni protivnik, optužio ga je da je krivovjerac. On je zapo�eo dvostruki napad protiv katoli�ke skolastike (naro�ito protiv oholnosti Toma Akuinskog koji je tvrdio da �ovjek može sve znati o Bogu putem filozofiji) i isto�nog misticizma. On je izvrgao ruglu Grgurev na�in molitve i tvrdio, da se Bog može poznavati jedino posredno (indirektno). Kao odgovor, Grgur je objavio knjigu pod nazivom Trijade u obrani Svetih Hezihasta, koja je sadržala njegove ideje. Grgur je 1344. godine ekskomuniciran iz Crkve. Ali 1347. godine Ivan VI. postaje novi car i, pošto mu je Grgur bio miljenik, on ga postavlja za episkopa Soluna. Carigradski sabor 381. g. osloba�a Grgura svih prethodnih optužaba i njegovo u�enje je prihva�eno kao službeno u svim Isto�nopravoslavnim crkvama. Me�utim, Zapadna crkva je odbacila ovu odluku i tako je razdor izme�u Isto�ne i Zapadne crkve postao još ve�i. Polemika o ikonama Važnije pitanje bilo je: Što je dovoljno sveto da zaslužuje štovanje? Do po�etka 7. st. mnogi su gradovi Carstva imali jednog ili više lokalnih svetaca, koje su štovali kao posrednike i zaštitnike. Od 6. st. i crkva i carska vlast poticale su izradu ikona i štovanje svetih monaha. To je dovelo do zloupotrebe i idolopoklonstva. Me�utim, taj obi�aj je imao svoje primjere: U drevnom Rimu carsku se


ikonu štovalo kao samoga cara. Tim obi�ajem nije prekinuto ni onda kada je car postao krš�anin. Konstantin i njegovi sljedbenici podizali su si ogromne spomenike u Carigradu. Budu�i da se to smatralo 'kraljevskim postupkom', na isti se na�in postupalo sa svevišnjim kraljem Isusom Kristom. Justinijan je iznad glavnoga ulaza u Carigrad podigao veliki spomenik. Do kraja 6. st. ikone Krista i Marije postepeno su zamijenjivale carske ikone. Justinijan je �ak dao iskovati novac s likom Krista. Car Lav III (717.-741.) je zapo�eo borbu protiv ikona. Možda su ga ponižavaju�i porazi i strašan potres podsjetili da Izraelov Bog kažnjava idolopoklonstvo. Me�utim, nije bilo lako. Godine 730. izdaje proglas nare�uju�i da se uklone ili unište sve vjerske ikone na javnim mjestima i u crkvama. Me�utim, rimski je papa osudio uništavanje ikona. Car se osvetio na taj na�in što je Siciliju, južnu Italiju i �itav zapadni dio Balkana i Gr�ke, lišio vlasti rimskog biskupa. To je više od bilo �ega drugog prisililo rimskog biskupa da se za podršku i zaštitu obrati Francima. Za vladavine Lava III. i Konstantina V. one koji su bili za ikone žestoko su progonili. U Carigradu je 754. g. održan sabor koji je osudio izradu ikona kao idolopoklonstvo. Sve preostale ikone morale su se uništiti. Oni koji su govorili u prilog iko-nama izop�eni su, osaka�eni i prognani. Redovnici su posebno ograni�ili kult štovanja svetaca uništavaju�i relikvije i osu�uju�i molitve svecima. Ikonoklasti su željeli ikone zamijeniti tradicionalnim krš�anskim simbolima križa, Biblije i elementima Gospodnje ve�ere. Samo su se te stvari smjele smatrati svetima. Osim toga, samo su zare�eno sve�enstvo i posve�ene gra�evine bile, na odre�eni na�in, svete. Konstantin V. tvrdi da su elementi Gospodnje ve�ere prave Kristove ikone, budu�i da su posve�ene. On o�ito vjeruje da su posve�eni kruh i vino istobitni s tijelom i krvlju Krista Boga i �ovjeka, jer prava ikona mora biti istobitna s onom što predstavlja. Obranu ikona je napisao Ivan Damascenski oko 740. g. Smatran je posljednjim velikim pravoslavnim u�iteljem (jednim od otaca). Ivan je objasnio da slika nije nikada istobitna s izvornikom, ve� ga samo oponaša. Ikona je jedino važna kao kopija izvornika i podsjetnik. Svoju tvrdnju temelji na Platonovom shva�anju da je sve što opažamo na ovom svijetu samo imitacija vje�noga izvornog oblika koji može spoznati jedino duša u nematerijalnom svijetu. Re�i da ikona ne može oslikati Krista, zna�i ne priznavati mogu�nost utjelovljenja. Iako je ikonu pogrešno štovati, prisutnost Kristove ikone može vjernika pou�iti i pomo�i mu. Isto se odnosilo na ikone svetaca ili Marije. Me�utim, Lav IV. (775.-780.) nije bio energi�an ikonoklast. Njegova žena Irena, uz pomo� patrijarha Tarazija, sazvala je 787. g. biskupe u Nikeju i �itav ikonoklasti�ni pokret je osu�en i prihva�eno je stajalište Ivana Damaš�anskog. Nakon toga je, me�utim, došlo do drugih velikih nevolja koje su ih natjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. Lav V. (813.-820.) odlu�io je da ikonoklazma treba ponovno postati službeni državni stav. U skladu s tim, tadašnji je patrijarh svrgnut i zamijenjen �ovjekom koji je bio po carevom ukusu. Protivnici su odvedeni u zatvor, sve dok sabor za borbu protiv ikona nije 754. g. ponovno priznat. Takvo je stanje bilo do vladavine Mihajla (842.-867.), kada je careva majka Teodora odlu�ila odustati od ikonoklazma, kako bi dinastija dobila što ve�u podršku. Drugi sabor 843.


g. negirao je odluke prethodnog sabora i ikone su ponovno odobravane. Pravoslavne crkve još uvijek svetkuju prvu nedjelju korizme svake godine kao 'blagdan pravovjerja', da bi obilježili kraj polemike oko ikonoklazme.

Teologija Maksim Ispovijedac je bio nazvan ocem bizantske teologije. On je uistinu bio najzna�ajniji pravoslavni teolog 7. st. �vrsto je zastupao doktrinu dvostruke volje u Kristu. Bio je tako�er i poznati u�itelj misticizma. Sabrao je ranija u�enja Evagrija (Origenov u�enik u 4. st.) i Dionizija, izgla�uju�i neravnotežu u obojici od njih. Za njega je cilj molitvenog života Božja vizija. Ivan Damascenski je bio ro�en krajem 7. st. kada je Sirija pala pod muslimansku vladavinu. Njegov glavni uspjeh je bio u tome što je skupio ranija u�enja otaca u jedan sistematski priru�nik. U nekom smislu, on je bio Toma Ak-vinski Istoka, pošto je njegov sadržaj bio prethodna teologija, koja je postavila mjerila za daljnje pravoslavno shva�anje i misticizam. Ovo se naro�ito odnosi na njegovo mišljenje o ikonama (njegovi nazori su naro�ito prevladali na II. Nikejskom saboru 787. g.). �iril Lukarski (1572.-1638.) je bio teolog koji je postao aleksandrijski patrijarh 1602., a carigradski 1620. g. On je 1629. g. objavio djelo pod nazivom Isto�no ispovijedanje krš�anske vjere, u kojem pokušava izmiješati blagi oblik pravoslavlja s blagom formom kalvinizma. �vrsto vjeruje u nepogrešivost Biblije, predestinaciju, opravdanje vjerom i odbacuje doktrinu transsubstancijacije. Tako�er vjeruje da je crkva podre�ena Pismu i da je podložna greškama. Pokušava obraniti pravoslavlje pred Rimom i zato je stekao neprijatelje me�u protestantima u Poljskoj, gdje je radio. U Englesku je odnio primjerak Aleksandrijskog kodeksa (Codex Alexandrinus), koji je bio bolji od Tekstusa receptusa (Textus Receptus), na kojem su se protestantski prijevodi bazirali do tada. Na nesre�u po njega, u Carigradu su Jezuiti tada bili veoma aktivni. Kako bi ga optužili pred pravoslavnom crkvom, upotrijebili su najve�ega pravoslavnog apologetu Petra Mogilu, koji je sura�ivao s katolicima. Godine 1638. izvršen je veliki pritisak na tursku vladu, da ga pogubi i te je godine zadavljen, a tijelo ba�eno u Bosfor. Nakon njegove smrti, u pravoslavnoj crkvi dolazi do velikih suprotstav-ljanja njegovim u�enjima i njegovi stavovi su više puta osu�ivani. Najve�a reakcija bila je Dositejeva vjeroispovijed, koju je ispovijedao �ovjek istog imena, Jeru-zalemski patrijarh, a koju je odobrio Jeruzalemski sinod 1672. g. Istaknuto je sljede�e: Biblija je zaista inspirirana Bogom, ali su inspirirani i crkveni sabori. Ovo je bilo veoma važno za poziciju crkve, jer jedno slijedi iz drugog. Predestinacija je definirana u okvirima arminijanskog razumijevanja rije�i "predznao" (unaprijed znao). Opravdava se vjerom i djelima; ne mogu se jednom zauvijek isplatiti svi grijesi. Dobra djela zaslužuju nagradu, ali bez Božjeg milosr�a, dobra djela ne doprinose spasenju. Zadržana je doktrina transsubstancijacije. Ova na�ela vjere ozna�avaju reakciju Pravoslavne crkve prema jednom od svojih teologa koji je bio naklonjen 'protestantskim idejama'. Zna�ajna je zato što je pomogla


iskristalizirati suprotan stav Isto�ne crkve prema reformaciji na Zapadu. Stoga ovo predstavlja isto�ni ekvivalent Tridentskog saboru.

Odnosi pravoslavstva sa Zapadom U cjelini su odnosi bili dobri, me�utim, s vremena na vrijeme, pomu�eni su nesporazumima koji su ubrzo prerasli u nešto ve�e. Prvi se problem pojavio kada je Rim odbacio 28. kanon Kalcedonskog sabora (451.), koji je Carigradu dao (451.) velika jurisdikcijska prava. Na papu (Honorija I.) i �etvoricu bizantskih patrijarha, ba�ena je anatema i proglašeni su hereticima na Tre�em saboru u Carigradu. Bilo je to u svezi polemike oko monoteletstva (problema jedinstva Kristove volje). Razlike izme�u Zapada i Istoka postale su uistinu zna�ajne tek nakon 6. st. Te su razlike bile sljede�e: a. Celibat na Zapadu, ali ne i na Istoku me�u nižim sve�enstvom; b. Prilikom Gospodnje ve�ere, na Zapadu dijeljen je samo kruh, dok su na Istoku dijeljeni i kruh i vino; c. Na Zapadu se koristio beskvasni kruh, a na Istoku kruh s kvascem; d. Sve�enici na Zapadu su obrijani, a na Istoku nose bradu; e. Post na Zapadu je bio subotom. Zapadna crkva dopustila je jedenje mesa sa krvom. f. Krštenje: na Istoku samo ronjenjem tri puta, a na Zapadu na razli�ite na�ine. g. Isto�na crkva je odbacila ideju izvornog grijeha; �ovje�anstvo nasle�uje samo smrtelnost i smrt. Otuda na Istoku ima viši naglasak na uskrsnu�e nego na križ. h. Razlika u mišljenju u odnosu na 'Filioque' u vjeroispovijedi (Duh izlazi od Oca i od Sina), klauzula koju je zapadna crkva dodala Nikejskoj vjeroispovijedi na saboru u Toledu i koju je isto�na crkva izbacila. Budu�i da Istok Svetog Duha nije smatrao stvarnom osobom, ve� utjecajem, mogli su se jedino složiti s tvrdnjem da je Duh sišao preko Sina (a ne od Sina). To je samo jedan primjer koji iza svih tih neznatnih razlika otkriva osnovne razlike u kulturi, filozofiji i jeziku. Osim toga ima drugo gledište na strukturu Trojstva: na Zapadu sve tri osobe Trojstva podjeluju istu božansku narav, dok na Istoku Otac (izvor bozanstva)ˇ prenosi svoju narav (esenciju) na druge ostale osobe, koje imaju božanstvo samo u izvo�enom smislu. Pravoslavna teologija nosi još uvijek tragove Origenove teologije. Drugi �initelji koji su doveli do raskola su bili: Carigrad postaje vrhovni patrijarhat na Istoku, nakon što su ostali patrijarhati, Aleksandrijski, Antiohijski i Jeruzalemski potpali pod muslimansku vlast. Politika ikonoklazme isto�nog je cara dovela u sukob s zapadnim papom. Car je 753. g. odbio poslati vojnu pomo� papi Stjepanu, nakon što je on to hitno zatražio pa je papa tako bio prisiljen obratiti se Francima za pomo�. To je na kraju dovelo do stvaranja svetog Zapadnog Rimskog Carstva. Sljede�i su �initelji doveli do kona�nog raskola: 1. Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962.) dovela je do zahtjeva za papinskom vlaš�u. Pape su u 11. st. željele imati vlast nad �itavim krš�anskim svijetom; 2. Postojali su sukobi interesa u Bugarskoj i južnoj Italiji;


3. Zapadna crkva je željela da jedan �ovjek upravlja �itavom crkvom, ali se Istok s tim sustavom nije nikada složio: Za njih su odlu�nu ulogu imali crkveni sabori, kojima su predsjedavali petorica patrijarha; 4. Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je �esto nagao i grub. Godine 1054. odlazi u Carigrad kao papin zastupnik i traži od patrijarha da se podredi papi. Patrijarh je to odbio u�initi pa je bio izop�en; 5. Službeni razlog raskola bilo je razli�ito tuma�enje vjeroispovijedi. Istok je odbacio klauzulu 'Filioque'; 6. Za vrijeme �etvrtog križarskog rata, 1204. g., normanski križari su osvojili Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko kraljevstvo (1204.-1261.). Prethodno, 1185. g., normani preuzeli su Salonu kada su masakrirali 7.000 stanovnika, prisiluju�i žene i djevojke. Za Isto�nu crkvu bila je to izdaja, koju nikada nije zaboravila; 7. Carigrad je propao kada su ga osvojili Turci 1453. g. 1274 g. bizantski car Mihajlo VIII je morao uo�iti veliku krizu: Karl Anžuvinac prijetio je napadati carstvo da obnovi katoli�ko kraljevstvo nametnuto za vrijeme �etvrtog križarskog rata. Mihajlo je potražio pomo� od pape, ali papa mu je zauzvrat nametnuo uvjet podložnosti katoli�koj crkvi, a naro�ito priznanje papinske prevlasti, �istilišta i klauzule filioque. Bizantski car je primio ovaj uvjet na drugom Lyon-skom koncilu 1274.g. gdje je podpisao Lyonsku Uniju. Ali kad se popravila sudbina bizantskog carstva, car je odbacio Lyonski koncil i pravoslavstvo se vratilo. 1296.g Papa je izop�io bizantskog cara. Drugi pokušaj ponovnog sjedinjenja se dogodio 150 godina kasnije na koncilu u Firenzi (Firentinska Unija 1439.g.). Ovom prilikom turci su opkolili Carigrad. Bizantski car se podložio papi da dobije pomo� od Zapada. Papa mu je obe�ao pomo� ali nije uspio nagovoriti zapadna�ke armije da mu do�u na pomo�. Kao reakcija protiv ovog "izdajstva" cara, drugi patrijarhati (uklju�uju�í i ruski patrijarhat) su prekinuli sve veze sa Carigradom. Došao je do kraja Carigrada kad su turci osvojili grad 1453.g. Iako se proglasio skizam 1054.g., putem me�usobnog anatemiziranja, dvije crkve su bile dalje u druženju, došao tek 1724.g. do kona�nog prekinu�a. Ovo objašnjava prisustvo jezuita u Carigradu za vrijeme ubojstva �irila Lukarskog. Tek 1965.g. se prikinulo me�usobno anatemiziranje prilikom dogovra izme�u pape Pavla i patrijarha Atenagoras, ali ponovno sjedninjenje još preostaje.

Misijsko širenje Isto�ne crkve Misijska vizija bila je veoma ograni�ena, sve dok Justinijan nije postao carem u 6. st. Ponovo je zadobio Sjevernu Afriku, koju su zauzeli Vandali. Pokrenuo je širenje u Nubiju. Oko sedamdeset i pet godina kasnije obistinila se najezda Muslimana. Nakon toga, jedini preostali put kojim se Pravoslavna crkva mogla širiti, bila je sjeveroisto�na Europa i Rusija. Me�utim, svaki je misijski pothvat morala ovlastiti država, budu�i da su crkva i država bile jedno.


�iril i Metodije: Oko 850 g. je Rastislav, moravski knez, zamolio bizantskog cara Mihajla III. da pošalje misionare, koji bi pou�avali narod u krš�anskoj vjeri, zbog toga što se bojao njema�ke 'misionarske' ekspanzije. Kao odgovor na to, patrijarh Focije je poslao dva brata Grka, �irila i Metoda. Prednost ove dvojice bra�e bila je da su se nastanili u Solunu, tamo su u kontaktima s "bijelosrbima", nau�ili slavenski jezik. Prije no što su krenuli na svoj misijski zadatak, pripremili su alfabet za, tada još, nenapisan jezik. Na taj na�in se bizantska kultura proširila me�u slavenskim plemenima. God 860 oni su bili poslan na misiju me�u Hazarima e tek 2 god. kasnije u Moravskoj. Ta moravska misija imala je uspjeha u prve tri godine, ali su dugoro�ni rezultati nestali kada su Ma�ari napali i uništili Moravsku državu. Crkva se u tom podru�ju me�u panonskim Slavenima na kraju razvila pod utjecajem Zapadne katoli�ke crkve. Rad dvojice bra�e nije, me�utim, propao, jer su njihovi sljedbenici prenijeli njihovu poruku i knjige na slavenskom jeziku na jug Bugarima, koji su sa žarom prihvatili tu novu religiju i kulturu. 868.g. �iril je stupio u samostan u Rimu, gdje je umro dvije godine kasnije. Metodije je bio posve�en biskup i poslan ponovo me�u Slavene, ali njema�ki sve�enici su mu suprotstavili. Knez Svatopluk ga je bacio u zatvor, ali papa Hadrijan ga je oslobodio i kasnije ga je imenovao panonski nadbiskup. Metodije je vjerojatno umro u Velehradu (u �eškoj). Kliment i Naum: Nakon smrti Metodija u Velikoj Moravskoj, Kliment i Naum, dva najpoznatija u�enika misionarske bra�e �irila i Metoda iz Soluna, su se vratili u Bugarsku. Bili su upu�eni u makedonsku oblast Kutmi�evicu, u Ohrid. Kliment je došao prvi 886., a Naum nešto kasnije, 900. godine. Njihovim je dolaskom Ohrid postao središtem slavenske kulture i pismenosti. Tamo su Kliment i Naum nastavili djelo koje su zapo�eli �iril i Metodije, djelo ure�ivanja crkvenog i književnog slavenskog jezika. Prema jednom stru�njaku, kao temelj je služio dijalekt kojim su govorili Makedonci-Slaveni. Kliment je me�u Makedoncima-Slavenima proveo 30 godina. Prvo slavensko Sveu�ilište osnovano je u njegovom samostanu i crkvi nazvanoj Samostan Svetog Pantelejmona i to u Ohridu 893., puna dva stolje�a prije nego je osnovano Bolonjsko sveu�ilište u Italiji. Bilo oko 3.500 u�enika. Oni su izašli iz škole šire�i slavensko pismo, kulturu, umjetnost i crkveno pjevanje u nekoliko slavenskih zemalja, sve do Kieva u Rusiji. Bugarski car Boris, koji je prihvatio krš�anstvo za svoj narod, nagovorio je Carigradskog patrijarha da 870. g. Bugarima odobri nezavisnu crkvenu organizaciju. Bugari su tako�er izborili pravo da obred vrše na slavenskom jeziku. Na taj na�in je razli�it oblik pravoslavlja (Bugarski) ustanovljen u Isto�noj Europi; državne crkve su koristile narodni jezik. Godine 927. najviši biskup Bugarske crkve (u Ohridu) postavljen je na položaj patrijarha. Srbija i Sv. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i kultura proširila u Srbiju, tre�u slavensku naciju, koja je postala krš�anskom u drugoj polovini 9. st., za vladavine Mutimira.


Prije toga je, me�utim, postignut napredak me�u Srbima u 9. st, iako je �ak mnogo prije toga, car Heraklije poslao rimske misionare koji su krstili nekoliko Srba. Car Bazilije je kasnije porazio bijelo-srpske gusare u podru�ju Soluna. Prvi srpski krš�anski knez Mutimir (850.-891.) traži misionare, ali za Savino vrijeme, pravoslavlje u potpunosti zahva�a zemlju. Srpska crkva je bila u sjeni Bugara sve do vremena najslavnijeg srpskog krš�anina Save. Godine 1219. posve�en je za srpskog nadbiskupa. Srpska nadbiskupija postala je 1346. g. patrijarhatom za Srpsko carstvo, kojim je vladao kralj Stefan Dušan. Sava je bio tre�i sin Stefana Nemanje, srpskog monarha. Godine 1191. povukao se u samostan na Atosu. Pet godina kasnije, njegov otac abdicira i pridružuje mu se. Nakon 1199. zajedno je s ocem sagradio samostan Hilandar. Od 1208.-17. g. je bio arhimandrit Studenice. Studenica je postala središte srpske kulture. Od 1219.-33. g. je bio prvi arhiepiskop srpske autokefalne crkve sa sjedištem u samostanu Ži�i. Više se puta u tijeku svoga života vra�ao u politiku, ali se odmah po prestanku krize vra�ao u crkvu. Zaslužan je za dizanje mnogih samostana i crkava. Za vrijeme svoga života, razvio je prili�no važne odnose s ruskom pravoslavnom crkvom. Rumunska crkva, pod bugarskim utjecajem, tako�er je ušla pod okrilje pravoslavstva. Svakako treba naglasiti da je krš�anstvo došao na po�etku putem dolaska rimskih legija u Rumuniji. Grkokatoli�ka crkva Ona se pojavljuje nakon progona Ukrajinaca od Rusko pravoslavne crkve. On se prvo u našim prostorima se pojavljuje u današnjoj Vojvodini (Ba�ki Petrovac) zatim u Žumberku i Križevcima. Posebnost ove crkve je da priznaju papu koji im postavlja vladiku (biskup) zatim liturgiju i njihove crkve imaju sve što posjeduju pravoslavne crkve, tj. ikone i služe se vinom i kvasnim kruhom za pretvorbu. U Hrvatskoj imaju sjedište u Križevcima i vladika odgovara i dogovara se sa zagreba�kim nadbiskupom; i ima juristikciju nad Vojvodinom. Njihovi se sve�enici žene i nemoraju obavezno nositi bradu dok se nose kao pravnoslavni sveštenika. Kosovskom bitkom, Turci zauzimaju Srbiju. Kada Srbi gube svoje duhovno i svjetovno središte na Kosovu, Zbog tog razloga sele se prema austrougarskoj monarhiji zajedno sa patrijarhom Arsenije I C˘arnojevi�. Srbi tj. pravoslavlje dobiva novo duhovno središte u Austrougarskoj u mjestu Srijemski Karlovci i to osnovaju bogoslovijui klasi�nu gimnazoju iz Beograda koji tako�er pada u Turske ruke. Patrijarh Srbije seli se u Srijemske Karlovce. Danas još postoji i Srijemskim Karlovcima bogoslovija i gimnazija kao i sjedište Srijemskim Vladika. Patrijarh nakon oslobo-�enja od Turaka vra�a se u Beogradu. Poslije se osniva teološki fakultet pravoslavne srpske crkve. Beograd postaje sjedište patrijarha. CRKVA U RUSIJI: Na po�etku, u Rusiji se neko vrijeme nastojalo prodrijeti me�u Kazare, me�utim, bili su na kraju ja�i i njihov je poglavica prihvatio židovstvo za sebe i svoj narod. Kijev je bio jedan iz isturenih položaja


staroga kazarskog kraljevstva i zato logi�an punkt spajanja prethodnih misionarskih dijelova. Kaže se da je kralj Bazilije prethodno poslao Rusima biskupa. Krš�anstvo se širi u Rusiju trgova�kim vezama Vikinga s Carigradom. Vikinzi su u dodiru s Carigradom i trgova�kim postajama u Rusiji (Rusi i Varjazi – ustvari Šve�ani – imaju trgova�ke kolonije u Kijevu i Novgorodu). Do sredine 9. st. u Kijevu je bilo nekoliko krš�ana. Ruski poglavar 944. g. je bio Igor. Njegova žena Olga bila je poduzetna krš�anka. Me�utim, za Vladimirove vladavine, zemlja je u cjelini prihvatila krš�anstvo. Pravoslavstvo je došlo u Rusiju neposredno iz Carigrada, kada je poganski knez Kijeva, Vladimir, odabrao oko 988. g. krš�anstvo jer je, kako legenda kaže, pravoslavna služba u crkvi sv. Sofije u Carigradu ostavila na njegove poslanike veliki dojam. Najvjerojatnije je prihva�enje pravoslavne vjere bio uslov za podjelu specijalnoga trgova�kog statusa od Carigrada. Još jedan aspekt trgovine bio je da je Vladimir oženio Anu, sestru bizantskog kralja. Me�utim, ova legenda ipak ilustrira da je privla�nost pravoslavaca bila prvenstveno estetske naravi, a ne intelektualne ili moralne. Prava (magi�na) liturgija (prava slava) je bila najvažnija stvar. U skladu s tim, svi su Vladimirovi podanici bili kršteni, a kipovi starih paganskih bogova ba�eni u rijeku Dnjepar. Gr�ko-pravoslavna misionarska bra�a, �iril i Metodije, izumili su alfabet, on je dao Slavenima prvi pisani jezik, �irilicu, koja im je dopuštala �itanje Svetoga Pisma, bez potrebe u�enja gr�koga jezika. Me�utim, Vladimirov sin Jaroslav prihvatio je 1019. biskupa za svoje kraljevstvo, kojeg je u službu postavio Carigradski patrijarh priznavši na taj na�in podre�enost svoje crkve Carigradu. Taj biskup je posve�en za Kijevskog metropolita. Kad je njema�ki biskup posjetio Kijev, neposredno nakon Vladimirove smrti, on je izvijestio da se grad može pohvaliti sa 300 crkava i 8 tržnica. Drugi posjetilac je povezao Kijev s blistavom slavom Istoka, Carigradom. Sljede�ih 400 godina, poglavar Ruske crkve je bio Grk, kojeg je u službu postavio carigradski patrijarh. Jaroslav je umro 1054. g. Tada dolazi do kona�nog raskola izme�u Isto�nog i Zapadnog krš�anstva. Razlog stagnacije Kijeva u 12. i 13. st. je, u velikom dijelu, zarobljavanja Carigrada, njegova glavnoga trgova�kog odredišta. Sve je bilo popra�eno ruskom kolonizacijom šumovite Mezopotamije, sve do sjevero-istoka, u onome dijelu što se danas zove centralna Rusija. U ovom su vremenu po�ele i prve mongolske invazije, a poslije toga dugo razdoblje mongolskoga gospodarenja. Invazija tatarskih konji�kih hordi pod Mongolskim vodstvom oko godine 1240., opustošila je zemlju i podredila ju gospodarstveno sve do otprilike 1480. godine kad je Moskva, tradicionalno se smatra, prestala pla�ati porez Tatarima. Mada se Moskva otarasila tatarske ovisnosti oko 1480. i nastavila ofenzivom u sljede�em stolje�u, sama osvajaju�i mnoge od teritorija njenih ranijih gospodara, opasnost ni u kom slu�aju još nije prestala. Uslijedili su vjekovi dosa�ivanja tatarskih jaha�a, postavlja�a zamki za robove i razbojnika, jedna muka kojoj je došao kraj tek zarobljavanjem Krima pod Katarinom Velikom krajem 18. st. Tatari su tako bili pomor za Rusiju otprilike od 1240. pa sve do 1783. – više od pola milenijuma.


Za ovo mongolsko razdoblje je zna�ajan uspon tri klju�ne figure crkve, od kojih su svi kasnije bili kanonizirani. Aleksandar Nevski (tj. od Nevi) pobjednik nad Šve�anima i Teutonskim vitezovima 1240. god. zaslužan je za spašavanje crkve od papinstva. Novo-obra�eni ruski krš�ani ubrzo su nau�ili mrziti katolike kao 'heretike'. Ta je mržnja uvelike pove�ana kada su germanski vitezovi pokušali iskoristiti nered uzrokovan provalom Mongola (ili: Tatara) pod vodstvom Džingis-Kana u 13 st. i pokrenuli su katoli�ku križarsku vojsku protiv sjevernih Rusa. Zapadnim osvaja�ima, koji su se prethodno svojevoljno podredili vladavini kana, herojskim vodstvom suprotstavio se Alek-sandar Nevski 1242. g. Stefan iz Perme u 14. st. postaje misionar zirijanskim plemenima. Sergije Radonežski: U istom tom razdoblju pojavio se jedan od najslavnijih ruskih krš�ana, Sergije Radonežski. Godine 1350. se povukao u šumu i postao poglavarem monaške zajednice u Zagorsku (koji je danas središte Ruske pravoslavne crkve). Upravo preko Sergija, krš�anstvo je prodiralo me�u seljake. Do tada je krš�anstvo bilo površno: a) Crkvene vo�e bili su ve�inom stranci koji nisu bili povezani s narodom; b) Na uzornog krš�anina gledalo se kao na redovnika, što je imalo za posljedicu stvaranje dva sloja krš�ana: Od nižeg se sloja jedino o�ekivalo da sudjeluje u nekoliko obreda i da donekle živi u skladu s krš�anskim vrlinama; c) Župe su bile ogromne, a sve�enstvo loše osposobljeno i slabo pla�eno. Sergije je isto tako poticao razvoj umjetnosti (posebno slikarstva). Bio je gorljivi borac za rusku nezavisnost od mongolske vlasti. Godine 1380. je potakao Dmitrija, moskovskog kneza, da povede združenu rusku vojsku u bojnu protiv kanovih trupa, koje su poražene na Kulikovom polju. To je zna�ilo da je Moskva postala najvažniji ruski grad. Više od 200 godina Rusi su živjeli pod mongolskim (tj. tatarskim) jarmom. U tom razdoblju rusku crkvu su i dalje predvodili Kijevski i Vladimirski metropoliti, koje je obi�no imenovao i posvetio Carigrad, a kan odobrio. Takvo stanje uvelike objašnjava, zašto Rusija nije nikada doživjela renesansu i reformaciju. Ruska crkva je ostala dio velikog pravoslavstva sve do 1448. g. kada je odstupila od saveza, jer se nije mogla složiti s odlukom (Firentinska Unija) koja je potvr�ena na koncilu u Firenzi (1439.). Pet godina kasnije, Carigrad pada u ruke Turaka. Ruski biskupi su ovo gledali kao Božji sud na pravoslavstvo zbog prihva�anja ideje o izmirenju sa Rimom. Turci su imenovali novog carigradskog patrijarha koji je odbacio Firentinsku Uniju. Nedugo nakon pada Carigrada, Ivan III. Moskovski oženio je Sofiju Paleolog, ne�akinju posljednjeg kralja i nakon toga zbacio mongolsku (tj. tatarsku) vlast. Ivan je za simbol svoje mo�i uzeo dvoglavog orla. Rusija sada postaje glavni zaštitnik isto�nog krš�anstva. Godine 1589. je osnovana patrijarhija u Moskvi, koja je uzela položaj odmah iza Jeruzalema. Zajedno s ruskim širenjem prema Istoku, širilo se i pravoslavstvo. S tim pokretom su se po�eli javljati i samostani koji su stekli velika podru�ja selja�ke zemlje. Ovdje, iako samo u krš�anstvu, dolazi do oživljavanja egipatskog i keltskog pustinja�kog ideala u divljim predjelima.


REFORMACIJA

Težnja za reformacijom Po�etkom 16. stolje�a je svaki iole zna�ajniji krš�anin u zapadnoj crkvi težio za reformacijom, no ta je težnja bila usmjerena prvenstveno prema administrativnoj, zakonskoj i moralnoj reformaciji, a gotovo nikad prema doktrinalnoj. Ono što je ljudima tada smetalo, bile su religiozne privilegije bogataša (koji su imali sve vrste prednosti i izuzetaka), imunitet klera pred zakonom, njegov razuzdani život, kao i mnoge zloupotrebe u crkvenoj upravi. Tada se nije pomislilo na to da možda nešto nije u redu sa samom doktrinom rimokatoli�ke crkve. Uz to, sve su više uznemira-vale i neke druge pojave. Tako su se u �eškoj pojavili neki husiti, za koje se op�enito držalo, da su heretici, koje vlast još nije uspjela savladati. U Engleskoj su me�u seljacima potajno radili lolardi, a u gorskim dolinama Dauphineje, Savoje i jugozapadne Švicarske valdenzi; u Njema�koj se pak skupljalo nekoliko neobi�nih grupa da bi prou�avalo Bibliju i, po mišljenju nekih, stvaralo ludu mješavinu bune i svetogr�a. Težnja za reformacijom imala je za cilj i gušenje takvih nezadovoljnika.

RAZLOZI REFORMACIJE RAST NACIONALIZMA: Usponom ideala ujedinjenoj krš�anskoj Europi, modeliranoj po uzoru na Rimsku Imperiju, nacionalni identitet je postao sve važniji i važniji. Renesansa je donjela sa sobom ideal o sekularnoj državi (usp. Machiavelli). Mnoge monarhije bile su ve� umnogome iritirane mješanjem Vatikana u njihove nacionalne poslove. Oni su se osje�ali kao da nisu gospodari u svojoj vlastitoj ku�i. Imali su primjedbe naro�ito što se ti�e postavljenja crkvenih vo�a od strane Vatikana i egzistiranju države u državi: Tijelo ljudi (crkva), u okviru njihove vladavine, dugovalo je krajnju povezanost ne s kraljem, ve� s papom. Problem bi bio riješen, samo ako bi uspjeli stvoriti nacionalnu crkvu. Imali su primjedaba i na koli�inu novca, koji je odlazio iz njihove zemlje, da bi punio kov�ege Vatikana. Efikasno upravljanje je, naime, zahtijevalo spre�avanje papinske intervencije, crkvenih privilegija i izuzetaka,


legalnih prava neke mo�ne instance izvan zemlje za ubiranje poreza u doti�noj zemlji. U svim državama zapadne Europe, a ne samo onima koje �e kasnije postati protestantske, ovaj se proces po�eo odvijati prije 1500. godine. PRIVREDNI �IMBENIK: Papinstvo je imalo dva izvora redovnih prihoda: 1) Indulgencije (u po�etku sredstvo za pla�anje križarskih ratova) postaju redoviti izvor prihoda; 2) Kupovina crkvenih položaja. Ako bi �ovjek želio visoki položaj u crkvi, trebao je platiti papi za to. Sav ovaj novac je odlazio iz razli�itih zemalja i bio bi poslat u Vatikan. Time se pomagalo pla�anje održavanja papinog dvora i �ak papino vo�enje ratova. Ovo je uzrokovalo mnoga neraspoloženja. U jednom ovakvom kontekstu, prvi se pojavio Wycliffe – kao borac pamfletima (knjižicama) na strani kralja. William Occam bio je na sli�an na�in angažiran na strani Luja Bavarskog, kojeg je papa ekskomunicirao, jer je ušao u savez s Lombardima – jednim od papinih politi�kih neprijatelja u Italiji. Zemlje, gdje se problem najoštrije osje�ao, bile su Engleska i Njema�ka. U tim dvjema zemljama je reformacija imala posebno veliki uticaj. Jedan od rezultata reformacije bit �e ogroman gubitak prihoda za Vatikan. U 16. st. Vatikan je skoro iz-gubio vazalsku ovisnost, a time i poreske obveznike u, gotovo, polovini Europe! RAST PIJETIZMA: Mjesta, na kojima se trebala tražiti duhovnost u kasnom Srednjem vijeku, nisu visoka mjesta u crkvi, ve� me�u siromašnima, manje vi�enim sve�enicima i lai�kim vjernicima, koji su bili dirnuti uzavreloš�u u popularnoj pobožnosti. To se na kraju uzdiglo do jednog novog pokreta u religiji, devotio moderna, kako su to suvremenici nazvali. Njen najzna�niji odraz �e se na�i u zajednicama poznatim kao Bra�a zajedni�kog života, koje su osnovali u�enici Flemiškog mistika Gerharda Grootea (1340.-84.). Jedan od elemenata, na koje je on upirao prstom u svom u�enju, jeste bogatstvo i zloupotreba tadašnje crkve. Ova tema se tako�er nalazi u propovijedima popularnih propovjednika, kao što su Tomaš Štitny´ i Mili� iz Kromeríža u �eškoj. Obojica su pisala na �eškom. Njema�ki mistici Eckhard i Tauler pišu na njema�kom, a Richard Rolle i William Langland pak na engleskom. Njihovo korištenje materinjeg jezika postalo je daleko kolosalnije. Zemlje u kojim je popularni misticizam postavio temelje 14. st., lai�kog religioznog stava, postale su kasnije one u kojima �e protestantizam na�i spremne obra�enike. Bile su to Engleska, Njema�ka i �eška, gdje su se nalazili pijetisti�ki pokreti i gdje �e biti najviše kriticizma protiv papinstva. OPADANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana i rivalski pretendenti na papinski tron, poslužili su diskreditiranju papinstva u o�ima mnogih. A postojala je i borba izme�u pape i crkvenih sabora. To se može vidjeti u saborima Konstance i Basela. Na saboru u Konstanci je bio izdan jedan dekret, kojim se uspostavlja ve�a vlast glavnog sabora nad papom. Sabor u Baselu potvr�uje ovo. No, da ne bi prihvatio poraz, papa radije raspušta sabor. Ovo je izoliralo papine kriti�are na samo male ogranke crkvenog


nezadovoljstva u razli�itim zemljama. Ali je ovo tako�er odvelo u jedan nezavisan stav crkvenjaka prema Vatikanu, što je išlo ruku pod ruku s novim nacionalizmom. OŠTRI UMOVI PROTIV PAPINSTVA: William Occam bio je najvažniji od takvih, a Wycliffe odmah do njega. Ni Erazma se ne smije izostaviti. Novi, kriti�ki pristup filozofiji Williama Occama, uzdrmao je i potkopao cijeli srednjovjekovni sustav mra�njaštva, kojeg je Crkva upotrijebila za podupiranje svoje vlastite pozicije. Kroz ljude kao što je Occam, bila je stvorena intelektualna atmosfera, u kojoj su ljudi bili skepti�ni u odnosu na stare zahtjeve za papinskom prevlasti. Nominalisti�ka filozofija, osnovana od Williama Occama, po�inje prevladavati na njema�kim i francuskim univerzitetima, ve� oko 1500. godine. Ta filozofija odbacuje svaku mogu�nost dokazivanja crkvenih doktrina razumom. Nominalisti oštro napadaju tada još prisutna nastojanja pomirenja krš�anske doktrine s Aristotelovom filozofijom. Oni tvrde da je biblijsku istinu mogu�e spoznati samo otkrivenjem – bilo autoritetom Biblije, bilo crkve. Nominalisti�ki teolozi razdvajaju istinu i sumnju. Sumnja je rezultat svake �isto razumske spoznaje. Oni i na jedno i na drugo gledaju kao na nešto, što pripada potpuno razli�itim razinama. Ipak, filozofija još nije bila mrtva. Franjevci su i dalje bili skotisti, a dominikanci tomisti. Prou�avanje starih na�ina mišljenja (via antiqua) nastavljeno je na univerzitetima, ali ipak to više nije bila glavna briga filozofa, koji su se od teologije okrenuli logici. ERAZMO ROTERDAMSKI (1466.-1536.) je zna�ajna osoba sjevernja�kog humanizma i to uglavnom zbog uspješnog izvrgavanja ruglu klera i napuhanih, a besmislenih, mudrovanja skolastika. Za reformatore je njegovo djelovanje bilo svojevrsno demoraliziranje protivnika pred odlu�uju�i napad, pošto je njegova lucidna kritika ciljala upravo na crkvu. Oko 1517. njegova je kritika klera i skolastika bila svugdje prihva�ena, osim možda u Italiji. On je rastao u obrazovanju u zajednici Bra�e zajedni�kog života osnovane 1380., koja je prakticirala 'suvremenu pobožnost' (devotio moderna): Naglasak je bio na život mirne pobožnosti i bliskog odnosa s Bogom. To je bila neka vrsta kvekerskog pijetizma. Ova zajednica je gledala na akademsku teologiju i filozofiju kao na nešto ograni�ene vrijednosti. Bra�a su cijenila 'duhovna iskustva' i poduzeli metodi�no duboko razmišljanje. Ali oni su tako�er studirali djela klasika i misti�nu literaturu. Nešto o vrijednosti satire, koju je Erazmo pisao, može se prosuditi iz sljede�eg izvoda, koja nam govori što se dogodilo papi kada je došao do vrata neba: PAPA JULIJE II.: Što se to do�avola doga�a ovdje? Vrata se ne�e otvoriti. Izgleda kao da su brave promijenjene ili pobrkane. Neka netko odmah otvori ova vrata! SVETI PETAR: Besmrtni Bože, kakav smrad kanalizacije osje�am ovdje! Tko si ti i što želiš!? PAPA: Vjerujem da prepoznaješ ovaj klju�. Vidiš li ovu trokraku krunu, a i ovu odje�u kako svijetli posvuda, rubinima i zlatom? SVETI PETAR: Zašto nosiš oklop? PAPA: O�ekuješ da vodim rat gol?!


SVETI PETAR: Sav si na�i�kan oružjem. A da ne govorimo da sav smrdiš od podrigivanja i javne ku�e, pijanki i baruta. Ustvari, izgledaš kao da si se upravo ispovra�ao. PAPA: Neka mi zahvali krš�anska crkva, jednom izgladnjela i siromašna, a sada cvjeta sa svim vrstama ukrasa. Kraljevske pala�e, divne ku�e, puno slugu, dobro uvježbane trupe. SVETI PETAR: U siromaštvu, znoju, postu, gladi i že�i, Krist je proveo svoj život; i na kraju je umro najponiženijom od svih smrti. PAPA: Pa, možda �e On na�i nekoga da ga pohvali za to – ali sada Ga ne treba nitko oponašati. Ne ovih dana, barem. Postojao je sukob izme�u skolastika i humanista. Taj je sukob bio više rezultat arogantnosti, prezirnog i agresivnog odnosa novih skolastika prema humanistima, nego njihove zatvorenosti za novi humanizam. Suo�en s prijetnjama razaranja teologije od nastupaju�eg humanizma, Erazmo je izradio program oporavka prave teologije. On je prvo pomno obradio novozavjetni tekst na gr�kom, a zatim je napisao na latinskom jeziku parafrazu svih knjiga osim Otkrivenja. Prema tada vrlo raširenim narodnim praznovjerjima, Erazmo i njegovi sljedbenici su bili netrpeljivi i gnjevni. Erazmo je više puta isticao da 'obavljanja praznih rituala ne �ini �ovjeka krš�aninom'. Srednjovjekovno osje�anje suprotnosti izme�u ideala i stvarnosti se po�elo stapati u jedno obrazovano osje�anje suprotnosti izme�u Biblije i religije kakva se popularno prakticirala upravo uz pomo� crkve. Poput Erazma, mnogi su obrazovani ljudi odlu�ili ismijavati crkvu, naravno, s dobrim namjerama da �e to ismijavanje biti djelotvorno i na o�iš�enje života. Ali, postojalo je toliko mnogo interesa. Girolama (Jeronim) SAVONAROLA (1452.-1498.) je bio dominikanac, prior samostana San Marco u Firenci. Nakon �itanja Augustinovih djela, po�eo je napadati raspušten život mnogih svojih sugra�ana. Kao utjecajan �ovjek, on je svojim propovijedima i nau�avanjima protiv tadašnje moralne dekadencije, izazvao snažno preziranje. Ve� ga je u katedrali u Ferrari slušalo veliko mnoštvo i mnogi su se obratili na moralniji život. U to je vrijeme Firencom upravljao Lorenzo Medici, �ovjek koji se mnogo trudio oko širenja renesanse – bio je mecena Michelangelu, Ficinu, Pica della Mirandoli. Kada je Piera, najstarijeg Lorenzovog sina, narod zbacio s vlasti, to je mjesto ponu�eno Savonaroli. Savonarola je potpuno ovladao gradom i po�eo ostvarivati potpunu �udorednu reformu, što je pak mnoge povrijedilo. Uz to, njemu se �inilo da mu neki unutrašnji glas govori kako je francuski kralj Karl VIII., koji se upravo približavao sa svojom vojskom, odabran da ljude privede pokori. Nakon svega, u slu�aj se umiješao papa Aleksandar Borgia, kojemu je Savonarola, pošto je odbio da Firenca pristupi protufrancuskoj ligi, smetao u politi�kim planovima. Ekskomunicirao ga je, mu�io i na kraju kao 'krivovjerca, raskolnika i �ovjeka koji prezire Svetu stolicu', spalio. Savonarolinin rad je bio ograni�en uglavnom na reformu javnoga morala. Doktrinalna reforma je zapo�ela na jednom mjestu dvadesetak godina kasnije.

PRETE�E REFORMACIJE


Petar VALDO i valdenzi: Taj je pokret zapo�eo godine 1175. nakon što se obratio jedan bogati lionski trgovac. Petar Valdo (Pierre de Vaux) je nakon obra�enja razdijelio sve svoje imanje i posvetio se siromaštvu i propovijedanju. Posjedovao je nekoliko prijevoda Novog zavjeta s latinskog na lokalne jezike. Ubrzo su se oko njega sakupili sljedbenici. U samom po�etku je papa Aleksandar III. odobravao njegov pokret, ali ga je upozorio na to da mora prije nego što po�ne propovijedati u nekom kraju, dobiti odobrenje lokalnih crkvenih vlasti. Vremenom je njegovo propovijedanje sve više smatrano smetnjom, pošto je on ukazivao na mnoge pogreške bogate crkve, tako da je 1184. bio ekskomuniciran. Nakon toga je progonjen kao heretik. Pobjegao je iz Liona i po�eo se kretati po pokrajinama, koje su ve� ranije bile na zlu glasu zbog, u njima prisutnih, neortodoksnih vjerovanja, a takve su bile naro�ito Lombardija i Provansa. Nakon 1207., kada su zadnji valdenzi primljeni nazad u crkvu, više nije bilo ustupka prema njima. Ipak, oni su se dosta širili: Na kraju 13. stolje�a su se infiltrirali u gotovo sve krajeve Europe, osim u Britaniju. Njihove specifi�ine doktrine i vjerovanja su: a) Smatranje da su samo oni prava crkva; b) Neprihva�anje posredni�ke uloge sve�enika; c) Odbacivanje ve�ine katoli�kih svetkovina; d) Odbacivanje zakletve, osim pod posebnim okolnostima; e) Ne prihva�anje �istilišta, isto kao i molitve slikama i svecima; f) Prakticiranje jedne vrste krštenja i držanje samo tri sakramenta; g) Savljanje vrlo velikog naglaska na propovijedanje na lokalnom jeziku; h) Vizije, proro�anstva, opsjednu�e duhom; i) Socijalna briga. Iako su se proširili �itavom Europom, najja�i su bili u isto�noj i srednjoj Europi. Svo su vrijeme bili izloženi žestokim progonima, a proganjanje je kulminiralo 1400. g. U srednjoj Europi je postojala razmjena ideja izme�u njih, husita i viklifovaca. Ipak, ti se pokreti nisu nikada uspjeli ujediniti zbog izvjesnih doktrinalnih razlika. John WYCLIFFE i lolardi: Wycliffe je zna�ajan reformator kasnog Srednjeg vijeka. Došao je sa sjevera Engleske. Na Oxfordskom univerzitetu je postao filozof. John iz Gaunta (tj. iz Genta u Belgiji) ga je pozvao da služi na dvoru. Crkvu je najviše uvrijedio time, što je podržavao pravo svjetovne uprave nad vlasništvom korumpiranog klera. Papa je 1377. osudio njegove poglede, ali su ga zaštitili njegovi utjecajni prijatelji. Nakon toga je svoje antiklerikalne poglede još energi�nije iznosio te je po�eo napadati neke od glavnih doktrina srednjovjekovne crkve. Odbacio je doktrinu transsupstancijacije i njoj nasuprot tvrdio da je Krist samo duhovno prisutan kod euharistije. Smatrao je da se crkva sastoji samo od ljudi koje je Bog izabrao ('Crkva predodre�enih') i koji ne trebaju sve�enike kao posrednike. Postepeno su ga po�eli napuštati i njegovi prijatelji. Godine 1384. je napušten i bolestan umro u srednjem dijelu Engleske. John Wycliffe je pisao knjigu o doktrini, a zapo�eo je i novi prijevod Vulgate na Engleski. Za Wycliffea, latinski je bio jezik crkve, ali nije bio u upotrebi u narodu.


Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom, želio je stvoriti narodnu crkvu, koja �e neposredno govoriti obi�nim ljudima. Drugi reformator koji je izabrao engleski jezik, kao sredstvo za napad protiv uzvišenih vladara crkve i države, bio je William Langland, sve�enik i pjesnik, koji je pisao Williamovo vi�enje Petra Ora�a. On je pokušao jednostavnim dušama pokazati, da je put do spasenja jedino miloš�u (tj. zbog pomilovanja). Za vrijeme svog boravka na Oxfordu, utjecao je na neke studente iz �eške, koji su nosili njegove ideja k Husu u Prag. Privukao je oko sebe grupu sljedbenika, koji su postali poznati kao lolardi. Ime su dobili kada su propovjedaju�i po�eli obilaziti zemlju, a zna�i mumljati ili gun�ati (dolazi vjerojatno od srednjoholandskog 'lolaerd' : onaj koji mrmlja molitve). �esto su bili sprije�eni u svom djelovanju, na-ro�ito nakon što su se povezali s politi�kim nemirom. Oko 1395. lolardi su se razvili u jednu organiziranu grupu sa svojim vlastitim sve�enicima. Suprotstavljali su se crkvenoj hijerarhiji, u�enju o transsupstancijaciji, celibatu sve�enika, politi�koj mo�i crkve, molitvama za mrtve, hodo�aš�ima, slikama, ratu, i crkvenoj umjetnosti. Vjerovali su da je glavni zadatak sve�enika propovijedati i da Biblija treba biti svakom pristupa�na na njegovom materinjem jeziku. God. 1384 nakon Wyliffove smrti se završila Engleska Biblija. God. 1396. njoj je slijedio bolji prijevod, izra�en od njegovog tajnika, Johna Purveya. Na neki su na�in lolardi pripremili put za Husa, a poslije i za luteranstvo, koje se pojavilo u sljede�em stolje�u. Jan HUS i husiti: Jan Hus (1374.-1415.) zare�en je za sve�enika 1402 g. Najve�i dio svoje karijere je proveo predavaju�i na Karlovom univerzitetu u Pragu i kao propovjednik u Betlehemskoj kapeli, u samoj blizini univerziteta. Godine 1391. Betlehemska kapela je bila osnovana specijalno za propovijedanje na �eškom. Tamo se uklju�io u borbe izme�u �eških i njema�kih profesora, koji su pružali podršku razli�itim papama u borbi za vlast, u vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. Trideset godina nakon Wycliffeove smrti, njegove je knjige donio u Prag jedan �eški u�enjak, Jeronim (kasnije spaljen sa Husom), koji ih je prepisao za vrijeme svog boravka na Oxfordu. Ubrzo potom, izbile su studenske pobune za i protiv Wy-cliffea. Njema�ki profesori iskoristili su Husovu privrženost Wycliffeu da bi ga optužili za herezu. Njema�ki �lanovi profesorskoga zbora, na kraju su otišli s univerzita, jer je kralj Vaclav osudio njihovo suprotstavljanje crkvenoj politici. Kada je praški nadbiskup uspio nagovoriti papu da zabrani propovijedanje u svim crkvama, Hus se nije želio pokoriti zabrani i bio je ekskomuniciran. Kasnije se suprotstavljao prodaji oprosta. Kad je Papa stavio Prag pod interdikt, Hus je mirno napustio grad te pobjegao u južnu �ešku, gdje je tražio uto�ište u tvr�avi (sli�no Lutheru) gdje je mnogo vremena proveo pišu�i. Južna �eška ovog vremena je bila pod jakim utjecajem valdenza. U svojim spisima, kao i u propovijedima, naglašavao je osobnu pobožnost i �isto�u života. Mnogo duguje radovima Johna Wycliffea. Isticao je ulogu Pisma kao jedinog autoriteta u crkvi, a ukazao je i na važnost propovijedanja. Glavno njegovo djelo je O Crkvi. U tom djelu, crkvu definira kao tijelo Kristovo, kojemu je glava sam Krist. Iako je branio tradicionalni autoritet klera, mislio je da samo Bog


može oprostiti grijeh. Tvrdio je da niti papa niti kardinali nemaju nikakvo pravo postaviti doktrine koje su suprotne Pismu i da ni jedan krš�anin ne mora slušati zapovijed, koja je o�ito kriva. Osu�ivao je korupciju klera, a isto tako i obi�ne ljude zato što štuju slike, vjeruju u lažna �uda i poduzimaju praznovjerna hodo�aš�a. Crkvu je napadao i zbog toga što oduzima pehar s vinom od ljudi za vrijeme Gospodnje ve�ere. Osu�ivao je i prodaju indulgencija. �eška je nasljedila od bizantske misjonarske djelatnosti u Moravskoj ideju pri�est u dva oblika. Osim toga Hus je bio realist (tj. platonist) te za njega nije bilo problem prihvatiti simboli�no kruha i vina. I �eski studenti koji su studirali u Parizu su bili realisti. Hus je bio u samom središtu dugih borbi u Pragu. O njegovom je slu�aju izvješten Rim. Da bi opravdao svoje poglede, došao je 1415. na sabor u Konstancu. Iako mu je car Žigmund dao jamstvo da �e se sa sabora mo�i vratiti u Prag, podmuklo je zato�en i nakon toga spaljen. Njegovi su se sljedbenici predvo�eni Jan Žiškom, vratili u Prag sa zahtjevom za religioznom tolerancijom i oslobo�enjem zatvorenih prijatelja. Kada to nije bilo prihva�eno i kad su katolici iz novogradske vije�nice u Pragu bacali kamenje na husitsku procesiju, husiti su provalili u vije�nicu i pobacali krivce zajedno s gradskim na�elnikom na ulicu, gdje su ih pobili. To je bio po�etak husitskih ratova (1419.-36.). Žigmund im je silom pokušao nametnuti katolicizam, vojskom i papinim blagoslovom. On je bio do nogu potu�en izvan Praga od jednookog husitskog generala Jana Žiške. Žiška je bio vo�a tabori�ana, a to je bio masovni pokret osnovan 1419. kada se okupilo 40.000 ljudi na brdu kojem je dato biblijsko ime Tabor. U to vrijeme milenijalizam je bio raširen i ljudi su o�ekivali da do�e kraljevstvo Božje. Oni su se stoga penjali na brda da bi pobjegli od predstoje�ih Velikih nevolja i da bi prvi pozdravili Isusa prilikom Njegovog ponovnog dolaska. Milenijalizam je bio popra�en socijalnom revolucijom: Kmetstvo je bilo dokraj�eno i sva zemlja je došla pod zajedni�ko vlastništvo. Žiškina vojska je bila nova i revolucionarna, nalikuju�i u mnogim stvarima na posljednju Cromwellovu vojsku Novog modela. Žiška je ogradio svoje pješake lakim drvenim nasipima i željeznim plo�ama, koje su prevozili teretnim kolima. Artiljerija je bila tako�er namontirana na kola i bila je veoma pokretna. Pored svega, svi vojnici su bili ujedinjeni zajedni�kom vjerom u Boga i išli su u bitku pjevaju�i himne. Tabori�ani su bili teološko radikalniji nego utrakvisti (umjerena strana koja je tražila ve�eru Gospodnju sub utraque specie = u obje vrste), u teološkoj nauci priznavali su samo krštenje i pri�est kao sakramente, a ina�e su odbacivali rimski ritual i sve ceremonije. Hus se potkraj života priklonio utrakvizmu. �itava �eška pridružila se u obje vrste ve�ere Gospodnje i u doma�oj liturgiji. Oni su se obratili papskom središtu i caru zbog budu�eg crkvenog sabora. Da bi u�vrstili svoj zahtjev, sve�eni�ki general Prokop (Žiškin nasljednik nakon njegove smrti 1424.), poveo je Žiškinu vojsku izvan �eške, da pustoše duboko i naširoko u Njema�koj, Prusiji pa sve do Baltika. Papa Martin V., pod pritiskom prijetnji od muslimanske invazije, dao je pristanak i sazvao sabor u Baselu. Cilj sabora je bio izmirenje husita, ali i gr�kih pravoslavaca, kako bi bili slobodni boriti se protiv prijetnji otomanskih Turaka. Sabor je zasjedao sedamnaest godina! U 1443. to je dovelo do


formalnog izmirenja s umjereno nastrojenim husitima (utrakvistima ili kalikstincima), koji su poslije smrti Žiške uzrokovali slom u jedinstvu me�u njima, ali tabori�ani – ekstremisti – su ovo odbili. Papa im je obe�ao pravo primanja ve�ere Gospodnje u obje vrste, ali kasnije nije održao rije�. Godine 1433. ovi umjerenjaci, uz pomo� katoli�kih snaga, pobijedili su tabori�ane u bici kod Lipana, gdje je njihov vo�a, Prokop, bio ubijen i tabori�anski pokret uništen. Ipak, ova partija umjerenjaka je preživjela kao poluautonomna �eska nacionalna crkva sve do reformacije, kada su se stopili s protestantskim pokretom u �eškoj i prihvatili luteransku teologiju. Ipak, izvjestan broj Husovih sljedbenika se nije složio ni s militantnim husitima, niti s umjerenim husitima. Vo�eni pobožnim seljakom Chel�ickym, osnovali su društvo 'Bra�a Kristovog zakona' u Kunvaldu u �eškoj. U tom su se društvu dijelila me�usobno sva dobra i svi su zajedno radili. Odbacili su sve oficijelne položaje, zakletvu i vojnu službu. Potpuno su odbacili zahjtev rimokatolika na apostolsko nasljedstvo. Tako je bila osnovana i Jednota bratrska. Uskoro je broj �lanova narastao na stotinu. U po�etku su se zvali �eška bra�a. Godine 1547. kralj Ferdinand ih je pokušao pregaziti, ali su pobjegli. Njihov centar je bio utvr�en u Moravskoj i tako su oni postali poznati pod imenom Moravska bra�a. U Moravskoj bra�i vidimo zna�ajan razvoj književnosti. Hus je dao �eskom jeziku ortografiju. Kasnije je Jan Blahoslav (1523.-71.) sistematizirao jezik. Godine 1579. pojavila se Kralice Biblija, koja je ubrzo postala savršeni monument klasi�nog �eskog jezika. Bra�a su se razbježala u Ma�arsku, Poljsku i Prusiju – na svim tim mjestima su osnovali komune. Jedino u �eškoj su mogli ostati uz uslov ujedinjenja s umjerenim Husitima. Me�utim, 1620. katolici su ugušili svu protestansku opoziciju u bici Bilá Hora. Ovo je �ak ozbiljno razorilo protestantizam u �eškoj i Moravskoj za narednih 150 godina. Jednoj je grupi, koja je prolazila Njema�kom, grof Nikola Ludvig von Zinzendorf 1722. g. dao zemlju na kojoj su se smjestili. Od tada raste Obnovljena crkva bra�e. Episkopos (odgovara našoj rije�i 'pastor') je onaj koji je imao dušobrižni�ku odgovornost i službu pou�avanja (1 Tim 5,17), ali bez pojma hijerarhije. Biskup ili episkopos je bio starješina s posebnim odgovornostima. �ini se da, ukoliko je starješina ozna�avao položaj, episkopos (biskup ili nadglednik) je ozna�avao službu. Svi su biskupi bili i starješine, ali sve starješine ili nisu bili biskupi ili nisu vršili ovu službu. Vjerojatno je vremenom ova služba postala i položaj. Ova je situacija o�itovana u priru�niku crkvene discipline, koji se naziva Didahe (70.-110.).

LUTHER I LUTERANIZAM

Martin LUTHER (1483.-1546.) rodio se u Eislebenu i školu je poha�ao u Mansfeldu. Sin rudara, odrastao je u gra�anskoj okolini. U Magdeburgu je pao pod utjecaj Bra�e zajedni�kog života. Školovao se dalje u Eisenachu i godine 1501. upisao se na univerzitet u Leipzigu, gdje je bio pod utjecajem nominalista. On je bio obrazovan u takozvanoj modernoj, nominalisti�koj filozofskoj školi, baziranoj na djelima Williama Occama i Gabriela Biela, njegovog


u�enika. Nominalisti�ki metafizi�ari su smatrali da niti se postojanje Božje niti ortodoksna doktrina Trojstva ne mogu dokazati �ovjekovim bezvrijednim i malim razumskim argumentima, ve� jedino Božjim vlastitim djelovanjem u samo-otkrivenju. S ove to�ke gledišta, Luther je stekao svoje razumijevanje o veli�ini i transcedentnosti Božjoj, koji može spasiti �ovjeka lišenog dobrih djela i istinskih zasluga. Ali, via moderna je imala vrlo pelagijanske tendencije: Još uvijek je u�ila o �ovjeku kao slobodnom faktoru, koji ima mogu�nosti sura�ivanja s Bogom i sebe može u�initi dostojnim spasenja. Kada je Luther poslije toga prou�avao Pavla i Augustina, je žestoko poricao ove ideje. Izvjesno vrijeme nakon odlaska s univerziteta, mu�io ga je pojam osobnog spasenja i godine 1505. postaje �lanom augustinsko-franjeva�kog reda u Erfurtu. Godine 1507. bio je zare�en za sve�enika, a od 1508. g. predaje moralnu filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. Godine 1508.-09. provodi u Wittenbergu, da bi se spremio za profesora. Potkraj 1510. g. je neko vrijeme boravio zbog posla svog reda u Rimu, gdje je bio neprijatno impresioniran raskošnim i razuzdanim životom i pokvarenoš�u papinskog dvora. Godine 1511. postaje u Wittenbergu profesorom biblijske egzegeze. On nije bio humanista, odbijao si je dati latinsko ime. Prije svega, Luther je bio Nijemac, narodni �ovjek. Postao je ozbiljan redovnik s bolesnom savješ�u da nije dovoljno svet i pored svih poduzetih patnji. Imao je nemirnu savjest pred uzvišenoš�u i gnjevom Božjim. Kao �lan augustinskog reda, morao je dnevno imati pobožnost kod �itanja duhovnih knjiga. Na ovakav na�in uskoro je pao pod utjecaj Augustina, Taulera i drugih misti�ara. Njegovo prvo obra�enje bilo je od polu-pelagijanizma na augustinsko vjerovanje. U svom teološkom studiju, pod utjecajem je Gabrijela Biela. Prema Bielovom shva�anju, dobra djela privu�e Božju milost (v. slu�aj Kornela). �itaju�i Pavla, vra�a se augustinskom shva�anju; kada grešnik uvi�a svoju nesposobnost održavati Božji zakon i okre�e se Bogu u vjeri, Bog mu daje Svetoga Duha, koji ga �ini pravednim (tj. regenerira ga), ali nakon toga Sveti Duh stvara u nas dobra djela da bi zaslužili spasenje. Tek kasnije je Luther prihvatio protestansku doktrinu opravdanja po vjeri: Ra�unamo se pravednima po vjeri u Krista i tako možemo posjedovati krš�ansku sigurnost. Luther je došao do ovog zaklju�ka zahvalaju�i Melanchthonove analize gr�kog teksta. Slušaju�i savjet Staupitza, njegova nadstojnika, �ita i poslanice ap. Pavla. Poslanica Rimljanima je izvršila naro�ito veliki utjecaj na njega. Uvidio je da je ljudsko srce odve� pokvareno, da bi samo sebe moglo spasiti: Oproštenje je dar i nikakvim se nastojanjem ne može posti�i. Kasnije se suprotstavio Erazmu, zato što je uzvisivao zasluge slobodne volje. Luther je po�eo proklamirati opravdanje vjerom, kao što to proklamira Pavlovo evan�elje. Njegova je glavna preokupacija postala riješiti se skolasti�koga sustava i vratiti se �istom Evan�elju. Njegov napad na prodaju indul-gencija* izvire iz njegove teologije, pošto je na tu prodaju gledao kao na postavljanje djela na mjesto Boga. Bog je tu zamijenjen formom, pla�anjem i dobrim djelima. (* potvrda oprosta iznesena od papinstva, prema kojem zasluzi svetaca u nebu prenesena su grešniku, osloba�aju�i


njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao vlast proširiti ove oproste �ak i dušama u �istilišcu). Glavni je problem za papu, u raskošnom renesansnom življenju, bio bankrot, ali je želio izgraditi novu baziliku u Vatikanu. Njegovo rješenje ovog problema je bilo uvo�enje novog oprosta. Albrecht (ili Albert), nadbiskup Mainza, je bio tako�er s malo novaca. Svojoj je vlasti, protivno kanonskom pravu, podvrgao još tri njema�ke biskupije. Da bi nekako zadržao te službe, želio je platiti papi, ali nije imao dovoljno novaca: Tako je bio prisiljen potrebnu svotu posuditi od mo�nih Fuggera iz Augsburga. Kao zalog za to, dopustio je prodaju papinih indulgencija za izgradnju crkve Sv. Petra u Rimu. Tako je novac od prodaje indulgencija dijelom išao papi za financiranje izgradnje, a dijelom Fuggerovima kao otplata Albertova duga. Tetzel, dominikanac, je bio angažiran za propagandne propovijedi, da bi pospješio prodaju indulgencija. Ipak, izborni upravitelj Saske, Fridrik Mudri, nije pristao na to da se prodaja vrši na njegovom teritoriju i to ne samo zbog toga što nije želio da blago napušta njegovu teritoriju, ve� i zbog toga što ga je vrije�ala mo�, kojom se razmahala brandeburška dinastija (koju je predstavljao Albert). Luther je bio profesor Svetog Pisma na univerzitetu u Wittenbergu, crkveno, dakle, pod jurisdikcijom Alberta, ali politi�ki pod Saskim izbornikom. Sama ideja indulgencija je Luthera prili�no mu�ila, najviše zbog toga što su ljudi mislili da nakon što kupe oprost, nikakvo daljnje pokajanje nije potrebno. Osim toga, prenerazio se kada mu je bila pokazana kopija nadbisku-povih uputa Tetzelu. 1517: 97 Teza: Ožujka 1517 Luther je pri�vrstio na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, 97 teza pod naslovom "Debata protiv skolasti�ke Teologije", u kojoj je napao novopelagijanizam kasnijih skolasti�ara te je tražio povratak teologije Augustina. 1517: 95 Teza: Oktobra 1517. on je svoj protest protiv indulgencija u 95 teza pri�vrstio na vrata dvorske crkve u Wittenbergu i na taj na�in jasno dao do znanja da je teze voljan javno braniti. Me�u njima se još nije našla niti jedna od središnjih doktrina reformacije. Jedna teza je npr. ovako glasila: Papa je daleko bogatiji od svih ostalih ljudi – pa zašto on onda crkvu Sv. Petra ne dogra�uje sa svojim vlastitim novcem, nego to radi ubiru�i novac od siromašnih krš�ana? Same te teze prije odražavaju nezadovoljstvo njema�kog naroda, usmjereno na pretjerano utjerivanje poreza od strane Talijana, nego što su same po sebi protupapske. Luther je �ak tvrdio, da papa sigurno ne bi odobravao sve što se radi, samo kada bi o tome znao. Lutheru je tada bilo 34 godine. Nadbiskup Albert se nije odviše zanimao za Lutherovu teologiju – sve što ga se ovdje ticalo, bio je zna�ajan pad u trgovini indulgencijama zahvaljuju�i Lutheru. Zbog toga je o wittenberškim tezama izvijestio papu. Papa je mislio da je prepirka bezna�ajna pa je upravitelju augustinskih franjevaca samo rekao, neka umiri tog svog �ovjeka. Me�utim, dominikanci, protivnici augustinskih franjevaca, koji su se uz to smatrali �uvarima �iste vjere, htjeli su taj slu�aj dovesti do kraja, pošto su držali da je Luther heretik. Da bi to u�inili, smjerali su dokazati da je on postavio u pitanje sam papin autoritet.


1518: Heidelberško Raspravljanje: Godine 1518 Luther je bio pozvan od poglavara svog reda da se javi pred skupštinom augustinaca u Heidelbergu. Luther je tamo predstavio svoja Heidelberške Raspravljanja, 40 teza u kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti, i u kojima je napao podre�enost skolasti�ke teologije aristotelske filozofije. U ovom raspravljavju Luther je pridobio Bucera i Brenza. Kao prvo, Luther nije bio zadovoljan kada je vidio da ga se do�ekuje kao vo�u napada na Rim. Tada ga se moglo, izgleda, uspješno umiriti, ali uz bolje argumente s druge strane. Ipak, za vrijeme djelovanja, uživao je zaštitu svog suverena Fridrika Mudrog, kojeg pak papa ni na koji na�in nije želio uvrijediti. 1518: Augsburška konfrontacija: Papa je izdao ultimatum prema kojim Luther mora biti predan unutar 60 dana. Umjesto toga Lutherov patron, Fridrik Mudri, je pripremio susret izme�u Luthera i kardinala Caietana u Augsburgu, za listopad 1518. Godine 1518. Augsburški pokrajinski sabor se sastaje s ciljem da �uje ve�i broj pritužaba protiv rimskih nasilnih utjerivanja i protivljenja u Njema�koj. Papa u Augsburg šalje kardinala Caetana, velikog dominikanskog teologa. Za njega nije bilo odlu�uju�e pitanje o indulgencijama, ve� borba protiv pape. Luther je to saslušao vrlo uljudno, ali je odbio povu�i primjedbe o indulgencijama. Luther kasnije daje izvješ�e o zapisnicima, u kojima neupitno akcentira papinu nepogrešivost. Za Luthera je papa samo upravitelj Op�eg sabora, tako da se autoritet nalazi kod sabora u cje-lini, a ne samo kod pape. Raspravlja potpuno zapetila te u novembru Luther je apelirao ekumenski koncil da sredi prepirku. Ovo se dogodio kasnije u Wurmsu god. 1521. 1519: Leipziška debata: Ali ono što ozna�ava pravu to�ku pokreta, bila je debata s Johannom Eckom u Leipzigu godine 1519. Eck je svojim oholim stavom, pošto se od samog po�etka postavio kao onaj koji pod svaku cijenu želi posti�i cilj, izazvao Luthera da u svojoj kritici krene �ak korak dalje. Leipzig je blizu �eške, krajevima gdje je Hus propovijedao i tu su Luthera njegovi protivnici rado nazivali ehom i husitom. Luther je husite uvijek smatrao hereticima i odbijao je svako poistovje�ivanje, no Eck je odlu�io pokazati mu da su neka njegova mišljenja potpuno u skladu s nekim Husovim pa je tako i on sam heretik. Suo�en s Eckovim smicalicama i bockanjima, on je po�eo tvrditi da je Hus zaista u nekim stvarima bio u pravu i da je Op�i sabor, koji ga je osudio, bio u krivu. Luther je na taj na�in negirao nepogrešivost sabora. Jedini izvor autoriteta koji mu je preostao bila je Biblija. Godine 1520. je rekao: Svi smo mi husiti bez da smo to znali. Husiti su i Sv. Pavle i Sv. Augustin. Tijekom debate u Leipzigu Melanchthon je razložio važno protestantsko na�elo Sola Scriptura. Ovo je zna�ilo da krš�ani moraju �itati i rasu�ivati Crkvene O�e u svjetlu Svetog Pisma, a ne Pismo u svjetlu izjava Crkvenih Otaca. Luther se tako svojom knjižicom upustio u borbu. Europa je brzo reagirala na Lutherov izazov. To je bilo omogu�eno štampanjem. Za samo dvije nedjelje, cijela Njema�ka je �itala ove teze, a kroz �etiri – cijela Europa. Lutherov cilj je bila duhovna i moralna reformacija krš�anstva. Godine 1520. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa:


1) Krš�anskom plemstvu njema�kog naroda o poboljšanju krš�anskog stanja. U tom spisu on poziva njema�ke vladare i suce da pod jurisdikcijom reformiraju crkve, pošto to papa nije voljan u�initi. Tada tvrdi da reformu ne�e biti mogu�e u�initi dok se ne razori papina mo�. Kler se mora ograni�iti samo na propovijedanje i moljenje. Crkva se ne sastoji samo od klera, ve� i od naroda. 2) Babilonsko sužanjstvo crkve. To je spis napisan protiv sedam sakramenata. 3) Sloboda krš�anina. Tu piše o opravdanju vjerom i o moralnim posljedicima tog nauka. U ovim pismima, koje Luther god 1520 je sve napisao, on izlaže temeljne doktrine protestantske vjere a) Opravdanje samo vjerom b) Sve�enstvo svih vjernika c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma. d) Sveto Pismo može izlagati pojedinac, zahvalaju�i Svetom Duhu koji prebiva u svakom vjerniku. Godine 1520. Njema�ka je bila uz Luthera. Papinu bulu, kojom mu se dao rok od dva mjeseca da javno opozove kritiku koju je napisao ili �e biti ekskomuniciran, Luther je javno spalio 15. lipnja 1520. Ekskomuniciran je 1521. godine. Tada je izjavio: Svi stavovi koje je iznio Hus su bili krš�anski. Papa je, osu�uju�i njega, osudio Evan�elje. Papinski izaslanik je pisao: Sva je Njema�ka u revoluciji. Kao svoj ratni pokli� devedeset posto Nijemaca uzvikuje 'Luther!', preostalih deset posto, istina, ne mare mnogo za Luthera, ali zato uzvikuju: 'Smrt rimskom dvoru!' Kada je Luther spalio bulu, Karlo V. je ve� tri godine bio kralj Španjolske i dvije godine izabrani car u Njema�koj. �inilo se kao da �e sva Njema�ka u�initi ono što je kasnije u�inila Engleska – odbaciti vjernost Rimu i verificirati njema�ku nacionalnu crkvu. No, to bi tada moglo zna�iti odvajanje Njema�ke od ostaloga carstva, a taj rascjep Karlo nikako nije želio u�initi. 1521: Sabor u Wormsu: Da bi se to raš�istilo, godine 1521. je održan pokrajinski sabor u Wormsu, za vrijeme kojeg je Luther stavljen van zakona, pošto je odbio javno opozvati svoje tvrdnje. On je rekao: Ako ne budem svladan svjedo�anstvima Svetog Pisma ili o�itim razumskim razlozima, onda �u i dalje ostati svladan tim navodima Pisma što sam ih naveo i moja �e savjest ostati zarobljenik Božje rije�i. Ne mogu i ne�u ništa opozvati, jer nije ni sigurno ni razborito da �ovjek nešto napravi protiv svoje savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen. Rasprava je završena sljede�im dijalogom: 'Jeste li vi ove knjige napisa-li?'Da! ' Ho�ete li ih opozvati?' 'Ne' 'Tada iza�ite!' Izborni knez Fridrik je Luthera želio zaštititi, ali je mislio da ipak nije naro�ito mudro potpuno javno štititi �ovjeka, kojeg svi ostali osu�uju kao heretika i izop�enika. Vješto ga je kidnapirao, naime, prividno su ga napali njegovi vitezovi i odveli u wartburški dvorac. Tu se on pojavio kao viteški pratilac Georg. Luther je prvo prolazio kroz razdoblje velike depresije, ali se uspio izvu�i iz nje. Prihva�a se prevo�enja – po�eo je prevoditi Novi zavjet na njema�ki, a kasnije i �itavu Bibliju. Ti su prijevodi, iako nisu prvi njema�ki, postali, zajedno sa Lutherovim himnama, potpornim stupovima reformacije. Lutherove doktrine su postale poznate u �itavoj Njema�koj i upravo su s njima došle crkvene reforme. Ali na nekim su se


mjestima stvari doga�ale neplanirano i dolazilo je do izgreda. Philipp MELANCHTHON (pravo prezime Schwarzert) (1497.-1560.). Od 1518. Melanchthon je bio professor i humanist u Wittenbergu gdje je pristao uz Luthera i postao njegovim najbližim suradnikom. Za vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu, Melanchthon je preuzeo vodstvo luteranskog pokreta. On je izradio temelje za reorganizaciju Protestantske crkve i škole. Bio je osniva� Augsburške konfesije, koju je iznio i branio na saboru u Augsburgu 1530. Po Lutherovoj smrti, znatno pridonosi ublažavanju prvotnoj vjerskoj strogosti reformacije. Njegovo glavno teološko djelo je Op�a mjesta teologije. Ova knjiga je postala najutjecajnije djelo protestantske teologije. Luther i anabaptisti: Pošto su anabaptisti bili ekstremisti, Luther ih nije prihva�ao. Oni nisu ispovijedali samo krštenje odraslih, ve� vjeruju u proroštva i dar jezika. Luther je uz to osje�ao, da bi u slu�aju poistovje�ivanja s tim 'zanesenjacima', mogao proigrati naklonost gradskih vlasti, bez �ije pomo�i ne bi mogao provesti reformaciju. Godine 1521. jedna je mala grupa takozvanih proroka iz Zwickaua (Storch, Hübner i Müntzer), došla u Wittenberg kad Luther još nije bio tamo. Melanchthon, koji se tu slu�ajno zatekao, bio je impresioniran njihovim poznavanjem Biblije, no nikako nije htio prihvatiti njihov stav protiv krštenja djece, njihov misticizam (pod utjecajem Joahim Firora) i Taulera), njihov husitski milenijalizam ni njihovu prirodnu teologju (tvrdili su da evan�elja može se �itati iz knjige prirode). Oni su ipak uspjeli pridobiti dva Lutherova u�enika na svoju stranu, Cellariusa i Carlstadta. Luther im se suprotstavio nakon što se 1522. vratio u Wartburg. Godine 1524. bili su prognani iz izborne Saske. Kako je vrijeme prolazilo, Lutherov je stav prema njima postajao kru�i pa godine 1530. �ak daje svoje odobrenje za izvršavanje smrtne kazne nad anabaptistima. Luther je zapo�eo reformaciju idejom crkve skupljene samo od onih koji su nanovoro�eni (ecclesia spiritualis), ali se postepeno okre�e jednom mnogo kru�em stavu. On je anabaptiste odbacio zato, jer su oni mogli zna�iti potpunu pre-orijentaciju crkve, države i društva. Selja�ki rat (ustanak) (1524.-25.): Centralna je vlast u Njema�koj bila slaba. Da bi silom postigli društvenu i politi�ku reformu, seljaci su se okoristili tadašnjim op�im raspoloženjem, a poveli su ih izgladnjeli odsluženi vitezovi. Povezala ih je iskrena težnja za krš�anskom zemljom, u kojom �e sva dobra biti zajedni�ka i vjerovali su apokalipti�kim proro�anstvima radikalnih propovjednika skitnica, kao npr. Thomasu Müntzeru. U svibnju 1525. vojska seljaka je poražena kod Frankenhausena, a Müntzer uhva�en i smaknut. Luthera je tako�er teško poga�alo tla�enje zemljovlasnika, vlastelina. Slagao se s mnogim zahtjevima seljaka, ali nije podnosio borbu oružjem. Godine 1522. Luther izlazi iz ilegale i javno se suprotstavlja onima koji su stvarali izgrede. Tada je rekao: Ja se ne želim boriti za Evan�elje nasiljem i ubijanjem. Ali, oko Lutherove težnje za religioznom reformom, okupili su se ljudi, koji su uz to željeli i nešto drugo. Luther se tako prestrašio pred


onim što se po�elo doga�ati, da je preporu�ivao knezovima i vlastima, da na seljake udare bez milosti. Tako su Erazmo i Staupitz izgubili povjerenje u Luthera na svakom polju, smatravši da je on odgovoran za ispade koji su se dogodili. Luther i Židovi: U po�etku je Luther kritizirao tradicionalne, negativne stavove katoli�ke crkve u svojoj knjižici: Daß Jesus Christus ein geborener Jude sei (Tako je Isus bio ro�en kao Židov). Devetnaest godina kasnije, 1542., objavljuje drugi esej o Židovima pod naslovom Gegen die Juden und ihre Lügen (Protiv Židova i njihovih laži), u kojem se primje�uje miris njegovoga žestokoga antisemitskog stava. �ini se da je Luther postao tako bezosje�ajan židovskim odbijanjem prihva�anja njegove religije, da se okrenuo protiv njih iznena�uju�om grdnjom. �ine�i tako, otkrio je sebe kao pravo dijete svog vremena. Nažalost, ovo je dovelo do presedana, koji je kasnije požnjeo strašnu žetvu pod vladavinom nacista. Lutherova teologija: Božja Rije� za njega nije samo pisana rije�, nego i Logos – stvarala�ka Božja snaga. Biblija je Božja Rije�, kroz koju nam Isus (utjelovljena Rije�), prilazi. Ovaj je pogled u suštini dinami�an stav, koji se približava onom Barthovom. Treba spomenuti, da je Luther želio uskratiti katoli�ku crkvu monopola nad Biblijom. (Katoli�ka crkva je tvrdila da je �uvar i tuma� Biblije). Dakle, ne može se posjedovati monopol nad Rije�ju Božjom više nego što se može posjedovati Isusa. Prema tome, Luther je negativno ocijenio bilo koju knjigu Biblije, koja jasno ne ukazuje na Isusa (npr. Poslanica Jakovljeva). U njegovoj doktrini o Bogu, iako na�elno prihva�a prirodnu objavu, glavni naglasak po�iva u Božjoj transcenden-talnosti. Božja vrhunska samoobjava zbila se na križu pa zbog toga Luther predlaže, umjesto teologije slave (tj. prirodne teologije), teologiju križa. Po njemu, Bog se vidi jedino u slabosti i patnji, kao na križu. Tako se može vidjeti da oba, Barth i Bonhoeffer, ponovo nailaze na zamisli koje po�inju s Lutherovom teologijom. Zbog ekstremnoga na�ina izražavanja, Luther postaje nesvjestno za�etnikom velikog dijela liberalne teologije 19. i 20. stolje�a. Ukoliko postoji neka razlika izme�u dva glavna reformatora, Luthera i Calvina, onda bi Luther bio bliži aleksandrijskoj školi, a Calvin antiohijskoj. Luther uglav-nom vjeruje u božansko tijelo Kristovo, koje ima sposobnost sveprisutnosti. Na taj na�in on opravdava svoj pogled na stvarnu tjelesnu prisutnost Kristovu u pri�esti. Luther tako�er naginje modalizmu, što poti�e na zaklju�ak kako je Marija Majka Božja ili kako je Bog mrtav. Luther tvrdi da je Isusova ljudska priroda poprimila atribute božanstva, kao na primjer svemo� i sveprisutnost. Nije onda slu�ajno da su luterani optužili kalviniste da su postali nestorijanci, dok su kalvinisti optužili luterane da su postali monofiziti!

Formiranje Luteranske crkve a) Politi�ka zaštita: Godine 1526. car saziva prvi državni sabor u Speyeru, na kojem je religiozna sloboda zagarantirana svima do ponovne uspostave jedinstva na saboru. Car je želio iskoristiti vremenski �imbenik. Drugi državni sabor je tako�er sazvan u Speyeru, godine 1529. i na njemu je odluka prethodnog sabora potpuno okrenuta.


Car je vidio da prethodna politika nije bila djelotvorna i da se nisu svi vra�ali u krilo katoli�ke crkve. Zahtijevao je da se svi pokore papinom vrhovnom autoritetu. Drugim rije�ima, katolici moraju biti tolerirani u luteranskim zemljama, ali ne obrnuto! Luteranski vladari su bili van sebe te su napisali dokument pod naslovom Prigovor (Protest), odakle naziv protestantizam. Zbog takvoga zahtjeva, kneževi su se me�u sobom podijelili, a one koji su ga odbili prihvatiti, nazvali su protestantima. Car se još uvijek nadao pomirenju, me�utim, do tog su se vremena obje strane po�ele naoružavati. Pobuna seljaka navela je katolike na pomisao da je revolucija bila planirana. Godine 1530. se Karlo V. vra�a na njema�ku scenu. Odlu�io je riješiti crkveno pitanje i posti�i pomirenje. No, taj je naum bio ugrožavan od samoga po�etka, jer su se upravo u to vrijeme osilile obje suparni�ke strane. Selja�ki rat naveo je katolike na uvjerenje da je revolucija unaprijed pripremljena. Godine 1532. na Nurnberškom interimu primirja, Karlo službeno priznaje Šmalkaldenski savez. Go-dine 1541. u Regensburgu (Ratisbon) su protestanti i katolici bili vrlo blizu pomirenja. Protestanti bi prihvatili mir, da su im odobrena ova �etiri glavna stava: 1) Sve�eni�ki brak; 2) Pri�est laika iz kaleža; 3) Sloboda nau�avanje Kristove realne prisutnosti kod Gospodnje ve�ere, bez da se ona definira kao transsupstancijacija; 4) Sloboda od papine jurisdikcije za razliku od priznavanja papine vrhovne vlasti. Ali Rim nije popustio; zbog politi�kih se razloga nisu mogli složiti ni Francuska, niti dvojica bavarskih vojvoda, pa �ak ni papa. Nezacjeljiv rascjep je bio službeno priznat Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555. Godine 1531. su se protestantski knezovi i gradovi povezali u politi�ki savez, tzv. Šmalkaldenski savez, odlu�an i sposoban oduprijeti se caru i katoli�kim imperijalistima. To je postala nova sila u Evropi. Godine 1539., u Savez su bili uklju�eni izborni Brandenburg, Prusija, izborna Saska, Hessen, Mansfeld, Brunswick, Anhalt i druge teritorije s 20 carskih gradova. Car se mo�no suprotstavljao protestantima, angažiraju�i vojnu silu na svakome mjestu. Francuzi nisu željeli gušiti protestante, pošto je njihovo postojanje, na neki na�in, jam�ilo da �e Njema�ka i dalje ostati razjedinjena, a to je njima odgovaralo. To je jedan od razloga zašto protureformacija nije uspjela. Tada se smatralo da je mnogo pre�i zadatak zaustaviti tursko napredovanje na Balkanu; Turci su u rujnu 1529. stigli ve� do Be�a. b) Vjeroispovijed: Biblija je stavljena na prvo mjesto i sve suvremene doktrine koje nisu imale osnove u Svetom Pismu, uklonjene su. Broj sakramenata je ograni�en na tri. Ni Luther niti Melanchthon nisu sebe smatrali osniva�ima nove crkve, ve� samo reformatorima katoli�ke crkve u nepravilnostima. Transsupstancijacija je svedena na realnu prisutnost Krista kod Ve�ere Gospodnje, sve�enici se mogu ženiti, redovnici i opatice su razriješeni redovni�kih zavjeta, crkvi više nije bilo dopušteno zara�ivati novac prodajom crkvenih službi ili sakramenata. Sve je to 'kanonizirano' na augsburškom državnom saboru godine 1530. u spisu Augsburške konfesije. Spis su izradili Melanchthon i


Luther, s time da je Melanchthon nastojao svemu dati umje-reniji ton. c) Organizacija luteranskih crkava: Na mjesto biskupa sada su došli ili knez, ili lokalno gradsko Vije�e. Godine 1542. je postavljen u svakoj luteranskoj državi konzistorij (odbor pravnika i teologa imenovan od države), kojeg je nadgledao knez (smatran kao krš�anski laik – vrsta izvanrednog biskupa koji djeluje u imenu pape i biskupa koji su odbacili njihovu odgovornost). Nadgledali su crkvu, kako bi osnažili disciplinu. Ovaj sustav, koji je morao biti privremen, kasnije je postao stalan nakon selja�ke bune, da bi sprije�ao potpun nered. Luther je ipak bio vrlo žu�an u odbijanju ideje lai�ke crkvene vlasti, gdje bi zajednica imala pravo birati i kon-trolirati propovjednike. Novac do tada sakupljen od pla�enih i privatnih misa, sada je korišten u dobrotvorne svrhe: Za pla�anje sve�enika, u�itelja i kao pomo� siro-mašnima. U Hessenu tako daju doprinos za osnivanje Univerziteta u Marburgu, prvog protestantskog univerziteta. Neki prilozi su namijenjeni prvom pokušaju države da se brine za siromašne; na taj su na�in protestanti zamijenili olakšice, koje su ina�e ranije davali religiozni redovi. d) Luteransko bogoslužje: upotrebljena liturgija bila je u biti ista kao liturgija srjednovjekovne katoli�ke crkve osim na tri podru�ja: 1) Bogoslužje je bilo na njema�kom a ne na latinskom. 2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju ve�eru. 3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u bogosluženju. Luteranske crkve u Sjeveroj Njema�koj i u Skandinaviji su sa�uvale crkveno ruho, ali ne na Jugu. e) Književna proizvodnja: Tu spadaju: njema�ka Biblija (izme�u 1537. i 1584. je samo jedna naklada bila 100.000 komada), zatim njema�ka misa, njema�ke himne i njema�ki katekizmi. Treba ipak naglasiti da Luther nije bio prvi prevodilac Biblije na njema�ki jezik. Mnogi su prijevodi u�injeni ve� prije. Ono što je bilo revolucionarno u njegovom prijevodu, je korištenje govornog njema�kog jezika i to upravo onog, koji se formirao kao službeni njema�ki jezik i nametnuo se kao zajedni�ki za razli�ite njema�ke državice – od kojih je pak svaka govorila svojim dijalektom. Luther je tako�er napisao dva katekizma, jedan za kler (Veliki katekizam) a drugi za laike (Mali katekizam). Napisao je i knjigu koja sadrži osam himni, a zatim još jednu s 24 himne – bazirane na starim religioznim napjevima. Luther je nastojao donijeti religiju u samo središte svakodnevnog života, no bilo bi sasvim naivno pretpostavljati, da je on u trenutku postigao ono što srednjovjekovnoj crkvi nije uspjelo kroz stolje�a. Tako npr. �itanje Biblije �ak u sedamnaestom stolje�u nije bio obi�aj; na selu su je �itali pripadnici gornjih slojeva.

Raskol unutar luteranizma u Njema�koj

Godinu dana nakon Lutherove smrti (1546.), njema�ki je protestantizam bio pred uništenjem. Karlo V. sklapa mir s Francuskom (tako je poremetio ravnotežu pod kojom je protestantizam djelovao), a Turci napadaju sa sviju strana. On za svoju stranu uspijeva pridobiti i protestanta Mauricija od Saske, koji je žudio za naslovom i zemljom izborne


Saske. Saska vojska je potu�ena, a izbornik zatvoren. �itava Saska i Hessen su sada u njegovoj mo�i – sve izuzev Tiringije. Car misli da je sada dovoljno mo�an, da nametne svoje rješenje protestanima. Augsburški Interim (1548. g.): Karlo V. osje�a da bi mogao nametnuti religioznu uniformnost u Njema�koj. Radi toga uspostavlja Interim, tj. privremeni dogovor sve dok Tridentski sabor ne završi svoj posao u istraživanju mogu�e reforme. U dogovoru, Karlo pokušava nametnuti rimo-katoli�ku hijerarhiju njema�koj crkvi i ponovno uspostavljanje staroga posta, blagdana i ceremonija. Da bi smanjio nezadovoljstvo protestanata, uvodi izvjesne vanjske reforme, dopuštaju�i vjen�anje sve�enika i upotrebu kaleža kod euharistije. Ovakav neizbježan ustupak nije mogao zadovoljiti nikoga. Reakcija na ovakve metode prinudile su Karla na poraz i na uspostavljanje Augsburškog mira 1555. g. kojim se svakoj zemlji daje sloboda odabira vjere – luteranske ili rimokatoli�ke. U osnovi, slabost ovog sporazuma je ta što su kalvinisti (tj. reformirani luterani) i anabaptisti isklju�eni. Tek kasnije, kada je uspostavljen Westfalski mir (1648. g.), koji je imao za posljedicu okon�anje 30-godišnjeg rata, reformirani luterani su priznati kao politi�ki entitet. Reakcija me�u protestantima je rezultirala podjelom izme�u Jenske grupe Lutherovih beskompromisnih u�enika i Melanchthona, koji im se odbija pridružiti, jer brine kako �e se s vojvodom Mauricijem na�i negdje na pola puta. Rezultat toga bio je Leipziški interim, koji protestantima jam�i vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. U južnoj i srednjoj Njema�koj, Interimu se nije prigovaralo, a bio je provo�en i silom španjolskih trupa, u Saskoj i Brandenburgu je izvediv jer zvu�i kao evangeli�ka formula, no na sjeveru Njema�ke postoji �vrsta oporba. Katolici su tako�er sumnjali u neki sporazum, kojeg papa nije potvrdio. Ali, najzna�ajniji rezultat Interima je podjela me�u luteranima. Melanchthon je jedini vo�a s me�unarodnom reputacijom, ali je zbog postignutoga kompromisa imao polovinu luterana protiv sebe. Posljedice podjele: a) Melanchthon i umjerena stranka su se smjestili u Wittenberg; b) Matija Vla�i� (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka u Magdeburg i Jenu. Lutherani više nikada nisu stekli jedinstvo. Pristaše Filippa Melanchthona su postali poznati kao filipisti. Njemu uz ostalo nije stalo niti do toga da vrije�a kalvinisti�ku (tj. reformiranu) stranku u Švicarskoj. Godine 1540. je izradio novu verziju Augsburške ispovijedi (Confessio Augustana variata) u kojoj je luteranski stav prema Gospodnjoj ve�eri izgledao kalvinisti�ki. Melanchthon je tako�er rekao da Luther nije bio nepogrešiv. Sve je to samo dolijevalo novo ulje na vatru. Nepopustljivi luterani su smatrali da �ak i katolicizam ima prednosti pred kalvinisti�kom vjerom. Godine 1555. je car bio doveden u nepriliku formiranjem Protestantskog saveza, koji je bio potpomognut Turcima i Francuskom i Augsburški mir je bio potpisan: Svakoj zemlji, koja je bila luteranska prije 1552., dopušteno je da takva i ostane, a u svim ostalim zemljama svaki upravitelj može birati ili katolicizam ili luteranstvo (Cuius regio, illius religio = �ija je zemlja, njegova je i vjera!). Ali i kalvinisti�ke crkve i anabaptisti nisu imali izgleda u


potpisanju mira. Ovaj propust je doveo kasnije do po�etka tridesetogodišnjeg rata godine 1618. Oni koji se time nisu slagali, mogli su se odseliti. Taj je sporazum osigurao vjerski mir za sljede�ih 60 godina. U luteranskim je debatama godine 1577. postignut djelomi�an sporazum u pogledu Formule o slozi (Formula concordiae) Ali, kako ona sadrži beskompromisno isklju�enje kalvinisti�ke doktrine o Gospodnjoj ve�eri i predestinaciji, ni jedan fili-pist ju nije mogao potpisati.

Luteranizam uz kalvinizam u Njema�koj

Tu su Formulu mnoge luteranske države prihvatile, a nisu ju prihvatile sljede�e zemlje: Danska, Bremen, Anhalt, Gornja Fala�ka (Oberpfalz) ve�i dio Hessena i knez izbornik Brandenburga, zbog toga što su prihvatile kalvinisti�ku doktrinu. Produžavanje opstanka filipisti�kih crkava u Njema�koj, bio je poticaj rastu kalvinisti�ke vjere u toj zemlji. Ali one nisu slijedile švicarski sustav crkvenog upravljanja – to je bila ili luteranska forma konzistorija ili neposredna vlada kneza nad starješinama. Knez izbornik Fridrik III. Fala�ke (Pfalz) dao je njema�koj kalvinisti�koj crkvi najbolju priliku. Fridrik je u�inio Heidelberški univerzitet središtem kalvinisti�ke teologije. Postavio je u�enjake da naprave prvi nacrt Ustava za crkvu Fala�ke, koji bi izrazio kalvinisti�ko gledište. Dakle, Heidelberški katekizam je bio izra�en 1563. godine. Svakako ove reformirane crkve su držale luteransko upravljanje. Ali, odnos izme�u luterana i kalvinista je bio vrlo napet. U luteranskoj je državi bio kažnjen svatko tko je bio katolik ili kalvinist. Kalvinisti su luterane smatrali polupapistima i neznalicama. Luterani su se pak zgražavali nad kalvinisti�kim negiranjem stvarne Kristove prisutnosti. Luteran Hutter je na mu�eništvo hugenota u Francuskoj gledao kao na pravi Božji sud protiv te sekte. Sve do 1648. luterani su kalviniste stavljali u isti koš s anabaptistima, obje su sekte bile nedopuštene. Ta je prepirka slabila politi�ku mo� protestanata u Njema�koj, Poljskoj, Ma�arskoj i Transilvaniji i rasipala je pastoralnu energiju u prepiranju – na taj je na�in otvorila vrata protureformaciji. Daljnji rast luteranizma: Usprkos te podjele, luterani nisu izgubili svoju energiju i sposobnost širenja. Strasbourg je godine 1589. postao luteranski. Jedna od metoda širenja bila je i ta, da se negdje prvo pridobije nadbiskupa na luteransku vjeru i tada je njegova biskupija postala protestantska. Katolici su se nastojali suprotstaviti tome s jednom dodatnom klauzulom Augsburškom miru, nazvanom Crkveno pridržavanje prava, prema kojoj je svaki istaknuti klerik, u slu�aju da postane protestant, automatski gubio prava na svoj položaj. Ipak, car je progledavao izigra-vanje te sudske odluke. Na taj na�in su Magdeburg, Lübeck, Verden, Minden, i Halderstadt prešli u protestantske ruke. Ali, politi�ki i religiozni interes Španjolske bio je da rajnske biskupije zadrži katoli�kima (španjolska vojska u Nizozemskoj nije bila tako daleko). Tih 1560-tih godina, protestantizam je u porastu u Austriji, Bavariji, Tyrolu i �eškoj, iako obi�no ograni�en na plemstvo i bogate trgovce u gradovima. Godine 1568. je car Maximilijan II. bio pod pritiskom da luteranima dopusti u Austriji odre�eni stupanj zakonske slobode, a �etiri godine


kasnije i u �eškoj. Sve do 1575. još je izgledalo kao da bi protestanti mogli završiti obra�enje �itave Njema�ke. Luteransko u�enje se razvijalo: Bili su reformirani univerziteti u Tübingenu, Rostoku, Greifswaldu i Leipzigu, osnovan je univerzitet u Marburgu, a nakon njega u Königs-bergu, Jeni, Helmstedtu i Giessenu. Luteranizam van Njema�ˇkoj: Luteranizam se proširio na sjever u Skandinaviju. Razlozi su bili sljede�i: 1) Utjecaj njema�kih trgova�kih postaja, 2) Inicijativa i vlastiti interes skandinavskih kraljeva. 3) Djelatnost i snaga misionara formirane u Wittenbergu, koji je postao veliki misionarski centar za širenje luteranizma. Danska je postala prva luteranska država, koja je služila kao model za Norvešku nakon neuspjeha katoli�ke invazije. Švedska se ravila neovisno zahvaljuju�i djelatnosti brata Petri. Glavni finski reformator je bio Mihael Agricola, koji je utjemelio tako�er ortografiju suvremenskog finskog jezika. U svim skandinavskih zemljama, prijevod Biblije na narodni jezik je igrao klju�nu ulogu u razvijanju refor-macije. Martin Chemnitz iz Brunswicka (1522.-86.), u�enik Melanchthona, postao je naju�eniji protestantski teolog stolje�a. On je pomogao daljnjem sistematiziranju luteran-ske doktrine. Njegova najglasovitija knjiga je Jedno ispitivanje koncila u Trentu (= Trident). Polemike: Luther je bio uklju�an u oštrijim polemikama dok je bio živ, a �ak nakon smrti još su trajale takve polemiki. Polemika sa Osiandrom bavila se o tvrdnju da je opravdanje isto kao preporod. Osiander je bio profesor u Königsbergu. Toliko je bio oštra polemika na sveu�ilištu da su profesori nosili oružje za vrijeme predavanja! Ljudi su ozbiljno vjerovali da je �avao pisao Osiandrove knjige kad je ovaj ru�kao. Polemike o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme euharistije su bili tako�er vrlo oštre. Njema�kim krš�anima je bilo teško odbaciti ideju pretvorbe. Lutheranski pastor Westphal je polarizirao cijelu polemiku izme�u luteranskih i reformiranih krš�ana uporno traže�i Kristovu tjelesnu prisutnost pri euharistiji. Kad je neki luteranski pastor pogrešno prolio malo vino za vrijeme euharistije, on je bio pozvan da se pojavi pred sinodom, gdje izborni knez, John Joachim iz Brandenburga, izjavio je da krivcu mora odsje�i dva ili tri prsti kao kazna za prolijevanje Kristova krvi!

REFORMACIJA U AUSTRIJI Politi�ka situacija Habsburgovci žele uz Njema�ku i Francusku biti tre�a sila na kontinentu. Prema njema�kom vladaru su u posebnom odnosu. Monarhija je podijeljena u pokrajine, nadvojvodstva sjeverno i južno od rijeke Enns u Gornjoj i Donjoj Austriji, vojvodstva Štajerske, Koruške i Kranjske, županiju Tirol i tzv. vanjske zemlje (Breisgau i posjedi u Alzasu). Današnje Gradiš�e u Austriji pripada Ma�arskoj, a Salzburg (pokrajina i grad) je do 1803. godine samostalna nadbiskupija. Glavna središta katoli�ke mo�i Salzburg i Passau nadziru ve�inu biskupija u Austriji.


Kontekst reformacije Humanizam i težnja za reformama i dokinu�em crkvenih zlouporaba posvuda su u Europi snažni �imbenici širenja reformacije. U istom smislu djeluju i valdenzijanske i husitske ideje koje se šire od Bohemije prema jugu, kao i anabaptizam koji prodire iz Švicarske. Razdoblje od po�etka reformskog pokreta do ustanovljenja reformiranih crkava i pripadaju�ih konfesija ispunjeno je doktrinarnom nesigurnoš�u. No istovremeno dolazi do uzleta anabaptista koji su u Austriji iznimno aktivni, ali i nemilosrdno proganjani. Me�u poznatim anabaptistima na-laze se Johannes Bünderlin i Balthasar Hübmaer. Mnogi uto�ište nalaze na imanju Leonarda von Liechtensteina u Nikolsdorfu. Reformacija se širi razli�itim putevima na Austriju: 1. Katoli�ke sve�enike zahva�aju reformatori�ke zamisli, te se rastu� broj župa »reformira« iako iste ostaju u sastavu Katoli�ke crkve. 2. Lokalni mo�nici, koji su naklonjeni novom pokretu, imenuju »reformirane« katolike kao župnike. 3. Studenti, koji iz Njema�ke dolaze na studij u Austriju, sa sobom donose luteranizam. 4. Njema�ke gra�evinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u Tirolu) šire vjeru. 5. Trgovci, koji zbog naravi vlastitog zanimanja �esto putuju, šire luteransku vjeru. 6. Reformska literatura pronalazi put do velikog broja �itatelja. 7. Mnoge privla�i reformatori�ko obrazovanje. Osim na postoje�e protestantske škole u Austriji, mnogi protestanti odlaze na studije u Njema�ku. U podru�jima u kojima je doživljavao uzlet, protestantizam je nailazio ili na zabrane ili na toleranciju mjesnih mo�nika. Katoli�ka crkva, koja je prolazila kroz razdoblje promjena, isprva je bila bespomo�na, te su samostani bili iznimno otvoreni prema novom u�enju. Od 1523. novi vladar Ferdinand izdaje niz dekreta kojima osu�uje luteranstvo i zabranjuje �itanje Lutherovih zapisa. Dekreti su se �itali u crkvama za Boži� i Uskrs no (drugih) konkretnih protumjera nije bilo. Štoviše, s vremenom, dokumenti su postajali sve blaži �ime su, zapravo, bili pokazatelj rastu�eg utjecaja reformirane vjere. Be�ko je sveu�ilište bilo poznato kao jedno od središta novog humanizma koje iskazuje kriti�ki stav prema praksi Katoli�ke crkve. Iz istog razloga morala je prote�i godina kako bi na Sveu�ilištu postupili po naredbi o usvajanju protuluteranskih stavova. Propovijedi luteranskog tipa �esto su se bavile crkvenim zlouporabama unutar be�ke Katedrale Sv. Stjepana. U Be�u je djelovao ugledni trgovac Kaspar Tauber koji je bio na �elu skupine istomišljenika pridobivenih luteranskim traktatima. Kasnije je bio uhi�en te mu je, po izricanju najteže kazne, odrubljena glava. Austrijski se vojvoda Ferdinand, zajedno s bavarskim vojvodama, 1524. sastao s papskim legatom i biskupom Fabrijem kako bi objavio regensburške uredbe kojima su heretici osu�eni na smrt. Tako je, primjerice, sve�enik


dioceze u Passauu nastradao. Luther, koji je uspio dobiti zapisnik sa su�enja, objavio je traktat kojim je odao po�ast nesretniku. No Ferdinand se morao baviti turskom najezdom, kao i drugim ratovima. Plemi�i su odbijali darivati novac ukoliko im se ne zajam�e vjerske slobode. Držali su vrlo privla�nom doktrinu opravdanja po vjeri, kao i Ve�eru Gospodnju in both kinds. Ferdinand izdaje 1527. u Budinu još jednu uredbu kojom poziva na provo�enje Uredbe iz Wormsa koja, pak, zabranjuje Lutherov nauk. Osim toga, istom su uredbom pod posebnim udarom bili anabaptisti. Sljede�e godine (1528.) Ferdinand pokre�e istragu koja otkriva kako je velik dio Katoli�ke crkve pot-pao pod utjecaj Lutherovog u�enja. Godine 1529. Turci prijete Be�u. Nakon 1550. i poraza protestantskog Schmalkaldskog saveza u Njema�koj, Ferdinand se okre�e iskorijenjenju protestanata u zemljama pod njegovim nadzorom. Godine 1555. Augsburški sabor donosi uredbu o vjerskim slobodama kraljevi�a (prin�eva). Ferdinand je primoran poštivati istu jer ovisi o plemi�ima kako bi namaknuo sredstva za rat protiv Turaka. Pokušava, stoga, sprije�iti daljnje doseljavanje protestanata, kao i odlazak plemenitaša na inozemna (protestantska) sveu�ilišta. Štajerski plemi� Hans Ungnad von Sonegg odbija primijeniti carsko zakonodavstvo upereno protiv protestanata, te se seli u Urach kod Tübingena. Tamo 1556. osniva misiju s ciljem promicanja Evan�elja me�u Sla-venima (prvenstveno putem pisane rije�i). Nakon smrti Ferdinanda I. 1564. godine Austriju me�u sobom dijele njegovi sinovi. Jedan od njih, Maksimilijan, poznat je po simpatijama prema protestantima. Njegovo imenovanje na mjesto vladara Gornje i Donje Austrije, stoga, uvelike po-maže širenju protestantskog pokreta. Mnogi su se austrijski plemenitaši svrstali na Lutherovu stranu. Me�u njima se, u promicanju reformatori�ke vjere, isticala obitelj Jäger iz okolice Ennsa. Sjedište obielji bilo je u dvorcu Tollet. Od 1540. do po�etka protureformacije 1576. godine, gotovo cjelokupna crkva u Austriji uzduž Dunava je protestantska! Car, stoga, dopušta plemstvu da slobodno iskazuje svoju vjeru. Povrh toga, zabranjuje izgon protestanata iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Iz Rostocka u austrijsko podunavlje stiže poznati reformator i Melanchtonov sljedbe-nik David Chytraeus kako bi organizirao luteransku crkvu. Protestanti u Be�u smiju se okupljati na crkvenim službama. Zna�ajan aspekt reformacije predstavlja obrazovanje. U nekim gradovima uspostavljaju se protestantske crkve, ali ve�ina je bila kona�no ugušena, uklju�uju�i i onu u Mistelbachu kod Be�a. Najuspješnija djeluje u Grazu, a nešto kasnije iznimno je uspješna crkva u Linzu gdje predaje Kepler. S Maksimilijanovom smr�u završava ovo posebno razdoblje. Njegov nasljednik u pokrajini isprva slijedi prijašnji liberalni pristup, no situacija se s vremenom mijenja. Katoli�ki plemi�i okupljaju se u radikalnoj katoli�koj stranci, dok su protestanti, s druge strane, podijeljeni izme�u pristaša Melanchtona i onih koji podupiru Flaciusa. U Brucku na Muri sklapa se s carom Karlom ugovor o slobodnom vjerskom štovanju. No Karlo kasnije, nažalost,


krši svoju rije�, te se protestanti nalaze u sve težim okolnostima. Uvode se razna ograni�enja, a ni Karlova smrt ne donosi velike promjene jer je protureformacija ve� poodmakla. Protestante se progoni iz gradova, a župe se nasilno pokatoli�uju. Reformacija posustaje, uvjerenja slabe, te se mnogi odseljavaju. Protestantske škole se zatvaraju 1598. godine. Jedina mjesta na kojima protestantizam ostaje netaknut su teško dostupne alpske doline. Drugdje su protestanti prisiljeni preobratiti se ili se odseliti iz zemlje. Iako je u Voralbergu protureformacija sputana djelovanjem biskupa iz švicarskog Chura, situacija je posve obrnuta u Tirolu. Doduše anabaptisti uspjevaju djelovati me�u seljaštvom (no ne i me�u plemstvom). Nakon gušenja Druge seoske bune 1596. (Prva se kao dio selja�kog rata odigrala 1525.), car Ferdinand II. drži kako mu je otvoren put u borbi protiv protestanata. »�iš�enje« zapo�inje u Štajerskoj i Koruškoj s dokidanjem Luteranske crkve kao organizacije. Do 1625. najve�i broj plemenitaša napušta ta podru�ja i seli u Ma�arsku (to�nije Gradiš�e). Kada na red dolazi Donja Austrija, tamošnje plemstvo odlazi u Švapsku i susjednu pokrajinu Franken. U pokrajini Salzburg pristup je manje nasilan, te sadrži više elemenata »uvjeravanja«. Tako franjevci osnivaju samostan u Salz-burgu iz kojega šire vlastitio »misijsko« djelovanje. Protestante se postupno istiš�e. Tek s 1685. dolazi do nasilnih deportacija, prije svega usmjerenih protiv malih skupina koje je mjesni puk u okolnim planinama tolerirao. Stvari se dodatno pogoršavaju 1618. s ulaskom Austrije u Tridesetogodišnji rat. Donja Austrija se svrstava na stranu husita, no nakon bitke kod Bijele planine 1620. protestantizam doživljava kona�an poraz. Plemi�ima koji su podupirali cara dopušta se zadržavanje vlastite vjere. Svi ostali suo�eni su s preobra�enjem ili izgonom. Nakon ovakvih drakonskih mjera razni katoli�ki redovi (jezuiti, franjevci, kapucini, minoriti) uspijevaju iskorijeniti protestantske ostatke. Kao nagradu za potporu caru tijekom Tridesetogodišnjeg rata, Bavarska dobiva Donju Austriju. Potom 1625. slijedi još jedna neuspješna selja�ka buna. Bavarski vladari se okre�u protiv protestanata koje drže odgovornima za nemire, te ih ve�ina biva izgnana. Oni koji odbijaju oti�i prisiljeni su skrivati vlastita vjerska uvjerenja. Mnogi se propovjednici vra�aju u okolicu Ennsa kao tobožnji privatni u�itelji koji podu�avaju tamošnje protestantske plemi�ke obitelji (do sredine 17. stolje�a bilo je još 140 takvih obitelji u Gornjoj Austriji). Kod Passaua u Bavarskoj neki plemi� iz Ortenberga uspjeva odoljeti pokušajima da ga se preobrati. Njegovo imanje, stoga, postaje središtem protestantizma (preciznije flacijanizma, beskompromisnog luteranizma), te ga �esto obilaze pritajeni austrijski protestanti što je razvidno iz zapisa koji postoje iz tog vremena. U salzburškoj diocezi pokušavalo se u nekoliko navrata iskorijeniti protestantizam. No tek s 1731. ovaj napor poprima ozbiljne razmjere. Unato� carevim i Papinim naredbama da se odustane od nasilnih mjera i pribjegne »mekšim« metodama kao što je »uvjeravanje«, mjesni salz-burški biskup koristi se tvrdolinijaškim mjerama. Situacija se u toj mjeri pogoršava da strani vladari zapo�inju pregovore o prebacivanju protestanata u vlastite zemlje. U


Prusiju se iseljava 20.694 osobe. Mnogi odlaze u ameri�ku saveznu državu Georgiju, a neki završavaju u Nizozemskoj. Ova doga�anja danas su poznata kao najgori incident cjelo-kupne austrijske protureformacije. Oni koji su napuštali zemlju bili su prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu. Ipak, ja�ina protestantizma koji je djelovao u podzemlju samo je potvr�ena kada je 1781. otkriveno da u Austriji još živi 73 tisu�e protestanata! �ak 1837., pedeset godina nakon Uredbe o snošljivosti, 450 protestanata bilo je prisiljeno napustiti Zillerthal u salzburškoj diocezi. U nijednoj drugoj zemlji gdje se protestantizam ukorijenio nije protureformacija bila u toj mjeri uspješna kao u Austriji.

Protestantizam u Hrvatskoj Protestantizam se u Hrvatskoj, ina�e, širi nedugo nakon Lutherove smrti (1546.). Prodiru�i iz Slovenije, gdje je za razvoj reformacije osobito zna�ajan Primož Trubar, protestantizam je našao jako uporište u Metliki, hrvatskome naselju na podru�ju Kranjske, a odatle se raširio na podru�je oko rijeke Kupe. Kao protestantski propovjednik posebno se isticao obrtnik Grgur Vlahovi�. Djelovanje protestantskih propovjednika potpomagali su i hrvatski banovi Petar II. Erdo˝dy (1557.-67.) i Juraj IV. Zrinski. Me�u glavnim podupirateljima reformacije na tlu Hrvatske, bio je Ivan III. Ungnad. Kao poznati poslovni �ovjek, on je financijski podupirao tiskanje protestantske književnosti na hrvatskom jeziku i ohrabrivao velmože iz Kranjske, Štajerske i Ugarske da daju svoj financijski doprinos. Vlahovi� je propovijedao u Žumberku i u okolici Klanjca. Zagreba�ki biskup Matija Bruman (1558.-63.) bio je naklonjen protestantima, kao i drugi knezovi Zrinski, posjednici Ozlja. REFORMACIJA U ME�IMURJU: Ranih 1560-ih godina je tiskara pod barunom Ivanom III. Ungnadom u Urachu (blizu Tübingena), koji je jednom bio veliki župan varaždinski i kapetan Hrvatske vojne krajine, izdavala protestantska djela na hrvatskome i slovenskom. U kraju, koji je sada sjeverna Hrvatska (Me�imurje), reformacija je stekla uporište, zahvaljuju�i uvelike pokroviteljstvu Jurja IV. Zrinskog (1549.-1603.), koji je navodno 1570.god. priznao da je protestant. Zrinski je tako�er bio zaštitnik evangelika (lutherana) u sjeverozapadnoj Ma�arskoj protiv katolika i kalvinista. Njegova su vlastelinstva postala sklonište za evangeli�ke tiskare kako slijedi: Ivan Manlius (Janž Mandelc), ranije podržavan od Slovenca Jurja Dalmatina, tiskao je najprije u Varaždinu 1586.-1587.god. propovijedi (postile) Antuna Vramca, tadašnjega varaždinskog župnika. Od 1575. do 1580. u Ljubljani tiska 30 naslova na �etiri jezika, uvezuje ih i distribuira hrvatske protestantske knjige. Manlius je tako�er imao tiskare na drugim posjedima Zrinskih do 1605. god.. Poznato je 95 naslova njegova tiskanja. Prije njega je mecenstvo Zrinskih održavalo najstariju tiskaru u sjevernoj Hrvatskoj, u Nedeliš�u 1571.-73., a godine 1574. istu održava Rudolf Hoffhalter, koji je od 1567.-70. bio tiskao knjige za sljedbenike Luthera i Calvina u Rumunskoj. Zbog tri djela koja je tiskao Hoffhalter, župnik Nedeliš�a Mihalj Bu�i� je 1574. izop�en iz katoli�ke crkve. Nare�eni naslovi su bili: Novi zakon, Katekizam iliti Kerstjanski navuk i (po


prijevodu latinskog) Protiv nazo�nosti tijela i krvi Kristove u sakramentu euharistije. Hoffhalter je u razdoblju od 1570.-90. otisnuo najmanje 50 djela. Kad su uvjeti 1596.god. u Ljubljani postali preteški za protestante, slovenski protestantski propovjednik Janž Znojilšek nalazi zaklon kod Jurja IV. Zrinskog, koji je štitio prili�an broj takvih »predikatora«. Obojica spomenutih tiskara su djelovala i u Dolnjoj Lendavi kod grofa Nikole Banffyja, odlu�nog protestanta oženjenog za Jurjevu sestru Uršulu. REFORMACIJA U ISTRU: U Istru i Hrvatsko primorje, reformacija je prodirala iz Venecije. Vrlo su rano uz luteranizam pristali biskupi iz Pule i Kopra. Petar Pavao Vergerije mla�i (1489.-1565.), bivši koparski biskup, nastojao je nakon svoga odlaska u Njema�ku, proširiti reformaciju me�u Hrvatima. Vlasti su progonile pristalice reformacije pa su ovi našli uto�ište u Njema�koj. Tako se tamo stalno nastanio i Matija Vla�i� Ilirik, ne�ak prognanog franjevca konventualca Balde Lupetine, rodom iz Labina. Pod imenom Flacius, Matija Vla�ic Ilirik dao je snažan osobni pe�at europskoj reformaciji. Neki smatraju da se protestantizam proširio i na podru�je splitske nadbiskupije, što je teško dokazati. Više se osoba sumnji�ilo zbog hereze, a to je opet bilo u neposrednoj vezi s djelatnoš�u bivšega splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa, koji je tada boravio u Engleskoj i u duhu kalvinizma napadao katoli�ku crkvu. TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada zahtijevala je ure�enje Vojne krajine. Kada je u tu svrhu osnovana Karlova�ka kapetanija, u Karlovac se doselilo mnogo Nijemaca, koji su od Habshvatile Habsburgovaca dobili zemlju da bi ratovali na njihovoj strani. Tako je ovaj grad postao središtem reformacije u Vojnoj krajini. Protestanti su ve� krajem 16. stolje�a u Karlovcu imali svoju kapelu, groblje i školu. Iz politi�kih razloga Turci nisu spre�avali širenje reformacije na svojim osvojenim podru�jima. Tako su se luteranizam i kalvinizam u�vrstili ma�arskim stanovnicima Podravine i Slavonije, kamo je protestantizam došao iz Ma�arske, a prva luteranska škola u Hrvatskoj održana je 1551. u mjestu Tordinci u Slavoniji. PROTUREFORMACIJA: Op�enito, protestantizam nije u Hrvatskoj uspio pridoditi za sebe ve�i broj ljudi, pa �ak ni postati neka zna�ajnija vjerska zajednica. Razloge za to treba tražiti u djelovanju protureformacije, koju je na sistematski na�in podupirao zagreba�ki nadbiskup Draškevi�, a i u odlu�nosti Hrvatskoga sabora, koji se �ak bio spreman oružjem suprotstaviti uvo�enju protestantizma u Hrvatsku. Me�u ostalima, Sabor je zakonom iz 1608. hereticima branio »stalni boravak« u Hrvatskoj. Protestanti se tada sklanjaju uglavnom u sjevernu Slavoniju i Prekmurje, gdje su uživali zaštitu ma�arskih ili njema�kih protestantskih knezova, u podru�jima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskoga bana. Juraj Zrinski mla�i (V.), odgojen kao protestant, priklju�io se 1623. god. (star oko 43 god.) katoli�koj crkvi. Pridonio je gradnji franjeva�kog samostana u �akovcu, ali je i dalje dopuštao i iskazivao naklonost protestantizmu. Jedan daljnji �imbenik, koji je djelovao protiv reformacije, bio je neprestano iseljavanje hrvatskih protestanata, što je


bio modus vivendi protestanata svugdje. Gotovo tre�ina hrvatskog naroda preselila se u zapadnu Ma�arsku. Tek nakon Proglasa vjerske tolerancije Josipa II. (1781.), protestanti su po�eli graditi crkve, osnivati crkvene op�ine i otvarati škole. Matija VLA�I� Ilirik (1520.-75.) (ili: Flacius Illyricus): Prije svega crkveni povjesni�ar i lingvist. Ro�en u Labinu, u Istri. U bliži kontakt s Lutherom dolazi u Wittenbergu, gdje je bio profesor hebrejskog i gr�kog jezika. Vla�i� se u okviru njema�ke reformacije razvio kao jedna od najzna�ajnijih li�nosti, zastupaju�i Lutherov nauk o milosti u gotovo fatalisti�koj formulaciji. Uvijek borben, nije nikad odstupio od svojih na�ela i usudio se napasti �ak i Melanchthona, koji ga je zbog toga nazvao »ilirskom zmijom«. Nakon Lutherove smrti, Vla�i� dolazi u sukob s nekim protestantskim teolozima, koji su u tzv. Augsburškom i Leipziškom interimu pristali na ustupak s Rimom pa 1549. kre�e u Magdeburg. Stavio se na �elo idejne borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke me�u protestantima. U luteranskom pokretu nastaju dvije struje. Vla�i� je vodio nekompromisnu frakciju (flacijanisti), a Filipp Melanchthon pomirljivu frakciju (filipisti). Dok je carski maršal Mauricije Saski opsjedao Magdeburg, on je pisao i tiskao propagandne spise, kojima podržava moral u gradu i koje je ubacio u neprijateljsku vojsku! U Magdeburgu izdaje monumentalnu crkvenu povijest Magdeburške centurije u trinaest knjiga. Svaka knjiga obuhva�a jedno stolje�e (lat. centum: sto), odatle naziv djela. U Jeni i Regensburgu napisao je prvi enciklopedijski i hermeneuti�ki Rje�nik Biblije. Neko vrijeme bio je u svezi sa suradnicima hrvatske protestanske tiskare u Urachu. God. 1563. putuje u Štajersku, Kranjsku i Istru. Bavi se mišlju da u Regensburgu ili Celovcu, a možda i u Ljubljani, otvori protestantsku školu, u kojoj bi se predavalo »ilirskom« jezikom. U protestantizmu Vla�i� vidi ideju koja bi mogla vjerski približiti sve južne Slavene. Njegovu poslanicu P. P. Vergeriju preveo je P. Trubar na slovenski 1550. Postoji mišljenje da je Vla�i� autor dvaju manjih polemi�kih spisa na hrvatskom jeziku (�akavski, ikavski). Primož TRUBAR (1508.-86.): Primus Truber postao je vode�om osobom reformacije u Sloveniji, te kroz suradnju sa Stjepanom Konzulom, i u Hrvatskoj. Njegov se utjecaj širi, iz grada u kojem je zapo�eo karijeru, prema Ljubljani gdje, ostavivši sjajan dojam na tamošnje plemstvo, biva imenovan dekanom katedrale. Uhi�en je 1547. no ubrzo je pomilovan i, zatim, poslan u egzil u Transilvaniju. No uspjeva pobje�i u Nürnberg gdje je pod zaštitom Veita Dietricha. Imenovan je propovjednikom u Rothenburgu ob der Taube, a potom se seli u Kempten kako bi bio bliže rodnom Kranju. Kako ga brine položaj slovenskih seljaka, koji isklju�ivo razumiju slovenski, objavljuje traktate i katekizam na slovenskom jeziku. Osim toga, zajedno s koparskim biskupom Vergeriom, koji je bio prognan zbog svoje vjere, prevodi Novi zavjet na slovenski jezik. Do 1555. godine njih dvojica dovršavaju rad na Evan�elju po Mateju. Uskoro im se pridružuje Hans Ungnad von Sonnegg. S pomo�u


Stjepana Konzula (tako�er u progonstvu) zapo�inju prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Pri tiskanju, doduše, nailaze na poteško�e vezane uz glagoljicu. Ipak, do 1561. završavaju prijevode Novog zavjeta na slovenski i hrvatski. Otprilike u isto vrijeme Trubar prima poziv kranjskog plemstva da do�e u Kranj kako bi tamo uspostavio službenu luteransku denominaciju. Nažalost, nakon prelaska Kranja pod nadzor austrijskog cara dolazi do prekida svakog djelovanja u tome smislu. Trubar je izgnan, te 1586. umire kod Tübingena. Trubar je preveo ili napisao trideset knjiga. Najzna�ajniji je prijevod Novog zavjeta. Tvorac je slovenske protestantske poezije. Borave�i kao protestantski superintendant u Ljubljani, bavio se i organiziranjem školstva. U vjerskoj i društvenoj ideologiji se nije strogo pridržavao luteranstva, nego je tražio prakti�na rješenja koja bi odgovarala slovenskom puku. Antun DALMATIN (u. 1579.) u Ljubljani: Kao sve�enik, u Istri pristaje uz reformaciju. Od 1560. sura�ivao je sa Stjepanom Konzulom najprije u Ljubljani, a onda u Ungnadovoj tiskari u Urachu, na prevo�enju, ure�ivanju i slaganju protestantskog glagoljskog, �irili�koga i latinskog izdanja Biblije i drugih crkvenih knjiga. Jurij Dalmatin (1547.-89.) je bio protestantski propovjednik u Ljubljani. Sudjelovao je s Trubarom. Najvažnije mu je djelo potpuni slovenski prijevod Biblije izdan u Wittenbergu 1584. Stjepan KONZUL (1521.-68.) je bio reformatorski pisac i prevodilac. Suradnik je Primoža Trubara. Tamo je radila tiskara, koja je izdavala Bibliju i ostale hrvatske protestantske knjige glagoljicom, �irilicom i latinicom. Djelovao je i me�u gradiš�anskim Hrvatima.

CALVIN I KALVINIZAM

Oblik protestantizma, koji je postao pretežitim u ve�ini zemalja, je kalvinizam, jedino su Njema�ka i Skandinavija davale prednost luteranstvu. Reformirane crkve su se širile na ra�un luterana. Izraz 'reformiran', zapravo, zna�i sveobuhvatno 'reformiran luteran'. Reformirana ili kalvinisti�ka doktrina se karakterizirala modificiranim odvajanjem crkve i države. Svi rani reformatori su vidjeli državnu kontrolu crkve kao jedini odgovor kontroli papinstva. Kalvinisti�ki teolozi su ponudili tre�u soluciju kao rješenje ovog problema. Calvin i drugi ženevski pastori, tražili su neovisnost za crkvu u religioznom pogledu i pravo na kritiku koja se odnosi na dio religioznosti vlade i moral grada. Crkva, ustvari, nije imala autoriteta nad civilnim stvarima. Calvinova preporuka je bila sljede�a: 1. Crkva mora biti sastavljena od svih stanovnika zemlje; 2. Crkva mora biti šti�ena civilnom vladom. Država stoji iza crkvene konstitucije, koja ima legitimnu snagu; 3. Crkva mora biti slobodna izabrati svoje rukovodstvo.


Protestantizam je svoj najve�i prodor imao u onim zemljama, koje su mu se suprotstavljale silom, i gdje je bila zahtijevana religiozna revolucija kao politi�ka revolucija – u Francuskoj, Nizozemskoj i Škotskoj. Što je država neprijateljskija, to je ve�a vjerojatnost da �e obilježje protestantizma u toj zemlji biti kalvinizam – kalvinizam je, naime, uspostavio jedan autoritet sve�eni�ke službe, koja se nije morala pokoriti državnim vlastima. Calvin i drugi reformirani teolozi su prvi došli na ideju o ugovoru izme�u naroda i vladara, kao bazu za vlade. Pravo suprotstaviti se vladaru je prihva�eno ukoliko vladar prekrši svoj ugovor o vladanju prema konstituciji predhodno utvr�enoj izme�u sebe i naroda. Na osnovi ove teorije, prezbiterijanci u Škotskoj, Francuskoj i Engleskoj ustaju protiv božanskog prava kraljeva u Europi. �ovjek kao John Locke, izoliraju�i ovaj koncept od svoga religioznoga konteksta, u�inio je da to postane osnova standarda ameri�ke i britanske politi�ke teorije. Huldrych ZWINGLI (1484.-1531.): Ulrich Zwingli dolazi iz nešto viših materijalnih prilika od Luthera. Obrazovan je u humanisti�kom Baselu i Be�u, gdje se prou�avala via antiqua. Godine 1505. postaje sve�enik, vrlo kriti�an prema prodaji indulgencija. Kada je zapo�eo propovijedati u Zürichu, nagrnulo ga je slušati veliko mnoštvo ljudi. Reformaciju je zapo�eo 1522., a završio 1525., kada su vode�i gra�ani došli pod utjecaj njegovih doktrina. Ciriško vije�e (Zürich) nije htjelo priznati autoritet biskupa u Konstanci i zapo�elo je izvršavati reforme: Dopuštanje sve�eni�kog braka, uklanjanje slika i relikvija, obustava samostana i upotreba njihovih darova za obrazovanje, pojednostavljena liturgija umjesto mise, vrlo intenzivna kampanja za javni moral. Uskoro su i drugi kantoni prihvatili novu vjeru, ali su katolici tom širenju preko granica ciriškog kantona (Zürich) organizirali otpor u savezu s Austrijom. Zbog toga je prijetio gra�anski rat, ali se postiže ustupak i to tako, da su protestanti u katoli�kim kantonima pušteni na miru. No ubrzo su katolici prekršili zadanu rije� i u Zürich je upala vojska od osam tisu�a naoružanih ljudi. Zwingli je podigao vojsku od 2700 vojnika, te je i sam naoružan ma�em i sjekirom krenuo u borbu. Pobijedili su katolici, a Zwingli je 11. listopada 1531. pao u bici kod Kappela: Neki katolici vojnici su ga našli kada je ležao nemo�an pod kruškom te su ga ubili kad nije želio se moliti Naše Gospe, kao što su zahtijevali od njega. Leš je spaljen, a pepeo razasut. Zahvalaju�i dalše katoli�ke pobjede u bitci pod Gubelom, katolici su bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirnovog ugovora te uspije�avati dalšeg proširenja reformacije do drugih kantona u Švicarskoj. Zwingijev je nasljednik Henrik Bullinger i pod njegovim su u�enjem svi reformirani kantoni prihvatili Zwinglijevsku vjeroispovijed (Confessio tetrapolitana). Ta je vjeroispovijed postala poznata kao (Druga) Švicarska vjeroispovijed (Confessio helvetica), a god. 1556 potpisali su je Knox i drugi škotski sve�enici, crkve Južne Porajne i reformirane kongregacije Poljske i Ma�arske. Bullinger je tako�er napisao Sustavnu Teologiju koja je kasnije postala standardni udžbenik anglikanskog klera. Njegov glavni doprinos je bio ideja savezne teologije.


Zwinglijev stav prema reformaciji bio je jednostavno najradikalniji od svih reformatora. S drugim reformatorima Zwingli je bio uklju�en u dvije glavne raspre: Ve�era Gospodnja i krštenje. On je osje�ao manje poštovanje prema prošlosti od Luthera i upravo stoga se nije plašio zapo�eti mnogo radikalniju reformu. Dok je Luther htio zadržati sve što je mogu�e iz stare religije, odnosno sve što nije bilo suprotno Svetome Pismu, Zwingli je htio odbaciti sve što nije našao u Svetom Pismu. Osim toga, Zwingli je prije svog obra�enje bio pod utjecajem humanizma i stalno je podržavao iskustvo da nikakva doktrina ne može stajati u suprotnosti s razumom. Ovo je utjecalo na njegov stav prema ve�eri Gospodnjoj. Luther je odbacivao transsup-stancijaciju, ali je još uvijek vjerovao u Kristovu stvarnu prisutnost (tj. tjelesnu prisutnost). Prema Lutheru, Kristovo tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom, Božjim �inom, ne sve�enikovim. Calvin je nau�avao 'duhovnu stvar-nu prisutnost' Krista, u kojoj Krist dolazi samo vjernicima. U po�etku je Zwingli Gospodnju ve�eru shva�ao kao spomen, sve�anu objavu i provjeru. Kasnije je vjerovao u Kristovu duhovnu prisutnost, ne zbog euharisti�kih elemenata, ve� zbog toga što se Božji narod skupio u poslušnosti Njegovoj zapovijedi. Fraza 'to je moje tijelo dano za vas', zna�ila je Zwingliju – 'to je znak tijela dan za vas'; drugim rije�ima, Gospodnja ve�era je sje�anje na Gospodinovu smrt i zahvalnost za nju – ona primarno nije sredstvo milosti. Doktrina o Gospodnjoj ve�eri je bila glavni razlog podjele izme�u razli�itih denominacija uklju�enih u reformaciju. Godine 1549. su sve švicarske reformirane crkve usvojile Calvinovo gledište, kao što su kasnije u�inile i druge europske reformirane crkve. Zwingli je reformaciju zapo�eo ozbiljnim sumnjama u ispravnost krštavanja djece, ali je pod pritiskom gradskih vo�a, koji su takvo mišljenje odbacili kao odviše radikalno, popustio, iako je ono vrlo dobro odgovaralo njegovoj ideji reformacije u cjelini. Što se ti�e te rasprave, na jednoj strani nije bio spreman popustiti ekstremistima koji su željeli da pristup crkvi dobrovoljnih i predanih krš�ana zapo�ne krštenjem odraslih. On je zastupao krštenje djece na osnovu teologije zavjeta, ali on nije vjerovao da se krštenjem bilo djeteta bilo odrasloga, odigrava novoro�enje ili oproštenje grijeha. On je to vidio kao vanjski znak vjere. Jedan pokušaj da se do�e do suglasnosti me�u razli�itim reformacijskim strujama, bio je na Marburškim razgovorima o religiji u listopadu 1529, gdje su se okupili Luther, Zwingli, Melanchthon, Bucer, Ekolampadije (Jan Hussgen) i drugi. U mnogim stvarima su se uspjeli složiti, no u pitanju Gospodnje ve�ere su se potpuno razišli. Nizozemske crkve i neki gradovi Porajne, kao i sljedbenici Zwinglija i Ekolampadija, sada su za inspiraciju gledali prema Zürichu. Zwingli je umro preranom smr�u te nije mogao razvijati mnogo svojih misli. Iako Zwingli može biti smatran osniva�om reformiranog protestantizma, Calvin je bio on koji je razvio solidnu, reformiranu teologiju, koja se zvala kasnije kalvinizam a ne zwinglizam. Jean CALVIN (1509.-64.): Ro�en je u Noyonu, francuskoj pokrajini Picardii. Otac mu je bio pravnik, i sina je ve� vrlo rano odredio za crkvu. U Parizu je po�eo


studirati filozofiju i teologiju, ali ga je otac nakon nekih neslaganja s biskupom iz Noyona, povukao sa studija za sve�enika. Otišao je studirati pravo u Orléans i Bourges i nakon toga se opet vratio u Pariz. Za vrijeme boravka u Parizu, na njega su duboko utjecali njema�ki reformatori i on se obratio (vjerojatno 1553 g.). Tada je otvoreno stao na stranu protestanata u Parizu. Kada je njegov prijatelj Nicolas Cop bio izabran za rektora pariškog univerziteta (1553 g.), Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog govora. U tom nastupnom govoru je napadao rimokatoli�ku crkvu i zagovarao luteranske reforme. Francuski kralj Franjo I. je o tome izviješten pa izdaje nalog da ih se zatvori kao heretike. I Cop i Calvin su pobjegli u Basel. U Baselu je godine 1536. Calvin štampao prvo izdanje svoga znamenitog djela na latinskom Institutio religionis Christianae (Temelji krš�anske religije), sjajan priru�nik krš�anskih doktrina. Preko no�i postaje vo�a reformatorskog pokreta. To je djelo, prije prevo�enja na francuski, više puta proširivano. Iz Basela je otišao posjetiti Ferraru, u kojoj je po�elo klijati sjeme jednoga talijanskoga reformatorskoga pokreta. Nakon kratkog povratka u Pariz, po�eo se pripremati za Strasbourg godine 1536., gdje je namjeravao voditi miran u�enja�ki život. Ali, sve se pro-mijenilo nakon jednoga slu�ajnoga zaobilaznog puta preko Ženeve. Tu susre�e protestantskog reformatora i agent uvo�enja reformacije od Berna Guillaumea Farela, koji ga nagovara da ostane i završi svoj zapo�eti rad pretvaranjem Ženeve u živu protestantsku zajednicu. I Calvin i Farel su bili vrlo snažni govornici i uskoro su tisu�e ljudi nagrnule da ih �uju. Calvin je svoje slušatelje nastojao prisiliti na vršenje stroge krš�anske discipline, ali su mu 'liberali' to zamjerili, za svoj naum pridobili gradsko Vije�e i Calvin je bio izgnan. Civilne vlasti u Ženevi su imale primjedbe: 1. da �e Ženeva osigurati azil za sve evangeli�ke izbjeglice iz cijele Europe; 2. Calvinova tendencija cenzuriranja �lanova gornje klase. I on i Farel moraju napustiti Ženevu (Calvin za Strasbourg a Farel za Neuchâtel) . Na poziv Martina Bucera, jednoga bivšega dominikanca, koji je postao luteranski propovjednik i koji je dosta utjecao na Calvina, Calvin je od 1538.-41. živio u Strasbourgu. Postaje pastor u tamošnjoj zajednici za francuske izbjeglice, ali je u to vrijeme tako�er vrlo mnogo studirao. Napisao je reformnu liturgiju, sastavio je knjigu Psalama kao pjesmaricu, pisao je komentare za pojedine knjige iz Svetog Pisma, objavio je novo izdanje svojih Insti-tucija. Kao gradski zastupnik sudjeluje na pregovorima i uniji u Wormsu (1540.) i Regensburgu (Ratisbon) (1541.), koje je sazvao car Karlo V. Calvin se nije nadao uspjehu tih pregovora. U me�uvremenu su se nastavili nemiri u Ženevi, ali su na kraju njegove pristaše ponovno zavladali i pozvali ga da se vrati, što je on 1541. i u�inio. Odmah se predano latio posla preobra�enja grada, od trinaest tisu�a stanovnika, u pravu reformiranu crkvu i discipliniranu zajednicu. Sastavio je plan nazvan 'crkveno ure�enje' (Ordonnances ecclésiastiques) koji je, uz neke izmjene, prihvatilo gradsko Vije�e kao zakon. Prema njemu treba postaviti �etiri crkvene službe: Pastore, u�itelje, starješine i �akone. Pastori su se morali jednom tjedno sastati na obavezno prou�avanje Svetog Pisma. Pastore su birale crkve, a ne država, dok su oni opet birali u�itelje. Starješine su bili službenici zaduženi


za disciplinu, nadzirali su moral zajednica. Oni su svakoga �etvrtka morali izvještavati pastore o slu�ajevima koji zahtijevaju njihovu intervenciju. To disciplinarno tijelo �akona i starješina nazvano je konzistorij (la consistoire). Oni su tako�er upravljali crkvom kao cjelinom. Ako se krivac odbio pokajati, mogao je biti ekskomuniciran, a da su o tome bili izviješteni samo �akoni. Ipak, gradsko Vije�e nije bilo odve� sretno takvim ure�enjem i Calvin je stalno bio u zavadi s njima. Zakonici, koji reguliraju privatno po-našanje, pojavljivali su se i ranije u pojedinim srednjovjekovnim gradovima, no u Ženevi su oni dovedeni do krajnosti. Ljudi su mogli biti dovedeni pred sud zbog stvari poput smijanja za vrijeme propovijedi, pjevanja pjesama koje ismijavaju Calvina, plesanja ili odlazaka kod gatalaca. Pod Calvinom je istrijebljena prostitucija. Dva �ovjeka, koja su se sukobila s Calvinom, bila su smaknuta: Jacques Gruet – zato što je bio borbeni libertinac i Miguel Serveto kao heretik, jer je nijekao Trojstvo (spaljen je). Godine 1559. Calvin je osnovao Ženevsku akademiju, na kojoj su bili podu�avani pastori, koji su �esto bili potajno vra�eni u Francusku, ali tako�er i na nova misijska podru�ja (John Knox). Engleske i škotske izbjeglice su u Ženevi preveli tkz. Ženevsku Bibliju pod Calvinovim vodstvom. Calvinova postignu�a: 1. Bio je 'graditelj' koji je završio gra�evinu, kojoj je Luther postavio temelje. Pošto je došao jednu generaciju nakon Luthera, glavna mu je briga bila crkveni red, odnos izme�u Države i Crkve, i osobna pobožnost; 2. Cjelokupnu Božju nakanu vidio na na�in, na koji to nije u�inio nitko od vremena apostola. Kao teolog, on je bio bez premca. Njegov veliki utjecaj po�iva na jasno�i njegova teološkog sustava i biblijskim izlaganjima; Njegovi glavni teološki doprinosi su bili predestinacija, posve�enje i jasnija formulacija opravdanja; 3. Bio je u centru misijskog pokreta, koji je postigao kontrolu nad velikim dijelom Europe: 4. Novost, koju je uveo, je prijenos doktrine izbora na bogoštovnu realnost: Za krš�anina je izbor za vje�ni život bio najdublji izvor njegova povjerenja, neustrašivosti, poniznosti i njegove moralne snage. 5. Calvin je uveo ženevski psaltir, koji je kombinirao djela Clémenta Marota, Louisa Bourgeoisa i Beze – svi su bili izvanredni pjesnici i glazbenici.

REFORMACIJA U MA�ARSKOJ

U vrijeme reformacije Ma�arska obuhva�a znatno ve�e podru�je no što je to danas slu�aj. U njezinom su sastavu do 1920. godine, kada gubi dvije tre�ine svog ozemlja, Slova�ka, Transilvanija, Gradiš�e (koje je danas dio Austrije), dijelovi Ukrajine, te �ak Slavonija i Me�imurje. Nakon 1437. husitske ideje prodiru iz Bohemije u Transilvaniju gdje 1514. godine izazivaju veliku seosku bunu pod vodstvom Gyögyja Dozse. Anževinski kralj Sigis-mund (Luksemburški) progoni husite. Kako se bliži svršetak njegove vladavine Turci, nakon pobjede nad križarima u bitci kod Nicopolisa, stižu pred južne granice (Transilva-niju). Zbog nadolaze�e prijetnje Jan Hunyadi postaje regentom Transilvanije uspjevši zaustaviti 1456. kod


Beograda turski prodor. Nakon 1520. godine luteranska reformacija se širi na Ma�arsku gdje isprva zahva�a germanofonske gradove u zapadnom dijelu zemlje. Ma�arski vladari, koji se tome opiru, uredbom iz 1523. prijete Luteranima odrubljivanjem glave, a od 1525. i spaljivanjem (na loma�i). No Turci 1526. nanose, u bitci kod Moha�a, poraz ma�arskim snagama i tako mijenjaju tijek reformacije. Napreduju prema Budimu kojeg do temelja spaljuju da bi se zatim povukli. Tek �e se �etrdeset godina kasnije vratiti. Naime, nakon smrti Zapolja I. austrijske snage napreduju prema zauzimanju cijele Ma�arsku (osim habsburških enklava na sjeveru i sjeveroistoku). U novim politi�kim uvjetima kalvinisti�ki reformatori stje�u samostalnost jer su, budu�i da se nalaze pod turskom okupacijom, odsje�eni od Luterana na sjeveru i zapadu. Tijekom �etiri desetlje�a isto�nom Ma�arskom vlada, uz tursku potporu, Ivan Zapolja I., dok zapadnim dijelom upravlja Ferdinand. Ivan Sigismund, sin Zapolja I., vladar je Transilvanije gdje se stolje�e i pol vodi gerilski rat protiv Turaka. U tom razdoblju u Transilvaniji se gradi veliki broj dvoraca, a ugled stje�u danas poznati pojedinci poput Ištvana Dobe i Zrnyja. Na sjeverozapadu, pak, država zaposjeda katoli�ke posjede kako bi izgradila obranu od turskog prodora o �emu svjedo�e i danas vidljivi tragovi lanca porušenih dvoraca. Iako do 17. stolje�a proturefor-macija postupno vra�a podru�ja, koja su u sjevernozapadnoj Ma�arskoj potpala pod protestantski utjecaj, nemo�na je u ostatku zemlje kojeg zaposjedaju Turci. Tek sa svršetkom 17. stolje�a i postupnim potiskivanjem Turaka iz Ma�arske, Katoli�ka crkva zapo�inje oštro napadati najve�u vjersku skupinu – kalviniste. Takva politika obilježava, prije svega, razdoblje od 1671. do 1681. godine. U Bratislavi 1673. godine sud donosi uredbu prema kojoj se luterani i kalvinisti moraju preobratiti na katoli�ku vjeru. One koji to odbiju �eka tamnica, odnosno u krajnjem slu�aju – vješala. Upravo se reformiranu vjeru po�elo poistovje�ivati s ma�arskim nacionalizmom i promidžbom ma�arskog jezika. Pod Habsburgovcima turska je vladavina zamijenjena austrijskim apsolutizmom, te je uveden latinski jezik, a Ma�arska je postala austrijskom kolonijom. Transilvanija je, pak, uvijek bila zašti�ena od katoli�ke protureformacije zbog prisutnosti Turaka ili, pak, samostalnosti koju su uživali tamošnji ma�arski vladari, te je ostala središtem ma�arskog nacionalizma. Upravo je tu Ferenc Rakoci poveo pobunu protiv Habsburgovaca, a u njoj je donijet zakon kojim se jam�ila jednakost rimokatolika, luterana, reformi-ranih i unitarijevca. Reformacija je imala izrazito pozitivan u�inak na literaturu, tisak knjiga i obrazovanje. Ma�arski je postao jezikom religije, te je izdano nekoliko prijevoda Biblije i zbirki duhovnih pjesama. Me�u prevoditeljima su se isticali ma�arski studenti u inozemstvu. Reformator Gal Husar je u debrecenskoj tiskari do 1600. godine objavio 127 knjiga na ma�arskom i 21 knjige na latinskom jeziku. Reformirana crkva je, kao �imbenik napretka, postigla mnogo otvorivši ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu, Sarospataku, Papi i drugdje. Pred studente su postavljani vrlo visoki zahtjevi, te su oni bez velike volje za u�enjem ubrzo napuštali studij. Mnogi su studirali u inozemstvu.


Ma�arski reformatori Isprva su nositelji reformacije u Ma�arskoj bili luterani koji su studirali u tadašnjem središtu humanisti�ke misli – Krakovu, odnosno kasnije u Wittembergu kod Luthera. Bili su to Sztárai Mihály (1500.-78.), koji je djelovao na podru�ju Miskolca, Szegedi Kis István (1505.-1572.) i Devai Biró Mátyás (1500.-1548.), koji je djelovao na podru�ju Košica (Kassa). O Devaju se kasnije �esto govorilo kao o ma�arskom Lutheru. On je u Krakovu napisao prvi ma�arski pravopis, a 1531. objavio je reformirani ma�arski katekizam. Nakon povratka u domovinu 1531. godine zapo�eo je aktivno evan�eosko djelovanje zbog kojeg je nekoliko puta završio u zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolja I., kao i Ferdinanda). Bio je u tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj Ma�arskoj da je brzo na sebe navukao gnjev egerskog biskupa. U jednom trenutku bio je otet i odveden na ispitivanje u Be�, no uspio je pobje�i. Nakon povratka u Ma�arsku stekao je zaštitu mo�noga plemi�a na �ijoj je zemlji u Sárváru Silvestar Erdödy (umro 1560.) ustanovio uspješnu protestansku školu. Erdödy, koji je studirao u Wittembergu, preveo je Novi zavjet na ma�arski jezik. Zajedno s Devajem, s kojim je zajedni�ki objavio vjersku literaturu i nekoliko gramatika ma�arskog jezika, postao je ocem ma�arske književnosti. Drugi val reformacije zahvatio je reformiranu crkvu. Reformatori su bili Méliusz Juhász Péter, koji je postao prvi reformatorski biskup 1567. g. u Debrecenu, kojeg je zatim organizirao po uzoru na Ženevu. Drugi poznati reformator bio je Károli Gáspár, koji je 1590. g. preveo cijelu Bibliju i ona postaje klasi�no djelo ma�arske književnosti. Szenci Molnár Albert (1577.-1633.) bio je jedini od trojice refor-matora, koji je proveo neko vrijeme u Ženevi, gdje su ga se veoma dojmili Francuski psalmi. Psalme je preveo na ma�arski i postao je prvi ma�arski pisac crkvenih pjesama. U Transilvaniji (koja je pripadala Ma�arskoj), glavni je reformator Honter u Koloszváru (Cluju). Luteranska je crkva bila povezana s visokim slojevima, a reformirana crkva sa siromašnim slojevima. Obje su vjeroispovijedi priznate sporazumom postignutim 1567. g. na Prvom reformatorskom saboru. Protureformacija zapo�inje 1561. s obra�anjem biskupa Olaha, iz Esztergoma u sjeverozapadnoj Ma�arskoj, jezuitima za pomo� kako bi suzbio širenje protestantizma. Oni mu se odazivaju no, iako drugdje imaju uspjeha, bivaju istjerani iz Transilvanije. U drugim podru�jima osnivaju tiskare kao odgovor na širenje protestantske literature. U Slova�koj katolici tako�er kre�u u napad. Koriste�i vojna sredstva uspješno vra�aju izgubljena podru�ja, no me�u protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo. Bocksai diže bunu koja za ishod ima Be�ki ugovor iz 1606. kojim se poništava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv protestanata. Nažalost istim se ugovorom ustanovljava na�elo prema kojem se s promjenom vjere vladara mijenja i vjera njegovih podanika. Tako katolici još jedanput, u odre�enoj mjeri, dobivaju prigodu za širenje vlastita utjecaja. Iznimka je Transilvanija gdje ova mjera nema u�inka.


Za vladavine Marije Tereze protureformacija nastavlja nesmanjenom ja�inom. Jezuiti nastoje pretvoriti Ma�arsku u Marijino kraljevstvo. Istovremeno se provodi germanizacija. Središta reformiranog obrazovanja izložena su posebno jakim napadima budu�i da daju prednost korištenju ma�arskog jezika. Studentima se zabranjuje studiranje u inozemstvu, a primjerci Biblije krijum�are se iz Nizozemske. Tek s 1781. po�inje jenjavati protuprotestantska kampanja. Josip II. donosi Uredbu o snošljivosti kojom ukida diskriminaciju nekatolika, te ponovno dopušta izgradnju protestantskih crkava. Sredinom 19. stolje�a, kao ishod ma�arske revolucije protiv Austrije, situacija se znatno mje-nja. Donosi se dekret, koji se kasnije opoziva zbog vanjskih pritisaka.

Reformacija u Francuskoj Reformacija se zbivala u isto vrijeme kada i renesansa, ali je ona bila ograni�ena na plemenitaše u zemlji i na bogate trgovce. Seljaci su i dalje bili katolici, osim ako se njihov feudalni gospodar nije obratio na protestantizam. Kada je luteransko u�enje po�elo dolaziti u Francusku, na prijestolju je bio Franjo I., suvremenik Henrika VIII. On nikada nije bio naklonjen luteranima i godine 1516. je potpisao savez sa papom. Kako se luteransko u�enje proširivalo, kralj je zauzimao spram njih sve oštriji stav (posebno nakon godine 1534.: L'Affaire des Placards – afera oko plakata), te je na kraju po�elo spaljivanje heretika. Oko godine 1545. tisu�e je ljudi bilo ubijeno ili poslano na galije, dok su 22 grada i sela bila razorena. Calvin je djelovao iz Ženeve. Otuda je natrag u Francusku slao misionare kao prikrivene sve�enike, podu�avane na njegovom seminaru, naoružane Biblijom prevedenom na francuski, koju je izdao Olivetan i Psalmima u prijevodu Marota. Henrik II. i Franjo II. (koji je oženio Mariju, kraljicu Škotske), su nastavili politiku Franje I. Za vrijeme vladavine Karla IX. (1560.-74.) vladala je, zapravo, umjesto njega njegova majka Katarina Medici. No nakon 1570., Karlo IX. je u znak pomirenja s hugenotima, uzeo njihovog admirala Colignya za svoga glavnog savjetnika. Godine 1560. su 'luterani' postali poznati kao hugenoti (iskrivljena njema�ka rije� Eidgenossen, kojom su katolici oslovljavali švicarske kalviniste). Godine 1561. oni postaju dovoljno jaki za izlazak u javnost. Organizacija Hugenotske crkve se sastojala od: Konzistorija (sve�enici sa lai�kim starješinama), pokrajinskog sinoda i nacionalnog sinoda. Prvi nacionalni sinod (crkveni zbor) je održan u Parizu 1559, ali je njegov stvarni mozak bila Ženeva. Njihova glavna podru�ja utjecaja su bila: Provansa (združena sa valdenzima), Normandija (Coligny), Navarra (Burbonski kralj i samilosna kraljica – tako�er zakleti neprijatelj Katarine Medici), Orléanais i Dauphiné. Dvije su stvari zabrinjavale katolike: Preuzimanje njihovih crkava i tobožnja Amboiška urota protiv krune (1560.). Bilo je mnogo moralnih dilema me�u protestantima oko odluke smiju li ili ne uzeti oružje u ruke zbog obrane. Calvin i Beza to nisu lako prihva�ali, no ipak su povremeno dopustili da se ono upotrijebi. Godine 1561. je Katarina Medici sazvala 'Razgovore u Poissy-u' pokušavaju�i usuglasiti te strane. Službenog slaganja ipak nije bilo, ali su


hugenoti vratili crkve koje su preuzeli, dok je njima bilo dopušteno osnivanje svoje vlastite ku�e sastanaka za javna bogosluženja izvan zidina grada (unutar grada na to su imali pravo samo u privatnim ku�ama). Religijski (tj. hugenotski) rat je buknuo 1562. godine, masakrom protestanata u Vassyju i trajao je sve do 1598. Godine 1570. nastalo je primirje. U tom vremenu bio je potpisan Saint-Germainski mir, koji je dao protestantima zajam�ena mjesta za Božju službu i �etiri grada potpuno u njihovoj kontroli: Cognac, La Charité (bivši Serre), Montauban i La Rochelle. Godine 1572 sukobi su se ponovili opet kada se, prema Katarininom planu, desio �uveni masakr Bartolomejske no�i. Rat, koji je s prekidima trajao 30 godina, bio je tragi�an. Venecijanski poslanik je 1569. rekao da nije bilo tog rata, �itava Francuska postala bi protestantska. Godine 1589. na prijestolje dolazi Henrik IV. (iz Navarre). Bio je prvi vladar iz burbonske dinastije. Poslije smrti Luja Condea (1569.), idejni je vo�a hugenota. Da bi uzmogao provesti konsolidaciju u zemlji, prešao je na katolicizam. S druge strane, Nanteskim je proglasom, koji je bio potpisan 13.IV.1598., osigurao hugenotima vjersku slobodu i osobnu sigurnost pa je time dokraj�io ratove. To je bio prvi ek-speriment napravljen kao pokušaj zajedni�kog, miroljubivog života katolika i protestanata u istoj zemlji. Protestanti su tada �inili petnaestinu stanovništva. Ali su 1628. te privilegije bile oduzete, da bi opet bile vra�ene ve� godinu dana kasnije 1629. Nimeskim proglasom.

Reformacija u Nizozemskoj Nizozemsku su kontrolirali Španjolci. No ona je bila jedini dio njihovog carstva gdje su protestanti bili dovoljno brojni, da bi postali politi�ka sila. Nizozemski je narod bio vrlo uspješan u svojim poslovima, obrazovan i otvoren za strane utjecaje – naro�ito protestantske. Protestantska vjera, koja je izvorno došla iz Njema�ke, naišla je ovdje na vrlo žestoke progone, posebno u vrijeme Karla V. Španjolskog (od 1523.-55.), koji je koristio inkviziciju da bi suzbio protestante. Više od 5000 ljudi je bilo smaknuto zbog 'hereze'. Pod Filipom II,, njegovim nastavlja�em, progoni su dosegli vrhunac i po�ela je organizirana opozicija. Oko godine 1564. u Nizozemskoj je postojalo politi�ko razilaženje u nazorima sli�no onom u Francuskoj: a) Katolici, koji su bili željni vidjeti kako se širi mo� španjolskog kralja; b) Stranka, koja je bila povrije�ena rastom centralizacije pod krunom i željna tolerancije prema protestantima (u nju su uklju�eni uglavnom protestanti, ali i neki katolici). Ta se stranka pojavila kao stranka patriota, koja je branila zemlju od stranih (tj. španjolskih) vojski. Pošto je raspolagala vojskom, druga je partija imala nadmo�. Rat je izbio 1566. godine (kalvinisti�ki sinod u Antwerpenu je objavio da je vojni otpor dopustiv). Vilim III. Oranski je, nakon pokušaja smirivanja, i sam prešao na protestantsku stranu. Rat je završio godine 1579. priznavanjem sjevera kao protestantske države (sada Nizozemska), a juga kao katoli�ke (sada Belgija). Službeno španjolsko priznanje nije došlo sve do 1648.


Reformacija u Poljskoj Reformacija u Poljskoj bila je iznimno složena zbog velikog broja razli�itih skupina koje su u nju bile uklju�ene. Osim toga, Poljska je u to vrijeme bila podijeljena na me�usobno odvojene regije. Osim reformiranih katolika, me�u protestantskim pu�anstvom bilo je luterana, moravske bra�e, kalvinista, menonita i poljske bra�e. Zemlja je, u neku ruku, postala uto�ište raznim skupinama koje su, uslijed progona, napuštale susjedne zemlje. Poljske granice su bile propusne što je omogu�ilo trgovcima iz susjedstva da u zemlju unose nove zamisli. Plemi�i su �esto slali sinove u inozemne škole koji su tamo se otvarali utjecaju novih ideja. No, s po�etkom protureformacije situacija se, nažalost, promijenila. Dvije posebne osobine poljske reformacije su: 1. Reformirana katoli�ka crkva, koju privla�e zamisli pomirbenog pokreta. Katolici, naime, na taj na�in pronalaze ohrabrenje jer je me�u njima bilo vjernika grkokatoli�ke crkve koji nisu priznavali autoritet Pape. 2. Mir u Sandomierzu (1570.) koji je jam�io vjerske slobode luteranima, reformiranima i husitima. Najuglednija osoba katoli�kog reformskog pokreta bio je teolog, kraljev tajnik i Melanchtonov prijatelj Andreas Frycz Modrzewski (1503.-1572.). Poznat je po prijedlozima vezanim uz reformu unutar Katoli�ke crkve – De Republica emendanda (Obnova Republike). Pri kraju svoga života naginjao je unijatnoj crkvi. Luteranske zamisli širile su se iz prostora njema�kog govornog podru�ja u Veliku Poljsku. Budu�i da je poljski kralj bio u poluvazalskom položaju u odnosu na teutonske viteze u Prusiji (grb bijelog orla), nije se mogao isprva suprotstaviti ovim doga�anjima. U Malu Poljsku (Kraków, Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinisti�ke zamisli koje je dodatno naglašavao humanizam koji se ukorijenio na sveu�ilištima. Kalvinisti su se ponekad udruživali s moravksom bra�om iz Bohemije. Jan �aski postao je najpoznatiji kalvinisti�ki reformist, no najve�i je dio života proveo u inozemstvu. Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske, reformirane zamisli širili su se i u tu zemlju, pogotovo zahvaljuju�i utjecaju Sveu�išta u Königsbergu kojeg su njema�ki luterani koristili kao polaznu to�ku. Luteransku crkvu u Litvi pod svoju su zaštitu uzeli vojvoda Radziwi�� i veliki zemljoposjednik Stanis�aw Kiszka. Vode�i litvanski reformatori bili su profesori iz Königsberga Abraham von Kulva i Stanis�aw Ra–pagelan (Rafajowicz). Obojica su umrla 1545. godine. Na vrhuncu reformacije (1569.) polovica �lanova poljskog Senata bili su protestanti. Tako je pri svršetku 16. stolje�a u Velikoj Poljskoj bilo, prema povjesnim zapisi–ma, 142 luteranske crkve. Reformiranih je bilo 80, odnosno u Maloj Poljskoj 250, a u Litvi 150 crkava. 1570. godine postojale su 64 moravske crkve i 171 unijatna crkva, prije svega u Maloj Poljskoj. Nažalost, cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila protureformacija koja je zapo�ela s kraljevanjem Žigmunda III. Vase (1587.-1632.) koji je škole poha�ao kod jezuita. Uz isto se razdoblje naj�eš�e vežu biskup Ermlanda, Stanis�aw Hosije, i jezuit Peter Skarga (umro 1611.). Pripadnici ostalih nekatoli�kih vjerskih skupina bili su


diskriminirani te su, primjerice, kvalitetno uposlenje mogli na�i isklju�ivo katolici. U Velikoj Poljskoj, izme�u 1592. i 1627. luterani su izgubili dvije tre�ine crkava. Potom izbija Tridesetogodišnji rat, te Poljsku preplavljuju vjerske izbjeglice. 1607.-1608. godine protestantski plemi�i bili su dovoljno nepromišljeni da se uklju�e u pobunu nezadovoljnih, zajedno s nekim katolicima i nekim pravoslavnima; a uguši-vanje pobune zna�ilo je kona�no pobjedu rimokatoli�ke crkve u Poljskoj. No, poljski je protestantizam osu�en na propast. Ve� 1598. godine papski nuncije je rekao: "Još prije kratkog vremena, mogli smo se bojati da �e krivovjerje sasvim istisnuti katolicizam iz Poljske. Sad katolicizam tjera krivovjerje u grob." Drugi faktori, koji su uzrokovali pad protestantizma su sljede�e: Nijedan poljski kralj ne zauzima se za reformski pokret. Mnogi plemi�i naj�eš�e su na reformiranu stranu prešli iz gospodarskih, kulturnih i ideoloških razloga, te se s novim pritiskom ponovno vra�aju katoli�anstvu. Seljaštvo je, u najve�oj mjeri, ostalo izvan dosega reformacije.

Reformacija u Škotskoj

John Knox je svakako najve�e ime koje povezujemo s reformacijom u Škotskoj. No i prije njega je bilo reformatorskih zbivanja. Prvi reformator mu�enik je bio Patrick Hamilton, koji je studirao kod Luthera. George Wishart je tako�er bio istaknuti (Reformirani) propovjednik – spaljen kao i prethodnik. Knox je bio njegov tjelesna straža za vrijeme njegove propovjedni�ke turneje. Na koncu Wishart je bio uhapšen i spaljen pred katoli�kim nadbiskupom Beatonom. Za osvetu zbog toga grupa ek-stremnih protestanata je provalila u rezidenciju nadbiskupa kod St. Andrews te ga je ubila. Oni su se zabarikadirali u tvr�avu te imenovali su John Knoxa za njihov kapelan. Kona�no su se morali predati kad je francuska flota bombardirala tvr�avu. Usprkos sporazuma, Knox i drugi su bili uhapšeni i poslani na francuske ratne galije. Nakon devetnaest mjeseci, on je oslobo�en nakon intervencije Engleske i postaje pastor u Engleskoj, �ak i kapelan kralja Edward VI. Kad kraljica Marije do�i na vlast u Engleskoj, bježi u Ženevu i tamo studira kod Calvina. Godine 1559. se vra�a u Škotsku. Tu nailazi na sljede�u situaciju: Marija Stuart traži kao svoje pravo da bude kraljica Škotske i Francuske, a bila je poticana i na zahtijevanje engleskog prijestolja. Ovaj zadnji zahtjev ju je doveo u sukob sa Elizabetom I. Neki protestan-tski knezovi su oformili jednu organizaciju poznatu kao Zajednicu lordova, da bi se borili za vjeru i postigli reformaciju u Škotskoj, iako je Škotska vlast bila izrazito rimokatoli�ka. Knox je zapo�eo masovnu kampanju, kako bi u zemlji postigao reformaciju, no da bi u tome uspio, za �itavu je situaciju moralo postojati i politi�ko rješenje: Zbacivanje politi�ke mo�i koja je vladala Škotskom – to je rješenje došlo iz Engleske. Strane su se ovako poredale: a) Katolici traže vra�anje Marije kraljice Škota i priklanjaju se Francuskoj pomo�i; b) Svi oni koji preziru katoli�ke biskupe i traže podršku od Engleske: Tu naro�ito spada Zajednica lordova. Kraljica Elizabeta, koja nije htjela riskirati da za svojim le�ima ima katoli�ke i profrancuske Škote, godine 1560.


šalje Leithu novac i trupe. Francuske trupe su istjerane i škotski je Parlament odbacio autoritet pape i ukinuo mise. Parlament je proglasio kalvinizam religijom države. Škotska je tada imala katoli�ku monarhiju s protestantskim narodom! Prihvatio je ispovijed vjere (Škotska konfesija), koju je skicirao John Knox. Ali Knjizi Discipline nije dana zakonska snaga; ta je knjiga naime bila sastavljena s tom namjerom da uspostavi reformatorski sustav crkvenog upravljanja, gdje bi moralni nadzor bio izvo�en od strane konzistorija i starješina. Knjiga Discipline je bila napisana na osnovi ženevskog modela i sastojala se od mnogo metri�kih psalama, zbog kojih je �itava knjiga dobila ime Psaltir (Knjiga psalama). U vrijeme kad su protestanti preuzeli Škotsku, Francuzi su, koji bi ina�e i dalje nastavili prijetiti, bili prezauzeti religijskim ratovima, što zna�i da nisu bili u stanju da interveniraju. Knoxov poseban doprinos reformacionom mišljenju je bila teorija opravdanja revolucije. Pod Lutherom, religija države je bila odre�ena religijom njenih vladara. U svojoj knjizi Appelations (Apeliranja) Knox je otišao dalje rekavši, da ljudi imaju pravo da izaberu svoju vlastitu religiju, bez obzira na volju monarhije. Ljudi koji prakticiraju istinsku protestantsku vjeru, imaju pravoodbiti, ako je potrebno i silom, rimokatoli�ke vo�e, koji bi ih pokušavali sprije�iti. Calvin se nije složio s Knoxom, preporu�uju�i strpljivo prihva�anje progonstva. Samuel Rutherford (1600.-1661.) iznosi u svojoj knjizi Lex rex (Zakon je kralj) da je pravi kralj zakon, i ako kralj i njegova uprava dopusti ili �ak i prisili grijeh, ne treba ih slušati. U svakoj zemlji gdje je reformirana vjera trijumfirala, to se obi�no o�itovalo kao buna protiv države, koja je naravno uklju�ivala oružani ustanak, kao u Škotskoj i Nizozemskoj. Gdje je ona izgubila bitku, bila je istisnuta, kao u Francuskoj i Ma�arskoj. Ipak, u svim tim zemljama je nemilosrdno gušenje protestantizma uzrokovalo da su umjereniji ustuknuli natrag.

REAKCIJA PROTIV KALVINIZMA Ta je reakcija bila, prije svega, doktrinarna (usp. Arminius i njegove sljedbenike), ali i crkvena (ponovno oživljavanje visoke crkvene liturgije i uprave) i politi�ka (protiv Oliver Cromwella). Javio se i jedan dašak svježine, koji je puhao preko Europe: Novi interes za metafiziku, misticizam i filozofiju (usp. Descartes, Spenser, Donne), kojem treba dodati i obnovu najbolje stare katoli�ke pobožnosti. Jacobus ARMINIUS (1560.-1609.): Jacobus Arminius (pravo ime Jacob Hermansz), studirao je u Ženevi kod Beze, putovao u Italiju, a na Univerzitetu u Leydenu profesor od 1603.-1609., kada je i umro. Na tom istom Univerzitetu je drugi profesor Francis Gomar, najekstremniji kalvinista. Arminius se s Gomerom uhvatio raspravljati o prijepornom pitanju. On je tvrdio da NZ otkriva Boga koji ljubi i da je s njim nespojivo tuma�enje prema kojemu On šalje mnoge smrtnike u pakao, bez obzira na njihovo ponašanje. Arminius je izjavio, da je Bog odredio spasenje odre�enim, posebnim osobama – jer je vidio unaprijed da �e oni vjerovati i ustrajati do kraja. Na ovakav na�in odbija kalvinisti�ku ideju bezuslovnog izbora, tj. da Bog izabire ili


odre�uje ljude za spasenje, bez obzira na zasluge koje je u njima vidio. Arminius je bio pažljiv u naglašavanju naše potpune ovisnosti o Božjoj milosti. Ali u jednoj važnoj to�ki razlikuje se od kalvinisti�kog i augustinskog tuma�enja. Mi ovisimo o Božjoj milosti, ali nam je ova milost dana na na�in, da �ovjek sam odlu�uje ho�e li je prihvatiti ili ne. Božja milost �ini naše spasenje mogu�im, a ne neizbježnim. Tako kona�ni izbor, što se spasenja ti�e, poduzima �ovjek. Božji izbor i predodre�enje pojedinaca, nije zasnovano na Njegovom suverenom izboru, ve� na Njegovu predznanju našeg izbora. SINOD U DORDRECHTU Nakon Arminiusove smrti (1609.), 46 vode�ih arminijanaca iznose pred nizozemske staleže svoju doktrinu u Remonstranciji (Prigovori), ali su na sinodi u Dordrechtu 1618. bili osu�eni i progonjeni. Oni su izjavili da je izbor za vje�ni život uslovljen dobrim djelima u ovom životu, da milost može biti o�uvana i izgubljena, da je Krist umro za sve ljude. Ti ljudi su u dokumenat ubacili tako�er i napad na crkvu neovisnu od države. Godine 1618.-1619. kalvinisti�ka je crkva održala Sinod u Dordrechtu. Na njemu su prisustvovali delegati iz mnogih zemalja, izuzev Francuske. Sinod se suprotstavio arminijancima, koje sada vodi Simon Episkopius. Smatralo se da je Gomerov jezik bio odviše ekstreman, ali je sinod još uvijek ustrajao na sljede�em: a) Uzrok izbora je �ista milost Božja; b) Milost jednom primljena, ne može više biti izgubljena; c) Krist je umro samo za izabrane; d) Milost je djelotvorna i spasonosna. Op�i sabor je otjerao arminijance (ili remonstrante), koji su odbili ravnati se prema gornjim to�kama. Arminijanci su dijelom protestirali (otuda ime 'remonstranti'), protiv kalvinista s pozicija razuma (i kao takvi su prete�e liberalaca). Bili su sumnji�avi prema svim 'credima' (vjerovanjima), što ih je dovelo u neku srodnost sa so-cinijancima. No, oni me�u svojim �lanovima imaju istaknute nau�nike kao Gerhard Voss, Hugo Grotius i Jean Leclerc.

REFORMACIJA U ENGLESKOJ

Put kojim je protestantska doktrina prvi puta došla u Englesku je vodio preko augustinskih franjevaca (reda kojem je pripadao i Luther) u Cambridgeu, gdje se nalazi i Coverdale. Bilney i Latimer su 1520. u gostionici Kod bijelog konja naišli na diskusije o njema�koj teologiji. Kada se grupa godine 1525. razišla, radikalniji su mirno krenuli u Njema�ku i Švicarsku studirati ili se baviti planom za reformu. Drugi Englezi, koji su za vrijeme vladavine Henrika VIII. bili na kontinentu, su Barnes (spaljen 1540.), Tyndale (u Wormsu je izme�u 1525.-6. izdao engleski Novi zavjet, spaljen je 1536. u Bruxellesu), Coverdale (Engleska Biblija godine 1535., Zürich). HENRIK VIII. (1509.-47.): Reformacija je u Engleskoj, zapravo, bila politi�ka revolucija, �ijim se religioznim posljedicama Henrik VIII. okrutno protivio. Bio je samodopadljiv, željan mo�i i slave – tipi�an renesansni vladar. Henrik je u doktrini ostao katolik �itavoga svog života i za vrijeme njegove vladavine, mnogi su protestanti


umrli zbog svoje vjere. Bio je Lutherov protivnik i protiv njega je (1521.) napisao spis, na koji mu Luther odgovora. Zbog toga je papa Lav X. Henrika nazvao Fidei defensor (branitelj vjere). Tradicionalno, Engleska nije do tada nikada bila protiv pape; bila je izrazito konzervativna, oko tre�ina zemlje je u rukama crkve. Kralj nije mogao djelotvorno upravljati bez uporabe mo�i pape, kao sredstvo kontroliranja klera. Duže vrijeme je bilo op�enito poznato da je engleski kralj vladao crkvom a ne papa. Henrik VIII samo je potvrdio ovu situaciju. U svakom slu�aju engleski biskupi su bili primarno državni službenici koji su bili odgovorni kralju a ne crkvi. Engleski kardinal Thomas Wolsey je, upravo pred reformaciju, visoke položaje, jedan za drugim, spajao sa svojim crkvenim položajem i papinskom vlaš�u. Od godine 1518.-29. upravljao je Engleskom kao predstavnik i kralja i pape. Njegova omraženost, posebno što se ti�e poreza, umnogome je pridonijela porastu antiklerikalizma. Osloboditi se papinog uplitanja, postao je cilj mnogima u Engleskoj. Henrik se oženio Katarinom Aragonskom, španjolskom princezom, s ciljem još ja�eg u�vrš�ivanja politi�ke zajednice sa Španjolskom, koja je bila uspostavljena nje-govim ocem Henrikom VII., godine 1503. Katarina je bila udovica Henrikovoga starijeg brata Artura. Za vrijeme sklapanja toga braka, oboje su bili vrlo mladi. Prema Levitskom zakoniku, ako �ovjek oženi ženu svoga brata, brak je nevaže�i, a bra�na zajednica �e biti bez djece. Vjerojatno je bilo djece iz prethodnog braka, da je bilo druga�ije, zakonitost ovog levitskog braka mogla bi biti priznata. Henrik VIII. je morao, da bi se mogao oženiti Katarinom, dobiti papinski oprost. Tako je papa Julije II. izdao papinsku bulu oprosta. Katarina je rodila Henriku šestero djece, ali je samo jedno preživjelo. To je bila princeza Marija. Kako su oboje zašli u godine (Henriku je bilo 37, Katarini 42), Henrik je po�eo silno brinuti – tko �e naslijediti prijestolje. Tako je po�eo sumnjati u pravilnost svoga brata (što mu je svakako odgovaralo u tom trenutku). Sada pak po�inje sa sumnjom, ima li papa pravo dati oprost, budu�i da je Levitski zakonik, Božji zakon. Zato papi Klementu VII. predo�ava situaciju s nakanom da ovaj potvrdi, da je oprost dat od jednoga njegovog prethodnika, nezakonit. To bi zna�ilo da Henrikov brak nije bio punopravan od samoga po�etka pa, stoga, mora biti poništen. U prepirci oko razvoda, ne bi li potkrijepili svoje stavove, i Henrik i papa citiraju razli�ite stihove iz Biblije: Henrik citira iz Lev 20,21, a papa iz Pnz 25,5 (o levitskom braku). Cranmer se odlu�io za Henrikovo tuma�enje i na taj si na�in osigurao uspješnu karijeru. Wolsey postiže udruživanje Engleske s Francuskom protiv imperatora Karla V., koji igrom slu�aja, postaje ne�ak Katarine Aragonske. Pored ovoga, 1527. carske su trupe, bore�i se u Italiji, oplja�kale Rim i papa se našao na milost i nemilost cara. To je izgledalo kao da Karlo V. želi sprije�iti papu da dozvoli raskid braka Henriku VIII. Ovo je stavilo Wolseyja u nezavidan položaj, jer – osim što je glava države, on je i kardinal, a pored toga još i papin legat. Zato ni na jedan razvod braka, koji ne dolazi iz Rima, on ne može progledati kroz prste.


Katarina je zvala osobno papu. Od Wolsey-a je traženo da podnese ostavku i tako je sada Henrik preuzeo njegove dužnosti. Da bi se razmotrila legitimnost njegovog braka, sazvana je komisija profesora. Svoj su zaklju�ak iznijeli nakon tri godine razmatranja. Predložili su novu teoriju carevanja: Carsko vladanje bazirano na dominiraju�em konceptu Bizantskoga carstva – imperator je i vrhunski poglavar crkve, i koncept carske vladavine bez pape (crkva je bila predstavljena crkvenim saborom). Zakon o Apeliranju iz 1533. je proglasio Englesku carstvom. Nadbiskup Canterburyjski, Thomas Cranmer, objavio je razvod i kralj tako postaje slobodan oženiti se Anom Boleyn, simpatizerkom luterana. Od tog drugog braka je proizašla k�erka, budu�a kraljica Elizabeta I. Aktom Parlamenta zvanim Zakon o supremaciji, Henrik još žeš�e odbija papu i njegov autoritet, postavljaju�i sebe na mjesto vrhunskoga poglavara crkve u Engleskoj. To ne zna�i da se on pridružio protestantskoj revoluciji, koja se osnažila u Europi posljednjih 15 godina. On mrzi protestansku herezu i želi zadržati katoli�ku crkvu Engleske. Ali ovo nije bilo prihvatljivo za mnoge, jer se nije svi�alo ni katolicima ni protestantima. Biskupu Fisheru od Rochestera i gospodinu Thomasu Moreu su odrubljene glave, jer nisu htjeli položiti supremacijsku zakletvu – da je kralj glava engleske crkve. Thomas Cromwell je dobio naredbu da posjeti crkve na �itavom podru�ju. Pošto su tim Zakonom ukinuli papinu mo� i podredili kler, Henrik i Thomas Cromwell idu korak dalje i zatvaraju samostane. Istaknute osobe u unapre�ivanju reformi u Engleskoj su Ana Boleyn i Thomas Cromwell, ali izgleda da su oboje to radili iz politi�kih i kulturnih razloga. Oboje su mislili da je reformacija prosvjetljenje i dobra stvar. Ana Boleyn je bila žena s intelektualnim pretenzijama i suosje�ala je s luteranima. Prokrijum�arila je Novi zavjet iz Francuske u svilenim balama. Tako se po prvi put po�eo osje�ati luteranski utjecaj na Dvoru. Izgleda da je do osobne vjere došla neposredno pred pogubljenje. Thomas Cromwell, druga je osoba naklonjena luteranima. No, dubina njegove vjere otkrivena je kasnije, kad je, boje�i se za svoju glavu, postao konspirator protiv Ane, optužuju�i je da je �inila preljube s cijelim dvorom! Ona je zbog toga bila pogubljena. Nakon Henrikovoga drugog braka s Jane Seymour, koja umire ubrzo nakon poroda (rodila je muškog nasljednika), Thomas Cromwell je uredio tre�i brak sa sestrom umjerenog protestantskog princa, Anom od Klevea. Vrlo skoro i Cromwell je smaknut, zato što je naturivao svoje radikalne (luteranske) ideje suviše daleko, skrivaju�i ih od Henrika. On je bio u diplomatskim kontaktima s luteranskim knezovima u Njema�koj i pod njihovim je utjecajem naredio da u svakoj župnoj crkvi bude jedna engleska Biblija (bazirana na prijevodima Tyndalea i Coverdalea). Pokušao je definirati neke to�ke o vjeri. A težio je i da se biskup složi s novom doktrinom za novu englesku crkvu. Ali u svemu tome, pretjerao je. Henrik je bio konzervativan, a on nije želio doktrinalne promjene. Oko 1540. godine, nastavljaju�i s reformacijom iza Henrikovih le�a, Thomas Cromwell je u ozbilnjim neprilikama. Odrubljena mu je glava vjerojatno zato, jer je Henrik došao do zaklju�ka da je Cromwell postao opasan protestant.


Catherine Parr, Henrikova posljednja žena, pretvorila je kraljevsku rezidenciju u priznato središte religiozne reforme unutar dvora i time trasirala put za daljnje reforme, koje �e se odvijati pod Eduardom VI. Thomas Cranmer (1486.-1556.): On je bio jedna vrlo zna�ajna li�nost u reformaciji. Bio je imenovan izaslanikom Karla V. Za vrijeme svog boravka u Nürnbergu, vjen�ao se k�erkom jednoga luteranskoga teologa. Na preporuku Ane Boleyn, imenovan, potom, Canterburyjskim nadbiskupom. U svemu je vrlo miran u�enjak, samo �etvrtinu vremena nadbiskup. Zbog svoje mirno�e i lojalnosti, uspjelo mu je preživjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kralj je, kako bi dokazao svoju pravovjernost, privrženost katoli�koj vjeri, godine 1539. objavio represivni akt, tzv. Krvavi statut od Šest to�aka vjere, kojim su se odre�ivale okrutne kazne za nijekanje transsupstancijacije, mise za pokojnike, osobne ispovijedi, sve�eni�ki celibat. Biskupi, koji su bili naklonjeni reformaciji, lišeni su svojih položaja. Sve do 1543. Cranmer je prihva�ao doktrinu o transsupstancijaciji. Gotovo jedini njegov javni doprinos za op�e dobro protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje predgovora za Bibliju, koji je nakon 1543., bilo dopušteno �itati samo klericima, plemi�ima, vlasteli i bogatim trgovcima. Tako nije zadovoljio protestante koliko je mogao, a njegovo zanimanje na Canterburyjskoj biskupiji pružilo je umjerenijima me�u njima, ipak tiho ohrabrenje. EDUARD VI. (1547.-53.): Kralj je umro 1547. i kona�no su otvorena vrata za reformiraju�u stranku. Kako je Eduard imao samo devet godina, državom je upravljao protektor Somerset – prijatelj Cranmerov i pristaša reformiraju�e stranke. Zakon 'Šest to�aka vjere' je ukinut. Slike su uklonjene, traktati tiskani, Gospodnja ve�era davana pod obje prilike, sve�eni�ki celibat je stavljen van snage. Razvoj molitvenika: Zakon jednolikosti (bogoštovlja) (1549.): U molitveniku (The Book of Common Prayer, glavna anglikanska bogoslužbena knjiga), uklonjena je misa na latinskom i uvedena nova (engleska) liturgija. Ona je oblikovana uglavnom prema luteranskim na�elima. Laici postaju aktivni sudionici. O�it je i Bucerov utjecaj. Odba�en je pojam o ponovljenoj žrtvi. Taj molitvenik slijedi luteran-ski izri�iti nalog, da obi�aji mogu biti promijenjeni samo onda kada to Sveto Pismo zahtijeva. Korištene su srednjovjekovne liturgije – posebno sarumska. Budu�e pitanje engleske reformacije je bilo, ho�e li se staro i novo mo�i sjediniti ili pak je to dvoje nespojivo. Godine 1548. je Cranmer bio pridobijen za švicarske reformatore preko Nicholas Ridleya, Bucera, Petra Mu�enika Vermiglija i Jana £askog iz Poljske. Bucer je bio za usuglašavanje razli�itih mišljenja, no Petar Mu�enik i Jan �£aski su zwinglijanci. Pod vojvodom od Northumberlanda kao protektorom, izme�u 1550. i 1553. uspjeli su posti�i isto toliko kao u nekim njema�kim i švicarskim gradovima: Pojednostavljana liturgija na engleskom, švicarska doktrina o Gospodnjoj ve�eri, nacrt doktrine sastavljen od 42 to�ke napravljena prema uzoru švicarske teologije, zajedništvo kod stola, uprava biskupa gradskim vije�em. Zakon jednolikosti (bogoštovlja) (1552): Cranmer je bio još oprezniji, pažljivo je slušao Bucerovu kritiku


molitvenika iz 1549. Upute za Gospodnju ve�eru su se polagano oblikovale. Za ve�inu ljudi je engleska reformacija još oko 1553. godine bila izvanjska; još uvijek je to bila stvar zakonodavstva. Engleska nije bila protestantska zemlja, ali ju je tome da to postane, dovela nešto bliže, opaka vlada Marije I Tudor, zvane još katoli�kom ili krvavom Marijom – krv mu�enika bila je sjeme protestantizma. MARIJA I. Tudor (1553.-58.) ), zvana krvava, predstavlja povratak, gotovo, u prvu �etvrtinu stolje�a. Ona je na prijestolje došla u dobi od 35 godina – skoro još usidjelica. Bila je polušpanjolka, k�erka i pouzdanica Katarine Aragonske. Njena se udaja za španjolskog infanta Filipa, sina Karla V., kasnijeg kralja Filipa II., nije pokazala naro�ito sretnom: Nasljednjik se nije pojavljivao. Od samoga po�etka njene vladavine, Marijin cilj je bio vra�anje katoli�ke crkve onakvom kakva je bila prije razvoda njenih roditelja. Bila je uvjerena da njeni podanici misle isto kao i ona. Ali, onije bila u pravu. Ve�ina je htjela religiju onakvu, kakva je bila kada je Henrik VIII. umro (a to je: Katolicizam bez papine vrhunske vlasti). Papinska vrhunska vlast je bila uspostavljena ponovo na prvom zasjedanju Parlamenta 1554. i tada je izdat zakon o uništenju heretika. Papin je izaslanik došao u Englesku zbog odobravanja oprosta grijeha za pobunjenike. I kao dodatak, jedan je akt parlamenta iz 1401., koji se odnosi na spaljivanje heretika (lolarda), obnovljen. Sve do tog vremena, ona je za to da uvjeri protestante da griješe na svom putu, ali u velja�i 1555. diže se strašan val progona protiv njih. Do kraja njene vladavine, više od 300 ljudi je spaljeno na loma�i zbog hereze, od seljaka do nadkiskupa Cranmera, koji je odobrio razvod Henriku VIII. Efekti na javno mnijenje su poražavaju�i. Ni ona ni njeni savjetnici nisu bili zadovoljni protestantizmom kao istinskim religioznim pokretom, za kojeg su protestanti zaista spremni umrijeti. Ona je pretpostavljala da je to samo na�in za prikrivanje politi�ke konspiracije, kojoj je cilj ugrabiti i zadržati vlast. Prevarila se u svojim ra�unima. Tjerala ih je na spoznaju svoje obmane, ali oni su odbijali promijeniti mišljenje i zbog toga su bili spaljivani. Kada je postala svjesna svojih pogrešnih procjena, bilo je suviše kasno. Nije se mogla vratiti od svojih uvjerenja i na�ela. Rezultat svega što se za vrijeme Marije zbivalo u Engleskoj, bile su sve ve�e asocijacije ljudi na crkvenu tiraniju pri pomisli na Rim. To je uzrokovalo time, da su protestanti, ranije identificirani s anarhijom i razaranjem, sada postali ljudi s vrlinama, �aš�u i sposobnoš�u odupiranja stranoj tiraniji. ELIZABETA I. (1558.-1603.): Njene vlastite poglede je bilo teško otkriti – jednom je prilikom npr. izdaleka natuknula da želi povratak na status quo iz razdoblja Henrika VIII. (katoli�anstvo bez pape, kraljevska supremacija, davanje prednosti sve�eni�kom celibatu, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji). Ali, zbog politi�kih razloga, ona se odlu�ila na ustupak: Dvije tre�ine Engleske je još uvijek bilo katoli�ko (posebno na sjeveru), a bila je i na istoj strani Filipa II. protiv Francuske. Zakon o jednolikosti (bogoštovlja) (1559.) dopušta ponovno izdavanje molitvenika iz 1552. sa zna�ajnim ispravcima u konzervativnom smislu. Trebalo je koristiti dvije formule


pri Gospodnjoj ve�eri, liturgijska uputa tiskana crnim slovima je ukinuta. Ova uputa objašnjava da kle�anje za vrijeme pri�esti (euharistije) uop�e nije znak štovanja hostije. Obla�ile su se sve�eni�ke odore. Matthew Parker je postao Canterburyjski nadbiskup, koji je bio sli�an Cranmeru u opreznim na�inima postupanja. Me�u engleskim izbjeglicama u Evropi je bjesnila diskusija o molitveniku iz 1552. Neki su govorili da je to knjiga zbog koje bi reformatori trebali po�i u smrt, drugi pak (uklju�uju�i Johna Knoxa) da ona još uvijek sadrži papinski talog. Oko 1558. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji, ali još nije postao reformiraju�a sila. Kler je bio neuk jednako kao i do tada, a ve�ina promjena je bila izvanjska. Neki smatraju da je dolazak Elizabete na prijestolje ozna�io samo po�etak reformacije u Engleskoj.

PURITANCI

Puritanci (�istunci) su oni vjernici, koji rade na reformiranju i o�iš�enju anglikanske crkve preko granica koje je vlast postavila (otuda im engl. ime puritan od lat. puritas: �isto�a). Najviše su radili na uklanjanju religioznih ceremonija (ostataka katoli�anstva) – korištenje križa kod krštenja, superpelliciuma, kle�anje za vrijeme euharistije. Mnogi su od njih smatrali da je biskupski položaj nebiblijski, a neki pak žele kalvinisti�ki oblik crkvenog upravljanja, sa starješinama i sinodom, i oštrijom crkvenom disciplinom. Željeli su da se Engleska umiješa u tridesetgodišnjem ratu na strani protestanata. Anglikanska crkva sastojala se od dva krila, puritanaca (evangelista), koji su bili kalvinisti, i od episkopalaca, koje su puritanci nazivali arminijancima i prikrivenim papistima. Kao pokret, zapravo je zapo�eo pod vladavinom kraljice Elizabete I. i ubrzo je postao agresivan segment engleske crkve. Kraljica, ne samo da nije odobravala njihove antikatoli�ke stavove, ve� ni privatna okupljanja radi molitve niti rad na engleskoj Bibliji. Me�utim, jedan dio puritanaca, koji je sebe nazivao separatistima, otišao je još dalje govore�i, kako žele potpuno otcjepljenje od Anglikanske crkve. Ove grupe je država izdvajala i kažnjavala. Kada je Jakov I. (sin Marije, kraljice Škotske i lorda Darnleya) došao na vlast, puritanci su ga pokušali nagovoriti da izvrši daljnju reformu Anglikanske crkve, ali nisu uspjeli, jer je u Jakovovim o�ima ukidanje biskupa na kraju vodilo ka ukidanju monarhije. Me�utim, Jakov je odobrio novi prijevod Biblije, koji je zamijenio ženevsku verziju, iako ima primjedaba na antikatoli�ke bilješke u njoj. Ta Biblija postaje jedina službena autorizirana verzija, a sve druge su proglašene nezakonitima. Prevodioci se nisu poslužili svim, tada dostupnim, rukopisima, poznavanje židovskog jezika im je bilo klimavo, a to što su koristili Tyndaleovu i Coverdaleovu verziju zna�i, da je taj jezik ve� onda bio zastarjeli. Ovaj prijevod u po�etku nije naišao na širok prijem – �ak je i nadbiskup William Laud (episkopalac) kod propovijedanja koristio staru ženevsku Bibliju. Ovo je bila prva verzija, koja je izostavila sve apokrife. To nije bila prva engleska verzija: Godine 1539. su Veliku Bibliju izdali Thomas Cromwell i Cranmer, a 1568. se javlja Biskupska Biblija. Namjena Velike Biblije bila je, istisnuti sve neslužbene prijevode, poput Tyndaleovog, sa svim isuviše


jetkim bilješkama i primjedbama. Me�utim, nijedan autorizirani prijevod ovog doba, nije se mogao natjecati s najpopularnijim neslužbenim prijevodom – Ženevskom Bib-lijom. Ona je bila pažljiva prerada ve� postoje�e Velike Biblije, na osnovu Calvinovih i Bezinih dostignu�a, i suvremenih francuskih prijevoda. Prva je imala numerirane stihove, što je bila francuska ideja (uveo ju je 1551. Robert Estienne "Stephanus"). Otada je bilo mnogo lakše na�i pojedini tekst, ali je zato bilo teže slijediti kontinuitet Pavlova argumenta. Ta je Biblija bila tiskana u dvije kolone s kurzivom, uba�enim pri prevo�enju. U Ženevi su još više doprinjeli tome, izdavši lijepo i jeftino džepno izdanje. Zbog ovakvoga stanja, separatisti su odlu�ili emigrirati, prvo u Holandiju, a potom u Ameriku. Zapravo, kad su se Cromwellu obratili �lanovi Parlamenta, on je bio spreman emigrirati. U prvoj polovini 17. st., puritanci su bili izrazito jaki u Parlamentu i na Cambridge-u, gde je Thomas Goodwin, uz druge poznate propovjednike, propovijedao Rije�. Jakova I. naslijedio je Karlo I., koji je oženio francusku katoli�ku princezu (Henriette de France), i zbog toga bio u nemilosti Parlamenta. U razdoblju od 1629.-40. g., vlada kao despot bez Parlamenta, a pomažu mu njegovi ministri Buckingham, Strafford i nadbiskup Laud. Laud i Wentworth su njegovi savjetnici u antipuritanskoj kampanji. Karlo je koristio razne oblike vanparlamentarnih sudova, kako bi sproveo ovaj zakon. Obnovljena je katoli�ka praksa, a protivnici su kažnjavani i žigosani. Tada je pokušao nametnuti episkopat i Molitevnik i trebnik (1549.) u Škotskoj, ali su to Škoti odbili. Potom dolazi u Škotsku s vojskom, ali se morao povu�i. Škotska armija prijeti napadom i on saziva Parlament, da bi se skupio novac za suprotstavljanje istoj. Parlament se sastao, ali Karlu nije odobrio novac. Zbog ovoga, Karlo raspušta Parlament i šalje Buckinghama da pohapsi sve �lanove. Parlament pak tim povodom traži, da se Buckinghamu sudi za veleizdaju. Karlo se morao složiti s tim i Buckinghem je pogubljen. Potom Parlament kralju šalje svoju delegaciju na pregovore o smanjenju kraljeve i pove�anju parlamentarne vlasti. Kralj ne želi o tome ni �uti i pokušava pohapsiti �lanove ove delegacije (jedan od njih bio je Oliver Cromwell). Parlament se ovome suprotstavio i kralj raspušta Parlament. Na kraju je, uglavnom puritanski dio Parlamenta, objavio rat kralju i zapo�eo je gra�anski rat. Po svojoj suštini, ovo nije bio religiozni rat, ve� bitka za Ustav. U seriji bitaka, kraljeva strana je bila poražena. Laud, koji je bio uhapšen 1641. g, kona�no je pogubljen 1645., zato što je pokušao odbaciti englesku reformiranu religiju i pomiriti englesku i rimsku crkvu. Kada je izgubio bitku kod Naseby-a 1645. godine, Karlo I. je uhapšen. On je 1647. g. pokušao pregovarati sa Škotima i drugim zemljama, da njihove armije interveniraju i vrate ga na prijestolje. Kada je ovo otkriveno, kralj je optužen za veleizdaju, jer je pregovarao s papom za novac i oružje, i zato što je namjerovao koristiti irske, katoli�ke, trupe (koje su izmasakrirale tisu�e protestanata u ustanku 1641.g.), za ubojstvo engleskih i škotskih parlamentaraca. Nakon mnogobrojnih bitaka, škotska vojska je pobije�ena. Pošto je pobijedio u ratu, Cromwell je u ime Parlamenta organizirao Puritansku državu (1649.-1659.). Cromwell je


morao preuzeti ovu inicijativu uglavnom zbog toga što se protestanti nisu mogli me�usobno složiti. 1) Formirana je Westminsterska skupština. Sastojala se od predstavnika sve�enstva i djelovala kao savjetodavni organ Donjeg doma. U ovom tijelu nisu bili predstavljeni samo puritanci, ve� i oni koji su naginjali nezavisnima i koji su se bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija (prezbiterijanizam), umjesto episkopalizma. Vojska (uglavnom naklonjena nezavisnima), zapravo je imala kontrolu, bez obzira što je Parlament bio uglavnom puritanski. 2) Pripremljena su Westminsterska na�ela vjere za anglikansku crkvu i prezbiterijanska vlada je bila upoznata s tim. Knjiga Molitvenik i trebnik trebala je biti zamijenjena Uputstvom za javno slavljenje Boga, a westminsterska vjeroispovijed pak je trebala zamijeniti Tridesetdevet to�aka o religiji. U westminsterskim Na�elima vjere primjenjen je mnogo oštriji oblik kalvinizma od onog kojeg je propovijedao sam Calvin. Karakterizirali su je: a. Zavjetna teologija; b. Ograni�eno otkupljenje; c. Osobna sigurnost spasenja sada je posmatrana kao nešto odvojeno i slijede�e spašavaju�oj vjeri. 3) U vrijeme Cromwella, baptisti i kongregacionalisti su postali stalni segmenti religioznog života u Engleskoj. Nezavisnim zajednicama je sada bilo dozvoljeno okupljanje u pojedinim katedralama. 4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na Bibliji, zapravo više nego u bilo koje drugo vrijeme nacionalne povijesti. U njegovo vrijeme, reformacija je ima-la utjecaj na zakone države. 5) Tiskano je mnogo literature. Uz Cromwella su bili mnogi �uveni puritanci kao što su: Milton, Owen i Bunyan, koji se borio za njega, iako je bio skromni kotlokrpa. �uvena puritanska literarna djela XVII. stolje�a uklju�uju: Put krš�anina, Sveti rat, Obuhvatnu blagodat od Johna Bunyana; Krš�anina u oklopu Williama Gurnela, Vje�ni pokoj svetaca Richarda Baxtera kao i Matthew Henryjev komentar cijelog Svetog Pisma u jednoj knjizi. Karlo II. je 1660. g. biskupima vratio vlast i ponovo uveo Molitevnik i trebnik. On je po�eo progoniti i optuživati ne samo separatiste i puritance, koji nisu bili u anglikanskog crkvi, ve� je Drugim zakonom o izjedna�avanju (dio antipuritanske zakonske djelatnosti poznatiji kao Clarendonov kod, po ministru koji ga je predložio) primoravao puritance, koji su bili �lanovi anglikanske crkve, na potpuno usuglašavanje i prihva�anje svega što se nalazilo u Molitevniku i trebniku, na prihva�anje uredbe i vladavine nadre�enog im biskupa. Dvije tisu�e ljudi je ovo odbilo pa su isklju�eni iz crkve i potom se priklju�ili nekonformistima (tj. neanglikancima), grupi koja je službeno priznata u Cromwellovo vrijeme. Mnogi su poslani u zatvor zbog svojih stavova, me�u njima i Bunyan. Za vrijeme vladavine Jakov II. (katolik), dogodio se najvažniji sukob izme�u zavjetnih krš�ana u Škotskoj i onih koji su pokušavali uvesti anglikansko bogoslužje. Kad je postalo o�igledno da Jakov II. želi od Engleske napraviti katoli�ku državu, 1688. g. je pozvan Vilim Oranski da preuzme englesko prijestolje. Tada je izglasan Zakon kojim se zabranjuje, da vladar bude katolik ili da stupi u brak s katolikom. Cromwellove reforme


su dale ploda tek za vrijeme Vilima i Mary, iako su bile unaza�ene za vrijeme Karla II. i Jakova II. Sada su svi dobili slobodnu religije. Godine 1660. se vratio Karlo II., sin Karla I. On je, naime, pobjegao u Francusku, nakon što ga je 1651., kao kralja Škotske, potukao Cromwell. Te je iste 1660. proglašen za kralja Engleske. Izazvao je nezadovoljstvo zbog svoga nemoralnog života i šurovanja s katolicima i Francuzima. Svojim žrtvama je po�eo �initi, ne samo separatiste i puritance izvan anglikanske crkve, ve� je Drugim zakonom jednolikosti (bogoštovlja) (1662.) napadao i puritance unutar crkve, da daju svoj potpuni pristanak na sve što stoji u slabo revidiranom Molitveniku iz 1559. Dvije tisu�e ljudi je ili pobjeglo ili bilo izop�eno. Ti su se ljudi povezali u redove neanglikanaca, službeno priznatih u vrijeme Olivera Cromwella. Zbog svog stava, mnogi su ba�eni u tamnicu, me�u njima i John Bunyan, koji je u zatvoru proveo 12 godina. Pod Jakovom II., u Škotskoj je glavni rat izbio protiv Saveza protestanata (Saveznici), koji su uglavnom bili prezbiterijanci zbog nametanja anglikanske službe. Pošto je nastojanje Jakova II., da Engleska postane što više katoli�ka, postajalo sve o�itije, Parlament poziva u zemlju njegovog zeta, nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga (1688.). Zakon je prihva�en u Parlamentu. Tim je zakonom zabranjeno da engleski kralj bude katolik ili pak da istim može postati. Me�u slavne puritanske pisce 17.-tog stolje�a ubrajaju se John Bunyan (Hodo�asnikovo putovanje iz ovog svijeta u drugi, Obilna milost, Sveti rat, itd.), William Gurnall (Krš�anin u cjelokupnom oklopu), Richard Baxter (Vje�ni mir svetaca) i Matthew Henry (Jednotomski komentar cijele Biblije). Jedna od ostavština dinastije Stuartskih kraljeva je bio tzv. autoriziran prijevod Biblije (A.V. – Authorised Version ili K.J.V – King James Version).

Puritanizam

Ideal, koji su podupirali puritanci, najrazumljiviji je kad ga promatramo unutar kalvinisti�kog konteksta. Na širem planu, puritanizam je predstavljao silu koja je djelovala na javni moral. On je imao visoke ideale o crkvenoj disciplini. Odlu�uju�e mjesto u kalvinisti�kom moralu je doktrina o predestinaciji. Ona, izme�u ostaloga, ima za cilj braniti mjesto crkvenih starješina u crkvenoj upravi. Oni su npr. bili krajnje sumnji�avi spram kazališta. Puritanska je mo� ležala u onim društvenim slojevima koji su bili izrazito perspektivni, a to su bili bogati gradski trgovci, �lanovi korporacija. Puritanci su poticali na takvo ozbiljno poduzimanje dnevnih poslova, kao da su oni religiozne vježbe. Njihov je interes bio koncentriran na moralne povijesti, na to na koji su se na�in i kada zbila neka obra�enja, na posebna vodstva i providnosti, i naro�ito na svoju vlastitu uzdržljivost. Oni su bili prožeti biblijskim tekstovima, sviješ�u o Božjem neposrednom djelovanju u svakom trenutku; negirali su mogu�nost slu�aja. Oni su od toga da je �ovjek nakon Adamovog pada krajnje izopa�en, u�ili više o slavi spašavaju�e mo�i. Kroz umjerenost i štedljivost, negirali su srednjovjekovni ideal siromaštva. �esto prenaglašavana veza kapitalizma i puritanizma je ipak samo u ovom:


a) Reformne ideje nisu kao lancem vezane za tadašnju ekonomiju i stoga su se lakše dale prilagoditi novoj ekonomiji; b) Zbog svoje štedljivosti, umjerenosti, poštenja i revnosti u korištenju danih im sposobnosti, bili su mnogo podobniji za dobre trgovce od ostalih. Kalvinisti�ka je služba bila prije svega vrlo jednostavna: Nisu dopuštali onima koji vrše sve�eni�ku službu, nositi nikakvu posebnu odje�u, �ak niti prsten nakon sklapanja braka ili znak križa kod krštenja. Svaka je služba morala biti izlaganje Božje Rije�i. Nasuprot nerazumljivom ritualu, oni su uvijek branili religioznu pouku, katekizam, škole i poznavanje Biblije. Glavna slabost kalvinisti�ke službe je bila u tome što su propovijedi bivale sve duže, a molitve su se okretale prema �ovjeku umjesto prema Bogu. Oni su odbacili pjesmaricu i prihvatili metri�ki psaltir. Iz njega su �esto pjevali po ku�ama, uz pratnju gajdi na seoskim sajmovima, a pjevali su i vojnici na maršu. Bez pretjerivanja se može re�i, da su ti psalmi nau�ili ljude o krš�anstvu više nego ijedna druga knjiga, naravno, osim samog Novog zavjeta.

NOVA ENGLESKA Tu Novu Englesku su prvo naseljavali trgovci (koje su promicali londonski poduzetnici) i vjernici-bjegunci, koji su tu nalazili mogu�nosti za život na dovoljnoj udaljenosti od religiozne politike engleske vlade. Godine 1606. je Jakov I. dao skupini kolonista (tzv. Londonskoj kompaniji) povelju za trgovinu i kolonizaciju izme�u 34. i 41. paralele. Oni su 1607. utemeljili Jamestown (dosl. Jakovgrad), prvo stalno naselje u Novom svijetu, kasnije središte kolonije Virginije. Povelja Virginia Company (osnovane 1607.) omogu�ila je da se prava Rije� Božja propovijeda i kolonizatorima i domorocima, s time da od godine 1609. nije dopušten ulaz papistima. Naseljenici su namjeravali ponoviti englesku crkvu s onu stranu Atlantika. Sve�enici su upotrebljavali Anglikanski molitvenik; svaka naseobina je morala izgraditi crkvu; postojale su kazne ukoliko se nisu posje�ivale službe; sve�enici su bili uzdržavani od desetka – zajednica je imala stanovitu kontrolu nad njima. Godine 1620., grupa protestantskih disidenata doplovila je brodom Mayflower, no, pošto je posada odbila voziti dalje, došljaci su morali svoju prvu koloniju osnovati kod Plymoutha. Plymouth je bilo prvo naselje kolonije Massachusetts. Ta je kolonija postala pribježište od progonitelja. Ovi ljudi su bili, ustvari, anabaptisti po svom razmišljanju. Svaki �lan kolonije morao je potpisati Savez koji kaže, da se on slaže s na�inom života disidenata. Nitko nije smio raditi u subotu, morao je poštivati �isto�u braka i pridržavati se Zakona komune. Godine 1629. bila je formirana Massachusetts Bay Company, da bi pomagala emigrirati puritancima u Ameriku. �etiristo puritanaca je otišlo iz Engleske i naselilo se tamo. Oni su pripadali manje ekstremnoj grupi, koju je predvodio John Winthrop, suffolkski veleposjednik. Razlikovali su se od prve grupe sljede�em: 1. Disidenti su potjecali iz radni�ke klase, a puritanci su bili bogatiji i nadalje su �uvali razlike klasa; 2. Disidenti su bili, ustvari anabaptisti, koji su željeli odvojiti crkvu od države;


3. Puritanci su inzistirali zadržati autoritativnu teokraciju. Nakon �etvrt stolje�a, disidenti i njihovi ideali postali su izgubljeni u vladanju puritanaca. Massachusetts je postala teokracija, sli�na Ženevi pod upravom Calvina: Ovo je bio pokušaj vra�anja teokratske vladavine davnog Izraela. Gra�ani su bili bi�evani, ako nisu poha�ali crkvu. Oni koji su se usudili raditi nedjeljom, bili su stavljeni u klade. Ljubavnici su bili dovo�eni pred sud, ako su sjedili zajedno nedjeljom. Muž i žena su bili nov�ano kažnjeni, ako su se pred ljudima ljubili. Ako osoba nije platila dug, dobila je 30 udaraca. Kod kra�e kukuruznog klasja, psovanja i izgovaranja prljavih rije�i, slijedila je kazna bi�evanjem ili saka�enjem. Crkvena uprava je uglavnom bila kongregaciona: Bez molitvenika, a za provedbu moralne discipline se brinuo upravni sud. Godine 1631. je bilo odlu�eno da niti jedan, koji ne poha�a crkvu, ne može imati pravo glasa. Bio je osnovan Harvardski univerzitet. John Eliot je postao prvi misionar za Indijance. Connecticut, New Hampshire i Rhode Island su osnovale one grupe, koje nisu mogle prihvatiti ograni�enja Massachusettskog izbornog sustava. Maryland je bio osnovan kao kolonija za bjegunce, ali je nešto kasnije privla�io i katolike i protestante. Rhode Island je postao sklonište za žrtve nepodnošljivosti u drugim kolonijama. Ali, kada su stigli kvekeri 1656. god., �ak je i njihova tolerantnost bila na probi. Oni su imali reputaciju huligana. Neki od njih su razbijali flaše u Bostonskoj crkvi i uzvikivali na skupštinu: 'Ovako �e vam Gospod kosti polomiti!' Žena je jurila potpuno naga kroz grad, druga neodjevena u crkvi, sve 'pod vodstvom Boga', tako su oni mislili. Kvekeri su uklonjeni.

MANJE POZNATI REFORMATORI

MARTIN BUCER (1491.-1551.) je bio reformator iz Strassbourga, koji je najve�i dio svoje karijere posvetio pomirivanju zvinglijevstva i luteranstva. Da bi postigao taj cilj, branio je poziciju Gospodnje ve�ere koja stoji na pola puta izme�u Zwinglija i Luthera: Božanski dar nije dan niti u niti pod formom kruha i vina (u tome se slaže s Zwinglijem), ve� je dan zajedno s njima – kako je kruh dan tijelu, tako i božanski dar prelazi u vjernu dušu (postoji jedan objektivni dar koji se pruža pri�esniku). Ta kompromisna doktrina je postala poznata kao recepcionizam, a prihvatio ju je i Calvin za vrijeme svog rada kod Bucera u Strassbourgu od 1538.-41. (kada je bio izgnan iz Ženeve). EKOLAMPADIJE (1482.-1531.) zvani Jan Hussgen ili Hauschein je utemeljio kalvinisti�ku vjeru u Baselu. Sudjelovao je u velikom broju rasprava i podržavao je Zwinglijevo shva�anje Gospodnje ve�ere. JAN �ASKI (1499.-1560.) je kalvinistiku vjeru donio u Poljsku. Prethodno je bio kanonik u Gnieznom, me�utim, uzvjerovao je �itaju�i Erazma, Zwinglija i Ekolampadija.


Prije svog povratka u Poljsku, dosta je putovao (po Engleskoj i Njema�koj). PETAR MU�ENIK (1491.-1562.) zvani Pietro Martire Vermigli, bio je iz Firence (Italija). Prihvatio je kalvinisti�ku vjeru, budu�i da je bio pod utjecajem Bucera i Zwinglija, me�utim, ve�inu svog života morao je provoditi izvan Italije (osobito u Engleskoj i u Strassbourgu). THEODOR BEZA (1519.-1605.) bio je Calvinov sljedbenik u Ženevi. Prije toga je bio uvelike uklju�en u doga�aje povezane s hugenotima u Francuskoj. Više od bilo koga se trudio u�vrstiti Calvinov stav u odnosu na predodre�enje, biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu.

RADIKALI REFORMACIJE Radikali su bili podijeleni u tri glavne grupe: 1. Anabaptisti�ki radikali: Konrad Grebel, Felix Mantz i Balthasar Hübmaier. Tako�er Pilgram Marbeck, Melchior Hoffman i Menno Simons. 2. Duhovni radikali: Hans Denck, Johan Hut, Sebastian Frank i Caspar Schwenkfeld 3. Racionalni radikali: Socinije, Ochino, Gribaldi, Gentile, Curio, Renato, Stancaro and Biandrata. ANABAPTISTI: Taj grupni pojam je ozna�avao ve�i broj nezavisnih grupa, koje su se razvijale izvan tokova glavnih denominacija. Ovaj izraz obuhva�a široki raspon religioznog izražavanja: Od ludog milenijanizma do pijetizma, od nesmotrene upotrebe sile pa do pacifizma, od extrema osobnog egoizma do pokorne pobožnosti i posvete. Anabaptisti su ostali pri ponovonom krš�enju onih koji su se pripajali pokretu. Oni sami su se zvali "Bra�i", a ne "Anabaptisti". Okolo sredini 16. st., anabaptisti su po�eli se zvati menonitima. Zna�ajo je da danas zbir anabaptisti�kih pjesama se nalazi isklju�ivo me�u pokreta Amish. Prvi su anabaptisti bili grupa ljudi koja se odvojila od Zwinglija, koji, prema njihovom mišljenju, nije bio dosta radikalan, naro�ito što se ti�e krštenja. Godine 1525. Grebel, Blaurock i Manz odlaze od njega i na po�etku su izgradili centar u Zollikonu, oko 5 kilometara od Züricha. Pokret se širio do Strassbourga, Tirola i Moravske – ova se grupa pacifista pod vodstvom Jakoba Huttera zvala Hutterska Bra�a. U Nizozemskoj i Njema�koj, pokret je vodio Melchior Hoffman. On je imao doketisti�ke poglede i u�io je da je Isus ro�en iz Marije, a ne od Marije. Bio je tako�er apokalipti�ki vizionar, koji se smatrao Ilijom, dakle, prvim od dva svjedoka koja se trebaju pojaviti pred neposredan kraj. �ak je i datum odredio, doga�aj se trebao zbiti do 1535. g. u Strassbourgu. U Nizozemskoj je vo�a bio Jan Matys. Apokalipti�ki element je došao do novih dimenzija, kad su objavili, da su sveti htjeli uspostaviti kraljevstvo Božje silom i sve pripraviti za Kristov povratak. Tako je grupa zahvatila i zadržala grad Münster od 1534.-5., zbog toga što su vjerovali, da Krist mora do�i u ovo mjesto. Poslije Mathysove smrti, Jan Bockelson (Jan iz


Leydena) se proklamirao kraljem i po�eo prakticirati mnogoženstvo. Stanovnici Münstera su bili kršteni silom, a mnogi su morali napustiti grad. Godine 1535. grad su zauzele sile pod vodstvom biskupa Münstera. Anabaptiste su vješali u kavezima glavne gradske kule. Ovi kavezi se mogu vidjeti još i danas. Doga�aj Münstera je sasvim diskreditirao anabaptisti�ki pokret i od tada su ih progonili i katolici i protestanti. Neki su pobjegli u Englesku, posebice do Kenta i Essexa. U Nizozemskoj i u sjevernoj Njema�koj, na površinu je izašao novi vo�a: Menno Simons, po kojemu je menonitski pokret dobio i ime. Anabaptisti su se oštro suprotstavljali ideji državnog krš�anstva; svako državno krš�anstvo je, naime, vidjelo religiju kojoj su svi �lanovi doti�noga društva upu�eni kao sredstvo držanja društva na okupu. Ulazak u to društvo je bio omogu�en krštenjem, gdje je krštenje opet vi�eno kao novozavjetni ekvivalent obrezanja. Na�ela anabaptista su bila sljede�a: a) Nisu prihva�ali da je svijet u kojem su živjeli i koji se nazivao krš�anskim, zaista krš�anski – crkva ne može nikada biti organizirana na osnovama države; b) Bili su vrlo strogi u svom inzistiranju na u�eništvu; c) Odbili su dati zakletvu na sud; d) Bili su pacifisti; e) Prakticirali su razmjenu dobara. Ve�ina ovdje spomenutih na�ela nalazi se u Schleitheimskoj ispovijedi, koja se gotovo ne bavi doktrinom, sigurno zbog toga što su željeli naglasati prakti�no krš�anstvo. Svakako, što se ti�e doktrine oni su se duboko razlikovali od reformatora u tome što su odbacili augustinsku teologiju, to�nije doktrine izvornog grijeha, predestinacije i opravdanje vjerom To je bilo zato što su mislili da se takve doktrini suprotstavljaju prakti�nom posve�enju. Da bi branili Isusovu bezgrešnost, oni su nijekali da je Isus nasljedio bilo što od Marije pri utjelovljenju – Isus je imao samo "nebesko tijelo". U redovima anabaptista je bilo ekstremista: Thomas Muntzer je npr. vodio ustanak njema�kih seljaka. U toj je grupi bilo i odve� žestokih proroštava obzirom na nepo-sredni kraj svijeta, kao i planova da se novo kraljevstvo uspostavi silom. John od Batenburga je bio još ekstremniji. On je smatrao da treba ubiti svakog onog koji nije obra�en, a da crkve treba oplja�kati. Takvi su primjeri anabaptisti�kom pokretu donijeli loše ime, i, naravno, utjecali na to da su u javnom mnijenju bile previ�ene njihove pozitivne strane. Krajevi u kojima su se okupljale umjerenije grupe su: a) Zürich, gdje su u Zwinglijevo vrijeme vo�e bili Konrad Grebel i Felix Manz; b) Južna Njema�ka, gdje su vo�e bili Balthasar Hübmaier i Hans Denck, a kasnije tirolski inženjer Pilgrim Marbeck; c) Moravska, gdje su bila Huteritska bra�a; d) Nizozemska i južna Njema�ka, gdje su bili menoniti. Reformatori su bili protiv anabaptista pošto su mislili da �e, ako oni kojim slu�ajem budu uspjeli, prevladati društvena anarhija. Kako su reformatori vidjeli stvari, reformacija je bila u stalnoj opasnosti i da bi se ona o�uvala, od odlu�uju�e je važnosti bilo, odnos crkve i države držati �vrstim. Stoga su ga oni nastojali zaštititi pod svaku cijenu.


Gotovo sve anabaptisti�ke vo�e u Švicarskoj su bili pogubljeni prije nego što se uop�e mogao organizirati pokret. Rascjep izme�u anabaptista i reformatora se proširio do nezacjeljivih razmjera. Od 1535.-46. u Frieslandu (Nizozemska) je oko 30.000 anabaptista mu�eno jednako i od katolika i od protestanata. U Njema�koj je baptisti�ka ideja gotovo izbrisana i do pojave Johann Gerhard Onckena (1800.-84.), tu nije postojalo nikakvoga stvarnog rasta. Oko 1950. u Njema�koj je bilo 559 baptisti�kih crkava s oko 100.000 �lanova. HUTERITI: Oni su se formirali u Moravskoj, dijelom pod švicarskim utjecajem. Jacob Hutter, osniva�, je bio smaknut godine 1536., ali je svojim idejama uzetim iz prvih poglavlja Djela apostolskih udario žig na jednu grupu. Ta je grupa osnovala Bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov, južno od Brna na granici �eške s Austrijom). To je bila kolonija koja se sama uzdržavala i �ija je uprava, na neki na�in, podsje�ala na upravu srednjovjekovnog samostana: Oni su u jednom obiteljskom kontekstu bili prikaz staroga asketskoga ideala. Prema njima je 'privatno vlasništvo najve�i neprijatelj ljubavi i pravi krš�anin mora predati svoju volju i postati slobodan od vlasništva, ako želi biti u�enik'. (Usp. Karla Marksa): 'Mi smatramo da je grijeh nešto kupiti za jednu cijenu, a zatim to prodati uz zaradu. Ako tako �inimo, stvari postaju preskupe za siromašne – uzimamo kruh iz njihovih ustiju.'Nitko ne može oporu�no ostaviti privatno vlasništvo. Sve što �ovjek koristi, vra�a se zajednici (komuni) nakon njegove smrti. Oni su bili pacifisti i odbijali su izra�ivati oružje. Do 1599. godine, 100 kolonija na farmama (Brüderhöfe) je bilo osnovano u Slova�koj s 25.000 �lanova. Na svom vrhuncu imali su oko 100 komuna u kojima je bilo 20.000 ljudi ili nešto više. Postali su vrlo poznati majstori. Tridesetogodišnji rat ih je potpuno dokraj�io. Godine 1622. su bili izgnani zbog pacifizma iz Moravske – ostatak je pobjegao prema istoku. Bježali su kroz Slova�ku, Tursku i Ukrajinu, da bi na koncu došli do Južne Dakote i Kanade. Tu nakon 17.-tog stolje�a nisu izgovorili ni jednu novu propovijed, ali ipak nisu otišli tako daleko kao Amiši. MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrada Grebela, Zwinglijev u�enik. Melchior Hoffmann je anabaptisti�ku doktrinu donio u Holandiju. Tamo je Menno Simons (umro 1561.) postao lider pokreta. On je smatrao da isklju�enje iz �iste zajednice mora sa sobom povla�iti i društveno (ne samo legalno) isklju�enje (rastavu, odbijanje zajednice kod jedenja, i tome sl.). Ve�ina njegovih stavova o svijetu potje�e iz ideje o �istoj kongregaciji, onoj koja je izvu�ena iz svijeta kao društva (jedno alternativno društvo). U toj ideji je i korijen njegova napada na krštavanje djece i na crkvu, koja se uspostavlja zakonom. Pitanje osporavanja rastave je vodilo podjeli menonitskog pokreta: U sjevernoj Njema�koj i Nizozemskoj pokret se podijelio s jedne strane na liberalno, a s druge strane na nepopustljivo krilo. (Stari poredak amiških menonita još uvijek prakticira izop�enje). U tim su skupinama prevladavali mnogi interesantni obi�aji: Pranje nogu, jedan dodatak Gospodnjoj molitvi (daj nam vje�ni nebeski kruh), poljubac mira, itd. Krštavanje se obavljalo polijevanjem, a ne uronjavanjem.


Menoniti su se u 18. stolje�u proširili u Rusiju na poziv Katarine Velike. Kasnije je, naro�ito u razdoblju od 1873.-82. i 1923.-30., progonstvo u Rusiji prouzro�ilo iseljavanje u Sjevernu Ameriku. Danas postoji u svijetu oko 700.000 menonita, od kojih oko polovina živi u SAD-u ili Kanadi. LIBERALNI MENONITI (Waterlanderi): Oni su bili jedno liberalno krilo nizozemskih menonita, koji su se mnogo slobodnije prilago�avali okolnom svijetu. I pored svih svojih pacifisti�kih na�ela, oni su npr. jedrili na vojnim brodovima, skupljali novac za Vilima Oranskog. Dopuštali su svojim �lanovima držanje poslovnice. Osu�ivali su, ali tolerirali, brak s nemenonitima, a �ak su dopuštali i kalvinis-tima da im se pridruže bez ponovnog krštavanja. Njihova je služba bila mnogo ortodoksnija, a njihovi odnosi s nizozemskom vladom vrlo dobri. �lanovi tih malih bogobojaznih grupa, u nizozemskom su se društvu afirmirali kao bankari, bogati trgovci, u�enjaci, slikari (uklju�uju�i Ruisdaela). SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijevci): Oni tako�er nastaju na jednom uglu anabaptisti�kog pokreta. Upravo ova grupa postavlja pitanje odluka rane crkve, posebno u svezi s prirodom, osobom i ro�enjem Kristovim. Oni nisu bili liberali, ve� ozbiljni krš�ani, koji su inzistirali na tome da se ništa ne uzme kao istinito što nije evidentno u Bibliji. Time inspiriran, Campanus piše knjigu pod naslovom Protiv �itavog svijeta nakon apostola. Ortodoksni su menoniti ina�e isklju�ivali svakoga tko je bio antitrinitarijanac. No ipak su neke istaknute li�nosti prihvatile antitrinitarni na�in mišljenja, kao što je to u�inio Miguel Serveto, španjolski lije�nik i teolog. Godine 1531. objavljuje De Trinitatis erroris, u kojem napada krš�ansko u�enje o Trojstvu. Godine 1553. objavljeno je njegovo glavno djelo Obnova krš�anstva, u kojom zastupa teze panteisti�kog neoplatonizma. Godine 1537. u Parizu predaje astrologiju i uz to izra�uje horoskope za novac. Bježe�i pred francuskom inkvizicijom, našao se u Ženevi, gdje je na koncu s Calvinovim odobrenjem spaljen godine 1553., izvan zidina Ženeve. Reformacija je u Poljskoj napredovala, zbog toga što je svaki gospodar na svom plemi�kom posjedu postigao prakti�nu slobodu biranja svoje vlastite religije. Rakowska je zajednica (okrug Kielce) bila u mogu�nosti cvasti u vrijeme, dok je kruna bila slaba. Anabaptisti, koji su bježali prema istoku, našli su sklonište u nekoliko velikih poljskih država, a tako�er u Ma�arskoj i u Transilvaniji. Tako je nastala jedna Manja reformirana crkva u Poljskoj, koja je ispovijedala anabaptisti�ka na�ela i držala antitrinitarnu doktrinu. Bila je smještena na teritoriju nekoliko zna�ajnih država, koje su joj dale sklonište; tako možemo razlikovati onu u Vilnoj, koju je podupirao princ Radziwill, i onu Rakowa, koja je bila vlasništvo jednoga anabaptisti�kog velikaša, Jana Sieninskog. Rakow je okupljao radikalce iz drugih poljskih država te iz Moravske i Njema�ke. Osniva�i su od njega htjeli napraviti nešto poput Huteritskog bratstva. Tu su osnovali i tiskaru i višu školu. Godine 1580. k njima dolazi i jedan talijanski radikal zvan Sozzini (lat. Socinius). U Poljsku je, naime, došao pišu�i knjigu o spasenjskom Kristovom djelu (okajanje primjerom), ali mu oni nisu dozvolili pristup u Manju reformiranu crkvu. Njemu je,


ipak, nekako pošlo za rukom uspostavljanje zajedništva s njima i, nakraju, dolazak �ak na vode�u poziciju. I pored toga što je sam nau�avao antitrinitarijanizam, bodrio je ljude na štovanje Krista kao božanstva. Trojica njegovih u�enika je 1605. godine u Rakowu izdalo tzv. Rakovski katekizam (Catechesis ecclesiarum Polanicarum), koji je za socinijance od 1609. postao ispovijed vjere. On pori�e doktrinu Trojstva, isto�ni grijeh, krštenjsko obnavljanje, predestinaciju za pakao, zastupni�ku žrtvu i opravdanje samom vjerom. Nakon ukinu�a komune, središte unitarijanskog mišljenja prelazi me�u mnogo radikalnije nizozemske menonite. To je jedan primjer lijevog krila reformacije s postavljenim pitanjem, može li se, uop�e, trinitarni govor, kako ga je formulirala rana crkva, braniti samim Pismom. KVEKERI: To je bila jedina grupa, koja je uspjela izna�i na�in preživljavanja, a koja je pripadala ve�oj grupi Tražitelja (Seekers), koji su �eznuli za neposrednom inspiracijom Duha i koji su, stoga, odbacivali sve izvanjske forme. Fox, osniva�, je bio više mistik po uzoru na srednjovjekovne, kao npr. Tauler: Mi ne trebamo nekog vo�u izvan nas, niti sve�enika, niti bilo koji autoritet, pošto mi imamo neposredno znanje o Kristu unutar sebe, unutarnje svjetlo, to je božansko sjeme unutar naših duša. Foxov neposredni konkurent za vodstvo u pokretu, vremenom je po�eo dopuštati da bude štovan kao Sin Božji, tako da je jednom ulazio u Bristol dostojanstveno jašu�i na konju, bez obzira što je kiša lijevala kao iz kabla, a za njim su hrlili sljedbenici, koji su na put bacali dijelove svoje odje�e uzvikivaju�i 'Svet, svet, svet!' BAPTISTI: Za vrijeme 17. stolje�a su se u Engleskoj pojavile dvije razli�ite grupe baptista, to su: Generalni baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni baptisti (kalvinisti). Prvo su se javili generalni baptisti, na poticaj Johna Smytha, �ovjeka koji je imao jake puritanske sklonosti. Za vladavine Karla I., na granici Lincolnshire, Yorkshire i Nottinghamshire, brojna sela bila su ve� oformljena po modelu kalvinisti�kih zajednica, s pastirima kao starješinama. Iz njihovih redova došla je grupa disidenata (ili separatista), pod imenom Pilgrim Fathers (dosl: o�evi-hodo�asnici). Nakon progonstva, �lanovi separatisti�ke crkve iz Gainsborougha, dolaze godine 1608. u Amsterdam. Zajedni�ka osnova ih je dovela u doticaj s menonitima, s kojima su tražili jedinstvo. Thomas Helwys se s time nije slagao: Odvojio se od njih i godine 1612. se vratio London i tu osnovao prvu baptisti�ku crkvu u Engleskoj. Poslije njihovog odlaska, neki su ostali u Amsterdamu, dok su se drugi preselili u Leiden. Bila je to Leidenska grupa, koja je 1620. godine odlu�ila, da bi bilo bolje nastaniti se negdje na vlastitiom terenu; ne kao jedna sekta više, me�u mnogim, nego jedna jedina sekta. Inkvizicija je bila uznemiruju�e blizu – u Belgiji. Tako su oni iznajmili Mayflower i odjedrili su. U me�uvremenu se prva baptisti�ka crkva dalje razvijala u Engleskoj. Teologija te crkve je bila arminijanska. Halwys je umro u zatvoru 1616., a naslijedio ga je Murton. Oko 1630. je postojalo šest kongregacija. Te su kongregacije bile u pismenom kontaktu s menonitima na kontinentu i tražile


su zajedništvo s njima. Do nastanka partikularnih baptista, došlo je u trenutku kada je jedna grupa napustila kalvini-sti�ku nezavisnu crkvu (kongregacionalisti�ku crkvu). Ali ta je grupa i dalje zadržala kalvinisti�ku teologiju (ime su dobili po tome što su vjerovali u partikularno okajanje, tj. okajanje samo za izabrane). �itavo odvajanje se dogodilo izme�u 1633.-38. Rast je bio stalan, tako da je oko 1660. postojala oko 131 partikularno-baptisti�ka crkva, a nešto manje, 115 generalno-baptisti�kih. Na nesre�u, nakon 1689. (Zakon o toleranciji), pojavilo se doktrinarno propadanje, tako da su za vrijeme prve polovine 18. stolje�a mnogi generalni baptisti preko arijanizma otkliznuli u �isti unitarizam, dok su partikularni baptisti skrenuli u hiperkalvinizam. Druga Londonska ispovijed (1677.) bila je baptisti�ka verzija Westminsterske ispovijedi puritanaca i ostalih nezavisnih. U mnogo�emu baptisti sli�e anabaptistima 16.-tog stolje�a – u odbijanju krštavanja djece i odbijanju ideje o državnoj crkvi. No, postoje i razlike od anabaptista, kao npr. krš�anin može postati sudac za prekršaje, može položiti prisegu ili i�i u rat. Ve�ina baptisti�kih grupa 17.-tog stolje�a potje�e iz puritanizma, a ovu teologiju možemo najbolje razumjeti kao baptisti�ku modifikaciju reformirane teologije.

PROTUREFORMACIJA Protureformacija nije bila samo kampanja protiv protestantizma, ve� i reforma same Rimokatoli�ke crkve. Poticaj za njom je došao koliko od katoli�kih kraljeva, toliko i od pape i klera. Potrebno je konstatirati i to, da protureformacija nije po�ela neposredno poslije reformacije. Odprilike u isto vrijeme kad je Luther objesio svoje teze na vrata Wittenberške crkve, grupa rimokatoli�kih svjetovnih sve�enika u Rimu je htjela reformirati svoju crkvu i udružila se u društvo pod imenom Udruženje božanske ljubavi. Trojca pape koji su bili umješani u Protureformaciju su bili: Klement VII (1523-34.g.) koji je bio papa u vrijeme kada je Henrik VIII raskinuo svoje vjerske odnose sa Rimom. Pavel III (1534-49.g.) koji je formirao komisiju koja bi trebala istražiti put i pravac u kome Crkva treba biti reformirana. Pod njegovom upravom je tako�er sazvan Tri-dentski Koncil. Tako je ostavljeno Pavlu V (1555-59.g.) da ostvari mnoge od preporuka Tridentskog Koncila. Španjolska Katoli�ka Reforma U toj kampanji vode�a je nacija nesumnjivo bila Španjolska (Francuska je zbog svojih religioznih ratova ispala iz trke). U Španjolskoj, su crkva i država bili stopljeni u jedinstvenu i efikasnu silu kroz zajedni�ku kampanju protiv muslimana, a i kroz inkviziciju. Španjolska je tako�er bila vrlo bogata zahvaljuju�i novootkrivenim bogatstvima obeju Amerika. Ona je uz to politi�ki vladala Italijom preko milanskog vojvode te kroz Napulj i Siciliju. Kardinal Jimenez je od 1495-1507. provodio reformu španjolske crkve. Bilo je poticano školstvo, a grupa proerazmovaca je imala veliki utjecaj na proizvodnju Svetih Pisama. Grupa nau�nika je izme�u 1502. i 1517. pod osobnim uputstvom Jimeneza proizvela poliglotsku Bibliju u šest tomova. To je bila Biblija na hebrejskom i gr�kom, sa


latinskim tekstovima i kriti�kim aparatusom, no objavlji-vanje je bilo odgo�eno do 1522 (iako bez papinog odobrenja), a oko tog je vremena Erazmov NZ došao na scenu. Godine 1512. se pojavio kastilijanski prijevod po-slanica i Evan�elja. Inkvizicija je godine 1530. zapo�ela akciju protiv erazmovaca. Nakon toga je više ništa nije moglo zaustaviti. U Italiji je razaranje protestantizma bilo vrlo brzo. Novi redovi Nakon Tridentskog Koncila osnovan je s protureformacijskim ciljevima i �ak za interno reformiranje crkve red isusovaca ili jezuiti. Od XVI st. nastaju reformne grane starih redova i novoutemeljene ustanove koje se stvaraju u pokretnijem obliku kongregacija: teatinci, barnabiti, oratorijanci, sulpicijanci, oblati, uršulinke, vinkovke, školska bra�a, salezijanci i redemptoristi. ISUSOVCI ili Jezuiti. Ignacije Loyolski je život zapo�eo kao vojnik, ili to�nije re�eno kao �asnik u vojsci potkralja Navarre. Rezultat vojnih akcija u kojima je sudjelovao je bio da je ostao sa deformiranom desnom nogom i znanjem da je njegova vojni�ka karijera završena. Nakon �itanja razli�itih sveta�kih legendi odlu�io je postati svetac. Išao je na hodo�aš�a i posvetio se religioznim vježbama, koje, ipak, nisu uspijevale da umire njegov um. Luther je otkrio izlaz �itanjem poslanice Rimljanima. Ignacije je za sebe pronašao izlaz u (kompenzacionom) koncentriranju svoje �eli�ne volje nad pokornosti trpe�eg Krista (tj. pomo�u poslušnosti propisima svoje crkve). Napisao je knjigu Duhovne vježbe koja stvarno sadrži mjese�ni kurs za postizanje svetosti, a �iji je pravi cilj poslušnost nadre�enom kao Kristov vojnik i zatajivanje individualnosti. Na kraju knjige su 'pravila za pravu crkvenu svijest', prema kojima je on spreman vjerovati da je ono što mu se �ini bijelim u stvari crno, ako crkva tako kaže. Godine 1534. su mu se u Parizu pridružili prvi u�enici, to su bili: Franjo Ksaverski (Xavier), Faber, Laynez, Salmeron, Bobadilla i Rodriguez. U kapeli na Montmartru oni su se zavjetovali da �e oti�i u Palestinu obra�ati Turke. Zbog toga su se oni ponudili papi za bilo koju službu koja mu je potrebna. Novi red je službeno osnovan godine 1540. Jezuiti su postali poznati kao u�itelji djece, upravitelji misija ili odmaranja, kao narodni u�itelji, kapelani bolnica – imali su što raditi uglavnom zbog zapanjuju�e lošeg stanja župnog života u Italiji. U organizaciji Družbe zauzimali su od samog po�etka važno mjesto Collegia, isusova�ki u�evni zavodi s internatima. Najvažniji su bili u Rimu, kasnije prozvan Collegium Germanico-Hungaricum, jer su se u nj primali pored njema�kih i u�enici iz Ugarske i Hrvatske. Oni nisu sebi odmah stavili u zadatak borbu protiv protesta-nata, niti su oni od po�etka imali posebnu reputaciju zbog svoje nepopustljivosti. Prva njihova povlastica 1540. je bila širiti vjeru, ali je od godine 1550. ona postala širenje i obrana vjere. Osnovali su sirotišta, prihvatišta za prostitutke, škole, centre za potporu sirotinji. Ukinuli su govorenje mise u koru. Uop�e, oni su se odvra�ali od pretjerane asketske prakse: red je bio podesan za težak rad u svijetu. Njihov uspjeh možemo pripisati njihovoj sposob-nosti da stare pojmove prilagode potrebama nove generacije.


Novicijat je trajao dvije godine i sastajao se u prou�avanju, jako koncentriranom. Redom je upravljao general, ali je upravno tijelo društva bilo formirano od onih koji su dali �etiri zavjetovanja – ona poslušnosti papi. Godine 1541. Franjo Ksaverski se u Lisabonu sa tri jezuitska pratioca ukrcao za Indiju – oni su prvi od grupa misionara na duge pruge koji su išli u Indiju i Amerike. Ova katoli�ka ekspanzija preko okeana (u Ameriku) mogla bi biti posmatrana kao naknada za katoli�ki gubitak podnošen zbog protestantizma u Evropi. U vrijeme kada je Ignatius umro, godine 1556, jezuita je bilo više od 1000, i ve� su postali jedna od najmo�nijih sila u katoli�kom svijetu, i to ne za siromašne slojeve, ve�, pomo�u svojih sve�enika upravo za gornju klasu zbog toga jer su upravo oni držali visoko obrazovanje. Zbog toga što su imali najbolji obrazovni sistem tog doba, po�eli su imati veliki utjecaj na dvor, gdje su mnogi �lanovi bili obrazovani kod njih. Pošto su katoli�ku vjeru nau�avali na univer-zitetima, uskoro su se našli kao branitelji vjere protiv protestanata koji su imali veliki broj sljedbenika me�u humanistima. Njihova zakletva potpune poslušnosti crkvi i papi upravo je od njih zahtijevala obranu vjere. Na koncilu u Trentu, dva su od šest bili najoduševljeniji podržava�i pape. Godine 1542. su pozvani na rad u južnu Njema�ku, i osnovali su svoju bazu u Ingolstadtu (1549). Od godine 1552. oni su svoj primarni zadatak vidjeli u borbi protiv hereze. Mnogi su godine 1555. mislili da je katoli�ka stvar u Njema�koj ve� bila osu�ena na propast. Reformase osim toga širila u Austriji, Bavarskoj i �eškoj. Za vrijeme prvih 40 godina reformacije Katoli�ka crkva nije imala ništa vrijedno re�i u svoju obranu. Oni su se razvijali u generalštab militantne Katoli�ke crkve i po svojim tajnim putovima i spletkama �esto su odlu�no utjecali na politi�ka zbivanja. Dilema katoli�ke crkve Godine 1555. Canisius je iznio razloge za obranu katoli�ke vjere koji su postali široko prihva�eni, ali su katolici shvatili da je najdjelotvorniji na�in suprotstavljanja protestantima zapravo reformiranje Katoli�ke crkve. Napadan primjer jednog kraja koji je trebao reformu bila je Bavarska: kler je tu u velikom broju bio nepismen, manastiri �esto nalik na selja�ke gostionice, u župnim su stanovima živjele kon-kubine i brojna djeca, mnogi sve�enici su bili pijanice. Neki su predstavnici srednje klase ve� bili pod utjecajem u�enja luterana ili anabaptista. Izbor pred kojim su se našli katoli�ki reformatori (Fisher, Contarini, Sadoleto, Caraffa i Pole) je bio ili postati sli�niji protestantima, ili u�vrstiti se u prilago�enim srednjovjekovnim oblicima pobožnosti i oja�ati hijerarhiju. Povijest protureformacije je dijelom historija trijumfa konzervativnih i militantnih elemenata nad posreduju�im i liberalnim. Pomirbeno krilo se sa Contarinijem na �elu susrelo sa umjerenijim protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na kolokviju u Ratisbonu (ili Regensburgu) 1541. Oni su se nekako uspjeli složiti oko doktrine opravdanja vjerom, ali su se potpuno zapleli na �lanku o transsupstancijaciji i papinom vrhovništvu. Papa Pavle III je sva tamo postignuta slaganja smatrao dvosmislenim formulama. Proširile su se glasine da je Contarini heretik. On je umro 1542.


Slabost Regensburske rasprave i ograni�en domet Augsburškog mira vodilo je do raskida i serije vjerskih krvoproli�a kroz Evropu i specijalno uklju�uju�i kalviniste. Vatra se tako�er raspalila željom katolika da ponovo zadobiju izgubljene pozicije. U Francuskoj vjerski ratovi su trajali od 1562-98.g. To se završilo Nantskim Proglasom koji je garantirao izvjesna prava protestantima (u ovom slu-�aju kalvinistima). Holandski rat za nezavisnost od 1560-1618. je tako�er imao važnu vjersku dimenziju. Holandski protestanti su se našli u borbi protiv španjolskih katolika. Isto se dešava u Engleskom gra�anskom ratu 1642-48. g. gdje su se puritanci borili protiv katolika i onih koji su se složili da naprave kompromis sa njima. Tridesetogodišnji rat je svakako najvažniji religiozni konflikt koji se završio Westfalskim Mirom u 1648.g. Pobjeda konzervativaca Contarinijev neuspjeh otvorio je put protivnoj stranci, i te iste godine je Caraffa (�ovjek oštre linije) preporu�io papi da osnuje novu i mo�nu inkviziciju protiv hereze. On i njegova škola su smatrali da se pravo pro�iš�enje katolicizma može posti�i samo jurišom na herezu, a da su politika pomirenja zapravo samo poticala rast hereze. Rimska inkvizicija je osnovana godina 1542. Njoj je dana mo� da zatvara svakoga na koga sumnja, da plijeni imovinu, da izršava kazne – samo je mo� opraštanja bila rezervirana za papu. Caraffa je kupio ku�u koju je opremio sa dodatnim zgradama, tamnicama i okovima, odakle je izdavao serije pravila za inkviziciju – od kojih je npr. �etvrto glasilo ovako: Niti jedan �ovjek koji pokazuje i najmanje obzirnosti prema bilo kojoj vrsti heretika, a naro�ito prema kalvinistima, ne voli samog sebe. U kasnijem periodu Srednjega vijeka u Evropi se susre�emo sa prvobitnim mu�enjima od strane inkvizicije s ciljem suzbijanja krivovjerja. Crkva je vjerovala da se ove informacije mogu dobiti samo na ovakav na�in. Kona�no, mu�eništvo je postalo normalni dio pravnog aparata u Evropi, ali ne u Engleskoj. Rezultat je bio da su tisu�e nedužnih žena okrivljene zbog vra�arstva i mu�ene sve dok nisu priznale nemogu�a nedjela kao što su ljetenje na pono�ne skupove. Oštra linija u Italiji Nova je inkvizicija izvan Italije ipak bila samo mrtvo slovo na papiru, kraljevi nisu željeli tolerirati papstvo koje hara na njihovim teritorijima. S druge strane, u Italiji je inkvizicija skoro uništila talijansku renesansu. Jedan dodatni razlog koji je uvjetovao njenu žestinu bio je i taj što je Caraffa namjeravao smanjiti mo� Španjolcima u Italiji. Stvarno, oko godine 1870, papstvo je bilo u isto vrijeme centar talijanske politike i jedna od sila u Evropi. Caraffa je prisiljavao svakog Židova da nosi žutu kapicu i da živi u getu sa samo jednim izlazom. U to je vrijeme bio objavljen i prvi index (popis zabrajenih knjiga). Na njemu su se našli Decameron, Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija se vratila crkvenoj pobožnosti: talijanski pjesnici su se vratili pobožnoj poeziji, umjetnici pobožnoj praksi. Val moralne strogosti, koji je u drugim evropskim zemljama stvorio puritanizam, sada je bio poja�an rukom katoli�kih reformatora. Tridentski koncil


Taj se koncil nikako nije uspio održati prije godine 1545. kada su njema�ki car i francuski kralj potpisali mir u Crepyu. Trent je bio izabran zbog toga što je on dio Italije, a 'u njema�kim zemljama' (Südtirol). Car je želio koncil da bi izgladio pitanja o disciplini (i tako uklonio trvenje me�u protestantima i rimokatolicima), a ostavio po strani pitanja doktrine, koja su, u što je on bio siguran, nerješiva. Papa je, tome nasuprot, savjetovao svojim poslanicima da se prvo pozabave pitanjima doktrine. Prva sekcija se bavila formulacijom rimo-katoli�ke doktrine u svjetlu kontroverze sa protestantima, a druga sa na�inima na koje rimokatoli�ka praksa može biti reformirana. Na zasjedanju od 1545-8. sudionici su se bavili onim podru�jima koja protestanti uop�e nisu niti spominjali, te stoga nisu osje�ali nikakvu obavezu da budu spram njih popustljivi. Njihov beskompromisni stav je odbacio svaku vrstu religioznog mira, dakle, stvari kojoj se nadao car, ali jednako tako i promjene kojoj su se umjereniji nadali na koncilu. Ali treba ipak spomenuti da tridentska doktrinarna odluka, upravo zbog toga što joj je ponekad davan po-lemi�ki ton, zvu�i mnogo neprijateljskiji prema protestantima nego što je u stvari bila. Za vrijeme ranijih koncilskih zasjedanja bila je evidentna razlika u mišlje-njima, no doga�alo se da su formulacije uvijek bile izražene jezikom oštrije linije. Najve�i broj formulacija tek je u crkvi dobio tu oštrolinijsku interpretaciju. Katoli�ka praksa je bila reformirana u sljede�im stvarima: 1) služba prodava�a indulgencija je ukinuta, 2) biskupu su bile dane efektivne mo�i da nadgleda svoju biskupiju, i više nije bio marioneta krune. Biskup svake biskupije gdje nije postojao univerzitet je osnivao seminare za poduku dje�aka i mladi�a u sve�eni�koj službi, 3) kler treba biti obrazovan i treba propovijedati. Ipak, taj je koncil u Trentu bio djelotvorno reformiraju�i uglavnom u Italiji – na svim drugim mjestima on je bio samo poticaj i stimulacija. Oštra linija pape Pia V i neuspjeh Protureformacije u Engleskoj Papa Pio V (bivši Veliki inkvizitor) je u duhu koncila organizirao veliko �iš�enje u Rimu. On je tako�er bio odgovoran za tragi�an završetak engleske protureformacije, zbog toga što je podržavao razli�ite spletke za vrijeme vladavine Elizabete I kako bi pod Marijom, kraljicom Škota, ponovno vratio katolicizam. Ve�ina simpatizera kato-licizma živjelo je na sjeveru, gdje su godine 1569. grofovi Northumberland i Westmorlanda dignuli ustanak, ali su bili ugušeni. Pošto je sam papa podržavao taj ustanak, a uz to je i objavio bulu kojom je ekskomunicirao Elizabetu, engleski katolici su zbog svega toga bili žigosani i okrivljeni za izdajstvo. Tome je bila pridodana urota Armada (1580) i zavjera Guya Fawkesa (1605). Godine 1571. svatko tko je postao katolik, ili pak tko je drugoga doveo katolicizmu izlagao se opasnosti da bude ubijen zbog izdaje. Ali katoli-cizam se i dalje održavao izvan zemlje zahvaljuju�i nadbiskupu Allenu i katoli�kim vlastelinima na sjeveru koji su gradili tajne sve�eni�ke stanove. Izvještaji iz godine 1603. pokazuju da je u zemlji postojalo 8570 ljudi koji su odbijali anglikanstvo – najve�i broj ih je bilo u Cheshire-u i Lancashire-u.


Katoli�ki misticizam Nekako u to vrijeme je katoli�ko bogoštovlje dobilo izvjesnu formu. Jezuitska odmaranja su postala popularna. Mariolatrija je dobila veliku reklamu. Zapo�eo je tako�er slavni kult Tajno Srce Isusovo. Obnovio se srednjovjekovni interes za �uda. Misticizam postaje popularan: usp: Tereziju Avilsku, Ivana od Križa, Franja Saleškog. Na neki na�in, misticizam je bio katoli�ka zamjena za Reformaciju. Ipak je visoko sve�eništvo ovo smatralo opasnim zato što �e anuli-rati potrebu za sve�eništvom (ljudskim posrednicima) i sakramentima. To zahtjeva da postoji direktan put do Boga, ali kog Boga? To je podsje�alo na platonizam. Latinski postaje �isti liturgijski jezik, dok je on još u vrijeme po�etka reformacije bio živi jezik (najviša forma izražavanja). Katoli�ko u�enjaštvo je pretrpilo nazadak zahvaljuju�i strogoj cenzuri, koja je svoju pažnju usmjerila mnogo više protiv hereze nego protiv bestidnosti. Katoli�ka apologetika Katolici su pokušali odgovoriti Magdeburškim centuriama, koje je napisao hrvatski luteran Matija Vla�i� (Flacius Illyricus); u njima je on revno i vrlo pažljivo opisao kako se korumpirala Crkva sve od novozavjetnih vremena kroz Srednji vijek. Odgovor katolika je napisao Filip Neri, a bio je nazvan Anali. Robert Bellarmine je napisao svoju Raspravu protiv suvremenih heretika (1586-93). Nova katoli�ka inicijativa Politi�ka protureformacija je bila mogu�a zbog odsutnosti Francuske s politi�ke scene, ona je naime od 1562-1629. bila angažirana u religijskim ratovima. Njihova odsutnost je odriješila ruke za provedbu inozemne politike habsburškim silama u Španjolkoj i Austriji. Katoli�ki se savez, pod Filipom II Španskim, dao na posao zadobivanja protestantnih krajeva. Godine 1562. izgledalo je kao da �e Bavarska i Austrija slijediti primjer Njema�ke i da �e postati protestantske. U Austriji je oko dvije tre�ine ljudi pokazivalo naklonost prema protestantizmu. Ali se izme�u 1565. i 1585. moral promijenio: protestanti su postali nesigurniji u sebe, a katolici pak samosvijesniji. To je dijelom pripisivo nepopustljivijem stavu katoli�kih vladara i izvornoj katoli�koj reformi, isto kao i podjelama me�u protestantima. U Grazu se, npr. tu gdje su oni postigli stvarni monopol, plo�a potpuno okrenula protiv protesta-nata. U kölnskom kraju je nastavljanje katoli�ke prisutnosti mogu�e pripisati svakako prisutnosti španjolske vojske, koja je bila u Španjolskoj Nizozemskoj, ali i uspješnosti katolika da zadrže tradicionalne katoli�ke biskupije (zahvaljuju�i crkvenoj zaštiti koju je obezbjedio Augzburški mir). U Poljskoj je pod Stefanom Batoryem postojala religiozna sloboda, ali je Zygmunt III (1587-1632), odmah nakon što je Batory umro, dopustio dolazak jezuitima, i protestantizam je bio ugušen. Katoli�ke misije: Za ovo vrijeme, na ameri�kim kontinentima širile su se katoli�ke misije, pokušavaju�i da nadoknade ono što su katolici gubili u Evropi. Katoli�ki misionari su le�ili rane koje su na�inili Španski i Portugalski konkvistadori (Kortez u Meksiku i Pizaro u Peruu). Treba, me�utim, re�i u korist misionara da oni nisu odobravali


brutalnost konkvistadora i da su �esto stajali na stranu Indiosa a protiv osvaja�a. Franjevci (koji su �ak došli do Kalifornije) su bili najvažnija misionarska grupacija u obe Amerike, a Jezuiti na Dalekom istoku. Jezuiti su koristili kontraverzne misionarske metode u Kini i Japanu gde su se veoma povezali sa ovim naprednim civilizacijama. Ponekad su bili optuživani da su �ak ugrozili Evan�elje. Tridesetogodišnji rat Put do rata zapo�eo je kada je Maksimilijan Bavarski nakon jedne pobune protiv katoli�ke procesije okupirao slobodne gradove Donauwörtha, u kojima su ve�inu stanovnika bila protestanti. Katolici su nasilno obratili gra�ane na katolicizam, prekršili Augsburški Mir, što je na kraju dovelo do rata. Formirala se jedna evangeli�ka unija da brani protestantske države, a odmah potom su katolici formirali protivni�ki savez. Godine 1618. su �eški protestanski knezovi kroz prozor gradske vije�nice izbacili su carske namjesnike, istjerali jezuite i pobunili se protiv Austrije. Predložili krunu Fridriku V., knezu izborniku, koji ju je prihvatio. Rat je izbio zbog toga što je suprotnoj strani bilo o�ito da bi jedan kalvinisti�ki vladar u �eškoj mogao poremetiti ravnotežu sila u �itavoj Europi. Ipak, tridesetogodišnji rat bio je religijski samo do 1635. godine. To je u prvom redu bio rat kalvinista protiv katolika, pošto je ve�ina luterana ostala podalje od zbivanja. Rat se dijeli u �etiri faze: 1. Prva faza (1618-23) u kojoj je Fridrik, fala�ki izborni knez i izabrani �eški kralj, bio poražen na Biloj Hori (1620), a carske �ete okupirale su Prag, �ešku, Moravsku i Šlesku te otpo�ele progonima protestanata i vo�a ustanka. 2. Druga faza (1623-29), za koje se u rat umiješao danski kralj Kristijan IV na strani protestantskih knezova, koje su pomagale Francuska, Engleska i Švedska, Kristijan je poražen i prisiljen na mir u Lübecka (1629). Kao posljedica toga, briljantan general na katoli�koj strani Wallenstein nametnuo je Proglas o uspostavljanju prijašnjeg stanja (restitucije) 1629. godine. Zahvaljuju�i tome Crkveno pridržavanje je poja�ano i protestantski položaj se okrenuo. Prema tome, svatko se trebao vratiti na stanje iz prve �etvrtine stolje�a, kako je to bilo prije 1552. godine, ali time kalvinisti nisu dobili nikakva prava u �itavom carstvu. Tu krizu je obrnuo Gustav Adolf. On je odlu�io napadati katolike da bi mogao vratiti izbornome knezu njegov položaj u Fala�koj (on je bio zet Jakoba II. iz Engleske). 3. Tre�a Faza (1630-35), u kojoj je u rat stupio švedski kralj Gustav II Adolf protiv carskih snaga, nakon pobjede kod Breitenfelda, zaposjedanja Elzasa i prodora u Bavarsku, te pobjede u bitci kod Lützena, u kojoj je Wallenstein bio poražen, a Gustav poginuo. Šve�ani su bili presudno poraženi kod Nordlingena. Gustav je vratio sjeverne teritorije protestantizmu, ali uskoro je bilo jasno da katolici nisu bili u stanju zadržati sjevernu Europu, ani protestanti južnu Europu. 4. �etvrta Faza (1635-48), za koje se u savezu sa Švedskom, u rat uplela Francuska, a carske snage pretrpjele su više poraza. Iscrpljene dugogodišnjim ratovanjem, Austria i druge katoli�ke zemlje bile su prisiljene podpisati Westfalski mir. Uvjeti Westfalskog mira iz godine 1648. su bili ustanovljenje postoje�ih religioznih granica, i za


protureformaciju su zna�ili nazadovanje. On nanovo uspostavlja Augsburški mir iz godine 1555., ali ovog puta garantira zaštitu i Reformirane crkve. Prema ugovoru: a) carski dvor treba biti sastavljen od protestanata i katolika u istom broju: b) Nijedan protureformacijski katoli�ki red nije bio dozvolen djelovati na protestantskim državama. c) osim u nasljednim habsburškim zemljama, sve države trebaju tolerirati manjine drugih religija, ako su one postojale prije godine 1624, d) Francuska je dobila Alsace (osim Strasbourga), e) Švicarska i Nizozemska su postale države, g) Fala�ki knez izbornik je opet dobio donju Fala�ku (Pfalz), ali je gornja Fala�ka (Oberpfalz) dana Bavarskom vojvodi. Katolici su dobili: a) �ešku, b) potpuno katoliziranu Austriju, c) gornju Fala�ku (Oberpfalz), d) dio Alsacea, pod Francuskom, e) južnonjema�ke biskupije koje su priznate kao sigurne. Westfalski mir je obilježio kraj Svetog Rimskog Carstva i Srednjeg vijeka u kome je najviše dominirala ideja o krš�anskoj republici. Otada se po�inje poštovati suverenitet i nezavisnost svake države ponaosob.

PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM Oko godine 1526. ve�ina je Pravoslavne crkve bila pod turskom dominacijom – to su, nakon turske pobjede na Balkanu: Egej, Krim, Beograd i dvije tre�ine Madžarske. Bilo je tada mnogo govora o drugoj križarskoj vojni Zapadnih sila, ali najdalje dokle se došlo bila je bitka kod Lepanta gdje su papske sile porazile tursku flotu. Sultan je pod turskom upravom namjeravao preko carigradskog patrijarha upravljati vjernicima. Crkva je postala vrlo siromašna zbog toga jer joj je sva imovina bila konfiscirana, a njeni obrazovani ljudi su pobjegli prema zapadu. Seljaci su bili pritisnuti teretom poreza, a uz to su morali dati mnogu mušku djecu za muslimansku religiju i službu. Krš�ani su bili upotrebljavani kao dobavlja�i, brodograditelji i lijeva�i topova. Crkva je bila izrazito siromašna i njeni su �lanovi �esto odlazili prosja�iti na Zapad. U Gr�koj, na Balkanu, u Rusiji – tu je Pravoslavna crkva i dalje bila narodna crkva, turski su muslimani bili samo vladaju�a manjina. Oni su samo na Kreti, Eubeji i u dijelovima Albanije uspjeli krš�ane obratiti na Islam. I pored toga što su Turci pokušavali centralizirati Pravoslavnu crkvu kako bi je lakše kontrolirali, odre�eni stupanj autonomije su imali i srpski nadbiskup u Pe�i i bugarski nadbiskup u Ohridu. Treba tako�er spomenuti i to da je unutar Turskog carstva postojao i jedan broj latinskih krš�ana: na bivšim venecijanskim otocima u Egeju, u Bosni, Srbiji i Albaniji, a �ak i u Trabzonu (Turska). Kada je �iril Lukarski (1572-1638) postao patrijarh u Carigradu oduševio se idejom reformiranja vjere, no nakon njegove smrti je Veliki pravoslavni sinod u Jeruzalemu formalno osudio greške 'protestantskih heretika'. Turska je uprava uzrokom što je Pravoslavna crkva promašila oboje: i reformaciju i protureformaciju. Moskva je padom Carigrada preuzela zahtjev da bude glavni grad pravoslavstva. Ivan Veliki je za ruski grb


prisvojio bizantinskog dvoglavog orla. Ali Rusija je morala pro�i kroz periode anarhije i gra�anskog rata prije nego što je mogla biti za�etnikom ili osloboditeljem pravoslavnih naroda.

PO�ETAK MODERNOG DOBA: 17. i 18. stolje�e

SAŽETI PREGLED PERIODA Godina 1648. ozna�ava kraj vjerskih ratova, ali ne i progona zbog vjere. Vjera prestaje biti pitanje od me�unarodnog zna�aja. Papin se utjecaj u me�unarodnim poslovima drasti�no smanjio: mo� je svjetovnih vladara unutar njihova podru�ja postala sve-važe�a. Unutar država je došlo do pove�anja vjerske tolerancije, no neke su države bile istaknuti izuzeci: a) Madžarska, gdje je Reformirana crkva u velikoj mjeri bila žrtva katoli�ke monarhije, b) Francuska, gdje je Nanteski proglas na koncu bio ukinut zbog interesa politi�kog jedinstva, c) Austrija, gdje je iz salzburške crkvene kneževine bilo istjerano 15 000 protestanata. Od crkve se o�ekivalo da podržava status quo. Uz to, samu crkvu oslabljuje porast racionalizma. Pojavio se jedan novi svjetonazor – �inilo se da je eti�ka kultura adekvatna zamjena za krš�ansku vjeru. Ljudi su željeli slobodu da misle i rade kako im je volja. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao jedan alternativni sistem vrijednosti, a �ak ni reakcija spram njega u obliku Rousseauovog idealizma nije za krš�anstvo bila mnogo povoljnija. Oko sredine 17. stolje�a stojimo na pragu modernog svijeta: znanost je u�inila izvanredan napredak, i krajem 18. stolje�a svatko je prihvatio Newtonov pogled na svijet; Locke je u svojoj filozofiji (usp. Razumnost krš�anstva 1695.) ustanovio da je krš�anski moral bio u najvišem smislu mudar. Krš�anstvo se sve više i više povla�ilo od svojih natprirodnih elemenata i svoje jedinstvenosti. Veli�ao se razum, dok se otkrivenje ponižavalo. Ukazano je na kontradikcije u Svetom Pismu: �uda su poricana, a proroštva ponovno procjenjivana. Taj izazov je samo u Engleskoj do�ekan sa energi�noš�u i odlu�noš�u (usp. Butlera i Berkeleya). Hume je pokazao da


ekstremni racionalizam vodi u potpuni skepticizam. Wesley je pokazao da religija nije samo puka intelektualna hipoteza. U Evropi su se ljudi ravnali prema engleskim deistima (posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali razumski pogled, upravo onaj koji je uveliko bio uzdrman u zemlji gdje je nastao. Francuski apologeti su bili neuvjerljivi, dok su u Njema�koj pietisti ponovno uspostavili vjerodostojnost krš�anstva, ali nisu uspjeli udružiti religiozni žar sa razumom, te su stoga u nasljedstvo 19. stolje�u dali probleme koje oni nisu mogli riješiti. Od pokreta u Francuskoj treba spomenuti jansenizam i kvijetizam. To doba koje smo ovako u kratkim crtama ozna�ili mu�ili su problemi koji su i nama danas bliski, a u njemu tako�er i mnogi pokreti suvremenog krš�anstva imaju svoj izvor.

PO�ECI RACIONALIZMA

Razvoj mišljenja: 1648-1715. Moderni period je ve� zapo�eo: a) Bacon je ve� istaknuo znanstveni metod kao jedinu izvjesnost, b) Descartes je prihvatio znanstvenu metodu i primjenio ga na filozofiju, što nikad nije bilo u�injeno otkad je svijeta. Ideja prosvjetiteljstva je iskrsnula kada je Kopernik izjavio da se Zemlja okre�e oko Sunca. To je bila polazna to�ka za Keplera, Galilea i Newtona, sve one koji su revolucionirali naše razumijevanje fizi�kog univerzuma, i na taj na�in uništili ptolomejski pogled na svijet koji je bio sadržan u Aristotelovoj filozofiji. Katoli�ka crkva se tvrdoglavo odupirala tim otkri�ima upravo zbog toga što je prihvatila Aristotela kao svoj ideološki i teološki temelj, zahvaljuju�i Akvinskim radovima. Slaba to�ka u Descartesove filozofiji je bila odnos izme�u uma i tijela. Tri europski filozofi su pružili alternativne tuma�enja: Malebranche (okazionalizam – u�enje o prigodnim uzrocima), Spinoza (monizam) i Leibnitz (u�enje o monadama). Malebranche koji je bio svjetovni sve�enik, tvrdio je da tijelo i duša ne komuniciraju besposrednio, ali samo božanskom intervencijom. Tvrdio je da su vjera i razum jedno drugom ne proturije�e: �itav je svemir razuman i funkcionira poput sata. Smatrao je uz to da, pošto ne postoji mogu�nost da se neko tijelo kre�e samo od sebe, pokreta�ka sila ne može biti u samim tijelima koja se kre�u. Taj nazor zapravo Boga svodi na silu (ne više djelatnu osobu), i ne daje odgovaraju�i odgovor na pitanje o zlu. To je prikriveni panteizam. Spinoza je bio panteist: prema njemu postoji samo jedna supstancija, i ona je bezgrani�no bi�e. �ovjekov cilj je ponovno integriranje u vje�nost, potpuno jedinstvo sa Bogom rezultira apsolutnim mirom i nepomu�enoš�u duše. Kriti�ari su rekli da Spinoza ne ostavlja mjesta za Boga kao osobu, a sa time niti za svrhovitost i plan. Religija prestaje biti najviši oblik osobnog odnosa. Leibnitz je bio veliki znanstvenik koji je kao krš�anin želio vidjeti krš�anstvo izlije�eno od podjela. On je vjerovao dao su osnove njegove filozofije zajedni�ke objema stranama. Prema njemu, postojanje Boga je klju� spoznaje, kao što je i postulat moralnosti. Univerzum je mehani�ki, sa�injen od monada, nadziran od milostivog Boga. Ovaj svijet je najbolji mogu�i svijet, i pored toga što u njemu postoji zlo.


Ta je filozofija, sistematizirana i proširena od njegovog u�enika Wolffa, odredila na�in mišljenja na njema�kim univerzitetima u slijede�im godinama, a u teologiji je utrla put prosvjetiteljstvu. Pascal je bio jedini francuz koji je pružio stvarnu apologetiku protiv porastavaju�eg racjonalizmu. Jezuite vidio kao glavne unutrašnje neprijatelje Crkve, a Descartesa kao njenog glavnog vanjskog neprijatelja. Upravo je zbog toga napisao Misli (Pensées), koje su trebale biti dio jedne apologije. Pascal je tvrdio da je razum jedna neutralna sila koja se može upotrijebiti jednako za dobro kao i za zlo (obje strane mogu na svoj na�in tuma�iti znanstvene rezultate kako bi potpomogle svom gledištu). Religija nije stvar morala, ve� osobnog odnosa potaknutog od Boga. �ovjekov pad je proizveo neprirodne uvjete od kojih nas samo Bog može spasiti. Samo krš�anski svjetonazor može adekvatno objasniti uvjete u ovom svijetu. Kasno sedamnaesto stolje�e je bilo period brzog znanstvenog napretka. Mnogi ljudi uklju�eni u taj posao su bili skromni i odista vrijedni poštovanja, no, uskoro se po�ela pojavljivati jedna nova klasa: ljudi koji su spram svega bili skepti�ni i neskloni bilo kakvoj suždržljivosti. Zna�aj putovanja, koja su u tom stolje�u umnogome olakšana, bio je i u tome da su ljudi mogli uspore�ivati religije; a kako se �inilo da su i jedna i druge podjednako moralne, relativizam je po�eo izjedati religiju – odjednom su se svi �inili jednako dobri. Materijalisti�ka je atmosfera tog vremena poticala kriti�are crkava da postanu smioniji. Ipak, ve�ina ih je u prvom redu bila antiklerikalno raspoložena, a ne protukrš�anski. Postavilo se pitanje kronologije u Bibliji: ona se nije slagala sa egipatskom, a niti sa kineskom kronologijom. Richard Simon (1638-1712) je po�eo kriti�ko prou�avanje Biblije upotrebljavati kao oružje protiv protestanata, no bio je izba�en iz svog reda �im su katolici shvatili da je to oružje koje isto tako može biti upotrijebljeno i protiv njih!! Pierre Bayle, jedan od hugenota koji je pobjegao u Amsterdam, je sastavio svoj slavnu Enciklopediju (Dictionnaire historique et critique) koja se pokazala pravim rudnikom iz koje su deisti i skeptici mogli vaditi materijal za napade na Bibliju i krš�ansku vjeru. On je postao odsko�na daska za skepti�na istraživanja u 18. sto-lje�u, koja su poduzeli takvi ljudi kao Diderot i Voltaire. Doba Luja XIV se bližilo kraju: ljudi više nisu mislili u pojmovima hijerarhijski raspore�enog života, discipli-niranog poretka, božanskog prava, božanske providnosti i stabilnosti klasi�nog perioda, ve� u terminima kretanja i promjene.

1715-1789 RAZVOJ RACIONALIZMA I KRŠ�ANSKI ODGOVOR

Nova znanost je �ovjeka u�inila sklonim gledati univerzum kao jedan ure�eni sistem, vo�en svrhom u kojoj on može sudjelovati, i upravljan zakonima koje ljudski um može spoznati. Newton i Locke su bili prvaci znanstvenog i filozofskog napretka koji je izgledao tako privla�an npr. za Francuze. Ipak, oni u Engleskoj su problemima pristupali bez pretpostavki svojih evropskih kolega – oni ni na koji na�in nisu uzdrmali vjeru u krš�anstvo, koje je za njih i dalje bilo


u najvišem smislu razumno. Ali deisti su imali dva krupna promašaja. Oni nisu uspjeli dati jedno odgovaraju�e objašnjenje za postojanje zla. Oni su poricali otkrivenje, a tako i dokaze koji ga podupiru (�uda, proroštva i biblijski autoritet). Oni nisu uspjeli objasniti zašto je �ovjek na o�itost prirodne religije krivo odgovarao. Lockeov utjecaj može biti prosu�ivan sa razli�itih strana. No svakako je najneprili�nija manifestacija njegova utjecaja vidjiva u pove�anoj popularnosti deizma, koji je u godinama pred kraj 17. stolje�a postao prijetnja krš�anstvu, a svoj je vrhunac dosegao sredinom slijede�eg stolje�a. Deizam: Utjecaj Locke-a se vidi u mnogim krugovima. Njegova najzbunuju�a manifestacija se vidi u raširenosti deizma, koji je postao opasnost za tradicijonalno krš�anstvo krajem 17.st. i koji je dosegnuo svoj vrhunac u srijedini slijede�eg stoljeca. Deisti su pokušali izbje�i dva krajnosti religijoznog dogmatizma i ateizma tvrde�i da je sigurnost samo najviši stepen vjerojatnosti. Deisti se drže pet osnovnih istina: a) Bog postoji, b) naša je dužnost štovati Ga, c) �ovjek se treba pokajati zbog svojih grijeha, d) ispravan na�in kako štovati Boga jeste �initi dobra djela, e) nagrada i kazna slijede nakon smrti. Otkrivenje je, to se podrazumjevalo, samo izlika za praznovjerje, a sam Krist je tek nešto malo bolji od poganskih �udotvoraca. Osnove deizma su bile: razum je stavljen na prvo mjesto, uloga otkrivenja je dodatna i sporedna, �uda isklju�ena, natprirodno je ograni�eno, Svetom Pismu je odre�ena dvostruka sudbina, njeno mjesto je kod deista svakako dvosmisleno. Antiklerikalizam je bio vrlo jak. Odgovor racionalizmu i deizmu ticao se uglavnom onoga što je on bio u 17. stolje�u u Francuskoj. Law, Berkeley i Butler su ga napadali, a Hume ga je uzeo kao svoj logi�an nihilisti�ki zaklju�ak. Wesley i evangelikali su njihovoj kritici religije uzvratili živom i preoblikuju�om vjerom. Law je inzistirao na tome da vrlo neodre�en rje�nik deista bude definiran. Bog je odve� velik da bi bio samo dodatak skladnom malom mehanisti�ki zamišljenom univerzumu deista. Berkeley je napadao sa idealisti�kih pozicija. Aktivan ni od �ega zavistan opstanak može se pripisati samo duhovima, ili umu. Osjetne ideje ne zavise od nas ve� ih izaziva sam Bog. Stoga i jesu osjetne ideje mnogo ja�e i stalnije od ideja refleksije i mašte koje proizvoljno proizvodi naš duh. Materijalni svijet je zajam�en samo Vrhovnim Duhom. Zakoni prirode su odre�eni Bogom koji podupire sve. Ništa što postoji nema nezavisan opstanak. Butler je bio najoštriji kriti�ar sistema, on je, naime, pobijao tezu da su urednost i racionalnost karakteristike univerzuma. On je ukazao na proturje�ja i nered, izvode�i zaklju�ak da je samo krš�ansko otkrivenje sposobno objasniti oboje (isto kao Pascal). Racionalizam U francuskih su se kod filozofa našli elementi koji �e kasnije biti karakteristi�ni za marksizam. Ti elementi su: a) po svojoj prirodi �ovjek je dobar, a ne zao, b) naša prvenstvena briga treba biti život koji sada živimo, a ne onaj nakon smrti, c) budemo li obrazovali �ovjeka na prav na�in vidjet �emo da se pojavljuje 'novi �ovjek',


d) revolucija je sve što je potrebno da stvari krenu pravim putem. Ta je zbrka ideja postigla zna�ajan utjecaj zbog toga jer: a) je crkva bila nepopustljiva i nerazumna, b) u Francuskoj nije bilo Wesleya, c) nije postojalo adekvatnih apologeta. U Njema�koj su naglasci bili nešto malo druga�iji: tu se zbivao jedan pokret reforme unutar crkve prije nego jedan napad na nju iz vana. Pijetizam je bio pokret ekvivalentan Wesleyevom u Engleskoj, ali on nije dao dovoljno intelek-tualnih odgovora. Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se u stvari kasnije izrodili u liberale. Krš�anstvo je bilo 'pojednostavljeno' i u�injeno mnogo prihvatljivijim. Lessing je iznosio svoje mišljenje da je zapravo svaka religija dobra – krš�anstvo nije bilo jedinstveno. Postoje mnogi putevi prema Bogu – sve što se od pojedinca traži je iskrenost. Kant je u�inio zna�ajan doprinos unapre�uju�i argumentiranost krš�anstva, a posebno njihova moralnog zakona. Na neki na�in to je bila pozicija na koju se on povu-kao, ustupaju�i liberalcima druga podru�ja. Romanti�ki pokret (pod utjecajem Rousseaua) je religiju sveo na osje�anje. Schleiermacher je naglasio subjektivni elemenat krš�anstva: osnovno u vjeri nije bila dogma ve� intuicija i osje�anje. KATOLICIZAM NAKON TRIDENTSKOG KONCILA: Tridentski Koncil nije bio prihva�en po svim krugovima katolicizma. Otpor se koncentrirao u tri to�ka: 1. Centralizacju papinske moci se suprotstavio nacijonalizam. 2. Posebne sve�enici nisu bili gotov izvršiti (prema njima) krajne zahtjevi koncila. 3. Tridentski koncil je bio triumf za konservativaca, te je došao prije daleko. Dok–trinalno oni su žalili za zanemarivanjem Augustinove doktrine prvenstva milosti u spasenju, i to zbog utjecaja Jezuita. Otpor je bio najostriji u Francuskoj koja je bila nacijonalisti�ka i gdje sloboda mišlenia je bila veoma cijenjena. U Francuskoj galikanizam je bio pokret nacjonalne crkve oslobo�ena od papinske vlasti. Pristaše suprotnog pokreta se nazivali ultramontanisti – oni koji su podržali papinstvo, koje se nalazilo i u Italiji (s druge strane (ultra) planina (montes) – Alpa).

CRKVA U FRANCUSKOJ

Pod Lujem XIV. Francuska je postala apsolutisti�ka država. Oblikovanje te države je zapo�elo dosta prije Lujeva dolaska na prijestolje. Njeni su utemeljitelji Richelieu i Mazarin. Njihova inozemna politika nije bila bazirana na religiji, ve� na hladnoj politici, no zato je njihova unutrašnja politika apsolutisti�ka: Oni nisu željeli državu unutar države i zbog toga su obuzdavali protestante. Politiku obojice je nastavio kralj, nakon što je došao na prijestolje (1661.). Lujeva politika, nakraju, ukida Nanteski proglas i dovodi do galikanizma (nezavisan položaj francuske crkve prema


Vatikanu). Suprotna se tendencija nazvala (kasnije) ultramontanizam (pro-vatikanska tendencija). HUGENOTI: Luju je politika protiv hugenota bila strana, zbog toga što oni nisu bili prijetnja za katoli�ku crkvu: Neki su propovjednici mogli biti sve�enici i u�eni nau�nici, ali su vrlo malo bili angažirani obra�anju na svoju vjeru. Uz to, oni su vrlo respektabilna ekonomska sila. Nakon što je, na proteste Colberta i izbornika Brandenburškog godine 1666. zaustavio svoju kampanju protiv hugenota, Luj je istu politiku nastavio deset godina kasnije. Na takvu ga je politiku bodrila gospo�a de Maintenon (bivša hugenotkinja). Kada je progon ukidanjem Nanteskog proglasa 18.X.1685. dosegao vrhunac, u Cévenneskim gorama je izbila borba, koja se završila nakon dvadeset godina iscrpivši francuske izvore. Došlo je do najezde proroštva i apokalipti�nih izjava, najezde koja je vodila do pretjeranog junaštva s posljedicom – mnogo poginulih nepotrebno. Kalvinisti�ki �elnici u Lausannei po-kušali su uvesti nekakav red u situaciju zabranjuju�i ženama da propovijedaju i tvrde�i da se kanonu Sv. pisma ne mogu dodavati nikakva proro�anstva. Progonstvo onih, koji su preostali je bilo užasno: Uhi�eni su osu�eni na doživotno robstvo na galiji, žene na doživotno zato�eništvo, djeca oteta od roditelja, a propovjednici obješeni. Kamisarski rat, (La Guerre des Camisards) je trajao sve do 1710. g., nakon �ega se središte protestantizma preselilo u Lausanne, gdje se uspostavlja izobrazba pastora. Nakon toga, protestanti su razvijali umjereniji pristup drža-vi, koji je karakterizirao francuske reformirane crkve. Nasuprot toga, progonstvo je trajalo sve do francuske revoluciji. Od 1684.-1762., ukupno je pogubljeno 90 pas-tora, a 27 poslano na galiju. Ve�ina njih su bili mla�i ljudi (20-tih godina). Tijekom revolucije, protestanti su pro-gonjeni zbog odbijanja suradnje s ateisti�kom državom, a 1815. g. rojalisti su divlja�ki masakrirali mnoge protestanate u pokolju zvanom La Terreur Blanche. GALIKANIZAM: Druga kontroverza s kojom se suo�io Luj, bila je mo� papinstva. Francuska je crkva, nasuprot jakoj pozadini galikanizma, bila spremna prihvatiti doktrinarne uslove Tridentskog Koncila, ali nije bila spremna dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francuski crkveni zakon. Krajem 17. stolje�a, jedno, po definiciji nepogrešivo papinstvo, suo�ava se s apsolutisti�kim monarhom. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo imenovanja klera unutar svojeg podru�ja, kao i pitanje onog, koje bi mogao pobijediti. Tu politiku sumiraju �etiri �lanka. Isklju�enje pape iz unutrašnjih crkvenih poslova, automatski je stavilo Luja na mjesto polubožanskog autoriteta. Kada je papa vrlo oštro na to reagirao, Luj se odmah po�eo igrati s idejom raskola. Ipak, novi je papa došao do mo�i i godine 1693., Luj je opozvao galikanske �lanke, no, galikanizam je i dalje živio i uvijek se autokratskoj monarhiji ispri�avao što uzima crkvu kao jedan odsjek države. JANSENIZAM: Ako je galikanizam tražio osiguranje autonomije francuske crkve, jansenizam je tražio njeno pro�iš�enje. Poticaji za jansenizam dolaze iz spisa Corneliusa Jansena (umro 1638.), nizozemskog teologa, koji


je u vrijeme svoje smrti bio biskup Ypresa. Oštro je kritizirao beživotni formalizam prosje�ne katoli�ke službe. Najve�i dio narodnog morala je bio samodostatnost i uop�e se nije postavljao spram Boga. No, �injenica je, da �ovjek može biti spašen samo kroz Božju ljubav, koja stvara vjeru. Ta ljubav postaje djelatna kroz obra�enje, a obra�enje je ovisno o Božjoj dobroj volji. Ali, iako se suprotstavljao jezuitima i svemu za što su se zalagali, on je tako�er odbacivao protestantsku vjeru. Protivno jezuitima i teo-lozima protureformacije, Jansen i Saint Cyran su željeli preobraziti katolicizam naukom sv. Augustina i pobijediti protestantizam svojim vlastitim oružjem. Kao i Augustin, on je naglašavao predodre�enje, ali je njegova doktrina bila zasjenjena srednjovjekovnom preokupiranoš�u zaslugom. Jezuiti i jansenisti se nisu slagali u pogledu rezultata 'pada'. Prema jansenistima, izvorni grijeh od �ovjeka �ini potpunog roba, tako da Bog mora prvi intervenirati. Jezuiti, slijede�i svoj najcjenjeniji autoritet, Luisa Molina, govorili su pak da 'pad' �ovjeka lišava samo njegovih natprirodnih darova (tj. njegovog proslavljenog statusa), ostavljaju�i mu darove u prirodnom stanju, iz kojeg se on slobodno razvija na jedan ili drugi na�in. Najve�i utjecaj jansenista je bio u Francuskoj, zahvaljuju�i izvjesnim klju�nim ljudima, koji su se priklonili njihovoj doktrini: Du Vergier, otac Saint Cyran, nekoliko pripadnika nadarene Arnauldove obitelji, (posebno Angélique, opatica samostana Port Royala), i na koncu Blaise Pascal, �ak i Racine (dramati�ar). Mnogi visoki sve�enici su im bili naklonjeni zbog elitnosti, a bilo je i moralno izazovno i tako su prijetili Luju pomrsiti religiozne ra�une. Godine 1649. Sorbona osu�uje pet propozicija, koje su uzete iz Jansenove knjige 'Augustinus'. Razvila se oštra borba jansenista i jezuita. Pascal je zatražio pomo� kod Arnouda, i kod njega je napisao svoje Pisma provincijalu (Lettres Provinciales), uglavnom protiv jezuitske kazuistike. God. 1653. papa Inocent X. osu�uje janseni�ke teze kao hereti�ke. Jansenisti se dolazili u ja�i položaj. Ali, oni su imali simpatizere me�u visokim klerom. Na samom obratu stolje�a, jezuiti napadaju Pasquiera Quesnela, Arnauldovog nasljednika, �ije bule reafirmiraju osnovna jansenisti�ka na�ela. Novi papa im nije bio naklonjen. Godine 1705. kralj je povukao opatice iz Port Royala, a njega sravnao sa zemljom. God. 1713. je papa (Klement XI.) izdao svoju bulu Unigenitus, koja osu�uje 101 stav uzet iz Quesnelove knjige. Ipak, šesnaest biskupa naklonjenih jansenistima se odbija pokoriti govore�i, da papa sam nije nepogrešiv. U tom su vremenu najekstremniji �lanovi jansenisti�ke stranke podlegli ekstra-vagandnim tendencijama. Govorili su u jezicima. Tvrdili su da izvode �uda. Živjeli su u svijetu osvijetljenom bljeskovima apokalipti�kih proro�anstava. Jedan je gorljivi mladi jansenista bio pokopan na sv. Medardskom groblju, a Parižani su bili za�u�eni kada su doznali, da je njegov grob postao poprište �udesnih izlije�enja. Godine 1732. je uprava intervenirala i zatvorila groblje. Zatim su se pojavile kon-vulzije. Pomo�u zastrašuju�e samotorture, ti su se ekstremisti dovodili u stanje mahnitanja, a tada su proricali i izvodili �uda. �asni jansenisti ih nisu željeli priznati, a redarstvo ih je strogo suzbijalo. Ali, jansenisti su nakon toga izgubili temelj i raspali se kao pokret, a ista je debata nastavljena kroz 18. stolje�e, uglavnom izme�u dominikanaca i jezuita. Mnogi su


jansenisti prebjegli u Nizozemsku i osnovali u Utrechtu vlastitu crkvu. Ipak, preostali su jansenisti imali zadnju rije� pri udruživanju s galikancima, da bi, nakon financijskog skandala, istjerali jezuite godine 1764. KVIJETIZAM: Kvijetizam je bio druga reakcija na tadašnji jalov moralizam. Njegovi su izvori u inozemstvu: Tradicija Tereze Avilske i Miguel de Molinosa u Španjolskoj. Prema Duhovnom vodi�u, kojeg su osudili kurija i jezuiti, duša postiže krš�ansko savršenstvo kada je potpuno mirna u Bogu – kada potpuno napusti sva nastojanja i prepusti se potpunoj pasivnosti, ona gubi sebe u Bogu, i ne brine više za svoje dobro. Gospo�a Guyon je bila ta, koja je pokretu dala mogu�nost da postane poznat i važan. U svojoj knjizi Kratka i laka metoda molitve, ona razra�juje svoje poglede. Kontemplacija je bila, kako ona tvrdi, najosnovnija djelatnost u krš�anskom životu. U kontemplaciji Boga, kad nas ona potpuno obuzme, duša, gube�i sve brige oko svoga dobra, postaje indiferentna jednako prema vje�nom sudu, kao i prema vje�noj sre�i. Ne postoji više potrebe razmišljati o velikim istinama evan�elja, �ak niti o Kristovim životu i Njegovoj smrti, pošto to nisu najprikladniji objekti kontemplacije. Jedina stvar, koja je nužna, jest predati se 'bujici Božjih sila'. To sve što gospo�a Guyon pri�a, neobi�no nas podsje�a na platonizam, �ak panteizam. Ona je utjecala na Watchmana Neea. Vinko Paulski (Vincent de Paul) je tako�er djelovao protiv jalovoga moralisti�kog raspoloženja tog vremena. On je osnovao lazariste s ciljem, da evangeliziraju zanemarene predjele Francuske. Da bi ublažio siromaštvo, osnovao je društvo 'Sestre milosr�a'. �itav je njegov rad bio podre�en lokalnom biskupu. Sulpicijanski i eudisti�ki redovi su bili osnovani sa zadatkom prou�avanja selja�ke klerike, drugi su bili trenirani kod sv. Maura i kod Oratoirea, godine 1642. i 1643. Godine 1680. je osnovan lai�ki u�iteljski red, Krš�anska bra�a. Alacoque, Margareta Marija (1647.-1690.) osniva�ica je pokreta štovanja Presvetoga Srca Isusova. 1671. primljena je u samostan sestara od Poho�enja u Paray-le-Monialu, u središnjoj Francuskoj. Nakon razdoblja posvemašnjeg osobnog uskra�ivanja doživjela je niz objava. U jednoj od njih Krist, otkrivši "svoje božansko srce raspaljeno ljubavlju prema ljudima," nalaže svetkovanje pri�esti prvog petka u mjesecu, kao i održavanje svete ure kao razdoblja pripremanja. Prema njezinim rije�ima On želi da se petak, po tijelovskoj osmini, obilježava kao blagdan Srca Isusova. Isprva su njezine vizije do�ekane s nevjericom koja je, s vremenom, jenjavala. Usporedo se pobožnost Presvetom Srcu Isusovom sve brže širila po krš�anskom svijetu, te je Marija Margareta 1824. proglašena �asnom, a �etrdeset godina kasnije i blaženom. Naposljetku ju je, 13. svibnja 1920., papa Benedikt XV. proglasio svetom.

CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA U katoli�koj crkvi op�enito, visoki je kler postao sve neprobojniji za kritiku i pozive na reformu. Oni su bili izuzeti od bilo kakvog pla�anja u vrijeme, kad su drugim


ljudima porezi bili pove�avani. Oni su se ponašali kao dokona aristokracija, i materijalno i moralno, (kardinal Rohan je bio optužen da je pokušao zavesti francusku kraljicu). Život prosje�nog selja�kog sve�enstva je bio mnogo bliži ljudima i oni su se bili spremni angažirati u revoluciji. Stanje manastira se uznemiruju�e pogoršalo. Prevladavaju�e osobine toga vremena, u okolnim europskim zemljama: a) Jezuiti su izba�eni iz mnogih zemalja; b) Papstvo više nije sklono jezuitskom redu, na kraju ga raspušta; c) Prosvije�eni vladari uvode ideje prosvjetiteljstva u državne institucije. Francuska revolucija je bila na mnogo na�ina vrhunac prosvjetiteljstva. Po�ela je nenasilnim pokušajem reformiranja francuske uprave. Dvanaest stotina izabranih poslanika, iz svih francuskih krajeva, dolazi na kraljev poziv u Versailles ljeti 1789. godine, zbog rješavanja teške financijske krize. Jednom je okupljenih 600 pu�anina, ili tzv. tre�i stalež, odlu�ilo da je ono, što Francuskoj treba, mnogo radikalnija i opsežnija reforma od ijedne koju kralj uop�e može predvidjeti. Oni su željeli istisnuti stari vladaju�i sistem društvom osnovanom na politi�kim i ekonomskim idejama prosvjetiteljstva, britanskom eksperimentu s predstavni�kom upravom i društvenoj i ekonomskoj stvarnosti Francuske s kraja 18. stolje�a. To je zna�ilo ukinuti sve privilegije, koje je netko imao zahvaljuju�i ro�enju, davanje politi�ke mo�i srednjoj klasi, završavanje sa samovoljnom upravom. Oni su željeli potpunu ekonomsku slobodu kao i to, da se svakoj osobi dozvoli neograni�eno uživanje privatnog vlasništva. Njihov je prvi zahtjev bio da Luj XVI. podijeli svoju mo� s iza-branim predstavnicima naroda. Na koncu je kralj popustio. Ali, revolucija je postala krvava, kada se kralj upustio u nedopuštene metode pokušavaju�i povratiti svoju mo� silom. Ljudi Pariza su na juriš osvojili Bastilleu i osnovali su svoju vlastitu vojsku, a op�a je narodna pobuna buknula u svim mjestima Francuske. Kralj je i dalje bio zapleten u podmukle spletke i tako si zape�atio svoju sudbinu. Bio je smaknut, a republika proglašena. Sve se to ticalo crkve kao integralnog dijela starog poretka. Do tog vremena, crkva je oblikovala državu unutar države (nazvanu prvi stalež). Jedino je ona imala oblik javne službe koji je dopuštala država, a kontrolirala je i cjelokupno obrazovanje i javne pomo�i. Samo su njeni predstavnici registrirali ro�enja, smrti i vje�anja, a kontrolirali su i cenzuru literature. U po�etku nije bilo sukoba izme�u revolucije i crkve. Na sastanku generalnih staleža godine 1789., niži se kler priklju�io gra�anstvu, i na taj na�in efektivno smanjio mo� plemstva. Iz toga nastaje Narodna skupština. Dragovoljno se odri�u prava na crkvene posjede, ali se protive zakonu o gra�anskim pravima Židova i protestanata. Sukob je po�eo godine 1790., kad je Narodna skupština prihvatila reformirati samu crkvu. Ona je bila bazirana na predrevolucionarnim galikanskim principima. Biskupijske granice su postale grance gradskih okruza, (od kojih je 57 bilo svladano). Nadbiskupije su ukinute. Papa nema nikakve vlasti nad francuskom crkvom. Biskupi, od sada, moraju biti izabirani od gradskog ravnateljstva (direktorata) okruga, (jedan po okrugu). Župnici se izabiru na sli�an na�in. Ali


stvarni problem je uzrokovao zahtjev da svaki klerik mora dati podani�ku zakletvu državi, (stavljaju�i papu, time, na drugo mjesto). U martu 1791. papa zabranjuje sve�enstvu davanja te zakletve za prihva�anje konstitucije. Tu papinu zabranu odbija 50% sve�enika, a 50% ju prihva�a. Omjeri su, naime, ovisili o kralju. Ve�ina biskupa odbija dati traženu zakletvu i odmah emigrira. To je, �ak na nivou župe, podijelilo crkvu za sljede�ih 10 godina. Svoju službu su smjeli nastaviti samo oni, koji su dali tu prisegu. Duhovi su se uzburkali kad je u jednom mjestu netko stavio ma�ku u tabernakul (spremište za euharistiju), koja je, isko�ivši iz njega, izgrebla lice novog sve�enika, kad je ovaj, ništa ne slute�i, otvorio spremište za vrijeme mise! Kad su austrijske i pruske trupe upale u Francusku ugušiti revoluciju, sve�enici koji su odbili položiti zakletvu, dolaze u vrlo nezavidan položaj. Mnogi su protjerani u izgnanstvo, a mnogi masakrirani. Drugima je dopušteno nastaviti svojom službom. Prekretnica je nastala kada je revolucija sama po�ela dobivati karakter religija. Tu si je dao oduška val antiklerikalizma. Kler je bio osu�en kao nepatriotski, jer se odbijao ženiti i na taj na�in pove�avati broj patriota! Zahuktala se kampanja dekristijaniziranja Francuske. Ukinut je krš�anski kalendar i, umjesto njega, uveden desetodnevni tjedan. Crkvena su zvona rastopljena i od njih napravljen kovani novac. Crkvena služba je zabranjena, ali je svaki deseti dan bio odre�en za održavanje filozofskih ili politi�kih propovijedi; naizmjence su bile prire�ivane narodne gozbe i plesovi. Djeci su bila davana 'nekrš�anska' imena. Patriotske ceremonije su karakterizirale svete zakletve i sveto drve�e, a religiozna imena ulica su bila zamijenjena revolucionarnim nazivima. Po provinciji su razaslati ljudi s neograni�enim ovlaštenjima za rješavanje opasnih situacija stvorenih, bilo invazijom bilo kontrarevo-lucijom. Drugi su od crkava napravili 'hramove razuma'. Kler je bio prisiljavan ili na podnošenje ostavke ili na ženidbu. Crkve su bile oplja�kane. Pogreb svih umrlih se otada obavljao na zajedni�kom groblju, na �ijim je vratima pisalo: 'Smrt je jedan vje�ni san'. Krš�anstvo je ukinuto, a umjesto njega je proglašen 'kult razuma'. U Parizu je izvjesna gospo�ica Maillard, operna plesa�ica, obu�ena u tri boje nove republike, bila postavljena na prijestolje kao božica razuma iznad najvišeg oltara u Notre Dame-u, gdje je primila poštovanje revolucionara! Sve ostale crkve su 'na zapovijed komune' bile zatvorene. Do godine 1794. je uspjeh dekristijanizacije dostigao visoki stupanj. Katedrale, kao i župne crkve, u ve�ini gradova su pretvorene u 'hramove razuma'. Ali u selja�kim krajevima, gdje se ve�ina nije dala otrgnuti od stare religije, u�inak se mogao izvesti samo vojnom silom. U mnogim gradovima su djevojke vodile procesiju prema oltarima, podignutima novoj religiji, oki�ene ili kao 'razum', ili kao 'sloboda', ili pak kao 'priroda'. Oko 200.000 sve�enika je rezigniralo i oženilo se. Drugi, koji su ve� ranije bili izvan zakona su, ili emigrirali ili se potpuno povukli. Ipak, Robespierre je uo�io da se taj kult razuma previše približio ateizmu pa je kao utjehu, po�eo davati prednosti polaganom približavanju krš�anstvu; godine 1793. je stoga uveo kult 'najvišem bi�u' da bi kod istog oltara ujedinio i katolike i protestante. Taj je kult imao jednu dogmu, besmrtnost duše, i samo jednu uputu: �ini svoju dužnost kao �ovjek. No, oko 1794. je


dekristijanizacija istrošila snagu pa je u velja�i iste godine odre�ena zajam�ena sloboda vršenja religija. Ali, upravo u tom trenutku kad je izgledalo da je crkva pred samim povratkom, revolucija je udarila na samoga papu. Godine 1796. Napoleon je vodio kampanju u Italiji, gdje je u sjevernoj Italiji postavio odre�eni broj republika na francuski na�in. Kada su papine trupe iz potaje ubile jednog njegovog generala, on je zatvorio papu i odveo ga u Francusku, gdje je ovaj uskoro nakon toga umro (u Valence-i). Godine 1800. je kod Marengoa porazio Austrijance i postao je gospodar Italije. Godine 1801. je potpisao konkordat s papom. To je ujedinilo dvije crkvene partije, ali i nametnulo ograni�enja: 1. Svi biskupi moraju uru�iti otpusnicu papi; prvi konzul ima pravo imenovati biskupe, a papa ih ima pravo postaviti kanonski; 2. Crkva ne može tražiti da joj vlasništvo bude vra�eno. Kler �e primati pla�u od države; 3. Religiozna praksa �e biti ograni�avana kad god to budu tražila policijska pravila o vo�enju javnoga reda. Tim zadnjim pravilom, Napoleon je želio smanjiti papinu kontrolu, a crkvu, kao vezivnu silu francuske politike, upotrijebiti za svoje ciljeve. Papa je bio prisiljen obaviti krunidbu Napoleona za cara nove faze revolucije: Carstva. Ali papa mu se odbija pridružiti u blokadi Engleske. Napoleon je osvojio papinu državu, i bio je, naravno, ekskomuniciran. Napoleon je zatvorio papu i odveo ga u Francusku, gdje ostaje do 1814., godine Napoleonovog poraza. Be�ki kongres (1814.-15.) je donio op�i mir za Europu, nakon približno 30 godina rata – mir koji je trajao 100 godina. Ne priznaje revoluciju, obnavlja stari poredak, Bourbone vra�a na francusko prijestolje, a Napoleona protjeruje na Sv. Helenu. Papa je vra�en kao apsolutni monarh papskih država. Ali Francuska se više nikada ne�e mo�i vratiti na po�etnu poziciju: Dekristijanizacija nije uspjela, ali se iz nje rodio antiklerikalizam. Katoli�ka je crkva, ne više pod monarhovom dominacijom, sve više gledala prema Vatikanu zbog podrške. Revolucija je duboko transformirala i katoli�ku crkvu u Njema�koj. Katoli�ki kneževski biskupi izgubili su svoj feudalni položaj. Pod op�om organizacijom, mnogim su katolicima upravljali protestantski vladari. Crkveno vlasništvo je oduzeto, a samostani demontirani. Crkva je bila reducirana samo na jedno državno sredstvo: I njene škole i kler su uzdržavani od države.

CRKVA U RUSIJI Nakon invazije Muslimana, središte pravoslavstva je premješten u Rusiju, a kasnije u Moskvu. Tamošnji su sve�enici bili gotovo nepismeni, a narod jedva da je izašao iz poganstva. Krš�anstvo je bilo izjedna�eno s izvjesnim sistemom ustanovljenih oblika molitve, a pošto se držalo da one posjeduju neku magi�nu mo�, i najmanja promjena mogla bi je lišiti djelotvornosti. CRKVA I DRŽAVA: Godine 1503. dogodio se rascjep u okviru pravoslavne crkve nakon crkvenog Sabora, na kojem su raspravu vodili Nil iz Sore i Josif, opat iz


Volokalamska. Sve se to preokrenulo do stupnja uklju�ivanja crkve u svijet. Dvije grupe koje su proizašle iz ove rasprave, bili su posjednici ili josifovci (sljedbenici Josifa) i neposjednici. Posjednici su vjerovali u blisku povezanost crkve i države, dok neposjednici to nisu vjerovali. Pobjeda posjednika je dovela do velike podložnosti crkve državi, naro�ito za vrijeme vladavine Ivana IV. FORMIRANJE STARIH VJERNIKA: Sredinom 17. stolje�a je jedan sposoban i agresivan patrijarh, Nikon, želio proširiti vodstvo kralja nad �itavim pravoslavnim narodom. Ali to je uklju�ivalo napuštanje izolacije, za koju su Rusi na razli�ite na�ine prionuli i standardizaciju liturgija. Bliži odnosi s pet patrijaraha na istoku, zahtijevali su reviziju ruskih crkvenih knjiga prema starim tekstovima. Pažljivo ispitivanje je pokazalo da su na mnogim mjestima gr�ke knjige u redu, dok su ruske krive. Prijevodi su bili puni nedostataka, greške su se provla�ile kroz nepažljivo prepisivanje. Nikon je zbog toga predložio reviziju ruskih oblika službe, nije bio zadovoljan pukom tekstualnom korekcijom. Rezultat je bio podjela (rus. raskol) starih vjernika (ili raskolnikovi, od raskol zna�i podjela), koji su se odvojili od crkve pod vodstvom prote Avvakuma. Rije� 'starovjerci', ustvari, zna�i privrženici starom obi�aju. Oni su mislili da je antikrist bio pušten u crkvu, a da je vode�a uloga Rusije bila izazov. Mnogi su izbjegli u Sibir i Kareliju. Nikon je godine 1666. bio lišen �asti patrijarha, a kako su mislili da je on antikrist, o�ekivali su da �e kraj svijeta do�i te godine. Zbog toga ni ljetina nije zasijana, neki su se ljudi popeli na drve�e, obukli u bijelo, a neki su se �ak smjestili u neudobne lijesove gdje su �ekali kraj. No ništa se nije dogodilo. Mnogo precizniji prora�uni su poka-zali da �e kraj do�i godine 1699. Sada su u Petru Velikom vidjeli Zvijer, jer je ostvario bezbožne reforme. No opet se ništa nije dogodilo. Stari vjernici su postali progonjena manjina, od kojih su neki spalili sami sebe radije nego da padnu u ruke njihovih progonitelja. Sami su sebe nazivali 'oni bez sve�enika' (bezpopovci) i gorljivo su tražili mu�eništvo. To je tako trajalo sve do vladavine Petra Velikog. Danas se procenjuje da ih je ostalo još oka pola milijuna. RAST SEKTAŠTVA: Za vrijeme perioda ozna�enog podjelom, razmnožile su se nove sekte, neke zahvaljuju�i stranim utjecajima, neke pak zahvaljuju�i doma�im snagama. Mnogi su Rusi tražili zadovoljenje svojih religioznih potreba izvan crkve, na koju su oni gledali kao na neduhovnu. Neki su se obratili na misti�ki protestantizam i slobodno zidarstvo. Zaista su se pojavile mnoge neobi�ne sekte, kao npr. hlisti (bi�aši), skoptci (kastrati), duhoborci (duhovni rva�i) i molokani (pija�i mlijeka). Pogledajmo dvije zadnje grupe. Molokani su bili prili�no evangelikalni. Oni su taj nadimak dobili odbijaju�i držati postne dane koje je propisala pravoslavna crkva, a tih su dana jeli sir i sireno mlijeko. Njihova je služba bila jednostavna: �itanje Biblije, molitva, pjevanje psalama i pjevanje �itavih poglavlja iz Svetog Pisma. Duhoborci su, s druge strane, bili mnogo neoortodoksniji: Vjerovali u preegzistenciju i seljenje duše, podvojenost tijela i duha i u 'kristovstvo'. Prema tom konceptu, Bog boravi u srcima svih vjernih krš�ana, a Krist


se iz generacije u generaciju utjelovljuje u jednom �ovjeku, kojega sam odabire. Prema tome, ovdje se pojavljuje dinastija 'Krista'. Mnogo ekstremnije sekte karakteriziraju radikalnije tendencije, i u moralu i u društvenoj praksi, što je izazivalo progone – to im je naprosto postala sudbina. USPON DRŽAVNE KONTROLE: Ta je podjela oslabila crkvu i omogu�ila Petru Velikom (1672.-1725.) izvršiti svoj naum podre�ivanja crkve državi. U njegovo vrijeme patrijarh postaje 'izvršitelj' (administrator). Godine 1721., ugledavaju�i se na Zapad kao i obi�no, Petar je ustanovio tijelo prili�no sli�no onome, koje su luterani nazivali konzistorij, i dao mu je zadatak upravljanja crkvom pod krunom. Taj je odbor potom odjednom izjavio, da je samo ime sinoda vrlo važno za lojalnost crkve, i tako su oni postali 'Sveti Sinod', koji je ruskom crkvom upravljao do 1917. godine. Nakon vladavine Petra Velikog, uslijedile su serije vladavina prosvijetljenih despota. Tokom vremena, crkva ih je sve više iritirala, a inteligencija se dosta otu�ila od nje. Seoski rituali su stajali u neobi�noj opreci spram površnog deizma, sve više karakteristika obrazovanih laika, koji su sve�enike nazivali 'ora�ima u sve�eni�kim odorama.' Carica Ana (1730.-40.) je otvoreno prezirala pravoslavnu crkvu, a kler je tretirala s mnogo više omalovažavanja nego ijedan kralj i prije i poslije nje. Katarina Velika (1762.-96.) je tako�er imala malo simpatije prema ruskoj crkvi, pošto je bila njema�ki deist. Pod njenim pokroviteljskim, ali prezirnim despotizmom, crkva je �ak po�ela pokazivati znakove obnovljene živahnosti. Godine 1764. je izvela dalekosežnu sekularizaciju manastirskih posjeda, koriste�i to bogatstvo za državu i obrazovanje klera. U toku njene vladavine, menoniti su došli u Rusiju (1788.) kao odgovor na pozivanje doseljenika iz Zapadne Europe. Oni su nudili potpunu religoznu slobodu i slobodu od vojne regrutacije. U toku sljede�eg stolje�a, osnovano je nekih pedeset kolonija, prva u Ukrajini, zatim duž Volge i na kraju na Uralu i u Zapadnom Sibiru. Ali u 19. st. otpo�ela je emigracija u SAD-u, pošto je njihov prethodni status bio opozvan. Teološke akademije su osnovane u St. Petersburgu, Kievu i Kazanu, a kasnije i u Moskvi. Sada je, umjesto latinske skolastike koju je uveo Petar Mogila (1586.-1647.), tendencija povratka postajala �istim izvorima pravoslavne teologije, patristi�koj tradiciji.

CRKVA U NJEMA�KOJ Uspon državne kontrole Nakon zaklju�enja tridesetogodišneg rata 1648. g., vidimo rast državne kontrole nad crkvama u Prusiji. Taj je trend, nakraju, doveo do svjetovne države, koja traži da zamijeni crkvu u pridobivanju podani�ke vjernosti ljudi (usp. Hitlerovu Njema�ku). Godine 1539. Joachim Hektor uvodi reformaciju u Prusiji.


Godine 1608. Johann Sigismund postaje kalvinist, ali odbija prisiljavati luterane da prihvate njegovu religiju. Fridrik I. razvija ideju tolerantne krš�anske države. Za vrijeme njegove vladavine (1640.-1688.), hugenotske izbjeglice iz Francuske i Salzburga su dobro primljene. Njegova je žena pozvala Leibnitza u Berlinu kao predava�a. Osnovan je Univerzitet u Halleu, koji postaje odsko�na daska pijetisti�kog širenja pod Spenerom. Fridrik Vilim I. (1688.-1740.) je doveo taj sretan period do kraja. On je smatrao da su sve religije jednako vrijedne te da stoga država mora ispuniti prazninu i postati najvažnija. On je pokušao propisati shemu luteranske službe i teme kalvinisti�kih propovijedi. Bezuspješno je pokušavao ujediniti reformirane i luterane. Katolike je tolerirao. Krš�anski rje�nik je postao sekulariziran i politiziran. Fridrik II. Veliki (1740.-1786.) je prvi koji je priznao, da je na prijestolju nekrš�anin. Državni sistem je postao još stegnutiji, a crkva je postala samo jedan od zubaca na kota�u birokratske mašinerije svjetovne države. Njegovi osobni pogledi su diktirali njegovom politikom: Sve su religije jednako lažne, no one ipak, unutar vojnih razmatranja i ekonomskih sredstava, mogu postati svrsishodne. Crkva je bila koristna zbog toga što je poticala takve kvalitete kao integritet, lojalnost, pot�injavanje i poslušnost. Na koncu je ipak njegova politika dovela do postavljanja države na mjesto crkve, a ne do tolerancije. Dva su doga�aja utjecala na taj razvoj: a) Tridesetogodišnji rat je ljude op�enito u�inio cini�nima spram religije; b) Uspon prosvjetiteljstva je pod utjecajem takvih ljudi, kao što je bio Voltaire. Prosvjetiteljstvo je vodilo opovrgavanju duhovnog života, ali isto tako i pove�anju stupnja obrazovanja propovjednika. Mnogi studenti sve�enici su zapo�eli kao ku�ni u�itelji, (usp. Kant, Hegel, Fichte, Schleiermacher), pošto su predstavljali državu koja im je i dalje vezala ruke. Ali je u to vrijeme me�u uglednim ljudima u Njema�koj bilo mnogo prosvije�enih i u�enih ljudi. Ipak, tadašnje su propovijedi težile tome da postanu prikaz u�enosti sa, u cjelini, vrlo malo duhovne hrane. Usp. primjer propovijedi na tekst: 'Štoviše, izbrojane su vam i vlasi na glavi': a) Porijeklo, stil, oblik i prirodna pozicija naše kose; b) Ispravna briga o kosi; c) Prisje�anja, podsje�anja, opomene i utjeha izvedena iz naše kose; d) Kako se brinuti za kosu na dobar krš�anski na�in i time se dobro poslužiti. USPON PIJETIZMA Univerziteti su još uvijek bili sputavani starim uzorima mišljenja. Literatura je bila na umoru, a znanost sumnji�ava. Umove seljaka je još uvijek mu�io strah od vještica. Bio je raširen antisemitizam. Pod takvim okolnostima je ro�en pijetizam. To je bio protest žive vjere protiv beživotne i nepopustljive ortodoksije. Kao i svaki duhovni revolucionarni pokret, on je imao svoje prete�e i pionire. Himne Paula Gerhardta, djela narodne pobožnosti poput Arndtovog Pravo krš�anstvo, slikovito i realisti�no propovijedanje ljudi, kao što su Schupp i Grossgebauer, održalo je na životu duh izvorne luteranske pobožnosti. Me�u velikih autora


crkvenih pjesama ovog razdoblja su bili Paul Gerhardt (luteranski), Joachim Neander (kalvinist) i Gerhardt Ter-steegen (pietist). Kao reakcija protiv pietizma Schmolk i Neumeister su postali kapelani starijeg, konzervativnog luteranizma. Oni su protestirali protiv "muzi�ke inovacije" pietista i moravaca. Kasnije je nastao izmak kongregacijnog pjevanja, zbog utjecaja pijetisti�kog pokreta i sekularizacije. U ovu besperspektivnu situaciju je došao J.S. Bach. Spitta kaže da "je pijetizam dokinuo dobru crkvenu muziku, tako da Bach, kad je došao na scenu, imao je malo materijala na razpolaganju. Utjecaj velikih njema�kih mistika je tako�er bio zna�ajan. Najodgovorniji za rast pijetizma je bio P.J. Spener (u 1705.). Godine 1675. je objavio Pia desideria (Pobožna žudnja), koja je napadala na postoje�e zlo u crkvi. Baziraju�i se na Luthera, on je pozivao na oživljavanje, obnovu osobne vjere. Godine 1694. je osnovan Univerzitet u Halleu, koji je postao središte novog pokreta. Kroz teološki fakultet su svake godine prošli mnogi studenti, a Univerzitet je tako�er podu�avao osnovama i službenike pruske države. Pod Frankeom, njegovim nastavlja�em, Bibliji je vra�eno središnej mjesto u pobožnosti i zapo�eta su mnoga filantropska djela. Pijetisti su tako�er bili pioniri u promicanju protestanskog misijskog rada, prvo u južnoj Indiji i Južnoj Americi. Bengel, poznati biblijski u�enjak, je �itavom pokretu dao mnogo više ravnoteže, kombiniraju�i osje�ajnost i mišljenje, individualno obra�enje i odgo-vornost prema zajednici. ZINZENDORF: Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma je grof Von Zinzendorf. On je bio �ovjek strogog emocijalnog temperamenta. Vjerovao je da je znak pravog krš�anina jednostavna i djetinja vjera: Dovoljno je vjerovati u mo� Isusove krvi i potpuno vjerovati u zasluge Božjeg Jagnjeta. U živim, �esto erotskim slikama, on je opisivao odnos duše s Kristom. Zinzendorf dolazi iz aristokratske austrijske porodice. Preko svoje prabake dolazi u dodir sa pijetisti�kim u�enjem Frankea. Uvjerenja je, da krš�anstvo može shvatiti samo u pojmovima drugarstva. Ali kako to živjeti? Prekretnica je nastupila godine 1722., kada je pružio azil progonjenoj Moravskoj bra�i na svojim imanjima. Anabaptisti, karizmatici i druge sekte su na njegovim imanjima našle pribježište. No, uskoro je došlo do napetosti razli�itih grupa. �udo se pojavilo 17. augusta 1727., kada je za vrijeme jedne ve�ernje proslave Gospodnje ve�ere došlo do pro-bu�enja i oni su postali bra�a ujedinjena u ljubavi Kristovoj. Ta se ljubav ovdje izlila na novi na�in. Tako je zajednica u Herrnhutu, (ranije Hutberg), postala središtem nove dina-mi�ke faze pijetisti�kog pokreta. Razlikovno obilježje njihova života bila je kombinacija jakog osobnog iskustva s dubokim smislom za zajedni�ko prijateljivanje. U Herrnhutu je važnost osobnog iskustva bila ja�e naglašavana, ali su pretjeranosti bile kontrolirane disciplinom zajedni�kog života. Vremenom su se razvili u odvojenu denominaciju – obnovljena Bratska crkva, ali Zinzendorf nije bio taj koji ju je pokušavao organizirati. Postepeno su bili obuzdavani i odve� bujni tipovi emocio-nalnog maštanja. Herrnhut je igrao zna�ajnu ulogu u ekspanziji misionarskog rada, otud su se organizirale misije


diljem �itavog svijeta. Zinzendorf je bio nazvan najve�im njema�kim evangelikalcem nakon Luthera. Na žalost pijetizam nije držao Lutherovu �istu doktrinu opravdanja, ali zbog naglaska na religijskom iskustvu, se vratio na predreformacijsku doktrinu augustinijanizma, gdje je zburkano opravdanje i pove�enje. Odatle Wesleyovo u�enje o drugom blagoslovu, koji omogu�ava bezgrešno savršenstvo. Taj je pokret obnove stavljao glavne naglaske na obra�enje i obnovljenje, kao i na borbu dobra i zla, koja je nakon toga slijedila u vjerniku. Postojalo je ovdje mnogo morbidnih introspekcija kao i odbacivanja 'teologije': Kao objekti napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalisti�ki slobodni. Zinzendorf je rekao: Onaj koji želi shvatiti Boga svojim umom, postaje prije ili kasnije ateist. Velika je slabost pijetizma bila u tome što on nije davao intelektualne odgovore, nije imao nikakvu apologetiku, što je stvorio opasnu prazninu u krš�anstvu, koju je ispunio racionalizam 19. stolje�a. Pored svog religioznog utjecaja, pijetizam je imao i nacionalisti�ko obilježje i, kao takav, daje poticaja novoj njema�koj književnosti. Osu�ivao je francusku kulturu i pomagao u prevladavanju klasnih razlika. Opirao se državnoj kontroli, te je na taj na�in bio poticaj za individualizam i romanti�ki pokret. Uz to, pijetizam je prekinuo protestantski religiozni zastoj me�u državama te tako olakšao jedinstvo. Karakteristike pijetisti�ke pobožnosti: 1) Teologija o krvi i stradanju (Kristovom) i zato se može usporediti s rimsko-katoli�kim pijetizmom ovoga (baroknog) perioda s njenom intenzivnom preokupacijom figure raspetoga Krista; 2) Kutija obe�anja – ide ka izdvojenju teksta iz konteksta Pisma; 3) Koncept o alternativnoj zajednici; 4) Važnost molitvenih sastanaka; 5) Vjerovali su, ponajprije, da Bog vodi kroz okolnosti, (np. kroz bacanje kocke, traženje znaka itd); 6) Briga za misije u inozemstvu. MORAVSKA MISIJA: Pijetisti�ki je pokret vodio prema zna�ajnoj misionarskoj ekspanziji. Prve misije, u po�etku 18. stolje�a, su bile usmjerene na britanske kolonije, Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i Karibima. Nekako u isto vrijeme (1705.), pijetisti su u Halleu osnovali Dansko-Hallsku misiju, što je bio odgovor na jedan apel danskog kralja. Dva misionara su došla u Indiju, ali su naišli na suprotstavljanja sa sviju strana. Oni su se usredoto�ili na podu�avanje tamošnje djece, prevo�enje Biblije na lokalne jezike, propovijedanje Evan�elja osobnog obra�enja i obu�avanje lokalnog klera. Sve je to kasnije postalo zaštitni znak evangelikalnih protestantskih misija. Godine 1714. je u Kopenhagenu bila osnovana Viša misionarska škola. To je misionarima jam�ilo službeno dansko odobrenje i potporu u udaljenim krajevima. Misio-narska kolonija je zapo�ela na Grenlandu godine 1722. Drugi misionari su otišli prema državama zapadne Indije. Oko 1800. Halle je obu�io oko 60 ljudi za Dansko-Halleovski poduhvat. Englezi su se tako�er uklju�ili kada je Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of Christian Knowledge) da podrži misionare Dansko-Hallea u podru�jima koja oni drže. Tako su u tim podru�jima


pijetisti�ki misionari držali službu britanskim trupama. Najzna�ajniji je dio tog pokreta bio red moravijanaca. Oko 1740. su moravijanci dosegli Djevi�anske otoke, Grenland, Surinam, Zlatnu obalu, Sjevernu Ameriku i južnu Afriku. U 18. stolje�u je stotine njihovih misionara bilo poslano na rad. Wesleyev susret s njima je preoblikovao njegovu službu. U engleskim i ameri�kim je kolonijama probu�enje oblikovalo misionarski poduhvat: Godine 1741. je škotski SPCK poslao Hortona i Brainerda da rade me�u ameri�kim Indijancima. Brainerdovi dnevnici i uspomene su kasnije inspirirali takve misionare kao William Careya i Henry Martyna. Moravski su misionari služili kao uzor misionarskom napretku u 19. stolje�u. Moravski su misionari, prije svih velikih misionarskih interesa, bili u Americi koncentrirani uglavnom na nepovoljne okolnosti u kojima su se nalazili Crveni Indijan-ci. Naseljenici (Pilgrim Fathers) i njihovi neposredni nastavlja�i, imaju te Indijance na svojim srcima. Oliver Cromwell je tako�er bio zainteresiran da oni postanu prvi pogani koji �e postati britanski podanici. Gustav Adolf je 1555. poslao misiju u Laponiji. Calvin se nadao da �e uspjeti zapo�eti evan�eoski rad u Brazilu. Godine 1620. je kralj Danske gonio svoje kapelane na propovijedanje Evan�elje Hinduistima. Hans Egede, norveški propovjednik, je otišao Eskimima.

WESLEY, METODIZAM I EVAN�EOSKA OBNOVA

Engleska je crkva za vrijeme vlasti hanoverske dinastije, (od 1714. godine), imala mnogo slabosti: Nije se uspjela pobrinuti za adekvatno obavljanje dušobrižni�kih dužnosti, njen župni sistem je bio krut, a nije se ni proširivala na nove gradove. Na ovu situaciju Bog je odgovorio pošalujuci´ veliku obnovu. Svakako treba uzeti u obzir, što metodizam je bio samo dio ve�e evan�eoske obnove. Osim metodizma bio je tako�er moravska misija pod vodstvom Inghama i Cennika, kalvinisti�ka misija u kojoj je Whitefield igrao važnu ulogu, a kona�no posebna obnova unutar anglikanske crkve. 'Sveti Klub' su osnovali John i Charles Wesley u Oxfordu i nekoliko drugih koji su se ujedinili po principu 'budi dobar i �ini dobro'. Ve�ina, ako ne i svi, bili su u potpunom neznanju puta spasenja – vjere u pomirni�ko djelo Kristovo. John je bio akademik do tridesete godine – predava� na Oxfordskom univerzitetu i zare�en u anglikanskoj crkvi. Godine 1734. krenuo je prema novoosnovanoj ameri�koj koloniji u Georgiji, u namjeri da se angažira u misioniranju Indijanaca. Na svom povratku je došao u kontakt s moravskim misionarima – kontakt koji ga je uvjerio da on nije bio stvarno nanovoro�en. Postoji nejasnost što se ti�e prilike svog preporoda. C˘ak nakon njegove iskustva u moravskoj misiji u Londonu, još uvijek nije imao sigurnost spasenja. John je bio po temperamentu vrlo emocionalan, a moravci, kojih je konsultirao, su bili vrlo subjektivni u svojoj doktrini, koja je bila u biti predreformacijska: nisu držali cvˇrsto doktrinu o opravdanju po vjeri. Osim toga od njih je Wesley dobio doktrinu o bezgrešnom savršenstvu koje navodno slijedi neka subjektivna iskustva. Wesley, traže�i o�ajno sigurnost spasenja, je posjetio Zinzendorfovu


zajednicu u Herrnhutu (Njema�ka), ali bez rezultata. Na kraju je došao do zaklju�ka da je našao sigurnost, kad je vidio pozitivne rezultate u propovijedanju. Po�eo je propovijedati, ali kako su mu mnoge crkve zatvarale vrata, morao je to �esto �initi pod vedrim nebom. Poduzimao je duga putovanja diljem Engleske, o �emu je bilježio u svom dnevniku, koji je kasnio postao slavan. On se posebno koncentrirao na gradove i industrijske centre, a naro�ito London i Bristol. Tisu�e ljudi su se obra�ale. Ali je Wesley postao poznat uglavnom po �vrstoj organizaciji, koju je ostavljao iza sebe, od �ega je metodizam i dobio svoje ime. Obra�eni koje je Wesley ostavljao za sobom, bili su svi opomenuti na tjedne ili dva puta u tjednu, susrete s drugim obra�enicima, kako bi se me�usobno karali, podu�avali i opominjali. Sastajali su se u grupama od po dvanaest. Grupe su bile nazivane 'razredi'. Svaki razred je imao vo�u koji je nadgledavao rad i skupljao 'razredni novac'. Prvi je takav razred osnovan godine 1742. u Bristolu. Bila su osnivana i susjedna društva u okruzima ili vijencima. Tom slijedu dodani su i tromjese�ni susreti, nakon što je jedan kraj bio kompletiran. Nadzornik je nadgledavao svako okružje. Oni su imali veliki broj lai�kih suradnika i dobru financijsku podršku. Život vjernika je bio podvrgnut disciplini do zadnjeg detalja: Svaki je �lan morao zapisivati svoje pobjede i poraze, a njihov je na�in života bio podvrgnut strogom ispitivanju. Napredak u odgovor-nosti zna�io je pove�anje discipline. Kazna za pogrešku je bila istjerivanje. Wesley je stalno posje�ivao siromašne i �ak za njih tražio priloge. On je energi�no zahtijevao društvenu reformu. Mnogi su izjavili da je metodisti�ka obnova spasila Englesku od revolucije, kakva se dogodila u Francuskoj. Za vrijeme Wesleyeva života, metodizam je ostao pokret unutar engleske crkve, ali je 1795., �etiri godine nakon njegove smrti, došlo do raskida s crkvom. Mnogi su unutar crkve bili za Wesleya, ali je bilo i onih koji su bili protiv, poput biskupa Butlera koji je rekao: Gospodine, to pretendiranje na izuzetna otkrivenja i darove Svetog Duha, je grozna stvar – jako grozna stvar. Ali je zato biskup Loath rekao: Gospodine Wesley, ho�u li ja mo�i sjediti do Vaših nogu na drugom svijetu? �ovjek po imenu Asbury je donio metodizam u SAD-u, gdje su superintendanti postali poznati kao biskupi. Metodisti su ostali vjerni engleskoj kruni za vrijeme ameri�kog rata za nezavisnost. Tijekom 18. stolje�a ono što je karakteriziralo debatu izme�u kalvinista i arminijanaca bila je krajnja zloba. Toplady je nazivao Johna Wesleya “punoglavcem u bogoslovlju”, a Wesley je na to uzvratio nazivaju�i Top-ladya “onim podmuklim mrziteljem sustava evan�elja”. Ipak, metodizam je ostao religijom priprostih slojeva društva u Engleskoj i nije ostvario nikakav u�inak na više slojeve. William Wilberforce, mladi �lan Parlamenta, zahvaljivao je Bogu što nije postao ‘zatucani, prezreni metodist’. Zadatak evangeliziranja viših klasa je tako pao na evan�eoski pokret unutar anglikanske crkve. WHITEFIELD: George Whitefield se obratio tri godine prije Wesleya, na Oxfordu. On je pionir propovijedanja pod vedrim nebom. U Bristolu se pri�alo da ga je vozilo trinaest ludih ljudi. On je za razliku od Wesleya, bio kalvinist i bolji govornik. Bio je uklju�en u


Škotsku obnovu. U Walesu je s Whitefieldom sura�ivao Howel Harris. Tamo je propovijedanje bilo na velškom. Daniel Rowland je pomogao piscu crkvenih pjesama Williamu Williamsu. U Engleskoj je Isaac Watts napravio pravi prodor komponiranjem himni, pošto ih je pisao prema novozavjetnim sadržajima, osjetno zanemarenima u javnim službama, jer se su pjevali samo psalmi. Prodor je bio trostruk: 1) Psalmi su bili prepisani prema novozavjetnih konceptima. Npr., Psalm 72 je prepisan kao: Isus �e kraljevati gdjegod �e kružiti sunce… Tako je Watts kristianizirao psalme. 2) Želio je slobodu da parafrazira psalme. Ustvari on parafrazirao cijeli psaltir. 3) Želio da psalmi izražavaju misle i osje�aje krš�anskih pjeva�a, a ne one starozavjetnog psalmista Godine 1736. Whitefield je posjetio Georgiju, gdje je osnovao jedno sirotište i angažirao se na mnogim propovjedni�kim putovanjima. U Engleskoj ga je podrža-vala grofica Huntingdon, koja je sagradila više kapela za Whitefieldove obra�enike. To je na kraju dovelo do odvojene denominacije nazvane Countess of Huntingdon's Connection. Wesleyev brat, Charles, je na po�etku podupirao odvojenje John-a od Whitefielda, ali malo po malo Charles se približio Whitefiedovu teologiju i jednom prilikom je želio sura�ivati s njom, ali Whitefield ga je savjetovao da ostaje kod Wesleya. Anglikanski evangelikalci su kasnije osnovali Clapham sektu, koja je izrasla iz istog pokreta. Ta je sekta vodila kampanju protiv ropstva (William Wilberforce). Uz to, oni su osnovali CMS (Church Missionary Society), BFBS (British and Foreign Bible Society) i Religiozno društvo za izdavanje traktata. Isti je pokret pokrenuo zna�ajnu misionarsku aktivnost. CMS je bio pohvalno napomenut. BMS (Baptist Missionary Society), Baptisti�ko misionarsko društvo je poslalo tako zna�ajne ljude kao što su Carey, Henry Martyn, a iz SAD-a, Adoniram Judsona u Burmu. Manje poželjni elementi združeni s evangelikalcima tog vremena, bili su njihovo morbidno preokupiranje smr�u. U svojoj reakciji protiv racionalizma, oni su dopustili nespu-tani odušak svojim emocijama. Prema teologiji nisu imali povjerenja i otrcanim frazama su opovrgavali razumne argumente. U njihovoj intenzivnoj preokupiranosti s individualnim spasenjem, bili su skloni minimalizirati zajedni�ki život crkve. Nekako u isto vrijeme, sli�na se obnova dogodila i u Americi. Po pitanju zajedni�ke obnove, postojalo je mnogo kontakata izme�u ta dva kontinenta. Izvorno, u Americi to nije bio jedan pokret ve� više njih, koji su se pojavili u Northamptonu, Mass., gdje je propovijedanje Jonathana Edwardsa duboko uznemirilo �itavu zajednicu. U New Jerseyu, Freylinghausenu su postignuti zna�ajni rezultati, a isto tako je uspio i Gilbert Tennent u Pennsylvaniji. Te razli�ite strane su se združile zahvaljuju�i Georgeu Whitefieldu. Crkve bilježe fenomenalan rast. Prezbiterijanci i baptisti se brzo šire, isto tako i novi metodisti, koji postaju jedna od najve�ih grupa u zemlji. Ranije neaktivni krš�ani izlaze iz neutralnosti, poti�u misioniranje Indijanaca (usp. David Brainerd). Primjetan je


rast grupa koje se suprotstavljaju ropstvu. Obnova tako�er rezultira podjelama unutar denominacije izme�u onih koji su za ropstvo i onih koji su protiv njega.

TEOLOGIJA U NJEMA�KOJ u 19. st.

Za vrijeme ovog perioda, od svih europskih zemalja, samo u Njema�koj su se teološke misli razvijale na veliko. Mjesto odakle se ono širilo na sve strane, bio je Berlin. SCHLEIERMACHER (1763.-1834.) je radio u Berlinu. Možemo ga nazvati ocem moderne teologije. Njegov prilaz je bio radikalno nov. On je u�inio hrabar pokušaj da religiju nakon prosvjetiteljstva i racionalizma vrati na onu poziciju, koju je ona ve� imala u intelektualnom svijetu, ali je �ine�i to, krš�anstvo još više razvodnio. Schleiermacher dolazi iz pijetisti�ke tradicije. Imao je pijetisti�ki uvid o potrebi za religijom osje�aja i iskustvo do tako ekstremne mjere, da je religija postala ništa osim osje�aja i iskustva. Sada se ona gleda kao studij otkrivenja u smislu religioznih iskustava pojedinca. U�enje Biblije nije više smatrano mjerodavnim. Za njega je religija bila osje�anje zavisnosti, dok je samo to osje�anje Bogom dano (tj. intuicija). Tako ono leži u osnovi svih religija; ono po �emu se krš�anstvo razlikuje od ostalih je ideja otkupljenja. Osnovna Kristova stvar nije bilo ni njegovo u�enje, ni ispunjenje proroštva, ni �uda, ve� njegova potpuna svjesnost Boga 'koja je bila istinita egzistencija Boga u Njemu'. On je jedno savršeno otkrivenje Boga u ljudskom rodu. Njegovo djelovanje kao spasitelja, sastoji se u tome da drugima pruža silu vlastite svjesnosti Boga. Grijeh je suprotnost toj svjesnosti ili stanje u kojem je svjesnost Boga u �ovjeku nepotpuna. Biti spašen zna�i biti iznešen iz uslova u kojima se svijest o Bogu zatamnjuje u uslove, gdje je ona jaka. Na ovom mjestu, Schleiermacher brka grijeh s posljedicama


grijeha. Ni nebo ni pakao nisu baš sami po sebi razumljivi. Besmrtnost je pod znakom upitnika. Za razliku od mnogih njema�kih teologa, on je crkvenoj autonomiji i slobodi od državne kontrole pripisivao veliku važnost. On je postao osnovni izvor kasnije liberalne teologije. Schleiermacher je nastavio tamo gdje je Kant stao. Strogo odvajaju�i religiju od teologije, izbavio je religiju od racionalnih napadaja skeptika, ali na uštrb sadržaja. Spasenje se sastoji od opetovanja religioznog iskustava Isusa u nama. Kombiniranje neadekvatnog pogleda na ljudsku grešnost, dovodi do nepotpunog shva�anja djela Isusa Krista (došao je da nam pokaže primjer da bi u nama pobudio svijest za Boga), koja opet dovodi do niskog pogleda na njegovu osobu (�ovjek koji je bio savršen i bez grijeha) i što zapravo protje�e kroz cijelu liberalnu teologiju. KANT (1724.-1804.) napada same osnove racionalnih dokaza. Spoznaja je bazirana na pojavama (fenomena) koje zapažamo, a ne na stvarima po sebi, tako da �ovjek ne može imati racionalnu metafiziku ili racionalnu teologiju. Upravo zbog toga tradicionalni dokazi o Božjem postojanju nisu valjani. Ono što je zapravo rekao je, da �ovjek ne može biti siguran u ono što vidi. Samo uro�ene ideje su pouzdan vo-di�. Najjasnija uro�ena ideja je ona o osje�aju bezuvjetne moralne obveze. Vjera u Boga, slobodu i besmrtnost imaju smisla samo kada su pretpostavljeni. Kant je naglašavao moralnu svijest, dok je Schleiermacher naglašavao religioznu svijest. HEGEL (1770.-1831.) prikazuje rekonstrukciju teologije koja je bazirana na jednom potpuno razli�itom planu. On je tako�er bio idealista, ali je odbacivao Kantov stav spram realnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive, mi dakle uop�e nemamo sredstva da ih spoznamo. Ipak, sve je spoznatljivo �ovje�jim duhom, pošto univerzum može biti prikazan u terminima izra�enima iz jednog racionalnog principa (Apsolutne ideje). Priroda i historija su razvojni procesi kroz koje se realizira sam duh. On postaje samosvjestan samo u �ovjeku. Racionalni duh, kako bi se mogao razvijati, prolazi kroz me�udjelovanja proturje�nosti, da bi na kraju završio pomirenjem suprotnosti. Samo filozofi mogu razumjeti tu 'misteriju' – religija istu stvar, koju filozofi spoznaju samo prikazuje, ali pojednostavljeno i u slikovnoj formi, kako bi to bilo razumljivo za mase. Hegel je konstruirao takvu filozofiju za koju je tvrdio, da sadrži supstanciju sve ranije filozofije. On je krš�ansku doktrinu vidio kao figurativan izraz njegove filozofije. Iz ovog rezimea njegove filozofije, možemo otkriti sljede�e to�ke: 1) Hegel je bio panteist. Ustvari, njegova filozofija je pravo probu�enje aristotelizma. Opasnost ovog gledišta za teologiju je ta, da na kraju završavamo dualizmom; dobro i zlo su oduvijek postojali i oboje su samo dvije strane jednog nov�i�a. Ovo je �isti gnosticizam i suprotstavlja se biblijskom gledištu koje gleda na zlo kao na abnormalnog uljeza u ovome svijetu, �ija je sudbina da na kraju bude uništeno. Ovaj utjecaj se može otkriti u teologiji Karla Bartha;


2) Njegova filozofija svodi Boga na jednu bezli�nu silu. To nije Bog Biblije. Ovo je pridonijelo u�vrš�enju Luterana u njihovom kristomonizmu: Samo u Kristu je Bog otkrio Sebe. Pod utjecajem hegelijanizma, vremenom, na Krista se po�elo gledati kao na suvereni primjer manifestacije božanskog duha u �ovjeku. Prirodna teologija je bila predata filozofima; 3) Njegova ideja dijalektike dopušta mu izmirenje teološke suprotnosti. Za njega ne postoji koncept ispravnog i pogrešnog, ve� samo djelomi�nog ili nekompletnog, jer je svaki razvoj u povijesti samo faza u napredovanju dijalektike prema savršenoj sintezi. Na primjer, �ovjek može biti i spašen i proklet. Ovo objašnjava univerzalizam Karla Bartha. To tako�er ohrabruje evolucionarno gledište na Pismo, koje je bazirano na konfliktu i izmirenju suprotnosti, na primjer vjera i djela. Ovo je bila baza za mnogu literarnu kritiku Biblije. Hegel je zaista imao dobar obraz re�i, da je krš�anstvo ništa manje nego pojednostavljena verzija njegove vlastite filozofije. Na nesre�u, mnogi ljudi su vjerovali njemu, jer su u njegovoj filozofiji vidjeli pošten ljudski izlaz iz dileme racionalne kritike stihova o natprirodnom u Bibliji. Drugim rije�ima, teološki aspekt Hegelove filozofije je bio ipak drugi obrambeni mehanizam oblikovan tako, da osujeti uspon plime racionalizma. Ovo ozna�ava daljnje povla�enje od Biblijske objave. Karl Marks je bio jedan od onih, koji je gledao kroz ovakav izgovor. Ve�ina teoloških kriti�ara zbog toga pristupaju Bibliji kao uvjereni hegelijanci i onda pokušavaju prona�i uzor, koji bi pristajao ovim zamislima. Drugim rije�ima, mnogo teologije 19. st. jeste hegelijansko �itanje Biblije. Hegel je imao ogroman utjecaj na 19. st. On je filozofapologeti�ar za pokret romantizma u literaturi i za kasniju teoriju evolucije. Ustvari, sumnjivo je, bi li Darwin mogao imati uspjeha kao što je imao, da nije bilo Hegelove filozofije o preduslovljenom ljudskom umu da misli na evolucionisti�ki na�in. Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na: a) Desno krilo, koje je smatralo da je on prvak krš�anske ortodokoksije; b) Lijevo krilo, �iji je tipi�an predstavnik Feuerbach, koje se razriješilo od bilo kakvog religioznog zna�enja u Hegelovom nauku i okrenulo se pravo ateizmu; c) Na one, koji su bili izme�u. Katolicizam u Njema�koj Katolicizam je, nekako u to vrijeme, bio na samom dnu, ali je pod utjecajem romanti�kog pokreta došlo do obnove sa sjedištem u Tübingenu, pod Dreyom i Mohlerom. Oni su odlu�ili pokazati kako se vjera niti najmanje ne treba bojati povijesnog kriticizma, kao ni filozofskih rasprava. Smatrali su da je katolicizam jedna dobro strukturirana cjelina, za koju je protestantizam samo jednostrano iskrivljenje. Postavili su u pitanje sve�eni�ki celibat, privatne mise, euharistiju pod jednim vidom i latinsku liturgiju. STRAUSS I BAUR: Dvojica najgorljivijih Hegelovih sljedbenika su bili D.F. Strauss (1808.-74.) i F.C. Baur (1822.-89.).


Protiv njihovog u�itelja oštro je reagirao Albert Ritschl. Strauss je godine 1835. izdao knjigu Isusov život. On u toj knjizi krš�anstvo interpretira hegelijanskim terminima. Krist stoji na mjestu jedne ideje, naime, ideje ispunjenja povijesti – kona�nog pomirenja svih ranijih suprotnosti. Isusov život je mit, tj. konkretizacija u ukrašavanju koju je izvela krš�anska zajednica, onih ideja koje je Isus iznosio za vrijeme svoga života. Na taj na�in je Strauss želio izbje�i polemike izme�u konzervativaca i liberalaca s obzirom na povijesnost izvještaja iz evan�elja. To je još jedan primjer koji pokazuje daljnje povla�enje pred plimom destruktivnog povijesnog kriticizma. Isus je bio obi�an �ovjek koji je povjerovao da je Mesija i koji je ostavio tako velik utisak na svoje sljedbenike da ga je njihova mitotvorna imaginacija preoblikovala u božanskog natprirodnog Krista. Strauss nije objasnio na osnovu �ega je on tako uvjeren da Isus nije bio Mesija. Baur je pokazao da je Strauss kritizirao samo onu povijest, koju iznosi evan�elje, bez da je izveo ijednu pravu kritiku samog evan�elja. On se stoga dao na posao da otkrije kako se NZ pojavio i kako je bio sastavljen. Njegova hegelijanska dijalektika mu je omogu�ila vidjeti, kako je ono nastalo kao produkt sukoba izme�u judaizanata i univerzalista. To se dade vidjeti iz antiteza koje se javljaju u Gala�anima, Rimljanima, I. i II. Korin�anima – milost + zakon, vjera + djela i duh + slovo zakona. Pavle je Isusa razumio bolje nego prvotni u�enici. On je shvatio da je Isus bio univerzalist, ali je, kako bi postigao da njegove ideje budu prihva�ene, bio prinu�en govoriti da je Isus bio Mesija, kojemu su se Židovi nadali. Što su tekstovi bili napisani ranije, to ja�e dokumentiraju postojanje gornjeg sukoba. Prije godine 150., rana crkva nikako nije uspjela dosegnuti kona�nu sintezu, koja je ujedno bila i pavlovska (univerzalna) i petrovska (novi zakon, novo sve�enstvo, novi ritual). Vrhunac sinteze doseže �etvrto evan�elje, gdje je Isus izjedna�en s Logosom gr�ke filozofije. I Strauss i Baur krš�anstvo ne vide kao rezultat posebnih konkretnih doga�aja, ve� kao dio jednog idealnog, evolucionarnog procesa, i njihovo korištenje povijesnih podataka uvijek je u funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. Oni su krš�anstvo obrnuli u mit (tj. zbir istinitih ideja, samo izraženih slikovitim jezikom), dakle, u�inili su isto ono što su i Grci stalno nastojali u prvom stolje�u crkvene povijesti. RITSCHL (1822.-89.) je vrlo oštro reagirao protiv takvih pogleda. On je bio sin biskupa Luteranske crkve. Smatrao je Schleiermacherov pristup previše subjektivim pa se okrenuo Kristu historije. Vjerovao je da su o�evi Prve crkve izopa�ili krš�anstvo time, što su u njega uveli gr�ku filozofiju i tako pretvorili Boga Biblije u apsolutnog filozofa, a Isusa evan�elja u Vje�nu Rije� gr�kog platonizma. Vidio je da po�etak teologije nije vrsta gr�ke spekulacije, ve� Božji zahvat u priznanju oproštenja grijeha kroz Isusa Krista. No Ritschl je stalno nijekao doktrinu izvornog grijeha i tvrdio da je mogu�e živjeti bezgrešnim životom. Smatrao je da ne postoji Božji gnjev protiv grijeha; izmirenje, koje je Isus Krist donio, bitna je promjena u našem odnosu prema Bogu, a ne obratno. Njegovi su pogledi bili sljede�i: a) Inzistirao je na odvajanju teologije od filozofije. Filozofija, naime, božansko otkrivenje na silu utiskuje u


kalupe krš�anstvu stranih intelektualnih sistema. On je prihvatio Kantov prikaz realnosti, ali je smatrao da stvari po sebi mogu biti spoznate, i to kroz njihovo djelovanje na nas i našeg odgovora na to djelovanje (usp. egzistencijalizam). Bog se otkriva svojim osobnim utjecajem na �ovjeka (usp. Božja djela). Krš�anstvo nije stvar intelektualnog pristanka uz dobre argumente, ve� odgovor osobe osobi, u kojem volja igra ve�u ulogu od intelekta. Izgledalo je kao da krš�anstvo time dobiva mnogo žu�eno mjesto (kao Bog procijepa) u jednom dobu, kada se �inilo da je diskreditirano filozofskom kritikom i znanstvenim otkri�i-ma; b) Krš�anstvo je nešto poput vrijednosnih sudova. Vrijednosni sudovi se stvaraju u susretu s predmetima koji u nama bude osje�anje zadovoljstva ili boli, zadovoljenosti ili razo�aranja. To je vrsta opisa do kojeg dolazimo kroz Bibliju; c) Isus historije. Krš�anstvo ništa ne duguje niti jednoj drugoj religiji ili filozofiji. U novozavjetne izvještaje možemo vjerovati (oni su vjerodostojni), iako nisu izraženi znanstvenim jezikom. Na isti je na�in za Ritschla i vjera u Krista vrijednosni sud, a ne jedan rezultat prou�avanja povijesti. Za svakog vjernika, povijesne �injenice postaju Božje otkrivenje utoliko ukoliko se Isus u njima pojavljuje za njega, te ga osposobljuju dijeliti božansko gospodstvo nad svijetom. To je sli�no Barthovom pogledu na inspiraciju Svetog Pisma, gdje on brka inspiraciju i iluminaciju; d) Ritschl zapravo nije vjerovao u božanstvo Krista; za njega je ono bilo Njegova savršena ljudskost (bio je Bog u smislu posjedovanja savršenog znanja o Bogu i bio je povezan s Njim u moralnoj poslušnosti). Nije bio spreman govoriti o preegzistenciji Krista, a Njegovo neprestano djelovanje danas, shvatio je uglavnom kao Njegov posthumni utjecaj; e) Zanimao ga je termin 'kraljevstvo Božje', ali ga je tuma�io kao moralno ujedinjenje ljudskog roda posredstvom ljubavi. Njegova slaba doktrina o grijehu, do-vela ga je vjerovanju da se ljudski rod postepeno razvija savršenstvu. Smatrao je da je glavni zadatak crkve promjena društva; socijalno evan�elje. Sve to je samo još jedan pokušaj da se krš�anstvo opiše terminima, koji �e zaobi�i trvenje s prirodnim znanostima. Ritschlov pogled ima, gledano doktrinalno, slabih to�aka: a) Njegovo shva�anje Krista je stvarno identi�no onom koje je imao Pavle iz Samosate (dinami�ki monarhijanizam) – jedna neosobna mo�, Bog, je bila krajnje djelatna u �ovjeku Isusu. Isus postaje za nas Bog svojim djelom, koje je inspirirano od Boga; b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan – on grijeh vidi kao osje�aj odvojenja od Boga (vi�eno s naše strane). Božji stav se nikada ne mijenja bez obzira na naše ponašanje; c) Njegovo shva�anje oproštenja prirodno slijedi iz gornjega. Isusova smrt nije pomirbena žrtva za naše grijehe – njena vrijednost leži u njenoj mo�i bu�enja �vrste ljubavi u Božju ljubav, i koja na taj na�in privodi kraju otu�enje od Boga s moje strane. Ovdje Ritschl govori o reakciji ili našim osje�ajima prema jednom doga�aju (tj. rezultat), a ne o objektivnoj grešnosti ili objektivnom oprostu, (ta vrsta znanja je od nas sakrivena).


KIERKEGAARD (1814.-55.): Druga osoba koja je vrlo oštro reagirala na Hegela je Kierkegaard. Hegelijanizirano krš�anstvo, kako ga je on vidio, ušan�enog u Danskoj, je bila jalova sila lišena svih osobnih kategorija i živosti. On je posebno zamjerao njegovoj definiciji grijeha kao jednog vremenitog nesavršenstva, neizbježnog u razvojnom procesu. Prema Kierkegaardu, ne postoji intelektualni dokaz krš�anstva. Npr. nemogu�e je intelektom pojmiti �injenicu utjelovljenja. To je kontradikcija koja može biti prihva�ena samo 'skokom vjere'. Sa svojim naglascima na kontradikcijama, on je vrlo blizak Pascalu, ali kod njega nedostaje apologetski elemenat. On je bio zainteresiran za odbacivanje sviju potpornja, koji �ovjeka drže u uspravnom položaju, tako da mu ne preostaje ništa drugo do pouzdanja samo u Boga. Naglašavao je slobodu i ugled pojedinca u reakciji spram Hegelovog sistema, gdje se �ovjek pojavljuje kao zup�i� u stroju ili broj crkvenog sjedala. Kierkegaard se može nazvati ocem i krš�anskog i sekularnog egzistencijalizma. Postao je jedan od najve�ih filozofskih utjecaja 20.-toga stolje�a. Njegove glavne ideje su sljede�e: Izme�u Svetoga Boga i grešnog �ovjeka postoji beskona�na provalija; Bog je 'apsolutno Nepoznat'. Ovu provaliju može premostiti samo sam Bog, utjelovljen u Isusu Kristu. Ali ovo je još stalno bilo prikriveno otkrivenje, shvatljivo za one koji su imali vjeru. Puko povijesno znanje o Isusu od male je koristi; bitna stvar je, susresti Ga osobno. A ovo se može doživjeti samo skokom vjere, a taj skok je skok u neizvjesnost. Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je prihvatio ideju o 'prikrivenom' otkrivenju i božanskom inkognitu. Njegove ideje su se pokazale srodnima s idejama onih, kao Bultmann npr., koji su bili naro�ito skepti�ni o našim sposobnostima spoznaje povijesne osobe Isusa. Iako Kierkegaard nije imao poteško�e s prihva�anjem zapisa evan�elja, ostali, koji su prihvatili njegovo gledište, su trpjeli od liberalne zbrke. U mnogim slu�ajevima, Kierkegaardovi pogledi su bili zdrava i ispravna reakcija na mrtvu ortodoksiju luteranske crkve, ali ako se njegove ideje uzmu kao dogma, mogu povesti u zabludu. Istina je da postoji beskona�na provalije izme�u Svetoga Boga i grešnog �ovjeka, ali moramo imati uvijek na umu da je ovu provaliju premostio Isus Krist u povijesnim i objektivnim prilikama. Tako�er moramo biti svjesni toga da �ovjek još uvijek odražava sliku Božju, iako je ova slika iskrivljena grijehom. Kierkegaard kao da želi naglasiti �injenicu da je �ovjek grešan zbog toga, što je stvoren i ograni�en. Istina je da puko povijesno znanje o Isusu ne garantira vjeru, ali vjera se svakako zasniva i na povijesnoj osobi (što je u�inio u povijesti = križ i uskrsnu�e) i na osobi koja danas živi. Povijesni aspekt ne možemo zapostaviti.

Evan�eoski protestanti u Njema�koj Je li postojalo išta pozitivnoga u doga�anjima Njema�ke 19.-tog stolje�a? Postojao je npr. E.W. Hengstenberg, profesor teologije u Berlinu od 1828.-69., koji je vrlo vješto izbjegavao pogubni utjecaj racionalizma, a pisao je i vrlo bistre komentare i druge teološke knjige. Drugi teolog, J.F.K. Keil je došao pod njegov utjecaj, a pisao je i dobre komentare na knjige iz SZ.


U 19. stolje�u se tako�er vidio za�etak baptisti�kog pokreta u Njema�koj, zahvaljuju�i Onckenu. Iako proizlazi iz mrtve luteranske tradicije, na evangelikalnu vjeru dolazi nakon kontakata s krš�anima u Škotskoj. Kao promijenjeni �ovjek, vra�a se u Hamburg, gdje postaje propovjednikom evan�elja. Baptista postaje pod utjecajem Haldanea i godine 1867. izgra�uje prvu baptisti�ku kapelu u Hamburgu, usprkos mnogim suprotstavljanjima gradskih vlasti. Kroz njega je evan�elje zadobilo u Njema�koj novi život. Bilo je tako�er mnogo protivljenja, uglavnom od strane luteranske crkve, naro�ito oko dvije stvari: Krštenje djece i pla�anje crkvenih taksi. Prvu baptisti�ku crkvu osnovali su misionari iz SAD-a. Ali javnost i država bili su protiv takvih sekti; smatrali su ih poput opasnih komunista, poligamista i po�initelja mra�nih �ina. Njihovi kolporteri izlagali su se opasnosti pla�anja nov�ane globe ili zatvoru. Ustvari, sve do vremena revolucije 1848.g., nisu stekli državno priznanje. Baptisti�ka se vjera širila prema isto�noj Evropi, uglavnom preko njema�kih manjina, koje su ve� bile tamo, i kroz rad Britanskog i inozemnoga biblijskoga društva (BFBS), �iji su predstavnici bili tada pravi evangelizatori. Nijemci, koji su prihvatili vjeru, širili su je dalje prema narodima s kojima su dolazili u dodir. Kona�no, kada su Nijemci morali oti�i, uglavnom na kraju II. Svjetskog rata, nacionalne baptisti�ke crkve su bile primorane stati na svoje vlastite noge. U Ru-munjskoj i Rusiji je napredak bio vrlo brz, dok je u Ma�arskoj i Jugoslaviji bio mnogo sporiji, zbog starih njema�kih nacionalisti�kih neprijateljstava.

CRKVA U ENGLESKOJ u 19. st.

Za vrijeme ovog perioda, zbio se ve�i broj važnih doga�aja: a) Rast evangelikaca unutar anglikanske crkve; b) Rast visokocrkvene struje (High Church) unutar anglikanske crkve; c) Rast liberalizma; d) Rast krš�anskog socijalizma; e) Rasprave znanosti i vjere; f) Rast novih neovisnih evan�eoskih pokreta. EVANGELIKALCI: Prvo ime koje se dovodi u vezu s evan�eoskim krš�anima tog vremena je Charles Simeon (1759.-1836.), �iji je utjecaj zra�io iz Cambridgea. Oni su bili konzervativni i disciplinirani, svjesni svoje odgovornosti pred Bogom za korištenje svojih darova i vremena. Posvetili su se dobrim djelima i plemenitim idea-lima, a iznad svega ukidanju trgovine robljem. Evangelikalci su bili tako�er odgovorni za osnivanje razli�itih društava: npr. Britansko biblijsko društvo. HIGH CHURCH: Godine 1830. liberalci su došli do mo�i i upuštaju se u program reforme. Oni su reprezentirali mo� srednje klase. Kada je naredna konzervativna vlast došla do mo�i, godine 1835.-6., napravljene su preporuke za reformu anglikanske crkve. Oxfordski pokret se javio kao protest protiv reforme Svete crkve od strane bezbožnih pogana. Vo�e pokreta su bili John Keble, Newman i


Froude. Nazivali su ih i traktarijevcima, pošto su pisali serije traktata – ti su traktati bili upu�eni obrazovanijim ljudima, a bavili su se pojedinim �lancima vjere. Oni su po-kušali ponovno potvrditi misteriju i dostojanstvo crkve. Ipak, do 1845., pokret se uop�e nije bavio na�inima dosezanja siromašnijih slojeva društva. Godine 1845. ih je napustio Newman, koji je pristupio rimokatoli�koj crkvi; to je bio kraj pokreta. LIBERALIZAM: Sjeme sumnje koje su posijali racionalisti 17. stolje�a i koje su njegovali skeptici i deisti 18. stolje�a, rascvjetalo se u 19. stolje�u. �itav krš�anski pogon je stavljen u pitanje. Znanost, filozofija i povijest, sve su bile pozvane pokazati da se krš�anska vjera ne može više održati. Krš�anska je vjera bila kritizirana iz tri smjera: Iz smjera znanosti u obliku teorije evolucije, filozofije u obliku druga�ijeg pogleda na svijet, koji �ini vjerovanje u Boga zastarjelim, i iz smjera povijesti na na�in biblijskog kriticizma. Ako se pokaže da je istina Biblije sumnjiva, tada ne�e više ostati ništa na �emu bi krš�anska vjera mogla stajati. To, 19. stolje�e, ozna�ava sve ve�a erozija vjere liberalizmom, koji se širio iz Njema�ke. Coleridge i Maurice su bila dva zna�ajna prethodnika. Godine 1860. je bio izdan zbornik pod naslovom Eseji i prikazi, u kojem je bilo sedam priloga (Temple, Williams, Baden-Powell, Wilson itd.). Ti su eseji služili uvo�enju njema�ke kriti�ke škole u Englesku. Kriti�ar je, koji je odmah uo�io smjer iznesenih argumenata u zborniku, zahtijevao da se piscima više ne dopusti ostanak u crkvi, s kojom se o�ito ne slažu. Kasnije su, godine 1866., Westcott, Lightfoot i Hort pokušali braniti srednji put izme�u Eseja i prikaza i tradicionalista. Ipak, nijedan od njih nije odgovorio na SZ-tni kriticizam, pošto su oni op�enito bili NZ-tni stru�njaci. Westcott nije dopuštao mišljenje da je odbacivanje proroštava i �uda bez ikakvih konzekvenci za vjeru. Lightfoot je pak srušio teoriju Bauera i tübingenške škole, koja je ve�inu novozavjetnih dokumenata datirala u drugo stolje�e, pokazuju�i da se podaci s jednakim pravom mogu interpretirati i na drugi na�in. Hort je bio stru�njak za tekstove i dokinuo je Textus receptus. Godine 1889. se pojavio dokumenat Lux Mundi (Svjetlo svijeta), koji je po prvi puta tragao za kombinacijom kriti�kog i katoli�kog po-gleda, (ranije su katolici bili strogo na strani evangelikalaca u osu�ivanju liberalaca). Lux Mundi je izdavala visoko-crkvena grupa teologa Oxforda, na koju su utjecali T.H. Green i F.D. Maurice. Izdava� je bio Charles Gore. Kasniji dokumenti, naslovljeni Foundations (Temelji), su se slijedili poslije 1912; izdava� im je bio Streeter. KRŠ�ANSKI SOCIJALIZAM: Maurice je bio povezan i s krš�anskim socijalistima. Ve� se duže govori da je pokret krš�anskog socijalizma ro�en iz �artizma. �artizam, (rani oblik sindikalaca) je kritizirao laisser faire devizu ekonomskog liberalizma (tj. neograni�ena sloboda konkurencije i nemijašanje države u ekonomska pitanja), koja je bila i stav crkve; ona je, naime, tada držala da je sve što se zbiva u društvenom poretku, Božja volja. Krš�anski socijalisti�ki pokret (1848.-54.) je postao svjestan da Kristovo evan�elje ima radni�koj klasi engleskog naroda


re�i nešto bolje od onoga, što je govorila državna crkva. Oni su nasuprot kapitalisti�kom pojmu natjecanja govorili, da �ovjek treba raditi s drugim, a ne protiv drugoga. Sastali su se sa �artistima, i osnovali pokret koji je zajedni�ki djelovao, kao institut radnih ljudi. Službena crkva nije prihvatila izazov, nije se uop�e izjašnjavala. Pustila je da se pokret radni�kih sindikata nezavisno razvija. ZNANOST I VJERA: Evangelikalci u 19. stolje�u nisu uspjeli dati adekvatne odgovore na liberalnu teologiju, a ni raspravi znanost/religija, posebno s obzirom na Darwinovu teoriju evolucije. Viktorijanska era se površinski prikazivala kao jedan pristojan religiozni sklad, no ispod površine je bila sumnji�ava i nesigurna. Dosta je neobi�no da su gotovo svi najutjecajniji u�itelji tog doba bili ili nevjernici ili su ispovijedali vjeru, više ili manje udaljenu od konvencionalne krš�anske ortodoksije. U�enja ve�ine smjerala su na kolebanje, ako ne i na razaranje tradicionalnoga krš�anskog vjerovanja. Godine 1830. se pojavila knjiga iz geologije, koju su napisali Charles Lyell i Dean Buckland, i koja je dokazivala kako su nastajali geološki nizovi stijena i fosila, pokazuju�i da je svijet mnogo stariji od prihva�enog datuma za Edenski vrt. Nasuprot teoriji katastrofa, koju je postavio Cuvier, Lyell u djelu Principi geologije zastupa evolucijski princip u tuma�enju prošlosti Zemlje i uvodi aktualizam kao osnovnu radnu metodu u sve geološke disipline. Aktualizam je u geologije shva�anje po kojemu su u geološkoj prošlosti djelovale na Zemlju uglavnom iste sile koje i danas djeluju. Prema tome, po brzini današnjih procesa na Zemlju, mogu se rekonstruirati procesi u geološkoj prošlosti. Neki su teolozi po�eli praviti kompromis govore�i, da se dani u knjizi Postanka odnose na geološke periode, (u tim kategorijama se javlja teorija o 'razmaku'). Godine 1844. je izdana knjiga Roberta Chambersa Temelji prirodne historije stvaranja. Ta je knjiga bila za�etnikom aktualizma, (tj. teorija jednoli�nosti geoloških procesa). Prema toj teoriji, stvaranje se nije moglo dogoditi onako kako je to opisano u Bibliji. Chambersa su znanstvenici vrlo lako pobili, i oko 1850. je vrlo malo poznatijih znanstvenika našlo koju dobru rije� u prilog ideji evolucije. Godine 1859. je Darwin izdao svoju poznatu knjigu O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije. Po prvi puta je jedno evolucionisti�ko gledište bilo prezentirano masom relevantnih podataka, koji, kako se tvrdilo, kona�no dokazuju to�nost polazišta. Knjiga se dobro prodavala, ali ipak u samom po�etku nije postojalo op�e slaganje s Darwinom. Zapravo su ga mnogi znanstvenici osudili. List je na Darwinovu stranu obrnula jedna debata Thomasa Huxleya i biskupa Samuela Wilberforcea na Oksfordskom univerzitetu. Biskup uop�e nije poznavao stvar o kojoj se raspravljalo, ve� je samo pokazivao prezir prema Huxleyu. Naravno, Huxley je izašao kao pobjednik. Wilberforce je ušao u polemiku s pozicije jednog ekstremnog pogleda, koji uop�e nema svoje osnove u Bibliji, a taj je da ne postoji evolucija unutar vrste, (to je teza koju je ranije predložio von Linné). Implikacije Darwinova pogleda su se uskoro pokazale i na mnogo�em drugom: Time nije bilo napadnuto samo stvaranje, ve� i pad, grijeh, otkupljenje i pomirenje. Ono što se tada nije dobro vidjelo bilo je to, da je Darwin prvo


odlu�io što želi na�i i nakon toga je svoje materijale prilagodio tome. Nije bilo krš�anskih znanstvenika koji bi imali hrabrosti suprotstaviti mu se. U prošlosti je bilo ljudi kao Cuvier, Harvey, Pasteur koji su se suprotstavljali znanstvenicima, kao što su Lamark i Steno. Cuvier (1769.-1832.), primjerice, vjerovao je da su vrste nepromjenljive pa se suprotstavio teoriji descendencije (evolucije), koju je tada u Francuskoj zastupao Lamarck. Da bi protuma�io razlike me�u organizmima razli�itih geoloških razdoblja, iznio je teoriju katastrofa (kataklizma), po kojoj su prirodne katastrofe uništile sav živi svijet nekoga i bile po�etak novoga geološkog razdoblja. U tom novom geološkom razdoblju, doselili su se organizmi iz nekog drugog podru�ja koje nije bilo zahva�eno katastrofom.

EVAN�EOSKI POKRETI U ENGLESKOJ

BRATSKI POKRET je zapo�eo u Irskoj, gdje je J. N. Darby, koji je bio podžupnik u irskoj anglikanskoj crkvi, napustio crkvu u potrazi za mnogo jednostavnijim i iskrenijim tipom krš�anstva. On i njemu sli�ni su osje�ali da evan�eoski pokret nije otišao dovoljno daleko. Priklju�ili su im se i neanglikanci. Postali su poznati kao Plymouthska bra�a, pošto su upravo u Plymouthu bili posebno jaki. Naglašavali su: 1. Gospodnja ve�era ima središnje mjesto kao jednostavna proslava, koja izražava sve�enstvo svih vjernika (svatko može uzeti u�eš�a); 2. Istraživanje proroštva, (oni su izveli jednu od najsistemati�nijih razrada te teme); strogi kalvinizam; revni evan�elisti. Razvili su se u dvije glavne grupacije: Isklju�ivih, to su izvorno bile skupine bez starješina, bez �akona; oni su o�ekivali Gospodnji neposredan dolazak. Drugi su bili Krš�anska bra�a, (slobodna bra�a), koji su se razvili u regularnu nekonformisti�ku grupu. Još na vrlo ranom stupnju su se razvile dvije kontraverze: 1. Kontraverza obzirom na duhovne darove izme�u onih koji su vjerovali da svaki vjernik ima duhovni dar i onih koji su prednost davali karizmatskom pristupu. Karizmatici su bili odbijeni i napušteni; 2. Kontraverza obzirom na dispenzacionalizam, (naro�ito na nauku o uze�u crkve prije Velikih nevolja). Noble se nije slagao s ovom naukom i suprotstavio se Darby-u, ali oštra linija je pobijedila i Noble je bio ekskomuniciran! Zbog velikog utjecaja bratskog pokreta, dispenzacionalizam se brzo raširio na druge krugove. VOJSKA SPASA: William Booth, osniva� Vojske spasa, prvo je bio metodisti�ki propovjednik, zare�en 1858. Odvojio se 1865. godine i sa svojom ženom, otišao nezavisno održavati sastanke u šatoru u Whitechapelu. �esto se govori o tome da je Vojska možda bila jedini krš�anski pokret u 19. stolje�u, koji je dosegao valnu duljinu masa. Samo su oni razumjeli principe masovne komunikacije i, posebno, tehnike religiozne reklame. Booth je u svom pokušaju postizavanja rezultata i dobijanja kontrole nad misijom, 1877. zastupao princip poslušnosti


autoritetu vlasti, što je sli�ilo na 'vojni udar'. Nakon toga su se sve više razvijale vojne karakteristike: Uniforme, korpusi, tvr�ave, �asopis War Cry (Ratni poklik). Prvo, Vojska spasa je nastavila tradicionalni evangelizam pokreta obnove, dodaju�i mu svoje vojno gledište. To je gledište tada hranilo apetite jednoga pove�anoga nacionalnog šovinizma. Ali Boothovo prijateljivanje s J.B. Pattonom ga je dovelo do pove�anog interesa za društvene probleme, kao i do izdavanja knjige U najtamnijoj Engleskoj i izlaz iz nje. Knjiga je proizvela raskol u Vojsci spasa. Jedna je grana vukla prema ve�oj društvenoj angažiranosti, dok su mnogo konzervativniji oficiri gledali na to kao na skretanje od njihovog glavnog evangelisti�kog zadatka. CRKVENA VOJSKA: Kasnije je anglikanska crkva osnovala svoju vlastitu vojsku spasa i ona se zvala Crkvena vojska. Strogo reagiranje državne crkve se moglo vidjeti u sljede�im novinama. Iz Crkvenih novina, 12. januara 1883. �itamo: "Jako nas je razo�aralo kad smo primijetili da su neki ina�e dobri ljudi u Westminsteru, vo�eni gospodinom Carlisleom, propovjednikom koji je tamo tek godinu dana, a pod patronatom gospodina Nevillea Sherbrookea, zeta lorda Cairnsa, zapo�eli ovo što su nazvali 'Crkvena vojska'. O�ito je da su oni prisvojili mnoge metode gospodina Bootha i da su postigli �ak više uspjeha u provociranju bogohule i nereda od same Vojske spasa. Mi se usrdno nadamo da više ne�e biti onih koji �e ih bodriti, i da, poput vojnika u baladi, 'ne�e nikada, nikada marširati više'!" SPURGEON je baptisti�ki pastor holandskog porijekla. Za vrijeme njegove 38-mo godišnje službe u Londonu, podigao je kongregaciju od 6.000 koju je dodao crkvi, koja je brojala 14.692 �lanova. Ustvari, 5 god. nakon njegovog po�etka službe u Londonu, toliko ga je ljudi dolazilo slušati, da je morao sagraditi specijalnu crkvu, koja je mogla da primi toliko naroda. To je bila Metropolitan Tabernacle, koja je sazidana 1859. On je imao izuzetan dar kao propovjednik i izuzetno dobar dar služenja engleskim jezikom. Njegove propovijedi su bile tiskane i razaslate širom svijeta. Bio je uklju�en u razli�ite polemike. Iako je bio kalvinist, on je propovijedao protiv hiperkalvinizma i arminijanizma. Suprotstavio liberalnom u�enju kod baptista. Podnio je ostavku baptisti�kom savezu, pridružili su mu se i drugi pastori, ali nikada nije osnovao svoju samostalnu denominaciju. RAZVOJ CRKVE U ŠKOTSKOJ

U Škotskoj su tri izvanredna crkvena �ovjeka reagirala protiv kalvinisti�ke strogosti toga doba i dali su ve�i zna�aj unutrašnjem životu vjernika. Erskine (1788.-1870.) nije mogao pomiriti kalvinisti�ku predestinaciju s Božjom miloš�u. On vjeruje da Bog želi staviti sve ljude u sinovski odnos sa Sobom. McLeod Campbell (1800.-1872.) je tako�er prihvatio ideju univerzalnog iskupljenja. On rezonira ovako: Kako može �ovjek osobno znati da ga Bog voli, ukoliko nije siguran da je Krist umro za sve ljude, (a ne samo za obadrane)? Zbog ovog je stava bio osu�en i istjeran iz službe. Kasnije je


kritizirao ideju zamjene za kaznu. Prema njemu, zamjena za kaznu se sastoji u prenošenju poruke �ovjeku, da ga Bog voli. Edward Irving (1792.-1834.) je po�eo kao u�enik Thomas-a Chalmers-a i potom bio utjecajniji od McLeod-a Campbell-a. Kao i on, došao je na doktrinu pokajanja koja je naglašavala, da je izmirenje došlo ne samo Kristovom smr�u, nego utjelovljenjem op�enito. Irving je postao zaslužan za razvoj u Campbellovoj crkvi i na drugim mjestima u Škotskoj. Tamo se tvrdilo da dar Duha manifestiran u primitivnoj apostolskoj crkvi iz prvog vijeka, nije nikad ni prestao postojati, ali da je ta manifestacija bila sprije�ena samo zahvaljuju�i krš�anima bez vjere. I u Row-u i na drugim mjestima u Škotskoj, bilo je po�etnika u govorenju jezika i o�igledno �udotvornih izlje�enja, koja su poja�ala masovni interes. Godine 1822. on se preselio u London, gdje su se pojavili sli�ni fenomeni u njegovoj crkvi. Dolazilo je mnogo ljudi. Toliko je mnogo, da je prisiljen sagraditi novu specijalnu crkvu. U Škotskoj ga je njegova denominacija izbacila, ali njegova crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku i po�ela se razvijati u prvu Katoli�ku apostolsku crkvu u Engleskoj. U po�etku je mnogo ljudi dolazilo slušati Irvinga, ali postepeno, kako su novosti prestajale, ljudi je bilo manje. Nebalansirano u�enje se uvuklo u njegove propovijedi, mnogi su postali otu�eni njegovim stavom prema proro�anstvu, eshatologiji, njegovim visokim stavom prema sakramentima i ohrabrenjima u govorenju jeziku za vrijeme javnih službi. Sljedbenici Irvinga su vjerovali da je pojavljivanje �udotvornih znakova o�iglednost da se približava kraj svijeta. Predmet Katoli�ke apostolske crkve je bio pripremanje vjernika za blizak sud i za slavu, koja treba biti otkrivena. Godine 1832. apostoli su priznati, me�utim Irving nije bio me�u njima. Oni svi zajedno s prvotnih dvanaest apostola, trebali su zauzati 24 trona u Otkrivenju 4! Nasuprot indiferentnosti drugih krš�anskih denominacija za priznanjem, Katoli�ka apostolska crkva je razvila jedan razra�en ritual uklju�uju�i realno prisustvo, svetu vodicu, itd. zajedno s karakteristi�nim sakramentima pe�ata, kojim je 144.000 �lanova bilo obilježeno, kao što piše u Otkrivenju 7, da bi izbjegli velikim mukama. I pošto je 144.000 �lanova bilo obilježeno pe�atom, pokret je prestao postojati. Irving je napisao veliki broj knjiga. Zbog jedne od njih Ljudska priroda našega Gospoda, bio je pozvan pred londonske prezbiterijance i optužen da vjeruje u Kristovu ljudsku grešnu prirodu, (mada On nikad nije pao u grijeh). Premda je tvrdio da su njegove rije�i pogrešno protuma�ene, bio je ekskomuniciran i postao je putuju�i propovjednik. Njegova ideja mora biti vi�ena protiv pozadine njegovog vremena. Kao i visoka crkva, on je reagirao protiv strogosti tradicionalnog protestantizma. Izgleda tako�er da je bio nadahnut, može se re�i romantizmom u svom podvla�enju iskustva, intuicije i odbacivanju kalvinisti�ke strogosti, nekim višim i misti�nijim na�inom. Nema sumnje, bio je to pokret Duha, ali je uskoro postao isprepleten vjerovanjem u pokret romantizma i nekim aspektima liberalne teologije. Pokret se raširio na Evropu. Godine 1863. stariji apostoli iz Katoli�ke apostolske crkve u Engleskoj, ekskomunicirali su


pokreta�a, njema�kog proroka, Heinrich-a Geyer-a, zbog priznavanje novih apostola, koji bi zamijenili umrle. Kao rezultat toga, Nova apostolska crkva je osnovana u Njema�koj. Manje naglaska je dato 'drugom dolasku' i apostolski uspjeh je uspostavljen. Ovi novi apostoli su postavljeni od najve�eg apostola koji je tvrdio da je on 'vidljivo utjelovljenje Krista na zemlji.' Irving je danas važan zato što su neki ljudi kasnije prisvojili neke njegove ideje. Vi�en je od mnogih i kao prethodnica pentekostalnog pokreta; da se on uzme kao model i nekriti�ki prihvati sve ono u što je vjerovao, bila bi to opasnost.

MISIJSKI POKRET Misijski pokret je bio jedna od karakteristika crkvene scene 19. stolje�a. Njegovi izvori, ipak, idu nazad do moravskih misija iz 18. stolje�a. U Srednjem vijeku se rije� 'misija' upotrebljavala �eš�e za Božje poslanje Sina u svijet, nego što se njome ukazivalo na ljudske zastupnike, koje je Bog odabrao za nastavak Svoje misije u svijetu. Misijskim društvima se krš�anski svijet organizirao za zadatak obra�anja svijeta. Mnogo je razloga zbog kojih protestantske crkve, koje su se pojavile iz reformacije u 16. stolje�u, nisu uspjele misijski dosegnuti druge dijelove svijeta. Mnoge od njih su bile �iste nacionalne ili teritorijalne crkve, koje su djelovale u zemljama bez pristupa u druge dijelove svijeta, (tj. one u to vrijeme nisu imale carstvo). Nisu posjedovale mehanizam za osnivanje misije izvan vlastite teritorije, a imali su mnogo toga za u�initi i u vlastitoj ku�i. Kada je protestantski misijski rad provizorno zapo�eo u 17. stolje�u, a mnogo ja�e u narednim stolje�ima, on je uglavnom bio produkt religijske obnove i potjecao je od oduševljenih pojedinaca, koji objektivno nisu bili sposobni nositi crkvene autoritete sobom. Same denominacije su bile odve� trome i bez oduševljenja. Upravo su zbog toga pojedinci preuzeli akciju na svoju inicijativu, ostavljaju�i za sobom posebno zanimljive strukture, koje �e kasnije postati poznate kao 'misijska društva'. Ta su se, naime, oblikovala na isti na�in kao i ona koja su vodila u trgova�ki svijet za razvoj industrije i trgovine. Poprimila su oblik dragovoljnih društava, u kojima se jedan broj ljudi skupio oko jednog cilja, zatim udružio sredstva i zapo�eo poslom. Tako je zbog pragmati�kih razloga široki zadatak misije u svijetu bio preuzet, ne od strane crkava, ve� od društava. Ona su imala tu prednost omogu�avanja interdenominacionalnih nastojanja. U po�etku su to bila denominacionalna misijska društva, ali su se ona kasnije organizirala po geografskim podru�jima. Do tog razvoja dolazi sa studentskim dragovoljnim organizacijama, krajem 19. stolje�a. Tako je prva prekomorska misija bila osnovana na kraju 18. stolje�a po uzoru na evangelikalnu obnovu, ali tek 1820.-tih i 30-tih one postaju regularna karakteristika crkvenog života. Trgova�ke organizacije i uprave su na njih gledale kao na opasne radikalce, koji su odgovorni za ustanak domorodaca i koji svojim djelovanjem upropaštavaju njihove trgova�ke šanse, (takva je kritika bila posebno upu�ivana baptisti�kim


misionarima). Više od toga, gotovo su svi misionari bili protiv ropstva i prešutno su tražili njegovo svrgnu�e, što je pak o�ito išlo protiv tadašnjih komercijalnih interesa. Na koncu, svojim obrazovanje oni su stvarali domoroce s prosvjetljenom društvenom svijesti, koji su postajali avangarda pokreta za nezavisnost. Zbog svega toga nije ih pravilno nazivati agentima imperijalizma. Prakti�na su razmišljanja odvela misionare prvo u Indiju, neka oto�ja na Pacifiku, Sierra Leone, Zapadnu Indiju i rt Dobre nade. U Sierra Leoneu se dogodio proboj obra�enja mnogih bivših robova, koji su kasnije otišli misionirati u svoju vlastitu zemlju. Kina je bila zatvorena, izuzev nekih mjesta, sve do sredine stolje�a, a Japan još duže. Oko sredine stolje�a, postalo je tako�er o�ito da u Indiji mnogo više krš�ana dolazi iz hinduiske tradicije nego muslimanske i mnogo više njih su bivši pripadnici plemena nego nekog drugog oblika društva. Krajem stolje�a je postalo jasno da su se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramati�nije promjene. Hinduizam i budizam nisu doživjeli slom; obje religije su se adaptirale na utjecaj Zapadne kulture. Islam je još uvijek bio potpuno otporan na krš�anske misije. Najviše je krš�ana dolazilo iz velikih plemenskih naroda, a u afri�kim stepama je još slijedila trka sa Islamom. Kada je zapo�eo protestantski pokret, prvi rimokatoli�ki je bio uništen. Drugi su došli imitiraju�i protestante. U to je vrijeme intelektualno središte bilo u Francuskoj, katoli�koj zemlji najja�e prekomorske sile. Formirani su novi misionarski redovi: Bijeli o�evi, Zajednica Svetog Duha, Društvo Božanske Rije�i. Poput protestanata, katoli�ki šti�enici su se identificirali s djelovanjem protiv ropstva. Na nesre�u, suparništvo s protestantskim misijama je bilo oštro. Ako je crkva u 19. stolje�u izgubila na doma�em frontu sa stalnim otu�ivanjem inteligencije i proletarijata, ona je ipak postavila zaštitne stupove oko misijskog polja. Postoji mnogo faktora koji su pogodovali tom širenju: a) Industrijska je revolucija pribavila sredstva za komunikaciju i transport. Ve�ina misijskih nacija potje�u iz industrijskih središta. Imale su tehni�ko znanje kako što u�initi i bile su najzainteresiranije za trgova�ku i komercijalnu ekspanziju; b) Pax Britannica je omogu�avala slobodno kretanje, a ponuda za eksploatiranjem netaknutnih teritorija je bila velika; c) Misije su od po�etka bile uklju�ene u promicanju obrazovanja i za taj trud su odmah dobile državnu potporu. �ak je antiklerikalna francuska vlada podržavala misionarski bazirano obrazovanje kao sredstvo širenja francuske kulture; d) Uvo�enje zapadne trgovine i zapadnih vrijednosti izbacilo je staro plemensko društvo iz ravnoteže, i tako ga u�inilo mnogo otvorenijim za evan�elje; e) Uzastopni pokreti obnove u crkvi kod ku�e, davali su duhovni zamah propovijedanju evan�elja izgubljenima. Rimokatolici su opet, sa svoje strane, imali jednu, po definiciji, nepogrešivu crkvu iza sebe, koja im je dala novi zamah i gorljivost; f) Protestantske misije su u 19. stolje�u �esto bile rezultat pojedina�ne inicijative i nisu bile kontrolirane ni od države, a niti od crkve. One su tako bile mnogo pokretljivije i adaptibilnije.


Ipak, postojale su i greške koje su misiju kasnije (u 20. stolje�u) skupo koštale: a) Domoroci su u njima vidjeli agente zapadne kulture, ma koliko je sami misionari uporno negirali; b) Za Krista su pridobijani uglavnom siromašni i izop�eni (posebno u Indiji), a ne vladaju�a klasa i plemenske vo�e; c) Misionari su imali mnogo revnosti oko evangeliziranja, a nisu mnogo mislili na crkvenu strukturu; d) Nastojali su presaditi krš�anstvo zapadnog oblika, što svjedo�e arhitekture nekih crkava; e) Bili su skloni presa�ivanju denominacionalizma; f) Mnogi su bili spori u uvježbavanju domoroda�kih sve�enika i formiranju doma�eg vodstva; g) Upravo su domoroda�ki krš�ani kasnije postali vo�e nacionalnog pokreta za nezavisnost, a u Jamajki, vo�e antiropskog ustanka. U svakom slu�aju, nova moralna svijest bila je ta koja ih je inspirirala. Daljnji razvoj slijedi u 20.-om stolje�u. U SAD-u je poha�anje crkve imalo tendenciju rasta, da bi 1976. godine obuhvatilo 70% populacije. Ne samo da je interes za misijski rad u SAD-u bio u porastu, nego one postaju i svjetska sila. Kao posljedica, SAD postaje zemlja koja šalje najviše misionara na rad, kako protestanata tako i katolika. Godine 1973. je približno 70% svih protestantskih misionara u svijetu bilo poslano iz SAD-a. Najspektakularnije širenje se ipak dogodilo u Tre�em svijetu, posebno na Dalekom istoku i u Južnoj Americi. Nikada ranije u povijesti se religija nije širila tako brzo i tako jako kao krš�anstvo u zadnjih nekoliko desetlje�a. To se vjerojatno zbiva usporedo s obnovom religije op�enito. Ali postoje još mnogi veliki neevangelizirani krajevi, posebno muslimanske zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike. Najve�i rast se dogodio me�u narodima koji su animisti i me�u siromašnim klasama u gradovima. Veliki rast se bilježio i u nacionalnim crkvenim pokretima, ali me�u njima je uvijek postojala opasnost da ljudi bez savjesti crkvu upotrijebe za politi�ke ciljeve, (posebno u Africi). Suvremeni problem misijske strategije je, kako prezentirati evan�elje koje udružuje socijalno i 'duhovno' evan�elje. Marksisti�ki teolozi tvrde da su našli odgovor, no oni su više marksisti nego krš�ani. To je tako�er jedna od pretjeranosti liberalne teologije, (koju je razvio Ernst Bloch), a posebno one etiketirane kao teologija nade. Šezdesetih godina nju je reprezentirao Jürgen Moltmann. Otada se teologija nade razvija direktno u teologiju revolucije. Suvremeni misionarski interes se koncentrira na takozvani prozor 10/40 – tzv. teritorija, koja se nalazi izme�u 10.-te i 40.-te paralele, (Iran, Irak, bivše azijske republike SSSR itd). Prema nekim karizmati�arima, ova teritorija je dominirala silnim teritorijalnim duhova. U svemu tome postoji elemenat trijumfalizma, vidljiv u citatu: "Ukratko, vojnici Gospoda nad Vojskama su sada okružili kona�nu tvr�avu Zmija: Vojska Lucifera je uo�ena zajedništvom vjernika, �ija su duhovna sredstva zaista ogromna." (The Last Giants Otisa).

PROTESTANTIZAM NA BALKANU U XIX. i XX. ST.


METODISTI: Na Balkanu je misionarska aktivnost po�ela odprilike sredinom 19. st., zato što je Balkan u tim danima pripadao Otomanskoj imperiji. Tako je taj dio došao u krug interesa Zapadne turske misije. Pošto je obra�anje Muslimana bilo kažnjivo smrtnom kaznom, oni su odlu�ili evangelizirati nominalne krš�ane i Židove. Samo u Solunu je polovina stanovništva bila židovska. Rezultat je bio rascjep postoje�e crkve. Njihov interes progresivno raste prema Bugarima, pošto je njihov odgovor na inicijalno dijeljenje Biblije bio vrlo dobar. Ali veliki dio je kupio Bibliju, ne da bi je �itao, nego kao znak lojalnosti i patriotizma ili kao magi�nu stvar, koja �e odagnati loše duhove i osigurati Božju volju! To je bio prvi šok kojim su se susreli misionari. Mentalitet naroda na Balkanu je bio vrlo razli�it od njihovog mentaliteta! Pored toga, Bugarska je posmatrana kao odsko�na daska za evangelizaciju cijele slavenske populacije Turske imperije. U svome radu su uživali razne pogodnosti ameri�kih konzularnih službenika i dobru volju turskih vlasti, koje su bili za podržavanje svakog pokreta, koji za cilj ima podjelu krš�anstva. Godine 1851. Zapadna turska misija je podjelila Bugarsku na dva dijela: Sjevernu Bugarsku, koju su trebali evangelizirati metodisti i južnu Bugarsku, koja je trebala biti evangelizirana preko kongregacionalista. Put je bio težak: Na�ini, koji su se koristili za obra�enje u Americi u 19.-tom stolje�u, nisu se pokazali tako djelotvornima na Balkanu. Zbog nepismenosti, odlu�ili su otvoriti škole, koje su postale agencije za evangelizaciju. Od djece tih škola trebali su iza�i budu�i nacionalni krš�anski radnici. Raznošenje knjiga po mjestima je bilo korišteno i u kombinaciji s propovijedanjem i, na ovom drugom, bio je ve�i akcenat, tako da je to dopunjavano debatama i polemikama s lokalnim sve�enicima. Osnovna središta su se nalazila u Varni, Plovdivu, Monastiru (Bitoli) i Skopju. Rad u Makedoniju se oslanjao na Monastir, gdje je osnovana i škola. Godine 1909. jedna stanica za bogosluženje je otvorena u Korci (Albanija), gdje je rad ve� bio uspostavljen djelovanjem Biblijskih društava i Gerasim Qirias. Njegova sestra Sevasti je otvorila prvu djevoja�ku školu u Albaniji. Prva dva ameri�ka misionara, Kennedy i Erikson, su prvenstveno radili u Korci i Elbasanu, ali su imali vanjske stanice u Tirani, Durrës-u i na nekim drugim mjestima. A imali su i pomo� Grgura Zilka i velikog broja doma�ih pastora. Metodisti su proširili svoj posao na Vojvodinu i na stanovništvo s njema�kim porijeklom. Slabosti ovog misionarskog posla su bile: 1. Misionari su ozbiljno potcijenili balkanski mentalitet; 2. Bugarski metodisti i kongregacionalisti su pogriješili ne sura�uju�i i crkva je bila slabija nego što je trebala biti; 3. Protestantizam nikada nije postao nacionalna crkva i nikada se nije mogao u potpunosti osloboditi ljage da je nametnut sa strane; 4. Nije postojala mogu�nost slaganja s naukom i modernim pogledima svijeta. Oni koji su se obratili Bogu, u prvom su redu bili seljaci, a ne oni koji žive u gradovima. BAPTISTI: Baptisti�ko djelovanje u Srbiji vra�a se nazad do Onckena (1800. -84.), �iji su u�enici utemeljili zajednice u Pešti, Be�u i Bukureštu. U vremenskom razdoblju od


1875.-91., Heinrich Meyer je osnovao njema�ko djelovanje u bivšoj Jugoslaviji. Središta su se razvijala u Novom Sadu, Feketi�u, Be�eju, Brezovom polju (u Bosni) i Somboru. Raznošenje literature Biblijskog društva je imalo veoma zna�ajnu ulogu. Godine 1900. prvi Slovak je kršten u Novom Sadu. Pastor Lehotski je od 1920. god. po�eo propovijedati na njema�kom, srpskom i na ma�arskom je-ziku. Do 1923. broj baptista je porastao na 230. Kao kon-trast, u Rumunjskoj je broj baptista dostigao brojku 17.000. Po�etkom stolje�a Turoci je stigao u Ba�ki Petrovac iz Békéscsaba i po�eo propovijedati Slovacima. Prvi baptisti�ki obra�enici su pripadali Nazarenima, koji su uspostavili izvjestan legalizam zbog svoje prošlosti. Godine 1923. baptisti su se rascijepili i 22 �lana je otišlo iz baptisti�ke crkve i pridružilo se crkvi Slobodne bra�e. U Sloveniji se tih godina pojavio �eski misionar (Anton Hraška) kojega je prihvatilo Biblijsko društvo i njihov kolporter, (raznosa� ) svetopisamske literature, gdin. Hlastana. Godine 1928. baptisti su se širili na Radovišu, a kasnije i u Skoplju, glavnom gradu Makedonije. Godine 1944. najve�i dio Nijemaca odlazi iz Jugoslavije napuštaju�i baptisti�ki pokret, koji je završio žalosno, ali mora ustvrditi da je sjeme bilo posijano, a obra�enja doma�ih ljudi, neposredno nakon rata pokazalo se ohrabruju�im. Godine 1959. rast me�u slova�kim baptistima je bio u padu zbog emigracije u SAD-u i vjerojatno zbog prekomjernog legalizma. U poslijeratnom periodu, baptisti�ke crkve nisu tako rasle kao prije, budu�i da nije bilo podstreka zbog mnogobrojnih faktora. Mnoge su crkve postale zatvorene u sebe i s manje misionarskih nadahnu�a i vizije. S druge strane, pentekostalci su se izdvojili jednom agresivnom misionarskom ekspanzijom, koja se prostirala van Osijeka. Baptisti�ko djelovanje u Hrvatskoj seže unatrag do 1883. godine kada je na poziv grofa Jankovi�a iz Daruvara iz Be�a doselila obitelj Lotz. On se bavio umjetnom brava-rijom. Me�utim, gospodin Lotz je netom prije doseljenja u Daruvar bio kršten u Baptisti�koj crkvi u Be�u. Po doseljenju potpomognut kolporterima, utemeljio je prvu malu baptisti�ku crkvu. Daruvarska crkva je održavala tijesnu suradnju s madžarskim baptistima. Baptisti�ki misionari su tako�er djelovali me�u �eškom manjinom u daruvarskom kraju. U Me�imurju je 1917. godine po�eo svoje djelovanje baptisti�ki pionir Aleksa Novak, koji se obratio u Budimpešti. Me�utim, baptisti�ki pokret se proširio i u Zagrebu zahvaljuju�i Heinrich Meyer-u, koji je evangelizirao Njema�ku manjinu. Nakon Meyerovog odlaska iz Zagreba, njegov obra�enik, Ivan Zrinš�ak je kasnije preuzeo rad u Zagrebu. Stoga je u Zagrebu, može se ustvrditi u punom smislu rije�i postala prva hrvatska baptisti�ka crkva. Prvi punovremeno pla�eni baptisti�ki propovjednici bili su: jedan Hrvat, jedan Njemac i dva Madžara. Kona�no, Ameri�ki doprinos snažnom i svježem zamahu djelu evangelizacije doprinio je hrvatski iseljenik Vinko Vacek. Zatim bra�a Srbi, Jeki� Jovan, tako�er gastarbeiter u USA i novoobra�enik se vratio iz Amerike, zapo�eo je evangelizacijskim aktivnostima na Banovini, dok je �uro Vezmar, bjegunac iz I. Svetskoga rata s Ruskoga fronta


�uvši evan�elje u Poljskoj prihvatio Krista za Spasitelja, zapo�eo revnosno prenositi Evan�elje svojim Li�anima. U drugim djelovima bivše Jugoslavije: u razdoblju od 1875.-91., Heinrich Meyer je nastavio djelovanje me�u njema�ko govornom stanovništvu u Novom Sadu, Feketi�u, Be�eju, Brezovom polju (u Bosni) i Somboru. 1900. godine je bio kršten prvi Slovak u Novom Sadu. Me�utim, poslije II. Svjetskog rata aktivno propovijedanje zapo�inje poznati baptisti�i lider Adolf Lehotsky, na njema�kom, madžarskom i srpskom jeziku. Do 1923. broj baptista je porastao na 230. Po�etkom 20. stolje�a Turoci je stigao u Ba�ki Petrovac iz Bekescsaba i po�eo naviještati Slovacima Božju rije�. Prvi baptisi�ki obra�enici su došli iz nazarenskog pokreta, koji su naglašavali strogi legalizam, pošto im je bila takva vjerska pozadina. 1923. godine je došlo do rascjepa, kada su 22 �lana napustila baptisti�ku crkvu i pridružili se crkvi Slobodne Bra�e. To je službeni po�etak spomenute crkve. U poslijeratnom periodu, baptisti�ke crkve nisu tako rasle kao prije, budu�i da nije bilo podstreka zbog mnogobrojnih faktora. Me�utim, gra�anski rat u bivšoj Jugoslaviji uzrokovao je ponovni interes u Evan�elju. Kao posljedica �lanstvo baptisti�kih crkava se umnožilo masivno i u Srbiji i u Hrvatskoj te mnogi nove crkve su se utemeljili u Bosni. U Madžarskoj je prvo baptisti�ko djelovanje zapo�elo u Kiskunhalasu 1894. zatim su druge crkve bile otvorene u Budimpešti i Somboru (sadašanjem srpskom gradi�u). Oko 1923. godine bilo je 120 madžarskih baptista u kraljevini Jugoslavije sa sjedištem u Svilojevu. U Rumunjskoj je u to vrijeme oko 1923. godine broj �lanova baptista porastao na impozatan broj od 17.000. Oni su se proširili po Banatu, kraju gdje su živjeli uglavnom Rumunji i tako je baptisti�ko vjerovanje kod njih naišlo na plodno tlo.

Razvijanja unutar pravoslavnoj crkvi na Balkanu

1) Srbija: 1880 g. je po�eo pokret zvan "bogomoljci" (službeno Savez Pravoslavnih Bratstava Narodne krš�anske zajednice.). Pokret se širio i zahvatio zapadni Banat; prešao u Ba�ku, a bila ga je po cijeloj Karlova�koj mitropoliji. Na �elu je bio vladik Nikolaj. To je bio religiozno-moralni preporod na �isto pravoslavnoj osnovi i to odozgo, iz naroda". Uglavnom pokret je napredovao izme�u seljaka i radnika u Vojvodini, užoj Srbiji, zatim u Banatu, Ba�koj, Sremu i u isto�noj Bosni. Za vrijeme Drugog svetskog Rata, pokret su diskreditirali njemci te Velimirovi�, ondašnji vo-�a, je emigrao u Kanadi. Kasnije, kad su komunisti infiltrirali pravoslavnu crkvu, a German ("crven patrijarh") je postao skoro komunisti�ki agent, Velimirovi� i bogo-moljci su ostavili crkvu. Danas još uvijek postoji ovaj pokret, ali uglavnom u Vojvodini, gdje se vjernici sastavaju još uvijek po ku�ima. Po ocijenivanju pravoslavnog vodstva, "bogomolja�ki pokret donio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi tri pozitivne stvari: a) život je bio zatalasao izme�u dva rata vjerski život u Srbiji, Vojvodini i isto�noj Bosni; b) "omasovio" je, po prvi put kod nas, vjersku štampu i


c) obnovio je monaštvo po našim skoro zapustelim manastirima." 2) Rumunska: Gospodnja vojska (oastea Domnului) je evan�eoski pokret koji je po�eo me�u seljacima rumunske pravoslavne crkve u me�uratnom razdoblju. Za vrijeme komunizma ovaj pokret je funkcionirao kao tajna crkva, ali sve do sada nikada nije odstupila od pravoslavne crkve. 3) Bugarska: nakon propasta komunizma, došlo je do raskola unutar pravoslavne crkve. Velika grupa vjernika je optužila vodstvo za sura�ivanje sa komunisti�kim tajnom policijom te je odstupila od crkve. Ova frakcija funkcionira danas kao alternativna pravoslavna crkva i sklona je protestantima.

CRKVA U SAD-u Prva polovica 18. stolje�a bila je pod utjecajem (prvog) velikog probu�enja, dok je druga polovica bila pod utjecajem rata za nezavisnost. U prvoj dekadi, buduc«i da je Sjeverna Amerika stekla nezavisnost, kongregacionalisti su bili najve�a denominacija (750 crkava), za njima su prezbiterijanci (500) i zatim anglikanci (400), koji su se uglavnom nalazili na jugu. Godine 1780. baptisti su polako po�eli preuzimati primat nad anglikancima i imali su oko 500 crkava. Oni su se odcijepili od kongregacionalista i postali kalvinisti, koji su željeli više standarde za �lanstvo u crkvi. Ovim zapo�inje krštavanje odraslih. Do 1800.g., kada zapo�inje velika seoba na Zapad, vidimo kako se polako topi kolonijalna trojka (kongregacionalisti, prezbiterijanci i anglikanci) i kako ja�a trojka na granicama (baptisti, metodisti i Kristovi slijedbenici). Ova posljednja grupacija pojavila se 1827.g. i godinama progutala sve anglikance. Metodiste su 1820. g. preuzeli baptisti i ostali su najve�a denominacija sve do 1920.g. Ovaj novi pokret, koji se ogledao u ja�anju snage, možemo nazvati 'povratkom' koji je rezultirao nestrukturiranom atmosferom u širenju na Za-pad. Godine 1857. zapo�ela je tre�a obnova koja je potrajala dvije godine. Održavani su veliki molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili Kristu. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje. ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. stolje�a Crkva je bila u lošem stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u vodstvu zajednica - mnogi pastori su poginuli a crkvene gra�evine srušene. Osim toga, utjecaj deizma koji je brzo napredovao, posebno na Istoku, desetkovao je pripadnike crkava. No, samo nešto kasnije zemljom je projurilo drugo veliko probu�enje. Ovo probu�enje je bilo mnogo izraženije na Zapadu. S njim su se susreli ljudi koji su ina�e živjeli u udaljenim krajevima, teško pristupa�nim i �esto osamljenim mjestima. Sastanak pod vedrim nebom ih je skupio u velika društva, u kojima je vjera dobila duboki osobni zna�aj.


Kao što se stoka jedanput godišnje žigosala, tako je i mladež trebala biti odvedena spasenju. Stariji su pak morali osvježiti vlastitu vjeru. Vjerski bi zanos mnoštva bio popra�en »pobožnom histerijom«, padanjem, drhtanjem, »svetim smijanjem«, oponašanjem laveza pasa, te divljim plesom (poput onog kojem se prepustao David ispred Kov�ega Saveza). To objašnjava održavanje dubokih emo-cionalnih kvaliteta u ameri�kom krš�anstvu. Dva engleska posjetioca, koji su bili svjedoci takvih scena, bez neumjerenosti izvješ�uju: Oni su obnovili sve nepravilnosti korintske crkve, kao da im je sve, što je o njoj napisano, poslužilo za kopiranje, a ne za izbjegavanje njenih pogrešaka. Sli�no slu�aju u Engleskoj, ovo probu�enje je dovelo do ra�anja brojnih organizacija poput stranih misija, evangelizacije i socijalnog rada, ali posebno borbe protiv ropstvu. Nakon 1806. došlo je do manjeg zastoja, ali ponovno nakon 20 godina pod vodstvom novoobra�enog prezbiterijanskog pravnika Charlesa Finneya, izbija val novih probu�enja. FINNEY: Ameri�ka 'Zapadna obnova' iz 1825.-32. je vidjela po�etak moderne masovne evangelizacije i pokreta višeg krš�anskog života. Mnogo je bilo pisano o izuzetnom evangelisti�kom radu Charlesa G. Finney-a i novim metodama i tehnikama koje primjenjuje u obra�enju ljudi Kristu. Ali Finney je došao do zaklju�ka, da su rezultati njegove 'obnove' (tj. evangelisti�kih kampanja), kratkotrajni zbog toga, što je zanemario u�iti izvjesnu doktrinu posve�enja. Tako je on uveo u krš�anski svijet ideju, da nove obra�enike treba brzo uzeti iz same evangelizatorske kampanje i dovesti ih na sastanak, kako bi im se pomoglo da ne otpadnu. Posve�enje mora biti prihva�eno 'vjerom' isto kao i spasenje. Potpuno posve�enje je ovdje zamišljeno kao osebujno drugo iskustvo; ono je samo pasivno primanje posve�enja, �ime �ovjek prelazi iz Rimljanima 7 u Rimljanima 8. Finney nije vjerovao da treba �ekati na probu�enja u klasi�nom smislu, nego da �e se korištenjem odre�enih tehnika, probu�enja dogoditi samo po sebi. On se jako interesirao za psihologiju i po�eo je vjerovati, da suština ljudske egzistencije nije karakter, nego odluke. Po njemu, život je u biti odluka, (kasnije treba obrazložiti teologiju procesa) i, prema tome, krš�anski život se treba živjeti na tim osnovama i krš�ani trebaju biti poticani na donošenje odluka. Opasnost ovog shva�anja je u tome da, ako se dovede do krajnosti, može dovesti do zloupotrebe: Djelo Duha može biti zamijenjeno posljedicama psihološkog pritiska. To je postalo jedno od mogu�ih slabijih to�aka evangelizacijskog pokreta. Takva probu�enja su pridonijela �avolskom protuudarcu u obliku krivovjerja. Nicale su mnogobrojne sekte, posebno mormoni i Jehovini svjedoci. Broj katolika u Americi se stvarno nije pove�ao sve do glavne irske 1845.-6. i njema�ke imigracije, koja je slijedila nakon neuspjeha revolucije 1848. Irci su postali gradsko stanovništvo, dok su Nijemci bili skloniji naseljavanju na selu. Javila se osvetoljubivost prema Ircima, koji su ugrožavali puritanski ideal ameri�kog društva. Osnivale su se razli�ite tajne organizacije, postojalo je dosta nereda, poplava propagande. To je sve završilo gra�anskim ratom,


ali je i nakon toga dosta toga preživjelo u formi Klu-Klux-Klana. Pitanje ropstva je bilo široki izvor podjele me�u krš�anima. U vrijeme revolucije, liberalne i humanitarne ideje su vodile op�em osu�ivanju ropstva. Ali je rast industrije na jugu zaustavio napredak tog pokreta. Gra�anski rat, koji je slijedio, vodio je podjeli denominacija na liniji sjever i jug. Godine 1857. zapo�ela je tre�a obnova koja je potrajala dvije godine. Održavani su veliki molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili Kristu. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje. RAST FUNDAMENTALIZMA: Nakon gra�an-skog rata su ameri�ke crkve bile uzdrmane teorijom evolucije i visokim kriticizmom Biblije. Iako se liberalizam i tu širio, konzervativno krš�anstvo je uspjelo osigurati mnogo više sljedbenika nego u Europi. To je bio slu�aj naro�ito u Biblijskom pojasu. Ovaj pokret je iznjedrio �etiri izvanredne duhovne vo�e: D.L. Moodyja, evangelizatora; R.A. Torreyja, nadarenog Biblijskog u�itelja, Gresham Machena, teologa prezbiterijanske crkve, i A.C. Dixona, �uvenoga evangelizatora, koji je sastavio na�elo vjerovanja nazvano Fundamenti. Termin fundamental je bio službeno ro�en godine 1895. na Biblijskoj konferenciji u Niagari, gdje su konzervativci prihvatili pet osnova: a) Nepogrešivost Biblije; b) Božanstvo Isusa Krista; c) Djevi�ansko ro�enje; d) Zastupni�ka teorija oproštenja; e) Tjelesno uskrsnu�e i neposredni (tzn. prije velike nevolje) tjelesni drugi dolazak Isusa Krista. U to vrijeme predmet eshatologije je bio naširoko razmatran. Organizirane su velike konferencije na kojima se naveliko naglašavalo proro�anstvo, odvojenje od svijeta i posve�enje života. Kao rezultat, dispenzacionalizam je postao bitni dio fundamentalizma. MASOVNA EVANGELIZACIJA: D.L. Moody je nastavio velikim evangelizacijama, koje je zapo�eo Finney. Podupirali ga je nekolicina evangelijskih financijskih magnata, na primjer, gospodin Dodge, gospodin Colgate i gospodin McCormick. Ova se tradicija nastavlja u periodu izme�u dva rata. Za vrijeme ovoga razdoblja, nastala su teška vremena za religiju. Podivljalo 20. st. i teška ekonomska situacija dovela je do krize u krš�anskom vjerovanju. Kino, radio, automobil i organizirane sportske manifestacije izvukle su milijune iz crkava. Moody je uvodio "Gospel Song" (evangelijsku pjesmu), koja je skoro postala bitni dio amerikanskih crkvenih pjesama. Ove pjesme su imale mnogo ponavljanja, ali malo logi�ki redosljed. Dodatna karakteristika ovih pjesama je bila upotreba odziva fraze, muzi�ka konstrukcija koja je odražavala muziku varijete-a na kraju 19. st. Melodije, koje su bile jednostavne, pu�ke, i lako pamtljive su uklju�ili


�estoput i refren. Usprkos plitkosti teksta, melodija i dosadne harmonizacije, ove pjesme još uvijek se upotreb-ljavaju u evan�eoskim krugima. Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoštvo na slušanje evangelikalnih doktrina, kao na primjer grijeh i spasenje. Tisu�e su nahrlile na sastanke Mladež za Krista. Billy Grahamove evangelizacione kampanje postale su nacionalni fenomen. Nastala je epoha evangelijskih radio-programa. Evangelijski krš�ani su po�eli biti svjesni socijalnih potreba.

EVAN�EOSKI PROTESTANTIZAM U

ENGLESKOJ NAUKA VIŠEG ŽIVOTA: Godine 1835. se Finney povezao s dr. As Mahanom na novoosnovanom kole�u Oberlin. Tu oni razvijaju svoju doktrinu posve�enja. Upravo je tu W.E. Boardman došao pod njihov utjecaj i zapo�eo svojim pokretom Višeg krš�anskog života. Uskoro su se u pokret uklju�ili Robert Pearsall-Smith i njegova žena Hannah Whithall-Smith. Godine 1875. Boardmanovi su ot-putovali u Englesku, gdje se povezuju s Pearsall-Smithom i njegovom ženom, koji su po�eli održavati sastanke 'višeg života'. Postepeno se Pearsall-Smith izgubio u pozadini, dok je njegova žena postala mnogo istaknutija. Evangelikalci, koji su u teška vremena pali pod utjecaj liberalizma i traktarijanizma, postali su zarobljeni tom novom doktrinom. Godine 1877. biskup Ryle izdaje svoju knjigu pod naslovom 'Svetost' suprotstavljaju�i se toj doktrini. Spurgeon joj se tako�er suprotstavio. Pearsall-Smith, nešto prije svoga moralnoga pada godine 1875., osniva Keswick pokret. U�enja pokreta možemo sumirati na ovaj na�in: a) Zanemarivanje doktrine preporo�enja (regeneracije); b) Posve�enje, u isto vrijeme i odvojeno od i izmiješano opravdanjem vjerom; c) Krš�anin se pokazuje kao pasivan u svom posve�enju; posve�en je 'vjerom'; d) Neizbježna sugestija da je savršenstvo mogu�e; e) Krš�anski život je podijeljen u dva razreda: Viši i niži, ili duhovni i tjelesni krš�ani. WATCHMANN NEE: Kroz svoj kontakt s engleskim misionarkama u Kini, Watchman Nee je pao pod utjecaj Keswi�kog pokreta. Uz to, Nee je tako�er bio pod velikim utjecajem svoje budisti�ke tradicije i pod utjecajem g�e Guyon, Jessie Penn-Lewisa, Evan Robertsa, Andrew Murraya i F.B. Meyera. Bio je i pod utjecajem pentekostalista sklonih Elizabeth Fischbacher. Nee je bio, u to nema sumnje, veliki kineski krš�anin, no, ipak odve� promjenljiv u svojim knjigama, da bi bio podignut na neki polu-kanonski status – kojeg ima u izvjesnim krugovima. Karizmatski pokret, na primjer, je smatrao njega kao prvog apostola posljednih dana. Svi utjecaji i promjene predstavljaju etape u njegovom duhovnom razvitku. Dvije od njegovih ideja su za nas od posebnog interesa, zbog utjecaja koji danas imaju:


1) U svojoj teoriji posve�enja on �esto izlaže gnosti�ki pogled na �ovjeka. Samo je duh u �ovjeku dobar, ostalo (duša i tijelo) je loše. Prema njegovoj teoriji, �ovjek ne sura�uje s Bogom, ve� Bog preuzima �ovjeka potpuno, (ako je on, naravno, duhovan) i na taj na�in odstranjuje njegovu osobnost. Kako je pak um povezan dušom, mi našim umom ne možemo shvatiti niti jednu vrijednost. U�enje stoga mora do�i 'otkrivenjem' ili 'intuicijom'. Niti volja tu ne pomaže, pošto je i ona samo dio duše. Tako, samo poslušnost koja struji bez napora od duha, prihvatljiva je za Boga. Te je ideje preuzeo karizmatski pokret, kako bi opravdao upotrebu duhovnih darova i potcijenio korištenje razuma. Sve to vodi jednom barthanijskom pogledu na Bibliju: Biblija postaje Božja Rije� onda kada Bog govori meni; 2) Nee ima vrlo visoko mišljenje o crkvi, toliko visoko da za njega i lokalna crkva ima apsolutni autoritet. U Kini je osnovao pokret ku�nih crkava nazvan Malo stado. Kao rezultat ovoga, on je morao razraditi sistem autoritativnosti za ove crkve. On je crkvu vidio kao doslovno utjelovljenje Krista. Zbog toga su starješine Kristovi predstavnici, koji moraju biti slušani sve do najmanjih detalja. Tu je ideju preuzeo karizmatski pokret, posebno 'pastirski pokret' kao opravdanje svoje piramidalne strukture autoriteta i onog što oni nazivaju 'prekrivanje'. Svaki je �lan 'prekriven' drugim, u tom smislu da je on odgovoran osobi iznad sebe. Ako �ovjek stoji sam, jednostavno kao pojedinac pred Bogom traže�i Njegovu volju za svoj život, tada je podre�en sotoni. Na sli�an na�in, ni žena iz istog razloga, ne može donijeti odluku dok je njen muž odsutan. DALJNJI POKRETI EVAN�EOSKOG

PROTESTANTIZMA Za vrijeme prve polovine 20. stolje�a, evangelikalci su bili u opadanju. Potisnuti su zbog nadmo�nosti visoke anglikanske crkve i liberalaca. U drugoj polovini 20. stolje�a dolazi do pada prisustvovanja crkvenih sastanaka u svim denominacjama i svim dijelovima Engleske. Posje�enost crkve opala je s 45% cjelokupnog stanovništva 1851. godine na 11% godine 1985. Razlozi ovoga strahovitog opadanja mogu se pripisati sljede�im faktorima: 1. Sekularisti�ki pogled elite, �ija mišlenja se mogu �uti na televiziji i �itati u tiskovinama; 2. Posljedice dvaju Svjetskih ratova, koji su doprinjeli potpunom raspadanju društva; 3. Nedostatak jasnog i dosljednog nagovještanja evan�elja. Me�utim, od Drugog svjetskog rata pa nadalje, situacja se za evangelikalne krš�ane poboljšala. Utjecaj studentske krš�anske organizacije (IVF) na univerzitetima i masovne evangelizacije Billy Grahama, doprinjele su pove�anju broja evangelikalaca u Engleskoj. Tako�er možemo spomenuti i to da se po�inje pripisivati ve�i naglasak na evan�elijsku naobrazbu. Procjenjuje se da 25% svih anglikanskih crkvenih op�ina imaju evan�elijskog pastora. Sljede�i odlu�uju�i faktor je, da su 20% crkvenog sinoda evangelikalci. Evan�elijsko jedinstvo su potkopala dva razloga. Prvi je zahtjev predstavnika slobodne crkve, naro�ito Martina


Lloyd-Jonesa, da evan�eoski krš�ani trebaju iza�i iz anglikanske crkve. John Stott, utjecajni anglikanski evangelikalaca, nije to podržao. Ovo je dovelo do raskola unutar organizacija, koje su nekada povezivale anglikance, baptiste, slobodnu bra�u i pentekostalce. Drugi uzrok raskola me�u evangelikalcima je pojava karizmatskog pokreta. Ovaj pokret je nastao u anglikanskoj crkvi. Prora�unato je da danas 10% svih crkvenih op�ina karizmatskih. Neke od njih su evan�eoske, a neke High Church (Visoka crkva). Anglikanska crkva je bila dovoljno fleksibilna prema pokretu te ga objeru�ke prihvatila. Ali kad se karizmatski pokret pojavio u ostalim slobodnim crkvama, došlo je do cijepanja i ra�anja neovisnog pokreta, takozvane ku�ne crkve.

PENTEKOSTALCI John Wesley je važna prete�a pokreta: On je mislio da je posve�enje drugo djelo milosti, koje je razli�ito od opravdanja i slijedi nakon njega. Ustvari, jedan od njegovih u�enika, John Fletcher, to je nazivao "krštenje u Svetom Duhu". I Finney i Moody su tvrdili da su imali isto iskustvo. Me�utim, ova ideja o drugom blagoslovu dolazi od engleskih hiperkalvinista, koji su stalno tražili sigurnost spasenja. Oni su tražili duhovno iskustvo kao pe�at, koje bi dokazao da su oni bili izabrani. Od ranih metodista struja vodi direktno prema pokretima 'svetosti' u 19. stolje�u. Pod svetoš�u podrazumijevaju potpuno posve�enje. Kao posljedica, vjernik prestaje griješiti namjerno. Ove crkve su nastavile tamo gdje je, po njihovom mišlenju, metodizam ostao bez snage. Na sastancima pod vedrim nebom, u�itelji svetosti 'višeg života' su proklamirali drugi blagoslov potpunog posve�enja kao o�iš�enje srca od svih grijeha, a ponekad su taj drugi blagoslov nazivali "krštenje Svetim Duhom". Drugi faktor je bio sljede�i: Kao posljedica masovnih imigracija, veliki dio gradskog stanovništva više nije frekventiralo crkve. Da bi riješili ovu situaciju, evan-gelikalci su poduzeli razli�ite korake: 1. Osnivanje socijalnih organizacija kao YMCA (Young Men's Christian Association); 2. Osnivanje nedjeljnih škola; 3. Masovna evangelizacija. Ovaj fenomen je bio, zapravo, gradska adaptacija sastanaka pod vedrim nebom; 4. Osnivanje Vojske spasa. Tri su zna�ajna razvoja krajem 19. stolje�a u SAD najavila pojavu pentekostalizma kao takvog: 1) Pove�ano nezadovoljstvo u�iteljima potpunog posve�enja unutar starih denominacija, (posebno metodista) rezultiralo je oblikovanjem crkava, u kojima su se javili duhovni darovi. U po�etku, ove crkve su bili nezavisne, ali kasnije su se spojili u crkvu nazarena. Mnogo crkve su, malo po malo, ostavile takve praksu, ali one su se opet pojavile kasnije u pentekostalskom pokretu, koji je dobio sljedbenike me�u baptistima i metodistima; 2) Vjerovanje u krštenje Svetim Duhom i vatrom, kao tre�im blagoslovom, bilo je sve raširenije; 3) Obnovljen interes za duhovne darove, posebno izlije�enja. Pentekostalizam je tako jedna mladica pokreta svetosti. Godine 1901. je Charles Parham otvorio Biblijsku školu u Topeki, Kansasu, koju je nazvao Bethel Bible College. On u toj školi nije koristio ni jednu drugu knjigu osim Biblije i


u�io je studente duhovnom krštenju. On i njegovi studenti su tada poduzeli evangelizatorske kampanje po Kansasu, za vrijeme kojih su mnogi slušatelji zahtijevali da budu kršteni Svetim Duhom, da govore jezicima i izvode �uda ozdravljenja. Novi pokret je vrlo brzo imao uspjeha i proširio se daleko, o�ito i stoga što je na poseban na�in prilazio problemima siromašnih i isklju�enih �lanova društva. Oni su stavljali naglasak na entuzijazam i iskustvo, naro�ito na svojim nekonstruktivnim, živim, dugim, �ak beskrajnim službama, gdje su ljudi plesali, uzvikivali 'amen' i pljeskali rukama, kao da su na trenutak zaboravili sve svoje probleme. To je bio protest protiv teološkog liberalizma i formalizma mnogih denominacija. Kanzas je postao središte tog pokreta, koji je smatrao da je govorenje jezicima po�etni znak primitka 'krštenja Svetim Duhom'. Za vrijeme ranih 1900-tih, to je u�enje imalo veliku podršku u južnim državama SAD. Godine 1906. je William Seymour, Parhamov obra�enik, došao u Los Angeles, gdje je u Azuza Streetu osnovao Apostolic Faith Gospel Mission (Evan�eosku misiju apostolske vjere). Upravo se tu zbila obnova, (tri godine dug miting), koja je postala lansirna rampa za 20.- stoljetni pentekostalizam. Ve�ina crkava svetosti je postala pentekostalna u doktrini, bez obzira na podjelu oko novog u�enja o jezicima: Je li to pokazatelj duhovnog krštenja ili što drugo. Najve�e pentekostalne denominacije danas u SAD su: Assemblies of God – Božja crkva u Kristu (crnci), Božja crkva, Pentekostalna crkva svetosti. Ovdje treba spomenuti i crkvu 'Samo Isus' u SAD-a, koja drži unitaristi�ki pogled na Boga i krštava samo u ime Isusa. Najve�a crkva ove vrste je nazvana Ujedinjena pentekostalna crkva. Druga velika denominacionalna podjela me�u pentekostalcima je obzirom na pitanje je li krštenje Svetim Duhom drugo ili tre�e djelo milosti. Jedan broj pentekostalnih crkava gleda na pranje nogu kao na nešto obaveznu, kao krštenje i Gospodnja ve�era. Jedan od najjasnih branitelja pentekostalnog pokreta je bio R.A. Torrey. U njegovoj knjizi "Sveti Duh – tko je on i što on radi", Torrey predloži sedam lakših koraka prema duhnovog krštenja: 1) Primiti Krista spasiteljem, 2) Odbaciti svaki poznatan grijeh, 3) priznati javno krš�ansku vjeru, 4) poslušnost, 5) žed, 6) molenje, 7) vjera. PENTEKOSTALIZAM U ENGLESKOJ: Pentekostalizam je vrlo rano postao internacionalan pokret. U Engleskoj kao rezultat Velškog probu�enja (1905.-9.), kad je propovijedao Evan Roberts, osnovana je Velška apostolska crkva. Oni su vjerovali u službu apostola i imali su oštru autoritativnu strukturu. Istovremeno je britanski pentekostalizam startao 1907. suradnjom T.B. Barrata, Norvežanina ro�enog u Engleskoj i anglikanskog župnika Alexandra Boddya. Barrat, na kojeg je utjecalo probu�enje u Los Angelesu, (Azuza Street) je postao propovjednik metodisti�ke crkve u Oslu, te je donio pokret u Skandinaviju. Tamo je osnovao Filadelfijsku crkvu. Alexandar Boddy je, nakon što je posjetio Barrata, donio godine 1907. pokret u Englesku, a zapo�eo je u Boddyevoj župi u sjevernoj Engleskoj. Mnoge druge vo�e pokreta su bili obra�enici iz Velške apostolske crkve. Po�etkom dvadesetih godina, ovaj pokret je rodio Assemblies of God


(AOG ili Zajednicu Božju – klasi�na pentekostalna crkva) i Elim Alliance (Elimov Savez). Glavna razlika izme�u ovog dvojeg je da Elimov Savez nije zahtijevao govor jezicima kao znak duhovnog krštenja. Ni jedna grupa nije vjerovala u službu apostola. Ustvari, Donald Gee, poznati AOG lider je rekao: 'Dati novozavjetne titule ljudima i ženama, a onda misliti da �ine�i ovo oni stvaraju apostolsku zajednicu sli�nu onoj u ranoj crkvi, jeste u mnogome nalik na igru djece u crkvi.' Vizija osniva�a ovih dvaju crkava (pred-sjednik George Jeffries – Elim) i Smith Wigglesworth (AOG) bila je širom svijeta rasprostranjena 'pozna kiša', koja bi oglasila povratak Kristov svijetu. Ovo probu�enje �e gledati smrt denominacija i uspon univerzalne, Duhom prožete crkve. PENTEKOSTALIZAM U JUŽNOJ AMERICI: Najve�i utjecaj je pentekostalni pokret imao u Južnoj Americi, za koju se danas kaže, (posebno važi za Brazil), da su 8 od 10 evan�eoskih crkava pentekostalnih. Pentekostalizam je prvenstveno, kao vrsta karizmatskog pokreta, ciljao na oživljavanje (obnovu) postoje�ih deno-minacija i tek je na koncu osnivao svoje vlastite denominacije. KARIZMATSKI POKRET U SAD-u: 1) Po�etak pokreta: Godine 1960. su se pojavile nove manifestacije pentekostalizma – novopentekostalizam ili karizmatski pokret. Cilj je bio raditi unutar postoje�ih denominacija. Temeljni rad za tu novu uzburkanost pentekostalizma postavile su magneti�ne osobe kao što su David Du Plessis i Oral Roberts. Sli�an utjecaj je izvršio i Full Gospel Businessmen's Fellowship koji je 1951. godine osnovao Demos Shakarian, bogati kalifornijski mljekar. Utjecaj takvih inicijativa se na kraju osjetio unutar starijih denominacija. Godine 1956. je jedan prezbiterijanski sve�enik izjavio pred svojom iznena�enom zajednicom da je on primio 'krštenje u Duhu'. Godine 1960. je jedan episkopalni sve�enik, Dennis Bennett izjavio to isto. Njegovi naredni pentekostalni molitveni susreti su toliko uznemirili njegovu župu, da je bio prisiljen podnijeti ostavku i odseliti u Seattle, gdje su ga primile njemu mnogo sli�nije nastrojene crkve. 2) Prodiranje u katoli�ku crkvu je zapo�elo na Duquesne univerzitetu (Iowa) godine 1967. i raširilo se na Notre Dame (Indiana). �ini se da je on ušao u katolicizam u vrijeme bu�enja Drugoga vatikanskoga koncila, kada su se mnogi katolici osje�ali dokraja dezorijentirani. Kardinal Suenens iz Belgije je godine 1975. bio pridobijen za tu ideju, a 10.000 pentekostalnih hodo�asnika iz 50 zemalja se sastalo u Rimu da bi �uli papu Pavla kada blagosilja tu ideju. Mnogi su se katoli�ki pentekostalci organizirali u neke vrste komuna, od kojih je napoznatija postala Rije� Božja u Ann Arbouru, Michigan, jedna od 40 takvih komuna. 3) Pokret Isusa: U drugoj polovini 1960-tih se karizmatski pokret brzo proširio me�u drop out generacijom, koja je bez ikakvih iluzija gledala na društvo koje opravdava rat u Vijetnamu. Isusov pokret je privukao pažnju za vrlo kratko


vrijeme, ali je u�inio trajan utjecaj na njihovu generaciju. Iz tog pokreta je izašao pokret Židovi za Isusa, pošto je upravo u drop out pokretu bilo mnogo mladih Židova. Istovremeno se naglašavala angažiranost u otklanjanju socijalnih problema. David Wilkerson je osnovao pokret Teen Challenge, koji se bavio isklju�ivo radom me�u narkomanima. 4) John Wimber i 'evangelizacija snagom': Fenomen koji se nedavno pojavio u okrilju karizmatskog pokreta je pojava Johna Wimbera i evangelizacije snagom (Svetim Duhom), koja neophodnim smatra da iscjeljenje mora i�i zajedno s evangelizacijom. Potvr�eno je da je Wimber ozbilnjo pogriješio u tuma�enju biblijskog u�enja o patnjama, kao i da je, na sastancima na kojima je iscjeljivao, primjenjivao metode hipnoze, sugestije i prijevare. Wimber je bio pod velikim utjecajem dr. Jonggi Cho-a, pastora najve�e crkve na svijetu, koja tvrdi da ima 520.000 �lanova u Seulu u Južnoj Koreji. U svojim knjigama, dr Cho naglašava zna�aj vizualizacije i inkubacije u tuma�enju molitve, vi�enje koje iskrivljuje biblijsko u�enje o ovom pitanju. Izgleda da je dr Cho u svoje stavove unio elemente stare korejske šama-nisti�ke religije. Druga knjiga koja je utjecala na Wimbera je Iscjeljenje od Francisa McKnutta, katoli�kog sve�enika za �iju se teologiju ne može re�i da je reformisti�ka. Na Wimberovom sastanku iscjeljenja u crkvi, prisustvovalo je pet lije�nika krš�ana. Jedan od njih, psihijatar, tvrdi da je mogao od onog što je vidio, postaviti stru�nu hipotezu. Nisu se dogodila organska iscjeljenja, promjene su uslijedile u bolestima psihološkog uzroka. Izgleda da postajemo generacija lakovjerih krš�ana. 'Bog me izlije�io, ali �avo i dalje zadržava simptome u meni'– re�e jedan koji je tvrdio da je izlije�en od kihavice. 5) Torontski blagoslov: Najnovija pojava tog smjera je torontski blagoslov, poznat po, takozvanom, neuravnoteženom smijehu. A poznato je i to, da ova pojava sadrži i hipnoti�ke elemente; pa elemente iz pokreta Health and Wealth, koji potje�e od Christian Science pokreta. U torontskom blagoslovu nalazimo i utjecaj iz isto�nog misticizma i New Age pokreta. Imena, koja su usko povezana s ovom pojavom, su: Rodney Howard Browne (južno-afri�ki evangelizator, radi u SAD), Randy Clark (pastor Vineyard crkve u St. Louis-u, Missouri) i John Arnot (pastor Vineyard crkve u torontskoj zra�noj luci). Pragmati�ni evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta crkve zapo�eo je djelovanje u ranim devedesetima prošlog stolje�a pod vodstvom Donalda McGavrana. No, danas se pod istim pojmom podrazumijeva metodologija temeljena na marketinškim na�elima koja ima za cilj pospješiti rast crkava. Isti pragmati�ari zajedni�ki djeluju s karizmatskim krš�anima te, na taj na�in, vladaju podru�jem rasta crkve. Ugledna imena koja se vežu uz ovaj pokret su C.Peter Wagner, Robert Schuller, Bill Hybels i Rick Warren.

KATOLI�KA CRKVA U 19. I 20. ST.


Nakon pada Napoleona, u Evropi je došlo do oštre reakcije desnice, ali je, s druge strane, porastao liberalni pokret. Te su se dvije tendencije reflektirale u crkvi, ali je ona konzervativnija trijumfirala, i to zbog oštre linije koje se držao, više nego ikada prije nad crkvom dominiraju�i, Vatikan. Trijumf konzervatizma Do reakcije desnice je došlo zbog bojazni od ideja, koje su bile u vezi s francuskom revolucijom. Nakon Napoleonove smrti, ruski car je odmah pozvao vladare Europe da mu se pridruže u Svetom savezu protiv revolucije. Tri vode�e �lanice saveza: Rusija, Austrija i Pruska, sve su bile (prije francuske revolucije) pod vladavinom monarhija i u mnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva. Njihovi nasljednici nisu željeli više nikakvo prosvjetiteljstvo i revoluciju. Da bi se zaštitile, one su se obavezale stajati zajedno kao '�lanice jedinstvenog krš�anskog naroda'. Indeks se ponovo pojavio, ali se pojavila i inkvizicija. Jezuiti se ponovo u�vrš�uju. Obnovljene monarhije su se na Be�kom kongresu okružile konzervativnim državnicima, kao npr. Metternichom, austrijskim ministrom, kojem je glavni posao bio spre�avanje bu�enja duha francuske revolucije. On jakobinca i liberala vidi u svakom lošem i radikalnom studentu i u svakom, ma i najmanjem, izgredu. Da bi se zaštitio od revolucionarnih ideja, on uvodi tajnu policiju, cenzuru knjiga i 'pse �uvare' na svakom univerzitetu. Habsburgovci su kontrolirali Europu od Baltika do Sicilije. Pruski kralj se prvo igrao s idejom davanja konstitucije pot�injenima, ali je uskoro promijenio svoje mišljenje. Naime, Karl Sand, mladi student teologije, izvršio je atentat nad jednim agentom ruskog cara. On je reagirao izdavanjem Karlsbadskog dekreta kojim je pooštrena kontrola tajne policije, a liberali su svugdje stavljani u ilegalu. U Španjolskoj su svi liberali zatvoreni, a vratila se i inkvizicija. U Francuskoj su se i borbonski kralj Luj Filip i njegov nastavlja� Karlo X. okrenuli na desno, da bi bili na sigurnijoj strani. U Engleskoj je Six Acts prešao u godinu 1819. kao, bez daljnjega, jedan od najrepresivnijih zakona izdanog za mnoga pokoljenja. Reakcija katolicizma U katoli�koj crkvi su bile organizirane posebne akcije, zaklju�ivane sve�anim spaljivanjem Voltaireovih djela i davanjem zakletve za podržavanje religije i zakonite vlade. Jezuiti su godine 1814. ponovno ustanovljeni kao jedan red, a i drugi redovi su postali izraženi. Mnogi su se intelektualci obra�ali na katolicizam. U mnogim djelima romanti�arskog pokreta bila je idealizirana prošlost. Fenomen liberalizma Liberali su podršku imali kod rastu�e srednje klase i obrazovanih slojeva. Oni su željeli parlamentarni sistem uprave utemeljen na pisanoj konstituciji, koja �e jam�iti osobna prava, uklju�uju�i i slobodu vjeroispovijedi. Suprotstavili su se crkvenoj kontroli nad takvim stvarima kao što su brak i obrazovanje. U Francuskoj je Lamennais razvio jedan ekstremno radikalni pogled na novu ulogu crkve u postrevolucionarnom društvu, postao je osniva�


liberalnog katolicizma. On je želio crkvu potpuno odvojenu od države, slobodu obrazovanja, slobodu štampe, pravo gla-sovanja za svakoga. Cilj mu je bio crkva koja ide sama, koja se prestaje oslanjati na svjetovne autoritete. Biskupi su odbacili tu ideju, pozvali su se na papu. Papa je godine 1832. odgovorio enciklikom Mirari Vos, potpuno odbacuju�i katoli�ki liberalizam. Rim je u liberalizmu vidio ove dvije glavne greške: Odbacivanje natprirodnog otkrivenja i jedinstvene vrijednosti katolicizma. Papa je time zapravo kanonizirao postoje�i socijalni poredak kao da on posjeduje trajnu, �ak božansku vrijednost. Da bi dokazao svoju poziciju, papa je osu�ivao poljski ustanak i podupirao ruskog cara, koji je ustanak ugušio. Revolucija 1848. i posljedice U Francuskoj je time sat bio vra�en unatrag. U Belgiji je pri�a bila druga�ija: Katolici i liberali su ujedinili snage da bi istisnuli nizozemskog kralja, (�ija se uprava poprili�no zauzimala za tla�enje); godine 1830. i 1831. su sastavili liberalnu konstituciju. Nakon godine 1830. javlja se val politi�kog liberalizma, koji kulminira u revoluciji 1848. Nakon žestokog sukoba, liberali su bili sposobni svrgnuti monarhiju iz mnogih prijestolnica i prisiliti Metternicha da pobjegne iz Be�a. No, na kraju je austrijska vojska ponovno okupirala Be� i ugušila revoluciju u �eškoj, Italiji i Ma�arskoj, a pruski je kralj povratio Berlin. Doga�aji u Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloženje u Vatikanu. Papa je odbio podupirati Italiju protiv Austrije. Kada je Garibaldi ušao u Rim na �elu oslobodila�ke vojske, papa je morao pobje�i. Francuzi su ga godine 1850. podigli na staru vlast. U me�uvremenu su liberali preuzeli sjevernu talijansku državu Piedmont, i pod Camillom Cavourom, prvim ministrom, uveli odre�eni broj napada�kih zakona prema crkvi. Cavour je želio �itavu Italiju ujediniti pod Piedmontom. On je preuzeo papske države, papi ostavljaju�i samo grad Rim. Godine 1860. odlu�uju�e je porazio papinu vojsku u bici kod Castelfidardoa. Papa (Pio IX.) se, suo�en time, odlu�io na politiku nepopustljivosti. Pokušao je povratiti papske države. Izdao je svoj popis (zabranjenih krivovjernih nauka), što je bio njegov odlu�an 'ne' katoli�kim liberalima. Popis (izdan 1864.) navodi nekih 80 zabluda koje osu�uje, uklju�uju�i racionalizam, naturalizam, socijalizam koji podre�uje porodicu državi, liberalni kapitalizam, koji nema drugog cilja ve� samo materijalnu dobit. Najviše od svega iznena�uje njegova osuda slobode vjeroispovijedi. Prvi Vatikanski koncil 1870. U Francuskoj je galikanizam (sklonost ka imanju politi�ki nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati svoju ružnu glavu, na što se papa oborio pritiskom ekskluzivno pristaju�i uz stranku ultramontanista, (pokret koji je htio što bliži odnos s Rimom). Papa je poticao sve�enike da se pozovu neposredno na njega, �ak i preko glava svojih biskupa. U Rimu je osnovao nacionalne seminare za svaku zemlju. Mnogi su redovi bili poticani na osnivanje svoje centrale u Rimu. Organiziraju�i ih na taj na�in, papa je mogao upravljati i upotrebljavati ih kao svoje agente. On je prihvatio i novi stil života, hodao je me�u ljudima i na taj na�in promicao kult 'Svetog oca'. Razvilo se novo štovanje papine osobe. Nadbiskup iz Rheimsa je to nazvao


'idolatrijom papstva'. Vrhunac se, kona�no, desio godine 1870. na Prvom vatikanskom koncilu, kada je predložena doktrina o papinoj nepogrešivosti. Izgleda da se sve to doga�alo više zahvaljuju�i taštini samog pape, nego zbog ijedne posebne grupe unutar crkve. �ak i prije nego je koncil bio sazvan, mnogi su osje�ali da je to bio vrhunac onoga što se do tada doga�alo kao definitivni odgovor liberalima, i kao obrana od liberalizma. Döllinger (kao i Strossmayer u Hrvatskoj) je bio vo�a njema�kih intelektualaca, koji su se suprotstavili ultramontanisti�kom pokretu kao jednoj nepovijesnoj koncepciji crkvenog reda stranog modernom pojmu slobode i koji, ustvari, nije ništa drugo nego jedna srednjovjekovna tvorevina bazirana na notornim krivotvorinama. U svojoj knjizi Papa i koncil, Döllinger prikazuje papstvo kao povijesno uzurpiranje mo�i od strane crkve. U Francuskoj sli�ne osje�aje pokazuje Mareta i Darboy, pariški nadbiskup, ali u mnogo umjerenijoj formi. Za vrijeme Koncila, �ak su i umjereniji pokušavali djelovati na papu govore�i mu da je nepogrešivost nužno definirati uzimanjem u obzir crkvenih koncila ili tradicije, ali on je na sve to odgovorio: Tradicija, tradicija. Ja sam tradicija! Šezdeset biskupa manjine, kojima savjest nije dopuštala potpisivanje definicije i koji nisu bili voljni od toga praviti javno pitanje, tiho su spakirali svoje kofere i otišli. Preostalih 535 je glasalo u prilog definicije. Döllinger je ekskomuniciran zbog nepoštivanja naredbe starijih i to dovodi do osnivanja Stare katoli�ke crkve u onim zemljama Europe, u kojima se govori njema�ki. Nazivaju se Stare jer je, po njihovom mišljenju, nakon Prvog vatikanskog koncila formirana, zapravo, nova katoli�ka crkva, koja je imala malo zajedni�kog s prethodnom. Oni su prihvatili Utrehtsku deklaraciju kao svoja na�ela vjerovanja i ovo ih je povezalo s nezadovoljnim Jansenistima (Utrehtska crkva), koji su napustli Rimokatoli�ku crkvu 1724.g. Oni tako�er odbacuju Tridentski koncil i, naro�ito, doktrinu transsupstancijacije. Danas crkva ima oko 350.000 �lanova. Otada papa, zbog objave nove doktrine, ne mora konzultirati Koncil. Godine 1854. on je izdao bulu, kojom je doktrinu o bezgriješnom za�e�u napravio dogmom. Niti Augustin niti Toma Akvinski nisu priznali tu nauku. Duns Skot (franjevac) je bio prvi koji je to iznio i predložio. Razvila se polemika franjevaca i dominikanaca. Vatikan se odbio opredjeliti. O ovoj dogmi se, kao rezultat, nije ni raspravljalo na Tridenskom koncilu. Ipak, u 19. stolje�u ista je nauka, da bi podržala ideju o papinoj nepogrešivosti, opet oživjela. Zna�ajno je za spomenuti da je ta dogma bila proglašena – ne na temelju Svetog pisma ili tradicije, nego dogovorom: Prihva�en je glas ve�ine onih koji su bili konzultirani. Godine 1950. Pio XII., bez savjetovanja s Koncilom, definira i nare�uje dogmu o Marijinu uznesenju. Ta nauka tvrdi da je mrtvo tijelo Marije bilo uzeto u nebo, a da nije iskusilo tjelesno propadanje. Ova nauka nije bila poznata prije �etvrtog stolje�a, ali ju je Ivan Damascenski kasnije podržao. Zna�ajno je i to da se o Marijinoj osobi nije raspravljalo �ak ni na Vatikanu II., kao da je katoli�ka crkva uvidjela da je sve skupa otišlo ipak predaleko. Obje ove nauke su izrasle iz neodgovaraju�eg stava prema Kristovoj ljudskoj prirodi. Monofizitstvo je u tome odigralo zna�ajnu ulogu. Krist nije vi�en kao potpuni �ovjek, a


praznina je ispunjena Marijom. Nepoznavanje Kristove ljudskosti je vodilo ka kultu Marije (mariolatrija). Nepriznavanje Njegovog božanstva je vodilo nauci o misi (ponavljanje Kristove žrtve). Socijalna akcija Drugo pitanje kojim se crkva morala pozabaviti, bilo je ono o socijalnoj akciji. Industrijska je revolucija odvela veliki broj ljudi sa zemlje i natjerala ih u krajeve zadimljene tvornicama i prljavim ulicama na na�in, da je prosje�an �ovjek postao podatan masovnoj sugestiji i masovnoj akciji. U 16. stolje�u je najsiromašniju klasu �inila petina populacije, za vrijeme industrijske revolucije taj je broj narastao na tre�inu. Karakteristika prvih faza industrijske revolucije je nevjerojatna prljavština i eksploatacija, posebno dje�jeg rada (dje�aci i djevoj�ice su obi�no bili polovina radne snage). U po�etku su na djelu bile dvije sile: Eksploativan kapitalizam i ekstremni socijalizam, a obje su naginjale dehumanizaciji radnika i njegovom apsorbiranju u masovni pokret u kojem bi njegov identitet bio izgubljen. Katoli�ka je crkva vrlo polagano postajala svjesna problema. Lammenais, kao i nekoliko prosvije�enih Nijemaca, to�no su analizirali probleme, ali su ostali bili za-starjelih nazora i samo su željeli povratak srednjovjekovnih sistema cehova. Salezijanci 1855. Giovanni Bosco je osnovao Kongregaciju salezijanaca u Torinu. Salezijancima se nazivaju po zaštitniku kongregacije Franji Saleškom. Bave se odgojem muške omladine u vlastitim omladskim domovima, konviktima, sjemeništima i obrtni�kim školama te radom u misijama. God. 1901. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani, zatim više samostana u Sloveniji, a od 1922. i u Hrvatskoj. Oko godine 1880. je bilo potpuno jasno da je radni�ka klasa Francuske za crkvu izgubljena. Tek nakon te spoznaje zapo�ela je neka vrsta katoli�ke socijalne akcije, a ona je bila ograni�ena uglavnom na Belgiju, Nizozemsku i Njema�ku. Godine 1891. je papa izdao encikliku Rerum Novarum, koju su nazvali Magna Cartom socijalnog katolicizma. Godine 1912. je u Belgiji bio osnovan JOC (Jeunesse ouvrière catholique – katoli�ka radni�ka mladež). Stav prema modernom mišljenju Jedan drugi problem s kojim se suo�ila katoli�ka crkva, bio je njen stav prema modernom mišljenju, uklju�uju�i teološki liberalizam. Iako je velika ve�ina Europljana još uvijek ispovijedala neki oblik krš�anstva, zna�ajni broj ga je odbacivao, a veliki broj se od njega odvojio. Modernisti su predlagali rješenje prilago�avanja crkve modernom mišljenju, no Vatikan ih ni na koji na�in nije slušao. Papa Pio IX. je uspio ugušenjem liberalnog katoli�kog pokreta, a Prvi vatikanski koncil je samo potvrdio op�u politiku neprijateljstva prema modernoj kulturi. Modernisti�ki pokret, najja�i u Francuskoj, je zapo�eo 1890., bio osu�en 1907., a završio 1910. Dokazao je svoju ispravnost tek godine 1965. na Drugom vatikanskom koncilu. Pristup pokreta gornjem problemu bio je u osnovi trostruk: 1) Prilago�avanje liberalnoj teologiji;


2) Napad na skolasti�ki sistem kao potpuno neuskladiv s biblijskom mišlju; 3) Napad na razli�ite legende i poluistine koje su bile izmišljene kao potkrepa katoli�kim zahtjevima. Oni su inzistirali na uporabi stvarnih povijesnih metoda. U Francuskoj je pokret bio povezan s Duchesne i Loisyom. Loisy je pokušavao braniti katolicizam, posebno NZ-tnu povijest protiv pogleda Harnacka i Sabatiera, na vrlo sli�an na�in Ritschl-u, ali je papa ocijenio da modernisti previše razdvajaju pa je godine 1910. izdao encikliku Pascendi u kojoj modernizam osu�uje kao herezu. Od tada su svi sve�enici morali polagati antimodernisti�ku zakletvu i držati se tomisti�ke linije. Opus Dei: Ovo je pokret koji je postojao u Španjolskoj za vrijeme vladavine diktatora Franka i koji se borio za 'liberalizam'. �lanovi ovog pokreta imali su za cilj ulazak na univerzitete, kako bi na taj imali utjecaja. Od skromnih po�etaka 1928.g., ovaj pokret je narastao do najve�e lai�ke organizacije pod okriljem katoli�ke crkve (danas ima 80.000 �lanova), a više od 20.000 su u Španjolskoj. Uspo-redbe radi, redovi kao na primjer jezuiti i franjevci uzimaju po 30.000 �lanova. Ovo je veoma efikasna organizacija zbog svojih ideala i kroz nju konzervativci, kao na primjer Ivan Pavle, mogu pokušati i popraviti nešto od grešaka, koje su na�injene Drugim vatikanskim koncilom i enciklikom Humanae Vitae (1968.). Po mnogo �emu, Opus Dei je sli�an jezuitskom pokretu. DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962.-65.) Papa Ivan XXIII. je godine 1959. objavio svoju namjeru o održavanju Drugog vatikanskog koncila. Crkva se treba nagoditi s modernim svijetom, odluka oko toga je bila odga�ana od 19. stolje�a. Papin novi životni stil je dao unaprijed zamisliti što dolazi. Ciljevi koncila su bili: Obnova crkve, jedinstvo svih krš�ana i dijalog sa svijetom. Na Koncilu se glavni sukob pojavio izme�u modernista i konzervativaca. Konzervativce je, naravno, utjelovljivala kurija. U po�etku je ona nastojala vladati svime, a za što je imala gotovo sve šanse, pošto joj je povjereno pisanje dokumentata, no tada su liberalni biskupi napravili 'kratki spoj' uvukavši se u te komitete. Novi papa, Pavao VI., je opet liberalima pomrsio ra�une, jer je u želji udovoljavanja konzervativcima, modificirao dokumente par trenutaka prije nego što su bili predloženi za glasovanje. Ako bi protestirali, riskirali bi ukidanje �itavog teksta. Jedna od takvih modifikacija se dogodila u dokumentu o crkvi: Papa je u dokumentu intervenirao preokretanjem naglasaka o važnosti kolegija i kardinala kod donošenja odluka – opet je potvr�ena papina vrhovnost i nezavisnost. U drugom je dokumentu, dokumenat o ekumenizmu, pak bio smanjen pomirbeni ton prema protestantima. Nakraju je pet glavnih promjena Koncila postalo poznato u katoli�koj crkvi: 1. Liturgijska promjena: Mise su bile s latinskog prevedene na razli�ite nacionalne jezike. Poticano je ve�e u�eš�e laika u liturgiji; 2. Autoritet: Crkva treba biti, u manjoj mjeri nego do tada, �vrsta hijerarhijska struktura, sastavljena od onih koji


zapovijedaju i onih koji slušaju. Po tome je ve�e u�eš�e laika, a lai�kim sve�enicima je dano ve�e priznanje; 3. Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma se više ne vidi u povratku pojedinih protestanata u katoli�ku crkvu, ve� u ponovnom ujedinjenju sve odvojene bra�e u neku vrstu commonwealtha (zajednice), �ije bi predsjedništvo bilo u Rimu. Katolici se trebaju angažirati u zajedni�kim molitvama i suradnji s protestantima u socijalnim akcijama; 4. Skolasticizam je odba�en i naglasak je stavljen na dinami�ki povijesni razvoj ideja. To stvarno otvara vrata liberalizmu; 5. Dijalog s modernim sekularnim svijetom. Uloga crkve je od sada vi�ena u terminima službe svijetu i posredovanja. Drugi vatikanski koncil je pogodio katoli�ki svijet kao udarni val. Prosje�an katolik se našao u stanju potpune smušenosti. Mnogi liberali su na koncilske formulacije gledali kao na puke rije�i – autoritativna struktura je i dalje postojala, a papa je i dalje na vrhu, (njegove ovlasti konzulatiranja s biskupima su neobvezatne). Kada je izašao sa svojom enciklikom o kontroli ra�anja, Humanitae Vitae, mnogi su ga kritizirali zbog nekonzultiranja s biskupima. Kardinal Suenens, jedan od arhitekata Vatikana II., stao je na �elo tog protestnog pokreta. U Nizozemskoj su katolici osnovali svoj Nacionalni koncil, na kojeg su se upu�ivali umjesto na Vatikan, ali ga je papa ukinuo. Najžilavija suvremena bitka se vodila o pitanjima morala i papine ne-pogrešivosti. Nakon Drugog vatikanskog koncila, zbio se veliki pad broja poziva (u SAD iznosi 30%), kao i onih koji poha�aju crkvu. Mnogi su sve�enici napustili crkve, (broj se od onog prije Koncila pove�ao za 30%), što su odrazi dovo�enja u pitanje tradicionalne uloge sve�enika. Jedan od znakova katoli�ke obnove koji, prema nekima, najviše obe�ava, je veliki rast karizmatskog i neopentekostalnog pokreta. Godine 1960. se pojavila jedna nova grana pentekostalizma, koja nije bila sektaška, ali ona sve do godine 1967. nije ni na koji na�in pristupila katolicizmu. Prodor u katoli�ku crkvu je zapo�eo na uni-verzitetu Notre Dame u SAD, odakle se i proširio po �itavoj zemlji. U Europi je u njegove redove pristupio i kardinal Suenens. Papa Pavao VI. je godine 1965. blagoslovio njihovu ideju. Za razliku od tradicionalnog pentekostalizma, ovaj novi nije tako striktan u doktrinarnim stvarima te kao takav može 'prigrliti' katolicizam. Drugo suvremeno pitanje unutar katoli�ke crkve je bilo pitanje društvene pravde u Južnoj Americi. Dok je ranije crkva bila prisan prijatelj sa silama reakcije, sada su evidentna sasvim druga�ija polazišta. Protiv taktika desnice javno su istupili i kardinal Silva Henriquez iz �ilea i Dom Herder Camara. Diktatori su organizirali vojne napade protiv odmetni�kog klera. Ve� su mnogi sve�enici i redovnici zatvoreni, mu�eni, lin�ovani i smaknuti.


Jedno od najodlu�nijih pitanja s kojima se danas suo�ava crkva, je pitanje zare�enja žena za sve�eni�ku službu. Crkva još uvijek stoji vrlo �vrsto na tradicionalnom stajalištu. Papa Pavao VI je išao još dalje nego koncil uvode�i "pojednostavljenje" katoli�kog štovanja te je relegirao krunicu na sferu privatne pobožnosti. Njegov sljedbenik, Ivan Pavao I, koji je umro u misterioznim okolnostima, bez sumnje bi išao još dalje ako mu bi dozvolili konzervativci. Reakcija konzervativaca: Papa Ivan Pavao je poznat po svojoj konzervativnosti i �ini se da nije zadovoljan implikacijama Vatikana II, pa je �ak pokušao vratiti vrijeme unazad. Da bi to ostvario postavio je svoje ljude na klju�ne crkvene položaje. Veritatis Splendor (1993.): Ova nova papina enciklika u sebi sadrži reafirmaciju papinske nepogrešivosti i �ak je proširuje na oblast rukovo�enja. Ona je osuda mo-ralnog relativizma i predstavlja nedvosmislenu potvrdu crkvenog stava o moralnim pitanjima, primjerice kontrola ra�anja, kao i njeno odbijanje popuštanju teolozima reformirane katoli�ke crkve da raspravljaju ili se spore oko pitanja doktrine. Kasnije je kardinal Ratzinger izdao okružnicu pod naslovom Jesus Dominus (bez sumnje ga je u tome papa potpuno podržao) u kojoj mijenja stav Vatikana prema "odvojenoj bra�i" i ostalim religijama. Prema njemu, protestanti nisu dio prave crkve, a ostale religije sadrže o�evidne greške. Evangelikalci i Katolici zajedno: Formalni princip Katoli�ke crkve predstavlja tzv. sola ecclesia (Crkva sama odre�uje narav i razvoj krš�anske doktrine), a njezin materijalni princip je spasenje iskrenoš�u tzv. soteriološki inkluzivizam (zamisao da se ljudi, a me�u njima posebno �lanovi drugih religija, kao i oni koji ne pripadaju nijednoj, mogu spasiti Kristovim djelom tako što, bez izri�itog znanja o Kristu ili vjere o istome, žive kako najbolje znaju). Ovo


zapravo zna�i da evan�eoski vjernici uklju�eni u pokret "Evangelikalci i Katolici zajedno" ne sura�uju s partnerom kojeg zanima iskreni razgovor i potraga za istinom, ve� im je sugovornik skupina koja prevladava u Rimu a koja nastoji redefinirati cjelokupni koncept autoriteta i temeljnih doktrina krš�anske vjere, te potom sve ostale pridobiti za vlastita uvjerenja (Alan Howe, CRN Journal).

PROTESTANTIZAM U EUROPI Nešto prije francuske revolucije, metodisti su planirali osnovati bazu na Kanalskim otocima s kojih bi lako mogli evangelizirati Francusku. Taj je plan odgo�en do godine 1815. kada su se stvari smirile. Charles Cook je po�eo raditi u Francuskoj, gdje je uskoro, kao rezultat njegovih nastojanja, bila osnovana jedna energi�na grana metodista. Drugi važan razvoj se zbio godine 1816. u Švicarskoj. Tamo je Robert Haldane, bogati Škot, po�eo tuma�iti Rimljanima poslanicu studentima na univerzitetu, od kojih su neki kasnije postali važna imena u francuskom protestantizmu: Merle d'Aubigné, César Malan, Adolphe Monod i Louis Gaussen. Kratko nakon toga se u kantonu Vaud pojavila Mme de Krüdener, koja je došla iz Pariza zbog širenja evan�elja. Došli su i metodisti�ki propovjednici. Ne smiju se zaboraviti ni druga dva imena: Alexandre Vinet, veliki teolog i F.L. Godet, poznat po svojim komentarima. Adolphe Monod je postao najve�i francuski protestantski propovjednik stolje�a, a njegov brat Frederick je napravio sli�an rad osnivanjem Unije evan�elijskih crkava u Francuskoj. U Holandiji je najistaknutiji evangelikalac bio Abraham Kuyper (1837.-1920.), kalvinisti�ki teolog, koji je uz to bio i politi�ar (premijer 1901-5). On je naglašavao zajedni�ku milost Božju prema svim ljudima. Godine 1880. je otvorio Slobodni univerzitet u Amsterdamu, (slobodan od bilo kakve crkvene i državne kontrole). Šest godina kasnije, on se sa 100.000 ljudi odvojio od reformirane crkve te je for-mirao rereformiranu crkvu. On se odlu�no suprotstavljao visokom kriticizmu Biblije i branio je potpuno krš�anski pristup svim aspektima života.

LIBERALNA TEOLOGIJA U XX.

ST. HARNACK Adolf (1851.-1930.): Najzna�ajniji teolog prvog desetlje�a 20. stolje�a je Adolf von Harnack. Željan priop�iti krš�anstvo ljudima svog doba, on je ipak kriv zbog u�injenog kompromisa. Bio stru�njak povijesne teologije. Zajedno s Ritschlom je vjerovao da je evan�elje bilo izopa�eno tu�im utjecajem gr�ke filozofije, ali da je taj proces po�eo u NZ s Pavlom. Smatra da je jednostavna religija Isusa bila izvrnuta u religiju o Isusu, koji je naizmjence bio pretvoren u dogmu utjelovljenog Sina Božjega, za što je Pavao najviše kriv. Osnova krš�anstva je postavljena na tri središnje istine, koje je našao u Isusovom u�enju, a to su: O�instvo Boga, bratstvo ljudi i neograni�ena vrijednost pojedina�ne ljudske duše. Krš�anstvo je bila Isusova religija, a ne religija o


Isusu, �ija je osnova bila sinovsko i pojedina�no povjerenje u božansko o�instvo. Kona�no kraljevstvo Božje je 'blago koje duša posjeduje u vje�nom i milostivom Bogu.' Zapisi o u�enju Isusa o tome da su svi ljudi bra�a, a Bog njihov Otac, dokazale su se nau�nima i objektivnima. Autori su, zapravo, izbacili one zapise evan�elja (natprirodne) koje su smratrali neprihvatljivima. BARTH Karl (1886.-1968.): Teologija krize koja je došla na istaknuto mjesto nakon Prvog svjetskog rata je bila blisko povezana s imenom Karl Barth. Sam I. svjetski rat je odigrao ne mali dio u pripremanju puta takvoj teologiji, pošto on ozna�ava kraj, do tada, prevladavaju�e ideje o neizbježnom napretku kroz intelektualnu prosvije�enost i moralno nastojanje. Kao što je Niebuhr rekao, stara je teolo-gija bila u slijepoj ulici zahtijevaju�i 'Boga bez gnjeva koji dovodi �ovjeka bez grijeha u kraljevsto bez suda kroz Kristovo služenje bez Križa'. Ve� je godine 1892. Johannes Weiss (1863.-1914.), stru�njak za NZ iz ritschlijanske tradicije, rekao da su ga prou�avanja evan�elja uvjerila da je za povijesnog Isusa, Božje kraljevstvo zna�ilo nešto sasvim razli�ito od onoga što je Ritschl mislio. Kraljevstvo, koje je Isus navijestio, je bilo eshatološka realnost, koja �e se u bliskoj budu�nosti otkriti Božjim vrhovnim �inom. Ritschlova ideja je bila rezultat 19-stoljetne evolucionisti�ke 'pozadine', jedne potpuno strane apokalipse u kontekstu Palestine iz prvog stolje�a. Barth je došao do zaklju�ka da je istinit i živi Bog, koji se objavio u Bibliji, potpuno razli�it od Boga �ije su postojanje filozofi nastojali dokazati. Samo ako �ovjek prizna svoj slom, može se nadati da �e mu pri�i i �uti Njegov glas. U tom je raspoloženju objavio komentar poslanice Rimljanima, koji je pao poput teološke bombe. Barth je postao vo�a poluortodoksne reakcije protiv liberalizma 19-tog stolje�a. Uvidio je izopa�enost liberalizma koji uzvisuje �ovjeka na ra�un Boga, studira više religiju �ovjeka nego Božje otkrivenje. Ipak je na njega duboko djelovao Kirkegaard i Dostojevski. Znao je naglašavati Božju transcendentnost (On je sasvim drugi), nijekati prirodnu teologiju i tvrditi da sve što znamo o Bogu je u Kristu. Ali je ipak prihvatio liberalni stav prema Bibliji. Smatra da pisane rije�i Pisma i propovijedana Rije� nisu same po sebi otkrivenje, ve� su pogrešive rije�i ukazuju�i na Božje otkrivenje. Kao ljudske rije�i, ograni�ene su i slabe, ali postaju Božjom rije�i tada kada On odlu�i govoriti kroz njih. Barth, mada je bio Švicarac i iz kalvinisti�ke pozadine, ve�inu svoga teološkog obrazovanja stje�e u Njema�koj. U Njema�koj je, uglavnom, nau�avao kao profesor. Me�u teološkim utjecajima, koje je on prisvojio bili su: Kant, Hegel, Kierkegaard i Johannes Weiss. Mada je mnogima izgledalo da je on evan�elijski krš�anin po onome što isti�e, on je, zapravo, bio egzistencijalista i sa sobom je donio mnoge zamisli klasi�ne liberalne teologije. Mnogi dobronamjerni krš�ani su bili prevareni ovime, naro�ito tridesetih godina 20. st. i kasnije živjeli u žaljenju zbog toga. Sadašnji žalostan položaj francuske reformirane crkve može se pripisati ovoj lakovjernosti. Izgleda da on dolazi kao dobrodošlo oslobo�enje od liberalne teologije 19. st., koja stavlja �ovjeka u središte


univerzuma. Ali ono �ime on zamjenjuje staro, nije biblijska teologija, ve� egzistencijalizam. Slabost njegove teologije može se vidjeti u sljede�im to�kama: On pristupa Bibliji sa zamislima �ovjeka koji je prethodno bio pod utjecajem Kanta, Hegela, Kierkegaarda i Heideggera. On tuma�i Bibliju u smislu hegelijanske dijalektike. Akrobacije dijalektike omogu�uju mu završetak s univerzalizmom, (na kraju �e biti spašeni svi ljudi) i pluralizmom (i katolici i protestanti su u pravu). Mada je imao za re�i mnogo dobroga, njegovo nebiblijsko spekuliranje (sli�no Origenu) se, na kraju, pokazuje kao njegova propast. 1) On se nikada nije vratio na kriti�ko prou�avanje Biblije, ali je tvrdio da je otišao dalje od toga. Njegov je stav prema povijesnom Isusu bio vrlo radikalan: Tvrdi da uskrsnu�e nije empirijski provjerljivo kao povijesni doga�aj; 2) Prema Barthu, Božja objava je svedena na Isusovu li�nost. Preostali dio Biblije je zbirka neto�nih svjedo�anstava ljudi o skrivenoj Božjoj objavi. Stoga se Biblija ne može nazivati Rije�ju Božjom ili Njegovom objavom. Samo Krist može biti ovako nazvan. Ali ako je to takav slu�aj, kako znamo da je NZ to�an izvještaj o tome? Barth dolazi do zaklju�ka na osnovi teologija koje su utjecale na njega: Luteranski kristomonizam, egzistencijalizam i hegelijanizam; 3) Barth uklju�uje, da je nakraju, i bez pokajanja i bez vjere spasenje kvantitativno osigurano za sve (prim: svako �e na kraju biti spašen). Ovaj univerzalizam je baziran na Hegelovoj dijalektici, koja mu omogu�uje držanje dviju suprotnosti u napetosti. Za Bartha, svako je u isto vrijeme i Ezav i Jakov, izabran i odba�en. Isus Krist je izvanredan primjer nekoga koji je u isto vrijeme i izabran i odba�en po stalnoj osnovi. Barthov tzv. kalvinizam je, ustvari, bio univerzalizam: Svi su ljudi predestinirani za spasenje u Kristu. U ovome je Barth veoma blizak Aristotelovoj filo-zofiji, koja je imala vrlo mnogo utjecaja na spekuliranje rimokatolika. Ono što ustvari Biblija kaže jeste to, da je Isus postao prokletstvo za nas, jednom u vremenu na križu, ali da sada više nije na tom križu. Posljedice križa su s nama, ali ne i sam doga�aj; 4) Barth vidi Boga kao bi�e izvanredne kontradikcije, jer su u Njemu i tama ali i svjetlo, On je nadvladao tamu. Svaki krš�anin je suo�en istom borbom, ali je neuspješan i stoga mu treba oslobo�enje. Ovo je �isti gnosti�ki dualizam; 5) Isus je izvanredan primjer dijalektike, jer je On i uzvišeni �ovjek i Bog u svom poniženju. Za Bartha, povijesna vrijednost doga�aja je u otkrivanju filozofske ideje: Ponižavanje Sina nije samo povijesni doga�aj, ve� dijelom i suština karaktera Božjeg. Iz svega ovoga možemo vidjeti Barthovu igru filozofskim konceptima i to da on nema interesa za povijest, jer smatra da se povijest ne može znati sa sigurnoš�u. Barth se stoga može nazvati Origenom 20. stolje�a. TILLICH Paul (1886.-1965.): Do 1933. je u Njema�koj, nakon 1933. u azilu u SAD-u. On nas vra�a u prvu �etvrtinu 19. stolje�a. On, naime, vjeruje da krš�anstvo mora biti izraženo u terminima današnje filozofije, kako bi moglo dosegnuti ljude u svijetu. On je tvrdio da apologetiku shva�a ozbiljno u prilagodbi krš�anske poruke modernom mišljenju, a ne u gubitku osebujnosti karaktera. U tome


nažalost nije uspio; filozofija je zarobila više njega tako da je završio s ne�im što nije imalo puno veze s krš�anstvom, ve� je sli�ilo na budizam. Pori�e postojanje bilo kakve biblijska norme Božanske istine, koju teolozi moraju prenositi iz generacije u generaciju. Drugim rije�ima, on je ustvari hegelijanac, koji kaže da je krš�anstvo ispravno do one mjere do koje izražava duh vremena ili suvremenu filozofiju. BULTMANN Rudolf (1884.-1976.) je tako�er vjerovao da oblici u kojima se evan�elje prezentira moraju uzeti u obzir suvremeno �ovjekovo razumijevanje vlastite egzistencije. Upravo je zbog toga inzistirao na razmitologiziranju evan�elja, da bi ga oslobodio hebrejskog pogleda na svijet (trokatni univerzum, natprirodna bi�a koja dolaze i odlaze sa zemlje i sl.). On je postao vrlo skepti�an u pouzdanost evan�elja kao izvještaja o povijesnim �injenicama i bio je krajnje pesimisti�an u vezi dosega našega povijesnoga znanja o Isusu. Bultmann je došao do tih zaklju�aka polaze�i od izvjesnih pretpostavki kritika oblika: Ve�ina je biblijskog materijala kružilo u usmenom obliku prije nego što je bilo zapisano, svaki je tip ili oblik materijala u Bibliji bio odre�en tipi�nom situacijom (potreba u Izraelu ili ranoj crkvi), tj. bilo propovijedanjem, bilo argumentima, bilo u�enjem. Upravo zbog toga, evan-�elja odražavaju više teologiju ranih crkava nego što iznose �injenice o Isusu. Rana je crkva naviještala uskrslog Krista iz njihovog vlastitog iskustva, a ne iz stvarne povijesne �injenice o Isusu. Liberalizam 19-tog stolje�a je s puno samouvjerenosti rekonstruirao portret Isusa povijesti, Isusa kakav je zaista bio i od njega na kraju na�inio dobrog liberalnog pro-testanta. Bultmann odbija ovu liberalnu težnju i zamjenjuje ekstremnim oblikom povijesnog skepticizma o Isusu, što je zapravo egzistencijalisti�ka verzija krš�anstva. Krš�anstvu daje egzistencijalisti�ku interpretaciju i tako poruku Novog Zavjeta svodi na sli�nost u�enju filozofa sekularnog egzistencijaliste, Martina Heideggera. On stoga demitologizira krš�anstvo od njezinog zastarjelog gledišta, ali izdvajanjem natprirodnoga pretvara teologiju u antropologiju. BONHOEFFER Dietrich (1906.-45.): Njegova velika želja bila je komunicirati evan�elje u razdoblju koje je, po njegovom naho�enju, postalo sasvim otu�eno od 'religije'. Pod religijom je podrazumijevao: Spasenje gledano kao bijeg u drugi svijet, pošto je ovaj svijet izgubio svoju vrijednost i zapostavljen je; vlada preokupiranost vlastitom pobožnoš�u; krš�ani žive u getu, govore�i sasvim drugim jezikom, poput zato�enika �iji otok polako nagriza struja sekularizma. Sve ovo obilježava pijetizam ili buržujsku religioznost. Bonhoeffer stoga predlaže 'krš�anstvo bez religije', koje je pošte�eno svega ovoga navedenoga, tj. radikalno krš�anstvo (naro�ito pogodno za razdoblja krize nacisti�ke Njema�ke). Zbog njegove želje da komunicira evan�elje u modernom razdoblju, Bonhoeffer tvrdi da je '�ovjek sada narastao' i zbog toga se moramo prema njemu odnositi kao prema odraslome, a ne ga podsje�ati na njegove grijehe.


Središnja pretpostavka Bonhoeffera je luteranska teologija križa. Ona tvrdi da se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio samo u Kristu. Ovo je skoro antitrinitarno gledište. Kao rezultat ovoga stava je njegovo apsolutno poricanje prirodne teologije i tvrdnja da se Bog apsolutno otkriva u Kristu. Tako se usredoto�uje na imanentnost Božju. Opasnost takve tvrdnje leži u gubljenju Božje transcendentnosti i u štovanju Isusa kao �ovjeka umjesto trojedinog Boga. Tako reagira protiv transcendentnosti Karla Bartha. Na njega veliki utjecaj ima personalisti�ka filozofija Martina Bubera, koji je zaklju�io da je li�nost sama po sebi gotovo božanstvo, (pošto je �ovjek stvoren po Božjem obli�ju). Krist je Bog u tom smislu što je bio savršen �ovjek. Zbog toga 'vidimo Boga u drugim ljudima'. On je tako�er rekao da je Isus bio '�ovjek za druge' i da mi trebamo slijediti Njegov primjer. Ovo podsje�a na 'spasenje kroz akciju' (egzistencijalisti�ki pogled André-a Malraux-a). Tri struje su utjecale na njega: 1. Luteranska ideja o Kristu u sakramentu (Bog je ograni�en tijelom). Ovo je utjecaj katolicizma; 2. Pretpotstavka 19. stolje�a da je Isus bio samo �ovjek; 3. Egzistencijalisti�ka ideja spasenja kroz akciju djela i ideja Martina Bubera da je li�nost božanska. Neki od ranijih Bultmannovih u�enika su iskazali više pažnje Isusu povijesti nego što je to u�inio Bultmann. Ti u�enici su: E. Käsemann iz Tübingena, G. Bornkamm iz Heidelberga i E. Fuchs iz Marburga. Ako je Rije� postala tijelom, kao što vjerujemo, to zna�i da povijesni dio izvještaja iz evan�elja moramo uzeti vrlo ozbiljno. Redakcijska kritika U modu je došla redakcijska kritika. Pod time se prvenstveno misli na prou�avanje kako je svaki pojedini pisac evan�elja ili izdava� (redaktor = urednik) oblikovao materijal do kojega je došao da bi se tim putem otkrili njihovi posebni teološki naglasci. Druga je tendencija redakcijske kritike dokazivanje da u Bibliji ne nalazimo jednu, ve� mnogo teologija. Van Buren: Godine 1960. je na istaknuto mjesto došla Bog-je-mrtav teologija. P. M. van Buren je pod tim terminom 'smrt Boga' mislio da je rije� Bog mrtva i da je jezik o Bogu prestao imati ikakav smisao. Thomas Altizer je u svojoj tvrdnji bio mnogo radikalniji, (inspiriran Nietsche-om, Hegelom i Blakeom). On, naime, u svom djelu Evan�elje krš�anskog ateizma tvrdi da je Bog umro kada je Krist umro na križu. Ali, ako je Bog umro, kako ga je Isus mogao reprezentirati? Harvey Cox: Njegovo djelo Svjetovni grad je tako�er radikalno. On smatra da je svjetovni grad ispunjenje Božje svrhe, pošto On omogu�ava da ljudi žive punijim životom. PANNENBERG iz Münchena je jedan od najzna�ajnijih teologa 70-tih godina. On se oštro kosi s Bultmannom i njegovim sljedbenicima: Poricanje uskrsnu�a je pitanje stvarnog uskrsnu�a, s neopravdanom pretpostavkom da mrtvi ljudi ne ustaju. Spasiteljski Božji �in ne pripada isklju�ivo 'povijesti spasenja' (Heilsgeschichte), ve� se mora razumjeti unutar šireg konteksta povijesti kao cjeline, unutar koje se sve odnosi na Boga.


On je reagirao protiv Karla Bartha shva�aju�i povijesnog Isusa vrlo ozbiljno. On zapravo veli da je povijesnost Isusa osnova naše vjere. Samo na ovoj bazi možemo odlu�iti je li Isus bio božanski ili ne i i�i naprijed, stavljaju�i našu vjeru u Njega. Naravno, ispitivanje povijesnih �injenica može dovesti samo do stupnja visoke vjerojatnosti; ne može dokazati ništa apsolutno, ali ih (upravo) ovdje zamjenjuje pouzdanje i vjera. PITTINGER i Procesna teologija: Procesna filozofija tvrdi da stvarna osoba nije entitet ili jedinka koja prolazi vremenom, ve� niz iskustava koje �ine proces života. Promjena i doga�aji su kona�ni. Ovo odgovara evolucionisti�kom gledištu. Kada je ovo prilago�eno teologiji, onda zna�i da je sav naglasak stavljen na Boga kao imanentnog, aktivnog u svijetu. Ali oni kažu da Bog ne zna budu�nost, pošto je vezan vremenom i prostorom. Bog skoro da je ovisan o univerzumu koji je vje�an. I tako smo došli do vrste panteizma. Božja transcendentnost se zanemaruje. Po�inje kao zdrava reakcija protiv gr�ke misli, koja je prikazala Boga udaljenog i nepromjenljivog (gotovo kao ideja), ali završava odlaze�i predaleko u drugom pravcu. MOLTMANN Jürgen je iz Tübingena druga istaknuta li�nost (usp. Teologiju nade, 1965.). On je zaklju�io da se nada još uvijek nalazi naprijed, a da je narod Božji hodo�asni narod – narod od siromašnih i tla�enih, (koji �e naslijediti Božju novu zemlju). Spasenje uklju�uje vjeru koja je društveno relevantna. Na križu se Isus poistovjetio s odba�enima i osporio status quo. Vrlo je zna�ajno da je naše stolje�e više od bilo kojega drugoga, fascinirano sekulariziranom verzijom ideje Božjeg kraljevstva. Ve�inu ovih ideologija predložili su Židovi koji su, izgleda, okrenuli le�a ideji osobnog Mesije, a ipak nisu mogli izbje�i privla�nosti utopijskoga mesijskog kraljevstva, koje je s Njim povezano. Marks, Horkheimer, Marcuse, Fromm i Bloch, su svi bili liberalni, sekularizirani Židovi. Bloch je bio liberalni marksisti�ki filozof koji se ogriješio isto�nonjema�kim vlastima i tako pronašao put na Zapad. Po njegovom mišljenju, Isus je bio prvi �ovjek koji je postepeno zauzeo mjesto Boga i koji je, kao socijalni utopijski reformator, �eznuo za uspostavom Božjeg kraljevstva ovdje na Zemlji. Drugim rije�ima, Isus bio je prvi komunista. Bio je to Blochov sekularisti�ki i marksisti�ki pogled, koji je snažno utjecao na Moltmanna i �ije je, neke od glavnih klju�nih misli, Moltmann dalje sam razvio. Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u središte teologije. Ispravno vidi da se svaka krš�anska teologija gleda u svjetlu eshatološke perspektive. Ali njegova posebna interpretacija eshatologije je postmilenijska. Misiju smatra transformacijom svijeta u iš�ekivanju obe�anoga novoga stvorenja; uglavnom treba izgraditi Božje kraljevstvo sada kroz socijalni napredak kao što je socijalna pravda, mir itd. Reagira na puko duhovno spasenje tako da odlazi predaleko u drugom pravcu i završava, ne samo sa socijalnim, ve� i politi�kim evan�eljem. Smatra, ako crkva treba izvršiti 'misiju', onda mora biti obnovljena, ali pod 'obnovom' podrazumijeva: Isus se sa svim svojim revolucionarnim


zahtjevima mora smatrati glavom crkve, a ne državom. Crkva mora služiti osloba�anju �ovjeka od rasnih razlika i svake vrste ropstva. Mora biti ekumenska i politi�ka; mora biti na strani potla�nih i poniženih. Ova teologija nade, kako je naziva, ima veliki utjecaj u Svjetskom savezu crkava i u teologiji oslobo�enja. Teologija oslobo�enja To je uglavnom južnoameri�ki i rimokatoli�ki fenomen. Po�ela je analiziranjem južnoameri�ke situacije od strane radikalnih katolika; osnovni problem je ugnjetavanje, koje se može riješiti oslobo�enjem. Umjereno gledište, koje je proizašlo na drugoj episkopalnoj konferenciji u Južnoj Americi, ubrzo poprima obilježje radikalnog pravca, stoga im se sa zadovoljstvom priklju�uju marksisti. Teologija oslobo�enja je odigrala veliku ulogu u sjedinjenju Nikaragve pod pokretom sandanista, koji je došao na vlast nakon svrgnu�a diktatora Somoze. Teologija oslobo�enja se, zapravo, temelji na marksisti�koj analizi južnoameri�ke situacije. Spasenje je ponovno protuma�eno terminima politi�kog oslobo�enja. Ve�ina predstavnika ove teologije je u Južnoj Americi. Oni su zainteresirani samo za ono što Biblija govori o socijalnoj pravdi (tu se npr. tvrdi da SZ i Isusovo u�enje ne dopuštaju privatno vlasništvo – mi to do sada nismo razumjeli zbog toga, jer �itamo Bibliju kapitalisti�kim o�ima). Mi ne moramo krenuti od teologije ili od Biblije, ve� od našeg mjesta u svijetu (usp. Marx – 'stvari kakve su') i naših vlastitih pokušaja da ga mijenjamo. Drugim rije�ima, spremni smo slušati Bibliju samo onoliko, koliko se ona slaže s Karlom Marxom. Biblija je tako uzeta kao podesna alatka s kojom se pospješuje uzrok komunizmu, (prerušenog u društvenu stvar). RAHNER Karl i anonimno krš�anstvo: Rahner objašnjava izjave Vatikana, mogu�nost spašavanja ljudi i van katoli�ke crkve. On veli da je svaki, koji je prema sebi iskren, iskusio Kristovu milost, bez obzira je li toga svjestan pa je zato anonimni krš�anin. Sve što se zahtijeva je 'moralno predanje', a ne religiozno predanje. Pošto se ljudi mogu spasiti bez upu�ivanja na krš�ansko evan�elje, crkva mora obilovati religioznom samiloš�u, uklju�iti se u rješavanje hitnih socijalnih potreba današnjice. Ovakav na�in mišljenja je utjecao na Svjetski savez crkava i na teologiju osobo�enja. Rahner i njegovi sljedbenici su zaista poput suvremenih crkvenih o�eva, �ije se izjave shva�aju kao samo evan�elje. Svakako da je slabost Rahnerova shva�anja u njegovom vjerovanju u iznimnu mogu�nost, (da netko, tko nije �uo evan�elje, može biti u stanju milosti) i u stvaranju norme od nje. Crkva stoga treba sve ljude smatrati anonimnim krš�anima. Teihard de Chardin (1881.-1955.) je bio jezuita koji je pokušao krš�anstvo prikazati kroz ideje evolucije. Za života je, po vlastitoj želji, bio povu�en i nije dozvoljavao da mu se tiskaju vlastita djela. Me�utim, kada je umro, to su u�inili njegovi prijatelji. Postoje tri mogu�a pristupa evoluciji: a) Odbiti je; b) Re�i da i krš�anstvo i evolucija govore isto i


c) reinterpretirati u smislu evolucije. Ovaj tre�i stav je prihvatio Teilhard. Kao i u procesnoj teologiji, Bog je identificiran dijalekti�kim. Grijeh je, u evolucijskom smislu, definiran ka nezrelost, pogrešno skretanje. Augustin je reinterpretirao krš�anstvo u smislu neoplatonizma, Akvinski u smislu Aristotela, a Teilhard u smislu evolucije. Hans Küng (1928.-): Studirao u Lucernu, Rimu i Parizu. Njegova doktorska teza odnosi se na opravdanje vjerom i ista je kao doktrina u koju vjeruju protestanti. Njegova greška je što ne vidi šta ih razdvaja (vjerojatno rimokatolike i protestante, op. prev.). Ima kratko pam�enje, jer su se u vrijeme reformacije, reformatori složili s katoli�kim pregovara�ima, kao što je bio Contarini, po ovim pitanju, ali su se razišli po pitanju euharistije i papine nadre�enosti. Küng je bio imenovan služebnim teologom na Vatikanu II., ali se razo�arao njegovim rezultatima. Napisao je još jednu knjigu u kojoj je posumnjao u papinu nepogrešivost i u kojoj on papu vidi u onoj ulozi koju je imao Petar kao pastor (pastir i sluga). On smatra da dogme mora donositi crkveni Sabor, a ne samo papa. Zbog ovog stava, Vatikanska tajna služba ga je stavila na crnu listu i izgubio je mjesto profesora katoli�ke teologije u Tübingenu. Me�utim, država je formirala posebno profesorsko mjesto zbog njega. Danas mu je glavna preokupacija objavljivanje evan�elja onima koji ne idu u crkvu. 3. OTVORENOST BOG-TEOLOGIJE: ovo se zasniva na arminijanizmu i želi ga razviti, time neizbježno narušavaju�i klasi�nu doktrinu o Božjem suverenitetu. Klju�na osoba u ovom pokretu bio je Clark Pinnock. Ne bi trebalo uop�e spominjati da je njegovu teoriju toplo prihvatio karizmatski tabor. Pokušavaju�i obnoviti doktrinu o Bogu koji je dinami�an, Pinnock ide toliko daleko da �ak kaže da Bog ne zna budu�nost i to zato što se prilago�ava nama. Neki bi se (s pravom) pobunili i rekli da njegova teorija zna�i da je Bog napravljen na sliku �ovjeka. Slabost ove doktrine je u tome što ne uzima u obzir razli�ite razine znanja u Božjem umu. Ako je Bog vladar svemira, iz toga proizlazi da zna sve od po�etka do kraja, ali nema nikakva razloga zašto bi se to kosilo sa dinami�nim karakterom njegovog odnošenja s nama. Doktrina ne uzima u obzir Božji nad-um koji ide neizmjerno dalje nego mi to uop�e možemo zamisliti. SVJETSKI SAVEZ CRKAVA: Ova organizacija je bila osnovana 1948. god. u Amsterdamu, ali je nastala od tri ranija pokreta, a podstrek je potekao od Svjetske misijske konferencije 1910. god., održane u Edinburgu. Ovi pokreti su bili: 1. Pokret vjere i reda, koji su radili na ponovnom sjedinjenju denominacija; 2. Pokret života i rada, koji se bavio odnosom krš�anske vjere u socijalnim, politi�kim i ekonomskim pitanjima; 3. Internacionalni misionarski koncil. Do tada je bilo održano 6 generalnih sjednica, na kojima su se donosile sve važne odluke. Ove sjednice su bile održane u Amsterdamu (1948.), Evanstonu, Illinois (1954.), New Delhiju (1961.), Uppsali (1968.), Nairobiju (1975.), Vancouveru (1983.). U Uppsali su se po�ele donašati radikalnije odluke, naro�ito pod utjecajem Karla Rahnera: U dokumentu je nedostajala


vjera u Krista, a sav naglasak je bio stavljen na socijalni pothvat. Još ekstremnije izjave �ule su se u Bangkoku na Konferenciji svjetske misije. Pravoslavci, kao i enav�eoski krš�ani, su se usprotivili. Ovo je navelo evan�eoske krš�ane da organiziraju svoju Konferenciju misije u Lausanne 1974. god. Izdali su strože izjave o evangelizaciji, ali su ipak pali pod utjecaj Svjetskog koncila, jer su više naglasili tre�i svijet i socijalnu službu. Svakako, evan�eoski vjernici sumnjaju u Svjetski savez crkava zbog sljede�eg: 1. Božanstvo Krista nije definirano (ispuštena je definicija božanstva Krista iako mu se ustima služi); 2. Evan�elje je lišeno svoga izvornoga zna�enja; 3. Biblija nije prihva�ena kao nadahnuta, a njezino u�enje se ne uzima ozbiljno; 4. Koristi se kao glavna knjiga za podržavanje bilo koje iznesene teorije Svjetskog saveza crkava; 5. Univerzalizam je postao standardnom doktrinom; 6. Svjetska povijest se tuma�i u marksisti�kom duhu, iako krš�anskim rje�nikom; 7. Desni�ari su konstantno osu�ivani zbog zloupotrebe ljudskih prava, dok se zloupotrebe ljevi�ara prikrivaju.

CRKVA U TOTALITARNOM DRUŠTVU

FILOZOFSKA POZADINA TOTALITARNE DRŽAVE

Glavna ideja 19. st. je bila vjera u progres. Progres je smatran automatskim i neizbježnim. Bio je smatran historijskim, a kasnije fizi�kim zakonom. Postojao je stalan progres od nižeg ka višem, u inat privremene digresije ili nazadovanja. Ova ideja je prili�no skorog porijekla, pošto su mnoge civilizacije težile gledanju unatrag, u prošla, idealizirana, zlatna vremena. Vjera u progres se po�ela razvijati u doba prosvjetiteljstva, ali je ona posmatrana kao uvjetna i korektna primjena rezona. Tako je tek u 19. st. ta nada bila, tobože, pretvorena u zakon. To je bilo tipi�no za 19. st, koje je postalo opijeno tim iznenadnim i brzim napredovanjem prirodnih nauka. Industrijska revolucija je tako�er poslužila kao potvrda �ovjeku toga vremena da je progres neizbježan. Filozofska baza bio je Hegel. Nau�ni dokaz toga su, tobože, bili potvr�eni Darwinom, a ekonomski dokazani Marxom. Tako je Nietzsche-u bilo ostavljeno da nam pribavi moralne i religiozne implikacije ove teorije. U biti je nemogu�e razumjeti odre�ene aspekte 20. st. bez upu�ivanja na Nietzsche-a.

NIETZSCHE I NACIZAM Fridik Nietzsche (1844.-1900.): Ro�en u Prusiji, sin luteranskog pastora. Imao je briljantan um, a na preporuku Ritschl-a, postaje profesor na Univerzitetu u Bazelu. U francusko-pruskom ratu je služio kao vojnik u sanitetu. Poslije rata vratio se u�enju, penzioniran je 1879. Godine 1889. je poludio. Bio je pod utjecajem teorije Charles-a


Darwin-a i onim što je on smatrao da treba biti nihilisti�ka implikacija teorije evolucije. Prora�unao je da to zvu�i kao pogrebno zvono za krš�anstvo, a i za krš�ansku moralnost. Zagovarao je ideju o nat�ovjeku, koja nije restauracija božanske slike �ovjeka, nego vrhunac jednoga evolucionoga procesa. �etiri stvari su ga, izgleda, podstakle: 1. Darwinova teorija, najglavniji dio o ideji da opstaju samo najsnažnije jedinke u borbi za opstanak. Ova ideja je vrlo duboko utjecala na europsku moralnost svojim izgledom da opravdava bezobzirnu konkurenciju (kapitalizam), bespoštednu klasnu borbu (komunizam) i nemilosrdni nacionalizam (nacisti�ku doktrinu); 2. Strah da Europa postaje sve dekadentnijom i da ne�e mo�i preživjeti; 3. Htio je prona�i dobar izgovor da bi razvlastio krš�ansku moralnost, a time i razvlastio Boga; 4. Zgadilo mu se licemjerje koje je susreo kod takozvanih krš�ana. Oni su u crkvi nedjeljom na bogosluženju samo papagajski ponavljali i istupali kao da žive �edan život, a u biti – sve je to bila jedna sramota. To je bio revolt protiv nominalnog krš�anstva u pruskom društvu. Nietzsche je u�inio psihologiju osnovom svoga pristupa problemu. Moralni standardi su se ve� pokazali relativnima i zavisnima od promjenljivih faza evolucije. Ali njegova zabluda je u tome, što je u taj sistem unio moralni sistem izvan sfere psihologije – njegov sistem pomo�u kojega je sudio sve ostalo. To što je ustvari Nietzsche rekao je, da je svojim uvidom u psihologiju otkrio, da su slabi, koji bi trebali biti eliminirani u borbi za opstanak, napravili sistem krš�anskog morala u želji za preživljavanjem i pobjedom jakog �ovjeka, tj. plemenitog divljaka ili plavu životinju. Takve osobe zadržavaju progres i moraju biti eliminirane, da bi se jaki �ovjek mogao razviti u nat�ovjeka. Slabi se moraju pot�initi onima koji su jaki. Europljanin, kaže Nietzsche, je prerušio samog sebe u tu moralnost, zato što je postao bolesna bogalj životinja. Radi toga Nietzsche je želio od Europljanina bacanje u njegove okove i da ostave evoluciju tamo, gdje on treba oti�i. Ali zašto od Europ-ljanina? Zato što je Nietzsche bio Europljanin. Samo je u kraljevstvu, koje je iznad dobra i zla, mjesto gdje istinski život po�inje. Religija je neuroza koja daje upotrebnu mogu�nost ovoj bolesti. Nietzsche je uobi�avao re�i: 'Što misliocu ipak treba Božja hipoteza?' On je otišao dotle da je pohvalio amoralnost u službi evolucije. Svašta se može opravdati dok se unapre�uje progres evolucionarnoga procesa. Rat trebamo prihvatiti kao nešto pozitivno, zato što je 'rat otac svega dobrog'. �ovjek mora stremiti ponovno da postane krvolo�na grabljivica, divna plava životinja, pohlepno tumaraju�i za plijenom i pobjedom...Životinja se mora ponovo pojaviti i vratiti u džunglu. Nietzsche je tvrdio da ništa nije istina i da je sve dozvoljeno. Ništa nije istinito zato jer sve ovisi od potrebe vrste, što se opet mijenja u odnosu na potrebe evolucije. Ali �ak ni Nietzsche ne vjeruje u to. Na primjer, on je vjerovao u uznesenje apsolutnog kroz njega samoga: U nasljedstvu je, na primjer, svoju psihologiju smatrao bez greške. On tvrdi da nema zakona – tj. želio je pobje�i od konvencionalne moralnosti, ali je to ipak htio zamjeniti novom moralnoš�u, budu�i da je nemogu�e djelovati bez ijednoga koda ponašanja. Tako �ovjek postaje njegov Bog.


Ovaj na�in mišljenja zvu�i poznato s ovim: Otvorit �e vam se o�i i vi �ete biti kao bogovi, koji razlu�uju dobro i zlo (Postanak 3,4). Nietzsche je oduvijek bio obožavalac Napoleona, kojeg je smatrao nekim nat�ovjekom. U osnovi, obožavanje Napoleona je pokazalo da obožavanje ratni�kih heroja postaje novi trn, pošto je krš�anska vjera izgubila utjecaj na Europu. To se moglo povratiti, jer je upravo na toj to�ki krš�anstvo propustilo obratiti Europljane: Biti heroj ostao je najve�i cilj �ak i u Srednjem vijeku, kada je �udan ideal o viteštvu kombinirao krš�anstvo s idealiziranjem borbe. Nietzsche-ova vjerovanja o naslje�u su bila uznemiruju�a. On je vjerovao da je jedini na�in dolaska do neo�ekivanog doga�aja nat�ovjeka, razmnožavanje. Odgajanje ne može u�initi tako nešto. Toga radi, osloba�anje loze gazduju�e rase i sputavanje loze svih ostalih, sterilizacija kriminalaca i uništenje milijuna osoba koji ne pristaju u svoju okolinu, bilo je vrlo zastupljeno. Iza takvih tvrdnji se pojavljuje avet nacisti�kih plinskih komora. To je teorija evolucije plus Nietzsche-ova aplikacija, koja je vodila do more nacizma u Europi. Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav. Ovo o�igledno nije tvrdnja klasi�nog ateista. Fraza nam prije pokazuje gubitak vjere. Nietzsche je uo�io da je krš�anstvo izgubilo svoj utjecaj nad ve�inom Europljana i to specijalno nad ve�inom intelektualaca, i to je najzna�ajnija �injenica 19. vijeka. Kako je europska civilizacija bila oslonjena na koncept Boga, gubitak vjere mora obavezno ostaviti prazninu u samom srcu naše civilizacije. Umjesto Boga – postoji ništa. To je osnova ateisti�kog egzistencijalizma koja se kasnije morala uhvatiti u koštac s teologijom. Mogu�e je da je to kraj krš�anske civilizacije, ali nikako kraj Boga.

NJEMA�KA CRKVA POD

NACIZMOM Hitler je na vlast došao godine 1933. i u dvije je godine uspostavio ve�u državnu kontrolu nego što je to uspjelo Mussoliniju. Ali nacisti nisu uspjeli posti�i punu podani�ku vjernost vojske i sve�enika, a podrška radnika i seljaka je bila prili�no mlaka. Iako je Hitler bio ro�en i odgajan kao katolik, napustio je sve krš�anske principe. Imao je simpatija prema tadašnjoj svjetovnoj filozofiji. Ipak, on nije nikada formalno prekinio svoje veze s crkvom, niti je bio ekskomuniciran. Hitlerova mržnja prema crkvi je u prvom redu bila politi�ka: On je zavidio katolicizmu zbog mo�i koju ima nad sljedbenicima, a prezirao je protestantizam zbog nedostatka jedinstva i autoriteta. No, bez obzira na njihove mane, nastojao je ste�i obje crkve u svojem rastu prema vlasti. Na krš�anstvo je gledao poput marksista: Potpora za stare ljude, jedan opijum koji �e odumrijeti. Krš�anstvo je prezirao kao odve� slabo, predvodio je u namjernom povratku poganstvu, (pod utjecajem Nietzschea) i njegovim vrijednosima. Protestantska je crkva od godine 1918., (preneražena porazom), ostala sumnji�ava prema novoj republici, kojom su, kako im se �inilo, upravljali socijalisti�ki i katoli�ki politi�ari. Weimarska konstitucija iz godine 1919. se


pobrinula za odvajanje crkve od države, ali je Katoli�ka crkva još zadržala privilegirani status. Protestanti su prirodno bili privu�eni nacizmu kao reakciji protiv nepovoljnog status quo-a. Mnogi su protestanti, posebno teološki konzervativni, previdjeli antisemitsku i pogansku stranu nacizma dok su slavili Hitlerov antikomunizam i zagovaranje 'pozitivnog krš�anstva'. Godine 1930. se u crkvi pojavila otvorena pronacisti�ka stranka. Svakako, za protestante je navje�a privla�nost nacizma bila u njegovom antikomunizmu. Crkva njema�kih krš�ana: Godine 1933. je postojao pove�an pritisak za centraliziranom državnom kontrolom crkve, koji je po�eo imenovanjem Reichsbischofa, a završio je 1935. imenovanjem ministra za crkvena pitanja. Reichsbischof je bio Ludwig Müller, vo�a njema�kih krš�ana, koji su pokušavali biti bolji nacisti od samih nacista, ali Hitler, (koji je prezirao religiju), nije bio impresioniran, pošto je radije slušao ekstremiste u svojoj partiji, koji su željeli potpuno ukidanje krš�anstva. Nacisti�ka je vlada svoje nakane izložila u 30 to�kovom programu tzv. Narodne Reichskirche (Narodne državne crkve). Taj je program, tijekom rata, sastavio Rosenberg, visoki Hitlerov dužnosnik i, me�u ostalim, Führerov izaslanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu Nacionalsocijalisti�ke partije. Iz trideset to�aka, koje je naveo ovaj pogan, izdvajamo nekoliko najbitnijih: 1. Narodna Reichskirche kategori�no prisvaja isklju�ivo pravo i mo� nadzora svih crkava unutar granica Reicha. Ovom odlukom iste postaju narodne crkve njema�koga Reicha. 5. Narodna Reichskirche odlu�na je iskorijeniti tu�e i �udne krš�anske vjere uvezene na njema�ko tlo u zloslutnoj godini 800.-toj. 7. Narodna Reichskirche nema pisare, propovjednike, kapelane ili sve�enike. U njoj rije� imaju govornici Reicha. 13. Narodna Reichskirche traži trenuta�ni prekid tiskanja i dijeljenja Biblije u Njema�koj. 14. Narodna Reichskirche izjavljuje kako je njoj, a time i njema�kom narodu, knjiga Mein Kampf najve�a me�u svim knjigama. Ona ne samo da sadrži, ve� i utjelovljuje iskonske moralne odredbe za sadašnji i budu�i život našega naroda. 18. Narodna Reichskirche uklonit �e, sa svojih oltara, sva raspela, Biblije i slike svetaca. 19. Na oltarima smije se nalaziti knjiga koja je njema�kom narodu, a time i Bogu, najsvetija tj. Mein Kampf. S lijeve strane oltara stavlja se ma�. 30. Na dan njenoga utemeljenja, krš�anski križ se nepovratno uklanja iz svih crkava, katedrala i kapela, te se zamjenjuje jedinim nepokorivim simbolom, svastikom. Nacisti su bili vrlo lukavi u prilago�avanju vlastitim ciljevima religiozno-zvu�e�eg rje�nika i uzbudljive glazbe, �ime su prostituirali protestantsku religioznu baštinu Njema�ke. Oni su tako�er bili krajnje vješti u davanju religioznog prizvuka svojoj propagandi. U svemu tome je mogu�e vidjeti sotonsku suptilnost. Pronacisti�ki krš�ani su izlazili s nekim uznemiruju�im parolama kao: Svastika na našim prsima, križ u našim srcima...Krist je k nama došao putem Adolfa Hitlera.. Danas znamo da je Spasitelj došao...Imamo samo jednu


zadac«u, biti Nijemci, a ne krš�ani (pastor Leutheuser). Nacisti�ka verzija Tihe no�i ide ovako: Tiha no�, sveta no�, sve je mirno, sve je svjetlo. Samo Kancelar, nepokolebljiv u borbi, nadgledava Njema�ku i dan i no�, stalno brine za nas.. Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su postali zabrinuti zbog poja�anog miješanja partije u crkvene poslove te su uveli jednu alternativnu crkvenu upravnu strukturu poznatu kao Konfesionalna crkva (osnovao ju je propovjednik Niemöller). Godine 1934. ona je iznijela svoje teološke osnove poznate kao Barmenska deklaracija, (napisao ju je uglavnom Karl Barth). Najviše je bila upravljena protiv poganskih iskrivljenja 'njema�kih krš�ana'. Uznemirila je Gestapo, a odbacila ju je i ve�ina protestantskih vo�a. Nekoliko njenih �lanova, kao npr. Bonhoeffer, su bili svjesni svoje politi�ke odgovornosti, i protiv volje su postali upleteni u antihitlerovsku zavjeru. Ali, konzervatizam i nacionalizam su ve�inu ljudi spre�avali da se javno zauzmu za demokraciju i individualna prava. Katoli�ka crkva: U po�etku su katolici bili za taj novi pokret, ali je papa godine 1937. izdao encikliku u kojoj je osudio 'to novo poganstvo', nakon �ega su katolici trpjeli pove�ane restrikcije. Hitler je na to reagirao oprezno, kako ne bi izgubio previše katolika. Posebno su nerado nacisti išli protiv istaknutnih sve�enika (8.000 od njih su bili poslani u logore, od kojih 250 nisu preživjeli. Ok. 3.000 pastora je bilo ba�eno u zatvor, od kojih je 21 poginulo mu�eni�kom smr�u. Nasuprot tomu, vrlo malo teoloških profesora se suprotstavljalo nacisti�kom pokretu: Ve�ina njih nije u�inila ništa. Primjer biskupa Galena iz Münstera pokazuje što je bilo mogu�e posti�i. Godine 1941. biskup je bio vo�e protesta pa je Hitler odustao od svog eutanazijskog programa. Godine 1944. su neki katolici, (npr. Von Stauffenberg), zajedno s nekim liberalima, (npr. Bonhoeffer), bili uklju�eni u julsku bombašku zavjeru. Stvarna lica nacizma: Hitler je izjavljivao da je �ak i krš�anska vjera židovska spletka. Rekao je: Najteži udarac, koji je ikada pogodio �ovje�anstvo, bio je dolazak krš�anstva. Boljševizam je krš�ansko nezakonito dijete. Oboje su izmišljotine Židova. Hitlerov cilj na dugi rok je bila potpuna i trajna destrukcija krš�anstva. Himmler, Hitlerov suradnik, je rekao: "Ne�emo se zaustaviti dok ne iskorijenimo krš�anstvo". Dosta je o�ito da je Hitler bio svjesno u savezu s mra�nim sotonskim silama i u mnogim je slu�ajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti, posebno pri mahnitanju u svojim govorima. Prema Ernstu Röhmu, prvom lideru SA, nacisti su nastojali podi�i svijet iz njegove poreme�enosti, razoriti mo� i proletarijata i srednje klase, i na�i novi poredak društva sa zapovijedima demonskih glasova koji su govorili kroz Hitlera. Jednom prilikom je Hitler rekao Rauschningu: Re�i �u ti tajno. Našao sam jedan Red, i u hramovima posve�enima tom redu �e stajati, kao statua za štovanje, figura veli�anst-venog, samo-odre�enog Boga-�ovjeka.... Hitler se na ovom mjestu zaustavio s primjedbom, da su to stvari o kojima �ak ni on sam sebi ne smije dopuštati govoriti. Nakon bitke za Staljingrad, na Sveu�ilištu u Münchenu brat i sestra Scholl raznose izvrstan traktat: "Ni Hitler, ni


Goebbels ne broje naše mrtve, a u Rusiji tisu�e dnevno pogiba. Vrijeme je žetve, a žetelac ve� kosi zrelo klasje. Dok Hitler laže svima �ije je najve�e blago poslao u besmislenu smrt, žalost se uvla�i u naše domove. Svaka je rije�, koja izlazi iz njegovih usta, laž. Ukoliko govori o miru, misli na rat, a kada, na najbogohulniji na�in, koristi ime Svemo�noga tada, zapravo, misli na snagu zla, paloga an�ela Sotonu. Njegova su usta smrdljiva vrata pakla, a mo� mu je malaksala. Stoga se svim razumnim mjerama treba boriti protiv države terora koju su ustanovili nacionalsocijalisti. Tkogod, još uvijek, sumnja u postojanje demonskih snaga posve krivo shva�a metafizi�ku pozadinu ovoga rata. Iza konkretne, materijalne percepcije te svih �injeni�nih i logi�nih promišljanja stoji iracionalno. Ovo je, dakle, borba protiv demona, Antikristovih poslanika." J� e� d� n� o� m� � d� r� u� g� o� m� � p� r� i� l� i� k� o� m� � H� i� m� m� l� e� r� � j� e� � p� o� v� j� e� r� a� v� a� j� u� c� ´i� � s� e� � r� e� k� a� o� � k� a� k� o� � j� e� � H� i� t� l� e� r� � o� d� � n� j� e� g� a� � z� a� t� r� a� ž� i� o� � s� a� s� t� a� v� l� j� a� n� j� e� � n� o� v� e� � r� e� l� i� g� i� j� e� � z� a� � n� a� c� i� s� t� i� �k� u� � E� u� r� o� p� u� .� � T� r� e� b� a� l� a� � j� e� � t� o� � b� i� t� i� � m� j� e� s� ˇ� a� v� i� n� a� � p� r� a� s� t� a� r� o� g� � g� e� r� m� a� n� s� k� o� g� � p� o� g� a� n� s� t� v� a� ,� � i� s� t� o� �n� j� a� �k� o� g� � m� i� s� t� i� c� i� z� m� a� � i� � n� a� k� a� z� n� o� g� � k� r� s� ˇ� c� ´� a� n� s� t� v� a� � u� � k� o� j� e� m� � b� i� � H� i� t� l� e� r� � p� r� e� u� z� e� o� � K� r� i� s� t� o� v� o� � m� j� e� s� t� o� .� � P� r� a� v� a� � k� r� s� ˇ� c� ´� a� n� s� k� a� � c� r� k� v� a� � b� i� l� a� � b� i� � p� o� t� i� s� n� u� t� a� � i� ,� � n� a� � k� o� n� c� u� ,� � u� � p� o� t� p� u� n� o� s� t� i� � o� d� b� a� �e� n� a� .� � S� t� o� g� a� � j� e� ,� � z� a� p� r� a� v� o� ,� � o� �i� t� o� � d� a� � j� e� � A� d� o� l� f�

� H� i� t� l� e� r� � n� a� j� i� s� ˇ� c� ´i� � t� i� p� � A� n� t� i� k� r� i� s� t� a� � k� o� j� i� � s� e� � d� o� s� a� d� a� � p� o� j� a� v� i� o� .�

MARXIZAM I RUSIJA Karl Marx (1818.-83.) ro�en u Njema�koj od roditelja židovskog podrijetla, koji su postali luterani u želji da izbjegnu mu�enja od strane vlasti. Studirao je filozofiju na univerzitetu i kasnije postao novinar. U 1848.-oj godini, godini mnogih revolucija, vlasti ga izbacuju iz Njema�ke pa je tako dobio izbjegli�ki azil u Engleskoj. Friedrich Engels, sin bogatog njema�kog industrijalca, koji je imao tvornice u Engleskoj, postaje njegov najglavniji pomaga� i financijer. Te iste godine je zajedno s Engelsom napisao Manifest komunisti�ke partije. U Engleskoj je svoje slobodno vrijeme podijelio na dva dijela, podsti�u�i


agitaciju kod radnika i pišu�i Kapital u Britanskom muzeju, �iji se prvi tom pojavio 1867. Tomovi 2 i 3 nisu nikad završeni i trebali su biti izdati posredstvom Engelsa poslije Marxove smrti. Ekonomska kriza se pojavila 1857. i, (nakon njegove smrti), 1886. godine, ali ni jedna od njih nije uspjela izazvati o�ekivanu revoluciju proletarijata. Marx je, kona�no, dopuštao kroz dulji vremenski period, ulazak komunizma preko 'nenasilnih' demokratskih sredstava. U 1870.-tim je Marx zadržao svoje revolucionarne ideje, ali je sve više i više za sebe prisvajao životni stil viktorijanskog buržoaskog gospodina. U svojim posljednjim godinama, Marx je o�ekivao završnu krizu koja �e se pretvoriti u rat izme�u velikih sila, zato jer je rat posljedica kapitalizma. Godine 1883. umire Marx, i Engels postaje njegov službeni tuma�, budu�i da je posjedovao sve spise koje je Marx ostavio iza sebe. Marxizam je u biti ateisti�an: Marx kaže da �ovjek ne može biti svoj gospodar sve dotle dok duguje svoju egzistenciju nekom drugom, naro�ito Bogu. Bog drži �ovjeka u nevolji i uvijek ga podsje�a na grijeh. Potrebno je samo osporavanje Boga i �ovjek dolazi na prvo mjesto. Ukoliko je Bog mrtav, onda nema grijeha, nema sotone i nema krivice. Ateizam je u osnovi jedan pokušaj da se �ovjek oslobodi krivnje, da ga se u�ini odgovornim za svijet, tako da ga može promijeniti svojim vlastitim pokušajima. Prema Marxovom gledanju, religija je preslika kapitalisti�koga na�ina proizvodnje, (�ovjek projektira svoje frustracije i žudnje izmišljenoj osobi – Bogu). Porijeklo marksizma: U osnovi je mješavina: a) Marxovog naslije�enog židovskog pogleda na svijet, koji je vidio spasenje u kolektivnim i materijalnim terminima, dok je oko njega bio naglašen krš�anski pijetizam kao pogled spasenja izražen u individualnim terminima i koji se ti�e drugog svijeta; b) Filozofija 19. stolje�a u Njema�koj (hegelijanizam ispražnjen idealizmom) i radikalizam (od mladih hegelijanaca �iji je cilj bio smrviti društvo). Hegelova dijalektika je u osnovi pogansko razvodnjavanje verzije doktrine Rije� (Logos, glavni 'maher' iza pozadine svemiru) u Bibliji; c) Primitivni kapitalizam primje�en u Engleskoj po�etkom 19. st; d) Revolucionarno francusko mišljenje kao i mnogo radikalniji zaklju�ci iz 18. st., francusko prosvjetljenje plus Rousseau-ovi optimisti�ki pogledi �ovjekove prirode. Kako je mogu�e da se marksizam združio s totalitarnim sistemom? Ipak, Marx je prvotno inzistirao da je njegova ideja bila samo metoda, a ne i totalni pogled na svijet. Za to postoje sljede�i razlozi: 1. Marx je bio žestok antiklerikalni radikal prije nego što je izložio svoju teoriju. Njegova sljede�a interpretacija ekonomije je bila jako obojena njegovim radikalnim stavom, ona je uzrokom njegovog prihva�anja unaprijed odre�enih izvjesnih materijalisti�ko – filozofskih pretpostavki; 2. Nakon Marxove smrti, marksizam se razvio u totalni pogled na svijet pod utjecajem takvih ljudi kao što je bio Engels i Karl Kautsky. Tvrda linija tuma�enja je pobijedila meku liniju, me�u kojima su bili Bernstein i Rosa


Luxemburg. Kao totalni pogled na svijet, marksizam je neizbježno došao u konflikt s krš�anstvom, prije ili kasnije; 3. Marxizam je trijumfirao eventualno u Rusiji, koja je oduvijek prakti�no bila totalitarno društvo. Tako su boljševici pod Lenjinom trijumfirali nad umjerenim marksizmom (menjševici), i tako je klasi�an marksizam došao u zajednicu s violentnom revolucionarnom ruskom tradicijom 19. st., koja se obožavala kroz Lenjina, strogog antiklerikalca. Lenjin je vrlo blisko bio povezan doktrinom središnje, (ako ne i permanentne) uloge partije i imperijalizma, blokiranja zapadnih interesa u Tre�em svijetu u želji ubrzanja pada kapitalizma. Drugim rije�ima, lenjinizam se ne zadovoljava ostavljanjem dijalektici da uzme svoj kurs, nego želi intervenirati da bi doprinio burnoj revoluciji, neovisno od toga, je li vrijeme ideološki sazrelo ili ne. Kasnije je Staljin trijumfirao nad Trockim i ostavio svoj pe�at na komunisti�koj teoriji u obliku njegove doktrine o jednoobraznom putu u socijalizam i u teoriji vo-de�e partije i vode�e nacije u izgradnji socijalizma. Mnogi elementi marksisti�ke teorije za koje se mislilo da u originalu pripadaju prelaznoj fazi društva, (tj. partija, država), postaju stalni i institucionalizirani, naro�ito gledano na rusko društvo. Iz Rusije je marksizam izvezen u svojoj ruskoj formi, koji se zove marksizam-lenjinizam. Ovo se uglavnom dogodilo zbog politi�kih okolnosti. Dalje, marksizam je bio usko povezan nacionalnim interesima sile Sovjetskog Saveza i nametanja ruskog tipa društva. Marxizam kao takav, protuma�en od ve�ine ljudi, danas nije zadovoljan s tim da bude samo ekonomska teorija. On inzistira da bude totalni svjetski pogled, zahtijevaju�i totalnu odanost. To je zbog toga što su na njega utjecale neke filozofske pretpostavke i to je elemenat koji ga dovodi u konflikt s krš�anstvom, prije ili kasnije.

CRKVA U RUSIJI u 19. i 20. st.

U 19. stolje�u se u ruskom društvu doga�a sljede�e: 1) Rast zapadnog liberalnog mišljenja me�u inteligencijom, koja se otu�ila od crkve i pripremala ljevicu za revoluciju; 2) Rast ruskog nacionalizma i kolonijalnog širenja prema Aziji. U to je, naravno, bila uklju�ena i pravoslavna crkva, koja je prevela Bibliju i liturgiju na veliki broj narodnih dijalekata. Ipak, nisu svi intelektualci bili protiv crkve. Pravoslavna crkva je dala nekoliko izvrsnih krš�anskih mislioca, od kojih su neki bili poznati pisci: Komiakov, Dostojevski i Solovjev. Neki su se vratili na krš�anstvo nakon što su prihvatili marksizam: Berdjejev i Bulgakov; 3) U 19. stolje�u desila se i važna monaška obnova. Ona je u po�etku bila skoncentrirana na planini Atos u Gr�koj, gdje je monah Pajsije stavio naglasak na stalnu molitvu i poslušnost starješini i starcu. Ovo je bilo doba staraca i najve�i od njih je bio Serafim iz Sarova, kasnije kanoniziran. Raspu�in je tako�er �lan ovog pokreta; 4) U Rusiji po�eci evan�eoskog protestantizma padaju u 19. stolje�e, premda ve� krajem 18. stolje�a nastaju molokani, koji se u stanovitom smislu mogu smatrati njenim prete�ama. Godine 1805. je car Aleksandar I. dopustio evangelikalaca obavljanje službe po vlastitoj savjesti. Sam Aleksandar I. se obratio kontaktima na zapadu s gospo�om de Krüdener.


Britansko Biblijsko društvo je bilo ohrabreno u Rusiju slati svoje predstavnike, i uskoro je osnovano 250 njenih ogranaka. Na nesre�u, mla�i brat i prijestolonasljednik Aleksandra I., Nikola I., nije bio naklonjen novoj vjeri. On je odmah nakon dolaska na prijestolje, po�eo uvoditi reakcionarni sistem carskog samodržavlja, �inilo mu se da je ta vjera revolucionarna pa �e vjerojatno potresati temelje religije i države. Njema�ki Baptisti�ki misionarski pokret zapo�et je u Gruziji i 1867. je njen prvi obra�enik bio kršten. Gruzija je bila kao današnji Sibir, u kojoj su mnogi �lanovi ruskih sekti (kao molokani i duhoborci) bili izgnani i ovo su bili ljudi najotvoreniji prema evan�elju. Sredinom stolje�a, pod Aleksandrom II., ruski su krš�ani postali poznati kao stundisti. Posje�ivali su Bibelstunde kod njema�kih kolonista. Usprkos progonima, bili su vrlo aktivni i širili su se posebno u Ukrajini, gdje su se smjestili mnogi Nijemci i Nizozemci – posebno uspješni su bili baptisti i menoniti. No, upravo u tom periodu se obratio Frederich William Baedecker (1823.-1906.) preko lorda Radstocka u Engleskoj. On se zatim vratio u Petrograd, gdje se, zahval-juju�i njemu, obratilo mnogo pripadnika aristokracije. On se specijalizirao i za posje�ivanje kažnjenika. Jedan je od njegovih obra�enika, pukovnik Paškov, bio prisiljen napustiti Rusiju zbog svog evangelisti�koga stava. Do progona je dolazilo, jer je pravoslavna crkva utjecala na državu neka zabrani svako pridobijanje na druge vjere. Prijetnja revolucije je sve nepravoslavne grupe dovela u još teži položaj, zbog pove�ane stege trpjeli su i evan�eoski krš�ani. Vremenom su se baptisti na Kavkazu i mnogi stundisti u Ukrajini okupili i osnovali Ruski baptisti�ki savez. Radstokovi sljedbenici, koji su slijedili bratski model, osnovali su Evan�eoski krš�anski savez. Prvi ruski Novi Zavjet je bio izdan 1822. g. (20 000 komad), ali pod Nikola I. štampanje je bilo prekinuto zbog ograde pravoslavne crkve. Prvi sinodalski (pravoslavsni) NZ je bio izdan 1862 a cjelokupna Biblija 1876. g. U 1879. g. baptisti su bili legalno priznati, iako im je službeno zabranjeno obra�enje drugih. Car Aleksandar III. je imenovao Podebonosteva kao svog ministra za vjerska pitanja. Podebonostev je na tom položaju bio od 1880.-1907. Pod njegovom je vlaš�u gušeno sve što nije bilo smatrano 'pravoslavnim'. Od 1881.-82. je milijun Židova bilo prisiljeno pobje�i iz zemlje. Revolucija iz 1905. je osigurala propast njegove politike. Veliki broj sve�enika je bio nezadovoljan crkvom i zahtijevao je da Koncil predstavnika zamijeni Podebonosteva. Do realizacije toga je na koncu ipak došlo, ali tek godine 1917. pod Kerenskim. Godine 1894. Nikola II. dolazi na vlast, ali ništa nije �inio za reformu. Bio je misti�ar koji je stalno odga�ao. Posljednjih godina njegove vladavine, politiku i državne poslove vodila je uglavnom carica Aleksandra i njezini favoriti. Car je postepeno pao pod utjecaj Raspu�ina (�ije i samo ime zna�i 'pokvaren'). Svojim spletkarskim utjecajem na dvoru, posebno je sramotio crkvu. Bio je starets, monah i pustolov, pripadao je grupi koja je prakticirala intenzivan asketizam i kojoj je bio pripisivan dar izlije�ivanja. Jedan od tih staraca se zvao Serafim iz Sarova koji je bio, možda,


kanoniziran. Ustvari, tokom bogosluženja Raspu�in je iznio svoje �uveno proro�anstvo o ro�enju sina – kralja. Kasnije je imao koban, opasan utjecaj na kraljevsku porodicu, zbog toga je mogao držati u šahu hemofiliju kraljevskog sina. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata, uzimao je sve telegrame od generala s fronte i odgovarao na njih. I kao posljedica toga, a prakti�ki je vodio sve bitke, bili su katastrofalni rezultati! Sam Raspu�in je o�ito bio demonom opsjednuti monah, instrument propasti carske obitelji, koja je odbacila evan�elje u korist praznovjerja tadašnje pravoslavne crkve. Nakon Februarske revolucije, Kerenskijeva privremena vlada je dopustila crkvi sazivanje Koncila. U taj su Koncil bili izabrani sve�enici i laici iz razli�itih biskupija. U kolovozu 1917. godine, Koncil je odobrio novo ustrojstvo crkve: Ponovno osnivanje patrijarhata, biskupe biraju biskupije, laici sudjeluju u upravljanju crkvom na svim razinama. Za metropolitena u Moskvi je bio izabran Tihon. Daleko od toga da je crkva prionula uz ancien regime, ona je tu priliku iskoristila za reformaciju na demokratski na�in. Ali se �itava situacija promijenila kada su u listopadu na vlast došli boljševici. Komunisti su trvrdili da je crkva oru�e vladaju�e klase, dok je u stvari tadašnja crkva od te klase bila otu�ena, bila je to crkva naroda. U sije�nju 1918. je odre�eno odvojenje crkve od države, kao i sekularizacija odgoja. Crkveno vlasništvo je konfiscirano, a ona je bila lišena pravnog postojanja. Samo tamo gdje su to lokalne vlasti dopuštale, mogla je crkva i dalje koristiti svoj prostor za službu. Patrijarh Tihon je na spomenute 'mjere' nove vlasti u velja�i 1918. odgovorio ekskomuniciranjem državnih vo�a. Crkveni službenici su organizirali demonstracije i oružani otpor, pozvali su na obnovu monarhije. Tada je Sabor narodnih komesara odredio odvojenje crkve od države, priznao je jednakost svih religioznih grupa pred zakonom i dopustio im je slobodu službe 'tako dugo dok ne narušavaju javni red ili se ne sukobe s pravima gra�ana'. To je pravoslavnu crkvu u�inilo potpuno nedržavnom i izbrisalo svaki trag religije iz državnih i privatnih škola. Crkvama i sektama su zakonska prava bila uskra�ena. Tihon je za vrijeme gladi 1921. uputio apel stranim crkvama za pomo� u novcu, no, primljen novac odmah je prisvajala vlada, ne žele�i da crkva dobije na ugledu pomažu�i gladnima. Osim toga, sva je crkvena imovina bila konfiscirana kako bi se ublažila nestašica, ali Tihon nije dopustio izru�enje posve�enih objekata. Rezultat toga su bili žestoki protesti, mu�enja i strijeljanja. U tom je kriti�nom trenutku grupa sve�enika objavila svoje neslaganje s Tihonovim zapovijedima. Ti su sve�enici os-novali Živu crkvu. Tihon je umro 1925., nakon godinu dana provedenih u zatvoru. Naslijedio ga je metropolit Sergije. Godine 1923. je crkveni Sabor, (Koncil), prihvatio prosovjetsku liniju Žive crkve, prekinuo sve kontrarevolucionarne veze, potvrdio vlast u njenoj bezuvjetnoj zakonitosti i priznao ranije donešen sovjetski Zakon. Ali, ni sve to nije uspjelo popraviti položaj crkve u o�ima države. Godine 1925. je oformljena Legija militantnog bezboštva s ciljem širenja antiklerikalne propagande i ateizma putem radija, predavanja i muzeja ateizma. Godine 1927. Sergije je bio otpušten iz zatvora, iznio je deklaraciju lojalnosti prema sovjetskim državama. Tisu�e i


tisu�e su napustili crku u znak protesta protiv ove deklaracije i osnovali Pravu pravoslavnu crkvu. Godine 1929. je bilo ukinuto ranije pravo (naravno, samo teoretsko) crkve da se angažira u propagandi. Od tada se crkva nije smjela angažirati niti u socijalnom ni u dobrotvornom ili obrazovnom radu, nije smjela držati molitvu, prou�avanja Biblije, sastanke za žene ili sastanke za mlade, �ak nije smjela davati materijalna dobra svojim �lanovima. Oni su bili slobodni samo služiti u crkvama. Država je uspostavila potpunu kontrolu nad crkvenim izabranicima i propovjednicima. Oko 1930. godine je došlo do intenzivih progona. Tisu�e sve�enika su bili zatvarani ili likvidirani za vrijeme kolektivacije agrikulture i Staljinovih �istki. Rusko pravo-slavstvo je, kao institucija, oko godine 1939. bila na rubu propasti. Kruta primjena antireligijskih zakona, ateisti�ke propagande i Staljinovog terora je luterane �ak zbrisala, a baptisti�ke i evan�eoske denominacije opustošila. Veliki broj ruskih menonita emigrirao u SAD ili Kanadu 1920-tih godina. Tek kada je došao II. svjetski rat, Staljin je promijenio svoju taktiku prema crkvama i dopustio pravi iz-bor novog patrijarha. To se sve dogodilo zbog toga što je Staljin uvidio vrijednost crkvenog doprinosa javnom moralu u ratu, vidio je kako crkva može dobro pomo�i pri integriranju teritorija ste�enih za vrijeme rata, kasnije i promicanju sovjetskih teritorija ste�enih za vrijeme rata te promicanju sovjetske vanjske politike. Godine 1943. je, u sklopu realiziranja taktike, Živa crkva (renovacionisti) bila raspuštena, a patrijarhalnoj crkvi je dopuštena obnova. Neki su se pobožni pravoslavci vratili u crkvu, a neki su ostali u ilegali. Godine 1945. je pravoslavna crkva imala najbolju poziciju od vremena revolucije, ali je još uvijek bila oštro nadgledavana od države. Od 1953. godine pa nadalje, država koristi pravoslavnu crkvu za promicanje sovjetskih mirovnih inicijativa i za hvaljenje životnih uvjeta u SSSR-u. Ali, koja je sudbina evan�eoskih krš�ana u 20. stolje�u? Izvori evan�eoskog pokreta sežu u 19. stolje�e. Njema�ki misionari su radili me�u disidentskim izbjeglicama u Kavkazu i njema�kim doseljenicima u Ukrajini, što je godine 1860. dovelo do osnivanja Baptisti�kog pokreta. Iz truda koji je lord Radstock uložilo u petrogratsku aristokraciju i druge, narastao je Bratski pokret, osnovan godine 1874. (oni su u Rusiji danas poznati kao evan�eoski krš�ani). Oba pokreta su se morala hrvati s despotskim pravoslavstvom, koje je podržavala država. Tek nakon revolucije 1905., evangelikalci su iskusili slobodu od progona. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u Njema�koj omogu�io da �uju Evan�elje. Biblijska škola je bila organizirana za one koji su se obratili. Obra�enika je bilo oko 2.000. Ti ljudi su se vratili u Rusiju upravo u vrijeme kada je zapo�ela nova sloboda za evangeliziranje. Prema procjenama izgleda da je oko godine 1917. u Rusiji bilo 150.000 evangelikalaca i da se za slijede�ih 7 godina njihov broj pove�ao pet puta. To je bio izvanredan period slobode i evan�elijske ekspanzije, koji je trajao od revolucije 1917. pa sve do Staljinove '�istke' 1928. Broj baptisti�kih zajednica se pove�ao na 4.000. Moto njihovog rada je bio: 'Prenijeti Krista poganima i muslimanima koji


žive u SSSR-u'. Bili su u mogu�nosti tiskati oko 25.000 Biblija, konkordanci i pjesmarica. Na mnogim su mjestima napredovali pokreti mladih dviju evan�eoskih unija, Baptisti�kog saveza mladih i Evan�eoskog saveza mladih (Bapsomol i Hristomol), a posebno u selima odakle su izvještavali da imaju više uspjeha od komunisti�kog saveza mladih (Komsomol). Ozbiljni planovi su doveli �ak do toga da se mislilo na izgradnju jednog evan�eoskog grada u Sibiru kao krš�anskom doprinosu razvoja tog kraja, koji bi se zvao, prema jednom prijedlogu, Evangelsk. U to je vrijeme (1921.) zapo�eo i Drugi pentekostalni pokret, a oko 1928. je bilo oformljeno 350 grupa. Prvi pokret se dogodio 1913., ali ovaj je bio uglavnom unitarni (samo Isus). U godinama neposredno nakon revolucije, komunisti su bili angažirani za dvije teške borbe: Gra�anski ratu i svladavanje pravoslavne crkve. Tek je kasnije, kada je uspjeh evan�eoskog pokreta postao jako o�it, posebno me�u mladima, komunisti�ka država po�ela poduzimati akcije protiv njega. Pokret je bio lišen svake slobode za evangeliziranje Zakonom o vjerskim udruženjima, izdanim godine 1928. No, istinski su tek velike staljinisti�ke �istke 30-ih godina privele evangelikalce, kao denominaciju, kraju. Mnogi su bili ili ubijeni ili deportirani s milijunima drugih, a preostali su povu�eni u tajnost. Olakšica je došla tek s II. svjetskim ratom, kao rezultat Staljinova o�ajni�kog traganja za podrškom vlastitim ratnim nastojanjima iz svih slojeva naroda. Godine 1944. Staljin je dopustio formiranje Unije evan�eoskih krš�ana i baptista. Ta je Unija uklju�ivala i pentekostalce i menonite. Pentekostalci su se složili da ne govore jezicima tokom bogoštovlja i da ne�e prisiliti druge na proživljavanje istog iskustva, iako nisu baš bili zadovoljeni ovim kompromisom! Masovno evangeliziranje je opet zapo�elo pa je godine 1948. postojalo oko 4.000 registriranih zajednica s oko 350.000 krštenih �lanova. Ali je 1948. zapo�ela nova �istka, koja je završila 1953., kada je Staljin umro. Mnogo crkvenih vo�a je bilo kažnjeno na 25 godina zatvora. Nakon toga je došla Hruš�ovljeva antireligijska kampanja (1957.-63.), koja je bila sistematski pokušaj osaka�ivanja i na koncu ukidanja utjecaja religije. Samo 1961. je 300 baptisti�kih crkava nasilno zatvoreno, a oko 1964. isto je u�injeno i s oko polovinom svih evan�eoskih i nepravoslavnih crkava. Godine 1962. je 'proizvedeno' 355 knjiga znanstvenog ateizma s totalnom cirkulacijom od 5.422.000 kopija. Jedan od rezultata Hruš�ovljeve kampanje je bila podjela me�u evan�eoskim protestantima obzirom na to, ho�e li se nastaviti podre�ivanje svojih aktivnosti državnim ograni�enjima ili ne. Na vrhuncu antireligijske kampanje, godine 1962., AUCECB je po svojim crkvama poslao okružno pismo u kojem su im dane direktive, da svoju lokalnu crkvenu praksu drže u suglasnosti s postoje�im upravnim zakonima. Svakako su dvije najteže zabrane u 'upravnim zakonima' bile uperene protiv dje�jeg po-sje�ivanja službe i ikakve vjerske propagande. U okružnom pismu stoji: Bilo je slu�ajeva da su krštavane osobe mla�e od 18 godina, davanja materijalnih dobara iz zajedni�ke blagajne, održavanja prou�avanja Biblije i sli�nih sastanaka ... sastanaka za propovjednike. Sve to od sada mora biti eliminirano u našim zajednicama. Do tada je


crkva predstavljala ujedinjeni front protiv tih državnih za-htjeva ili ih je barem ignorirala; no, sada je baptisti�ko vodstvo bilo toliko podrovano od države, da je svojim crkvama postavilo iste zahtjeve kao ona. Mnogi taj potez crkvenog vodstva nisi mogli tolerirati. Slijedila je podjela. Iz te podjele su nastali oficijalni evangelikalci (AUCECB) i neoficijelni evangelikalci (CCECB). Neoficijalni (Iniciativniki) se ne pokoravaju državnim restrikcijama vlas-tite evangelizacijske aktivnosti, a odbijaju se i registrirati. Njihova snaga leži više na selu nego u gradovima, (tu impresiju potvr�uju slike krš�ana s mnogobrojnom obitelji, koje su potpuno nekarakteristi�ne za žitelje gradova). Oni su jedna od najprogonjenijih skupina obzirom na to, da ih prisiljavaju da se registriraju i pokore državnoj kontroli. Ustvari, danas su svi vo�e CCECB-a ili u zatvoru ili u izgnanstvu ili u ilegali. Pentekostalci su se dobro rasporedili �ak i u službenoj i neslužbenoj baptisti�koj crkvi, a imaju i svoju vlastitu pentekostalnu denominaciju, prijavljenu i stoga pod restrikcijom. I oni su podijeljeni na unijate (samo Isus) i druge. Izuzev u zapadnim predjelima, nogopranje se prakticiralo za vrijeme ve�ere Gospodnje. Pod Brežnjevom je politika protiv krš�ana bila hladna, metodi�na i prora�unata. On je pove�ao broj razloga za progone. Sada je svaki krš�anin, bez obzira istaknut ili neistaknut, pod udarom da zbog bilo �ega, naravno ako je previše revan, završi u radnom logoru. Za vrijeme Brežnjeva je broj krš�anskih zatvorenika, koliko se zna, narastao sa 147 (1977.) �ak na 400 (1982), a za vrijeme Gorbatchova 133. S padom komunizma, evangelikalci su imali veliku slobodu. Nažalost, ruska vlast je udovila novu legislacju protiv takozvanih sekta, a sadašnja situacja je u nekim pogledama sli�na razdoblju pod komunizmom. �ak se i katoli�ka crkva nalazi u nepovoljnom položaju. Novi neprijatelji, koji im se suprotstavljaju, je ruski nacionalizam, srodan pravoslavnoj crkvi i, u drugim predjelima sada mrtvog Sovjetskog Saveza, ponovno oživljen islam.

SADAŠNJE STANJE CRKVE U SVIJETU

Pretpostavlja se da �e do 2000. godine, 32,3% svjetske populacije biti nominalni krš�ani, 19,2% muslimani, 13,7% hindusi, 5,7 budisti i 0,3 židovi. Neki oblik plemenske ili animisti�ke religioznosti, prakticirat �e 9% ljudi. Visoki rast u brojkama, (bez judaizma) u proteklih 30 godina, posljedica je "eksplozije" stanovništva. Me�utim, najve�i statisti�ki porast od 1920.g. zabilježili su oni koji ne vjeruju. U okviru broja krš�ana statistika pokazuje da samo 54% može biti smatrano aktivnim ili posve�enim krš�anima. Najzna�ajnije što nam govore brojke, jeste brzina kojom broj krš�ana Latinske Amerike, Afrike i Azije pruzima primat nad Europom, Sjevernom Amerikom i državama bivšeg Sovjetskog Saveza. Prvi put nakon sedmoga vijeka, ve�ina krš�ana nije europskog porijekla. Ali, Zapad i dalje ima dominantnu ulogu na polju kulture.


Latinska Amerika 1) I dalje je najkatoli�kiji od svih kontinenata. 2) Mada protestantske crkve predstavljaju veliku manjinu, njihov postotak raste, pogotovo pentekostalnih crkava, najviši je u posljednjih 20 godina u svijetu. Karizmatski pokret je imao utjecaj na sve crkve na ovom kontinentu. 3) Ovo je još uvijek, promatramo li ekonomiju i politiku, eksplozivno podru�je obzirom da je ono interesna sfera SAD. Koncentracija najsiromašnijeg gradskog stanovništva je ovdje najve�a. 4) Osobina krš�anstva je da ga ne karakterizira klasi�na krš�anska crkvena struktura, ve� mnoštvo zajednica. Afrika 1) Ako se koptska i etiopska crkva izuzmu, krš�anstvo se pojavilo tek nedavno. 2) Glavni suparnik je islam. Do kraja ovog stolje�a, 48% stanovništva bit �e nominalno krš�ani, a 42,5% nominalno muslimani. 3) Crkve se �esto nalaze u položaju arbitara u raspravama ili izvorišta druga�ijih vrijednosnih sistema od onih koji se mogu na�i u diktatorskim državama. 4) Raspoznaje se, tako�er, fenomen nacionalnih afri�kih crkava, koje su �esto sinkreti�ke, tj. zasnovane na uvjerenju mirenja suprotnih gledišta. Azija 1) Ovde je krš�anstvo još uvijek manjinska religija. Mada ovi krš�ani predstavljaju 10% svjetskog broja krš�ana, me�u ljudima s kojima žive, oni predstavljaju samo 3,5%. Filipini su izuzetak i po rastu, zapravo, pripadaju fenomenu Latinske Amerike. 2) Na Bliskom istoku, s izuzetkom Irana, �lanovi crkava su uglavnom Arapi. Kina 1) Pretpostavlja se da protestantska crkva ima oko 5-6 milijuna �lanova. 2) Zato što je odvojena od Zapada i zbog kineske kulturne revolucije, postala je stvarna nacionalna crkva. Bivši SSSR i Isto�na Europa 1. Nestanak komunizma rezultirao je povratkom na staro stanje: Nacionalisti�ke crkve i stereotipne protestantske crkve. Mnogi krš�ani tek moraju otkriti svoj nacionalni identitet i sastav struktura. Postoji vidljiva napetost izme�u mla�e i starije generacije vjernika. 2) Nacionalizam je doveo do sukoba, naro�ito u bivšoj Jugoslaviji, gdje su Srbi riješili izravnati stare ra�une s Hrvatima i Muslimanima. Sli�ne borbe vode se u Armeniji i Azerbejdžanu. Ovo je diskreditiralo nacionalne crkve, ali je isto tako pojedince, kad su se suo�ili s patnjom, dovelo do prave vjere u Krista. 3) Zbog prošlosti, staro vodstvo je u crkvama je zamijenjeno, osim starješina u Rumunjskoj. 4) Došlo je do porasta broja sekti koje, ne samo što unose zbrku u oblasti duhovnih pitanja, ve� mogu dovesti do kontramera i prema svim crkvama osim prema državnim.


Zapadna Europa i Sjeverna Amerika 1) Ako možemo re�i da je krš�anstvo marginalizirano u Zapadnoj Europi, onda možemo re�i da je u Sjevernoj Americi privatizirano. 2) I dok je društvo postajalo još više pogansko (sekularizam i hedonizam), krš�ani postaju još više krš�ani. Manje je takozvanih 'krš�ana'. Tradicionalne denominacije se umanjuju broj�ano, a nove strukture rastu i preuzimaju njihovo mjesto. KRONOLOGIJA CRKVENE POVIJESTI 30. ili 33. god. raspe�e i uskrsnu�e Isusa Krista; 49. god. Židovi su protjerani iz Rima jer su propovijedali evan�elje; 62. " Jakovljeva smrt, prvog episkopa Jeruzalemskog; 64. " veliki požar u Rimu; 64. " umire Petar; 65. ili 68. god. umire Pavao; 66-73. god. prva pobuna Židova; 70. " razaranje Jeruzalema; 78. " Jozef Flavije je objavio Židovske ratove; 79. " erupcija vulkana Vezuv; 84. " krš�ani su izop�eni iz sinagoge; 90. " Koncil u Jamniji; 95. " Ivan je izgnan na Patmos; 110. " Ignacije ide u Rim; 112. " Plinije, guverner Bitnije, piše pismo Trajanu. Progonstva se više ne podsti�u; 133-5 ." Druga židovska pobuna; 140.55." Hermas piše Pastira (vizije i moralna uputstva); 144. " Marcion je izop�en zbog krivovjerja, jer je odbacivao Stari zavjet 155. " Prva Apologija Justina Mu�enika (druga 161.); 156-7." Montan po�inje proricati; 156. " Polikarp umire mu�eni�ki; 161-80." novi val progonstva pod Markom Aurelijem; 177. " Lionski masakr. Ignacije i druge krš�anske vo�e umiru mu�eni�ki; 178. " Irenej postaje biskup Liona; 190. " Nesporazumi oko datuma Uskrsa; 202. " Origen izmi�e progonu u Aleksandriji (umire 254.); 206. " Tertulijan se pridružuje sekti montanista;


208. " Irenej umire mu�eni�ki; 250. " Proglas o progonima kojeg je donio Decije. Smaknut Flavija, rimski biskup; 258. " Proglas o progonima kojeg donosi Valerijan. Ciprijan umire mu�eni�ki (biskup Kartage od 248.); 260. " Edikit o toleranciji kojeg donosi Galienije; 268. " Pavao Samosatski (biskup Antiohije od 260.) uklonjen zbog krivovjerja; 280. " Grgur (prosvjetitelj) obra�a armenskog kralja Tridata na vjeru; 284. " Rimska imperija se reorganizira zbog uspješnog suprotstavljanja barbarskim navalama; 303. " Edkit o progonima pod Dioklecijanom; 303. " Antun egipatski organizira prvu koloniju samostanaca blizu Aleksandrije; 305. " Konstantin se proglašava carem u Yorku; 311. " Šizma Donatista (po Donatu) u Severnoj Africi; 312. " Konstantin prihva�a krš�anske simbole kao svoje na zastavama u bici kod Milvijskog mosta; 313. " Milanski proglas: Konstantin i Licinije se usuglašavaju oko politike tolerancije; 315. " Euzebije postaje biskup Cezareje; 324. " Konstantin postaje jedini vladar u carevini; 325. " Koncil u Nikeji osu�uje Arije; 330. god. Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad; 337. " Konstantin se krsti na mrtva�koj postelji; 341. " Ulfila šalje svoju misiju me�u Gote; 346. " opat Pahomije umire u Egiptu; 361. " Julijan II. Apostata postaje jedini rimski vladar (ubijen u bici protiv Perzijanaca 363.); 364. " Basilije biskup Cezareje; 371. " Grgur Nazijanski i Grgur Niški pokušavaju riješiti Arijanov problem; 374. " Ambrozije biskup Milanski; 381. " Prvi koncil u Carigradu; 386. " Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji: Jeronim se naseljava u Betlehemu; 390. " biskup Ambrozije ekskomunicira cara Teodosija Prvog zbog masakra u Solunu; 395. " Hiponski biskup Augustin piše protiv Donatista i Pelagianaca. Objavljuje Grad Božji; 397. " umire Martin Tourski; 398. " Zlatoust postaje carigradski biskup; 406. " vandali su okupirali Španjolsku; 410. " Goti uništili Rim; 416. " Koncil u Kartagi osu�uje Pelagija; 422.31." papa Celestin I. izjavljuje da je poslao Paladija u Irsku kao prvog biskupa; 429. " vandali osvajaju Sjevernu Afriku; 431. " Koncil u Efezu osu�uje Nestorija. Podržana titul teotokos; 443. " Burgundi osvajaju južnu Francusku i, zajedno s Alemanima i Francima, dijele Francusku izme�u sebe;


450. " Huni napadaju Europu. Bitka s Burgundima. Papa pregovara s njim; 451. " Kalcedonski koncil podržava Krista kao jednu osobu s dvije prirode: ovo su odbacile monofizitske crkve koje se tada odvajaju od glavne crkve; 455. " vandali osvajaju Rim. Papa Leo pregovara s njima; 460. " umire Patrik, irski "apostol"; 469-480. Apolinar, biskup Klermonta; 496. " Krsti se frana�ki kralj Clovis; 527-565. car Justinijan: ponovo osvaja Sjevernu Afriku i Italiju od barbara; 532. " Justinijan je ponovo zazidao crkvu Svete Sofije; 540. " Benedikt iz Nursije objavljuje svoja samostanska pravila. Osniva samostan u Monte Cassinu; 553. " Drugi koncil u Carigradu; 563. " Kolumban napušta Irsku i odlazi u Gal i kasnije u Bobbio u Italiji; 597. " Augustin Rimski ide u misiju poganima u Kentu u Engleskoj. Šalje ga papa Grgur I.; 632. " umire Muhamed; 635. " Nestorijanska misija stiže u Kinu. Aidan biskup Lindisfarne; 636. " Arapi osvajaju Palestinu. Bizantinci gube bitku kod Jarmuka; 543-56. Kona�na recenzija Kurana; 664. " Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan izme�u keltske i rimske crkve; 681. " Tre�i koncil u Carigradu: Krist ima dvije volje (protiv monoteletizma).; 711-16 " Arapi osvajaju Iberijski poluotok; 716. " Bonifacije ide na prvi misijski put kod Frizijaca; 726. " po�etak ikonoklasti�kih razmirica; 732. " Karl Martel zaustavlja muslimansko napredovanje u bici kod Poitjera u Francuskoj; 754. " mu�eni�ka smrt Bonifacija u Friziji; 781. " Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog – karolinška renaissance; 787. " Drugi Nikejski koncil: ikone podržane; 793. " Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj Britaniji. 800. " papa Leo III. kruni Karla Velikog za Svetoga rimskog cara; 843. " trijumf pravoslavlja: obožavanje ikona ponovo zapo�inje; 848. " Anskar nadbiskup Bremena: evangelizacija Danske i Švedske; 849. " Gotšalk osu�en zbog ekstremne predestinacije; 863-7 god. Focijska šizma: razdor izme�u pape Mikole I. i patriarha Focija;


863. " �iril i Metodije odlaze na svoju Moravsku misiju: Biblija i liturgijske knjige prevedene na slova�ki; 865. " krsti se bugarski car Boris; 871-99." Alfred, engleski kralj Wesseksa, pobje�uje Dance i širi krš�ansko u�enje. 909. " osnovan samostan u Cluny: postaje središte reforme; 988. " obra�enje u Rusiji: Vladimir, kijevski knez, kršten od bizantskih misionara; 966-1021. Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim; 1009. god. uništena crkva Svetog groba u Jeruzalemu; 1046. " Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena, izabran Klement II; 1054. " Razlaz katoli�ke i pravoslavne crkve; 1060-92." Normani osvajaju muslimansku Siciliju; 1071. " Turci Seldžuci pobje�uju Bizantince u bici kod Manzikerta; 1080. " Lanfrank nadbiskup Canterburyjski; 1093. " Anselmo nadbiskup Canterburyjski; 1095. " papa Urban II. propovijeda Prvi križarski rat; 1098. " osniva se opatija u Cîteaux – Cistercinski red; 1099. " Križari osvajaju Jeruzalem; 1116. " Petar Abelard predaje u Parizu; 1157. " Sentencije Petra Lombarda (teološke rasprave); 1174. " kanonizacija Tomasa à Becketa. Petar Valdo osniva valdenze; 1187. " Saladin osvaja Jeruzalem; 1198. " Inocentije III. postaje papa; 1204. " �etvrti križarski rat: krstaši razorili Carigrad; 1209. " po�etak franjevaca. Križarski rat protiv katara; 1215. " �etvrti Lateranski koncil; 1216. " osnovani dominikanci; 1228. " zahvaljuju�i pregovorima Fridrika II., Jeruzalem je povra�en; 1232. " Grgur IX. osniva papsku inkviziciju; 1237. " Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski Tatari; 1255. " Toma Akvinski predaje u Parizu. 1281-1294. Otomanska imperija; 1295. " obra�enje Mongola u islam. Uništenje nestorijanske crkve. Preživjeli u Kurdistanu; 1302. " Bonifacije VIII., u svojoj enciklici Unam Sanctam, objavljuje univerzalnu papinu jurisdikciju kao i superiornost duhovne mo�i nad svjetskom; 1305. " po�etak papinog izgnanstva u Avignonu; 1324. " Marcel iz Padove piše Defensor Pacis: crkvom treba vladati glavni Koncil, a crkveno vlasništvo mora biti zavisno od države;


1327. " William Occamski kritikuje filozofiju realizma (platonizma) i piše polemike protive papstva; 1340. " Sergej od Radonježa osniva samostan Svete trojice pored Moskve; 1348-9." 'crna smrt' (kuga) desetkuje stanovništvo Europe; 1361. " umire Johann Tauler, sljedbenik Majstera Ekharta; 1374. " Gerhard Grut osniva svoj red Bratstvo obi�noga života; 1375-82." Wycliffe napada bogataštvo sve�enika, monaštvo i autoritet pape; 1389. " bitka na Kosovu polju: po�etak Turske dominacije Balkanom; 1414. " Jan Hus piše De Ecclesia: traži reformu crkve suglasno Wycliffovim idejama; 1418. " pojavljuje se Imitatio Christi Tome Kempijskog; 1453. " pad Carigrada; 1479. " ustanovljenje Panske inkvizicije uz papino odobrenje; 1492. " Muslimani i Židovi izba�eni iz Španjolske; 1498. " Savonarola spaljen u Firenci; 1503. " sukob u Rusiji izme�u dvije samostanske struje: Posjednika i Neposjednika; 1506. " postavljen kamen temeljac katedrali Svetog Petra u Rimu; 1509. god. Erasmo napada pokvarenost crkve; 1510. " Martin Luther posje�uje Rim; 1517. " Luther objesio 95 Teza o trgovanju oprostima na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Cortez napada Asteško carstvo u Meksiku; 1519. " u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju: Luther odbacuje bezgrešnost pape i glavnog koncila. Zwingili po�inje propovijedati u Zürichu; 1521. " papa ekskomunicira Luthera. Sabor u Wormsu: Luther govori pred Karlom V.; 1522. " Ignacije Loyola piše knjigu Duhovne vježbe; 1524-5." Njema�ki selja�ki ustanak; 1525. " anabaptista Tomas Müntzer pogubljen nakon poraza seljaka. U Kölnu i Wormsu tiskan prijevod Novog zavjeta Williama Tyndalea; 1536. " Calvin obvjavljuje Osnove krš�anske religije; 1545-63. Tridentski koncil; 1549. " prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj; 1552. " drugi Moltivenik i Trebnik u Engleskoj; 1553-8." katoli�ka reakcija u Engleskoj za vrijeme Mary Tudor; 1553. " Serveto spaljen kao krivovjerac u Ženevi; 1555. " Augsburški mir: vjera vladara odre�uje vjeru oblasti. Biskupi Latimer i Ridley (reformisti) spaljeni u Oxfordu; 1556. " Cranmer (reformista) spaljen u Oxfordu;


1577. " formula o Slozi: definirana luteranska Na�ela vjere; 1589. " ruska crkva postaje patrijarhat; 1598. " Nanteski proglas: francuskim protestantima zajam�ena sloboda; 1611. " objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa; 1618. " Sinod u Dortu osudio armenijansku doktrinu; 1620. " brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz Holandije i Engleske za Ameriku; 1629. " patrijarh Kiril Lukarski obvjavljuje svoje kalvinisti�ko Na�elo vjere; 1642. " Koncil u Ias i̧ osu�uje Lukarsku vjeroispovijed i potvr�uje rad Petra Mogile, metropolita kijevskog; 1647. " George Fox osniva Kverkerski pokret; 1648. " Westfalskim mirom završava se Tridesetogodišnji rat; 1649-59. Engleska Republika (Commonwealth) za vrijeme Olivera Cromwella; 1654. " Pascal se obratio; 1656-7." Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu Lettres Provinciales; 1660. " povratak Charles II. na prijestol i anglikanske crkve kao državne crkve; 1666-7. " Šizma starovjeraca u Rusiji; 1672. " Dositejeva vjeroispovijed potvr�ena na Jeruzalemskom koncilu; 1675. " Spener piše Pia Desideria, jedan od prvih radova o pokretu pijetista; 1678. " John Bunyan piše Put krš�anina; 1683. " Turci odba�eni nakon druge opsade Be�a; 1685. " Luj XIV. ukida Nanteski proglas. Masovno izbjeglištvo francuskih protestanata; 1688. " katolik James II. zba�en s trona i Vilim Oranski postaje kralj Engleske; 1709-10. " Luj XIV. uništava središte Jansenista u Port Royalu blizu Pariza; 1721. " Petar Veliki ukida Moskovski patriarhat i crkvu dovodi pod državnu kontrolu (Sveti sinod); 1722. " grof Zinzendorf osniva pijetisti�ku zajednicu u Herrenhutu u Saksoniji; 1723-50 " Johann Sebastian Bach u Leipzigu; 1726. " po�inje Veliko probu�enje u Sjevernoj Americi; 1727. " obra�enje Jonathana Edwardsa, vode�eg kalvinisti�kog teologa; 1734. " Voltaire piše Lettres Philosophiques; 1736. " biskup Butler piše Analogije religije; 1738. " obra�enje Johna Wesleya; 1740. " George Whitefield propovijeda u Sjevernoj Americi; 1742. " prvo izvo�enje Hendlovog Mesije; 1762. " Rousseau piše Emile: manifest sentimentalnog deizma. Pajsije piše Povijest bugarskih careva i svetaca; 1783. god. Ameri�ka nezavisnost;


1785. " Kant objavljuje svoja najvažnija filozofska djela; 1792. " osnovano Baptisti�ko misionarsko društvo u Engleskoj; 1793-4. " Francuska revolucija: vladavina Terora i dekristijanizacija Francuske.; 1800. " skupovi u naseljima zapadno od Apala�i planina najavljuju Drugo veliko probu�enje ameri�kog ponovo-dolaze�eg protestantizma; 1807. " zabranjuje se trgovina robljem u Engleskoj; 1807-21." Hegel objavljuje svoja najvažnija filozofska djela; 1821. " Grci ustaju protiv Turaka: smaknu�e Grgura, jeruzalemskog patriarha; 1827. " osnivanje pokreta Bratstva; 1832. " srpska pravoslavna crkva postaje autonomna; 1835. " Štraus objavljuje knjigu Život Isusov; 1843. " Kierkegaard objavljuje na danskom svoje djelo Ili-ili, egzistencijalisti�ki pogled na krš�anstvo; 1852. " osnivanje Svetog sinoda u Gr�koj: Gr�ka crkva postaje autokefalna; 1854. " dogma Djevica Marija i Bezgrešno za�e�e; 1859. " Charles Darwin piše Porijeklo vrsta; 1865. " osnovana Kineska unutrašnja misija; 1866. " Onken osniva prvu Baptisti�ku kapelu u Hamburgu; 1869-70." Prvi Vatikanski koncil: dogma o papinoj nepogrešivosti; 1870. " carigradski patrijarh osniva Bugarski egzarhat; 1870-80." Ritschl objavljuje svoja najzna�ajnija djela; 1878. " osnovana Vojska spasa; 1879. " srpska crkva ponovo postaje autokefalna; 1907. " papina enciklika Pascendi osu�uje modernizam; 1914. " Skupštine Božje: udruženje pentekostnih crkava Sjeverne Amerike; 1914.-18. Prvi svjetski rat; 1919. " Karl Bart piše svoje Komentare poslanice Rimljanima; 1924. " završetak Otomanske imperije i kalifata; 1927. " Brunner objavljuje knjigu Posrednik. Odvaja se od Barta; 1934. " osniva se Ispovjedna crkva u nacisti�koj Njema�koj (kao reakcija nacisti�ki orijentiranim crkvama); 1937. " albanska pravoslavna crkva postaje autokefalna; 1939.-45." Drugi svjetski rat; 1949. " Billy Graham po�inje svoja evangelisti�ka putovanja; 1950. " katoli�ka dogma: Marijino uzašaš�e; 1953. " carigradski patrijarh priznaje bugarsku pravoslavnu crkvu;


1958-64. " Anti-religiozna kampanja u SSSR-u za vrijeme Hruš�ova; 1962-5. " Drugi Vatikanski koncil; 1966. " po�etak pojavljivanja pentekostalnog i karizmatskog pokreta u glavnim protestantskim i katoli�kim crkvama; 1968. " papina enciklika: Humanae vitae: ponovo ponavlja stav katoli�ke crkve o umjetnoj kontroli za�e�a. Disidenti u katoli�kim krugovima; 1989-90. " pad komunizma: krš�ani igraju istaknutu ulogu u demonstracijama; 1989. " krš�ansko proslavljanje Boži�a u svim zemljama Isto�nog bloka; 1991. " odnosi katoli�ke i pravoslavnih crkava pogoršani zbog nadmetanja u Isto�noj Europi.

KAZALO IMENA I POJMOVA A Abelard Pierre (1079.-1144.) 117,131 Adalbert Praški (sv. Vojtjech) 136-7 ad extirpanda (bula u 1252.) 112 adopcijanizam 45,115 Aidan (u.651.) 23 Alacoque, Marie-Marguerite (1647.-1690.) 214 Albanija 18,33,265 Albert Veliki (1193.-1280.) 103,130 albigenze (vidi. katare) Aleksandar Aleksandrijski (u. 328.) 46,48 Aleksandar Nevski 147 Al-Ghazali (1059.-1111.) 129 Alkuin (735.-804.) 107,115 Altizer Thomas 252 Ambrozije (Milanski) (340.-397.) 66,81 anabaptisti 192-3,161,166,190 anglikanska crkva 180-189,225,232-234,236-237,244,248-249 anonimno krš�anstvo 267 Anselmo Canterburyjski (1033.-1109.) 117 Anskar (u. 865.) 24 Antun (250-.356.) 88-89 Apolinar (310.-?) 50,52.58-59 apolinarijanizam 58 apologeti 14,27-28,206,207 apostolska crkva (nova) 238 apostolska crkva (katoli�ka) 238 apostolska crkva (velška) 251 apostolski oci 25-26 Apt 91 arijanizam 46-50 Arije (256.-336.) 46 Aristid (2.st.) 27 aristotelizam 11, 129 Armenija 117-18,19,53,55,283 Arminius (1560.-1609.) 179-180 arminianzam 180 Arnobije (djelatan 304.-10.) 27 asketizam 87-94


Atanazije Aleksandrijski (295.-373.) 65-66 Atos 93,138,276 Augsburška ispovijed (nova verzija) (1530) 165 Augsburški Interim (1548.) 165 Augsburški vjerski mir (1555.) 165-166 Augustin Aurelije iz Hiponu (354.-430) 66-68 Augustin Rimski (u. 604.) 77,88 augustinci 102 Averroes (Ibn Ružd) (1126.-98.) 129 B Bacon (Roger) (1214.-94.) 131 Baedecker (1823.-1906.) 276 baptisti 196-197,225,232,237,243-244,276-281 baptisti u Jugoslaviji 243-244 Bardesan (Bar-Daisan) (154.-222.) 18 Barmenska deklaracja 273 Barnabina Pismo 26 Barth Karl (1886.-1968.) 261-263 Basel koncil (1431.-49.) 150,156,325 Basilid (djelatan 117.-38.) 43 Bazilije Ankarski (djelatan 336.-60.) 49-50 Bazilije Cezarejski (329.-379.) 90, 50,88,137 Baur Ferdinand (1762.-1860.) 215-216 begini 104-105 Bellarmine (1542..-1621) 186 Benedikt Anianski (750.-821.) 87 Benedikt Nursijski (480.-547.) 80-1 Benediktinski red 80,86-7 Berengar Tourski (1000.-1088.) 103 Berkeley George (1685.-1753.) 192 Bernard iz Clairveauxa (1090.-1153.) 89 Beza Theodore (1519.-1605.) 192 Biel Gabriel 133,157-158 blagdani 86 Bloch Ernst 241,266 Boetije (480.-524.) 129 bogoslužje 83-85 bogumili 55-56 Bonaventura (1221.-74.) 131 Bonhoeffer Dietrich (1906.-45.) 264-265 Bonifacije (680.-754.) 24,106 Bornkamm 265 Booth William 236 Bosco Ivan (Giovanni) (1815.-88.) 257 Bosna 55,112 bra�a zajedni�kog života 150,151,157 bratski pokret 235-236 Bruno Kölnski (1035.-1101.) 101 Buber Martin (1878.-1965.) 264,265 Bucer Martin (1491.-1551.) 191 Bugarska 138,242 Bullinger (1504.-75.) 172 Bultmann Rudolf (1844.-1976.) 263-264 Bunyan John (1628.-88.) 188-189 Butler (1692.-1752.) 209,224

C Calvin Jean (1509.-64.) 173-175 Campbell McLeod (1800.-72) 237


Caraffa (papa Pavao IV.) 200-201 Carigradski koncil (Prvi 381.) 58-59, (Drugi 553.) 59 (Tre�i 680.) 59-60 (�etvrti 869.) 60, 325 Cecilijan (dj.311-40) 37 celibat 69,87,110,142,183 Celzo (djelatan 177.-80.) 28,34 Cerint (djelatan 100) 42 Chelcicky Peter (1390.-1460.) 156 Chemnitz Martin (1522-86) 167 Ciprijan (205.-258.) 65,75 cisterciti 101-102 Clarendonov code 188 Cluny 100-101 Contarini (1483.-1542.) 200,268 Coverdale Miles (1488.-1569.) 180 Cox Harvey 265 Cranmer Thomas (1489.-1556.) 183 crkvena vojska 236-237 crkvene zgrade 86,134 crkveni red i služba 56-58 crkveno pridržavanje 166-167,204 Cromwell Oliver (1599.-1658.) 187-188,223 Cromwell Thomas (1485.-1540.) 182 � �iril Aleksandrijski (u. 444.) 51,71 �iril (826.-869.) i Metodije (815.-885.) 144 �iril Lukarski (1572.-1638.) 141-142

� �eška 136,154-157 D Dalmatin Antun (u.1579.) 170,168 Darwin Charles (1809-.82.) 234-235 datum Uskrsa 86 deizam 209 Denck Hans (1495.-1527.) 193 Descartes Rene´ (1596.-1650.) 207 devotio (ili via) moderna 133,157-158 Didahe 25,28,71,83,85 Didim Slijepi (309.-398.) 90 dijaspora 4-5 Dionizije Areopagit 12,137 Dioskur Aleksandrijski (u.454.) 53,76 dinami�ki monarhijanizam 45 Diodor Tarski (u. prije 394.) 52 djela Pavlova i Teklina 14 doketizam 26,42 Döllinger (1799.-1890.) 255-256 dominikanci 103 Dominik Guzman (1170.-1221.) 103 Donat 37-38 donatizam 37-38 Dordrecht sinod (1618.-19.) 180 Duchesne Louis (1843.-1922.) 257 duhobori 218 Duns Skot (1266.-1308.) 132


E eboniti 7 Eckhart Meister (von Hochheim) (1260.-1327.) 104,97 Edesa (Urfa) 28,120 Edwards Jonathan (1703.-58.) 225 Efeški koncil (431.) 59,325 Efeški sinod (449.) 53,76 Egipat 15, crkva 25 Ekolampadije (Hussgen) (1482.-1531.) 191 ekumenski koncili (sabori) 51-2,325 ekumenski pokret 258 Elim 251 Elizabeta I., engl. kraljica (1558.-1603.) 185 Engleska 20,23,25,88,92,100,107,110,153-4,180-9 Epikurejstvo Erazmo Roterdamski (1466.-1536.) 151-152 Erskine Thomas (1788.-1870.) 237 eseni 3-4 Etiopija 17 Eudoksije Carigradski (u.370.) 49-50 euharistija 65,71,83-84,116-117 Eustahije Antiohijski (djelatan 324.-26.) 48,49 Eutihije Aleksandrijski (378.-454.) 53,59 Euzebije Cezarejski (265.-339.) 47,49 Euzebije Nikomedijski (u.341.) 47 Evagrije Pontik (345.-399.) 90-91 Evodije (u. 370.) 55

F Farel Guillaume (1489.-1565.) 173 farizej 5 Fala�ka 166,204 Felix Urgelski 115 Ferrara koncil u 114,152,325 Filip II. August (francuski kralj) (1180.-1223.) 111,122 Filip IV. Lijepi (francuski kralj) (1285.-1314.) 125 filipisti 165-166 filioque (klauzula) 60,142-3 Finney Charles (1792.-1875.) 245 Firenca koncil u (1438.-45.) 114,152,325 Firentinska Unija 143,148 flacijanisti 169 Flacius Matija v. Vla�i� Flavijan Antiohijski (381.-404.) 76 Flavijan carigradski (u.449.) 53 Focije (820.-95.) 60,144 formula o Slozi (1577.) 166 Francuska 16-17,79,94-5,100-1,159-60,194-200,242 franjevci 103-104,151,203 Franjo Asiški (1182.-1226.) 103,123-124 Franjo Saleški (1567.-1622.) 257 Franke August (1663.-27.) 221 Freylinghuysen Theodore (1691.-1747.) 225 Fridrik Vilim I. pruski kralj (1713.-40.) 220 Fridrik II. (Veliki) pruski kralj (1740.-86.) 220 Frizja 21 frizjani 21 fundamentalizam 246


G Gal (550-640) 24 galikanizam 212,255 Georgije Aleksandrijski 49-50 German (496.-576.) 92 gëmara 4 gilbertinci 102 Gilda (510.-70.) 92 gnosticizam 38-42 Gomar Francis (1563.-1641.) 179 gospodnja ve�era 83-84 goti 19 Gottschalk 115 Grkokatoli�ka crkva 145-146 Grebel Konrad (1498.-1526.) 193 Grgur Nazijanski (330.-389.) 50,52 Grgur Niški (330.-395.) 50,52 Grgur Ninski 136 Grgur Thaumaturgos (213.-70.) 17 Grgur Prosvjetitelj (240.-332.) 17 Grgur (Veliki) 69,77 Grigorije (Grgur) Palama (1296.-1359.) 138 Groote Gerhart (1340.-84.) 102,104,105,150 Grosseteste (Robert) (1168.-1253.) 131 Gruzija 19,276 Gustav II. Adolf (1594.-1652.) 204,223 Guyon g-�a (1648.-1717.) 213,247 H Haldane Robert (1764.-1842.) 260,232 Hamilton Patrick (1503.-28.) 178 Harnack Adolf (1851.-1930.) 261 Hatin, bitka kod (1187.) 122 Hegel Friedrich (1770.-1831.) 227-228 Heidelberški katekizam (1563.) 166 Helvidije (4.st.) 68-69 Hengstenberg Ernst (1802.-69.) 232 Henrik II. (engleski kralj) (133.-89.) 176 Henrik VIII. (engleski kralj) (1491.-1547.) 181-182 Herakleja (575.-641.) 36 Heraklo 40 Hermin Pastir 26 Herrenhut 221 High Church 232 Hilandar 145 Hildebrand (v. Grgur VII.) 110 Hipolit rimski (u.236.) 29-30 hipostatska unija 51,53 hlisti 218 hodo�aš�aa 68,80,119 hospitalci v. ivanovce Hübmaier Balthasar 193 hugenoti 176-177,211114,152,325 Hugo iz Sv. Viktora (1096.-1141.) 115 Humanae Vitae, papina encliklika (1968.) 260 Humbert iz Moyenmoutiera (u. 1061.) 108,143 Hus (1373.-1415.) 154-157 Hussgen v. Ekolampadije Hutter Jacob (u. 1536.) hutteriti 193-194


Hrvatska 135-136,167-169 I Ignacije Antiohijski (u.98.) 25-26,27,34,58 Ignacije Loyola (1491.-1556.) 198-199 ikone (polemika) 139-140 ikonoklasti 140 index (zabranjenih knjiga) 201 indulgencije 113,115,158«-9,202 inkvizicija 111-112,198,200-201 interdikt 110-111 Irenej (130.-208.) 62 Irving Edward (1792.-1834.) 237-238 ispovijed Dositeja (1672.) 141 islam 72-74 isusovci 198-199 Italija 136-7,173,184,239 Ivan bez zemlje, engleski kralj (1167.-1216.) 111 Ivan Damascenski (675.-749.) 140-141 Ivan od Križa (1542.-91.) 202 Ivan Maron 53 ivanovci (hospitalci) 120-121 Ivan Škot Eriugena (810.-77.) 107,126,138 Ivan Zlatoust (340.-407.) 22,59,90,91,137 Izabela 112 Izida i Horus 9,72 J jakobitska (sirijska) crkva 53 jansenizam 212-213 Jarmuk bitka kod (636.) 119 Jeronim (331.-420.) 68-69 Jeronim Praški 154 jezuiti v. isusovci Jimenez (1436.-1517.) 198 josifovci 217 Julijan iz Norwicha (1342.-1415.) 104 Julijan Eklanunski (380.-455.) 54 Justin Mu�enik (100.-165.) 62 K Kalcedonski koncil (451.) 59,325 Kant Immanuel (1724.-1804.) 226-227 kalikstinci 156 kalvinizam 173-175 karizmatski pokret 251-253 Karl I. Anžuvinac kr. Sicilije (1266.-85.) 113,143 Karl Martel (685.-741.) 106 Karlman (879.-884.) 106 Kasijan (u. 433.) 91 Kasiodor (477.-570.) 93 Kastor (5.st.) 91 katare (albigenzi) 111 Katarina Sijenska 104 Keil Johann (1807.-88.) 232 keswi�ki pokret 247 Kierkegaard (1813.-55.) 231 Klement Aleksandrijski (155.-220.) 63 Klement I. Rimski (dj. 90.-100.) 26,74-75


Kliment Ohridski 93,144 Klodvig (Clovis I.) frana�ki kralj (465.-511.) 23,106 Klotilda (475.-545.) frana�ka kraljica 23 Knox John (1514.-72.) 178-179 kolokvija u Ratisbonu (Regensburgu 1541.) 200,163,174 koliridijanci 72 Koloman (biskup) 24 Kolumb Denegalski (521.-97.) 23,92 Kolumban iz Bangora (543.-615.) 23,92 konceptualizam 129,131 koncili (pregled) 325 Konstanc, sabor u: 114,150 konzistorijum 164,166,174,176,218 Konzul Stjepan 170 koptska crkva 29,53,88,89 Koruška 135 Kravar Pavel (1390.-1433.) 178 Krescent 19 kritika oblika 263-4 križarski ratovi 119-126 krivotvoreni dokumenat 106 krivovjerja 38-56 krš�anski socijalizam 234 krštenje 85,116 Küng Hans (1928.-) 268 Kuran 73,201 Kuyper Abraham (1837.-1920.) 260 Kvadrat (dj.117.-38.) 27 kvekeri 196 kvijetizam 213-214

L Laktancije (240.-320.) 27,74 Lammenais (1782.-1854.) 257 Lanfranc (1005.-89.) 101,117 Langton Stephen (1150.-1228.) 111 �aski Jan (1499.-1560.) 191 Lateranski sabor (�etvrti) 111,117 Laud William (1573.-1645.) 186-187 Leibnitz (1646.-1716.) 207 Laurencije (dj.500.-7.) 76 Leipziški Interim 165 Lerins 92 Lessing 210 Ligugé 91 Lindisfarne 23,99 Locke John (1632.-1704.) 206,209 Loisy Alfred (1857.-1940.) 257 lolardi 154,184 Lombardo Petar (1095.-1169.) 115,116 Londonska ispovijest, Druga 197 Lucijan Antiohijski (240.-312.) 47 Luj VII. francuski kralj (1137.-1180.) 121 Luj IX. francuski kralj (1226.-70.) 124 Lulle Rajmund(1235-1316) Luther (1483.-1546.) 157-162 luteranizam 164-166 Luxeuil 23,24,92 Lyon, sinod u (1274.) 78,143


M Ma�arska 136,175 Makedonija 93,242 makedonijanizam 58 Maksim Ispovjedalac (580.-662.) 137-138,141 Maksimila 44-45 Malebranche (1638.-1715.) 207 malteški vitezovi 126 Mani (ili Manes) (216.-76.) 54 maniheizam 54-55 Manz Felix (1498.-1527.) 192,193 Manzikert, bitka kod (1071.) 119 Marburški razgovori 173 Marcel Ankarski (u.374.) 48,49 Marcion (dj.140.-44.) 43-44,62 Marija 12, polemika o 51,69,71-72,115,256,260 Marija, engl. kraljica (1553.-8.) 184 Martin Tourski (335.-400.) 22,91-92 marksizam 275-277 Matthew Henry (1662.-1714.) 188,189 Melanchton Filip (1497.-1560.) 161,164,165 Melod Roman 137 Menno Simons (1496.-1561.) 194 menoniti 194 metodisti 223-224,242-4,260 Metternich (1773.-1859.) 253,254 milanski proglas (313.) 37 Mili� iz Kromeriža 150 mirari vos, papina enciklika (1832) 254 misije katoli�ke 203,239 misijski pokret 239-242 misticizam 202 Mitra 9 modalizam 46 Mogila Petar (1586.-1647.) 219 Moody D.L. (1837-99) 250-251 Molina Luis (1535.-1601.) 212 Molinos Miguel de (1640.-97.) 213 molitvenik 183-5 molokany 218 Moltmann Jürgen 266 monarhijanizam 45,50 Monod Adolfe (1802.-56.) 260 monofizitizam 51 monoteletizam 53,59-60 Montan 44-45 montanizam 44-45 Montecassino 93 Moody (1837.-99.) 246,249 Morava 136,144 moravska bra�a 156 moravski pokret 221-222 Muhamed (570.-632.) 72-3 Müntzer Tomas (1490.-1525.) 161-162 Mutimir (892.-910.) 145 N nacizam 270-275 Naum 93,144 neposjednici 217


Neri Filip (1515.-95.) 203 nestorijanizam 51-52 Nestorije (380.-451.) 51 Nietzsche Fridrik (1844.-1900.) 270-271 Nikola od Lyre (1265.-1349.) 134 Nikon (1605.-81.) 217-218 Nikejski koncil (Prvi – 325.) 58 (Drugi – 787.) 60 Nin 136 Ninian (360.-432.) 23,92 Nitra 136 Nizozemska 160-1,163,178,245 Njema�ka 21,95,141-50,208-113,255-7 njema�ki viteški red 122 Noet (2.st.) 46 nominalizam 128,129 Nova apostolska crkva 238 Novacijan (3.st.) 3§ Nur-ed-Din 121 Nurnbers¬ki Interim (1532.) 163

O okazionalizam 207 Oncken (1800.-84.) 232 Opus Dei 260 Oranski koncil (529.) 54,133 Origen (185.-254.) 63-65 Osroena (Edesa, Urfa) 18,20,53 otkupljenje 117-118 P Pahomije (286.-346.) 89 Pajsije 276 Pannenberg 265 Papije Hierapolski (60.-130.) 25 Palut iz Edese 28 papinstvo 253,259 Parham Charles 250 Pascal Blaise (1623.-62.) 207-208,212 Pascendi, papinska enciklika (1910.) 257-258 patripationizam 46 Patrik (390.-461.) 20,23,92 paulikijani (pavli�ani) 55 Pavao Samosatski (dj.260.-72.) 45,230 pelagijanizam 53-54 Pelagije (360.-422.) 53 pentekostalni pokret 249-251 Petar Mu�enik (1491.-1562.) 183 pijetizam 220-221 Pipin Mali (715.-68.) frana�ki kralj 106 Pittinger Norman 265-266 Plinije (62.-114.) 83 Podebonostev 277 poganski svijet 7-12 Poljska 137,195-196 Polikarp (70.-166.) 26,33 Pontifex maximus 77,80,137 Porfirije iz Tira (232.-305.) 28,34 posjednici 200 poslanica Klementa 26 Prakseja (3.st.) 46


pravoslavna crkva 122-32,188,200-1 predestinacije 54,67,115,142 pretvorba 103 Priscila 29 procesna teologija 265-266 progoni 30-38 protureformacije 197-204 puritanci 185-188 puritanizam 189 pustinjaci 87-89 pustinjaci sv. Augustina 102

R racionalizam 209 Radbert Pashasije (785.-860.) 116 Radstock Lord 276,279 Rahner Karl (1905.-85.) 267,269 Rakov 195 rakovski katehizam (1574.) 196 Raspu�in 276-277 Rastislav (846.-70.) 136,144 Rathramnus 116 realizam 128 redakcijska kritika 265 reformacija, razlozi za 149-151 Religia licita 8 relikvije 96-97 Rerum novarum, papinska enciklika (1891.) 257 Ridley Nicholas (1500.-55.) 183 Rikard Lavljeg Srca (1157.-99.) 122 Rim, crkva u 29-30,74-77 Riminije koncil u (359.) 49 Ritschl Albert (1822.-89.) 229-230 Rolle Richard 150 Roscelin iz Compiegnea (1050.-1124.) 128 Ryle biskup (1856.-1925.) 247 Rumunska 22,145,243 Rusija 146-148,217-219,277-282 Rutherford Samuel (1600.-61.) 179 S Sabatier Auguste (1839.-1901.) 257 Sabelije (3. st.) 46 sabelijanizam 46 SAD 173-4,226-8,236-8 sakramenti 115 Saladin (Salah-al-Din) 122 salezijanci 257 samostani 87-93 Sava (1175.-1235.) 145 Savonarola (1452.-98.) 152 Schleiermacher (1768.-1834.) 226 Schleitheimska ispovijed 193 Seleukija sabor u 49 selja�ki rat 161-162 Serafim iz Sarova 276,277 Serdika koncil u 49 Sergije Radonežski (1314.-92.) 147 Serveto Miguel (1511.-33.) 195,174


Simah (2.st.) 76 Simeon Novi-Teolog (r.949.) 139 Simeon Stilit (390.-459.) 90 Sirijska crkva 28 Sirmium (Sremska Mitrovica) sabor u (357.) 22,36,50 Sjeverna Afrika – crkva 29 skoptci 218 Slovenija 167-168 Smith Hana Whithall (1832.-1911.) 247 Socinije (Sozzini) (1525.-62.) 195 socinijanci 195-196 Spener (1635.-1705.) 220-221 Spinoza Baruch (1632.-77.) 207 Split (Spalatum) 22,36,55,135,136,169 Splitski koncil (1185.) 55 Splitski sinod (925.,928.) 136 Spurgeon (1834.-92.) 237,247 Srbija 54,145 stara katoli�ka crkva 256 Stefan iz Perme 147 Strauss (1808.-74.) 228-229 Strossmayer 256 Suenens 252-259 superstitiones 8 Sutri sinod u (1046.) 109 svjetski savez crkava 268-9 Š Šenuta (u.451) 89 Šimun ben-Koseba 6 Šimun Mag 40 Šimun Cirenas 43 školska bra�a 198 Škotska 18-20, 79-80,161-2,219-20 Šmalkaldenski savez 163 Španjolska 16,99,102,181 Štitny´ Tomas¬ 150 T Tacijan (Adai) (112.-72.) 27,28 talmud 3 Tauler Johann (1300.-61.) 104,196 Teilhard de Chardin (1881.-1955.) 267-268 Telesfor 34 templari 120,121 Teodor Mopsuestijski (350.-428.) 52 Teodora 140 Teodot Bizantski (3.st.) 43,45 Teodozije 81 teologija križa 264 teologija oslobo�enja 267 teologija nade 241,266 teorija evolucije 234 Terezija Avilska (1515.-82.) 202,213 Tertulijan (160.-245.) 62-63 teutonski viteški red, v. njema�ki v.r. Tihon patriarh (1866.-1925.) 278 Tikonije 29 Tillich Paul (1886.-1965.) 263 Tirdat III. (294.-324.) 19


Toledski koncil 142 Toma Akvinski (1224.-74.) 130-131 Toma Kempis (1380.-1471.) 102,105 Tomas Becket (1118.-70.) 110 Tomino Evan�elje 43,58 Tomislav 136 Torquemada 112 Torontski blagoslov 253 Torrey (1856.-1928.) 246 transsubstancijacija 27,103,130,141 Tridentski koncil (1545.-63.) 201-202 Tridesetogodišnji rat 204 Trpimir 99,136 Trubar Primož¬ 170 Tyndale William (1494.-1536.) 180,182,186

U Ulfila (311.-383.) 22 ultramontanizam 211,255 Unam sanctam, bula 113 Unigenitus, bula 213 Ursije 136 utrakvisti 156

V valdenzi 153,176 Valdo Petar (Pierre de Vaux) (1140.-1217.) 153 Valens iz Murse (4.st.) 22,49 Valentin (2.st.) 42-43 valombrozi 99 varjazi (Šve�ani) 135,146 vatikanski koncil (prvi 1869.-70) 255 (drugi 1962.-65.) 258 Veritatis Splendor 259 vikinzi (Danci i Norvežani) 100,107,135,146 Vilim I. Oranski (1533.-84.) 188 Vinko Paulski (1581.-1660.) 214 Višeslav knez 136 Vla�i� Matija 165,169-170,203 vojska spasa 236 W Wallenstein (Albert von Waldstein) (1583.-1634.) 204 Watchman Nee 247-248 Weiss Johannes (1863.-1914.) 261 Wesley John (1703.-91.) 223-224 Westfalski mir (1648.) 165,204 Whitby – sinod u (663.) 24 Whitefield (1714.-70.) 224-225 Wigglesworth Smith 251 Wilfrid (634.-709.) 24,93 William Occamski (1280.-1349.) 132,133 Willibrord (658.-739.) 24 Wimber John 252 Wishart George (1513.-46.) 178 Wolff Christian (1679.-1754.) 207 Wynfrith iz Creditona (v. Bonifacije) Wycliffe John (1329.-84.) 153-154

Z


zapadna obnova 244-245 zasluge 71 Zinzendorf Graf von (1700.-60.) 221-222 znanost i filozofija u S.V. 126-133 zoroastrizam 9 Zwingli Ulrich (1484.-1531.) 171-172 Ž Židovi 30-31,72,87,95,162,252,266,272,277 Žiška 155 BIZANTSKI CAREVI PRVO RAZDOBLJE: RIMSKO UNIVERZALNO CARSTVO (330.-641.) 324.-37. *Konstantin I. 337.-61. *Konstancije II. 361.-63. *Julijan Apostat 363.-64. Jovijan 364.-78. *Valent 379.-95. *Teodozije I. 395.-408. Arkadije 408.-50. Teodozije II. 450.-57. Marcijan 457.-74 Lav I. 474. Lav II. 474.-75. Zeno 475.-76 .Basilisk 476.-91. Zeno (opet) 491.-518. Anastazije I. 518.-27. Justin 527.-65. Justinijan I. 565.-78. Justin II. 578.-82. Tiberije II. Konstantin 582.-602. Mauricije 602.-10. Focije* 610.-41. Heraklije DRUGO RAZDOBLJE: RIMSKO-GR�KO CARSTVO (641.-1204.) 641. Konstantin i Herakleona 641. Herakleona


641.-68. Konstans Pogonat 668.-85. Konstantin IV. 685.-95. Justinijan II. Rinotmet 695.-98. Leontije 698.-705 Tiberije III. 705-11 Justinijan (opet) 711.-13. Filipik Bardan 713.-15. Anastazije II. 716. Teodozije III.* 717.-41. Lav III. Isaurijski 741.-75. *Konstantin V. Kopronim 775.-80. *Lav IV. Kazar 780.-97. Konstantin VI. 797.-802. Irene 802.-11. Nikefor I. 811. Staurakije 811.-13. Mihajlo Rangabe 813.-20. Lav V. Armenski 820.-29. Mihajlo II. Amorijski 829.-42. Teofil* 842.-67. Mihajlo III. Pijanica* 867.-86. Bazilije I. 886.-912. Lav VI. Mudri ili Filosof 912.-13. Aleksandar 913.-59. Konstantin VII. Porfirogenit 920.-44. Roman I. Lekapen 959.-63. Roman II. 963.-69. Foka 969.-76. Ivan I. Cimisk 976.-1025. Basilije II. Bulgarokton 1025.-28. Konstantin VIII. 1028.-34. Roman III. Argir 1034.-41. Mihajlo IV. Paflagonski 1041.-42. Mihajlo V. Kalafat 1042. Zoe i Teodora 1042.-55. Konstantin IX. Monomah 1055.-56. Teodora (opet) 1056.-57. Mihajlo VI. Stratiotik 1057.-59. Izak I. Komnen 1059.-67. Konstantin X. Duka 1068.-71. Roman IV. Diogen 1071.-78. Mihajlo VII. Duka 1078.-81. Nikefor III. Botaniat 1081.-1118. Aleksije I. Komnen 1118.-43. Ivan II .Komnen 1143.-80. Manuel I. Komnen 1180.-83. Aleksije II. Komnen 1183.-85. Andronik I. Komnen 1185.-95. Izak II. Angel 1195.-1203. Izak III. Ange l1203.-04. Izak II. (opet) i Aleksije IV. Angel TRE�E RAZDOBLJE: PODIJELJENO CARSTVO (Latini u Carigradu, Bizantinci u Nikeji i u Trebizondu, Turci na Istoku) (1204.-1461.) 1204. Aleksije V. Duka 1204.-22. Teodor I. Laskarski


1222.-54. Ivan III. Valacski 1254.-58. Teodor II. Laskarski 1258.-61. Ivan IV. Laskarski 1259.-82. Mihajlo VIII. paleolog 1282.-1320. Andronik II. paleolog 1328.-41. Andronik III. paleolog 1341.-91. Ivan V. paleolog 1347.-54. Ivan VI. Kantakusen 1376.-79. Andronik IV. paleolog 1390. Ivan VII. paleolog 1391.-1425. Manuel II. paleolog 1425.-48. Ivan VIII. paleolog 1449.-53. Konstantin XI. paleolog

RIMSKI CAREVI 14.-37. Tiber 37.-41. Kaligula 41.-45. Klaudije 54.-68. *Neron 69.-79. Vespasijan 79.-81. Tit 81.-96. Domicijan 96.-98. Nerva 98.-117. Trajan 117.-138. Hadrijan 138.-161. Antononin Pije 161.-180. *Mark Aurelije 180.-192. Komod 191.-211. Septim Sever 235.-238. Maksim Traks 238.-244. Gordijan III. 244.-249. Filip Arabski 249.-251. *Decije 253.-260. *Valerijan 260.-260. *Galije 268.-270. Klaudije Gotski 270.-275. Aurelijan 275.-276. Tacit 276.-282. Prob

REORGANIZACIJA CARSTVA: TETRARHIJA (284.-310.) 285.-305. *Dioklecijan + Maksimijan 305.-311. Tetrarhija (ostavka Dioklecijana i Maksimijana) *Maksencije + *Maksimin I. Daja *Galerije (u. 311.) + *Konstancija I Klor (u. 306.)


312.-337. *Konstantin + *Licinije (u. 325.) 337. *Konstans I. (u. 350). + *Konstantin II. (u. 340.) + Konstancije II. 350. Konstancije II. 361.-63. Julijan 364. Jovijan *365. Valentinijan I. (u. 375.) + Valent (378.) 378. *Teodozije I + *Gracijan (u. 383.) + Valentinijan II. 383.-88. Usurpacija Magnusa Maksima 383.-95. Teodozije I. 425.-54. *Valentinijan III. 475.-76. Romul August 476. Kraj zapadnog rimskog carstva ************************* SVETO RIMSKO CARSTVO (= obnovljeno rimsko carstvo) frana�ka dinastija (karolinzi) (carstvo = Francuska/Njema�ka/Sjeverna Italija) 800.-14. *Karlo Veliki 814.-40. *Ljudevit Pobožni ____________________________ PREKRETANJA MA�ARA, VIKINGA I SARACENA --------------------------------------------- Saska dinastija 919.-36. *Henrik I. 936.-73. *Oton I. 973.-83. Oton II. 996.-1002. *Oton III. 1002.-24. Henrik II. 1024.-39. Konrad II. 1039.-56. *Henrik III. 1056.-1106. *Henrik IV. 1106.-25. Henrik V. 1125.-37. Lotair III. Hohenstaufovska dinastija 1152.-90. *Fridrik I. Barbarossa 1190.-97. Henrik VI. 1209.-18. Oton IV. 1220.-50. *Fridrik II. 1218.-91. *Rudolf I. Habsburški 1298.-1308. Albert I. Habsburški 1308.-13. Henrik VII. 1314.-47. Luj IV. 1355.-78. Karlo IV. 1411.-33. *Žigmund **************************** Isklju�ivo Njema�ko carstvo 1438.-39. Albert Hapsburški 1452.-93. Fridrik III. 1493.-1519. Maksimilijan 1519.-56. Karlo V. 1558.-64. Ferdinand I. Habsburški 1493.-1519. Maksimilijan II.


1619.-37. Ferdinand II. – mržnja prema protestanata uzrokovala je 30.god rat 1637.-67. Ferninand III. potpisao Vestfalski Mir **************************** 1804.-15. *Napoleon I. (novo Karlo Veliki) 1871. Bismark i Drugo njema�ko carstvo (Das zweite Reich) **************************** 1939.-45. *Hitler i Tre�e njema�ko carstvo (Das dritte Reich)


RIMSKE PAPE (* = spomenut u glavnom tekstu)Linus (67.-79.) Anklet (79.-91.) *Klement (92.-101.) Evarist (101.-105.) Aleksandar I. (109.-119.) Sikst I. (115.-125.) *Telesfor (125.-136) Hugin (136.-140.) Pije I. (140.-115.) Anket (155.-166.) Soter (166.-175.) Eleuterije (175.-189.) *Viktor I. (189.-199.) Zefirin (199.-217.) *Kalist I. (217.-222.) Urban I. (222.-230.) Potian (230.-235.) Anteros (235.-236.) Fabian (236.-250.)* Kornelije (251.-253.) *Novacijan 351. antipapa Lucije I. (253.-254.) *Stjepan I. (254.-257.) Sikst II. (257.-258.) Dionizije (259.-268.) Feliks I. (269.-274.) Eutihijan (275.-83.) Gaj (283.-296.) Marcelin (296.-304.) Marcel (308.-309.) Eusibije (309.-310.) Miltiad (311.-314.) Silvester I. (314.-335.) Marko (335.-337.) *Julije I. (337.-352.) Liber (352.-366.) Feliks II. 352.-65. antipapa *Damaz I. (366.-384.) Ursinije 366.-7. antipapa Siricije (384.-99.) Anastazije (399.-401.) *Inocent I. (401.-417.) Zosim (417.-418.) Bonifacije I. (418.-422.) Eulalije 418.-419. antipapa *Celestin I. (422.-432.) Sikst III. (432.-440.) *Lav I. Veliki (440.-461.)

Kalcedonski koncil 451. Hilarije (461.-468.) Simplicije (468.-483.) Feliks III. (483.-492.)* Gelazije I. (492.-496.) Anastazije II. (496.-498.) *Simah (498.-514.) Laurentije 498.-505. antipapa Hormisdas (514.-523.) Ivan I. (523.-526.) Feliks IV. (526.-30.) Bonifacije II. (530.-532.)


Dioskur (530. ) suparni�ki papa Ivan II. (533.-535.) Agapet (535.-536.) Silvrije (536.-537.) odpušten Vigilije (537.-555.) Pelagije (555.-561.) Ivan III. (561.-574.) Benedikt I. (575.-579. Pelagije II. (57.9-590.) *Grgur I. Veliki (590.-604.) Sabinijan (604.-606.) Bonifacije III. (607.) Bonifacije IV. (608.-615.) Deusdedit (Areodat I.) (615.-618.) Bonifacije V. (619.-625.) *Honorije I. (625.-638.) Ivan IV. (640.-642.) Severin (640.) Ivan IV. (640.-642.) Teodor I. (642.-649.) Martin I. (649.-655.) Eugenije (655.-657.) Vitalijan (657.-672.) Adeodat II. (672.-676.) Don (676.-678.) Agato (678.-681.) Lav II. (682.-683.) Benedikt II. (684.-685.) Ivan V. (685.-686.) Konon (686.-687.) Teodor i Pascal (687.) suparni�ke pape Sergije I. (687.-701.) Ivan VI. (701.-705.) Ivan VII. (705.-707.) Sisinije (708.) Konstantin (708.-715.) Grgur II. (715.-731.) Grgur III. (731.-741.) Zaharije (741.-752.) *Stjepan II. (752.-757.) Pavao I. (757.-767.) Konstantin II. 767.-768. antipapa Filip (768.) antipapa Stjepan III. (768.-772.) Adrian I. (772.-795.) *Lav III. (795.-816.) okrunio Karla Velikog (800.) Stjepan IV. (816.-817.) Pascal I. (817.-824.) Eugeije II. (824.-827.) Valentinije (827.) Ivan 844. antipapa Grgur IV. (827.-844.) Sergije II. (844.-847.) Lav IV. (847.-855.) Benedikt III. (855.-858.) *Nicola I. (858.-867.) Adrian II. (867.-872.) Ivan VIII. (872.-882.) Marin I. (882.-884.) Adrian III. (884.-885.)


Stjepan V. (885.-891.) Formoz (891.-896.) Bonifacije VI. (896.) Stjepan VI. (896.-871.) Roman (897.) Teodor II. (897.) Ivan IX. (898.-900.) Benedikt IV. (900.-903.) Lav V. (903.) Kristof 903.-904. antipapa Sergije III. (904.-911.) Anastazije III. (911.-913.) Lando (913.-914.) Ivan X. (914.-928.) odpušten Lav VI. (928.) Stjepan VII. (929.-931.) Ivan XI. (931.-935.) Leo VII. (936.-939.) Stjepan VIII. (939.-942.) Marin II. (942.-946.) Agapet II. (946.-955.) *Ivan XII. (955.-963.) okrunio Otona I. (962.) odpušten 963. Lav VIII. (963.-965.) Benedikt V. (965.-966.) Ivan XIII. (965.-972.) Benedikt VI. (973.-974.) Benedikt (974.-983.) Bonifacije VII. (974.) odpušten Benedikt VII. (974.-983.) Ivan XIV. (983.-984.) Bonifacije VII. opet (984.-985.) Ivan XV. (985.-996.) Grgur V. (996.-999.) Ivan XVI. 967.-968. antipapa Silvester II. (999.-1003.) Ivan XVII. (1003.) Ivan XVIII. (1004.-1009.) Sergije IV. (1009.-1012.) Grgur 1012. antipapa izba�en Benedikt VIII. (1012.-1024.) Ivan XIX. (1024.-1032.) *Benedikt IX. (1032.-1045.) odstupio:1046 odpušten *Grgur VI. (1045.-1046.) odpušten *Silvester III. 1045. antipapa odpušten Klement II. (1046.-1047.) Damaz II. (1047.-1048.) *Lav IX. (1048.-1054.) odcjepljenje pravoslavne crkve Viktor II. (1054.-1057.) Stjepen IX. (1057.-1058.) Benedikt X. (1058.-1059.) odpušten *Nikola II. (1059.-1061.) Aleksandar II. (1061.-1073.) Honorije II. 1061.-1072. antipapa *Grgur VII. Hildebrand (1073.-1085.) Klement III. 1080.-1100. antipapa Viktor III. (1086.-1087.) Urban I.I (1088.-1099.)


Pascal II. (1099.-1118.) Teodorik 1100. antipapa, izba�en Albert 1102. antipapa, odpušten Gelazije II. (1118.-1119.) Grgur VIII. 1118.-21. antipapa, odpušten Kalist II. (1119.-1124.) Honorije II. (1124.-1130.) Inocent II. (1130.-1143.) Anklet II. (1130.-1138.) Viktor 1138. odstupio Celestin II. (1143.-1144.) Lucije II. (1144-1145.) Eugenije III. (1145.-1153.) Anastazije IV. (1153.-1154.) Adrian IV. (1154.-1159.) *Aleksandar III. (1159.-1181.) Viktor IV. 1159.-1164. antipapa Pascal III. 1164.-8. antipapa Inocent III. (1179.-80.) antipapa, odpušten Lucije III. (1181.-1185.) Urban III. (1185.-1187.) Grgur VIII. (1187.) *Klement III. (1187.-1191.) Celestin III. (1191.-1198.) *Inocent III. (1198.-1216.)

IV. Lateranski Koncil *Honorije III. (1216.-1227.) *Grgur IX. (1227.-1241.) Celestin IV. (1241.) *Inocent IV. (1243.-1254.) Aleksandar IV. (1254.-1261.) Urban IV. (1261.-1264.) Klement IV. (1265.-1268.) *Grgur X. (1271-1276.) Inocent V. (1271.) Adrian V. (1276.) Ivan XXI. (1276.-1277.) Nikola III. (1277.-1280.) Martin IV. (1281.-1285.) Honorije IV. (1285-1287.) Nikola IV. (1288.-1292.) *Celestin V. (1294.) odstupio *Bonifacije VIII. (1294.-1303.) Benedikt XI. (1303-1304.) *Klement V. (1305-1314.) ************************* PAPINSTVO U AVIGNONU 1307.-1378. Ivan XXII. (1316.-1334.) Nikola V. 1328.-1330. antipapa odstupio Benedikt XII. (1334.-1342.) Klement VI. (1342.-1354.) Inocent VI. (1352.-1362.) Urban V. (1362.-1370.) Grgur XI. (1370.-1378.) ************************* PAPINSTVO OPET U RIMU *Urban VI. (1378.-1389.) *Klement VII. 1378.-94. antipapa Bonifacije IX. (1389.-1404.)


Benedikt XIII. 1394.-1423. antipapa,odpušten Inocent VII. (1404.-1406.) Grgur XII. (1406.-1409.) *Aleksandar V. (1409.-1410.) Ivan XXIII. 1410.-15. antipapa,odpušten *Martin V. (1417.-1431.) Klement VIII. 1423.-9. antipapa,odstupio Eugenije IV. (1431.-1471.) odpušten Feliks V. 1439.-49. antipapa,odstupio *Nikola V. (1447.-1455.) Kalist III. (1455.-1458.) Pio II. (1458.-1464.) Pavao II. (1464.-1471.) *Sikst IV. (1471.-1484.) Inocent VIII. (1484.-1492.) Aleksandar VI. (1492.-1503.) Pio III. (1503.) Julije II. (1503.-1513.) Lav X. (1513.-1521.) osudio Luthera Adrian VI. (1522.-1523.) Klement VII. (1523.-1534.) *Pavao III. (1534.-1549.)

Tridentski koncil 1545-63. Julije III. (1550.-1555.) Pavao IV. (1555.-1559.) Pio 1559.-1565.) Pio V. (1566.-1572.) Grgur XIII. (1572.-1585.) Sikst V. (1585.-1590.) Urban VII. (1590.) Grgur XIV. (1590.-1591.) Inocent IX. (1591.) Klement VIII. (1592.-1605.) Lav XI. (1605.) Pavao V. (1605.-1621.) Grgur XV. (1621.-1623.) Urban VIII. (1623.-1644.) osudio jansenizam Inocent X. (1644.-1655.) Aleksandar VII. (1655.-1667.) Klement IX. (1667.-1669.) Klement X. (1670.-1676.) Inocent XI. (1676.-1689.) Aleksandar VIII. (1689.-1691.) Inocent XII. (1691.-1700.) Klement XI. (1700.-21.) bula Unigenitus Inocent XIII. (1721.-1724.) Benedikt XIII. (1724.-1730.) Klement XII. (1730.-1740.) Benedikt XIV. (1740.-1758.) Klement XIII. (1758.-1769.) Klement XIV. (1769.-1774.) jezuiti zabranjeni Pio VI. (1775.-1799.) Pio VII. (1800.-1823.) Lav XII. (1823.-29.) Pio VIII. (1829.-1830.) Grgur XIV. (1831.-1846.) protiv liberalizma


*Pio IX. (1846.-78.) Prvi vatikanski koncil (1869.-70.)

Lav XIII. (1878.-1903.) Rerum novarum 1891.

Pio X. (1903.-1914.) Benedikt XV. (1914.-1922.) Pio XI. (1922.-1939.) Pio XII. (1939.-1958.) Ivan XXIII. (1958.-1963.)

Drugi vatikanski koncil (1962.-5.) Pavao VI. (1963.-1978.) Ivan Pavao I (1978) Ivan Pavao II. (1978.-) CRKVENI KONCILI Ekumenski I. Nikejski 325. I. Carigradski 381. Efešski 431. Kalcedonski 451. II. Carigradski 553. III. Carigradski 680.-81. II. Nikejski 787. IV. Carigradski 869.-70. Rimo-katoli�ki I. Lateranski 1123. II. Lateranski 1139. III. Lateranski 1179. IV. Lateranski 1215. I. Lyonski 1245. II. Lyonski 1274. Vienne 1311.-12. Konstanc 1414.-18. Basel/Ferrara/Firenze 1438.-45. V. Lateranski 1512.-17. Tridentski 1545.-63. I. Vatikanski 1869.-70. II. Vatikanski 1962.-65.


STAROZAVJETNI PROROCI

PREGLED POVIJESTI CRKVE

Stephen Etches

Used by permission.

(c) UTBP

povijest crkve

Documents

kr anskim

sedam slobodnih

za vladavine

tomino evan

svojoj knjizi

gra anski

dinami ki

gospodnja