UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETODSJEK: Pedagogija-psihologijaPREDMET: Opća psihologija IProf. dr. Mujo Haskovićass. Elvis Vardo

Članci iz psihologije:

POVJERLJIVOST U PSIHOTERAPIJI:NEKE OD AKTUELNIH DILEMA

(Tatjana Vukosavljević-Gvozden)

TRAUMATSKI STRES:NASTANAK, TRETMAN, PERSPEKTIVE

( Nikola Ilić)

INDIKATORI STRESNOG SINDROMA NA RORŠAHOVOM TESTU KOD UČESNIKA RATA

( Milanko Čabarkapa, Nada Marković)

TUZLA, Decembar 2006. STUDENT: Emina Delić

POVJERLJIVOST U PSIHOTERAPIJI:NEKE OD AKTUELNIH DILEMA(Tatjana Vukosavljević-Gvozden)

Ovaj članak govori o povjerljivosti u psihoterapiji i posmatra tu povjerljivost iz više uglova, tj. koliku ulogu ona igra u odnosu terapeuta i pacijenta, kako se posmatra prema etičkom i zakonskom pitanju. Biti će navedeni načini na koje možemo postaviti određene granice, šta raditi u diskutabilnim situacijama, treba li pacijentu odmah reći o ograničenjima povjerljivosti ili tek onda kada se za tim javi potreba. Također govori i o tome treba li povjerenje u psihoterapiji ograničiti zakonom kao mnoga zapadna društva ili ne. Etički kodeks jasno govori da terapeut mora potpuno u tajnosti držati sve podatke o pacijentu osim u slučaju specijalnih okolnosti i zakonskih obaveza. Možemo uočiti da povjerljivost ima više ograničenj i da su brojni razlozi odstupanja od nje: od strana psihoterapeuta do klijenta i njegovih bližnjih, te različitih institucija. Ali ipak, taj problem i dalje nije lako riješiti, pa zbog toga i iskusni terapeuti ne znaju reagirati u određenim situacijama.Za početak moramo reći kolika je važnost povjerljivosti u psihoterapiji. To je prva stvar koju će pacijent htjeti „raščistiti“ sa terapeutom. Pacijent se želi osjećati ugodno ibiti siguran da može slobodno govoriti o svemu. Terapeutu je u ovom slučaju jako teško jer ako već u prvoj seansi ne pokaže da mu se može vjerovati, ne treba se očekivati daljnja terapija. Zbog toga ovo i jeste i jedan od najspecifičnijh odnosa. Klijen svome psihoterapeutu povjerava stvari koje ne bi nikome drugom, otkriva mu svoje najdublje tajne, strahove, postupke kojih se srami, misli koje su neprikladne ili diskutabilne. Ali i psihoterapeuti mogu otkriti stvari koje pacijent ne želi rećei čitajući njegov tjelesni govor. Možemo vidjeti kolika je uloga povjerljivosti u psihoterapiji, ali tu se nameće pitanje kada psihoterapeut može, a kada mora otkriti neke informacije o pacijentu. Npr. kako psihoterapeut može govoriti o svojim pacijentima i njihovim slučajevima kolegama, na konferencijama i drugim saopštenjima? Neki kombiniraju više pacijenata u jedan karakter, a neki potpuno promjene identitet svoga pacijenta, kako ga nitko ne bi prepoznao, do treči misli da je neophodno pacijentovo odobrenje za takav postupak. Zati, može li psihoterapeut razgovarati s drugim kolegama o slučaju pacijenta. U Americi se za takvo šta mora tražiti odobrenje, no neki psihoanalitičari misle da bi to suviše uznemirilo i klijenta i terapeuta, ta da je preporučljivo što više smanjiti konsultacije. Može li psihoterapeut govoriti o pacijentovom slučaju bez skrivanja njegovog identiteta? Može, ali samo kada je to stvarno neophodno, npr.:a) kada psihoterapeut radi u nekoj zdravstvenoj ustanovi može se posavjetovati s kolegama radi zdravlja pacijentab) kada psihoterapeut radi privatno može obavijestiti zdravstvene druge institucije ako primjeti da je pacijent u stanju da ozlijedi sebe ii drugec) daju se informacije roditeljima ili starateljima na profesionalan način uz predviđanje posljedica. U našoj sradini psihoterapeut je dužan prenijeti informacije o trudnoći, alkoholizmu, narkomaniji i asocijalnom ponašanju ako je klijent mlađi od šesnaest godinad) psihoterapeut može otkriti informacije sudu, ali samo one vezane za slučaj uz preporučljivo konsultiranje s klijentomSada ćemo razmotriti etičke principe u psihoterapiji. Neki od njih su: ne smije se nauditi klijentu, mora se raditi na dobrobiti klijenta, poštivanje klijentove autonomije, odanost klijentu i pravičnost. Prema to kodeksu, opasnost od suicida nadilazi princip poštovanja klijentove autonomije, ali i to treba što više minimizirati. Ako se radi o destruktivnom ponašanju prema drugima, psihoterapeut mora imati na umu da to što je odan klijentu, ne

znači da nije odan trećim osobama i društvu. Čak ni samom klijentu neće koristiti destruktivno ponašanje. Dakle, možemo reći da je pvjerljivost kamen temeljac psihoterapije, ali ta povjerljivost nikada ne smije doustiti psihoterapeutu da ne reagira na upozoravajuće znakove kod klijenta.Kada govorimo o znakovima, zapadne zemlje imaju zakonska ograničenja u vezi psihoterapije, dok je kod nas bitna samo informacija o zlostavljanju djece. U SAD-u se to može svesti na izjavu: “Zaštićujuća privilegija završava se tamo gdje javno dobro počinje“. Terapeut je prema tome dužan dati sudu određene informacije o pacijentu , inače može biti zakonski kažnjen. Ovo se posebno odnosi na sumnju terapeuta da klijent ima neadekvatan fizički ili seksualni kontakt s djetetom (bez obzira bio klijent počinitelj ili svjedok). Tada se moraju obavjestiti odgovarajuće institucije i porodica. Znači, zakon nalaže da terapeut mora dati informacije o klijentu ukoliko on predstavlja bilo kakav oblik opasnosti, kada primjeti da je klijent mlađi od šesnaest godina žrtva incesta ili zlostavljanja, kada to sud nalaže, kada tozatjeva sam klijent. Kada donosimo konačnu odluku da li da šutimo ili da govorimo moramo uzeti u obzir slijedeće principe:a) princip univerzalnosti- da li bi ono što smo odabrali preporučili drugima, da li bi ovo rješenje prihvatili kada bi nam to netko drugi preporučiob) princip javnosti- da li bi svoj izbor mogli objasniti drugim kolegama ili medijimac) princip pravednosti- da li bi taj naš izvor važio i za sve ostale klijente, da li bi to učinili da ta osoba utjecajna i poznataDakle, mi smo dužni da učinimo šta možemo i da preuzmemo odgovornost za svoje postupke, ali to ne znači da smo svemoćni i da trebamo imati na umu da je klijent taj koji donosi odluke, a mi možemo samo utjecati na njega u većoj ili manjoj mjeri. Sada se nameće pitanje kada informirati klijenta o ograničenjima povjerljivosti? Mnogi smatraju da to treba učiniti odmah u počtetku, ali suparnici tvrde da to dovodi do ozbiljnog ugrožavanja tretmana. U svakom slučaju, potrebno je razgovarati s klijentom i dobiti njegovo odobrenje kad god je to moguće. Mnogi smatraju da zakonska ograničenost povjerljivosti u psihoterapiji povećava pritisak na terapeute da u nejasnim situacijama reaguju u pravcu koji nalaže zakon. Najobuhvatniju kritiku zakonskih ograničenja povjerljivosti u psihoterapiji dali su psihoanalitičar Bolas i pravnik Sandelson u knjizi prema kojoj su zakonska ograničenja sporna zbog:a) nepouzdanih predviđanjab) znanja klijenta o terapeztovim obavezama, pa se time prekida terapijac) povećane anksioznosti terapeutad) nesigurnosti poduzetih mjerae) pogoršavanja budućih psihoterapeutskih odnosa sa klijentom

Na osnovu svega navedenog možemo zaključiti da povjerenje igra vrlo važnu ulogu u psihoterapiji, ali se ne može smatrati apsolutnom. Kad god dođemo u dilemu, moramo preispitati razne mogućnosti i njihove posljedice, konsultirati se i sl. Kada klijenta obavijestiti o ograničenjima povjerenja, to potpuno zavisi od terapeuta, terapije i tehnika. Na kraju trebamo reći da zakonsku regulativu o povjerljivosti trebaju odrediti psihoterapeuti i stručnjaci drugih profesija.

TRAUMATSKI STRES:NASTANAK, TRETMAN, PERSPEKTIVE

( Nikola Ilić)

Sve je više slučajeva PTSP-a (ratnici, izbjeglice, žrtve terora, nasilja...) i psihijatri i psiholozi već dugo pokušavaju prodrjeti u srž ovog poremećaja. Koncepti za objašnjenje PTSP-a su: nepredvidljivost događaja, njegova besmislenost, sopstvena bespomoćnost i primitivni obrambeni mehanizmi. Količina stresa i porodična sklonost anksioznim oboljenjima najbolji su prediktori PTSP-a.Istraživanja su pokazala da danas pola miliona Amerikanaca dan danas boluje od posljedica Vijetnamskog rata u obliku PTSP-a. Traumatskim se događajem smatraju oni koji izlaze iz svakodnevnog zbivanja. Traumatsko iskustvo je susret sa situacijama koje nadilaza ljudske potencijale za prilagođavanje i zbog toga se tome ne može dati nikakav smisao niti se može objasniti. Kada šok (stres, trauma) nastupi neočekivano to može dovesti do stanja kroničnog straha zbog nesigurnosti usljed nepredvidive opasnosti. Ako očekujemo neki šok do može dovesti do određenog ublaženja traume. Na koga traumatski stres najviše utječe? Djeca su osjetljivija od odraslih i sve su češće žrtve nasilja, seksualnog zlostavljanja, ratova itd. Traumatizirana djeca su sklona samopovređivanju, slabijem kontaktu s okolinom, barem predškolska djeca. Kod školske djece je često sjećanje na loše događaje, pa to ometa pravilan psihički razvoj. U adolescenciji, posljedice su vidne u moralnom razvoju i u odvajanju od roditelja. Odrasli se pak ne mogu nositi sa nekim situacijama, bespomoćni su, a sve to vodi pasivnosti, izolaciji i pesimizmu. Kod starijih odraslih osoba uočava se pad socijalnog standarda i statusa, otuđenje od bližnjih i povećana zavisnost od drugih.Faktori koji dovode do traumatskog stresa je intenzitet doživljenog stresa, porodična sklonost anksioznim poremećajima, posljedica fizičkog zlostavljanja, silovanja ili mučenja. Psihološki tretman se provodi intervencijama i psihoterapijskim procedurama. Postoji pet načina intrvencija u krizi:a) utemeljitlj prvog načina intrvencije je Salmon, a govori o principu okoline i tvrdi da se intervencija treba izvesti što bliže smaom mjestu traume i zahtjeva se brza intervncija radi što ranijeg povratka u normalni životb) utemeljitelj drugog načina intervencije je Kfir, a intervencija se sastoji od suprotstavljanja sastavima krize: usamljenosti i pada intelektualnih moći. Potpora koja se nudi u smanjenju usamljenosti je kontakt sa realnošću, a korisno je sudjelovati u aktivnostima koje to omogućuju. c) ova treća intervencija je trening koji ima tri faze: dudaktivna (učesnici dobivaju obavještenjao stresu i anksioznosti i kako to djeluje na čovjeka, a u sklopu toga uče kako prepoznati vlastite neadekvatne emocije), faza sticanja umijeća (sadrži stvaranje pozitivnih samousmjerenja i suočavanje s elementima koji su ih traumatizirali) i faza primjene stečenih vještina u relnoj situacijid) psihološka prva pomoć koja treba biti primjenjena dok su sjećanja još uvijek svježa (di 48 sati poslije traumatskog događaja). Osnovni ciljevi ove pomoći su rasterećenje, rasvjetljavanje i reorganizacija. Nakon tog tretmana učesnici se vraćaju u poljuljano stanje pripadnosti i shvaćaju da imaju podršku. e) podrška okoline značajan je faktor u sprječavanju PTSP-a. Ako obitelj traumatiziranog trtira njega kao izolovanu osobu, da nije vrijedan pažnje, da oni nemaju nikakve veze s tim, to će problem biti teži i oporavak će se teško ostvariti. Da bi se ostvarila podrška okolina mora

sadržavati emocionalnu komponentu, uzajamnost obaveza, direktna neophodna pomoć i sve informacije vezane za uspješno funkcioniranje te osobe.Da bi mogli razumjeti traume, trapeut mora preuzeti ulogu primarnog objekta kako bi pomogli pacijentu da uspostavi kognitivnu i emoconalnu organizaciju. Bihevioristički postupci usmjereni su na izmjenu ponašanja. Kognitivno-bihevioralni tretman ima tri komponente :ublažavanje simptoma, rekonstrukcija događaja prdvidivosti i učenje tehnika rješavanja problema, suočavanja s bijesom i sl. Po potrebi i mogućnostima, primjenjuju se i druge psihoterapijske tehnike: terapija uviđanja, porodična i grupna terapija i mnoge druge.

INDIKATORI STRESNOG SINDROMA NA RORŠAHOVOM TESTU KOD UČESNIKA RATA

(Milanko Čabarkapa, Nada Marković)

Borbne aktivnosti u ratu popraćene su mnogim stresnim situacijama, pa posljedice se mogu pojaviti u obliku različitih psihičkih poremećaja i neprilagođenog ponašanja vojnika. Prema shvatanjima savremene vojne psihologije i ratne psihijatrije u ratu se kod vojnika najčešće pojavljuju tzv. reaktivni psihički poremećaji (akutna stresna rekcija). Ako za primjer uzmemo zadnji rat na našim područijima, možemo rei da su vojnici bili izloženi složenim socijalno-psihološkim uvjetima, pa su otuda potekli brojni faktori stresa. Tako se htjelo sprovesti istraživanje na osnovu kojeg će se ustanoviti karakteristike borbenog stresa. Problemi su nastali pri odabiru metode. Od mnogobrojnih odabranih psiholoških testova tu se našao i Roršahov test kako bi se doprinjelo objektivnijem opisivanju slike borbenog stresa i kako bi se ustanovile individualne razlike u poremećeju kod vojnika. Ciljevi ovog testiranja bili su: - utvrđivanje mogućnosti procjene i diferencijacije stanja straha, stresa, ansioznosti i dr. emocionalnih reakcija koje se pojavljuju kod vojnika u ratu- uspoređivanje rezultata Roršahovog testa sa poznatim dijagnostičkim kategorijama stresnih poremećaja kako bi se utvrila povezanost- utvrđivanje indikatora na Roršahovom testu koji mogu poslužiti kao pouzdai pokazatelji psihičkih poremećaja izazvanih borbenim stresomIzabrani ispitanicic za ovo istraživanje bilbi su vojnici koji su sudjelovali u borbenim akcijama na prostoru bivše Jugoslavije. U ispitivanju je sudjelovalo 77 ispitanika (starosti izmeđi 18 i 21 godine). Rat je doveo do njihove psihičke destabilizacije i stresnog reagovanja.U ovom istraživanju primjnjen je klasičan postupak ispitivanja putem Roršahove tehnike. Ova je metoda slična tipu slobodnih asocijacija gdje se od ispitanika traži da iznese svoje doživljaje vezane za perciptivne sadržaje koji su predstavljeni na Roršahovim tablicama. Verbalni odgovori koji su dobiveni u prvoj fazi ispitivanja, tj. prvi utisci i asocijacije na Roršahove mrlje poslužili su kao osnova za analizu i obradu rezultata. Inače se Roršahov test sastoji iz deset tablica sa mrljama tša ili boje na bijeloj pozadini. Te mrlje predstavljaju nestrukturirane stimuluse koji imaju određenu sličnost sa realnim pojavama i simbolima. Osnovne karakteristike koje se uzimaju u obzir prilikom analize ovog testa su: lokalizacija opažaja na površini stimulusa, kvalitet stimulusa koji utiče na izbor odgovora, forma i sadržaj opažaja i način verbalizacije prilikom davanja odgovora. Iako se ovdje radi o individualnom psihološkom testu, ovdje je istraživanje sprovedeno grupno, pa su se interpretirali zajednički odgovori.Prilikom analiziranja dobivenih rezultata, zapazilo se da je najčešća akutnsa stresna reakcija. Naime, većina je ispitanika na mrljama vidjela raskomadana tijela, ranjavanje, krvavu zemlju, mrtvace i slične užasne sadržaje. Preko ovovga se može uočiti visoka anksioznost i naglašena navala misli i osjećeja vezana za proživljene stresne događaje i traumatska iskustva.Druga skupina pokazivala je sindrom ozlojađenosti i bili su skloni izljevima bijesa, ispoljavali su odbojnost i negativizam. Oni su na mrljama najčešće vidjeli kosti i sve vezano za to. Na osnovu toga možemo zaključiti da su kod njih dominirala anksiozno-depresivna stanja, tj. kod njih je bila narušena mentalo-emocionalna i socijalna ravnoteža.U trećoj su skupini bili oni koji su pokazivali znakove paranoidnog ponašanja i preko mrlji su pokazivali svoje stanje straha. Odgovori kod ovih ispitanika su bili: leptir, maska, zamka, oči i sl. Navedene odgovore možemo tumačiti kao postojanje intrapsihičkog konflikta i frustrirane težnje ispitanik ada utječe na realnost.

Na četvrtom se mjestu nalaze ispitanici koji su davali odgovore poput: trulo lišće, crne boje, dim, crna maska itd. Ova je skupina imala otpor prema bojama i nisu imali bogato izražene asocijacije na obojane mrlje. To pokazuje osiromašenje interesa za vanjsku realnost i interpersonalne odnose.U veoma malom procentu pojavili su se oni koji su pokazivali zanakove nezrelog ponašanja i oni koji nisu bili osobito pogođeni ratom niti je kod njih to izazvalo nekakve psihičke poremećaje.Na osnovu svega navedenoga, možemo vidjeti da nema jedinstvenog profila psihotraumatizovane grupe ispitanika. Također možemo vidjeti da je istraživanje pokazalo da najviše ispitanika ispoljava akutnu stresnu reakciju i globalno posmatrano , kod ove je kategorije došlo do dezintegracije ličnosti, te psihičke i socijalne dezorganizacije, a to je izazvano traumatskim utiscima i visokim stupnjem anksioznosti. Prema tome, naši nalazi potvrđuju da je intenzivan stres kojeg vojnici doživljavaju u ratu složeno psihofiziološko stanje koje dovodi do narušavanja svih aspekata ličnosti, tako da se može identificirati sa psihozom.Rezultati ovog istraživanja pokazuju da se putem Roršahovog testa može dati objektivni opis mentalno-emocionalnih stanja koje mogu nastati kao posljedica djelovanja borbenog stresa. Može se doprinjeti dijagnostici različitih stresnih sindroma. Na kraju možemo zaključiti da je Roršahov test korisna i valjan metoda koja može primjeniti psihičko stanje vojnika u stresnim situacijama.