Lino Veljak

345

Pozornica kirenaičke misli�

Kirenai~ka filozofija predstavlja vjerojatno najnepoznatiji dio anti~ke gr~ke filozofije. Razloga je za to više, a među njima bi vrijedilo izdvojiti ustrajan i

sustavan dvoipomilenijski napor histori~ara filozofije (i ne samo njih); to je napor usmjeren na marginaliziranje tog pravca anti~ke misli, kako bi se on potisnuo u stranu, prešutio i prepustio zaboravu (što se nadovezuje na ustrajnost kirenai~kih suvremenika o~iglednu u njihovu jednostranom prikazivanju, pa i otvorenom falsificiranju kirenai~ke misli).

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom Pozornica kirenai~ke misli zeni~ki filozof Željko [kuljević daje nam odgovor na pitanje zbog ~ega je ta heterodoksna sokratovska škola doživjela upravo takvu sudbinu. Ova knjiga, nevelika opsega, ne predstavlja samo prvu monografiju o kirenaicima u Bosni i Hercegovini već i, s iznimkom već klasi~nog pokušaja Miloša N. \urića, da objektivno i bez predrasuda prikaže kirenai~ke koncepcije, prvi sustavniji pristup kirenai~koj misli na podru~ju bivše Jugoslavije (a ujedno je ona i na svjetskom planu jedno od rijetkih djela filozofijske historiografije 20. stoljeća koje tematizira i valorizira kirenai~ku filozofiju). Već sama ta ~injenica upućuje na opravdanost primjerena vrednovanja pionirskog djela što nam ga je podario Željko [kuljević.

Knjiga se sastoji od tri osnovna poglavlja:

1. Kirena (Uvod, Mapa mediteranske Kirene, Kirenaici vs. kinici, Da li je Sokrat bio hedonista?),

� Recenzija knjige Željka [kuljevića, u prošlogodišnjem izdanju UdruženjaŽeljka [kuljevića, u prošlogodišnjem izdanju Udruženja Hijatus, Zenica.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

346

2. Kirenaici (Aristip iz Kirene, Ostali kirenaici, Teodor atheos, Hegezija peisithanatos, Anikerid iz Kirene, Kirenska epistemologija),

3. Zadovoljstvo i um (Ne-mogućnost umske naslade, Tjelesni razum, Epilogos: onima koji ga kude što voli staro vino i hetere).

Tu ćemo ponajprije naći osnovne podatke o Kirenjanima i njihovim mislima, kao i o atmosferi, o duhu vremena u kojemu su oni djelovali, što je već samo po sebi uvažavanja vrijedna kvaliteta [kuljevićeve knjige. No, autor se ne zadovoljava informativnim prikazom duhovno-povijesnog konteksta i misaonog sadržaja kirenai~ke filozofije, već ide dalje od toga, kao što se, uostalom, od jednog filozofa to i treba o~ekivati, reflektirajući bit i moguću aktualnost u~enja kirenai~ke škole.

Najveću pozornost [kuljević – s punim pravom, dakako – pridaje utemeljitelju i središnjem liku kirenai~ke škole Aristipu, ne zanemarujući, međutim, ni druge Kirenjane, Aristipa Mlađeg, Teodora, Etiopa iz Ptolomaide, Antipatera, Hegeziju i Anikerida). S Kirenjanima se filozofija seli u Afriku (Kirena ili Kirenaika bila je gr~ka kolonija na primorskom podru~ju današnje Libije). Aristipa se uobi~ajeno definira kao hedonista, na što se nadovezuju pripovijesti o njegovu raspusnom životu. [kuljević, međutim, uravnotežuje sliku o Aristipu, upućujući na to da se njega mnogo prije može definirati kao eudaimonista nego kao hedonista u kolokvijalnom ili vulgarnom smislu rije~i. Nije sporno da se on odavao zadovoljstvima (uklju~ujući, dakako, i onim zadovoljstvima koja proizlaze iz tjelesne naslade), ali za Aristipa zadovoljstvo nije nikakva samosvrha, nego ponajprije sredstvo za sreću (a ujedno i jedna od komponenti sretna života), te su stoga trenutna zadovoljstva podvrgnuta samokontroli.

Aristipov nauk modificirali su njegovi sljedbenici Teodor zvan Bezbožnik (atheos), Hegezija i Anikerid. Teodor formalno preuzima Aristipov princip zadovoljstva, ali minorizira važnost trenutnog i pojedina~nog zadovoljstva, naglašavajući primat radosti ili vedrine kao trajna duševnog stanja kojemu valja težiti (te uspostavlja alternativu radost-žalost; prva pripada razumu, a druga bezumlju). U radikalno većoj mjeri hedonizam odbacuje drugi Aristipov u~enik Hegezija. Odbacujući svako pozitivno zadovoljstvo i zastupajući potpunu ravnodušnost u odnosu na trenutno uživanje, Hegezija je svojim mra~nim nau~avanjem ravnodušnosti spram svih (prividnih) životnih dobara, od bogatstva, ~asti i slave, pa do slobode, relativizirao i vrijednost samog života,

Zeni~ke sveske

347

što je rezultiralo porastom samoubojstava među njegovim slušateljima, tako da iza sebe nije ostavio nikakvu školu: njegovi su u~enici dali prednost smrti nad životom. Anikerid nije išao toliko daleko, već je u svojem nau~avanju uspostavio ravnotežu između osjetilnih i duhovnih zadovoljstava, ali svojom popularizacijom filozofije dovodi do nedosljednosti u mišljenju i do (kako to Hegel formulira) gubitka pojma.

Ustanovivši da je za kirenai~ke hedoniste (ali i hedoniste uopće) tijelo u središtu njihovih preokupacija, [kuljević postavlja pitanje o kakvom je tu tijelu zpravo rije~. Ukoliko se kao kriterij hedonizma uzme Aristip, onda je na djelu teorija i praksa kultivirana tjelesnog uživanja koje ne isklju~uje sudjelovanje svijesti niti apsolutizira tjelesnost, ali zato isklju~uje sirovo, prosta~ko prepuštanje nasladi koje ne mari ni za etiku ni za estetiku, svojstveno tzv. vulgarnom hedonizmu. I upravo se tu krije odgovor na pitanje zbog ~ega su Kirenjani marginalizirani u standardnim filozofijskim historiografijama (uz ~asne iznimke, što djelomice vrijedi i za Hegelova predavanja o povijesti filozofije). Platonova apsolutizacija duhovnoga (radikalno zaoštrena u asketizirajućim varijantama platonizma, potom u asketskoj monaškoj tradiciji etabliranog kršćanstva, ~iji se odjeci protežu sve do novovjekovnog puritanstva i pijetizma) oblikovala je duh Zapada u znaku razdvojenosti duhovnoga od tjelesnoga, uz jasan i jednozna~an primat duhovnoga (koje se zapravo razotkriva kao puka duševnost i, u kona~nici, bespojmovna instrumentalna racionalnost). To je kontekst u kojemu je bilo ne samo moguće već i nužno da se marginaliziraju u~enja koja upućuju na nužnost uspostavljanja ravnoteže duhovnoga i tjelesnoga: da bi nešto takvo kao duh uopće bilo moguće ne može se zanemariti istina prema kojoj nema filozofije bez filozofa, niti filozofa bez tijela. A [kuljevićeva knjiga na ovim našim prostorima predstavlja zna~ajan prilog ponovnom otkrivanju te istine i njezinih korijena i ranih formulacija u u~enjima marginaliziranih mislilaca i mudraca iz Kirene.

TRIPTYCHOS POST HISTORICUSMusée des Beaux-Arts, Ghent, 1978I. Manet’s Balcony, Rene Magritte, 1950II. Veljko Barbieri’s boots, 1976-77III. Eggs