Pregled arhivske g r ađe gradskog arhiva najvažni j i je dio ovog pregleda. Raspored tog dijela mora odgovarati s t ruktur i arhiva. P i š e se najprije naziv fonda odnosno serije. A k o g r a đ a nije jedinstvene provenijencije daje se opis građe. U protivnom s luča ju navode se samo kra tk i povijesni podaci o nad leš tvu i l i poduzeću. Razdoblje se označuje poče tnom i z a v r š n o m godinom. Obujam fonda iz ražava se u tek. metrima. Za t im se navode arh ivska pomagala: kartoteke, popisi i kazala, i to samo ona koja su u porabi. 1 na kra ju dolaze podaci p s ad rža ju : glavne grupe, podgrupe i s i . Za isprave se p reporuču je navesti koliko ima izvornih isprava za pojedino stoljeće. A k o su isprave s r eđene po vremenskom nizu, potrebno je još dodati i popis po primaocima s oznakom broja i vremenskog razdoblja. Spomenut će se i g r a đ a • gradskog podrijetla koja se nalazi kao depozit u drugim d r ž a v n i m arhivima. K o d kartografske građe potrebno je prethodno utvrdit i da l i je nastala u gradskim uredima, odnosno nije l i doš la u arhiv na neki drugi način. U potonjem sluča ju mora se uvrs t i t i u zbirke. Posli je fondova arhivske g r a đ e navode se o-s tavš t ine , depoziti, pa zbirke rukopisnih ljetopisa, slikovne g r ađe , pečata, grbova i novina. Podaci o p r i r u č n o j knjižnici s ad ržava ju broj knj iga i časopisa raspoređen ih po strukama.

Članci i p r i loz i objavljeni u I X godištu časopisa »Archivmit te i lungen« imaju zajedničku značajku: o d r ž a v a n u težnju da se za raspravljana pitanja p r o n a đ u najbolja ri ješenja i da ona budu plod što š i re suradnje. T i članci mogu i nas potaći na razmišl janje . S v r h a je ovog pr ikaza da to i č in imo.

Dr Mirko Majer

A R C H I V A L I S C H E Z E I T S C H R I F T Bd. 54 (1958), 55 (1959), M ü n c h e n

54. svezak ovog reprezentativnog njemačkog časopisa donosi na prvom mjestu članak W-H. S t r u č k a »Arhiv i uprava magdeburških katedralnih preposita Adolfa, Magnusa i Georga, knezova od Anhalta« (str. 11-48). Autor nas upoznaje s važnošću anhaltskog arhiva kojega materijal, pored biografskih podataka o anhalt-skim knezovima, sadrži korespondenciju njihovu s vodećim ljudima njemačke refor-macije i pruža dobar uvid u upravnu praksu, prije svega financijsko poslovanje, jedne crkvene d'ržavine na prijelomu srednjega i novoga vijeka.

H . O. M e i s n e r u svom članku »Opća arhivska nauka o spisima i pitanja arhivske znanosti« (str. 49-73) razmatra nekoliko načelnih pitanja arhivske teorije. U uvodnim razmatranjima ukazuje na jedinstvo između naUke o diplomama i nauke o spisima; usprkos postojećem dualizmu postoji mogućnost jedinstvenog tretiranja u vidu »opće arhivske nauke o spisima« (Allgemeine archivische Schriftkunde). Samo obilje predmeta Objašnjava podijeljenost obih radnih područja. Pri tome isitiče dà ona ne obuhvata rukopise niti privatna pisma zbog njihova literarnog karaktera. Polazeći s ovih pozicija Meisner raspravlja najprije o mogućnostima sistematizacije arhivske građe s obzirom na njene značajke, osvrćući se na različita1 starija i novija mišljenja. On iznosi karakteristike pojedinih vrsta arhivske građe u želji da pridonese rješenju pitanja koja nipošto nemaju samo teoretsko značenje, U drugom dijelu Meisner se osvrće na izvjesna protuslovlja i sporna pitanja u raspravi Papritza »Temeljna pitanja arhivske znanosti« (AZ, Bd. 52). Njegove se primjedbe tiču u prvom redu principa sređivanja i s t im u vezi pitanja fonda1 i proveniencije.

— 483 —

W . R o h r u č l anku » O problematici suvremenog a rh ivs tva« (str. 74-89) o b r a ć a pažnju na spise nastale u toku 19. stoljeća ko j i za moderna histori ju mogu imat i neob ičnu v a ž n o s t i upoznaje nas s naporima n j e m a č k i h a rh iva na r ješavanju tzv. »p rob l ema m a s o v n o s t i « . Danas su spisi postali g lavni s a d r ž a j arhiva*. Poplava recentnih spisa u a rh iv ima je opća pojava. O n a je pr i s i l i la arhive d!a izađu iz svoje zatvorenosti, da se povezu s registraturama, da usmjere i z luč ivan je spisa prema svoj i m interesima i da zadobiju Utjecaj nad radom t ekuć ih arhiva. A u t o r smastra da treba radikalnije zahvat i t i ' u problem vrednovanja arh ivskog materijala, ima juć i u v idu interese historijske nauke. Treba nać i rješenje u pogledu na spise srednjih i n i žih upravnih organa, vodeći ' r ačuna da danas postoje s l u ž b e n e tiskane publikacije , statistike i m i k r o f i l m .

Problem masovnosti razmatra i G . W . S a n t e u k r a t k o m referatu » A d m i n i stracija — spisi — arh iv i (str. 90-96). U bit i kri ju se ovdje dva pitanja, djeljiva samo u teoriji, dok se u praksi m e đ u s o b n o isprepleću: p r v o je, kako izaći na kraj sa spisima koj i danomice nastaju u registraturama i koje a rh iv i ne mogu u potpunosti preuzeti ; drugo, kako iz ogromnog m n o š t v a spisa izabrat i upravo one koj i su najvažnij i . Sve p o t e š k o ć e u pogledu masovnosti m o ž e arhivist o tk lon i t i samo tako da shvati iz lučivanje kao svoj p r v i zadatak. Rješenje je autor sažeo u če t i r i t o č k e : 1. izabrati samo one ustanove koje čine kostur uprave, a niže oblasti kao izvršni organi u po jed inačn im slučajevima moraju pr i izboru otpasti; 2. prema istom načelu funkcionalnosti izvrš i t i izbor unutar pojedinih većih oblast i s obz i rom na v a ž n o s t i značenje njihovih odjela i referada (npr. kod ministarstava); 3. u arhiv moraju ući samo oni dokument i ko j i imaju trajnu vrijednost; 4. da b i prednji zahtjevi pravi lno funkcionirali , arhivske ustanove moraju se strogo p r i d r ž a v a t i svog djelokruga (d ržavn i arhivi , gradski arhivi) . U p r o t i v n o m slučaju mora doći do hipertrofije a rh iva koja k o n a č n o dovodi do, njegovog razvodnjavanja.

H . M e i n e r t u koreferatu » O problematici modernog arhivstva s gledišta jednog gradskog a r h i v a « (str. 97-102) od ržanom uz već spomenuto predavanje W. R o h r a na konferencij i n j emačk ih arhivista u Koblenzu 1957 godi. nadopunjuje isto pitanje iz lučivanja i vrednovanja arhivske građe.

Z i m m e r m a n o v »Bit i p rona lažen je arhivske vri jednosti« (str. 103-122) predstavlja pr i log teori j i arhivske vrijednosti i pokuša j da se stvori m e t o d i č k a podloga za izgradnju sistema arhivske vrijednosti. P o š t o je objasnio š to u o p ć e znači »archivale«, autor nam u s aže tom pregledu t u m a č i sve one značajke koje određuju vrijadnost arhivskog dokumenta. A r h i v s k i dokumenat p r o i z a š a o iz poslovne' djelatnosti, arhivski zreo (archivreif) i arhivski vrijedan ( a r c h i v w ü r d i g ) m o ž e imat i opću, vanjsku i nutarnju vrijednost. Estetska vrijednost, ri jetkost, materijal i starost dokumenta č ine njegovu vanjsku vrijednost, dok se u n u t r a š n j a vrijednost mora pronaći , b i lo na osnovu statistike upotrebe dokumenata u a rh ivu , bi lo na osnovu prakt i čnog interesa i l i pak idealnog interesa. A u t o r fiksira i metode kojima se moramo služiti da se p r o n a đ e arhivska vrijednost dokumenata i p o k u š a v a da nabaci nekoliko osnovnih tačaka . na ko j ima bi se mogla izgraditi arhivska nauka o vri jednosti i osigurati njezina p r a k t i č n a primjena.

G . W i n t e r pr ikazao je o p s e ž n o i veoma z n a č a j n o djelo a m e r i č k o g arhiviste T. R. Schellenberga »Modern Archives i Principles and Techniques« (str. 123-138), Ovaj p r i r u č n i k obuhvat io je osnovna s t ručna i t e h n i č k a pitanja suvremenih arhiva, a p ro izašao je i z predavanja i seminarskih vježbi o d r ž a n i h u Austral i j i i Washingtonu god. 1954. Dje lo p r u ž a sistematski uv id u radni svijet amer ičk ih arhivista, ali se

— 484 —

obazire i na evropske p r i l i k e i razvitak. Z a t o pr ikaz ivač i z ražava želju da se o v o o d l i č n o djelo prevede i tako uč in i p r i s t u p a č n i m t akođe r š i r em krugu n j e m a č k i h arhivista.

Posljednja dva č lanka ovoga sveska pr ikazuju suvremena rješenja izgradnje a rh ivsk ih zgrada. P r v i , o d M . B a u d o t a, » R a z v i t a k gradnje arhiva u F r a n c u s k o j « (str. 139-146) donosi napose konkretne podatke o izgradnji modernih sp remiš ta . D r u g i , G . W r e d e a , pr ikazao je » N o v u zgradu donjosaskog d r ž a v n o g arhiva u O s n a b r ü c k u (str. 147-153). Oba č lanka p o p r a ć e n a su nacrtima i fotografijama.

I sv. 55 časopisa »Arch ivar i sche Ze i t s ch r i f t« obiluje z a n i m l j i v i m pr i loz ima. D a bi ispunio prazninu na područ ju radova iz povijesti arhivstva i da bi ispravio neke već ukorijenjene zablude o p r v i m počec ima arh iva (npr. a rh iv i u hramovima), j . P a i p r i t z raspravlja na 40 stranica, na posve znanstvenoj osnovi , o pitanju arhiva u staroj Mezopotami j i (Arch ive in Al tmesopotamien , Theorie u n d Tathsachen, A Z , B d . 55, str. 11-50). Ovaj rad pro izašao je i z potreba nastave Arh ivske škole u M a r -burgu, a temelj i se na b ro jn im podacima arheologa i orijentalista. N u z g r e d su se o v i m pitanjima pozabavi l i dosada još i bibl iotekari , ispitujući poče tke bibliotekarstva, . u čemu su za raz l iku od arhivis ta dali i zv r sn ih radova. O v i kao da su u tom pogledu b i l i nezainteresirani, pa se ne treba začud i t i da je i Brenecke na tom p o d r u č j u zakazao. A i n o v i Brockhaus, spominjuć i npr. Asurbanipalovu b ib l io teku , ništa manje znača jne arhive u M a r i u , T e l l - E l - A m a r n i , B o g a z k ö y u i U g a r i t u n i t i ne spominje. O v a rasprava ima to značenje što su dosadašn j i is traživači — orijentalisti — razmatral i o v o pitanje bez dovol jno jasnih p r e d o d ž b i o a rh iv ima i arhivskim p ro blemima, ne razl ikujući redovno ni t i arhiv od biblioteke. Autor je izvrsno zahvat io u p rob lemat iku stare Mezopotamije u sv im n jez in im pojedinostima i pokazao da se počeci evropskog arhivstva ne nalaze u staroj G r č k o j , nego nas njegove tradicije vode daleko unatrag u zemlje staroga Istoka.

P . A c h t u d ip lomat ičko j raspravi »P rob lemi is traživanja manzskih i sp rava« (str. 51-116) iznosi nekoliko pitanja o d ip lomama i kopijalnim knjigama benedikt inskog samostana sv. A lbana u M a i n z u kojega počec i sežu još u karolinško- doba. Posebno se autor pozabavio pitanjem kr ivo tvoren ja nekih privi legija. Ta su k r i v o tvorenja po svojoj metodi i sadržaju prava remek djela kr ivotvorenja u srednjem vijeku. U z o r n a regesta na n j e m a č k o m jez iku iznose kratke sadrža je 78 isprava od 840. do 1200. god', i čine nadopunu i ko rek tu ru diplomatariju grada Mainza iz 1932. godine.

O d o p ć e g značenja i posebnog interesa je č l anak H . O . M e i s n e r a » P r i vatna arhival i ja i privatni a rh iv i« (str. 117-127). Autor nadovezuje na diskusiju vodenu na 3. m e đ u n a r o d n o m arhivskom kongresu u Firenci 1956. god. gdje je raz matran odnos i zmeđu d ržave i p r iva tn ika u pogledu njihovih arhiva i nač in k a k o b i se o m o g u ć i o i osigurao pristup n a u č n i h r a d n i k a u privatne arhive. A u t o r se ograničava samo na privatne arhive u užem smislu riječi, tj. na l ične os tavšt ine (Schriftnachlässe, archives personalles), i obiteljske arhive (Familienarchive, archives de familles), i spust ivši — prema francuskom shvaćan ju — privatne arhive u š i rem smislu: pr ivredne airhive, arhive d r u š t v e n i h organizacija i ustanova. Pr iva tn i a r h i v i s obz i rom na svoj karakter i sastav ne mogu se ubroj i t i n i t i m e đ u arhive regisitra-turnog por i jekla (Registraturgut) n i t i m e đ u z b i r k e (Sammelgut). U njima se ogleda l ičnost n j ihova stvaraoca, a po svom postanku kao i medusobnoy povezanosti pojedinih dijelova čine organsku cjelinu. M e đ u p r iva tn im arhivima mogu se prema sadržaju r az l i kova t i t r i skupine: 1 . biografski materi jal , 2. materijal nastao iz profe-

— 485 —

sionalne djelatnosti stvaraoca fonda i 3. korespondencija. A u t o r raspravlja najprije o značenju os tavš t ina , njihovoj p r i rod i i n j ihovim sastavnim dijelovima, napose o pismima i gradi memoarskog karaktera. I Meisner naglašuje kao i drugi autori da su os tavšt ine a rh ivskog karaktera par excellence jer su nastale k a o rezul ta t s tvara lačke , službene, p r iv redne i druge djelatnosti neke l i čnos t i . Znača jka je os tavš t ina da su gotovo redovi to sačuvane nepotpuno i da su č e s t o »obogaćene« s t ranim materijalom, pogotovo ako je do t i čna osoba vršila kakve javne d u ž n o s t i (najobični je d r ž a v n i m spisima). N a kraju je autor r azmot r io pitanje: gdje treba da se čuva ju pr ivatni arh iv i , u a rh iv ima i l i bibliotekama, iznesavši u k r a t k i m potezima raz l ič i ta mišljenja, iznesena uosta lom već i prije na drugim mjestima. O n najprije otklanja tzv. » teor i ju svrhe« ( Z w e c k t h è o r i e ) prema kojo j b i literarne os t avš t ine pripadale bibliotekama a pol i t i čke a rh iv ima . Nastojanja bibl iotekara idu z a t i m da d o k a ž u b i t n u raz l iku između os tvaš t ina i registraturne g r a đ e , ne p r i z n a v a j u ć i organsku cjelovitost os tavš t ine i jedinstvo postanka s obzirom na djelatnost njezina stvaraoca; nasuprot tomu ističu literarni ka rak te r os t avš t ine i potrebu nadopune b i b l i o t e č n o m fondu, miješajući č i s to ju r id ičko pitanje v lasn iš tva s karakterom posjeda. Meisner na kraju završava da, uostalom, i nije p r imarno pitanje: gdje treba da se č u v a ova vrsta arhiva i da l i moraju bi t i ujedinjeni p o d jednim k r o v o m , jer sve to ne m o ž e izmijeni t i arhivsku p r i rodu ove tako v a ž n e grupe i zvo ra .

Jednako t a k o važan i zaniml j iv je i p r i log W . G O l d i n g e r a »Pitanja a rh ivske terminologije s austrijskog gledišta« (str. 128-146). Pr i tom se kri t ički dotakao glavnih a rh ivsk ih pojmova. Austrijske tradicije i du u izvjesnom smislu u raskorak s novim strujanjima u N j e m a č k o j . Pr iznava juć i Brenneckeu, Leschu, Meisneru, Papr i t zu i drugima kao nosiocima novog pravca velike zasluge za unapređen je arhivske nauke, autor želi pokaza t i za š to u Aust r i j i gledaju na pojedina pitanja arhivske teorije drugači je nego drugdje i z a š t o su i u arhivskoj terminologij i prisil jeni katkada da pojedinim po jmovima dadu drugu boju1.

Povodom malog ali vrijednog rada F . Engela o popisivanju i sređivanju karata i planova, izašlog u izdanjima Donjosaske arhivske uprave, E . P i t z iznosi u s v o m članku (str. 147-164) niz izvrsnih načelnih primjedaba u pogledu sređivanja i popisivanja his tor i jskih karata. O n smatra, sasma pravilno, da njihova geografska strana ne m o ž e b i t i jedino mjeri lo pr i s ređ ivan ju i popisivanju, s obz i rom na n j ihovu dokumentarnu vrijednost kao historijskog i z v o r a . O v a načela treba da izađu iz analize historijske vrijednosti kartografskog materijala i iz historijskog razvoja same kartografije. Nasuprot m e h a n i č k i usvojenim maksimama, sistem sređivanja treba da proiz lazi i z vri jednosti dokumentacije do koje smo došli p r i popisivanju materijala, a tek onda treba r ješavat i tehnička pitanja sređivanja i smještaja karata u s p r e m i š t u . Obratan pu t b i o b i svakako p r o m a š e n . K a o i svak i drugi znanstveni problem i ovaj se m o ž e r i ješi t i samo tako da se u tvrde najprije po jed inačne pojave, a tek onda da se na osnovu m e đ u s o b n i h u n u t r a š n j i h povezanosti svrstaju u sisteme. Svoja t u m a č e n j a P i tz i lus t r i ra primjerima k o j i imaju svrhu da p r i k a ž u k a k o se historijske karte ne mogu s ređ iva t i prema mjer i l ima današnje moderne geografije.

Oba pr ikazana sveska »Archivalische Zei t schr i f t« dala su, kao obično, obi lno prostora p r ikaz ima arhivske literature i a rh ivsk ih časopisa mnogih zemalja. P r i k a z i su pisani sol idno i k r i t i čk i . N j e m a č k u javnost in fo rmi ra redovi to o arhivskoj p u b l i cis t ičkoj djelatnosti u Jugoslaviji Sava D a v i d o v i ć , arhivist Z a d r u ž n o g arhiva u N o v o m S adu.

Krešimir Nemeth

— 486 —