pregled južnosl. knjiž. između dva rata.doc
TRANSCRIPT
MODERNA BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNOST
(engl contemporary)
- pojam “moderna”, kao imenica,
1) Moderna je skupni naziv za sve inovatorske tendencije u književnosti,
muzici i likovnim umjetnostima od sredine XIX stoljeća pa do Prvog
svjetskog rata. U književnosti ona podrazumijeva više različitih pravaca i
stilskih formacija, kao što su parnas, simbolizam i impresionizam.
2) Moderna kao skupni naziv za sve inovatorske tendencije od sredine XIX
stoljeća pa do Drugog svjetskog rata. Dakle: moderna pod 1) + avangardni
pravci (futurizam, ekspresionizam, nadrealizam, dadaizam i socrealizam).
3) Moderna kao stilska formacija od sredine XIX pa do 70-tih godina XX
stoljeća, kada je smjenjuje ono što se danas zove postmodernom. Dakle:
moderna pod 2) + književnost poslije Drugog svjetskog rata.
4) Moderna kao naziv za cjelokupno književno stvaranje od ere
prosvjetiteljstva (XVIII st.) pa do postmoderne (70-te godine XX st.).
Dakle: moderna pod 3) kojoj prethode još stoljeće i po književnog
stvaranja (prosvjetiteljstvo i racionalizam, romantizam i realizam).
Evropski kontekst
- dva svjetska rata kao dva najveća događaja u XX stoljeću; dva planetarna
događaja; ujedno i dvije najveće nesreće;
- poslije ovih ratova mijenjala se slika svijeta; svijet više nije bio isti;
- te promjene odražavale su se u svim sferama života, pa i u književnosti;
- avangarda : nekoliko raznorodnih književnih pokreta i stilskih formacija koji se
mogu nazvati imenom avangarda; avangarda (fr. avantgarde, tal. avanti garde –
prethodnica) je periodizacijski termin za oznaku modernih književnih pravaca u
prvoj polovini XX stoljeća: futurizam, ekspresionizam, konstruktivizam,
dadaizam, nadrealizam; Aleksandar Flaker ukazuje na dva bitna aspekta
avangarde: 1) negirajući ili osporavajući odnos prema postojećim i starim
pravcima i formacijama te 2) usvajanje novih poetičkih načela i afirmacija nove
formacije ili pokreta; težište avangardnih pokreta je na osporavanju, tako da je
Flaker s pravom avangardnu okvalificirao kao poetiku osporavanja (Flaker
Poetika osporavanja);
- 1910. godina : je prijelomna godina za pojavu novih težnji, novih pokreta –
futurizma i ekspresionizma; sa završetkom Prvog svjetskog rata ova dva pokreta
ulaze u završnu fazu svoga trajanja;
- modernizam : prema jednima avangarda je samo nastavak ideje moderne o
književnoj zbilji kao zasebnoj zbilji; ideje da se jezikom može baš sve iskazati i
sve oblikovati bez obzira na svakodnevnu zbilju; prema drugima avangarda je
nastavak prosvjetiteljske ideje o inovativnosti, ideje o traganju za novim izrazima
a ne slijeđenju zadatih antičkih obrazaca; avantura “umjetniček samovolje”
(Šlegel);
- osjećaj egzistencijalne nesigurnosti : izazvan spoznajom o autodestruktivnosti
ljudske civilizacije; potvrda u literaturi: U potrazi za izgubljenim vremenom Prust
(1913-1927); Proces Kafka (1925.);
- futurizam : 1) talijanski – (lat. futurum – budućnost) i umjetnički i politički pokret;
Filipo Tomazo Marineti proglas (program) Manifets futurizma 1909; radikalan
raskid sa svim tradicionalnim vrijednostima i obnova talijanske književnosti i
umjetnosti; Futurizam ustaje protiv svih postojećih institucija, veliča borbu i
opasnost te staje u odbranu rata. Umjetnost se mora zasnivati na ritmu nove
mašinske civilizacije, na energiji i ludoj smjelosti, na drskosti i pobuni, na brzini
automobila i aviona, na ljepoti i zanosu borbe, na plamenu rata. Za talijanske
futuriste rat “predstavlja jedinstvenu higijenu svijeta”, što se nimalo ne razlikuje
od fašističke apologije rata. Stoga je i logično bilo što su futuristi završili u
fašizmu kao zvanični propagatori Musolinijevih ideja; 2) ruski - javlja se godinu
dana kasnije 1910. pa traje do 1919. Prilično dinamična i heterogena književna
pojava koju sačinjavaju čak četiri grupe: od još uvijek tradicionalnih egofuturista,
preko grupe mecanin poezija, pa do radikalnijih i značajnijih grupa centrifuga i
kubofuturisti. Najznačajniji pisci dolaze iz treće i četvrte grupe: Boris Pasternak,
Vladimir Majakovski i Velimir Hljebnikov. Programski članak neobičnog naslova
Šamar društvenom ukusu potpisuje V. Majakovski. Ruski simbolisti su na strani
socijalnog bunta a samim time i na strani revolucije. Revoluciju, međutim,
treba sprovesti i u umjetnosti, posebno na materijalu riječi. Odatle borba za
nova značenja riječi koja je dovela do čudesnog zaumnog jezika i potpunog
napuštanja smisla. Futuristi zagovaraju umjetnost primjerenu novoj tehničkoj
civilizaciji, zahtijevaju “izlazak umjetnosti na ulice” i njenu estradnu prezentaciju
pred najširim masama.
- Ekspresionizam
Definicija
Ekspresionizam (lat. expressio – izraz) je književni pokret koji se
javlja u Njemačkoj i Austriji 1910. i traje do 1925. godine. Naziv dolazi iz slikarstva,
gdje je pokret već odranije postojao (slikari Sezan, Van Gog, Munk, Kandinski, Kle,
Kokoška, Barlah i dr.). Prije nego što će se definitivno nazvati tako ekspresionisti su
sebe nazivali neopatetičarima (“novi zanesenjaci”), apstraktistima, eternistima (lat.
aeternus – vječan), futuristima, aktivistima itd. pokret koji pravi revolucionaran
zaokret u tematskom i u pogledu jezičkog izraza.
Krik
Raspala se cjelovita slika svijeta, subjekt se našao u čudu i užasu, pritisnut
strahom i beznađem. Trebalo je, stoga, jezik oblikovati tako da najbolje izrazi sav taj
užas i strah a najprirodniji odgovor na sve to je bio ljudski krik. To je krik uplašenog
čovjeka u svijetu koji je imperijalističke antagonizme pretvarao u klaonicu Prvog
svjetskog rata.
- Možda je taj krik najbolje izrazio slikar Advard Munk na svojoj čuvenoj slici
istoimenog naslova Krik.
Pobuna
Dok su futuristi slavili tehnološki napredak i ratove dotle su ekspresionisti
dizali svoj glas protiv mehanizacije života i stravične sudbine čovječanstva.
Istovremeno, na čisto književnome planu, ekspresionizam je bio pobuna protiv
impresionizma. Književno djelo ne smije nastajati kao rezultat površnih impresija o
stvarnosti, ono mora biti istinski izraz doživljaja te stvarnosti. Impresionistički
usitnjenoj slici svijeta treba suprotstaviti cjelovitu viziju toga svijeta.
Ritam
Cilj je sada tako uhvaćenu viziju ritmički oblikovati. Ekspresionističko
razumijevanje ritma dovodi do rušenja forme, do probijanja strukture rečenice.
Rečenica se redukuje na nizanje glagola i imenica, pri čemu su glagoli nosioci
emocionalno-vizionarskog značenja. Tradicionalnu logičku strukturu rečenice, tu
“građansku jezičku arhitekturu”, treba jednostavno minirati.
Žanrovi
Žanrovski preovladavaju lirika i drama, lirika kao trenutak u akciji
saznavanja svijeta, i drama kao razvijanje i sudaranje akcija. Iz zahtjeva za novim
ritmom javila se potreba za slobodnim stihom, gdje se sa vanjskih/formalnih
manifestacija prešlo na unutrašnji doživljaj ritma Drama se raspada na niz scena i ima
skokovitu radnju. Opis ustupa mjesto radnji. Pripovijetke imaju malo epskog u sebi a
roman je bio jednostavno neprimjeren ekspresionističkoj poetici.
Pisci i djela
Poezija:
Gotfrid Ben, Franc Verfl, Ernest Toler, Georg Trakl, Goerg Hajm, Bertolt
Breht i dr.
Drama:
1. Ernest Toler Prepobrazba, Masa čovjek, Borci protiv stroja.
2. Bertolt Breht: Majka Hrabrost i njezina djeca, Kavkaski krug kredom.
Nadrealizam
Manifest nadrealizma
Književni pokret koji se javlja u Francuskoj kao produžetak dadaizma i kao
francuska varijanta ekspresionizma. Zvanični početak nadrealizma pada u 1924.
godinu kada Andre Breton objavljuje Manifest nadrealizma, a nastavlja da traje i
poslije Drugog svjetskog rata. Za razliku od drugih avangardnih pokreta nadrealizam,
osim rušilačkog revolta prema naslijeđenoj tradiciji, pokazuje i konstruktivan
graditeljski duh. To naročito dolazi do izražaja priklanjanjem nadrealista uz ideje
Oktobarske revolucije 1930. Osnovna nadrealistička teza “Izmijeniti život!” tada se
zamjenjuje Marksovom devizom “Izmijeniti svijet!”
Psihički automatizam
Cilj je da se otkrije jedna viša skrivena stvarnost, nadrealnost, u kojoj vlada
prvobitni haos. U tu nadrealnost može se prodrijeti jedino psihičkim automatizmom,
bez kontrole razuma, pomoću metode koju je Rembo nazvao “rastrojstvo čula”.
Očigledno je da nadrealisti svoje ideje temelje na psihoanalizi Sigmunda Frojda.
Pisci i djela
Luj Aragon: Seljak iz Pariza, Rasprava o stilu
Antoan Arto Umjetnost i smrt
Andre Breton Nađa, Spojni sudovi, Luda ljubav
Pol Elijar Umrijeti da se ne bi umrlo, Javna ruža
Socijalna literatura
U najširem smislu književna pojava labavog stilskog jedinstva, koja se javlja
20-tih pa traje sve do 50-tih godina XX stoljeća. Ima svoje preteče u djelima sa
početka XX stoljeća Džeka Londona, Maksima Gorkog, Eriha Kestnera, Hajnriha
Mana i dr. Iako ima pobornike i u redovima avangardnih pokreta ekspresionizma,
ruskog futurizma, dadaizma i nadrealizma, javlja se kao posljedica promjena
izazvanih Oktobarskom revolucijom.
Socijalistički realizam
Unutar prilično razuđenog pokreta socijalne literature može se socijalistički
realizam posmatrati kao njegova krajnje ekstremna varijanta. Aleksandar Falker ga
definira kao “normativnu književnu doktrinu i stilsku formaciju koja se konstituirala u
30-tim godinama XX stoljeća” u sovjetskoj književnosti, a poslije Drugog svjetskog
rata i u drugim socijalističkim zemljama. Termin je definitivno prihvaćen na Prvom
kongresu Saveza sovjetskih pisaca 1934. Tvorci doktrine socijalističkog realizma su
tražili od pisaca “da istinito, historijski konkretno prikazuje zbilju u njezinu
revolucionarnom razvitku” (Statut Saveza sovjetskih pisaca). To znači da književnost
u društvu ima odgojnu i socijalno-pedagošku funkciju i da je treba maksimalno
približiti širokom krugu čitalaca. Da bi se to postiglo moralo se posezati za
tradicionalnim stilskim oblicima, što je u Rusiji značilo obnovu realističkih
postupaka. Najpogodniji žanr za takve pothvate bio je roman sa tradicionalnom
socijalno-psihološkom motivacijom karaktera.
- Glavni pisci socijalističkog realizma u Sovjetskom Savezu bili su Gladkov
(Cement) i Šolohov (Uzorana ledina).
Južnoslavenski kontekst
SRPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA
Vrijeme poslije Prvog svjetskog rata donosi burno rasplamsavanje pokidanih
književnih tokova. Sve počinje sa časopisom “Slovenski jug”, koji izlazi od 1918-
1919. u Zagrebu. Bio je to zajednički časopis hrvatskih i srpskih pisaca.
Beograd ponovo postaje kulturno središte. Pisci koji se vraćaju iz emigracije,
naročito iz Francuske, presudno utiču na oblikovanje književnog života. Nove
generacije raskidaju sa prošloću, ruše nekadašnje idole i odbacuju sistem vrijednosti
koji su uoči rata uspostavili Jovan Skerlić i Bogdan Popović.
U vremenu između dva rata pojavit će se i ugasiti mnogo različitih pokreta:
ekspresionizam, futurizam, dadaizam, sumatraizam, hipnizam i zenitizam. Kao
najprivatljiviji naziv za sve pokrete, izuzev nadrealizma, mogao bi se uzeti
ekspresionizam.
Časopisi
Dan (1919-1920.) – uređivao Miloš Crnjanski
Progres (1920.) – Dragiše Vasića
Zenit (1921-1926.) – Ljubomira Micića
Hipnos – Rade Drainca
Nova svetlost i Raskrsnica – časopisi Velibora Gligorića
Putevi i Svedočanstva – časopisi nadrealista
Umetnost i Večnost – časopisi neoromantičara
Srpski književni glasnik
Ekspresionizam
Prvi modernistički talas
Ekspresionizam u srpskoj književnosti počinje sa imenom Miloša Crnjanskog,
sa njegovom zbirkom pjesama Lirika Itake (1919.), sa njegovim časopisom “Dan”,
koji je bio prvi poslijeratni časopis u Srbiji, i sa Objašnjenjem sumatre (1920.),
najvažnijim programskim člankom o ekpsresionizmu. Glavni ekspresionistički
časopis bio je “Progres” (1920.) Dragiše Vasića.
Nova književnost odlučno raskida sa tradicionalnom književnošću, nju ne
interesuje ni historijska ni socijalna dimenzija čovjeka, već čovjek “u kosmičkim
tajanstvenim visinama” (Crnjanski). Takvo kosmopolitsko osjećanje čovjeka
Crnjanski naziva sumatraizmom (po ostrvu Sumatra u Malajskom arhipelagu).
Sumatraizam izražava čežnju za visinama i daljinama, vjeru da su sve stvari povezane
nevidljivim nitima i da se svi udaljeni predjeli stapaju u jedan lirski fluid. “Pišemo
slobodnim stihom, što je posledica naših sadržaja”, pisao je Crnjanski.
Središnja ličnost beogradskog modernističkog kruga bio je svestrani
književnik Stanislav Vinaver, autor Manifesta ekspresionističke škole.
Drugi modernistički talas
U drugom modernističkom talasu oko 1922. godine, sa prvobitne pobune
protiv tradicije akcenat se prenosi na način građenja djela, na njegovu konstrukciju, na
geometriju odnosa unutar djela. Ovaj vid konstruktivizma slijedi Rastko Petrović,
jedan od najznačajnijih avangardnih pjesnika i prozaista.
Ljubomir Micić je pokrenuo časopis “Zenit” i lansirao novi pokret – zenitizam.
Zenitizam je zagovarao konstruktivističko ustrojstvo književnog djela. Sličnih ideja
bio je i dadaizam, kojega, po uzoru na francuske dadaiste, predvodi Dragan Aleksić.
Socijalna lietratura
Izvan aktuelnih avangardnih tokova našli su se tzv. folklorni modernisti
Momčilo Nastasijević i Desimir Blagojević i pripadnici lijeve struje ekspresionizma.
Ovi drugi su sebe nazivali još i neoromantičarima, a 30-tih godina će približiti
pokretu sicijalne literature. Središnja ličnost te grupe bio je Risto Ratković, a osim
njega tu su još pripadali Desimir Blagojević, Jovan Popović, Rade Drainac i dr.
Nadrealizam
Beogradski nadrealizam pojavio se i razvijao kao ogranak jednog šireg
evropskog pokreta sa središtem u Parizu.
Srpski nadrealizam prolazi kroz dvije faze:
a) prednadrealistička faza 1922-1930: prihvatanje nadrealističkih stavova ali
pod drugim imenom;
b) nadrealistička faza 1930-1932; nadrealizam se javlja kao organiziran
književni pokret.
Nadrealisti pokreću brojne publikacije: almanah Nemoguće (1930.), Pozicija
nadrealizma (1931.), Nadrealizam danas i ovde (1931-1932.) itd. Grupu čine Koča
Popović, Marko Ristić, Oskar Davičo, Đorđe Kostić, Dušan Matić, Đorđe Jovanović,
Aleksandar Vučo, Milan Dedinac i dr. Poslije 1932. grupa se praktično raspada: jedni
se javno odriču nadrealizma (Jovanović), drugi pristupaju pokretu socijalne literature
(Vučo, Matić, Dedinac, Davičo), treći se približavaju Krleži (Ristić). Međutim, i
poslije raspada većina članova grupe nastavlja da piše nadrealistički, čak i u godinama
poslije Drugog svjetskog rata.
MEĐURATNA KNJIŽEVNOST U HRVATSKOJ
Godina 1914.
Već u godini početka Prvog svjetskog rata dešava se sudbonosni raskid sa
modernom i najava novih avangardnih pravaca. Raskid sa starim ogleda se više
simbolično u smrti najznačajnijeg pisca moderne Antuna Gustava Matoša 1914, a
najava “nove književnosti” dolazi sa objavljivanjem zbornika Hrvatska mlada lirika i
Krležine prve drame Legenda, te iste godine. Zbornik sačinjavaju pjesme
dvanaestorice pjesnika, a među njima i Ive Andrića i Tina Ujevića. O značaju
zbornika Ljubo Vizner (Ljubo Weisner) je zapisao:
Ovo su obećanja. Na pragu u Novo ovo su tek vrata.
Ekspresionizam
Prva djela
Rat za hrvatsku književnost nije značio prekid kontinuiteta. Poslije dramskog
prvijenca Krleža nastavlja objavljivati poetsko-ekspresionističke drame Kraljevo
(1915.), Kristofor Kolumbo (1917.) i Michelangelo Buonarotti (1918.). Sa svojom
prvom knjigom Lude priče (1915.) pojavit će se i Ulderiko Donadini, kasniji pokretač
prvog ekspresionističkog časopisa Kokot.
Prvi časopisi
Prvi ekspresionistički časopis “Kokot” pokreće 1916. Ulderiko Donadini. Već
sljedeće godine pridružit će mu se i Antun Branko Šimić sa časopisom “Vijavica”
(1917.), a prve poslijeratne godine i Krleža sa svojim časopisom “Plamen” (1919.).
Pojavom ovih časopisa osvaja se prostor za objavljivanje djela u duhu nove škole, kao
i za programsko-manifestne interpretacije pokreta.
Antun Branko Šimić
Centralna ličnost ekspresionizma u Hrvatskoj. Do te pozicije će ga dovesti dva
sudbonosna “dramatična zaokreta” u životu. Prvi je odlazak iz Bosne i Hercegovine u
Zagreb, a drugi je odluka da napusti svoje školovanje, pokrene časopis “Vijavica”
(1917.) i potpuno se posveti književnom radu. Nadahnut bečkim ekspresionističkim
časopisom “Juriš” (“Der Sturm”) nastupa kao pjesnik i kritičar, te pokreće svoj drugi
časopis istoga naslova “Juriš” (1919.). U kritičkim člancima sažeto obrazlaže suštinu
pobune protiv dotadašnje književnosti. Nova književnost mora iz sebe odbaciti sve
trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je
retorika i ‘lepota’, to će reći sve ono što je suvišno i da govorimo istinu.
Najveći doprinos novoj književnosti daje, ipak, svojom jedinom i kratkom
zbirkom Preobraženja (1920.). Zbirka je označena kao “kamen temeljac modernog
hrvatskog pjesništva”. Otkriva nam pjesnika tijela, grada i siromaha, pjesnika
astralnih prostora ali i čovjekovih egzistencijalnih ponora. Prilično štura u izrazu
zbirka je na najefikasniji način demonstrirala Šimićev “stiješnjeni ekspresionizam”.
Pred kraj života pokreće i treći časopis “Književnik” (1924-1925.), čime svoj
kratki život još više ispunjava a hrvatsku književnost još više zadužuje.
Miroslav Krleža
Stupio je u hrvatsku književnost kao “razbarušeni ekspresionista” a nastavio i
završio kao pisac naglašene socijalne i političke orijentacije. Ipak, i obimom i
umjetničkim dometima, njegovo djelo se otima jednostranim programskim
razvrstavanjima.
Pobrojanim ekspresionističkim dramama Krleža pridodaje i svoj prvi časopis
“Plamen” (1919.), u kojemu obznanjuje lenjinističku obojenost svoga ekspresionizma.
Do početka Drugog svjetskog rata će pokrenuti još tri časopisa: “Književna
republika” (1923.), “Danas” (1934.) i “Pečat” (1939.).
Iz impozantnog književnog upusa izdvajamo samo neka djela: romane
Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Na rubu pameti (1938.) i Banket u Blitvi I-III
(1938/39/62.), zbirka novela Hrvatski bog Mars (1922.), dramski ciklus o
Glembajevima itd.
Tin Ujević i Gustav Krklec
U sjeni novih avangardnih ideja, ali i nesvodiv ni na jednu od njih, javlja se i
veliki pjesnik Tin Ujević, autor četiri zbirke pjesama između dva rata: Lelek sebra
(1920.), Kolajna (1926.), Auto na korzu (1932.) i Ojađeno zvono (1933.).
Gustav Krklec sa Šimićem uređuje časopis “Juriš”, i iste godine objavljuje
prvu ekspresionistički nadahnutu zbirku pjesama Lirika (1919.), a dvije godine
kasnije i još jednu – Srebrna cesta (1921.). Poslije toga će, pod uticajem njemačkih
neorealista, skrenuti u socijalni aktivizam i otvorenu pobunu protiv pasivističkog
ekspresionizma.
Od pasivističkog do lijevog ekspresionizma
Već je Krleža u svojim djelima napravio put od pasivističkog, u prvim
dramama, do lijevo orijentiranog ekspresionizma, u zbirci Novela Hrvatski bog Mars.
Sličan put prevalit će i njegov sauređivač iz časopisa “Plamen” August Cesarec, samo
što će njegovo skretanje biti još radikalnije. Cesarec će već u svojim prvim
ekspresionističkim radovima (novele Za novim putem, 1926.) popustiti pred jakim
dojmovima ideja Oktobarske revolucije.
Pokret socijalne literature
I Krleža i Cesarec istovremeno su bili utemeljivačima ekspresionizma i
predvodnicima lijeve struje hrvatske književnosti. Ovaj detalj jasno govori da ni
ekspresionizam (izuzev kod Donadinija i u “stiješnjenoj” varijanti kod Šimića), ni
pokret socijalne literature se nisu izdiferencirali do kraja kao samostalni pokreti. U
tom smislu se “čisti” ekspresionizam” Donadinija i Šimića može posmatrati kao
prijelazna faza ka “lijevo začinjenom” ekspresionizmu Krleže i Cesareca i dalje ka
“čistom” socrealizmu (neorealizmu ili “modernom objektivizmu”) Mile Budaka,
Slavka Kolara, Vjekoslava Kaleba, Vjekoslava Majera i dr.
Zapravo, Krleža i Cesarec se nisu mogli zadovoljiti samo sa dosljedno
izvedenom revolucijom u oblasti književnosti, nego su se poduhvatili slijeđenja
revolucionarnih ideja i u samoj zbilji. To je nadalje značilo stavljanje književnosti u
službu opće revolucije. Radikalizacijom ovog drugog – utilitarnog! – aspekta
književnosti, gubila je na značaju sama književnost, kao u pojedinim Cesarčevim
djelima i djelima brojnih revolucionarnih pisaca koje je povijest književnosti brzo
zaboravila.
Bosna i Hercegovina
MEĐURATNA KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI
- Međuratna književnost u Bosni i Hercegovini, poslije četverogodišnjeg ratnog
zatišja, nastavlja tamo gdje je stala pred početak rata. A to znači, na unutrašnjem
planu, obnovu rada nacionalnih kulturnih društava i nacionalnih časopisa
kao centara književnog života, i, na čisto književnom ili vanjskom planu,
aktivnu recepciju aktuelnih književnih ideja iz evropskih književnosti.
- Književnost se i dalje djelimice koristi kao sredstvo političke borbe, bilo u
sprovedbi nacionalnih (književnici oko “Mlade Bosne”), bilo u službi klasno-
socijalnih (pokret socijalne literature) ideja.
- Kao direktna posljedica nepriznavanja bosanskohercegovačke zasebnosti unutar
nove državne zajednice Sarajevo gubi status kulturnog centra a bh pisci se sve
više okreću ka Beogradu i Zagrebu kao političkim i kulturnim središtima nove
države.
Književnost “Mlade Bosne”
- “Mlada Bosna” je bio naraštaj buntovnih intelektualaca okupljenih oko ideje
otpora protiv austro-ugarske i južnoslavenskog ujedinjenja, te ideje radikalnog
prevrata u književnosti i kulturi. Svoje književne ideje crpili su iz evropske
avangarde, posebice ekspresionizma i futurizma. Centralna ličnost bio je Dimitrije
Mitrinović a njihov se rad može pratiti od vremena aneksije 1908. pa do početka rata
1914. Svoj književni rad podredili su političkoj borbi za ideju jugoslavenstva kao
jedinom mogućem rješenju. Za Vladimira Gaćinovića književnost je bila samo
sredstvo političke i nacionalne akcije. Njegovali su kult mučeništva i jake potrebe za
žrtvovanjem, što će kulminirati sarajevskim atentatom 1914. Ako ičim drugim, ovim
činom su uticali na dalji tok povijesti, ne samo u Bosni i Hercegovini.
U vrijeme mladalačkog književnog stasavanja i Ivo Andrić je bio blizak
ovome naraštaju. On je već u zborniku Hrvatska mlada lirika (1914.) objavio svoje
prve pjesme u slobodnom stihu. Uz aktivnosti “Mlade Bosne” treba spomenuti još
imena pisaca Miloša Vidakovića i Borivoja Jevtića.
Dvije književne struje
- U rat Bosna i Hercegovina ulazi kao sastavnica Austro-Ugarske a poslije rata ulazi
u novu državnu zajednicu – Kraljevinu Srba, Hrvata, Slovenaca, odnosno,
Kraljevinu Jugoslaviju (01. 12. 1918.). Bosanskohercegovački pisci su stvaranje
jugoslavenske države dočekali sa mnogo nada.
- Već pri kraju rata u Zagrebu su se oglasile dvije književne struje, koje će imati
uticaja na književni život Bosne i Hercegovine. Prva je bila grupa oko časopisa
“Književni jug” (1918-1919.) sa Vladimirom Ćorovićem i Ivom Andrićem.
Drugu grupu je predvodio Antun Branko Šimić, sa svojim časopisom “Vijavica” i
“Juriš”, čiji su saradnici bili Nika Milićević, Hamza Humo i Ahmed
Muradbegović. Struju oko “Književnog juga” uglavnom su sačinjavali preživjeli
mladobosanci, koji su na ovaj način produžavali svoju borbu za jugoslavenski
(književni i jezički) integralizam, okrećući se sve više ka Beogradu kao novom
političkom središtu.
Obnova rada nacionalnih časopisa
U novim političkim i kulturnim okolnostima dolazi do obnove rada
nacionalnih kulturno-psovjetnih društava i njima pripadajućih časopisa. Časopis
srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” prvi kreće sa izlaženjem već 1919, a “Gajret”,
kao novina muslimanskog (bošnjačkog), i “Napredak”, kao novina hrvatskog društva,
1921. godine. Godine 1927. pokreće se “Novi behar”, nasljednik starog “Behara” iz
1900-1910. Jevrejsko društvo “La Benevolencia” kontinuirano izdaje svoje časopise
sve do 1941.
“Pregled” i Sarajevska grupa
- Uz već pobrojane nacionalne časopise “Pregled” (1927-1940.) ima najvećeg
uticaja na književne prilike u Bosni i Hercegovini između dva rata. Časopis
postaje glasilom Sarajevske grupe pisaca koja se osniva već sljedeće godine.
Grupu čine: Borivoje Jevtić, Jakša Kušan, Hamza Humo, Isak Samokovlija, Jovan
Kršić i dr.
- U prvom almanahu grupe Sa strana zamagljenih (1928.) Jovan Kršić piše
predgovor pod naslovom Pripovedačka Bosna. Po njemu samosvojnost
pripovjedačke Bosne crpi se iz usmene poezije: iz orijentalnog senzualizma
sevdalinke i epskog narativa.
“Knjiga drugova” i književna ljevica
- Kao protivteža Grupi sarajevskih književnika pisci okupljeni oko lijevih ideja
obznanjuju Knjigu drugova (1929.), knjigu “ekspresionističkog napona i
socijalnog temperamenta” (Rizvić), u kojoj uzimaju učešća i bh pjesnici Novak
Simić, Hamid Dizdar, Husnija Čengić, Hasan Kikić, Ilija Grbić, Rizo Ramić, Eli
Finci i dr. I “Pregled” od 1935, pod Kršićevim uredništvom, otvara svoje stranice
za pisce sa ljevice. U bošnjačkoj književnosti posebno mjesto zauzima časopis
“Putokaz”, koji je izlazio u Zagrebu od 1937-1939. Njega su pokrenuli lijevo
orijentirani bošnjački pisci Hasan Kikić, Safet Krupić, Skender Kulenović, Rizo
Ramić, a kasnije će im se pridružiti još i Zija Dizdarević.
Ekspresionizam
Bosanskohercegovački pisci su odmah poslije rata aktivno, svojim djelima,
odgovorili na izazove ekspresionističkog prevrata u književnosti. Humo i
Muradbegović, koji su u Zagrebu sarađivali u Šimićevim časopisima “Vijavica” i
“Juriš”, prvi izlaze sa svojim ekspresionističkim djelima: Humo sa pjesničkom
zbirkom Nutarnji život (1919.) a Muradbegović sa pripovjedačkom zbirkom
Nojemova lađa (1924.). I jedan i drugi će i kasnije djelimice slijediti zahtjeve
ekspresionističke poetike (npr. Humo Grozdanin kikot i Slučaj Raba slikara,
Muradbegović u svojim dramama i pripovjetkama). Borivoje Jevtić, pisac iz
zagrebačke grupe oko Književnog juga, također se oglasio pripovjetkama (zbirke
Zalasci, Scene i O profanim stvarima) pisanim ekspresionističkim manirom.
Bosanskohercegovački se pisci, pod jakim dojmom lijevih ideja, nisu mogli a
ni htjeli zadovoljiti samo književnim prevratom, što je od njih tražio ekspresionizam.
Stoga je kasnih tridesetih godina nastala čudna kombinacija lijevog ekspresionizma ili
ekspresionističkog neorealizma (pokreta socijalne literature) u djelima Novaka Simića
i Hasana Kikića.
Pisci i djela
Bošnjački:
1. Abdurezak Hifzi Bjelevac Rene Logotetides (1919.), Ana Zolotti
(1927.)
2. Hamza Humo Nutarnji život (1919.), Zgrada na ruševinama
(1939.), Grad rima i ritmova (1924.), Sa ploča istočnih (1925.),
Grozdanin kikot (1927.), Pod žrvnjem vremena (1928.), Slučaj
Raba slikara (1930.).
3. Ahmed Muradbegović Nojemova lađa (1924.), Haremske novele
(1924.), Na Božijem putu (1936.).
4. Hasan Kikić Provincija u pozadini (1935.), Ho-ruk (1936.), Bukve
(1938.).
5. Alija Nametak Bajram žrtava (1931.), Dobri Bošnjani (1937.)
6. Hamid Dizdar Arabeske (1929.), Zapisi u kamenu (1936.).
7. Zija Dizdarević, pripovjetke.
8. Mak Dizdar Vidovopoljska noć (1936.).
Srpski:
1. Borivoje Jevtić Zalasci, Scene (1918.), O profanim stvarima (1920.).
2. Marko Marković Kriva Drina (1935.).
3. Novak Simić Nepoznata Bosna (1937.), Suton Tašlihana (1937.), Voćnjak
(1938.)
4. Branko Ćopić Pod Grmečom (1938.), Bojovnici i bjegunci (1939.),
Planinci (1940.).
5. Jovan Radulović Za utehom (1926.), Jesenja pregaranja (!928.).
6. Ivo Andrić Ex Ponto (1918.), Nemiri (1920.), Put Alije Đerzeleza (1920.)
Hrvatski:
1. Antun Branko Šimić Preobraženja (1920.)
2. Nikola Šop Pjesme siromašnog sina (1926.), Nocturno (1928.), Isus i moja
sjena (1934.), Od ranih do kasnih pijetlova (1934.).
3. Zvonimir Šubić Fazliša potok (1934.), Heroj u papučama (1935.), Kaljuga
(1937.).
4. Jakša Kušan Pesme (1925.).
Jevrejski:
1. Isak Samokovlija Od proljeća do proljeća (1929.), Pripovijetke (1936.).
2. Laura Papo – Bohoreta.