Preobrazbe biopolitike@arko Pai}

Uvod skustvo biopolitike nadilazi njezino pojmovno odreenje. Da bi ivot kao goli fizi~ki opstanak mogao postati predmetom moderne politike o~igledno se moralo dogoditi u povijesti neto ~udovino. U eseju Hermanna Brocha iz 1949. godine Ljudsko pravo i ono zemaljski-apsolutno, jednog od najzna~ajnijih knjievnika 20. stoljea, austrijskoga psihologa, filozofa i romanopisca, autora Vergilijeve smrti i Mjese~ara, politi~kog emigranta pred nacizmom u Ameriku, otvara se temeljni problem odnosa izmeu totalitarizma i biopolitike. Dakako, Broch nije upotrijebio taj danas toliko proireni pojam svoenja politike na ivotno samopotvrivanje totalne moi vladavine zajednicom. Meutim, ono to je ovdje jedino vano jest da je u eseju napisanom netom poslije 2. svjetskoga rata, nakon strahotnoga iskustva masovnoga unitenja idovskoga naroda u nacisti~kim koncentracijskim logorima, Broch postavio odlu~no problem granica ljudske slobode. Porobljavanje ~ovjeka u modernome razdoblju politi~kih ideologija i apstraktne vladavine demokratskoga poretka kao da iznosi na vidjelo kako je vie nemogue odrediti bit ~ovjeka iz klasi~ne humanisti~ke tradicije filozofije. Izmeu o~ovje~ene ivotinje i pukog biolokoga stvora ~ovjek se ne definira druk~ije negoli stupnjem akumulacije i raspologanja moi nad Drugime (prirodom, ~ovjekom, stvarima). Ono pod-ljudsko, koje razara nad-ljudsko duhovno iskustvo ivota, proizlazi iz ambivalentne strukture moderne artikulacije drutva, drave i kulture. Tehnologijska mogunost totalnoga unitenja Drugih ili njihovo preventivno odstranjenje iz suverene politi~ke zajednice nacije-drave150

I

Zeni~ke sveske

samo je ~udovino izopa~enje ideje da ~ovjek moe neograni~eno vladati ivotom Drugih ukoliko je njegova priroda proirenje animalnoga do stupnja tehnologijski nadmonoga stvora. Broch stoga nepogreivo definira krajnju mogunost izopa~enja ljudskosti u figuri onoga koji se vie uope ne moe smatrati ~ovjekom jer je sveden na bioloke nagone i goli opstanak. Cjelokupni novovjekovni humanizam i~ezava u strahotama koncentracijskoga logora za istrebljenje nearijevskih naroda i rasa. Bioloka redukcija ~ovjeka na ljudski materijal dovodi do toga da Broch moe s najveom moguom preciznou kazati da je to smee koje jo samo stenje (Broch, 2007: 158). Granice ljudske slobode postavljene su nekom primarnom moi ivota. Ona ne proizlazi iz tenje za pravednou, jednakou i sreom ljudskih bia u zajednici, nego iz neke ~udovine prirodne sile. Tako je Broch nastanak totalitarne drave shvatio na krajnje paradoksalan na~in. Totalitarna je drava rezultat racionalnosti prosvjetiteljstva i iracionalnosti romantike. Postavka je bila naizgled srodna Adornovoj i Horkheimerovoj klju~noj ideji iz Dijalektike prosvjetiteljstva. Ali nesvodivost te mra~ne spoznaje o kaosu ivota koji nadvladava mogunost pomirenja racionalnoga i iracionalnoga u modernoj zapadnja~koj povijesti bila je u tome to je ljudska sloboda kao uvjet moderne demokracije svedena na ivotno samopotvrivanje moi prirode. Porobljavanje ~ovjeka rezultat je temeljnoga izopa~enja slobode. Institucionalni poredak tla~enja nije stoga nita ~udovino po sebi, nego jest simboli~ka razmjena ivota i smrti zbog magije primitivnoga oblika zajednice. Budui da totalitarna drava porobljava svoje podanike terorom, moderni je poredak demokratske vladavine tek pokuaj da se racionalizira iracionalna sila primarne vladavine. U zamjenu za drutvenu sigurnost, kulturnu samoproizvodnju simboli~ke vrijednosti duhovnoga ivota, ~ovjek pristaje na krvoedni poredak neslobode. Mnogo je aktualnih primjera potvrde ove postavke. Zbog prijetnje terorizma u liberalnim demokracijama Zapada, osobito nakon napada al-Qaede 2001. godine i ruenja zgrade Svjetskog trgova~koga centra u New Yorku, otpo~eo je proces ograni~enja graanskih prava. Strah od masovnoga napada na sredita velegradova u SAD-u i Europi prometnuo se u politi~ku paranoju s racionalno-iracionalnim razlozima razotkrivanja ideologijskoga neprijatelja u islamskome fundamentalizmu. Bio je to simbo~ki trenutak po~etka govora o novome demokratskom totalitarizmu zbog uvoenja strogih mjera nadzora nad slobodom kretanja graana. Mo novih medija s njihovom savrenom151

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

vizualizacijom realnoga ivota u realnome prostoru i vremenu bila je istodobno praena postupnim dokidanjem sigurnosti i privatnosti ivota kao temeljne pretpostavke liberalnoga koncepta slobode (Dahrendorf, 2006). Broch je, dakle, za razliku od Hannah Arendt totalitarizam shvatio apovijesno, s onu stranu ideologijsko-politi~koga odreenja modernoga doba.1 Suvremene analize fenomena i pojma biopolitike ne osvru se gotovo nikad u pravilu na navedeni Brochov esej. Ali nezaobilazna je, s druge strane, kriti~ka analiza totalitarizma, politi~ka antropologija i predskazanje Hannah Arendt da e 21. stoljee biti stoljee masovne imigracije stanovnitva s nestankom tradicionalnih pojmova nacije-drave u tvorbi novoga politi~koga identiteta. Raskorijenjenost i nemogunost dobivanja dravljanskih prava u ne-uroenim nacijama-dravama nakon etni~kih ratova, sloma politi~koga kolonijalizma i izbjeglitva iz ekonomski nerazvijenih dijelova Treega svijeta u zapadne drave Arendt je nazvala paradigmom nove historijske svijesti (Agamben, 1993). Moe se ~ak ustvrditi da je upravo Hannah Arendt u svojim analizama ivota kao politi~koga djelovanja u zajednici otvorila problem biopolitike i prije no to je on zaslugom Michela Foucaulta postao klju~nim pojmom suvremenih drutvenihhumanisti~kih znanosti (Pai, 2005: 172-173; 2006: 55-56). Zbog ~ega je uope bitno uputiti na jedan esej knjievnika o granicama ljudske slobode i prirodnome pravu, ako smo ve unaprijed rekli da je posrijedi mislilac, koji je iz radikalne kritike modernoga doba kao raspada vrijednosti doao do ideje o totalitarnoj vladavini kao racionalno-iracionalnome poretku svoenja ~ovjeka na pukog biolokoga stvora? Na posljetku, ta je analiza za~udno hibridno povezivanje nespojivoga prosvjetiteljstva i romantike, racionalizma i iracionalizma. Moglo bi se ~ak i analogijski pokazati da je otuda mogue povezati liberalnu kritiku autoritarne drave i teoriju izvanrednoga stanja u ideji totalne drave (Franz Neumann i Carl Schmitt). Samo je jedan razlog zbog ~ega valja u raspravi o biopolitici i njezinim metamorfozama krenuti iz Brochove1

Spor izmeu Hermanna Brocha i Hannah Arendt o biti totalitarne vladavine iznosi u svojem ~lanku Karol Sauerland (Hermann Broch und Hannah Arendt ber die Menschenrechte: Ein Missverstndnis http://artsci.wustl.edu/-iab/veszprem/sauerland-pdf). Njegova je teza da je posrijedi nerazumijevanje istomiljenika oko problema prirodnoga prava, ljudskih prava i totalitarizma. Za Brocha je totalitarizam fenomen masovne psihologije nacizma, a za Arendt ideologijsko-politi~ki fenomen sustava moi u funkcioniranju modernoga politi~kog poretka. 152

Zeni~ke sveske

apovijesne perspektive. Prirodna i ljudska prava nisu neto apovijesno, nego povijesno o~itovanje slobode kao uvjeta mogunosti istinskoga ivota uope. Broch je stoga pretpostavio da ivot nije neto ~udovino primarno to omoguuje magijski poredak zajednica u povijesti. Posve suprotno, sloboda voenja ivota u njegovim primitivnim i modernim oblicima o~itovanja uvjet je mogunosti egzistencije ~ovjeka i njezine negacije u totalitarnome poretku. Biopolitika otpo~inje kao moderna artikulacija moi suverene drave da vlada nad svojim dravljanima ulazei u njihove ivote. Ona je politi~ka mo nadzora nad ivotom kao prirodom, kulturom i simboli~kim poretkom vrijednosti. Granice su ljudske slobode istodobno i istinske granice biopoliti~ke produkcije ivota u suvremenim politi~kim poretcima. Neoliberalni poredak globalizacije ideologijski podjarmljuje slobodu pojedinca na taj na~in to ivot svodi na hiperprodukciju roba/stvari pod uvjetima znanstveno-tehnologijske preobrazbe prirode u kulturu. No, ta je preobrazba mogua samo u okvirima globalne kapitalisti~ke proizvodnje, gdje znakovi izmeu stvari postaju ozna~itelji pervertiranih drutvenih odnosa (Agamben, 2002, iek, 2006). Sloboda je uvjet mogunosti biopolitike kao tehnologijski postvarenoga ivota. Da bismo pokazali povijesno-analiti~ki granice pojma biopolitike, te uputili na njezine preobrazbe u drutvenom i kulturnome horizontu uporabe, valja ponajprije pregledno iznijeti razli~ite teorije o biopolitici od samoga nastanka pojma. Nakon toga je nuno pokazati kako se i s kojom argumentacijom taj pojam analizira u miljenju politike Michela Foucaulta glavnog teoreti~ara biopolitike - i koji su mu dosezi u razumijevanju suvremene politike i kritike ideologije. U zaklju~ku e se nastojati obrazloiti temeljna postavka o biopolitici kao irenju podru~ja borbe (Houllebecq) subjekata/aktera postmoderne demokracije u tvorbi identiteta nove politike koja u sebi uklju~uje ideje slobode i ivota kao nove kulture u globalno doba. Kao i sa svim optjecajnim pojmovima drutveno-humanisti~kih znanosti u doba vladavine biotehnologije i humane genetike, tako se i biopolitika neizbjeno susree s promjenom paradigmi razumijevanja svijeta, ivota i prirode nakon to je postalo samorazumljivo da realnost vie ne postoji izvan znanstveno-tehnologijske proizvodnje realnosti. Taj je obrat krajnji rezultat cjelokupne promjene koju od 60-ih godina 20. stoljea nazivamo postmodernom (re)produkcijom ivota kao medija, stroja, stvari. Doba koje nadilazi kritiku ideologije kao lane svijesti ili kao obmane,153

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

varke, iluzije, pretpostavlja da liberalna demokratska vladavina u svim svojim kulturnim dostignuima filozofije, znanosti, umjetnosti i religije nije imuna od mogunosti izopa~enja u autoritarne i nadzorne poretke ograni~enja slobode u ime zdravoga ivota, prirodne ravnotee, logokratske vladavine elita, te da sam ivot prelazi granice prirode i kulture, postajui popritem borbe za novom (re)produkcijom moi u svijetu tehnologije vladanja ljudskim ivotima. Deleuze i Guattari nazvali su to rizomatskim kapitalizmom tijela bez organa (Deleuze/ Guattari, 1972). Nije li upravo biopolitika kona~no stanje dovretka prirodnih i ljudskih prava u vladavini samoga ivota kao totalno organizirane discipline suvremene politi~ke razmjene tijela bez organa? Pojam biopolitike: teorije, diskurs, analitika [to je to biopolitika? Odgovor na to pitanje nije jednozna~an. Ve je u samome sklopu jasno da se pojam etimologijski moe razloiti na dvoje: ivot (gr~. bos) i na politiku. Ovdje nije potrebno posebno govoriti o tome da se od Aristotela do politologijskih teorija o smislu i zna~enju politike, politi~koga i politizacije danas o~uvala ideja da je politika ljudska djelatnost kojom se svi ljudski odnosi, uklju~ujui i one koje ~ovjek ima s okolnim svijetom (prirodom) i drugim biima organskoga svijeta, reguliraju kao politi~ki odnosi u zajednici u odreenom povijesnome porostoru i vremenu. Problem je u samome pojmu, kao i u svim danas izvedenim pojmovima sli~ne semanti~ke i semioti~ke naravi, poput, primjerice, biofilozofije, biosemiotike, bioetike itd., to se prefiks koji ima gr~ku rije~ u opem zna~enju ivota reducira na biologijski proireni pojam ivota. Tako je nejasno je li rije~ samo o proirenju pojma politike i djelovanja, jer politika se ne bavi valjda ne~im drugim negoli ivotom ~ovjeka u zajednici, ili je time bitno reducirana politika na specifi~ne javne politike, koje se bave odreenim aspektima javnoga reguliranja ljudskoga ivota u suvremenim dravama. Biopolitika moe biti skupni naziv za sve promjene koje pogaaju ivot ljudi u modernome i postmodernome drutvenome sustavu potreba, budui da je informacijsko-komunikacijski poredak suvremenoga svijeta umreeni poredak razli~itih diskursa o ivotu ne tek iz jedne dominantne kulture. Pojam biopolitike je koncem 20. i po~etkom 21. stoljea uao u samo sredite rasprava filozofije politike, prava i u iroko interdisiciplinarno podru~je drutveno-humanisti~kih znanosti (Lemke, 2007, Esposito, 2008). Kao to154

Zeni~ke sveske

u prvome poglavlju svoje knjige Bos: biopolitika i filozofija, naslovljenom Zagonetka biopolitike, ustvruje talijanski filozof politike Roberto Esposito, time nisu klasi~ni pojmovi pravne tradicije i politologije pravo, suverenost i demokracija izgubili svoje zna~enje (Esposito, 2008: 13-14). Oni su, naprotiv, izgubili normativnu i deskriptivnu teinu. To se dogodilo zbog temeljne promjene nastale u globalno doba. Umjesto fiksne kategorije dravljanstva nacijedrave svjedo~imo o raspadu modernoga prostorno odreena nastanjivanja i ivota ~ovjeka na ograni~enom prostoru zajednice. Objekt biopolitike postaje supstancija ili glavni element ne~ega to se nalazi u rascijepu izmeu izvan i unutar, u jazu izmeu nacije i onoga to nadilazi pojam nacije, u procijepu izmeu tradicionalnoga pojma drave i obnove imperijalnoga poretka. Ali objekt biopolitike nije drugo negoli supstancija toga izmeu ivota i politike. ^ini se da je podru~je koje pokriva pojam biopolitike ipak ponajvie odreen ne~ime izvan toga izmeu. To je podru~je ponajprije ono koje pokriva ivot ~ovjeka u njegovu biolokome fizi~kome trajanju, koje se nastoji produiti i u~initi ga dostojnim ~ovjeka. Pod time se podrazumijeva njegovo temeljno prirodno pravo na zdrav i sretan ivot. Na posljetku, svi ustavi novovjekovnih liberalnih demokracija, a osobito ameri~ki, postavljaju svrhom politi~ke zajednice potragu za dosezanjam metafizi~koga pojma sree (Pursuit of happiness). Zdravlje ~ovjeka pretpostavka je da bi uope duhovno blaenstvo moglo biti ispunjeno. Sloboda ~ovjeka kao politi~koga bia pretpostavlja normalno stanje zdravlja. Ono se ne moe definirati negativno kao ono drugo no to je bolest ili kao odsutnost bolesti, nego upravo kao stanje koje u svojem egzistencijalnome ustrojstvu ~ovjeka ozna~ava nesmetano fiziologijsko, psihi~ko, psiholoko i duhovno obavljanje poslova te zbrinjavanje u okolnome svijetu.22

Rasprave o kriteriju kojim se moe definirati fizi~ko-metafizi~ki pojam zdravlja i normalnosti uvijek su, paradoksalno, kao i u slu~aju fenomenologijskoga pristupa tijelu kao objektu kod Maurice Merleau-Pontyja i Jacquesa Lacana voene patolokim oblicima pojavnosti tijela u svijetu (Pai, 2009). Na taj se na~in u suvremenim sociologijskim istraivanjima zdravlja kao kulturne deternminante ljudskoga kapitala (human capital) uvijek mora pretpostaviti nekovrsno biopoliti~ko stanje promjenu smisla bolesti kao anomalije. Bolest i fizi~ki nedostaci tijela u suvremenom drutvu, zahvaljuju~i napretku znanosti i tehnologije u biomedicinskim dostignuima normaliziraju se kao antropotehni~ki uvjeti produenja ljudskoga ivota. Ono prirodno kao ono o-sebi ve je Hegel u Fenomenologiji duha dekonstruirao tako to je pojam prirode u novome vijeku rezultat novovjekovnih prirodnih znanosti, a ne nekog prirodnoga stajalita. Pojam kognitivne racionalnosti danas u okviru socilogijske rasprave o kognitivnome kapitalizmu ozna~ava neizbjenu promjenu prirode, a otuda i pojma ivota u tehni~ki projekt razvitka ~ime ljudska priroda postaje optimirajuom tvorevinom (Lau/Keller, 2001: 84). 155

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Utoliko je neutralna ili tehni~ka definicija biopolitike usmjerena na zadovoljavanje tih pretpostavki pojedina~ne egzistencije ~ovjeka. Naravno, ~ovjek se jo uvijek na taj na~in definira apstraktno u svojoj openitosti. On jo nije smjeten u konkretan prostor suverenosti nacije-drave, premda je po~etak njegova samoodreenja sloboda i pravo na sretan ivot ne tek nekih, ve svih. U jednoj od takvih definicija biopolitike stoga se nabraja sljedee: Biopolitika obuhvaa sva podru~ja koja su povezana sa zdravstvenom politikom i demografijom, ekologijom i pitanjima budunosti ~ovjeka. Ovo je podru~je politike u njezinoj najobuhvatnijoj formi novo s obzirom da pitanje ivota i preivljavanja neprestano dobiva sve vie na vanosti (Gunst, 1978: 9). Zdravlje, prirodan prirast i pad stanovnitva, zatita okolia i budunost ~ovjeka neprijeporno su objekt biopolitike, premda se u navedenoj definiciji ne govori o biomedicinskim i genetskim istraivanjima ljudskoga genoma, dakle, o znanstvenome produenju ivota i stvaranju druk~ije strukture ljudskoga organizma negoli je ono prirodno odreeno, kao to se ne govori o eti~koj dopustivosti usmrivanja ~ovjeka (eutanazija), to bi pripadalo bioeti~kim pitanjima (Engelhardt, 1986, Matuli, 2001). Saeto re~eno, dok se bioetika bavi pitanjima granice vaenja odnosa izmeu znanstveno-tehnologijskoga napretka i eti~ke dimenzije ljudske egzistencije u pluralnim drutvima liberalne demokracije, biopolitika je djelovanje subjekata/aktera politi~ke zajednice na temelju ideja koje artikuliraju politi~ke stranke, sindikati, metapoliti~ke grupacije u civilnome drutvu, Crkva u realizaciji vlastitoga stava o smislu (dobroga) ivota. Ono to je ovdje bjelodano jest da je pojam politike u takvom razumijevanju biopolitike sveden na javne politike u proirenom zna~enju pojma. Zdravstvo, demografija i ekologija uistinu pripadaju politi~kome reguliranju ivota ~ovjeka kao drutvenoga i kulturnoga bia u okruju odreene politi~ke zajednice. Neovisno je pritom kakvo je politi~ko-ideologijsko odreenje tipa vladavine autoritarno, liberalno-demokratsko ili ~ak totalitarno. Sve drave koje i nisu ~lanicama UN-a ili su zbog etni~kih ratova i genocida izloene najgorem obliku one~ovje~enja, svedenosti pripadnika zajednice na ono to Broch bezobzirno naziva smeem koje jo samo stenje, pri ~emu se ne radi o nihilisti~kome cinizmu nego o odsutnosti bilo kakvog uzvienoga humanizma i humanitarnosti u zbilji, sudjeluju u programima Svjetske zdravstvene organizacije, ili pak vode statistiku o broju novoroenih i umrlih. Definicija koju smo naveli formalno zadovoljava pojam biopolitike koji je uveo po~etkom 70-ih godina 20.156

Zeni~ke sveske

stoljea francuski poststrukturalisti~ki filozof Michel Foucault: da je, naime, roenje biopolitike vezano uz disciplinarnu regulaciju ivota i smrti u modernim suverenim politi~kim poretcima (Foucault, 1994: 93-111). Pojam biopolitike u analiti~kome smislu odnosi se na modernu i postmodernu artikulaciju problema odreenja ivota ~ovjeka u biolokom i kulturnome aspektu njegova djelovanja u politi~koj zajednici. Thomas Lemke pokazuje da je primjena pojma na razli~ita nova podru~ja globalne politike u novije doba razlogom zato se Foucaultova analiza roenja biopolitike u doba modernosti treba nadopuniti. To su, prije svega, politika azila za izbjeglice i prognanike iz ratom i klimatskim katastrofama pogoenim stanovnitvom nerazvijenih zemalja isto~ne Europe, Afrike, Latinske Amerike i Azije, potom globalni problem prevencije od AIDS-a, do pitanja demografske eksplozije stanovnitva u azijskim zemljama, osobito Kini. Nadalje, biopolitikom se ozna~ava pravno reguliranje medicinskih istraivanja, iako je ovdje granica s bioetikom vrlo fluidna, kao i u ve spomenutom slu~aju prava na humanu smrt (eutanazija) pacijenata u klinikama. No, budui da tehni~koneutralno svoenje pojma na zdravlje ~ovjeka i odnos stanovnitva spram okolnoga svijeta ne moe iscrpiti politi~ko-ideologijsko zna~enje pojma, razvidno je kako se biopolitikom nastoji razumjeti na~in demokratskoga razra~una s onime to je prvotno uope zna~ila biopolitika eugenika u nacizmu, rasizam i razli~iti oblici zlouporabe znanstvenih istraivanja u suvremenoj genetici (Lemke, 2008, 72-73). Politi~ko reguliranje ivota kao bioloke ~injenice o kojoj ne odlu~uje tek suvremena medicinska znanost, nego i pravo, kulturni poredak vrijednosti, religijske doktrine i filozofijska istraivanja pojma subjekta, osobe i ivota nipoto nije tehni~ko ili neutralno pitanje. Biopolitika se stoga na razli~ite na~ine tuma~i u ideologijsko-politi~kome horizontu nove desnice ili pak u novoljevi~arskim idejnim pokretima. Ali indikativno je da se upravo u filozofijskim tekstovima vodeih mislilaca biopolitike (Foucault, Agamben, Esposito) radikalizira kritika svakog mogueg oivljavanja izvorne teorijske primjene tog pojma u korpusu ideja prirodne nedjednakosti kao osnove rasizma, nacizma i neodesni~arskih programa rasne i bioloke ~istoe tzv. povijesnih naroda. Lemkeova povijesnofilozofijska analiza biopolitike s naglaskom na Foucaultovu relacijskome pojmu s kojim uistinu otpo~inje prava znanstvena analiza moderne veze znanosti, tehnologije, discipline i ivota u kontekstu liberalnoga poretka politi~ke zajednice na Zapadu, kriti~ki nastoji biti s onu stranu redukcionizma biopolitike na (1)157

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

naturalisti~ko razumijevanje i (2) politicisti~ko ili ono koje otklanja determinizam prirodnih ~imbenika u promjeni paradigme s kojom su sve prirodne znanosti, pa i filozofija i humanistika postale bioznanosti (Lemke, 2008, 72-89). ^ini se da je to stajalite razlono stoga to u dihotomiji prirodnoga i kulturnoga determinizma od novoga vijeka uvijek nastaju doktrine i ideologijsko-politi~ki programi koje se ne isklju~uju samo teorijski, nego je rije~ i o radikalnome sukobu svjetonazora i odreenja onog to se naziva znanstvenom istinom. Problem koji se otvara i u slu~aju razmatranja pojma biopolitike nije otuda tek neutralno-tehni~ki, pa ~ak ni ideologijsko-politi~ki, nego prije svega upuuje na temeljni spoznajni problem. Naime,je li uope jo mogue koristiti u suvremenim znanostima pojam kauzaliteta u okviru ve opstojeih usvojenih spoznaja o teoriji zaokreta spram sloenosti (complexity turn) u prirodnim i drutveno-humanisti~kim znanostima (Urry, 2001, Pai, 2008)? Ve je strukturalisti~ki neomarksizam, primjerice Luisa Althussera, uveo pojmove nadodreenja umjesto transcendentalne uvjetovanosti empirijske egzistencije kapitala u kapitalisti~koj proizvodnji ivota. Relacijski pojam biopolitike Foucaulta pokuaj je da se kriti~ki proe izmeu dviju paradigmi unutar kojih se ideja ~ovjeka razmatra u sklopu ivota kao prirodnoga determinizma (biologizam i rasizam) i u sklopu ivota kao drutveno-kulturne konfiguracije djelovanja (politicizam i kulturalizam). Dok je u u slu~aju biologizma/rasizma rije~ o biopolitici kao ekstremnoj ideologiji isklju~enja Drugoga, politicizam/ kulturalizam jest pokuaj neutralnoga humanisti~koga razumijevanja biopolitike kao ekologijske politike zatite prirode (okolnoga svijeta Umwelt). [vedski politolog Rudolf Kjllen bio je prvi koji je upotrijebio pojam biopolitike po~etkom 20. stoljea. U okviru organicisti~ke teorije drave kao kolektivnoga subjekta s jedinstvenim tijelom i duhom on je biopolitiku shvatio totalnom moi reguliranja odnosa u privredi, kulturi i pravu. Nacionalna drava pojavljuje se prirodnom formom drave. Pojedinac ne postoji izvan nacionalne drave. Iz korpusa preraene filozofije ivota s temeljnim idejama organskoga jedinstva naroda i politike, ivotnih sila i prirodne nejednakosti ~ovjeka u povijesnim oblicima ivota, biopolitika je izraz dravne regulacije svih odnosa s temeljnom idejom narodne suverenosti. Mitsko posveenje naroda i drave koje nadilazi liberalni koncept slobode prisutno je u antimodernim pokretima i ideologijama konzervativne obnove poretka vrijednosti uzvienosti i rtve naroda u srazu158

Zeni~ke sveske

s povijesnim napretkom demokratskih pokreta. Utoliko je biopolitika u takvom razumijevanju, koje paradigmatski u filozofiji kulture i povijesti kao ivotne sudbine zastupa Oswald Spengler u Propasti Zapada, mo politizacije svih sektora drutvenoga ivota unutar organski shvaene drave. Umjesto klasa, drutvenih i politi~kih aktera borbe za drutvenu jednakost i ozbiljenje ideja pravednosti i jednakosti, koje polaze od slobodnoga pojedinca, biopolitikom se razvija hijerarhija naroda i rasa. Priroda i ivot postaju ontologijski izvori prirodne nejednakosti. Biopolitika je ve u prvotnom svojem nastupu svedena na biologisti~ki pristup drutvu, politici i kulturi. Drava se pritom pojavljuje apsolutnim nositeljem suverenosti kolektivnoga subjekta naroda. Istovjetne ideje s jo ekstremnijim politi~kim projektima stvaranja totalitarne drave obiljeavaju njema~ku nacional-socijalisti~ku ideologiju krvi i tla, rasne nadmoi Nijemaca nad drugim narodima i rasama, te ideologijsku projekciju izjedna~enja Voe s narodom, dravom i totalitarnom strankom (NSDAP). Nacisti~ka biopolitika obuhvaa rasisti~ke zakone o ~istoi arijevske rase i eugeniku kao pseudoznanstvenu disciplinu produkcije novoga ivota pro~iene rase na temelju genetskih eksperimenata i istraivanja mati~nih stanica u svrhu odstranjenja genetskih bolesti i degeneracija nastalih, prema tom shvaanju, mijeanjem razli~itih rasa. Ve je otuda bjelodano da se biologisti~ki shvaena biopolitika ne moe razmatrati druk~ije negoli kao rasisti~ka ideologija. Ona koristi prirodne znanosti i eugenikom nastoji opravdati temeljnu organicisti~ku postavku o dravi kao prirodnome organizmu (tijelu-duhu) ~ovjeka unutar povijesno nastale nacije. Kako tvrdi Lemke, nakon 2. svjetskoga rata 60-ih godina 20. stoljea, u okviru njema~ke politologije razvio se druk~iji, dakako, ne vie toliko ekstreman pristup biopolitici kao u nacizmu. Ali on je i nadalje po~ivao na naturalizmu. Biopolitolozi koriste u svojim istraivanjima funkcioniranja moderne politike i parlamentarne demokracije novije biologijske koncepte i metode istraivanja (Lemke, 2008: 75-76). Neodarvinisti~ka teorija evolucije tako je jedan od sklopova takve biopolitologijske redukcije sloenih mehanizama politi~koga ivota u drutvu i dravi. Drugi je sklop vezan uz etnologijske i sociobiologijske koncepte; trei je usmjeren na istraivanje fiziologijskih ~imbenika u politi~kome djelovanju, a ~etvrti se pak okree prakti~nim problemima politike iz gledita biopolicies. Potonji je pristup biopolitici srodan ekologijskim pitanjima zatite okolnoga svijeta. Zanimljivo159

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

je da se njema~ki sociolog Ulrich Beck, kriti~ki teoreti~ar refleksivne modernizacije i globalizacije, u svojim posljednjim radovima bavi pitanjem globalne ekologijske sigurnosti, pri ~emu je vrlo teko razlu~iti gdje po~inje paradigma socijalnoga konstruktivizma a gdje metodologijskoga realizma u analizi prirodnih, drutvenih i kulturnih posljedica-uzroka svjetskoga rizi~noga drutva (Beck, 2007). Ako se prihvati opi stav da je ono zajedni~ko svim teoreti~arima biopolitike u navedenom biologisti~kome i naturalisti~kome redukcionizmu kriti~ki stav spram drutvenih znanosti, koje pretpostavljaju mogunost slobode pojedinca i politi~koga djelovanja na promjeni postojeih prirodnih uvjeta egzistencije ~ovjeka, tada se suo~avamo samo s drugim kontekstom recepcije novovjekovne politi~ke teorije drave i drutva. Nije tek rije~ o tome da su iznova i u neomarksisti~kim teorijama po~etkom 70-ih godina u sredite interpretacije postavljeni autori kao to su Hobbes i Spinoza (Hardt/Negri, 2000, 2004). Posrijedi je kritka naivnoga humanisti~koga stajalita da je ~ovjek apsolutni subjekt promjene drutvenih uvjeta svoje povijesne egzistencije. Spomenimo istu kontroverzu u drutveno-humanisti~kim znanostima 70-ih godina 20. stoljea u teoriji komunikacije i medija. Najzna~ajniji teoreti~ar informacijskoga (telematskog) drutva budunosti i komunikacije, koji je medije shvatio izvan tradicionalne antropologijske perspektive kao produetak ljudske spoznajne mogunosti i postavio informaciju kao temelj moi u suvremenom drutvu, Vilm Flusser, bio je i protiv medijskoga determinizma tehnologije i protiv humanisti~ke iluzije da ~ovjek vlada medijima. Intersubjektivnost ~ovjeka i medija, prirode i kulture, rjeenje je sukoba izmeu dvije suprotstavljene pozicije (Flusser, 2003). Flussera su kao i McLuhana neomarksisti~ki teoreti~ari komunikacija i novih medija optuivali da su neokonzervativni zastupnici postavke o medijskome totalitarizmu. To je zna~ilo da su kriti~ari smatrali kako je prostor politi~koga djelovanja u emancipacijskome potencijalu medija uvjet ljudske slobode, a ne da mediji djeluju s onu stranu pri~a o manipulaciji i ideologijskome iskrivljenju svijesti. Problem je bio u tome to su i najzna~ajniji neomarksiti~ki teoreti~ari medija i globalizacije, od Baudrillarda do Castellsa, razvili ideju o umreenom drutvu u kojem se politi~ko djelovanje vie ne moe razmatrati nekom vrstom neuvjetovane subjektivnosti, budui da je poredak neoliberalne globalizacije umreeno globalno drutvo u kojem sustav i strukture imaju primat nad eti~kim ili politi~kim projektima promjene struktura (Baudrillard, 2001, Castells, 2000).160

Zeni~ke sveske

Tako se moe pokazati da je i biopolitika u sporu biologisti~kih determinista i socijalnih/kulturalnih konstruktivista (ili kako to kae Lemke, politicista) pokuaj da se s pomou proskribiranoga pojma, ali uvaavajui spoznaju da su biomedicinska istraivanja i humana genetika krajem 20. stoljea radikalno promijenila dosadanja shvaanja o ~ovjeku i ivotu, u~ini preokret u analiti~kome razmatranju odnosa ivota i politike. Pritom je jasno da promjena shvaanja o biologijskim mogunostima intervencije u prirodu i ivot nije nipoto nastavak nacisti~ke eugenike i nije tek naturalizam u novome ruhu. Kad ivot u biologijskome shvaanju suvremene znanosti o ivotu kao procesu ravnotee prirodnih i kulturnih ~imbenika postane predmetom politike, tada je ve na djelu promijenjeno shvaanje ljudskoga djelovanja. Ekologijske su politike od 70-ih godina 20. stoljea pouzdani pokazatelj takve promjene. Kritika maksimiranja profita globalnih transnacionalnih korporacija u pustoenju prirode dovodi u sumnju racionalni poredak drutvenoga nadzora nad okolnim svijetom (Beck, 2002, 2007). Ekologijska biopolitika odgovor je na jednostranosti pristupa ivotu i politici u biologizmu/naturalizmu i socijalnome konstruktivizmu/politicizmu. Ljudska prava ne odnose se stoga tek na nepovredivost novovjekovno shvaene nepovredivosti slobode ~ovjeka. Novi je pojam postmoderne demokracije uveo u igru nepovredivost ivota ne samo osobe, ve i drugih prirodnih bia (ivotinje i biljni svijet). Ekologijski pokreti, pokreti za zatitu ugroenih ivotinjskih vrsta i biljnoga svijeta predstavljaju danas legitimne civilne akcije u novome razumijevanju politike. Politi~ki i kulturalni antropolozi stoga s pravom nastoje redefinirati pojam prirode i prava. Prirodna su prava ve od novovjekovne teorije drave bila reducirana na pojam suverenosti teritorijalno ograni~ene nacijedrave. U okruju ekologijske politike, sada je zbog ugroenosti cijele planete Zemlje o~igledno da biopolitika ne moe vie biti ograni~ena na nacionalne javne politike. Kad se mijenja definicija ivota u biologijskim i genetskim istraivanjima, tada se nuno mora promijeniti i razumijevanje onoga to se u moderno doba uspostavilo kao granica izmeu prirode, drutva i kulture. Iz svega navedenoga proizlazi da biopolitika u nadilaenju suprotstavljenih paradigmi biologizma i politicizma iziskuje neto mnogo vie od prodora ivotnih sila u politiku. To neto mnogo vie otvara pitanje globalne kritike politi~kih poredaka suvremenoga svijeta nakon kraja totalitarnih vladavina nacizna, faizma i relanoga scoijalizma u svijetu. Kriti~ka teorija biopolitike i njezinih preobrazbi, meutim, ne ozna~ava i kraj kritike ideologije. Naprotiv, posve je bjelodano da se u pojmu161

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

biopolitike u globalno doba prikriva i novi oblik ideologijskoga djelovanja. Problem je u tome to je od Marxa do suvremenih kriti~kih teorija ideologije polje politike odreeno kao ono u kojem se svijest o djelovanju izjedna~ava s mogunou pogrene ili krive svijesti. Marxova kritika ideologije prevladavanje ideologijskoga zakrinkavanja pervertirane realnosti (ne)slobode, (ne)jednakosti, (ne)pravednosti, (ne)istine ne vidi u promjeni svijesti, nego u radikalnoj promjeni smisla djelovanja u realnome svijetu (Badiou, 1998, iek, 1991, 2006, Pai, 2005). Biopolitika stoga iz radikalne kriti~ke dekonstrukcije biologizma kao rasizma i socijalnoga konstruktivizma kao utopijskoga humanizma sebe uspostavlja dvozna~no: kao prikaz realnih odnosa moi u regulaciji ivotnih procesa proizvodnje kapitala, roba/ stvari u kojem se pojavljuje i ivot ~ovjeka i kao kritiku biopoliti~ke produkcije svijeta kao globalnoga neoliberalnog kapitalizma. ivot na taj na~in vie nije samo objekt ili predmet politike u modernome zna~enju suverenosti, prirodnih i ljudskih prava, nego je sama politika ta koja proivljava svoje preobrazbe i postaje predmetom ivota kao prirode i ivota kao kulture (onog neposrednog i onog posrednog koje od novoga vijeka odreuju znanosti i tehnologija). Michel Foucault: biopolitika kao disciplina i nadzor nad `ivotom Protiv jednostranosti i ideologijskih zastranjenja biopolitike Foucault je 70-ih godina 20. stolje~a u svojim spisima i predavanjima u~inio radikalnu kritiku biologizma/naturalizma i redefinirao granice socijalnoga konstruktivizma. Biopolitika je zahvaljujui njegovu geneaologijskome miljenju arheologije znanja smjetena u navlastiti prostor discipline i nadzora nad ivotom. Politi~ki procesi osloboeni su na taj na~in nadodreenja biologijom. Ali, s druge strane, to nije nipoto zna~ilo da se prirodni ~imbenici ivota u reguliranju procesa drutvene i politi~ke figuracije djelovanja proglase nevanima. Povijesni prekid ili diskontinuitet u praksi politike kao ljudskoga djelovanja slobode u svrhovitom smislu Foucault je ozna~io upravo roenjem biopolitike u modernome razdoblju vladavine suverenih drava na prostoru teritorijalno ograni~ene nacionalne drave. Biopolitika je odreena kao navlastita moderna forma artikulacije moi (Foucault, 2004). Ponajprije, Foucault negira da opstoje neki predpoliti~ki elementi politike kao ivotni procesi, koji stoje u temelju moderne politike. Naizgled je ta postavka suprotna onoj Brochovoj s kojom smo zapo~eli ovu raspravu. Ali valja upozoriti da je Broch u kritici modernoga doba sagledao izopa~enje onog to stoji u njegovu temelju. To nije nita drugo negoli162

Zeni~ke sveske

ivot kao uvjet mogunosti prirode i prirodnoga prava iz kojeg se izvodi pojam suverenosti. Za Foucaulta biopolitika nije dodatak ili proirenje pojma politike. Posrijedi je novo odreenje temelja moderne politike. Suverenost nije prirodno pravo, budui da je priroda i pravo rezultat strukturalne moi politike koja prirodi i pravu tek omoguuje biti normativnim i regulativnim okvirima politi~koga ivota zajednice. Bez modernih prirodnih i drutveno-humanisti~kih znanosti ne postoje ni priroda ni ljudska prava niti je pak mogua ideja ivota u biologijskome smislu. Biopolitika se otuda ne moe nipoto svesti na ekologijsku politiku niti na tehnologijske inovacije koje mijenjaju prirodnu okolinu (Lemke, 1997, 2008). Njezin je cilj radikalna i fundamentalna promjena poretka politi~koga u moderni. Sam Foucault definira biopolitiku jednostavno kao ulazak ivota i njegovih mehanizama u podru~je svjesnoga ra~una (Foucault, 2004: 170). Mehanizmi samoreprodukcije ivota kao bivanja i trajanja u ograni~enom ivotnome vijeku postaju tehnike ovladavanja sljepom silom raanja i umiranja. Racionalizam modernoga doba predstavlja mo znansteno-tehni~koga i politi~koga odlu~ivanja o iracionalnosti samoga ivota u njegovu predpoliti~kome stanju. Ovdje nije potrebno ulaziti u raspravu koliko je Foucault u svojim analizama uistinu politiku razumio iz horizonta ljudske prakse, budui da objavljena kasna predavanja pod nazivom Ovladavanje sebstvom (Le gouvernment de soi) pokazuju da je povijesno-filozofijska i strukturalna analiza moi od Aristotela preko Tome Akvinskoga do modernih mislilaca politike bila voena milju o ~udovinosti izjedna~enja moi i ivota u ontologijskome smislu. U glavnom predavanju iz 1979. godine u kojem se spominje pojam i rije~ biopolitika Roenje biopolitike Foucault izri~ito kae da se moderno doba biopolitike moe izvesti iz liberalne forme vladavine. Poredak moi s njegovim liberalno-demokratskim diskursom slobode osobe i njezinih prirodnih prava na privatno vlasnitvo u okviru (politi~ke) ekonomije ivota u zajednici, koja nadilazi nacionalne granice, ali je ograni~ena na fiksni teritorij razmjene dobara na tritu, nije ipak posve svediv na ekonomsku doktrinu liberalizma, ili pak na politi~ku ideologiju liberalizma. Artikulacija i izvrenje moi jest disciplina. Ona potrebuje mehanizme nadzora nad regulacijom roba na tritu (ekonomija) i pravne okvire djelovanja subjekata/aktera (politika). Ali biopolitika ima druk~iji smjer djelovanja. Ona nadilazi ideju prirode, jer je upravo to ideologijska varka i diskurzivni poredak svijesti o pervertiranosti samoga ivota. Drugim rije~ima, prirodni je poredak ve u temelju neprirodan zato to je rezultat163

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

politi~koga uspostavljanja novoga poretka ivota samoga u strukturalnim okvirima nunoga racionalnoga nadzora onog to preostaje od prirode. Priroda se biopoliti~ki konstruira kao novovjekovna ideja iz novovjekovne znanosti i tehnike. U tom pogledu su Foucaultove analize uistinu najblie Heideggerovom razumijevanju subjekta i supstancije novovjekovlja (Rayner, 2001). Nadzor se u modernome dobu vie ne moe razumjeti kao neposrednost odnosa izmeu nadziratelja i nadziranoga. Ovdje je rije~ o nadzoru koji proizlazi iz apstraktne forme racionalnosti poretka. Ljudima se vlada tako to ih se uvjerava da je u njihovom interesu podvrgavanje iovtnih iracionalnosti kolektivnome umu drave (zajednice) zbog dobrobiti svih. Foucaultov pojam biopolitike stoga analiti~ki ukazuje na nastanak i razvitak novih disciplina svjesnoga ra~una. S pomou njih se ivot od kaoti~noga poretka neznanja preobraava u racionalni poredak nadzora nad ivotom samim. Priroda se, dakle, ne moe ni~ime drugime obuzdati ni ukrotiti negoli disciplinama koje proizlaze iz racionalnoga ovladavanja sebstvom (soi) i drugima. Statistika, demografija, epidemologija i biologija nove su moderne discipline znanja o kvantitativnim i kvalitativnim ~imbenicima ivota u politi~koj zajednici. Foucault u nastanku politi~ke figure stanovnitva u 18. stoljeu zahvaljujui strukturalnoj vezi uspostavljene nacije-drave, liberalnoga demokratskoga poretka i novonastalih disciplina statistike i demografije vidi klju~an trenutak nastanka biopolitike. Kao to je novovjekovni pojam slobode osobe utemeljen u autonomiji uma, tako je na socijalno-politi~koj razini biopolitika proirenje bioloko-kulturalnih procesa. Organizam s kojim operira moderna biologija odgovara organizacijskome ustrojstvu politike u dravi kao poretku akumulacije, regulacije i artikulacije moi. ivot organizmu podaruje apstraktno i dinami~ko na~elo stabilnosti u promjeni. U meusobnome djelovanju autonomnih tijela ivota i politike uspostavlja se jedinstveni sklop disciplinarne organizacije drutva-drave. Iz njega se nadzire ivot tako to poredak moi svoju misiju ozbiljuje u prijenosu moi s vrha prema dnu. To je struktura piramidalne distribucije moi. Ona se u liberalno-demokratskim poretcima politi~ki odvija u razdiobi vlasti na zakonodavnu, izvrnu i sudsku. Suverena mo jest temelj biopoliri~ke produkcije biomo}i. To je upravo sredinji pojam, nekovrsna supstancija-subjekt cijelokupne Foucaultove teorije biopolitike. U razli~itim novijim interpretacijama u kontekstu kritike globalnoga kapitalizma i stvaranja nove vrste politi~kog subjektta revolucije cjelokupnoga sustava kapitalizma, biomo (biopower)164

Zeni~ke sveske

u analizi Hardta/Negrija zauzima sredinje mjesto (Hardt/Negri, 2000, 2004). Biomo (fr. biopouvoir) jest za Foucaulta kolektivna snaga stanovnitva u ekonomskom i politi~kom smislu. Nastankom nadzornih mehanizama moi u institucijama poput bolnica, zatvora, javnih kola u~vruje se trajnost i vidljivost biopolitike suverene drave. Funkcija je biomoi u institucionalnome odranju poretka, koji se razdvaja u tradicionalnome i modernom razlikovanju (politi~ke) drave i (graanskoga) drutva. Cilj je pak biomoi regulacija stanovnitva. Moe se tek sada vidjeti da je ono to je u 18. stoljeu u zapadnoj Europi otpo~elo kao svjesna regulacija biomoi postalo klju~nim ~imbenikom stabilnosti liberalnodemokratskoga poretka. Porast stanovnitva iznad o~ekivanog stupnja tzv. prirodnoga prirasta, migracije stanovnitva iz drugih dijelova svijeta s druk~ijom kulturom preobraavaju temelje suverenosti i institucionalne okvire nacijedrave. Mrnja spram doseljenika (stranaca) u liberalnome multikulturalizmu Europe danas je fenomen tzv. kulturalnoga rasizma. Nestabilnost u politi~kome smislu, nemogunost da se multikulturalne politike u punoj mjeri ozbilje u na~elno kulturno pluralnim drutvima Zapada, pokazuje koliko je biomo u Foucaultovoj razumijevanju biopolitike presudna za postmoderne demokratske poretke. ivot nije apstraktan pojam niti nereflektirani bioloki mehanizam samoreprodukcije. Seksualnost, tijelo, razli~ite discipline nadzora i kazne nad osloboenim tijelom u klasicisti~koj, aristokratskoj i demokratskoj kulturi moderne postaju elementi biomoi. Tako se istodobno stvara novi na~in samorefleksije sebsta putem novih tehnologija vladavine vlastitom (ne)ukrotivom slobodom (Foucault, 2004). Pojmove biomoi i biopolitike Foucault je prvotno artikulirao u predavanju iz 1979. godine Roenje biopolitike i u zaklju~ku predavanja Volja za znanjem (Foucault, 1994). Pojam biomoi nalazi se na kraju crte razvitka trijade suverena mo} disciplinarna mo} biomo}. Potonje dvije moi odreene su kao razli~ite forme suverene moi. Ali biomo je obuhvatna. Kroz nju se zbiva individualno discipliniranje i kolektivno reguliranje. U sklopu poststrukturalisti~ke postavke o kraju ~ovjeka iz tradicije humanisti~ke metafizike, to Foucaulta pribliava Heideggeru iz njegova Pisma o humanizmu 1949. godine, moe se razumjeti kako je pojam biopolitike sve drugo negoli pojam koji bi proizlazio iz neke humanisti~ke antropologije politike. Stoga je prihvaanje Foucaultove paradigme biopolitike i njezino daljnje razvijanje u filozofiji politike Giorgioa Agambena (Agamben, 2002, 2003) i Roberta Esposita (Esposito, 2008) neprijeporno prihvaanje poststrukturalisti~ke kritike subjekta.165

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Pojam subjekta u suvremenoj filizofiji od Lacana, Derridae do Deleuzea i Foucaulta ne odnosi se na kartezijanskoga subjekta vladavine sebstvom i okolnim svijetom, nego na strukturalne odnose moi diskursa kojim se subjekt uspostavlja kao igra moi diskursa i poretka struktura (Pai, 2009). ivot u biopoliti~kome smislu nije uvjet mogunosti slobode, nego je sama sloboda ivota kao bezdana ljudskoga bitka pretpostavka preobrazbe ivota u biopoliti~ku organizaciju moi. Foucault ne moe stoga mo definirati nipoto kao puku ljudsku sposobnost vladavine. Njegova je kritika novovjekovnoga subjekta iz poststrukturalisti~ke perspektive nuno i kritika diskursa modernih znanosti i moderne politike kao suverene, disciplinarne i biomoi. One interpretacije Foucaultova pojma biopolitike, koje polaze od antropologije ljudskoga djelovanja kao prakse promjene prirode, drutva i kulture, o~igledno dolaze iz teorijskoga okruja humanizma, a ne iz Foucaultova okruja teorijskoga antihumanizma (Lemke, 1997). To zna~i da nije mogue pojam biopolitike shvatiti samo kao relacijski pojam u analiti~kome smislu. Tako je to nastojao izvesti Thomas Lemke (Lemke, 2008). Ve je sam strukturalizam i poststrukturalizam teorijska orijentacija koja razumije svijet, jezik i bitak uope kao sloenu mrea odnosa i struktura. Relacijski pojmovi uvijek se suprostavljaju normativnima i deskriptivnima. Tako i Foucaultov pojam biopolitike, dodue, jest u suprotnosti s biologizmom/ naturalizmom i politicizmom/kulturalizmom. Ali problem nije u tome to Foucault odbija politiku izjedna~iti s djelovanjem, nego u tome to se djelovanje kao ~in subjekta moe izvesti samo iz strukturalnih odnosa moi. Pojam biopolitike u Foucaultovim analizama moi odnosi se na ivot u okruju znanstveno-tehni~ke produkcije ivota kao moi. Zato biopolitika nije relacijski pojma, nego analitika biopolitike pokazuje da su mo-znanje-ivot sinteti~ko jedinstvo modernoga doba. Mo nije pritom neto nuno otueno i pervertirano. Mo je nuan oblik u kojem organizirani poredak ivota dolazi do svijesti o svojem bezdanu slobode. Zato je u Foucault u svojem spisu Rije~i i stvari mogao radikalizirati Heideggerovu postavku o kraju filozofije u znanostima i tehnici postavkom da smrt ~ovjeka odgovara kraju povijesno-epohalne avanture znanja o ivotu koje nastavlja svoj drugi ivot u biopoliti~kome poretku moi., Iscrpljenost dugovjeke metafizi~ke (antropologijske) paradigme u kojoj je ~ovjek bio odreen subjektom autonomnoga djelovanja dogaa se tako to roenje biopolitike predstavlja pozitivno-negativno ozbiljenje svih mogunosti modernih znanosti o ~ovjeku i prirodi u novome pojmu ivota.166

Zeni~ke sveske

Stoga to se ~itava moderna epistema upravo ona koja se formirala krajem 18. stoljea, i jo uvijek slui kao pozitivno tlo za nae znanje, ona koja je stvorila neobi~an na~in postojanja ~ovjeka i mogunost da ga empirijski spoznamo cijela ta epistema bila je povezana s nestankom Diskursa i njegove monotone vladavine, s klizanjem jezika prema objektivnosti i s njegovim mnogostrukim povratkom. Ako isti taj jezik sada izbija sa sve veom upornou u jedinstvu koje moramo, ali jo uvijek ne moemo misliti, nije li to znak da e se ~itava ta konfiguracija sada uruiti i da ~ovjek upravo vene dok na naemu horizontu sve ja~e svijetli bitak jezika? .../ ^ovjek je otkrie za koje arheologija nae misli lako utvruje recentni datum. A moda i skori kraj. (Foucault, 2002, 411-412, 413). Zaklju~ak [to je, na posljetku, Foucault s uvoenjem pojma biopolitike otvorio kao temeljni problem analize suvremenoga doba? Biopolitika je moderna struktura moi suverene drave u vladavini nad ivotima dravljana. Ali ako je biopolitika mogua tek u sklopu novovjekovne znanosti i tehnike, tada je problem u razvitku samoga pojma, to je bjelodano u Agambenovoj klju~noj figuri homo sacera, koji razlikuje izmeu gologa ivota (zoe) i ivota (bos) u politi~kome smislu moderne suverenosti iz koje proizlazi ideologija prirodnih i ljudskih prava (Agamben, 2002, Krivak, 2008, Pai, 2005). Naime, Foucault je biopolitiku postavio na~elno uroenom liberalnome demokratskome poretku. Politi~ka je teorija totalitarizma, na koju se nadovezuje u svojem pojmu biopolitike prije svih Agamben, ona koja totalitarnu vladavinu ne izvodi iz izopa~enja demokracije, nego iz ideologijskopoliti~ke suprotstavljenosti liberalizmu. Kad je Agamben u Homo Saceru postavio koncentracijski logor kao paradigmu moderne biopolitike, tada nije samo radikalizirao Foucaultove povijesno-filozofijske postavke o kraju ~ovjeka i disciplinarnom nadzoru slobode ~ovjeka (tijelo-duh) u modernim institucijama liberalnoga demokratskoga poretka. Biopolitika je na taj na~in postala novo metodi~ko ishodite za kritiku totalitarizma iz druk~ijeg shvaanja ideologije i politike. Drugim rije~ima, Agamben je postavku o disciplinarnoj i nadzornoj dravi i politi~kome poretku biomoi doveo do krajnjih konzekvencija: demokraciju je suprotstavio totalitarizmu, a ne liberalnu idelogiju totalitarnoj ideologiji. To je najspornije mjesto njegove kriti~ke teorije biopolitike kao kriti~ke teorije prirodnih i ljudskih prava. Problem je u tome to se pod pojmom167

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

biopolitike izvode postmoderni fenomeni gubitka autonomije osobe i njezino svoenje na tijela bez organa (Deleuze/Guattari, 1972) u sustavu globalnoga kapitalizma. Ali biopolitika se ne moe jednozna~no odrediti ni pozitivno ni negativno. Ona je na~in artikulacije moi u modernome poretku vladavine; struktura a ne subjekt; mrea odnosa a ne neto materijalizirano i postvareno. Paradoks je u tome to je od Aristotela politika uvijek bila odreena ljudskim djelovanjem u zajednici. Od Foucaulta se djelovanje ne odnosi na biopolitiku, nego na mehanizme ivota u njegovu modernome politi~kome poretku. Djelovanje i mo ne proizlaze iz ivota samoga, ako se istodobno uope ne pojavi bljesak slobode koji omoguava da ivot ima smisao izvan njegova svoenja na instrumentalne svrhe i pragmati~ku korist. Foucaultov pojam biopoliike valja stoga shvatiti kao negativnu mo totalne vladavine, koja proizlazi iz racionalnosti prosvjetiteljstva i konzervativnoga povratka ideologijama prirodne nejednakosti i rasne ~istoe ~ije je podrijetlo u njema~koj romantici. Tek otuda je vidljivo da razlike i bliskost postavki Foucaulta i Brocha nisu tek u razli~itosti diskursa kojim izvode svoje postavke, nego je rije~ o dva tipa kritike modernosti uope. Problem u prihvaanju i daljnjem razvitku odnosno preobrazbama biopolitike u nae globalno doba vladavine neoliberalizma globalizacije s biotehnologijskim i bioznanstvenim zaokretom spram novoga pojma ivota zacijelo jest u tome to nije dostatno jasno kako i na koji na~in moe taj pojam biti operabilan u politi~koj teoriji suvremene demokracije. Foucaultovo shvaanje biopolitike u tenelju je svih suvremenih analiza ivota kao podru~ja dravne regulacije odnosa izmeu ivoga tijela i tijela bez organa u modernim liberalnim demokracijama. Ono to izaziva posebnu pozornost jest odnos izmeu moderne i postmoderne politike kao na~ina djelovanja subjekata/ aktera u globalnome poretku moi. Dok se moderna politika na~elno zbiva unutar uspostavljenih granica suverenosti nacije-drave, postmoderna je politika orijentirana na problem konstrukcije identiteta ~ovjeka iz fluidnoga shvaanja kulture. Deteritorijalizirani postmoderni subjekt vie nema uporite za neposrednu politi~ku artikulaciju moi. Razlika je ne samo u tome to moderni subjekt moi djeluje unutar prirodnih granica nacije-drave, nego i u tome to se biopolitika nuno pojavljuje kao proirenje granica samoga ivota u produkciji globalnoga kapitalizma.

168

Zeni~ke sveske

Problemi s kojim su suo~eni teoreti~ari kozmopolitske demokracije i globalnoga (rizi~nog) drutva (Beck, 2002, Held, 1993) proizlazi otuda to je proirenjem djelovanja transnacionalnih korporacija u svijetu proireno i polje ugroavanja okolnoga svijeta (Umwelt) unutar kojeg se stanovnitvo Treega svijeta nalazi u situaciji gubitka vlastita biolokoga opstanka i vlastite kulture. To pak zna~i da je biopolitika u doba nadilaenja granica suverenosti nacija-drava postala neto mnogo vie od Foucaultove kritike modernosti i dravne regulacije ivota. ivot imigranata u postliberalnim demokracijama Zapada, to je predmet Agambenove kritike biopolitike i suverenosti draava u modernome poretku, predstavlja pokazatelj radiikalne preobrazbe biopolitike. Pitanje je tko jo uope moe nadzirati svjetski (globalni) poredak ivota ako je novi subjekt globalne biopolitike ono to nazivaju Hardt/Negri mnotvo (multitude) bez politi~ke subjektivnosti nune za radikalnu politi~ku akciju protiv ugroavanja ljudskih prava. Tako se temeljni paradoks biopolitike u suvremeno doba moe razumjeti na isti na~in kojim se pokuava razumjeti kraj tradicionalnih politi~kih pojmova moderne demokracije. Problem je u tome to biopolitika nema svoj subjekt (klase, politi~ke stranke, reprezentacijsko tijelo artikulacije protumoi onome to ~ini sklop biomoi), jer je supstancija biopolitike apstraktna kategorija stanovnitva. Ta vrsta dokidanja vidljivoga subjekta promjene politi~koga poretka discipline nadzora nad ivotom samim izvedena je ve u modernome razdoblju ni~ime drugime negoli onime to je uvjet mogunosti biopolitike slobodom znanstvenoga istraivanja koje omoguuje tehnologijski napredak. Paradoks je, dakle, u tome, to su sve kriti~ke analize biopolitike suglasne o tome da je ivot mogu samo kao znanstvenotehnologijska konstrukcija ivota i da je veza izmeu znanosti i discipline i nadzora od samoga po~etka jedini na~in kojim se suverena mo drave u doba moderne moe legitimirati kao moderna politika slobode (autonomije uma i ljudskoga djelovanja). Nije stoga za~udno da su i Adorno i Horkheimer, Broch i Foucault, dijelom i Hannah Arendt, te njihovi nastavlja~i Agamben, Hardt/ Negri, Virno i drugi istodobno oni koji dekonstruiraju ideje napretka i linearnoga razvitka moderne zapadnja~ke civilizacije. Kritika modernosti pretpostavka je da se biopolitika uope moe pozitivno razviti u smjeru osloboenja ivota od svih predmodernih uvjeta neslobode, koji se obnavljaju u naoj postsekularnoj kulturi (vjerski funadamentalizam, politi~ki populiizam, oblici totalitarne vladavine).

169

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

[to preostaje od biopolitike kada se kriti~ki pokae da je ona istozna~na s ideologijom ljudskih prava u ime ~ega se pokreu rat protiv terorizma, humanitarne intervencije i preventivni oblici meunarodnoga politi~koga djelovanja izvan modernoga pravnoga poretka koji jo uvijek po~iva na suverenoj moi nacije-drave? Jedan je smjer o~igledno onaj koji se smjeta uz nejasnu razliku spram bioetike. On se odnosi na eti~ko-pravna pitanja dopustivostizabrane koloniranja mati~nih stanica, abortusa, eutanazije. Drugi je smjer svoenje biopolitike na pitanja pravnog reguliranja prirodnoga prava ivotinja i zatite okolnoga svijeta (Umwelt). Ekologijska politika postaje tako biopoliti~ko pitanje odrivosti globalnoga eko-poretka. Ali sve je to neto to se ve i unutar moderne biopoliti~ke paradigme, koju je teorijski postavio Foucault, smatra sustavnim djelovanjem odnosa izmeu drave, drutva, kulture i tijela uope. ivot u vitalisti~kome smislu po~iva na bitnoj slobodi radikalne promjene svijeta. Bez te slobode ivot moe ostati samo ono to ve uvijek jest u modernome shvaanju biologijskih znanosti, ali ne moe postati politi~kim horizontom slobode s onu stranu svakog priirodnoga i kulturnoga odreenja. Granice su biopolitike granice ljudske slobode djelovanja izvan discipline i nadzora nad ivotom. Zato je glavni paradoks biopolitike da ona i u demokratskome liberalnome poretku po~iva na ideji preobrazbe ~ovjeka u stvar kao tijelo bez organa. Tijelo je u biopoliti~kone zna~enju od Foucaulta uvijek analogijski shvaeno kao sklop organa koji reguliraju ivot organizma (drava). Deleuze i Guattari su svojim za~udnim pojmom tijela bez organa metafori~ki ozna~i biopoliti~ke stanje suvremenoga globalnoga poretka. To je glavni problem biopolitike uope. Ako se vie ne moe odrediti to jest uope drava i to zna~i suverena mo, moemo li jos govoriti o prirodnim i ljudskim pravima? Brochu je to bilo jasno nakon kraja totalitarne vladavine nacizma i kraja humaniteta u koncentracijskim logorima. [to preostaje nije povratak na i~ezle temelje humanizma s idejom ~ovjeka kao subjekta ili gospodara nad svijetom, nego zaokret u metaprravnu strukturu moderne politike, u prostoru materijalnoga ozbiljenja slobode iz horizonta zemaljskih prava. Diskurs biopolitike danas svjedo~i o krhkosti svih pojmova moderne povijesti. Ali u svemu tome nije toliko prijeporno to jo uope moe zna~iti politi~ko djelovanje u uvjetima biopoliti~ke produkcije moi. Istinska je zagonetka biopolitike to jo uope zna~i ivot izvan njegove gole fizi~ke egzistencije kada postaje predmetom politi~ke konstrukcije zajednice?170