presuda krunoslavu pratesu hr prijevod word

Ovjereni prijevod s njemakog jezika

Kristina Miji, Sudski tuma za engleski, francuski, njemaki i panjolski

Ilije Bonjaka 14, HR-20350 Metkovi Tel.: 020 / 690 700 E-pota: [email protected]

U Metkoviu, 19. lipnja 2009. godine OV-br.: 061/2009 stranica 1 od 74

VII ZEMALJSKI SUD U MNCHENU

Poslovni broj: 6 St 005/05 (2) 3 BJs 27/04-2 (6) 3 StE 2/05-2 (2)

U IME NARODA

PRESUDA esti kazneni odjel Vieg zemaljskog suda, u kaznenom postupku

protiv

P.-a,

zbog

ubojstva nakon glavne rasprave zapoete dana 13. veljae 2008. godine, na javnoj raspravi odranoj dana 16. srpnja 2008. godine, na kojoj su sudjelovali 1. kao sudac

predsjedavajui sudac Vieg zemaljskog suda u Mnchenu prof. dr. von Heintschel-Heinegg kao i suci Vieg zemaljskog suda dr. Schneider i dr. Dauster,

2. kao zastupnik Glavnog dravnog odvjetnitva Savezni dravni odvjetnik Dietrich i Dravni odvjetnik Saveznog vrhovnog suda Weill,

3. kao branitelji odvjetnik R. i odvjetnik S.





4. kao zapisniar pisarnice suda slubenik suda Bauernfeind i slubenik suda Egger,

presudio je:

I. Optuenik je kriv za ubojstvo. II. Stoga se osuuje na doivotnu kaznu zatvora. III. Optuenik snosi trokove postupka i svoje potrebite izdatke. Mjerodavni propisi: lanci 211. i 25., stavak 2. njemakog Kaznenog zakona





Obrazloenje:

A. Osobni podaci o optueniku i tijek postupka

I. Osobni podaci o optueniku Optuenik je roen dana XXX u V.-u kao najstarije od sedmero djece (etiri brae i dvije sestre). Njegov otac, koji je radio kao slubenik zavoda za zdravstveno osiguranje, umro je kada je imao 12 godina. Nakon toga je njegova majka, koja je takoer bila slubenica zavoda za zdravstveno osiguranje, preuzela brigu o uzdravanju obitelji. Nijedno od roditelja nije bilo politiki angairano, ali su bili za Hrvatsku neovisnu od Jugoslavije. Tako su optuenikovom najmlaem bratu dali ime Hrvoje (= Hrvat). Optuenik je u Hrvatskoj pohaao osnovnu kolu i gimnaziju koju je zavrio 1968. godine kada je maturirao. Nakon toga je kratko vrijeme radio u poljoprivrednoj trgovakoj kooperativi te se jo 1968. godine takoer upisao na studij prava na visokoj upravnoj koli u Zagrebu. Tijekom studija je nekoliko mjeseci radio sa strane kod servisera televizora. 1970. godine, optuenik se razbolio od tuberkuloze i proveo je godinu dana u razliitim ljeilitima. Kada je nakon svog boravka u ljeilitu mogao nastaviti sa studijem, optuenik se prikljuio pokretu Hrvatsko proljee koji je zagovarao liberalnu demokraciju i koji se uglavnom sastojao od studenata i intelektualaca. Za pokret je 1971. godine dijelio propagandni materijal u svom rodnom mjestu V.-u i lijepio je plakate. Zbog toga je bio na ispitivanju kod policije. Kada je nakon toga uo za uhienja pripadnika Hrvatskog proljea, krajem 1971. godine odluuje napustiti Jugoslaviju. Iz hrvatskog tiska mu je bilo poznato ime dr. Branka Jelia, koji je ve za vrijeme Kraljevine Jugoslavije zagovarao neovisnu Hrvatsku i koji je to djelovanje nastavio nakon drugog svjetskog rata ali tada protiv Jugoslavije kojom je vladao dravnik i ef partije maral Josip Broz Tito (u daljnjem tekstu: Tito). Kao lijenik s ordinacijom u W.-B.-u i kao predsjednik Hrvatskog narodnog odbora (HNO; vidi toku B.II.), dr. Branko Jeli bio je jedna vodea linost na hrvatskoj emigrantskoj sceni u Saveznoj Republici Njemakoj. Kako je jedna od optuenikovih sestara takoer ivjela u W.-B.-u, nadao se smjetaju kod nje te se tamo preselio u prosincu 1971. godine. Kako nije mogao ostati kod svoje sestre, optuenik se odmah obratio dr. Branku Jeliu koji mu je ponudio da prvo stanuje kod njega kako bi mu pomogao s ureivanjem lista Hrvatska drava kojeg je izdavao. Optuenik je prihvatio tu ponudu. Optuenik je jo krajem 1971. godine zatraio politiki azil koji mu je odobren Rjeenjem Savezne slube za priznavanje statusa stranih izbjeglica od 6. travnja 1973. godine.





1972. godine, dr. Branko Jeli umire. Njegov brat, dr. Ivan Jeli, nastavio je njegov rad na hrvatskoj emigrantskoj sceni u Njemakoj, postao je predsjednikom HNO-a i takoer je preuzeo brigu o izdavanju lista Hrvatska drava. Optuenik je izrazio svoju spremnost na daljnji nastavak rada za hrvatsku stvar pod vodstvom dr. Ivana Jelia. Kako je dr. Ivan Jeli ivio u G.-u u Gornjoj Bavarskoj, tamo se i optuenik preselio 1973. godine. Dana 24. travnja 1976. godine, optuenik je pored svojih dunosti glavnog urednika imenovan glavnim tajnikom HNO-a. Optuenik je 1973. godine oenio svoju suprugu K. koja potjee iz Makedonije. Iz tog braka ima ker D. roenu 1988. godine. Brak je razveden 2003. godine. Optuenik jo uvijek odrava dobre kontakte naroito sa svojom kerkom ali i sa svojom bivom suprugom. Optuenik je kod dr. Ivana Jelia radio za mjesenu plau u (promjenjivom) neto iznosu od 350,- do 900,- DEM kao glavni tajnik HNO-a i glavni urednik lista Hrvatska drava. Odravao je intenzivne veze s hrvatskom emigrantskom scenom u Njemakoj, naroito na podruju june Njemake. Kao bliska osoba od povjerenja dr. Jelia vodio je bezbroj razgovora s njim i time je stekao vrlo dobar uvid u ciljeve i planove hrvatskih emigranata u Saveznoj Republici Njemakoj. Optuenik je radio za dr. Ivana Jelia do njegove smrti u lipnju 1988. godine. I nakon toga je zadrao svoj poloaj glavnog tajnika HNO-a te je i dalje izdavao list Hrvatska drava sve do njegovog gaenja 1990. godine. Zatim se usredotoio na voenje tvrtke koju je ve 1970.-tih godina preuzeo od dr. Jelia i koja se bavila poslovima plastificiranja. Dana 1. rujna 1981. godine, optuenik je unajmio adaptiranu garau proirenu podrumskim prostorom u W.-u, a poetkom 1982. godine otkupio je taj objekt uz financijsku potporu jedne od njegovih sestara. Tamo je obavljao poslove plastificiranja te je uz to poetkom 1983. godine kupljene tiskarske strojeve postavio u stranjem dijelu triju meusobno povezanih prostora. 1997. godine odustao je od svoje tvrtke i odjavio je svoj obrt, a nakon toga je do svog uhienja u ovom predmetu u srpnju 2005. godine radio kao voditelj skladita u tvrtci E. iz G.-a. Tamo je na kraju zaraivao 1.000,- eura neto mjeseno. Optuenik je ostvario dodatne prihode od prodaje nekretnina 1990.-tih godina: nekoliko godina nakon ubojstva Stjepana urekovia, dana 28. srpnja 1983. godine, optuenik je prodao nekretninu u ulici S.-Strae u W.-u te je prihod u iznosu od 115.000,- DEM iskoristio 1989. godine kao vlastiti kapital za kupnju nekretnine (Bunker) u G.-u. Za kupnju i izgradnju Bunkera u poslovne prostore i stanove, optuenik je 1990.-tih godina podigao dva kredita u ukupnom iznosu od 200.000,- DEM kod HypoVereinsbanke u G.-u. Nakon podjele nekretnine u tri vlasnike stambene jedinice i jedan poslovni prostor, optuenik je prodao dvije jedinice 1998. i 2000. godine za iznos od 200.000,- DEM svaku. Tim sredstvima je otplatio podignute kredite, a s ostatkom je potkrovlje u G.-u preuredio u svoj stan. Preostalu vlasniku stambenu jedinicu prenio je na svoju suprugu tijekom razvoda. Pored toga, optuenik je u neredovnim vremenskim razmacima zaraivao novac kupoprodajom starih vozila koje bi on popravljao. Na taj nain je raunajui sve prihode (od poslovanja obrta, prodaje vozila, plae u listu) optuenik zaraivao oko 3.000,- DEM neto mjeseno sve do obustave poslovanja obrta. Nakon toga ivio je





samo od svoje plae skladitara, od poslova kupoprodaje vozila i od prihoda od prodaje nekretnina. Tijekom rata za neovisnost Hrvatske poetkom devedesetih godina, optuenik je organizirao pomo za Hrvatsku, naroito za njegov rodni grad V. Pri tome je logistiku podrku dobivao od Josipa Perkovia, njegovog nadreenog slubenika, koji je inae pod istragom (o Josipu Perkoviu vidi pod tokom B.l.3.b.). Tako je u razdoblju od 1991. do 1992. godine i sam vie puta vozio pomo u Hrvatsku. Perkovi bi organizirao propusnice i oruanu pratnju za vozila. Optuenik je takoer primao hrvatske ratne izbjeglice u svoj Bunker u G.-u i brinuo je o njihovim interesima. Na glavnoj raspravi se nisu pojavile nikakve indicije o smanjenoj ubrojivosti optuenika u vrijeme poinjenja kaznenog djela. Optuenik nije ranije osuivan za kazneno djelo u Saveznoj Republici Njemakoj. II. Tijek postupka Glavni postupak protiv optuenika pokrenut je odlukom sudskog vijea od 20. veljae 2006. godine, kojom je na glavnoj raspravi prihvaena optunica Glavnog dravnog odvjetnitva od 30. studenog 2005. godine radi zakazivanja glavne rasprave. Glavna rasprava, koja je zapoeta dana 8. oujka 2006. godine, obustavljena je odlukom sudskog vijea od 18. svibnja 2006. godine. Istrani sudac Saveznog vrhovnog suda izdao je dana 6. srpnja 2005. godine uhidbeni nalog za optuenika. Dana 7. srpnja 2005. godine, optuenik je uhien i prepraen u pritvor. Uhidbeni nalog od 6. srpnja 2005. godine ukinut je odlukom sudskog vijea od 18. svibnja 2006. godine te je jo istog dana optuenik puten iz pritvora. Dana 29. sijenja 2008. godine sudsko vijee ponovno izdaje uhidbeni nalog za optuenika, koji je izvren 31. sijenja 2008. godine. Od tada se optuenik nalazi u pritvoru u zatvoru Mnchen-Stadelheim.

B. Utvrenja o predmetu I. Ustroj Socijalistike federativne republike Jugoslavije i republika u

njezinom sastavu / Organizacija i ustroj nevojnog sigurnosnog aparata Jugoslavije i republika u njezinom sastavu / Nositelji dunosti na saveznoj razini u Jugoslaviji i u republici Hrvatskoj u njezinom sastavu, naroito u razdoblju od 1982. do 1983. godine.

1. Ustroj Socijalistike federativne republike Jugoslavije i republika u njezinom

sastavu Socijalistika federativna republika Jugoslavija (u daljnjem tekstu: Jugoslavija) bila je poetkom 1980.-tih godina savezna drava podijeljena u est republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija i Makedonija) i dvije autonomne pokrajine na teritoriju Republike Srbije (Vojvodina i Kosovo). Najvia dravna tijela





bila su predsjednitvo, savezna skuptina (parlament) i savezno izvrno vijee (savezna vlada), koje je provodilo odluke savezne skuptine. Pored zastupanja drave, naroito prema vani, i balansiranja interesa republika, dravna sigurnosna politika ubrajala se prvenstveno u glavne zadae predsjednitva, koje je od poetka 1980.-tih godina nakon Titove smrti 4. svibnja 1980. godine biralo svog predsjednika za jednogodinji mandat po naelu rotacije koje je odraavalo razliite narodnosti. Tako je predsjednitvo imalo vrhovno zapovjednitvo nad oruanim snagama i obavljalo dunost politikog zapovjednika jugoslavenskog dravnog sigurnosnog aparata, dok je savezno ministarstvo unutranjih poslova obavljalo dnevnopolitike sigurnosne poslove. No, to jedino u onoj mjeri u kojoj se radilo iskljuivo o interesima savezne politike. Sigurnosna politika u republikama uglavnom je bila organizirana na njihovu vlastitu odgovornost. Ishoenje odobrenja saveznog tijela bilo bi nuno jedino kada bi se akcije planirane u republikama takoer odnosile na interese savezne politike, primjerice na vanjsku politiku. Zbog ideolokog monopola nad vlau, Savez komunista Jugoslavije (u daljnjem tekstu: komunistika partija) smatrao se jamcem drutvenog poretka jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Na temelju tog sveobuhvatnog prava kojeg je komunistika partija polagala na vlast osigurana je bliska povezanost stranke i drave na svim dravnim razinama. Tako je, primjerice, predsjednik Saveznog centralnog komiteta komunistike partije bio lanom kolegijalnog predsjednitva po slubenoj dunosti od 1982. godine. Ustroj republika u sastavu Jugoslavije podudarao se s ustrojem savezne drave. Od promjene ustava iz 1974. godine, i one su imale kolegijalno predsjednitvo, republiku skuptinu (parlament) i izvrno vijee (republiku vladu) republike skuptine. I u republikama su drava i komunistika partija bile usko isprepletene. Tako je, primjerice, i u Hrvatskoj predsjednik Centralnog komiteta komunistike partije po slubenoj dunosti bio ujedno i lan predsjednitva. Po uzoru na dravni ustroj, komunistika partija je bila organizirana kako na saveznoj razini tako i na svim republikim razinama. Od 1969. godine, republike partijske sekcije bile su samostalne organizacije u okviru partije. Kongresi republikih partija odigrali su predvodniku ulogu za savezni kongres partije, na kojemu su se odluke pojedinanih republika trebale meusobno usuglaavati. Kongresi partije birali su svoje centralne komitete kako na republikoj tako i na saveznoj razini, iz kojih su nastajala predsjednitva koja su pak imenovala svoje izvrne komitete kao provedbena tijela. U okviru izvrnih komiteta postojali su dunosnici po uzoru na izvrna vijea (vlade), koji su obnaali dunost na dravnoj razini, poput, primjerice, tajnika za unutranje poslove ili tajnika za gospodarska pitanja. 2. Organizacija i ustroj nevojnog sigurnosnog aparata Jugoslavije i republika u

njezinom sastavu a) Slubene slube sigurnosti Do reforme iz 1966. godine, rukovoenje slubom dravne sigurnosti Jugoslavije pod nazivom Uprava dravne bezbednosti (skraeno: UDB-a) obavljalo se centralizirano iz Beograda. Nakon reforme, svih est republike imale su po jednu





vlastitu slubu sigurnosti - primjerice Hrvatska Slubu dravne sigurnosti (skraeno: SDS), ije je sjedite bilo u Zagrebu -, dok je savezna sluba sigurnosti pod nazivom Sluba dravne bezbednosti (skraeno: SDB) obavljala jo samo struni nadzor nad republikim slubama i preuzela funkcije koordinacije. Republikim slubama u pravilu nije bila potrebna nikakva prethodna suglasnost saveznih vlasti za provedbu akcija; odobrenje se moralo ishoditi jedino kada bi one mogle utjecati na savezne interese, naroito na one vezane uz vanjsku politiku. Kako SDB tako i republike slube (primjerice, SDS u Hrvatskoj) bile su u sustavu predmetnog ministarstva unutranjih poslova (Savezni sekretarijat unutranjih poslova, skraeno: SSUP) i bile su pod njegovim politikim zapovjednitvom. Ostale organizacijske strukture bile su takoer jednake na saveznoj i republikoj razini. Politiki odgovorni rukovoditelj predmetne slube sigurnosti bio je predmetni podsekretar (zamjenik ministra) ministarstva unutranjih poslova. Struni rukovoditelj bio je predmetni pomonik sekretara. Bilo je devet odjela; II. odjel bavio se neprijateljskom emigracijom u posebnim slubama. Republike slube vodile su regionalne centre (Centar) u veim gradovima, pa tako u Hrvatskoj, primjerice, u Rijeci, Splitu, Osijeku i Zagrebu. U sastavu slubi su se nalazili posebni analitiki odjeli koji su odravali vezu s mreom agenata u zemlji i u inozemstvu i koji su filtrirali i obraivali pojedinane informacije i podnosili ih rukovodstvu slube. Od poetka 1980.-tih godina, Savjeti za zatitu ustavnog poretka bili su poveznica prema najviem politikom rukovodstvu sigurnosnog aparata, predmetnim republikim predsjednitvima. Savjet za zatitu ustavnog poretka Socijalistike republike Hrvatske utemeljen je odlukom predsjednitva Republike Hrvatske od 28. svibnja 1980. godine. Jugoslavenska savezna drava imala je konano i Slubu za informacije i dokumentaciju (skraeno: SID), koja se nalazila u nadlenosti ministarstva vanjskih poslova. 1950.-tih godina i u prvoj polovici 1960.-tih godina, zadaa jugoslavenskih slubi sigurnosti sastojala se prvenstveno od aktivne borbe protiv neprijatelja drave i/ili komunistike partije. Reformom slubi dravne sigurnosti, koja je uvedena 1966. godine, teite njihovog rada prelazi na obavijesno podruje. lankom 39., stavak 1. Osnovnog zakona o unutranjim poslovima Jugoslavije iz 1966. godine, sluba dravne sigurnosti dobiva zadau da skupljanjem dokumentacije i drugih obavijesti otkrije organizirano i tajno djelovanje koje ima za cilj podrivanje ili ruenje ustavnog poretka. lankom 92. jugoslavenskog Kaznenog zakona doputene su dravne mjere gonjenja politikih protivnika neovisno o njihovoj nacionalnosti ili o mjestu njihovog protujugoslavenskog djelovanja, to je legitimiralo razmjetanje jugoslavenskih agenata preko dravnih granica. Predmetni II. odjel slube imao je zadau postupati protiv emigranata u inozemstvu. Regionalni centri su drali na vezu agente u inozemstvu koji su slubu opskrbljivali informacijama. Ukoliko bi s gledita slube prijetila posebna opasnost od emigranata, pokualo bi se te osobe pasivizirati tzv. operativnim sredstvima. Paleta sredstava za pasiviziranje protezala se od kampanja dezinformiranja i ozloglaavanja sve do likvidacije nepoeljnih osoba.





b) Tajna sluba Pored slubi sigurnosti koje su djelovale po zakonskoj osnovi i sa slubenim djelatnicima, poput SDS-a i SDB-a, od sredine 1960.-tih godina postojala je takoer jedna mrea osoba, koja je iskljuivo djelovala po politikim uputama nositelja dunosti izvrnih komiteta komunistike partije na saveznoj ili republikoj razini koji su bili nadleni za javnu sigurnost. Zadaa osoba koje su djelovale u toj mrei bila je, s jedne strane ukoliko su radile u inozemstvu ili tamo bile poslane radi izvrenja odreenih akcija pripremiti ili provesti operacije u inozemstvu, a s druge strane ukoliko su radile u zemlji (u Jugoslaviji) filtrirati i pripremati informacije koje su dolazile iz slubenih slubi prema njihovom znaenju za komunistiku partiju i za ouvanje vlasti komunistike partije te time stvoriti osnovu za odluivanje i/ili procjenu. Osobe koje su obnaale dunost u nekoj slubenoj slubi (SDS/SDB) poput, primjerice, 1982./1983. godine Zdravka Mustaa i La.-a (u daljnjem tekstu: La.; o tim dvjema osobama, vidi pod tokom B.I.3.) nerijetko su bile istodobno i pripadnici ove tajne slube. Za politike rukovoditelje slubenih slubi (podsekretare) je to u pravilu bio sluaj. Za rad u toj tajnoj slubi nisu se mogle podnositi molbe jer ta sluba slubeno nije postojala. Osobe koje su radile za tajnu slubu primale bi se prema njihovim sposobnostima za obavljanje zadaa koje su im trebale biti dodijeljene te na temelju njihove osobne pouzdanosti i povjerljivosti. Budui da su radili na kontrolnim mjestima u inozemstvu koja su bila vana za logistiku i koja nisu izazvala sumnju protuobavjetajnih slubi druge strane premda su imale brojne kontakte u inozemstvu, efovi ili slubenici konzulata, turistikih agencija, hotela, novina ili lanovi emigrantskih organizacija bili su esto puta pripadnici te mree koja je djelovala prikriveno. c) Naredbe za likvidaciju Likvidacije protivnika reima u inozemstvu, koji su dovodili u pitanje legitimnost drave ili partije u Jugoslaviji, neki su nositelji politikog odluivanja jo poetkom 1980.-tih godina svakako smatrali legitimnim sredstvom za ouvanje vlasti. Zakonske osnove ili barem pisanih uputa za to nije bilo. Slubeni jugoslavenski sigurnosni aparat (primjerice SDB ili SDS) naroito nije imao nikakvu nadlenost da na svoju vlastitu odgovornost naredi i/ili izvri likvidacije. Do svoje smrti, Tito je sam izdavao te odgovarajue naloge. Nakon njegove smrti 1980. godine, za izdavanje naredbi za likvidaciju bili su iskljuivo ovlateni nositelji politikog odluivanja u redovima predmetnih izvrnih komiteta komunistike partije na republikoj razini. Tko je u razdoblju poinjenja kaznenog djela od 1982. do 1983. godine bilo nadlean za takve naredbe u izvrnom komitetu Hrvatske i je li bio potreban bilo kakav postupak savjetovanja ili donoenja odluke na razini izvrnog komiteta prije operativne provedbe naredbe za likvidaciju, nismo uspjeli razjasniti tijekom glavne rasprave.





3. Nositelji dunosti na jugoslavenskoj saveznoj razini i u Hrvatskoj naroito 1982. i 1983. godine

a) Savezna razina

Mika piljak bio je lan zajednikog predsjednitva Jugoslavije od 1. oujka 1983. godine. Dana 13. svibnja 1983. godine izabran je za predsjednika istog. U razdoblju od 1984. do 1986. godine, bio je na elu komunistike partije Hrvatske. Kao borac iz drugog svjetskog rata (partizanski voa u okolici Siska jedno mjesto u Hrvatskoj Titov suborac), znaajno je sudjelovao u odreivanju poslijeratne politike Jugoslavije/ Hrvatske sve do 1986. godine. Tako je od 1960.-tih godina bio lan Centralnog komiteta komunistike partije na saveznoj i na republikoj razini (u Hrvatskoj) te jedno vrijeme i predsjednik vlade Jugoslavije. Stane Dolanc bio je sekretar unutranjih poslova Jugoslavije od svibnja 1982. do svibnja 1984. godine. Njegov podsekretar (politiki rukovoditelj slube sigurnosti SDB) 1983. godine bio je Sran Andrejevi. Stanko olak bio je rukovoditelj II. odjela (za neprijateljsku emigraciju) SDB-a u Beogradu od 1980. godine do travnja 1983. godine. Njegovim nasljednikom u travnju 1983. godine postao je La., koji je obnaao tu dunost sve do svog umirovljenja 1986. godine. La. je ujedno bio i djelatnik tajne slube. olak je u travnju 1983. godine imenovan posebnim savjetnikom sekretara Dolanca. Stanko olak bio je inspektor II. odjela (za neprijateljsku emigraciju) SDB-a u razdoblju od 1982. do 1983. godine. b) Republika razina u Hrvatskoj Sredinom 1982. godine, Marijan Cvetkovi izabran je za predsjednika kolegijalnog predsjednitva Republike Hrvatske. Njegov nasljednik u rujnu 1983. godine bio je Milutin Balti. Pavle Gai imenovan je sekretarom unutranjih poslova Hrvatske sredinom 1982. godine. Hrvatska sluba sigurnosti SDS bila je u njegovoj nadlenosti. U rujnu 1983. godine podnio je ostavku na zahtjev republikog predsjednika Baltia. Prije njegovog mandata sekretara unutranjih poslova, Gai je bio tajnik zaduen za gospodarska pitanja Centralnog komiteta komunistike partije u Beogradu. Zdravko Musta bio je u razdoblju od 1982. do 1986. godine podsekretar (= zamjenik ministra) u ministarstvu unutranjih poslova i kao takav je bio politiki ef hrvatske slube sigurnosti SDS; pored toga bio je jedna vodea linost tajne slube. Pomonik sekretara, a time i struni rukovoditelj SDS-a bio je u to vrijeme Sa., koji je takoer bio djelatnik tajne slube. 1986. godine, Musta je promaknut na dunost podsekretara u sekretarijatu unutranjih poslova u Beogradu, ime je bio i politiki rukovoditelj SDB-a. Josip Perkovi, koji je inae pod istragom, rukovodio je II. odjelom (za neprijateljsku emigraciju) SDS-a u Zagrebu od rujna 1979. godine do jeseni 1986. godine. Prije toga je bio rukovoditelj regionalnog centra SDS-a u Osijeku. Od 1986. godine do





1990. godine, Perkovi je obnaao dunost pomonika sekretara u sekretarijatu unutranjih poslova u Zagrebu te je po toj dunosti bio struni rukovoditelj SDS-a. U travnju 1990. godine je Perkovi bio podsekretar, a time i politiki rukovoditelj SDS-a, a ukratko nakon toga postaje zamjenikom ministra obrane Hrvatske. Uslijed promjene politike vlasti otputen je s tih dunosti 1992. godine, ali 1993. godine ponovno poinje raditi u ministarstvu obrane kao savjetnik za sigurnost. Perkovi ne obnaa vie nikakvu slubenu dunost od kraja 1997. godine. Trenutno ivi u Zagrebu kao umirovljenik. Njegov sin Aleksandar je savjetnik za pitanja sigurnosti trenutnog predsjednika hrvatske drave, Mesia. uro Luki, koji je umirovljen 1980. godine, bio je 1970.-tih godina rukovoditelj II. odjela (za neprijateljsku emigraciju) SDS-a u Zagrebu, a time i Perkoviev prethodnik. Maks Manfreda bio je djelatnik II. odjela (za neprijateljsku emigraciju) SDS-a u Zagrebu sve do svog umirovljenja 1979. godine. I Luki i Manfreda su oboje, pored svojih slubenih dunosti, bili ujedno djelatnici tajne slube. II. O organizaciji aktivne nenasilne hrvatske emigracije u Saveznoj Republici

Njemakoj 1983. godine U Njemakoj je 1983. godine ivjelo oko 630.000 Jugoslavena, od kojih je oko 15.000 osoba od ega oko 9.500 Hrvata bilo pripadnika politike emigracije. Hrvatsko narodno vijee (Hrvatsko narodno vijee, skraeno: HNV) osnovano je 1974. godine u Torontu, u Kanadi, imalo je sjedite u New Yorku i djelovalo je kao meunarodna krovna organizacija hrvatskog nenasilnog pokreta otpora. Njegov cilj je bio ponovno uspostavljanje neovisne drave Hrvatske u svojim etnikim granicama. Najvie tijelo HNV-a bio je Sabor koji se birao na mandat od dvije godine (po imenu: Sabor). Ostala tijela bila su Izvrni odbor, koji je provodio u djelo ciljeve i odluke Sabora, te Nadzorni odbor i asni sud. U Europi kao i u Saveznoj Republici Njemakoj uglavnom je djelovao Hrvatski narodni odbor u Europi (Hrvatski narodni odbor, skraeno: HNO) kao organizacija lanica HNV-a. Sjedite HNO-a, koji je 1983. godine brojao oko 300 lanova, nalazilo se u Mnchenu. Njegov predsjednik bio je dr. Ivan Jeli iz G.-a, koji je nakon smrti svog brata dr. Branka Jelia 1972. godine nastavio s njegovim radom. Dr. Branko Jeli vodio je HNO 1950.-tih i 1960.-tih godina iz Zapadnog Berlina. Optuenik je kako je ve navedeno bio glavni urednik lista Hrvatska drava (= hrvatska drava) kojeg je izdavao HNO kao i glavni tajnik HNO-a, te suradnik kako dr. Branka Jelia tako i dr. Ivana Jelia. Pored HNO-a, politiki aktivni bili su jo Hrvatski dravotvorni pokret (HDP; oko 180 lanova), udruga Ujedinjeni Hrvati Njemake (UHNj; oko 50 lanova) i Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE; oko 90 lanova). Sukladno gore navedenom, organizacije emigranata iz Jugoslavije, poput HNO-a, bile su u posebnom sreditu panje jugoslavenskog sigurnosnog aparata. U svakoj slubenoj slui, bilo to republikoj (poput, primjerice, SDS-a u Hrvatskoj) ili saveznoj (SDB) postojao je odjel za neprijateljsku emigraciju, koji se iskljuivo bavio tim pitanjima. U svrhu prikupljanja to boljih moguih informacija, slube su dounicima





infiltrirale emigrantske organizacije koje su bile u njihovoj nadlenosti prema etnikoj nacionalnoj pripadnosti, tako to bi dounike vrbovale u tu svrhu u redovima emigrantskih organizacija ili ih ubacivale u njih. Slijedom toga, svakodnevni rad u takvoj organizaciji bio je obiljeen stalnim postojeim nepovjerenjem, da ne bude infiltrirana dounicima. Optueniku je to ve bilo poznato prije njegovog vlastitog vrbovanja od strane hrvatskog SDS-a (o pojedinostima, vidi pod tokom B.IV.). IM. Izvrena ubojstva nad hrvatskim emigrantima u Saveznoj Republici

Njemakoj u razdoblju od 1970. do 1989. godine, a naroito u Bavarskoj u razdoblju od 1981. do 1983. godine

to se tie poinjenih ubojstava 22 hrvatska emigranta u Saveznoj Republici Njemakoj u razdoblju od 1970. do 1989. godine, za ta djela je iskljuivo razvidan politiki motiv. U Bavarskoj su u razdoblju od 1981. do 1983. godine sljedee osobe bile rtve ubojstva: 1981. godine nepoznati poinitelji ubili su Antuna Kostia u M.-u i Stjepana Meseka u F.-u. U proljee 1982. godine i u jesen 1983. godine, u M.-u su izvrena dva atentata na Kr.-a, koji je preivio; kao posljedica drugog atentata je oslijepio. U oujku 1983. godine ubijen je uro Zagajski u M.-u. Atentati su na hrvatskoj emigrantskoj sceni u junoj Njemakoj, a naroito u M.-u, izazvali znatan nemir jer poinitelji nisu uhvaeni, a i ovdje su za ta djela samo politiki motivi bili razvidni. Optuenik je bio upoznat s tim postupcima zbog svojih dunosti u HNO-u. Takoer je znao da je bilo ope prihvaeno ne samo u hrvatskim emigrantskim krugovima da su napadi bili politiki motivirani. IV. Agenturno djelovanje optuenika za hrvatsku slubu sigurnosti SDS Supruga optuenika, koja nije bila politiki aktivna i koja je imala tek openita saznanja o djelovanju svog supruga unutar HNO-a, posjetila je svoju obitelj u S.-u u Makedoniji 1975. godine. Tamo je dobila poziv da ode na policiju. Javljeno joj je da djelatnik jedne posebne slube iz Hrvatske eli razgovarati s njom. Taj ovjek je bio Josip Perkovi, koji je inae pod istragom, nekadanji djelatnik regionalnog centra Osijek SDS-a, koji je suprugu optuenika nekoliko dana ispitivao o radu optuenika kod dr. Ivana Jelia kao i o hrvatskoj emigrantskoj sceni u Mnchenu. Perkovi joj je dao svoj broj telefona kako bi ga optuenik nazvao. Po svom povratku, supruga optuenika ispriala mu je ispitivanje i dala mu je ceduljicu s brojem telefona koju je stavio u dep svoje koulje. Optuenik je prvo htio javiti njemakim vlastima za pokuaj uspostavljanja veze, ali je od toga odustao jer se bojao da bi to Perkovi kojeg tada nije znao niti osobno niti po imenu mogao doznati. Kako se ceduljica s brojem telefona unitila prigodom pranja koulje, tako da vie nije mogao nazvati Perkovia, optuenik je u tome vidio znak sudbine, nakon ega je zaboravio taj sluaj. Nekoliko mjeseci kasnije, iste 1975. godine, Perkovi se iznenada nenajavljeno pojavio pred vratima stana optuenika u G.-u. Predstavio se imenom i objasnio je optueniku da njegovoj suradnji pridaje jako veliku vanost: u Jugoslaviji su eljeli biti informirani o djelovanju hrvatskih emigranata kako bi se u ranoj fazi mogli otkriti eventualni planovi protiv jugoslavenske drave. Optuenik bi mogao doprinijeti





osiguranju mira u njegovoj domovini. Nisu eljeli nakoditi optueniku i njegovoj obitelji u Hrvatskoj ili u Njemakoj; zato je bilo vano da pristane. Optuenik je tu formulaciju shvatio kao skrivenu prijetnju. Nije se dodue nimalo bojao Perkovia osobno, ali je iz svog djelovanja znao da se jugoslavenski sigurnosni aparat, s kojim je Perkovia ispravno povezivao, ne libi ubojstava ljudi koji rade protiv interesa Jugoslavije. Pored toga, nije vidio nikakvog razloga ne davati nikakve informacije o hrvatskoj emigrantskoj sceni, jer je bio miljenja da bi prosljeivanjem informacija i odgovorni u Jugoslaviji mogli postati svjesni da se u svakom sluaju unutar HNO-a i u okruenju dr. Jelia ne koriste nasilna sredstva u radu za uspostavu hrvatske drave ve iskljuivo sredstva iz podruja politike i medija. Zbog toga je optuenik pristao raditi ubudue za SDS kao informator. Optuenik nije potpisao slubenu izjavu o preuzimanju obveze. Niti je s Perkoviem postigao sporazum o redovnim protuuslugama (naroito o isplatama novca) za dostavljene informacije. Nakon toga je optuenik redovno dostavljao podrobne informacije Perkoviu. Sustavno je istraivao HNO i okruenje dr. Ivana Jelia. Perkoviu je takoer stavljao kopije dokumenata HNO-a na raspolaganje, a meu njima i dijelove arhiva HNO-a, financijske planove i privatnu prepisku dr. Ivana Jelia. Optuenik i Perkovi razgovarali bi telefonom dva do tri puta mjeseno. Za sluaj kada bi Perkovi trebao hitno porazgovarati s optuenikom dogovoren je nain zvonjenja telefona kao znak: telefon bi zvonio po tri puta u puni sat, to bi se ponovilo dva puta. Zatim bi optuenik nazvao iz javne telefonske govornice. Pored toga, optuenik se u svakom sluaju jednom godinje, a ponekad i vie puta uglavnom prigodom njegovog godinjeg odmora - sastajao s Perkoviem osobno u inozemstvu (primjerice u Belgiji, panjolskoj, Italiji, Luksemburgu) ili u Zapadnom Berlinu. U tim prigodama je optuenik ak vie puta predao Perkoviu dokumente iz prepiske ili druge pisane dokumentacije HNO-a, odnosno dr. Ivana Jelia. Perkovi je sastavljao opirne izvjetaje suradnika za SDS o kontaktima s optuenikom. U tim izvjetajima suradnika je optuenika navodio prvo pod pseudonimom Boem, a od 1978. godine pod pseudonimom Stiv. Za Perkovia je optuenik bio najvaniji informator u Njemakoj najkasnije do sredine 1978. godine. U izvjetaju suradnika od 21. kolovoza 1978. godine Perkovi je zabiljeio da se optuenika moe koristiti daleko vie nego li u prethodnim godinama. Za njegovo agenturno djelovanje, Perkovi je isplaivao optueniku 2.000,- do 3.000,- DEM godinje za izdatke. Novac bi svaki put bio uruen prigodom susreta u inozemstvu. Obavjetajno djelovanje optuenika nije predmet ovog kaznenog postupka zbog nastupanja zastare za gonjenje.





V. Ranija povijest, motiv i pripreme za ubojstvo Stjepana urekovia 1. Utvrenja o INA-Koncernu / Nositelji dunosti u INA-Koncernu / Motiv ubojstva

Stjepana urekovia Stjepan urekovi bio je komercijalni direktor Rafinerije nafte u Sisku, u Hrvatskoj, od 1956. do 1964. godine. INA-Koncern osnovan je 1964. godine; djelatnost drutva bila je opskrbljivanje Jugoslavije naftom i naftnim derivatima, a njegov ustroj se podudarao s ustrojem kombinata koji su bili uobiajeni u socijalistikim ekonomskim sustavima. Iste te 1964. godine, Rafinerija Sisak je ula u sastav koncerna, ije je sjedite bilo u Zagrebu, te je urekovi, kao komercijalni direktor, novosteeni odjel INE nazvao Trgovina. Njegova je zadaa bila osigurati proizvodnju i prodaju proizvoda rafinerije na domaem tritu. U svibnju 1980. godine, urekoviu je povjerena dunost direktora marketinga INA-Koncerna. Tamo je njegova dunost bila koordinirati planove proizvodnje svih pogona INE s potranjom na tritu. U njegovu nadlenost je takoer bila i priprema nabave sirove nafte iz privatne proizvodnje kao i uvozom iz inozemstva u obliku izrade planova potreba i nabave deviza iz republika. Poetkom 1980.-tih godina, opskrbljivanje sirovom naftom zemlje koja gotovo nije raspolagala vlastitim naftnim resursima, postalo je sve tee zbog nestaice deviza i zbog raspada veih banaka - poput Privredne banke i Narodne banke u Beogradu -, tako da se urekovi morao pojaano pobrinuti za nabavu deviza iz pojedinanih republika u sastavu Jugoslavije kako bi se mogao financirati uvoz iz inozemstva. Brojke o potranji kao i devize iz republika dovele su urekovia na elo odjela INE Komerc (za vanjsku trgovinu) koji se bavio nabavom sirove nafte. Na vodeim dunostima u tom odjelu bio je Sp., sin Mike piljka (o potonjem, vidi pod gornjom tokom B.l.3.a.). Sp. je od 1. sijenja 1980. godine do 31. kolovoza 1981. godina bio direktor organizacijskog odjela za vanjsku trgovinu, a od 1. rujna 1981. godine do 14. srpnja 1983. godine pomonik direktora za cijeli sektor vanjske trgovine. Na tim dunostima se Sp. bavio uvozom nafte u Jugoslaviju, koji se, izmeu ostalog, odvijao preko talijanskog drutva ker, kojim je V.S. rukovodio u Mailandu. Od sredine 1983. godine do 1987. godine, Sp. je bio potpredsjednik INE te istodobno i lan uprave jednog jugoslavensko-vicarskog poduzea u obliku zajednikog ulaganja, sa sjeditem u Z.-u. 1987. godine naputa rukovodnu dunost u INI u Jugoslaviji, ali i dalje nastavlja s radom u poduzeu u obliku zajednikog ulaganja sve do 1991. godine. Od tada radi kao samostalni poslovni ovjek u vicarskoj (trgovina naftnim derivatima). V.S. i danas trguje proizvodima sirove nafte u vicarskoj kao samostalni poduzetnik. Kako je Jugoslavija u vrijeme nestaice nafte (od 1980. do 1982. godine) bila u znatnijoj mjeri upuena na uvoz, Sp. je iskoristio svoj poloaj u INI za svoje osobno bogaenje i za bogaenje drugih. Sp. je na zahtjev urekovievog odjela kupovao sirovu naftu za INU na slobodnom tritu. Pri tome je u dogovoru s prodavateljima odreeni iznos dodan i prikazan kao kupoprodajna cijena te su prodavatelji isplaivali taj iznos kao proviziju (tzv. sustav postotka) na raune u inozemstvu, jedan dio Sp.-u, a drugi dio ostalim sudionicima, izmeu ostalog i V.S.-u iz M.-a preko kojega su se poslovi odvijali. U rezultatima protuzakonitih poslova sudjelovao je i Stjepan urekovi u manjem opsegu, iji se ukupan iznos nije mogao utvrditi tijekom





glavne rasprave. Na taj nain je izvrena pronevjera narodne imovine u obliku deviza koje su republike u sastavu Jugoslavije stavile na raspolaganje za vanjsku trgovinu. Ve poetkom 1982. godine, savezna financijska inspekcija iz Beograda provela je preliminarne istrage radi otkrivanja protuzakonitih poslova u INI. Za te preliminarne istrage Mika piljak je saznao kao lan Centralnog komiteta komunistike partije Jugoslavije preko svojih tamonjih veza. Mika piljak elio je svim sredstvima sprijeiti istragu protiv njegovog sina jer se pribojavao da bi njegovom politikom poloaju mogla biti nanesena teta zbog optubi na raun njegovog sina. Mika piljak je naroito brinuo zbog iskaza urekovia koji bi, kao beznaajni sudionik kriminalnih radnji, pod pritiskom istraitelja mogao teko teretiti njegovog sina, jer bi njegov iskaz, kao iskaz lana najvieg rukovodstva INE, imao posebnu teinu. Obustaviti preliminarne istrage po kratkom postupku za piljka nije dolazilo u obzir jer je ve previe ljudi znalo za to, a njegovi unutarnjopolitiki protivnici iskoristili bi njegovo mijeanje protiv njega. Zbog toga je Mika piljak potaknuo ubojstvo urekovia. Poetkom 1982. godine, u vrijeme koje se vie ne moe sa sigurnou utvrditi, Mika piljak obratio se u povjerenju Juri Biliu, lanu Izvrnog komiteta Centralnog komiteta komunistike partije Hrvatske, optuio urekovia da je glavna odgovorna osoba za pronevjere i s tim obrazloenjem zahtijevao njegovu likvidaciju. Bili mu je rekao da se na jugoslavenskom tlu ne moe ubiti nikakvog poinitelja kaznenog djela iz podruja gospodarstva samo zbog toga to je pronevjerio jugoslavenski novac. Ako je urekovi prekrio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi kao i svakom drugom poinitelju kaznenog djela. No, kada bi urekovi boravio u inozemstvu i tamo agitirao protiv Jugoslavije, dunosnika jugoslavenske drave ili Saveza komunista Jugoslavije, time bi, tako rei, bio dravni neprijatelj te bi tada stvar izgledala drugaije. Mika piljak potuio se nakon tog negativnog odgovora jo jednom lanu Izvrnog komiteta Centralnog komiteta komunistike partije Hrvatske ije ime nije poznato. Taj lan je prije svibnja 1982. godine, u vremenu koje se ne moe tonije utvrditi, udovoljio molbi Mike piljka da se urekovi likvidira i tadanjem politikom rukovoditelju SDS-a, Zdravku Mustau, povjerio je zadau da pripremi urekovievo ubojstvo. On se obratio Josipu Perkoviu, koji je u to vrijeme rukovodio II. odjelom (za borbu protiv neprijateljske emigracije) SDS-a u Zagrebu i povjerio mu je logistiku pripremu ubojstva. Kao prvi potez u pripremi ubojstva, Josip Perkovi, koji je bio informiran o stvarnom motivu naredbe za likvidaciju, uputio je upozorenje urekoviu u proljeu 1982. godine, u vrijeme koje se vie ne moe tono utvrditi, da e uskoro uslijediti njegovo uhienje zbog afere INA. Izvijestio ga je da stvari trenutno izgledaju tako da e sva krivnja za pronevjere biti pripisana njemu. Jedini cilj upozorenja urekoviu bio je potaknuti ga na bijeg u inozemstvo. Pri tome je sugerirano da urekovi ode kod svog sina koji je, kako je u Hrvatskoj bilo poznato, ivio u M.-u ve od 1981. godine. urekovi je upozorenje shvatio ozbiljno te je krajem travnja 1982. godine preko Austrije pobjegao u M. Njegov bijeg je u jugoslavenskom tisku popraen glasinama da je u INI pronevjerio milijunske iznose i da ih je prenio preko granice na zapad.





U meuvremenu su se istrage u aferi INA nastavile nakon to je Pavle Gai, nakon to je imenovan sekretarom unutranjih poslova Hrvatske u svibnju 1982. godine, primio pournicu iz visokih politikih krugova. Gai, koji je kao sekretar unutranjih poslova snosio najviu politiku odgovornost za SDS, nije znao nita o pripremama ubojstva koje je obavljao Perkovi kao visoki djelatnik njegove kue. Prije svog imenovanja na dunost sekretara unutranjih poslova Hrvatske, Gai je bio nadleni sekretar za gospodarska pitanja u Centralnom komitetu komunistike partije Jugoslavije u Beogradu te je na toj dunosti trebao saznati za preliminarne istrage Saveznih financijskih tijela. Na svojoj novoj dunosti elio je da sudionici kazneno odgovaraju. No, Miki piljku je njegovim politikim utjecajem uspjelo uvelike sprijeiti Gaijeve istrage. Tako je primjerice predviena pretraga poslovnog prostora INE dojavljena ranije tako da su se istraitelji nali pred praznim ormarima. No, i tada je jo uvijek postojala opasnost senzacijskog kaznenog postupka iz podruja gospodarstva, koji bi neovisno o njegovom ishodu nanio znatnu tetu ugledu obitelji piljak, naroito kada bi urekovi, koji je u meuvremenu u Njemakoj izdavao knjige u kojima je kritizirao reim, otkrio svoja saznanja. Naime, tadanji istraitelji su namjeravali ispitati Stjepana urekovia u okviru istraga tada prvo kao svjedoka. Njegovo ispitivanje sprijeio je jedino njegov boravak u Njemakoj. U rujnu 1983. godine, sekretar unutranjih poslova Gai stavio je svoj mandat na raspolaganje pod politikim pritiskom Milutina Baltia koji je u to vrijeme obnaao dunost predsjednika predsjednitva Hrvatske. Istrage protiv odgovornih osoba u INA-Koncernu nakon toga nisu nastavljene. 2. Pojedinosti priprema za ubojstvo Stjepana urekovia Josip Perkovi je kako je ve izneseno drao optuenika na vezi od 1975. godine kao agenta SDS-a u Njemakoj. Tako je, uz pomo optuenika, mogao biti siguran da e biti obavijeten o svakom urekovievom koraku i da e moi organizirati ubojstvo. urekovi, hrvatski nacionalist, ve je 1970. godine u Jugoslaviji napisao rukopise knjiga u kojima je kritizirao reim (izmeu ostalog: Ja, Josip Broz Tito i Komunizam: velika prevara), koje je ponio sa sobom u Njemaku s namjerom da ih tamo postupno objavi. I zbog toga je kratko nakon dolaska u Njemaku traio vezu s hrvatskom emigrantskom scenom u Mnchenu koju je predvodio dr. Ivan Jeli. U svibnju 1982. godine, dolo je do prvog susreta izmeu dr. Ivana Jelia i urekovia u hotelu B. u M.-u, kojemu je nazoio i optuenik. urekovi je iznio svoje namjere (objavljivanje knjiga) i takoer je bio spreman aktivno doprinijeti ostvarivanju politikih ciljeva hrvatske emigrantske scene u Njemakoj primjerice prilozima za list Hrvatska drava. Dr. Jeli rado je pristao na suradnju s urekoviem, u kojemu je vidio uglednog lana jugoslavenske politike i gospodarske elite, koja bi njemu i HNO-u mogla biti od koristi, naroito stoga to su mediji u Jugoslaviji opirno izvjeivali o urekovievom bijegu u Njemaku. Tako obavijeten od optuenika, Perkovi je u narednom vremenu pustio dodatne materijale u tu svrhu prema urekoviu, koji nije nita slutio, preko optuenika koji je po nalogu SDS-a uvrstio urekovia u svojoj namjeri da objavljuje knjige. Uz pomo dr. Ivana Jelia i optuenika, koji je slagao knjige, u razdoblju od 1982. do





1983. godine pripremljeno je i izdano pet knjiga i nekoliko lanaka u listu Hrvatska drava. Tiskarski radovi za knjige obavljeni su uglavnom u optuenikovoj tiskari u ulici S.-Strae u W.-u, nakon to je optuenik nabavio rabljeni tiskarskoj stroj u prvoj polovici 1983. godine. U prvoj polovici 1983. godine, optuenik, koji je gotovo svakodnevno bio u kontaktu s urekoviem, organizirao je pomone radnike (esto puta uenike koji su traili posao plaen po satu) za tiskarske radove i ureivanje rukopisa i predloaka za slaganje. Optuenik je neprekidno opirno izvjetavao Perkovia o urekovievim aktivnostima. Pripreme za urekovievo ubojstvo bile su popraene kampanjom dezinformiranja koja je voena tijekom prvih mjeseci 1983. godine i za koju je bio odgovoran SC., djelatnik II. odjela (za neprijateljsku emigraciju) Slube dravne bezbednosti (SDB) sa sjeditem u Beogradu. Akcija je voena pod pseudonimom Pismo i imala je za cilj diskreditirati urekovia na hrvatskoj emigrantskoj sceni u Njemakoj. Time je takoer trebalo argumentima pripremiti plodno tlo za slubenu verziju, koju je jugoslavenska strana redovito koristila u sluaju ciljanih ubojstava, da se kod ubojstva radi o meusobnom obraunu suprotstavljenih hrvatskih emigranata. Sc. je u tu svrhu krivotvorio jednu razglednicu na kojoj je na prednjoj strani bilo prikazano hrvatsko spomen podruje na Bleiburgu, u Austriji. Na prednju stranu razglednice stavio je urekovievu fotografiju, a na poleinu je ispisao ponudu od urekovia da se prigodom naruivanja knjige odobri 30% popusta. Prigodom proljetnog sajma u Leipzigu 1983. godine, Sc. je osobno doputovao u Saveznu Republiku Njemaku preko Demokratske Republike Njemake s krivotvorenim razglednicama te ih je predao u B.-u. Pokretai akcije Pismo raunali su s dogaajem koji se nakon toga doista zbio: nanesena je teta urekovievom ugledu meu hrvatskim emigrantima jer je, prema njihovom miljenju, spomen na Bleiburg (tamo su Titovi partizani strijeljali tisue Hrvata nakon drugog svjetskog rata) povezivao s vlastitim gospodarskim interesima. Nakon to su razglednice poslane, urekovi je proveo nekoliko tjedana bavei se opovrgavanjem kleveta. U tome je imao podrku optuenika. Nadalje je tijekom kampanje dezinformiranja Sc. krivotvorio jedno izdanje lista Nova Hrvatska (Nova Hrvatska) koji je izlazio u Londonu s jednim izmiljenim razgovorom s urekoviem. I taj je falsifikat sluio tome da se oslabi urekoviev utjecaj. U razdoblju od 1982. do 1983. godine, Perkovi je slube koje su bile nadlene za jugoslavensku sigurnost i za ouvanje vlasti komunistike partije izvjeivao o urekovievim aktivnostima o kojima je dobivao informacije od optuenika. Dana 14. prosinca 1982. godine, Savjet za zatitu ustavnog poretka socijalistike republike Hrvatske pozabavio se urekovievom osobom. Objavljivanje urekovievih knjiga, u kojima je kritizirao reim, bilo je povod za nareivanje njegove likvidacije, jer su urekovieve knjige i lanci uglavnom bili upereni protiv legitimnosti komunistike partije Jugoslavije; jer je urekovi prikazivao samoupravni socijalizam kao kadrovsku nomenklaturu korupcije i nepotizma koji su sezali do najviih vrhova. No, pravi razlog za ubojstvo Stjepana urekovia bio je da se odstrani suuesnik u kriminalnim radnjama Sp.-a. Naredba za likvidaciju slubeno je potvrena na jugoslavenskoj saveznoj razini u razdoblju od lipnja do srpnja 1983. godine, u vremenu koje nije mogue tonije utvrditi, od strane rukovoditelja II. odjela





(za borbu protiv neprijateljske emigracije) SDB-a u Beogradu, koji je tu dunost obnaao od travnja 1983. godine. VI. Ubojstvo Stjepana urekovia / Optuenikov doprinos poinjenju

kaznenog djela 1. U proljee 1982. godine, u vrijeme koje se ne moe tonije utvrditi, Zdravko Musta zaduio je svog podreenog Josipa Perkovia na nepoznatom mjestu, pretpostavlja se u Zagrebu, da obavi logistike pripreme za likvidaciju urekovia. Perkovi je povjerio optueniku planove za likvidaciju prigodom jednog od redovnih telefonskih razgovora koje su vodili ili prigodom susreta u inozemstvu u razdoblju od svibnja 1982. godine do lipnja 1983. godine, u vrijeme koje se vie ne moe tono utvrditi. Je li Perkovi takoer obavijestio optuenika o stvarnim motivima ubojstva (zatita obitelji piljak) nije moglo biti utvreno tijekom glavne rasprave. Optuenik je svakako uo od Perkovia da e se urekovievom likvidacijom likvidirati dravni neprijatelj iz razloga koji se odnose na postojei politiki dravni i drutveni poredak Jugoslavije. Optuenik je iz neposredne blizine pratio osobni i politiki razvoj urekovia na hrvatskog emigrantskoj sceni u Njemakoj od svibnja 1982. godine. O urekovievim publikacijama, u kojima se kritizirao reim i na koje je Perkovi djelomino utjecao preko optuenika, navedeni je znao sve pojedinosti prije njihovog objavljivanja. Optuenik je takoer bio upoznat s urekovievim politikim ambicijama te naroito s njegovom namjerom da se kandidira za hrvatski emigrantski sabor HNV-a koji je bio aktivan u cijelom svijetu. Bilo mu je poznato da je urekovi bio na samom pragu da postane jedan od najuglednijih lanova na hrvatskoj emigrantskoj politikoj sceni u Njemakoj i u svijetu. U tom kontekstu, Perkovieva najava da urekovi mora biti likvidiran za optuenika nije dola iznenada, naroito stoga to je kampanju dezinformiranja koja je voena protiv urekovia u prvim mjesecima 1982. godine (vidi gore pod tokom B.V.2.) i u javno opovrgavanje koje je sudjelovao na urekovievo traenje, ispravno svrstao u akcije jugoslavenskih slubi sigurnosti. urekovi se takoer pokazao sve nesigurnijim nakon klevetnike kampanje koja je voena protiv njega u pozadini atentata koji su izvreni u tom razdoblju na hrvatske emigrante Meseka i Kostia (1981. godine), Kr.-a (u proljee 1982. godine) i Zagajskog (u oujku 1983. godine). Drao se konspirativno te je sredinom srpnja 1983. godine promijenio stan. Sve je to bilo poznato optueniku. Perkovi i optuenik su prvo razmotrili mogunost da optuenik sam ubije urekovia. Optuenik je na to bio naelno spreman. No, taj plan je brzo odbaen nakon to su Perkovi i optuenik ocijenili da bi postojala prevelika opasnost da bi sam optuenik mogao biti osumnjien, naroito stoga to bi za dan poinjenja kaznenog djela bio potreban iskonstruirani vrsti alibi ije je dranje izgledalo upitnim. Iz tog razloga je u dogovoru s optuenikom izraen plan da ubojstvo izvri trea osoba. Nakon to su odustali od prvobitnog plana i nakon to je u proljeu 1983. godine, u vrijeme koje se ne moe tonije utvrditi, kada je objavljena posljednja urekovieva knjiga, usuglaeno da e atentat na urekovia izvriti trea osoba, Perkovi i optuenik su se sloili pretpostavlja se uz znanje i odobrenje ljudi iz sjene iz Zagreba da se za izvrenje atentata koristi prostor optuenikove tiskare u ulici S.-Strae u W.-u. S jedne strane, taj se prostor inio sigurnim. Naime, tamo je





zbog poloaja objekta (zaklonjenost od ulice iza bloka kua) i prostornih uvjeta u unutranjosti postojala mogunost da se kazneno djelo izvri bez ometanja izvana. S druge strane, znali su da i rtva taj prostor smatra sigurnim unato njezinom sve konspirativnijem dranju. Jer je urekovi polazio od toga da je samo mali broj ljudi znao za prostor tiskare i za injenicu da tamo povremeno boravi. Optuenik, Perkovi i poinitelji htjeli su iskoristiti te okolnosti. Optuenik je jo dodatno uvrstio urekoviev osjeaj sigurnost time to je na njegov zahtjev u razdoblju od kraja lipnja 1983. godine do poetka srpnja 1983. godine stvarno zamijenio cilindar brave na drvenim ulaznim vratima garae ili jednostavno ispriao urekoviu da je to uinio. Na taj nain su Perkovi i optuenik mogli biti sigurni da e se urekovi bez ikakvog predosjeaja pojaviti na buduem mjestu poinjenja kaznenog djela ili da e se tamo moi nai. Pri tome su oekivali da navedeni nee moi pruiti nikakav otpor ako se iskoristi oekivani uinak iznenaenja kao i zbog prostornih uvjeta. Postojala su etiri kljua garae: optuenik je imao jedan, urekovi drugi, a trei je bio kod privremenog radnika koji je pomagao pri razvrstavanju rukopisa i koji je prestao raditi sredinom srpnja; etvrti klju je u srpnju 1983. godine ve bio u Perkovievom posjedu, odnosno u posjedu poinitelja (o tome u nastavku pod tokom B.VI.2.). Osobe, koje su trebale izvriti kazneno djelo i iji identitet nije poznat, odabrao je Perkovi i/ili (druge) osobe, ije ime nije poznato, u Jugoslaviji ve neko vrijeme prije 28. srpnja 1983. godine i odatle su ubaene u Njemaku. Stanovale su kod jednog djelatnika SDS-a u M.-u, iji identitet nije mogao biti utvren, i tamo su ekale da im toan datum poinjenja kaznenog djela bude javljen. Tamo su i nakon ubojstva boravile jo nekoliko dana. Oba komada vatrenog oruja koja su koritena za ubojstvo takoer su dopremljena u M. iz R.-a neko vrijeme prije ubojstva preko dravnog ili poludravnog otpremnikog poduzea, ije ime nije poznato, u nesumnjivoj poiljci, nakon to ih je djelatnik Centra SDS-a u R.-u, ije ime nije poznato, prethodno predao otpremnikom poduzeu. 2. Poetkom lipnja 1983. godine, optuenik se u Luksemburgu sastao s Perkoviem, koji je bio u pratnji jo jednog djelatnika SDS-a, T.-a, koji je trebao osigurati susret. Tom prigodom je optuenik predao Perkoviu jedan klju drvenih ulaznih vrata garae u W.-u. Kako je reeno u njegovom razgovoru s Perkoviem, klju je trebao sluiti za neometani ulazak poinitelja na budue mjesto poinjenja kaznenog djela. Oni su taj klju dobili preko Perkovia i u M.-u su ekali dobivanje tone naredbe da krenu. Jesu li poinitelji doista koristili klju, nismo uspjeli utvrditi jer je optuenik moda zamijenio cilindar nakon predaje kljua Perkoviu kako bi dodatno uvrstio urekoviev osjeaj sigurnosti. 3. Kako je to nedjeljom bilo uobiajeno, i tog su se dana 24. srpnja 1983. godine hrvatski emigranti sastali oko podne u gostionici B.M. u ulici W.-strae u M.-u. Nazoni su bili, izmeu ostalog, Stjepan urekovi, njegov sin D., dr. Ivan Jeli, svjedok K. i optuenik. Razgovori su se prvenstveno vrtjeli oko predstojeih izbora za hrvatski emigrantski sabor (Sabor) HNV-a, na kojima se i urekovi elio kandidirati. urekovi se prvo oprostio od njih, ali se zatim ipak vratio do stola i rekao dr. Ivanu Jeliu vezano za sljedee izdanje lista Hrvatska drava i za lanak koji je jo trebao napisati za to izdanje: Nemoj zaboraviti, treba mi jo dva-tri dana, ali do etvrtka u neto napisati i donijeti u W. Stavi me, molim te, na naslovnicu.





Tu najavu uo je i optuenik koji je potom odluio odrediti sljedei etvrtak 28. srpnja 1983. godine kao datum poinjenja kaznenog djela. Telefonskim pozivom ili susretom s urekoviem u jednom od sljedea tri dana, uvjerio se u to da e rukopis za najavljeni lanak urekovi donijeti u tiskaru u W.-u 28. srpnja 1983. godine ujutro. Za taj dan je optuenik ve nekoliko tjedana ranije sa svjedokom i s tadanjim odvjetnikim vjebenikom J.-om, sinom dr. Ivana Jelia, bio dogovorio odlazak u Z. do Saveznog ureda za priznavanje statusa stranih izbjeglica. Optuenik je tog dana trebao pruati usluge usmenog prevoenja za dvije hrvatske izbjeglice. Nakon toga je jo elio podii zamjenske dijelove za osobno vozilo marke Matra Simca na jednom otpadu u blizini N.-a. Optuenik je iskoristio taj sluajno dobiveni alibi te je dana 28. srpnja 1983. godine Perkoviu javio da datum poinjenja kaznenog djela bude u razdoblju od 25. srpnja 1983. godine do 27. srpnja 1983. godine, koji je zatim sa svoje strane obavijestio poinitelje. 4. Za etvrtak 28. srpnja 1983. godine u 11:30 sati, Stjepan urekovi je s jednom prijateljicom, svjedokinjom St., dogovorio vonju gumenim amcem na rijeci Isar. Na vonju su trebali krenuti od mosta u W.-u. Prije toga je elio kako je dr. Jeliu obeao dana 24. srpnja 1983. godine i kako je dogovorio s optuenikom donijeti svoj rukopis za lanak u listu Hrvatska drava" u tiskaru u W.-u. urekovi je napustio svoj stan u ulici S.-Strae u M.-u u vremenu izmeu 10:00 i 11:00 sati ujutro. Stigavi u W., iz sigurnosnih razloga je svoje vozilo po obiaju ostavio na parkiralinom mjestu pomalo udaljenom od tiskare te se nakon toga uputio u oblinji potanski ured kako bi preuzeo potu iz svog tamonjeg potanskog pretinca. Nakon toga je jo kupio mesa za rotilj. Zatim se urekovi konano uputio u tiskaru. Otkljuao je vrata svojim kljuem, uao je u prostor u vremenu izmeu 11:00 i 11:30 sati preko drvenih ulaznih vrata u dvoritu garae, uao je unutra i poloio rukopis na fotokopirni ureaj koji se nalazio na kraju srednje prostorije tiskare. S obzirom na to da mu se zbog dogovorene vonje brodom urilo i da je bio upoznat s prostornim rasporedom unutranjosti garae, nije ukljuio svijetlo u tamnoj garai; neto svijetla dopiralo je kroz blago otvorena vrata. S obzirom na informacije koje je optuenik predao Perkoviu o urekovievom dolasku na mjesto poinjenja kaznenog djela dana 28. srpnja 1983. godine, dvije varijante poinjenja kaznenog djela dolaze u obzir. Sa sigurnou je utvreno da jedna od te dvije varijante odraava stvarni tijek poinjenja kaznenog djela. a) Prva varijanta poinjenja kaznenog djela: U noi od 27. na 28. srpnja 1983. godine ili 28. srpnja 1983. godine u ranim jutarnjim satima, poinitelji su neopaeno uli u tiskaru pomou kljua kojeg im je optuenik preko Perkovia stavio na raspolaganje, pripremili su zasjedu u stranjem dijelu garae i priekali svoju rtvu. Nakon to je urekovi, koji nije slutio konkretan napad, poloio lanak na fotokopirni ureaj i okrenuo se radi odlaska, dva poinitelja pucala su u njega jedan za drugim s namjerom da ga usmrte.





b) Druga varijanta poinjenja kaznenog djela: Nakon to je urekoviev dolazak dojavljen poiniteljima, oni su motrili budue mjesto poinjenja kaznenog djela. urekovi kako se oekivalo nije nita slutio, a takoer mu se urilo zbog svog dogovora sa St.-om. urekovi se takoer smatrao potpuno sigurnim za trenutak koliko mu je trebalo da ostavi rukopis lanka. Zbog toga je doista otvorio vrata, ali ih je za sobom ostavio otkljuana. Poinitelji, koji su prema razraenom planu izvrenja znali da je rtva upala u njihovu zamku, krenuli su za njim. Tek je u tom trenutku, u svijetlu koje je dopiralo kroz otvorena vrata u tamnu tiskaru, urekovi primijetio druge njemu nepoznate osobe kako se spremaju ui u garau. Uvidio je potencijalnu opasnost i vidio je samo jednu mogunost da istu izbjegne na nain da se skrije iza kompresora koji je stajao na prikolici s rudom koja se nalazila u stranjem prostoru garae na desnoj strani gledano s vrata. Poinitelji, koji nisu navikli na tminu, uli su u garau ije unutarnje dimenzije nisu poznavali. Uputili su se prema lijevom stranjem dijelu garae gledano s garanih vrata jer je tamo neto svijetla dopiralo kroz krovni prozor. Trenutak kada su se poinitelji nali na lijevoj strani kompresora, to jest kada su ga proli, inae potpuno nemoan urekovi iskoristio je za bijeg u smjeru garanih vrata. U tom trenutku su poinitelji opazili svoju rtvu. Dvojica od njih pucala su naizmjence na urekovia s namjerom da ga usmrte. Kako slijed dogaaja opisan pod tokom a) tako i slijed dogaaja opisan pod tokom b) odvio se u vrlo kratkom vremenu. Do daljnjih utvrenja o trajanju dogaaja nismo uspjeli doi. Sljedei dogaaj, kako je nedvojbeno utvreno, pripisuje se svakoj od varijanti poinjenja kaznenog djela: Poinitelji su koristili dva pitolja, jedan marke Ceska, drugi marke Beretta. urekovia su prvo pogodili u desnu ruku (prostrjel) i u obje nadlaktice (prostrjeli). Zbog toga je urekoviu bilo mogue napraviti jo nekoliko koraka prema izlazu. Dok je bjeao dva puta je pogoen u lea, u podruju lumbalne kraljenice (strjelna rana) i plua (prostrjel). Uinak tih pogodaka bio je zaustavljanje njegovog daljnjeg bijega; u zgrbljenom poloaju doao je gotovo ispred drvenih garanih vrata gdje je stao. Tamo mu je u svakom sluaju jedan od poinitelja zadao vie ciljanih udaraca u glavu s predmetom koji je sa sobom donio, vjerojatno mesarskom sjekirom. urekovi je ve kod prvog udarca pao pored drvene palete koja se nalazila u ulaznom prostoru. Tamo je u svakom sluaju jedan poinitelj zadao urekoviu jo vie snanijih udaraca u glavu s donesenim predmetom kako bi bio siguran u uspjeh ubojstva. urekovi je zadobio sredinju cerebralnu paralizu kao i unutarnja krvarenja te je nekoliko minuta nakon toga preminuo. Poinitelji su uzeli klju garae od rtve i udaljili su se od mjesta poinjenja kaznenog djela bez da ih je itko identificirao.





C. Ispitivanje dokaza I. O osobnim podacima (utvrenja pod tokom A.) Utvrenja o osobnim podacima poivaju u bitnoj mjeri na iskazima optuenika tijekom glavne rasprave. Optuenik je tijekom viesatnog ispitivanja opisao svoje obiteljske odnose, svoj ivotni put u Hrvatskoj ukljuujui okolnosti svog bijega u Saveznu Republiku Njemaku, svoje stupanje u vezu s dr. Brankom Jeliem u Zapadnom Berlinu, svoju spremnost i nain suradnje u hrvatskom emigrantskom pokretu kojeg je vodio dr. Branko Jeli iznosei ciljeve i organizaciju tog pokreta. injenice na kojima poivaju utvrenja morale su se dodue jednim dijelom izvlaiti iz optuenika na mukotrpan nain upozoravajui ga na ranije iskaze. Optuenik se naroito o vremenu provedenom u Hrvatskoj izjanjavao samo povrno, neodluno i djelomino proturjeno. Stoga je jasna i potpuna slika dobivena tek nakon viekratnog postavljanja istih pitanja. Optuenik je dalje obrazloio kako je dolo do njegovog preseljenja u G. i do njegove daljnje suradnje u Hrvatskom narodnom odboru (HNO) kojeg je dr. Ivan Jeli vodio kao predsjednik nakon smrti svog brata dr. Branka Jelia 1972. godine. S tim u svezi, potvrdio je saznanja o osobi optuenika koja je i svjedok F., rukovoditelj istranog tima Bavarskog pokrajinskog ureda kriminalistike policije koji je sudjelovao u ovom postupku, iznio tijekom glavne rasprave te naroito da je u razdoblju od 1973. godine do 1990. godine radio kao glavni urednik lista Hrvatska drava kojeg je izdavao HNO, da je dana 24. travnja 1976. godine imenovan glavnim tajnikom HNO-a i da je tu dunost obnaao sve do rasputanja HNO-a 1990. godine. Optuenik je na to izjavio da je zbog svoje ukljuenosti u vrh HNO-u odravao stalne kontakte s pripadnicima hrvatske emigrantske scene u Njemakoj, ali i s krovnom organizacijom HNO-a, Hrvatskim narodnim vijeem (HNV) sa sjeditem u New Yorku te da je na temelju toga sve te godine bio obavijeten u svako doba o ciljevima, planovima, motivima, brigama i tegobama hrvatskih emigranata. Hrvatski emigranti u njegovom okruenju imali su u njega povjerenja. Budui da je hrvatski emigrantski pokret raspolagao samo neznatnim vlastitim novanim sredstvima i da se iskljuivo financirao novanom potporom Savezne Republike Njemake, donacijama, prodajom lista Hrvatska drava kao i lanarinom, njegova je plaa tijekom svih tih godina bila vrlo mala. Primao je promjenjivi neto iznos od oko 350,- do 900,- DEM mjeseno za svoj rad u HNO-u i u listu. Zbog toga je uzdravanje svoje obitelji 1973. godine je oenio suprugu K. podrijetlom iz Makedonije, a u veljai 1988. godine se rodila njegova ker D. mora osigurati drugim dodatnim poslovima. Tako je ve 1970.-tih godina preuzeo jednu tvrtku koju je bio osnovao dr. Ivan Jeli i koja je obavljala poslove plastificiranja, te je tu tvrtku vodio sve do 1997. godine. Zatim je do svog dolaska u pritvor u ovom predmetu 2005. godine radio kao voditelj skladita u tvrtci E. iz G.-a za 1.000,- eura neto mjeseno. Dodatne prihode ostvario je prodajom nekretnina 1990.-tih godina. Uz financijsku potporu jedne od njegovih sestara kupio je 1982. godine nekretninu, koju je ve neko





vrijeme prije toga unajmio, u ulici S.-Strae u W.-u, u susjednom mjestu pored G.-a, te tamo preureenu garau sa skladinim prostorom uz nju u kojoj je dana 28. srpnja 1983. godine poinjeno ubojstvo Stjepana urekovia u kojoj su bili smjeteni strojevi koji su bili potrebni njegovoj tvrtci. Nakon roenja njegove keri odluio je kupiti bivi bunker u G.-u, isti preurediti i nadograditi te podijeliti nekretninu na tri vlasnike stambene jedinice i jedan poslovni prostor kako bi time ostvario vei stambeni prostor i dodatan kapital. Kako bi mogao predoiti vlastiti kapital, prodao je nekretninu u ulici S.-Strae u W.-u krajem 1980.-tih godina za 115.000,- DEM, a pored toga je za kupnju nekretnine u G.-u podigao dva kredita u ukupnom iznosu od 200.000,- DEM kod HypoVereinsbanke u G.-u. Nakon nadogradnje nekretnine i njezine podjele na etiri jedinice, prodao je jedan stan i poslovni prostor 1990.-tih godina za iznos od 200.000,- DEM svaki i tim je sredstvima otplatio kredite. Za sebe je zadrao dva stana. Jedan od njih prenio je tijekom razvoda 2003. godine na svoju suprugu, koja tamo jo uvijek ivi sa svojom kerkom. Od tada je sam ivio u posljednjem stanu u potkrovlju. Nadalje, optuenik je izjavio da je svojim hobijem kupovanja i popravljanja starih vozila zaraivao jo neka neredovita sredstva. Njegova ukupna mjesena neto primanja iznosila su u prosjeku 3.000,- DEM u razdoblju od 1973. do 2005. godine. Njegova supruga K., koja je tijekom trajanja braka uvijek bila u radnom odnosu, takoer je doprinosila obiteljskim prihodima. Kada se sve zbroji, sa svojom obitelji je ivio u skromnim uvjetima. Optuenik je dalje obrazloio da je tijekom rata za neovisnost Hrvatske poetkom 1990.-tih godina organizirao vie isporuka pomoi za Hrvatsku, naroito za stanovnitvo njegovog rodnog grada V.-a. U tome je imao logistiku podrku svog biveg nadreenog oficira Josipa Perkovia (vidi pod tokom ll.6.b.bb.). Tako je i sam vie puta iao u Hrvatsku s konvojem pomoi u razdoblju od 1991. do 1992. godine; Perkovi bi organizirao propusnice i oruanu pratnju. U tom razdoblju je takoer primio hrvatske ratne izbjeglice u svoj Bunker u G.-u i obavljao je poslove za njih. Sudsko vijee nema nikakvog uporita za sumnju u gore opisane iskaze optuenika o njegovim osobnim podacima, naroito stoga to se isti poklapaju sa saznanjima kriminalistike policije koja je iznio svjedok F. Iz izvatka iz savezne sredinje kaznene evidencije o optueniku od 5. oujka 2008. godine, koji je proitan na glavnoj raspravi, razvidno je da optuenik do sada nije kazneno evidentiran u Saveznoj Republici Njemakoj. II. O utvrenjima koja se odnose na predmet spora Utvrenja koja se odnose na predmet spora poivaju na iskazima optuenika, u onoj mjeri u kojoj su mogli biti prihvaeni, ispitanih svjedoka te na ostalim dokazima koji su izvedeni tijekom glavne rasprave. U onoj mjeri u kojoj se to uinilo potrebnim u okviru ispitivanja dokaza radi osvjeavanja pamenja optuenika odnosno svjedoka ili radi otklanjanja nejasnoa ili proturjenosti u iskazima, sudsko vijee je poduzelo daljnje mjere radi razjanjavanja predmeta na nain da je optuenika odnosno svjedoke upozoravala na ranija





ispitivanja (od strane policije, dravnog odvjetnika, suca) odnosno na biljeke s roita odranih u sklopu prve glavne rasprave koja je voene protiv optuenika. 1. Oitovanje optuenika o predmetu spora a) O njegovom agenturnom djelovanju za hrvatsku slubu sigurnosti SDS (vidi

utvrenja pod tokom B.IV.) Optuenik se u vie navrata opirno oitovao o predmetu spora. Zamijeeno je dodue da je optuenik prvenstveno pokuao umanjiti opseg i sutinsku vrijednost materijala koje je predao hrvatskoj slubi sigurnosti (SDS-u) te time i svoju vlastitu ulogu i da je svoje ponaanje pri davanju iskaza prilagoavao trenutnom stanju ispitivanja dokaza kao i odgovarajuim upozorenjima i naknadnim pitanjima o tome. Optuenik je u vie navrata bio proturjean u svom oitovanju te je izjavljivao neutemeljene prigovore na istrane djelatnike i na istranog suca Saveznog vrhovnog suda. Tako je ustvrdio da njegovi iskazi prigodom izvrenja uhidbenog naloga nisu ispravno i u cijelosti uneseni u zapisnik. Da su ga prikriveni istraitelji koji su koriteni protiv njega potaknuli na to da ispria priu tipa James Bond-a, koja je bila obiljeena pretjerivanjem i neistinama. Da okolnost da je oslobaajue injenino stanje prvi put iznio na glavnoj raspravi poiva na tome da je te dogaaje bio zaboravio. No, utvrenja o agenturnom djelovanju optuenika za hrvatsku slubu sigurnosti SDS (vidi gore pod tokom B.IV.) uglavnom poivaju na njegovim navodima. Isti su potvreni i dopunjeni dodatnim dokazima koji su izvedeni tijekom glavne rasprave. Optuenik navodi da je njegovu suprugu, prigodom posjete rodbini u Makedoniji 1975. godine, jedan ovjek iz Hrvatske punih 14 dana vie puta ispitivao o njemu i o prirodi njegovog rada za HNO i dr. Ivana Jelia. Taj ovjek je, kako se kasnije ispostavilo, bio Josip Perkovi. Na poziv da nazove Perkovia, koji mu je uruen preko njegove supruge, optuenik je reagirao suzdrano. To to je ceduljica s Perkovievim brojem telefona unitena pri pranju protumaio je kao znak sudbine. Po povratku svoje supruge iz Makedonije neprestano se bavio milju da o Perkovievom pokuaju uspostavljanja veze izvijesti njemake vlasti. Tako je otiao do policijske uprave Mnchen u ulici Ettstrae da policiji priopi Perkoviev pokuaj uspostavljanja veze. No, na kraju se obeshrabrio jer se bojao da bi to Perkovi, kojeg tada jo nije poznavao po imenu, mogao saznati. Nakon to je ceduljica s brojem telefona na kraju nestala, pomislio je da e se iz te prie jednostavno tako izvui. No, u to se prevario. Jer se Perkovi nekoliko tjedana kasnije iznenada pojavio pred vratima njegovog stana nenajavljen. Njegova supruga je otvorila te do njega dola blijedog lica i rekla da je tu ovjek iz Makedonije. Perkovia, koji se predstavio imenom, pustio je u stan. Perkovi mu je jasnim rjenikom dao jasno do znanja da njegovoj suradnji pridaje vanost budui da ima vaan poloaj u HNO-u i da moe dostavljati vrijedne informacije kako bi se osigurao mir u njegovoj domovini Hrvatskoj. Da niti njemu ili njegovoj obitelji u Njemakoj niti njegovoj majci u Hrvatskoj ne ele nita loe. No, upravo su te rijei uinile optuenika svjesnim da se mora pokazati kooperativnim. Premda odreen u svojim zahtjevima, Perkovi je dodue nastupio





uljudno i prijateljski; no, optuenik je iz svog rada za brau Jeli znao kako jugoslavenska tajna sluba postupa s osobama koje rade protiv interesa Jugoslavije. Na kraju je zbog straha od nasilnih metoda UDBE, kako je optuenik nazvao jugoslavenski sigurnosni aparat, pristao dostavljati informacije. Iz svog agenturnog djelovanja mogao bi na kraju izvui i neto korisno. Tada je pomislio da bi svojim informacijama mogao uvjeriti hrvatske sigurnosne slube da emigrantski pokret HNO koristi samo mirna sredstva, to jest tisak i politiku, za ostvarivanje promjena u Jugoslaviji. Bio se pomirio s tim da prosljeivanjem informacija moe takoer doprinijeti tome da se s jugoslavenske strane ne poduzimaju nikakve nasilne akcije protiv lanova HNO-a. Uostalom, informacije koje je dostavljao bile su u svakom sluaju ope poznate jer je HNO bila organizacija ije je djelovanje bilo javno. Osim njega su zasigurno postojali jo i drugi agenti jer su u redovima hrvatskih emigranata bili ubaeni dounici. U razdoblju od 1975. godine gotovo do promjena 1988./1989. godine, radio je za SDS kao agent i izvjetavao je o svim aktivnostima HNO-u koje su mu se inile relevantnim. Oko tri do etiri puta mjeseno bi nazvao Perkovia iz javne telefonske govornice. Za sluaj da je Perkovi elio dodatno razgovarati s njim bio je dogovoren nain zvonjenja telefona. Perkovi bi ga nazvao kod kue dva puta u puni sat i pustio bi da telefon zvoni tri puta. Nakon toga bi ga optuenik nazvao iz javne telefonske govornice. Perkovi je pridavao vanost osobnom kontaktu. Zbog toga je dogovoreno da se prigodom optuenikovog godinjeg odmora u inozemstvu due i opirnije viaju. Prije godinjeg odmora gotovo bi uvijek dolo do takvog preliminarnog sastanka u inozemstvu. Pri tome bi se odredilo koji bi bio predmet razgovora na odmoru. Perkovi bi ponekad imao konkretne zahtjeve vezano za pisanu dokumentaciju (dijelove arhiva HNO-a, planove financiranja, prepisku). To bi on tada fotokopirao i ponio sa sobom na odmor da tamo izvri predaju. Tako su se tijekom svih godina viali u prosjeku dva do tri puta godinje, primjerice u panjolskoj (na Kanarskim otocima, u Mallorci), u Nizozemskoj (u Amsterdamu), u Belgiji (u Liegeu), u Italiji (u Gardasee-u, Veneciji, Veroni), u Luksemburgu i u Zapadnom Berlinu. Financijski motivi nisu bili odluujui za njegovo agenturno djelovanje. Nije potpisao slubenu izjavu o preuzimanju obveza. I isto tako nije primao nikakvu plau kao agent. Perkovi bi mu jedino refundirao njegove izdatke. Potonji su u prosjeku iznosili od 2.000,- do 3.000.- DEM godinje. Novac bi svaki put bio uruen na godinjem odmoru. O unutarnjem ustroju sigurnosnog aparata Jugoslavije/Hrvatske nije imao saznanja jer Perkovi o tome nije govorio nita. Kasnije je saznao da je Perkovi o svojim kontaktima s njim (o telefonskim razgovorima ili susretima) sastavljao tzv. izvjetaje suradnika i da se on u tim izvjetajima spominjao pod pseudonimima Boem i Stiv. Kontakti s Perkoviem zatim su se smanjili nakon ubojstva Stjepana urekovia dana 28. srpnja 1983. godine. Nakon toga je kao i ranije nastavio izvjetavati o hrvatskoj emigrantskoj sceni u M.-u. Svoje agenturno djelovanje prekinuo je tek u





vrijeme promjena 1989. godine. Kontakti s Perkoviem u tom razdoblju su mirovali. Za vrijeme rata u razdoblju od 1991. do 1992. godine optuenik je ponovno traio kontakt s Perkoviem kako bi ga zamolio za podrku za prijevoz pomoi u Hrvatsku. Perkovi je tada organizirao propusnice za vozila i oruanu pratnju. Po zavretku rata nije imao gotovo nikakvih kontakata s Perkoviem. Tek je nakon prve glavne rasprave u ovom predmetu protiv njega (u oujku/svibnju 2006. godine) ponovno razgovarao s Perkoviem. Posljednji put se osobno susreo s Perkoviem u studenom 2007. godine u Hrvatskoj. Sudsko vijee u bitnome prihvaa ponovljene navode optuenika jer su poduprti dodatnim dokaznim sredstvima koji su izvedeni tijekom glavne rasprave. Tijekom istrage koja je voena protiv optuenika, za optuenikom su poslani prikriveni istraitelji temeljem lanka 100.c. njemakog Zakona o kaznenom postupku. Oni su vodili vie razgovora s optuenikom u razdoblju od studenog 2004. godine do lipnja 2005. godine pod izlikom da ele objaviti knjigu o njegovom agenturnom djelovanju. U tim razgovorima koji su izvedeni tijekom glavne rasprave u postupku osobnog itanja temeljem lanka 249., stavak 2. njemakog Zakona o kaznenom postupku, optuenik, koji je prema vlastitim navodima povjerovao u tu priu, opirno je ispriao svoje istraivake aktivnosti po nalogu SDS-a (Perkovia). Tamo je iznio da je uivao Perkovievo povjerenje. Da mu je Perkovi rekao da je on vana osoba jer sve poznaje i informiran je o svemu. To to je u zapisnicima o razgovorima koji su voeni s prikrivenim istraiteljima ova ili ona injenica prikazana na kieniji ili senzacionalniji nain, moe se pripisati razliitim ulogama koje je optuenik u odreenom trenutku prihvatio: prvo, oitovanjem na glavnoj raspravi u kojemu je optuenik svoje agenturno djelovanje pokuao opisati kao prilino beznaajno, a drugo ulogom autora koji eli prodati uzbudljivu knjigu potencijalnim izdavaima. No, sutinu bitnih injenica optuenik je odmah prikazao. To da prikriveni istraitelji nisu traili od optuenika da ispria roman tipa James Bond-a potvrdili su rukovoditelji prikrivenih istraitelja koji su ispitani tijekom glavne rasprave. Svjedoci H. i R. izjavili su da se optueniku pristupilo pod izlikom da se eli objaviti knjiga o njegovom agenturnom djelovanju. Optueniku je reeno da je zamiljen opis injenica koji bi dodue s jedne strane trebao biti zanimljiv i dopadljiv, ali bi s druge strane morao poloiti prolazni ispit kod treih osoba jer financijski uspjeh knjige ovisi takoer u prvom redu o autentinosti prikazanih dogaaja. Nije se radilo o senzaciji ve o mogunosti naknadne provjere. Na poetku razgovora je optuenik euforino izjavio da ima materijala za dvije knjige tipa 'James Bond'. Lektori su zatim spustili optuenika na zemlju i jasno naznaili da je James Bond izmiljeni lik, a da u knjizi mora biti rijei o stvarnom doivljaju. Od njega se vie puta trailo da svoje prie prikae objektivno, primjerice pomou fotografija ili pisane dokumentacije. Na to je optuenik takoer pristao i vie puta je naglasio da njegova saznanja ne potjeu iz novina ve da je to znanje koje je stekao iznutra. Svjedok R. dopunio je te navode svjedoka H.-a. On se tek kasnije pridruio prikrivenim istraiteljima koje je predvodio. Istraitelji nisu nikada tjerali optuenika da priu nastavi u odreenom smjeru. Puno su se vie potrudili da puste optuenika da sam pria to je mogue autentinije.





To da agenturno djelovanje optuenika ni u kojem sluaju nije bilo tako beznaajno kako to optuenik prikazati razvidno je iz izvjetaja suradnika koje optuenik navodi i koje je Josip Perkovi sastavio o svojim kontaktima s optuenikom. Sudskom vijeu je predoeno ukupno 34 takvih izvjetaja suradnika. Kako je posvjedoio svjedok F., iste je enska osoba, iji identitet nije utvren, predala na porti Bavarskog pokrajinskog ureda kriminalistike policije u Mnchenu dana 14. srpnja 2005. godine. Autentinost tih izvjetaja suradnika, kako je izjavio svjedok F., potvrdio je svjedok suoen sa sadrajem tijekom njegovog policijskog ispitivanja dana 24. oujka 2004. godine i 24. kolovoza 2005. godine. Tijekom glavne rasprave, svjedok Vu. (o njemu pod tokom C.ll.2.b.aa.) je naveo da je u okviru svog rada za Komisiju za utvrivanje ratnih i poratnih rtava u Hrvatskoj, koju je hrvatski Sabor osnovao 1992. godine (tzv. Komisija za rtve), imao uvida u arhive SDS-a u Zagrebu. Tamo je izvrio uvid u bezbroj dokumenata ukljuujui, izmeu ostalog, izvjetaje suradnika, koje su oficiri SDS-a sastavili o kontaktima s agentima koje su drali na vezi. Tako je proitao i izvjetaje koje je sastavio Josip Perkovi, iz kojih je razvidno da je on drao na vezi jednog agenta pod pseudonimima Boem i Stiv u neposrednom okruenju dr. Ivana Jelia u M.-u. Sudsko vijee prihvatilo je izvoenje svih njemu podnesenih izvjetaja suradnika, koji obuhvaaju razdoblje od sijenja 1976. godine do rujna 1979. godine, u okviru postupka osobnog itanja tijekom glavne rasprave temeljem lanka 249., stavak 2. njemakog Zakona o kaznenom postupku. Iz njih proizlazi da je optuenik podrobno izvjetavao Perkovia o svakom dogaaju u okruenju dr. Jelia koji se njemu inio zanimljivim, i da je to vie puta inio dijelom na vlastiti poticaj te da je prigodom susreta s Perkoviem u inozemstvu istome predao kopiju prepiske i dijela arhiva dr. Jelia. U prvim godinama svog djelovanja optuenik se oito pokazao toliko pouzdanim i od povjerenja da je Perkovi u svom izvjetaju suradnika od 21. kolovoza 1978. godine zabiljeio da se optuenika moe koristiti daleko vie nego li u prethodnim godinama. b) O osobi rtve ubojstva, Stjepanu urekoviu, i o njegovoj ugroenosti Optuenik navodi da ga je dr. Ivan Jeli u ljeto 1982. godine (vjerojatno u srpnju) zamolio da ode s njim u hotel B. u M.-u jer se tamo eli susresti s jednom vanom osobom iz Jugoslavije. Taj ovjek, kako je tek kasnije saznao, bio je Stjepan urekovi, direktor jugoslavenske naftne tvrtke INA, koji je pobjegao iz Jugoslavije. urekovi je imao sa sobom rukopise pet knjiga u kojima se kritizira reim i koje je napisao u Jugoslaviji i elio objaviti u Njemakoj. Zbog toga je doao u M. jer je tu njegov sin D. ivio ve od 1981. godine. Dr. Jeli je upitao urekovia bi li on takoer pisao lanke za list Hrvatska drava, na to je on potvrdno odgovorio. Vezano uz jedan lanak u jednom hrvatskom listu, u kojemu se uz urekovievu fotografiju izvjeuje o njegovoj navodnoj umijeanosti u aferu INA, urekovi je objasnio optueniku da je on osoba s fotografije; da je kao bivi direktor INE takoer suraivao s jednim od Titovih sinova. Prema navodima optuenika, u hrvatskom tisku kao i u krugovima hrvatskih emigranata kruile su glasine da je urekovi pronevjerio veliki iznos novca u INI. No, u to navodno nije povjerovao jer je urekoviev nastup





bio prilino odluan. Sam urekovi mu je rekao da su vijesti o njegovim navodnim kaznenim djelima ista propaganda. urekovi ga je zamolio da mu prui potporu oko tiskanja njegovih knjiga. Optuenik je slijedom toga preuzeo slagarske poslove za knjigu. urekovi je zatim nauo da je on poetkom 1983. godine kupio tiskarske strojeve i postavio ih u svojoj garai u W.-u. Zbog toga ga je urekovi pitao moe li preuzeti posao tiskanja preostalih knjiga. Da je tisak njegove prve knjige bio vrlo skup i da zbog toga eli utedjeti novac uz pomo optuenika. Optuenik je zatim organizirao privremene radnike (uenike/studente) za slaganje otiska neprelomljenog sloga, kao i jednog zavrenog tiskara, svjedoka L.-a. Na taj nain su do urekovieve smrti objavljene jo tri knjige. Posljednja knjiga bila je pred samim dovretkom kada je urekovi ubijen. urekovia je dr. Ivan Jeli stalno politiki izgraivao. Tako se sredinom 1983. godine urekovi izjasnio spremnim kandidirati se za hrvatski emigrantski sabor (Sabor) HNV-a. Takoer je bilo govora o postavljanju piratske radijske postaje koja bi emitirala neovisne vijesti u Hrvatsku. Prikrivenim istraiteljima je optuenik naveo da je u oima vlastodraca u Jugoslaviji urekovi bio izdajnik, opasan ovjek i dravni neprijatelj. Da se urekovi tijekom trajanja njihovog poznanstva doimao sve uplaenijim. Da je vie puta rekao da se boji da e ga jugoslavenska tajna sluba ubiti. urekovi se drao konspirativno. Zbog toga nitko nije znao gdje ivi sa svojim sinom. I svoje vozilo bi uvijek ostavljao u W.-u na oblinjem parkiralinom mjestu pomalo udaljenom od tiskare. Uvijek je pazio da li ga netko prati. Tako je u vie navrata spomenuo sumnjive osobe koje su motrile njega ili njegovu kuu. On, optuenik, taj strah nije sasvim ispravno shvatio jer nikada nije uo da UDBA ubija i one ljude koji se jedino bave pisanjem. Ali je optuenik uo za ubojstva koja su navodno ila na raun jugoslavenske tajne slube. Tako su relativno kratko prije urekovia ubijeni Ante Kosti u F.-u i uro Zagajski u M.-u. No, obojica su bila spremna na uporabu nasilja, kao to je bilo poznato. Prikrivenim istraiteljima je optuenik naveo da je uo neto strano o tajnoj slubi i o tim ubojstvima. Vidio je on iz svog vlastitog iskustva u svom svakodnevnom radu to su oni sve napravili. On se bio privikao na atentate koji su bili postali svakodnevnica. Premda je to znao, nikada to nije spomenuo Perkoviu. Dva tjedana prije ubojstva, svjedok Kr. je nazvao i upitao optuenika zna li za atentat na urekovia u F.-u. Takve vijesti je Kr. dobio telefonom. Dr. Jeli i on, optuenik, postali su vrlo zabrinuti i zbog toga su prijavili urekoviev nestanak policiji u G.-u jer o njemu nitko vie dana nije nita uo. Zatim se urekovi naglo pojavio i rekao da je preselio u drugi stan i da samo policija zna gdje sada stanuje. urekovievoj rastuoj nesigurnosti u mjesecima prije njegove smrti takoer je doprinijela, kako optuenik pretpostavlja, kampanja dezinformiranja koju je jugoslavenska tajna sluba vodila protiv urekovia u proljeu 1983. godine. U to vrijeme su krivotvorene razglednice stavljene u promet, na prednjoj strani kojih je bila prikazana slika hrvatskog spomen podruja na Bleiburgu u Austriji kao i urekovieva fotografija. Na poleini se nalazio tekst s izmiljenom ponudom





od urekovia, kojom se njegova knjiga u kojoj je kritizirao reim promicala po posebnoj cijeni. Obeavao se popust od 30% u sluaju naruivanja knjige. urekovi se na to bio jako razljutio. Uz optuenikovu pomo je tjednima radio na ispravljanju te stvari na hrvatskoj emigrantskoj sceni. Kratko nakon toga se ak pojavilo i krivotvoreno izdanje lista Nova Hrvatska, koji se izdaje u Londonu, koje je sadravalo navodni razgovor s urekoviem. I to se nakon toga ispravilo. Kampanja dezinformiranja ostavila je traga na urekovia jer je na hrvatskoj emigrantskoj sceni bilo poznato da takve akcije esto puta prethode atentatima. S tim u svezi, optuenik je naveo prikrivenim istraiteljima da je pomislio da e urekovi sada platiti. Da mu je postalo jasno da e se neto dogoditi. Sudsko vijee vjeruje optueniku vezano uz gore opisane objektivne injenice jer su iste potvrene i na drugi nain. Tako je na gotovo isti nain svjedok J., sin dr. Ivana Jelia, opisao prvi susret s urekoviem u hotelu B. u M.-u. Tako mu je to prepriao njegov otac. Optuenikove navode o tome kako je tisak izvjetavao o urekovievom bijegu iz Jugoslavije i o njegovoj tamonjoj navodnoj umijeanosti u aferu INA potvrdio je i svjedok J. prema vlastitoj percepciji, kao i urekovievu nesigurnost tijekom kampanje dezinformiranja i njegovu namjeru da objavi svoje knjige uz pomo dr. Jelia i optuenika. urekoviev strah da e biti ubijen bio je s gledita svjedoka J.-a opravdan jer su osobe s hrvatske emigrantske scene u Njemakoj stalno bile rtve atentata. urekovi se zbog toga, kako je izjavio svjedok J., drao konspirativno i bio je vrlo opreza

presuda krunoslavu pratesu hr prijevod word

Documents