preuzmi pdf 2 mb

b r o j 5 • j e s e n 2 0 0 8 . • b e s p l a t n o k v a r t o v s k o g l a s i l o

Glas naroda:Koje sadržaje želimo u trešnjevačkim parkovima?

CEKATEova mala tvornica kulture, obrazovanja i zabaveSve o radionicama i tečajevima za djecu i odrasle 2008/09.

ROMANO ALAVARIprvi romski rjecnik u Hrvatskoj

Sjeća li se netko poklika Himalaja – Tres?

9 7 7 1 8 4 6 5 0 3 0 0 0

ISSN 1846-503X

Glas Trešnjevke, jesen 08 3

4 Pjesma za moj kvart

6 CEKATE predstavljaCEKATEova mala tvornica kulture, obrazovanja i zabave

8 Kvartovski ociGradske četvrti Trešnjevka sjever i Trešnjevka jug predstavljaju svoje vijećnike

13 Projekt za kojim žudimoRomano alavari – prvi romski rječnik

16 Kulturne kronike

19 In corpore sanoMačevanje – bezvremenski sport za mušketira 21. stoljeća

21 Posebni smo jer...Dirty Old Shop - Vidimo se među vinilom

23 Povijesne straniceHimalaja na Trešnjevci

28 Glas narodaKoji sadržaje priželjkujete u svome parku?

31 Poznata stanarkaPozitivne vibracije u eteru Sonje Šarunić

34 Događanja za naumorne

36 Čitatelji uređuju stranice

38 Info servis

39 KolumnaZabilješke buntovnika s razlogom

Povratak s ljetovanja i odmora uglavnom znači poletan početak novog razdoblja i tjera nas na promišljeno ispunjavanje slobodnog vremena. Za takvo, Centar za kulturu Trešnjevka tradicionalno priprema niz programa, tečajeva i radionica za različite dobi. Broj zainteresiranih uvijek premašuje broj slobodnih mjesta, i zato,

želite li primjerice učiti strani jezik, plesati, svirati ili sudjelovati u autogenom treningu, požurite jer upisi u Cekateove programe traju samo do 26. rujna!

Dolazak jeseni osim eksplozije prekrasnih boja, nerijetko donosi i dašak one posebne, fi ne nostalgije. Ovaj smo broj obojili tim osjećajem uz tekst profesora Darka Polšeka s Odjela za antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji nas vraća u romantizam dje-tinjstva. Pjesma za naš kvart koja govori o jednom mnogo zdravijem i opušenijem načinu odrastanja neka bude svojevrsni predgovor kolumni koja nas inspirira da djecu potakne-mo na igru na otvorenom, daleko od plavih monitora!

Danijela RajkovićGlavna urednica

Sadržaj

Glas Trešnjevke, jesen 084

Pjesma za moj kvart


Pjesma za moj kvart

Nismo ni svjesni kako nam je dobro bilo, pa se podsjetite još jednom…

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu “Čuvati daleko od domašaja djece” na bočicama s lijekovima, vratima i ormarima.

Mi, kada smo imali 10-11 godina, nismo nosili Pampersice i pišali u krevet.Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi

kad se vozimo biciklom ili na rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta a ne iz fl ašica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo fl ašicu Kole sa svojim prijateljima i nitko nije umro zbog toga

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili Kole koje su i tada bile pune šećera ali nismo bili debeli zato što smo smo se

STALNO IGRALI VANI

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici,skrivača, planova, klisa, pikulanja, partizana i Nijemaca, kauboja i Indijanaca, zaloga, fantoma i

svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti.Nerijetko, nitko nije mogao da nas nađe po cijeli dan.

I nikad nije bilo problema...Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući

da nismo napravili kočnice.Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako da riješimo problem

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa

smo ipak završavali nekakve škole.

Nama nisu prodavali drogu ispred škole...Mi nismo imali playstation, nintendo, X-box,

nikakve videoigrice,nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva),

nismo imali videorekordere, surround sound, celularne telefone, kompjutore, internet, chat rooms...

MI SMO IMALI PRIJATELJEI MI SMO IŠLI VAN

DRUŽITI SE S NJIMA !Padali smo s drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali

naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog togaIgrali smo se s lukovima i strijelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to

preživjeli bez posljedica!Isli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u kuću da se

družimo i budemo zajedno!Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.

U stvari, bili su često strožiji nego sam zakon!Posljednjih 50 godina bile su najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva

Naše generacije su proizvele najbolje izumiteljei znanstvenike do danas.

Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.I naučili smo živjeti s time!

Pjesma za moj kvart



Cekate predstavlja

Radionice i tečajevi za djecu i odrasle odvijaju se jedan ili dva puta tjedno, jedan cijeli sat ili jedan školski sat, ovisno o programu. I ove su godine od 1. do 26. rujna upisi, a možete birati između nekoliko programa. Neki od programa koji se nude traju cije-lu školsku godinu, a neki, kao npr. tečajevi gitare ili plesa, traju po tri mjeseca čime se završava ciklus.

Za djecu od 4 – 8 godina Oni koji su znatiželjni ili pak žele pojačati školsko gradivo uključuju se u neku od učionica ili tečajeva koji pružaju kreativ-

nije i slobodnije okružje s atmosferom u kojoj se uči više, lakše i brže.

Za djecu od četiri do osam godina program je šarolik: mogu učiti engleski ili njemački, prve ples-ne korake mogu savladati na Trešnjevačkoj plesnoj sceni, a mogu naučiti svirati i neke jednostavnije in-strumente, primjerene njihovoj dobi.

U CEKATE-u postoje i tečajevi za mlade tinejdžere, u dobnoj skupini od osam do petnaest godina, kao primjerice napredniji tečaj englesko-

CEKATEova mala tvornicakulture, obrazovanja i zabave

Piše Petra Habdelić

CEKATE je prva ustanova u Zagrebu koja je nakon Varšavske škole stranih jezika, prije dvadesetak godina, započela s učenjem stranih jezika u ranoj dobi. Od tada do danas, u neprekinutom kontinuitetu, ova trešnjevačka kulturna ustanova svakog početka školske godine zahuktava svoje edukativne i kreativne programe.


Cekate predstavlja

ga jezika za školarce kojima znanje usvojeno kroz školski program nije dovoljno nego žele naučiti više. Također, likovno i glazbeno izražavanje i kul-tura u osnovnoj su školi svedeni na tek sat ili dva tjedno, što se često smatra nedovoljnim, pa se djeca koja znaju prepoznati čaroban svijet glazbe ili bo-ja odlučuju za neki od programa ove male tvornice kulture. Taj je program i izvrsna priprema za one koji žele upisati srednju školu glazbenog ili likov-nog usmjerenja.

Plesni tečajevi su jedinstveni jer se cijelo vrijeme pleše na sceni. Uvježbavaju se koreografi je, sudje-luje se u plesnim predstavama. Novost je da će ove godine po prvi put biti upisi u tečajeve standardnih plesova i trbušnog plesa koji postaju sve popular-niji.

U kazališnim radionicama uče se osnove glu-me, scenskog pokreta, dikcije, pripremaju se pred-stave koje postaju dio programa TNT-a (Teatra na Trešnjevci).

Ako više volite glazbu, svakako upišite tečajeve gitare ili naučite svirati afričke bubnjeve.

Za odrasle, dr. Vladimir Gruden vodi tečaj au-togenog treninga – koji će vam pomoći ako ste pod stresom ili se teško koncentrirate. Za umirovljenike kojima je potrebno lagano razgibavanje organiziraju se programi vježbi za kralježnicu, a za one mlađe i one koji većinu radnog vremena provode sjedeći, lagani aerobik.

Iznimni voditelji programa s optimalnim brojem polaznika

U svim programima vodi se računa o tome da su voditelji educirani, iskusni u radu s djecom te da se vode suvremenim pedagoškim postavkama. Voditelji godinama ostaju vezani uz programe CE-KATE-a: profesorica engleskog jezika Dajana Vuka-din započela je rad u CEKATE-u kao apsolventica 2002., u međuvremenu je diplomirala, radi u školi i dalje vodi tečajeve. Likovne radionice vode likov-na pedagoginja Vlasta Kovačević Herzog i mladi nagrađivani umjetnik Zlatan Vehabović.

Afričke instrumente predaju mladi udaraljkaši − Nenad, Martin i Mario, a naučili su svirati u Africi, na samim izvorima te glazbe. Rad se odvija u malim grupama, između 10 i 15 polaznika.

Prijave za sve radionice u Centru za kulturu Trešnjevka

od 1. do 26. rujna od 9.00 − 21.00, osim subote

Prijave, kao i informacije na telefone 3027 411, 3024 247

ili na stranici www.cekate.hr


Kvartovski oci

Koja je motivacija potrebna da bi postali vijećnikom?L. Ćuk Mojim izborom dala mi se velika

mogućnost da izravno sudjelujem u rješavanju pro-blema građana i poboljšanju kvalitete življenja na području Trešnjevke.

R. Skansi Osnovni razlog bila je velika želja popraviti standard života svih mojih susjeda koji žive u gradskoj četvrti Trešnjevka sjever. Budući da je to bilo gotovo nemoguće iz perspektive običnog malog čovjeka, aktivirao sam se politički i temeljem dobrih preporuka kao i vlastitog iskustva, postao vijećnikom. Time sam konačno došao u prigodu realizirati svoju želju.I. Sabolić Jednostavno, iz obveze kao bivši preds-jednik mjesne uprave Jarun i Gajevo, i to u želji da pomognem svojoj četvrti da što brže i kvalitetnije idemo naprijed.

P. Buljat Kao čovjek koji voli Trešnjevku, uočavam niz nedostataka uvjeta življenja, javlja se želja da to kao pojedinac pokušam otkloniti. Iz tog razloga lakše mi je djelovati kroz interesnu grupa-ciju (političku organizaciju), tj. kroz sustav mjesne samouprave.

Z. Jurić Moje je mišljenje da niti jedan građanin ne može djelovati u svojoj sveukupnosti, a da ne-ma svakodnevno doticaj s politikom. Godinama razmišljajući da li da se uključim u politiku, shvatio sam da drugačije ne mogu izraziti svoju političku volju i misao. I jako mi je drago da sam donio takvu odluku.

Gradske četvrtiTrešnjevka sjever i Trešnjevka jugpredstavljaju svoje vijećnike

Susreti s građanima – korisni, konstruktivni?L. Ćuk Svakako i jedno i drugo, jer važno je

zajedništvo u rješavanju konkretnih problema i potreba u gradskoj četvrti, a na nama vijećnicima je obaveza da ih rješavamo na dobrobit građana.

R. Skansi U većem dijelu susreta sa sugrađanima, govori se o konstruktivnim i kreativ-nim idejama pa čak i konceptima realizacije tih ideja. Naravno, dogodi se da se međususjedska svađa želi prenijeti na arbitražu Vijeća, ali to be-ziznimno izbjegavamo. Znaju se dobro instrumenti pravne države, te u takvim slučajevima upućujemo susjede na neke druge institucije. Na sreću, ovo se iznimno rijetko događa. Umirovljenici su najdra-gocjeniji izvor podataka, jer imaju veliko životno iskustvo, a u isto vrijeme dovoljno slobodnog vremena da se mogu konzultirati s vršnjacima, te pomno promatrati svoju okolinu. Nerijetko su upra-vo oni najkvalitetniji savjetnici jednome vijećniku, i stoga koristim ovu prigodu kako bih im se zah-valio na svemu što su do sada učinili. Zaželio bih im puno zdravlja i još puno sudjelovanja u našim zajedničkim aktivnostima.

I. Sabolić E, to je malo teže. Građani se zapravo ne žele susretati s vijećnicima, barem su takva moja iskustva. Ja se povremeno susretnem sa susjedi-ma. Ljudi jednostavno nemaju tu naviku, nažalost. Nekada je to bilo puno drugačije, a danas kad je višestranačje, svatko vuče na svoju stranu.

Dužnosti vijećnika vezane su uz male komunalne akcije, uz kulturu i sport, suradnju s vrtićima, školama, đačkim domovima i domovima umirovljenika, vjerskim zajednicama te udrugama građana, ukratko uz rad na poboljšavanju uvjeta života građana. S druge strane, dužnosti građana Trešnjevke su vezane uz obavještavanje o problemima i predlaganje aktivnosti vijećnicima. Stoga, upoznajmo ih...


Kvartovski oci

P. Buljat Moje iskustvo susreta s građanima je korisno i često mi pomaže da što kvalitetni-je odrađujem dužnosti člana vijeća. Susrete s građanima često iniciram sam, kako s pojedincima, tako i s ciljanim skupinama. Budući da sam izrazito društvena osoba, pojedinci i ciljane skupine u lo-kalnoj sredini prepoznaju me i upoznaju s lokalnim problemima koje ja odmah pokušavam otkloniti.

Z. Jurić Građani znaju o svojim problemima pi-sati ili pak direktnim apelom zatraže da se nađemo s njima, sagledamo problematiku i pokušamo to riješiti. Naše su interakcije gotovo svakodnevne. Mogu zaključiti da je komunikacija s građanima na zavidnoj razini.

Najveća frustracija? L. Ćuk Uz dobar rad nema mnogo frustracija.

Osobno sam frustrirana kad na sjednicama vijeća

imamo izvješća o sigurnosti u našoj gradskoj četvrti, odnosno o problemima s maloljetničkom delikven-cijom, te problemima s drogom. Nažalost, ni druge gradske četvrti nisu imune na te probleme.

R. Skansi Najveća frustracija je nerazumijevan-je susjeda, koji vjeruju da jedino oni imaju ne-ki problem, pa kada aktivnost koju iniciraju biva odgođena, tj. ne uđe u plan aktivnosti za sljedeću godinu, njihove reakcije formalno inzistiraju na činjenici kako je Vijeće nesposobno. Naravno da to nije tako, jer se u isto vrijeme pod prioritetnim ak-centom rješavaju komunalni problemi (voda, kana-lizacija, zelene površine), a tek nakon toga “stupići” ili žardinjere, koji sprečavaju mogućnost parkiranja na pločniku. Svima nama je teško kada moramo razočarati susjeda govoreći mu kako će njegova ulica, prepuna rupa, ući u plan Malih komunalnih

Liliana Ćuk, Trešnjevka-jug

Rođena 13. studenog 1957. u Zagrebu

Zanimanje: Prometni tehničar

Zaposlena u poduzeću TISAK d.d. kao

samostalni referent tiraže

Najveća želja: zdravlje

Hobi: Ako je šetanje „hobi“, šetati mojim Jaru-

nom gdje živim cijeli život jest hobi.

Ivan Sabolić, Trešnjevka-jug

Rođen 1942., a na Trešnjevci živi od 1965.

Zanimanje: Umirovljenik puno vremena za

zalaganje oko svog kvarta

Najveća želja: da ono što započnemo i ostva-

rimo za dobrobit naše okoline

Hobi: radim sve što stignem


Kvartovski oci

akcija tek za godinu dana, no to je na žalost naša stvarnost. Budžet je ograničen i jedino pomna stu-dija prioriteta omogućava pravilnu reakciju kao i ispravan redoslijed rješavanja problema.

I. Sabolić Nisam frustriran. Mi sve probleme koje imamo pokušavamo riješiti na ovaj ili onaj način. U suradnji s gradskim vlastima sve rješavamo koliko god je to brzo moguće. Smatram da dok postoji na-da, ne trebaju postojati frustracije.

P. Buljat Na moju žalost kao osobe i vijećnika, to bi bilo nefunkcioniranje sustava. Za rješenje jed-nog problema potrebno je biti izrazito uporan.

Z. Jurić Frustracije se mogu pojaviti kada smo nemoćni riješiti problem uslijed tehničko-tehnoloških nemogućnosti ili samog pretjeranog raz-voja urbanizma. Promet i parkiranje su nam najveći

problemi i samim time izazivaju najviše frustracija, no svakodnevno gledamo kako da i to riješimo.

Najveći uspjeh u vijećničkom radu?L. Ćuk Osobno nemam najveći uspjeh, uspjeh je

u zajedništvu svih vijećnika u rješavanju problema i potreba naših građana koji žive u našoj gradskoj četvrti.

R. Skansi Nadam se da ću ga uskoro doživjeti: već duže vrijeme upućujem na problem onečišćenja umjetnog svjetla, pa sam pokrenuo inicijativu zamjene parkovskih kuglastih svjetiljaka modernim ekološkim svjetiljkama.

I. Sabolić Otkad boravim na ovom terenu, od 1965. godine, uz veliki veliki trud i zalaganje svih nas zajedno, neću govoriti samo o sebi, izgradili smo jedno moderno naselje. Od jednog mjesta ko-

Petar Buljat, Trešnjevka jug

Rođen 27. lipnja 1951.

Zanimanje: završio Prometni i Strojarski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu

Zaposlen u poduzeću za održavanje cesta

Zagrebačke županije

Hobi: velika zaljubljenost u boćanje

Najveća želja: zdravlje i sreća u obitelji i blago-

stanje vlastitog naroda

Zoran Jurić, Trešnjevka-sjever

Rođen 19. prosinca, godina nije bitna

Zanimanje: diplomirani inženjer tehnologije

Vlasnik je nakladničkog poduzeća i izdaje

divne knjige

Želja: da uspije objaviti sedam napisanih

knjiga


Kvartovski oci

je je bilo u dosta lošem stanju, danas je to moder-no naselje s modernom infrastrukturom i kvali-teta života je podignuta na visoki nivo. Također, smatram da je velika stvar što smo u mnoge ulice uspjeli dovesti plinsku mrežu, što je uvelike olakšalo život.

P. Buljat Budući da sam stanovnik naselja Prečko, bio sam najveći zagovornik javnog prije-voza, tj. tramvaja. U više navrata sam osobno, u ime političke organizacije i ciljanih skupina javno iznosio opravdane težnje žitelja naselja Prečko za javnim prijevozom. Ta moja borba počela je još početkom devedesetih godina i uvođenjem javnog prijevoza osjetio sam kako osobnu, tako i zadovoljštinu žitelja Prečkog.

Z. Jurić Najveći je uspjeh čovjeka da nađe određeni intelektualni i duševni mir nakon dužeg življenja u ovakvoj sredini, i uz to da shvaća svoje poslanje postojanja. Treba pokušati sve razumjeti, mirno leći i mirno umrijeti.

Poruka građanimaL. Ćuk - Grad Zagreb je najljepši grad, stoga ga

čuvajmo i živimo u njemu sretno i zadovoljno, a mi vijećnici svojim radom pridonijet ćemo takvim željama.

R. Skansi Saznajte tko su vijećnici u vašoj gradskoj četvrti i javite im se. Otvoreno s njima porazgovarajte jer samo tako će interakcija između svega onoga što čini gradsku četvrt, rezultirati njezinim prosperitetom. Na taj ćete način i samim vijećnicima olakšati posao, jer ponekad ne uspiju

Ranko Skansi, Trešnjevka-sjever

Rođen 28. svibnja 1961.

Radi kao izvršni direktor tvrtke Intra-lighting s

proizvodnjom u Čazmi, a upravom u Zagrebu.

Najveća mu je želja da se o gradskim

četvrtima brinu oni koji u njima žive. Ne

može podnijeti kada se bezumno mijenja

GUP ili neki drugi UP, tako da se bez ikakvog

plana grade novi i novi kapaciteti, a pritom

se ne rješava prometna, zdravstvena ili neka

druga dimenzija infrastrukture. Smatra da bi

gradskim četvrtima trebalo prepustiti ovlasti

raspolaganja sredstvima koja se prikupljaju

u toj četvrti (od doprinosa do parkirališnih

pristojbi), jer bi ih samo na taj način gradske

četvrti odnosno Vijeća gradskih četvrti moglo

ispravno uložiti u održavanje i razvoj pojedi-

nih gradskih četvrti!

Hobi: svjetlodizajn, marketing i psihologija

medija i socijalnih skupina, no hobi mu je

i ronjenje, koje svako ljeto upražnjava sa

svojim sinom.

uočiti prave probleme, žureći se i trudeći obaviti prethodno zadane projekte.

I. Sabolić Nikada ne gubite nadu! Treba bi-ti uporan i malo-pomalo raditi sve. Treba tražiti od gradskih vlasti da rješavaju sve, te nikoga ne štedjeti, uključujući i mene samog.

P. Buljat U današnje vrijeme brzog tempa života, tj. otuđenosti, smatram vrlo važnim osobni kontakt, te upućujem poziv svim žiteljima da sam spreman kao osoba i vijećnik saslušati i tražiti otklon bilo kojeg problema.

Z. Jurić Da što jače i što čvršće surađuju sa svim oblicima lokalne samouprave te da javno izražavaju svoje potrebe i probleme. Uvijek nam mogu doći sa svojim prijedlozima, jer naša su vrata uvijek otvorena.


Kvartovski oci


Projekt za kojim žudimo

Započevši s prikupljanjem informacija od oca, koji je, kao direktor u prehrambenoj in-dustriji u Kosovskoj Mitrovici, bio obrazova-

ni Rom, Veljko Kajtazi je riječi uglavnom skupljao od starijih ljudi, obrazovanih izvornih govornika, koji u sjećanju imaju čišće izraze i autentičniji vo-kabular.

Osim zemalja bivše Jugos-lavije, te susjedne Mađarske, Rumunjske i Bugarske, više puta je morao “potegnuti” do Francuske, Njemačke, Italije ili Belgije da bi se susreo sa starijim Romima te zabilježio i usporedio različite dijalekte nailazivši na susretljivost, ali i na odbijanje, na male ucje-ne od nekih koji su htjeli na-doknadu za suradnju.

Dok su mu jedni nudili gostoprimstvo svoga doma, drugima je morao plaćati za informacije. Pri priku-pljanju podataka, kako sam kaže, nastojao je što više razgovarati s iskusnim i sta-rijim Romima koji imaju bo-gato životno iskustvo te su mu dali dragocjene podatke o nekim zaboravljenim ili rjeđe rabljenim riječima i iz-razima.

Romano alavari –prvi romski rječnik

Činjenica da romski jezik polagano odumire potakla je Veljka Kajtazija da što više riječi spasi od zaborava. Naime, Romi zbog svojeg načina života nemaju pisanu povijest, ni dokumente ni standardiziran jezik, a čest je slučaj da neke romske zajednice uopće ne govore jezikom svojih predaka. Svaki novi naraštaj Roma nepovratno zaboravlja

velik dio romskog vokabulara. Piše Marko Rančić, Fotografi je Marina Damjan

Kajtazi na rječniku radi već desetak godina, skupivši oko 12 tisuća romskih riječi i izraza, pa rječnik sadržava riječi i frazeme iz nekoliko dija-lekata romskoga jezika u upotrebi na prostorima jugoistočne Europe.

Ono što nazivamo romskim jezikom sustav je više od 60 povezanih di-jalekata oblikovanih pod utjecajem jezika zemalja u kojima Romi žive pa se njihovi govornici katkada međusobno gotovo uopće ne razumiju.

Ovaj se rječnik temelji na romani čhibu dijalektu jer se najveći dio romskog stanovništva sporazumije-va upravo na tom jeziku. Abeceda koja se koristi u rječniku Hrvatska je, ali do-dano je još šest slova, koja u hrvatskom ne postoje, to su: kh, th, ph, čh, rr, x.

Kako ne postoji stan-dardizirani romski jezik, nemoguće je sustavno ob-razovanje Roma u Hrvats-koj, a i šire. Dok u nekim europskim zemljama po-put Francuske, Rumunjske, Bugarske i Makedonije po-stoje sveučilišta na roms-



kom jeziku, Hrvatska nema još ni osnovni rječnik. Iako je i prije Kajtazija bilo pokušaja da se napiše hrvatsko-romski rječnik, svi su propali iz fi nancijs-kih razloga.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta pred-vidjelo je 300 000 kuna za izdavanje rječnika, Grad Zagreb 50 000 kuna, ali gospodin Kajtazi nikada ni-je dobio te novce.

Nacionalni plan za Rome predvidio je osni-vanje radne skupine za romski rječnik, koja se ni-kada nije sastala u praksi. Žalio se i Jadranki Ko-sor, ali ni od nje nije još dobio odgovor. Tražio je fi nancijsku pomoć i potporu od 48 gradova i 10 županija te od mnogih privatnih tvrtki, ali su mu u susret izašli samo malobrojni. Jedan od njih je Odsjek za opću lingvistiku i orijentalne studije Fi-lozofskog fakulteta u Zagrebu, koji će besplatno napraviti leksikografsku obradu, kontrolu rječnika te prijelom stranice.

Romski rječnik trebao bi biti od nacionalnog in-teresa, kaže Kajtazi, koji smatra da je jedini efi kasni način obrazovanja Roma i rješenja romske proble-matike u Hrvatskoj organiziranje ljetnih škola, a u tome bi rječnik bio od velike pomoći.

Nadamo se da će odgovarajuće institucije poka-zati dobru volju, kako bi se, nakon 650 godina od doseljavanja prvoga Roma na područje današnje Hr-vatske, jedan dio hrvatske kulture očuvao od zabo-rava.

Gitani, Kalderaši i Manuši Poznati još kao Cigani, narod su porijeklom iz In-

dije, koju su napustili oko 10. stoljeća, a danas žive širom svijeta, ponajviše u Europi.

Prvi indijski zapisi o Romima iz 4. stoljeća navo-de da su Romi bili prvenstveno putujući zabavljači i sitni obrtnici.

Uzroci njihove seobe još uvijek su misterij. Ne-ki znanstvenici pretpostavljaju da Romi potječu od najniže indijske kaste. U 7. stoljeću postali su plaćenici ne bi li dobili status kšatrija − ratničke ka-ste te su poslani na zapad kako bi se suprotstavili islamskoj vojnoj ekspanziji. Prema drugoj teoriji, Romi su potomci zarobljenika, koje su muslimanski osvajači sjeverne Indije stoljećima koristili kao ro-blje. Vremenom su razvili posebnu kulturu u zemlji svog zatočeništva. Neko su vrijeme živjeli u Iranu i dugo na istočnim rubovima Bizantskoga Carstva, a početkom 10. stoljeća došli su na Balkanski poluo-

tok odakle su se u 14. stoljeću proširili po cijeloj Eu-ropi te krajem 19. stoljeća po cijelome svijetu.

Pretpostavlja se da Roma ima od 1,5 do 15 mili-juna. Točne procjene nisu moguće zbog njihova no-madskog načina života.

Romi se dijele u tri glavne etničke zajednice: Gi-tane, Kalderaše i Manuše ovisno o smjeru migracije i dijalektu kojim govore.

U Hrvatskoj se Romi prvi put spominju u 14. stoljeću (u Dubrovniku 1362., a u Zagrebu 1373. godine). Od tada su romske migracijske skupine pri-sutne na našim područjima.

U dva veća vala doseljavanja u 19. stoljeću iz Rumunjske te od osamdesetih godina 20. stoljeća iz drugih zemalja tadašnje Jugoslavije, u Hrvatsku se prema neslužbenim procjenama uselilo oko 100 000 Roma. Velik dio hrvatskih Roma stradao je u ustaškim logorima tijekom Drugoga svjetskog rata, a dio je migrirao nakon zadnjeg rata dalje na za-



Balkanski se govori u Bugarskoj, Makedoniji, Al-baniji, Grčkoj te na Kosovu, karpatski je najčešći u Slovačkoj, a baltički u Poljskoj i sjevernoj Rusiji.

Druga skupina romskih dijalekata su gurbetsko-čergarsko-džambaski govori. Gurbetski je najviše raširen u Srbiji i na Kosovu te u dijelovima Bosne i Hercegovine, dok se džambaski govori prije svega u Makedoniji, a čergarski u Crnoj Gori, Bosni i Herce-govini te nekim dijelovima Albanije.

Treća skupina europskih, romskih dijalekata su kalderaško-lovarski dijalekti, koji su rašireni u cijeloj Europi i Americi, a najviše govornika ima u Skandi-naviji. Bez obzira na naizgled velike razlike među govorima, romski jezik u cijeloj istočnoj Europi i Balkanu zapravo je dijalekt jednog jezika.

Sve više prihvaćeno zajedničko ime Rom potječe od imenice Rrom što znači čovjek, tako da Rromi, kao nacionalno ime znače jednostavno − ljudi.

pad. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Hrvatskoj žive 9463 Roma, no zapravo ih ima puno više.

Rom znači čovjekRomski jezik spada u indoarijsku grupu indo-

europskih jezika, a srodan je nekim indijskim je-zicima poput Sanskrta. Nema osnovni polazišni di-

jalekt jer se ne radi o jednoj etničkoj skupini, već o kasti ratnika u službi nekoliko kraljevina koju je zbližio izbjeglički život, što je dovelo do sličnosti u jeziku. Romski jezik zapravo je skupina oko 60 više-manje različitih dijalekata, jer su Romi svugdje preuzeli riječi i oznake jezika naroda među kojim su živjeli.

Dvije su osnovne grane romskih dijalekata: palestinska i europska koja se dijeli na tri skupi-ne: najarhaičnija skupina su balkansko-karpatski i baltički dijalekti.

Korisni izrazi − Cikno vaćheripe

Bok, kako si − Sar san

Zdravo − Devlesa

Oprosti − Jerti mange

Sretan rođendan − Bahtalo biandino džive

Dobar tek − Xa devlesa

Živjeli − Sastimos

Možeš li mi pomoći − Šaji te ažutine man

Mogu li te pozvati na večeru − Šaj te akharav tut ko

ajratjako xape


Kulturne kronike


Kulturne kronike

Imamo tečaj za buduće mame i tate:Poticajna obitelj

U Domu kulture na Knežiji 19. lipn-ja održana je zanimljiva tribina povodom stogodišnjice smrti jednog od najvećih hr-vatskih slikara, Josipa Račića.

Tom prigodom izloženo je 11 Račićevih na-jpoznatijih djela kao što su Portret starog prijatelja, Sestra Pepica i Deveti most u Pa-rizu. Organizator tribine bilo je Zavičajno kulturno prosvjetno domovinsko društvo “Samopomoć”, koje se bavi očuvanjem kulturne baštine nekadašnjih Horvata, da-nas Knežije. Članovi ZKPDD-a većinom su rođaci ili zaljubljenici u život i djelo hrvats-kog slikara koji je bio njihov sumještanin.

Sve Račićeve slike, njih preko 60, nalaze se u zagrebačkoj Modernoj galeriji gdje će se, pre-ma riječima gospodina Velimira Špiljka, di-pl. pravnika i velikog zaljubljenika u Račića, krajem godine održati velika retrospektivna izložba povodom stogodišnjice smrti poznatog slikara.

Na tribini se razgovaralo i o zahtjevu za promjenom imena ulice Blaža Trogiranina na Knežiji u ulicu Josipa Račića. Točnije, ra-di se o zamjeni imena jer u Maksimiru već postoji ulica Josipa Račića, koja bi se jednostavno mogla preimenovati u ulicu Blaža Trogiranina budući da on svojim značajem nije posebno vezan za Horvate, a Račić jest.

Život Josipa Račića pun je intriga i tajni, a o njemu je napisana i knjiga. Zlatko Milković, autor romana o Braći Seljan, napisao je Račićevu biografi ju pod nazivom Buđenje u kojoj opisuje život mladog slikara od selidbe u München do tragične smrti u Pari-zu.

Jedan od najvažnijih slikara hrvatske moderne i hrvatskog sli-karstva rođen je 22. ožujka 1885. u Horvatima, koji su tada bi-li malo prisavsko selo smješteno uz južni rub Zagreba. Živio je teško i u trajnom siromaštvu. Njegov prvi crtački materijal bio je ugljen, a prva podloga bijeli stajski zid. U Zagrebu je pohađao pučku školu i gimnaziju, te učio litografski zanat i slikanje. Tije-kom njegova školovanja podučavali su ga poznati slikari Oton Iveković, Bela Čikoš-Sesija i Menci Clement Crnčić.

Godine 1904. Račić odlazi u Beč i kasnije u München gdje ulazi u školu slikara Ažbéa, a 1905. upisuje crtačku školu Akademije likovnih umjetnosti u kojoj ga je podučavao Hugo von Habermann.

U to vrijeme München je bio središte europske likovne scene na kojoj istodobno traju realizam, postimpre-sionizam, simbolizam i Jugendstil, što je sve duboko utjecalo na mladog Račića. U Münchenu su boravili i drugi hrvatski slikari poput Vladimira Becića, Oskara Hermana i Miroslava Kraljevića, koji su skupa s Josipom Račićem prozvani »Die Kroatische Schule« ili hrvatska škola.

U potrazi za novim umjetničkim spoznajama Račić nakon Münchena odlazi u Padovu, Veneciju, a potom i u Pariz. Njegov kratak mladi život naglo je prekinut 20. lipnja 1908. godine u Parizu u jednoj hotelskoj sobi.


Kulturne kronike


Kulturne kronike

U lipnju su završeni 31. susreti zagrebačkih glazbenih amatera – godišnja manifestacija predstavljanja programa rada glazbenih društava. Susrete su pratile stručne komisije, ocjenjujući kvalitetu rada svakog ansambla kroz njihov kraći izbor programa. Koncerti su realizirani u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavo-da, u dvorani Centra za kulturu Trešnjevka, u dvorani Doma kulture Prečko, u dvorani Doma umirovljenika Peščenica te u crkvi Sv. Križa u Sigetu.

Prvi dan ljeta, 21. lipnja, i međunarodni dan glazbe “Fête de la Musique – Svečanost glazbe” Zagrebački glazbeni podij organizirao je treću godinu zaredom koncert na otvorenoj pozornici u Parku Stara Trešnjevka, te tako u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Hrvatskom glazbenom mladeži građanima

Zagreba po treći put priredio veliki glazbeni doživljaj. Sudjelovalo je više ansambala i solista s raznovrsnim programima: orkestri, solisti, kla-sika, jazz, etno… Već od podneva družili smo se uz limenu glazbu i mažoretkinje iz Vrbovca. Poslijepodne su nam se predstavili virtuozi na gitari – Gitarski duo: Pedro Abreu i Pedro Rod-rigues, zatim atraktivni Akademski harmonikaški orkestar “Ivan Goran Kovačić”. Uvijek inte-resantna Lidija Bajuk ovaj je put nastupila s To-mislavom Kozarčaninom, a prvi noćni sati bili su posvećeni sjajnom nastupu Jelene Radan i grupe Meritas. Na kraju večeri uživali smo uz jazz pos-lasticu: Jazz trio Kruno Levačić, Astrid Kuljanić i Elvis Penava. Bio je to koncert uz baklje i svijeće – atmosfera za pamćenje!

U sklopu projekta Zaboravljeni trešnjevački parkovi, ekipa Centra za kulturu Trešnjevka je u srpnju, na jedan dan, oživjela bazen u Parku prve hrvatske štedionice (kraj Mihovljanske ulice). Uz pomoć vatrogasaca iz Prečkog bazen je napunjen vodom, a održana je i regata brodića od papira napravljenih na radionici u obližnjem vrtiću Bajka.

Do danas se ne zna je li izvršio samoubojstvo ili ga je netko ubio. O tome postoje mnoge pretpostavke. Pre-ma jednoj od njih, koju nam je iznio gospodin Špiljak, Josip je bježao iz Münchena jer je navodno ljubovao s oženjenom ženom, a bojao se osvete njezina supruga. Naprasito je pobjegao ostavivši jednome prijatelju dvadesetak slika da ih proda umjesto njega, propustivši unosan posao portretiranja mlade bogatašice, koji ga je čekao za par dana. Došavši u Pariz, smjestio se kod rođaka od kojega je tražio da mu posudi pištolj. Ljudi su ga viđali kako se noću šulja gradom, a danju se skrivao. Nađen je u hotelskoj sobi s prostrijeljenom glavom i pištoljem u ruci, što je policiji bilo dovoljno da proglase samoubojstvo. Pokopan je na groblju siro-maha, pet kilometara južno od Pariza. Lokacija njegova groba dugo godina nije bila poznata, tek je nedavno ekipa kronike TV kalendar pronašla Račićev grob.

Njegove slike danas dostižu cijenu od 50 do 100 tisuća eura, ako je riječ o akvarelima, dok se skice i crteži procjenjuju na 10 do 20 tisuća eura. Iako do sada nije pronađeno nijedno Račićevo ulje na platnu, smatra se da bi doseglo cijenu preko 200 tisuća eura. Cijena njegove najskuplje slike Deveti most u Parizu premašuje pola milijuna eura. Smatra se da je to prva i najbolja hrvatska impresionistička slika.

Stručnjaci pretpostavljaju da se na trešnjevačkim tavanima nalazi još puno neotkrivenih Račićevih djela.


In corpore sano


In corpore sano

Mačevanje se danas razvilo u moderan olimpijski sport koji zahtijeva veliku brzinu, tehničku vještinu te sposobnost

donošenja odluka u vrlo kratkom vremenu. Razliku-jemo tri discipline – floret, mač i sablja.

Sport je siguran zahvaljujući zaštitnoj opremi ko-ju čine maska i specijalno odijelo. Ne dolazi često do izravnog kontakta tijela u borbi, no ozljede se ipak događaju. Većina nastaje zbog nefiziološkog stava (mačevalački stav), učestalog kontakta tijela s opremom, a događaju se i manje ozljede, najčešće masnice i porezotine.

Mačevanje – bezvremenski sport

Piše Petra Habdelić

Mačevanje je vještina borenja hladnim oružjem, bilo mač, sablja ili floret, a potječe još iz starog vijeka. Ono što vidimo u filmovima jest zapravo scensko mačevanje, a

više o onom pravom, sportskom mačevanju, doznali smo od Sanjina Kovačića, tajnika Mačevalačkog saveza Zagreba, te međunarodnog suca za floret i mač.

U Zagrebu mačevanje ima duge korijene. Prve pouke iz mačevanja davao je Singer davne 1848., a August Piazza radio je kao učitelj mačevanja od 1884. – 1990. Krajem 19. stoljeća veliku ulogu u promicanju sportske kulture i mačevanja odigrao je Franjo Bučar provođenjem Tečaja za učitelje tjelovježbe u koji je bilo uključeno i mačevanje.

Tijekom godina klubovi su nastajali, ali se isto ta-ko i gasili, no uvijek su pronalazili način da se izvu-ku iz zaborava i da ih barem nekolicina opstane.

Najkritičnije godine za mačevanje bile su se-damdesete prošlog stoljeća, kada je mačevanje u ci-


In corpore sano

jeloj Hrvatskoj spalo na samo dva kluba – Mladost i Lokomotivu. Spas je bila gradnja Doma sportova na Trešnjevci 1974. u koji se tada trajno smještaju mačevaoci. Prve dvije godine vježbali su u prostoru tadašnjeg press centra, neko vrijeme čak i na galeriji glavne dvorane, no 1976. trajno sele u novi, specija-lizirani prostor, u Srebrnu dvoranu.

Danas svoje prostore mačevaoci imaju i na Vele-sajmu, te u maloj dvorani u Vlaškoj ulici. No, baza je nedavno obnovljena Srebrna dvorana s pet fi ks-no postavljenih borilišta opremljenih elektroničkom opremom za signaliziranje pogodaka.

Uz jednog profesionalnog trenera, dvjestotinjak sportaša koji su se odlučili za mačevanje, trenira još desetak trenera.

Što se dobnih skupina tiče, za klince je pre-poručljivo da u svijet mačevalaštva ne ulaze prije sedme godine, a idealno bi bilo početi do desete.

U ovim prostorima na Trešnjevci treniraju pri-padnici takozvane «zagrebačke selekcije», najbolji pojednci iz svih klubova te članovi triju zagrebačkih klubova – Hrvatskog akademskog mačevalačkog kluba «Mladost», mačevalačkih klubova Lokomoti-ve te Zagrebačke škole mačevanja.

Od mačevalačkih natjecanja koja se održavaju u Domu sportova najvažniji je Memorijal Vladimi-ra Mažuranića, pokrenut u znak sjećanja na ovog doajena zagrebačkog i hrvatskog mačevanja, a kao međunarodno natjecanje provodi se već 23 godine.

Pa, ako vam titula «mušketir 21. stoljeća» zvuči dobro, uputite se u Srebrnu dvoranu Doma sporto-va i okušajte u ovom plemenitom sportu.

Više informacija:Dom sportova –

Srebrna dvorana,Trg Krešimira Ćosića 11,

Zagrebački velesajam, paviljon 25,Avenija Dubrovnik 15,

Dvorana Rapir, Vlaška 71Telefon 6100 553

FLORET ima savitljivu oštricu kvadratnog presje-ka, dugačku otprilike 90 cm, i teži manje od pola kilograma.Bodovi se dobivaju vrškom oštrice i moraju pogo-diti gornji dio tijela, od ramena do prepona, predn-ji i stražnji dio, a pogoci u ruke, noge, vrat i glavu nevažeći su.Uniforma mačevaoca uključuje metalizirani prsluk koji pokriva dio tijela na kojem važe pogoci, tako da oni bivaju zabilježeni elektroničkim uređajem i prikazani na semaforu.

MAČ je po duljini sličan fl oretu, ali je teži (oko 750g), s većim štitnikom radi zaštite ruke od po-gotka, te znatno čvršćom oštricom.Boduju se samo pogoci vrškom oštrice.Cijelo tijelo je meta pogodaka, stoga nema potrebe za metaliziranim prslukom.

SABLJA je moderna inačica konjaničke sablje za sječenje i slična je po dužini i težini fl oretu. Glav-na je razlika što sablja osim uboda, i siječe svojom oštricom.Područje valjanih pogodaka je od bokova do vrha glave, što simulira jahača na konju. Maska je različita od one za mač i fl oret, s metaliziranim pokrovom, budući da je i glava valjano područje pogodaka.Kao i u fl oretu, uniforma se sastoji i od metalizi-rane jakne za bilježenje pogodaka, ali se pogoci izvan područja (bijelo svjetlo) ne bilježe na sema-foru.Borbe se odvijaju na dugoj pravokutnoj traci, borilištu (pisti ili planši). Prilikom detekcije pogo-daka uobičajena je pomoć elektroničkih uređaja i opreme.


Posebni smo jer

Igor Banjanin iz Požege već se dugi niz godina bavi organiziranjem koncerata te aktivnim ra-dom u povezivanju i promociji mladih domaćih

i stranih bendova. Svoje malo carstvo odnedavno je zaokružio otvaranjem CD i Vinyl shopa u Tratinskoj ulici u Zagrebu. Ako krenete Tratinskom od Cibone s lijeve strane, nakon samo stotinjak metara naići ćete

Vidimo se među vinilom

Fot

ogra

fi je

Mar

ina

Dam

jan

na zanimljiv izlog pun šarenih majica, kapa, raz-nih prišivaka i plakata. Ako vas k tome zvuk glasne glazbe privuče unutra, otkrit ćete pravi mali raj za zaljubljenike ploča te alternativnog načina života.

U prostoru od samo petnaestak kvadrata Igor i njegovi prijatelji smjestili su veliku količinu svakak-vih zanimljivih stvarčica. Tu se mogu naći razne ma-

jice, muške i ženske, dugih i kratkih rukava, s motivima mnogih ben-dova, u najčudnijim bojama, ima i hlača i kapa, prišivaka… ali najviše ima gramofonskih ploča. Vjerojatno niste mogli ni zamisliti da vaš omil-jeni novi bend u ovo doba digitalne revolucije, još uvijek snima i izda-je ploče. Naravno ima tu i CD-ova, raznih letaka, plakata, časopisa, fan-zine, stripova, bedževa i još mnogo toga, ali ploče su ono po čemu je Igorov dućan specifi čan.

Sve ploče su nove i zapakira-ne, naručene iz inozemstva, kao i majice te ostala roba. Uzmemo li u obzir da je u cijenu uključena i poštarina, cijene su izrazito pristupačne, a ako vam se slučajno dogodi da se bedž koji ste kupili ne sviđa vama ili vašoj djevojci, dečki iz shopa će vam ga drage volje za-mijeniti za drugi. Majicu kratkih rukava možete kupiti za već od 70 kuna, dok CD ili ploču možete naći i za manje. Najskuplja izdanja ne prelaze cijenu od 120 kuna što je u drugim CD shopovima danas rijet-kost. Također, ako želite majicu od nekog specifi čnog benda, Igor će se pobrinuti da je vrlo brzo i dobijete.

Treba reći da Zagrebu već du-go nedostaje ovakav shop. Prvi i zadnji dućan te vrste, gle ironije, nalazio se baš preko puta ovoga, u Tratinskoj, ali je 1999. godine premješten u Tkalčićevu ulicu, a ne-dugo potom i zatvoren. Kultni Iz sve

Piše Marko Rančić


Posebni smo jer

snage započeo je ono što Dirty old shop nastavlja. Igor kaže da je ideju za otvaranje ovakvog shopa do-bio upravo zbog nedostatka sličnih sadržaja u gradu. Drugi CD shopovi prodaju isključivo izdanja svjetski poznatih bendova koji izdaju za velike izdavačke kuće, a Dirty old shop se ponosi originalnim izdanji-ma, koja je drugdje vrlo teško pronaći. Stilski tu ima svega, od rocka, punka, metala do ska, hip-hopa te raznih drugih stilova, a majice koje ćete ovdje naći, teško da ćete drugdje nabaviti.

Igor Banjanin inače, već devetu godinu zaredom, svakoga srpnja, organizira kultni “Dirty old festival” u Velikoj kraj Požege. U predivnom ambijentu, na obroncima parka prirode Papuk, godinama se sku-pljaju zaljubljenici u alternativni zvuk. Festival je u ovih devet godina ugostio mnoga svjetski poznata imena, kao i sve domaće punk izvođače koji drže do sebe, od No Means No do Hladnog piva. Iako s

dirtyoldempire.com. Na njoj ćete naći sve in-formacije vezane uz festival, izdavaštvo ili shop. Čak možete onli-ne vidjeti kako izgleda vaša omiljena majica ili ploča te je naručiti putem interneta.

Zato idući put kada budete prolazili Tratins-kom, zastanite na tren, uđite u Dirty Old Shop, udahnite dobru atmosferu tog mjesta i sačuvajte je dugo u sebi.

godinama festival postaje sve veći i popularniji, ipak je sačuvao onu iskonsku dušu malog punk festiva-la u prirodi za koji ne treba izdvojiti enormnu svotu novca.

Uz shop i festival, Banjanin se bavi i izdavaštvom. Dirty Old Label etiketa je koja izdaje domaće nea-fi rmirane bendove. Mnogi od njih, za koje možda nismo ni čuli, izrazito su popularni širom Europe. Dok drugi izdavači nemaju sluha ni nos za mlade izvođače, Dirty Old Label svako malo izbaci neko novo izdanje, koje možete nabaviti u shopu. Ban-janinov trud predivno je objedinjen zajedničkom internet stranicom nazvanom jednostavno www.

Dirty Old Shop je pravo mjesto za vas ako vam se svi-dio Hi Fi Nick Horn-byja, prema kojem je snimljen i fi lm s Johnom Cusackom u glavnoj ulozi.

Donosimo vamisječak iz tog popu -larnog romana u ko -jem šarmantni vlas-nik sličnog dućan-čića, tridesetpetogo-dišnji Rob Fleming, kontemplira:

«Premda nam puno ljudi dođe u dućan, samo ih mali postotak nešto i kupi. Kupci koje volim su oni koje tjera potra-ga za pjesmom koja ih progoni, odvlači im pažnju, pjesmom koju mogu čuti u svom dahu dok trče na autobus, ili u ritmu brisača svojih vjetrobrana dok voze kući s posla; jedanput je jedan tip došao jer je sanjao ploču, kompletnu, naslov i izvođača. I kad sam mu je našao, i kad je više-manje to bilo točno ono što mu se pojavilo u snu, od izraza njegovog lica osjećao sam se kao da nisam vlasnik prodavao-nice ploča, već babica ili slikar, netko kome je život rutinski transcedentan.»(Roman je objavljen u nakladi Celeber.)


Povijesne stranice

Većina košarkaških navijača, pogotovo onih mlađe generacije, ne zna zašto se Lokomotivi, kasni-je Industromontaži, a možda čak i Ciboni, (u vrijeme kada je “Kutija Šibica” bila središte svijeta) skandi-ralo:

(solo) Himalaja – (zborno) Tres / (solo) Himala-ja – (zborno) Tres / (solo) Himalaja – (zborno) Tres, Tres, Trešnjevka / Z-A-G-R-E-B, Zagreb, Zagreb, Zagreb.

Navijačima koji se tog skandiranja još sjećaju, a koji nika-da nisu otkrili smisao tog navijanja, otkrit ću tajnu: Himalaja na Trešnjevci je tro-kut između Krapinske, Selske i Magazinske ulice. To je ona liva-da uz tvornicu Niko-la Tesla pored koje se vozimo sa zapada pre-ma jugu, ili obrnuto, uz niz stambenih zgra-da kojima završava Čakovečka ulica, uli-ca mojeg djetinjstva. Ta je livada, po kojoj se danas vrlo rijetko šeću tek vlasnici pasa, i nekoć bila samo liva-da, samo što su tada, ranih šezdesetih godi-na, neravnine nasta-le od tragova bagera i buldožera, mogle izgledati kao “brdo”, pa smo te neravnine, mi, obližnji klinci zvali “Himalajom”. Na tim smo se “brdima” obavezno sanjkali kada je pao snijeg, a malo ambiciozniji roditelji ponijeli su svojim klinci-ma čak i nove, teške drvene skije. Tu su se događala naša prva skijaška iskustva. Otkud su se stvarala ta

brda leša? Je li na mjestu današnje toplane nekoć bi-la željezara? Teško mi je u to povjerovati. Bilo kako bilo, te su se goleme količine leša razvozile prema Daničićevoj, i zatrpavale netom napuštenu prugu Samoborčeka, kojeg su se roditelji sjetno prisjećali kada su po peti put gledali “Tko pjeva zlo ne mis-li”. Dugi niz godina, uz tu napuštenu prugu, tamo

gdje su danas te-niski tereni Con-cordije, nekoć se igrao vrlo dobar hokej na “travi”, ili točnije - “na lešu”. Nekim ro-diteljima nije bilo drago da se klinci idu onamo igrati, jer se šuškalo da bi Marie Curie od tih zaliha mogla rafi nirati pristojnu količinu “onoga što svijetli u mra-ku”. Naravno, nit-ko tada nije znao za radioaktivnost, ali se šuškalo da u tome ima nečeg nezdravog. A ranu ekološku svijest pojačavala je para-noja zbog čudnog ograđenog bunke-ra s još čudnijim malim dimnjaci-ma usred te liva-de, koji tamo stoje i dan danas. Istini za volju, ni nama klincima nije bilo

posebno veselje pentrati se po tim iskrcanim brdi-ma u ostala godišnja doba, jer smo često okrvavili koljena oštrim bridovima tih kamenčića. A to, jesu li klinci s Himalaje bili prava jezgra navijača “Loko-

Himalaja na Trešnjevci


Povijesne stranice

sa”, teško mogu nešto reći. U moje vrijeme, klinci su uglavnom već igrali u Industromontaži.

Arte-kastoš-mundžer-turijenS balkona na mojoj Čakovečkoj 15 pucao je

pogled na tvornički dimnjak. Onaj pravi cigleno-komunistički – a ne ovaj današnji koji ima oznake da se u nj ne zabije avion. Nije bilo hotela Panora-ma, dvorana u Daničićevoj još nije bila ni u primis-lima, pa su se na obroncima Medvednice još mogle vidjeti kućice u Šestinama i Mikulićima. Vlakovi koji su se približavali Zapadnom kolodvoru oglašavali su svoj dolazak: baš kao u Matoša i Krleže (“ćuk il’ netopir” se više nisu mogli čuti). Niz tih čakovečkih zgrada danas je pomalo oronuo, socijalistička iz-gradnja, ali u to je doba, sredinom šezdesetih godi-na to bio elitni, tek izgrađeni kraj, pa su u njemu sta-novali brojni književnici i ostali zaslužni djelatnici. Vidovečka, Martijanečka, Ludbreška, Novomarofska bile su naprotiv – nizovi privatnih zgrada, najčešće jednokatnica, a ne kao danas kada se svi pripetava-ju da od tih jednostavnih kućica naprave nebodere. Neke zgrade ostale su “rohbau” i sljedećih trideset godina: bile su stalno ruglo kvarta. Križovljanske još nije bilo, a ona današnja urbana nebuloza između Klenovničke i Trakošćanske nije se mogla ni nas-lutiti: tamo su bila samo obična blatna brda. Ali, možda me sjećanje vara: jer što je sjećanje za jed-nog šestogodišnjaka doli niz trenutaka i epizoda iz neposredne socijalne okoline?

S južne strane oko podneva zapeklo je sunce pa se poslije ručka ili škole moglo lijepo prispava-ti. Zvukovi automobila radnika Nikole Tesle točno u tri sata dobro su se uklapali u tu polu-seosku idi-lu. Po Krapinskoj se po kruh išlo do Prehrane na Trešnjevačkom trgu. Bio je to dalek put za klince, ali tada nam to nije bilo teško. Književnici stvarno ima-ju pravo: žemljice su stvarno dobro mirisale.

Naličje Čakovečke, Krapinska ulica, bila je vrlo neugledna, ružna, prljava, tvornička ulica, na čije su tratine stanovnici “Čakovečke” uredno bacali razne otpatke. I nismo se jednom nakon nogometa vraćali okrvavljenih koljena zbog stakala razbijenih boca koja su se godinama gomilala u jarcima s obje stra-ne ulice. Stanovnici kvarta su za to optuživali Tesli-ne radnike, jer su samo oni navodno imali razloga toliko piti.

Na uglu Čakovečke i Martijanečke često su se sa-stajali “veliki dečki” koje je moja nona zvala “hu-liganima”. Ti su dečki mogli imati 14-15 godina, a već su pušili, i nisu išli doma kad je pala noć. Danas

je teško povjerovati da je netko upravo na tom uglu zacrtao “špicu”. Mi klinci generacije ‘60 izašli bis-mo na balkon i vikanjem zvali prijatelje na pikulan-je. Motali smo se oko haustora; oplatom izrezbarili jamicu, i igra je počela. Imali smo par “staklenki”, a “koraljke” i “bajserice” uredno smo čuvali u pri-vatnim muzejima da nam ih stariji dečki ne otmu za “gradsku placovinu”. Katkada smo odigrali koju partiju i na trokut, ali to je već bila igra visokog ri-zika. Mogli smo izgubiti i dvije pikule odjednom! Vikali smo “arte-kastoš-mundžer-turijen”, i u tom privatnom jeziku bili smo majstori. Jer to je bilo od presudne važnosti za naše pikulaško blago: “arte” je značilo da se možemo radijalno pomaknuti na istu udaljenost od ciljane pikule; “kastoš” da možemo oplijeviti trave koje nam smetaju; “mundžer” da u jamicu možemo staviti željeznu “bajsericu” kako nam je protivnik ne bi mogao izbiti, a “turijen” je značio da protivniku možemo postaviti prepreku (ako me i u tome sjećanje ne vara). S vremena na


Povijesne stranice

vrijeme došao bi neki klipan i napravio “gradsku placovinu”. Bilo je suza. Kada nam je pikulanje dosadilo, kockali smo se sličicama “Robot-Adrije” koje su se dobivale uz Koestlinov vafl (ili je možda bilo obrnuto – vafl je bio “pride”), sličicama “Zemlje i gradovi svijeta” ili onima iz upravo snimljenog filma Winetou, njemačko-jugoslavenske koprodukcije, ili pak “Životinjskog carstva” (prem-da je Životinjsko carstvo uglavnom bilo “za cure”). Kasnije smo isto pokušavali i s faksimilima deviza kojima su se zamatale neke slovenske kaugume, ali s njima nije išlo tako dobro. Neki su svoje ručice tako specijalizirali, mazali pljuvačkom ili možda raznim mastima, da su u školu dolazili s debelim svežnjevima. A sve na-vodno zbog neke glupave nagrade za ispunjeni album. Možda će jednom ti popunjeni albumi prodavati po pristojnim cijenama – jer ti su albumi bili naši prvi leksikoni, enciklopedije i atlasi. Tada sam, za razliku od sadašnjosti, znao sve zemlje i sve glavne gradove svijeta. Imao sam “dupliće” Gagarina, Glenna, Lajke i Terješkove. Sojenice sam mijenjao za Kennedyja. A Uoagadong-ou za Rim ili Pariz. (Zagreba naravno nije bilo).

U neko doba igrali smo se i doktora, ali te smo igre svaki put zapamtili po batinama koje smo dobivali od roditelja. Nogomet se igrao u raznim varijantama: jedan-na-jedan u jarcima između haustora; na jedan gol s neutralnim golmanom - platane ili javori pred kućom bili su vratnice; četiri na četiri na male golove; ili tri-na-tri u bazenu parka pred “bijelom kućom”.

Bijela kućaVeći i hrabriji dečki, govorimo naravno o šestogodišnjacima,

znali su se odvažiti do “bijele kuće”. To je ona zgrada, ako zna-te, koja sa zapadne strane, preko kapelice i Teslinih skladišta gleda na Selsku, s istočne na mali park između Mihovljanske i Mirkovačke, a sa sjeverne na Teslina postrojenja. Tvornica Tesla se u to vrijeme još nije proširila do samih balkona zgrade, pa su stanari još u nešto mogli i gledati. S južne je strane bila livada, a vrtića još nije bilo. Uvijek smo bili zavidni klincima iz “bijele

kuće”. Kuća je bila nova i lijepa, ima-la je izvrstan dućan u koji su se samo spustili, i lako su mogli zadovoljiti sve kaprice svojih roditelja. Bio je to geni-jalan plan nekog domaćeg Le Corbusie-ra: doista je stvorio stroj za stanovanje. Tada je to bilo moderno a klincima se ideja osobito sviđala. U prizemlju je, ako se ne varam, bio još i neki brico, naša Fellinijevska tabakerka u stakle-noj kutiji dva na dva, i obavezne pro-storije za zbor stanara ili neku valjda komunističku ćeliju.

Voljeli smo taj mali park, okružen lješnjacima i jablanovima; igrali smo se skrivača, a katkada i nogomet u ba-zenu, premda su uvijek pobjeđivali oni


Povijesne stranice

koji su drugo poluvrijeme igrali “nizvodno”. I ta je ideja s bazenom u parku bila neka modernistička ludorija, jer bazen naravno nikada nije vidio vodu, osim nakon ljetnih ili jesenjih pljuskova i blokiranih odvoda. Možda je tako nastao onaj vic s luđacima koji skaču u bazen: “A što misliš kako li će se tek veseliti kad dođe voda?” Bi-lo kako bilo, mi smo mu se veselili i bez vode. U ne-ko kasnije doba oživjela je i ideja restauracije vodoskoka, male fontane s horoskops-kim znacima. Ne znam je li uspjela. Ne sjećam se da je vodoskok ikada radio, niti da je fontana ikada bila puna.

U vrijeme kada je Mi-ro Ungar igrao tatu u pjesmi “Tata kupi mi auto, bicikl i romobil”, a neki drugi klin-ci pjevali “Darko Indijanac” (“Kauboj je bio tata, jupi-ju-pi-jupi-je-e”), još puno prije dolaska Ponyja, vozili smo se romobilima iz kućne radinosti i improviziranim terezinama s kuglagerima. A takvim romo-bilima sklopljenim od dvije daske i dva kuglagera išlo na natjecanje “brzina ali oprez”. Ja, kao posljednji, dobio sam utješnu nagradu: Stisak Mendina nosa, i pusa od Slavice - i tko je onda bio prvak? Bicikl je pak bio novotarija, posebno one zelene “žabice” koje su svi klinci odjednom dobili, pa se prisjećam epizode ka-da me je na uglu Ludbreške “pogazio bicikl”.

Veliko putovanje na KnežijuNe, sjetio sam se: romobil nije bio s kuglageri-

ma, nego s dva kotača otkinuta od bebinih kolica. Ustvari od mojih kolica. Tim kolicima, ili točnije, stolicom sa dva kotača, moja me nona svakodnevno vozila iz Stonske ili u Stonsku – na Knežiju. Put je vodio preko Okićke i Nehajske, pa preko autopu-ta prema crkvi na Knežiji. Na uglu Okićke i Rade Končara, preko puta kina Triglav bio je mali dućan u kojem me moja nona za putne muke nagrađivala finim malim kuglicama-bombonima voćnog okusa koji su se topili u ustima (zna li netko kako su se zvali?). U Nehajskoj još nije bilo onih zgradurina. Ustvari ne sjećam se ni Doma zdravlja u Parku Stare

Trešnjevke. (Ako me sjećanje ne vara – a kako i ne bi – bilo je to pred četrdeset godina! dakle, ako me sjećanje ne vara, u “moje doba” ambulanta je bila negdje u Žumberačkoj. Tamo se išlo po one smrdl-jive crne pomade protiv hematoma od biciklističkih pedala - još nije bilo “specijalki”, po cjepivo za te-

tanus, ili pak zubaru čije su nam crne komunističke plombe ostale i do danas).

Katkada smo znali ići prečicom: preko Viničke i Žumberačke, preko Rade Končara, a potom niz Sokolg-radsku (po kojoj su u Drugom svjetskom ratu padale bombe – tako su mi barem stalno pričali), pa ponovno na one knežijske pješčane ledine uz crkvu i imanje tete Kate. Ledina uz Sokolgradsku iza današnjeg Ministarstva ima-la je jednu važnu stvar: veliki dućan (dijete ih je znalo nab-rojati na prste jedne ruke). Tamo se pak kupovao sok čijeg bi se umjetnog okusa jagode ili maline i danas sje-tio kada bi ga bilo. Kupovao se u bocama poput današnjih – i ondašnjih - malih Cockti, i obavezno su se vraćale.

Cijeli taj potez od Rade Končara pa valjda sve do Horvaćanske, bilo je još pravo selo, s kokošima i ostalom živinom. Autoput “bratstva-jedinstva” nika-da nije predstavljao problem, jer su automobili tek rijetko prolazili. Kasnije su pak “fićeki” počeli nicati poput gljiva i svi su bili sretni. Lažem: bilo je i ne-kih Fiata-1300, a sjećam se i neke čudne jajoglave BMW trokolice (ili je to ipak bila DKW-trokolica) koju je vozio susjed invalid.

Uzalud ćete tražiti Stonsku, ona je ‘65, nakon ve-like poplave sravnjena sa zemljom. Tako je nestalo malo imanje mojeg nonića i none, moj bokser Roli (za kojeg su tajili da se udavio) i ona sobica u kojoj je podstanar izrađivao modele metalne zagrebačke katedrale. Tada je nastala Ujevićeva.

Bilo je vrijeme da se popnemo na društvenoj ljestvici! Ali još se dugo, kasno navečer, starom četrnaesticom išlo na košarkaške treninge u školu Kate Dumbović. Kasnije, mnogo kasnije, moja će se


Povijesne stranice

starija kćer prisjećati podruma u Čakovečkoj i proslave četvrtog rođendana pod protu-avionskim uzbunama. Prisjećat će se trav-njaka na tada već asfaltiranoj Krapinskoj, i puštanja zmajeva. Nećakinja će se prisjećati nepodnošljivog prometa na Lenjin-gradskoj (pardon: ponovno na “Novoj cesti”), na Trakošćanskoj, Osječkoj i Loborskoj.

Jedino su Himalaju čini se svi već posve zaboravili.

Tekst i fotografije objavljene su ljubaznošću g. Darka Polšeka i Hrvatske revije.


Glas naroda

28 Glas Trešnjevke, ljeto 08

Kojisu sadržaji

kojepriželjkujete

u svomparku?

Pripremila i fotografi rala: Marina Damjan

Ljerka Šerm, 65,umirovljenica„Najbliži mi je park u Hrgovićima kod Konzuma. Ne sviđa mi se što je starin-ski, trideset ga godina nisu mijenjali, a oni u novim zgra-

dama redovito se obnavljaju. Trebalo bi dodati tobogan i klackalice jer nema ničega osim dvi-je ljuljačke. Velik je prostor, ima dosta djece, a nema ničega.“

Robert Haberle, 42, trgovac„ Svaki dan gledam park kod Gagarino-va puta i u njemu razbojnike i krimi-nalce. Promijenio bih ljude, ali to ne

mogu. Naš park bi trebao biti oaza za sve, ali kad vidim što se događa u tri sata ujutro, žalosno je što imamo park. Od po-licije nema rezultata. Obavezno bi trebalo postaviti javne wc-e ili barem pipu gdje si ljudi mogu oprati ruke.“

Ognjen Milošević, 24, profesor engleskog

jezika i komparativne književnosti

„Prvo bih u svoj park na Trešnjevačkom trgu dodao

još trave. Često je pun smeća pa bi ga trebalo češće čistiti. Park Stara

Trešnjevka je jedini koji baš lijepo izgle-da. Općenito, mislim da na Trešnjevci treba sačuvati svo moguće zelenilo i posaditi što

više trešanja.“

Željko Nežić, 52,umirovljenik„Fontana u parku Stara Trešnjevka da se može oprati ruke i popiti vode bila bi bolja od postavlje-nog spomenika koji uopće nije u planu. Ma, ne treba

iz njega raditi kemije, jer što više naprave, to će više porazbijati. Svako malo, Zrinjevac mora mijenjati kante za smeće. Treba pojačati noćni nadzor jer se svašta dešava u parku. Ipak, tu je Općina pa se sve brzo riješi, dok ja u svojoj ulici ne mogu proći od snijega kad padne.“


Glas naroda

Ljubica Kovačić, 51, spremačica„Sad nam ništa ne nedostaje. U naš park u Staglišću stavili su nove igračke, konjiće, klupe i onu mekanu podlogu. Lijepo je sređeno. Dokle će biti tako, vidjet ćemo kad počnu razbijati.“

Sanela Bohar, 21, zastupnica

osiguranja„Potrebno je

malo više sigur-nijih igračaka

za djecu. Prim-jerice, maknu-

la bih vrtuljke i mrežice za penjanje u parku na križanju Selske i Zagorske gdje

se djeca lako mogu udariti. Mislim da parkovi nisu mjesto za odlaganje stakla,

što mladi često učine nakon izlaska.“

Sudonija Grabar, 24, stu-dentica

„Najbliži mi je park Stara Trešnjevka koji mi je sas-vim u redu. Mali je park

gdje se ne može puno napraviti. Jedino bi mogli

posaditi više cvijeća. I bilo bi super da se dio uz cestu ogradi živicom da se

auti ne vide i manje čuju.“

Milan Mesek, 64, stolar„Prije tri mjeseca skupili smo potpise i pisali Općini da po-stave javni wc u parku Stara Trešnjevka, ali još nismo dobili odgovor. Kazna za pišanje je par stotina kuna, a nemaš gdje to ob-aviti osim u kafiću i doma. Prije je

tu bila mala kućica u te svrhe pa su je maknuli. Što bi za sve nas bilo da platimo koju kunu ženi koja bi pazila na toalet. Za djecu treba dodati igračke, kao što ima na Knežiji, a bilo bi dobro da postave ogradicu kod ceste da ne mogu tek tako istrčati pred auto.“

Halida Fakin, 57, umirovljenica

„Smeta me kad se ljudi parkiraju na

zelenilu i htjela bih da postave ogra-

du oko parka. Na primjer, u ulici Ru-dolfa Bićanića često ima mjesta, ali se ljudi

parkiraju na travi. Tražili smo od kućnog savjeta da postave ogradu oko parkića,

učinili su to, pa su je maknuli. Često sam znala reći ljudima koji bi se parkirali, „jel’

razlikujete travu od betona“?“

Jagoda Pejanović, 74, umirovljenica„U parku Stara Trešnjevka treba više klupica za sve, pogotovo za nas starije. I da psi manje hodaju i ne vrše nuždu u parku. Neki vlasnici pokupe, ali rijetki.

Također, drago mi je da se mladi vole, ali neki pret-jeruju, mogli bi biti malo pristojniji.“

Antonija Radić, 32, trgovkinja„U parku u Horvatima uopće nema stabala, tre-balo bi ih posaditi. Ima igračaka i svega, ali djeca se radije igraju u Gredicama

zbog hladovine. Imam i psa, pa me najviše brinu zabrane za pse, htjela bih da se više prostora pos-veti njima jer se i oni moraju istrčati.“


Poznata stanarka

Dobareter

Sonje Šarunić!


Poznata stanarka

Sonju Šarunić znamo po njezinu ugodnom glasu i zanimljivim emisijama koje za vri-jeme ručka slušamo subotom i nedjeljom na radiju Antena (prije Obiteljski radio).

Njene uvijek aktualne, neočekivane i zabav-ne teme, način na koji razgovara sa slušateljima i pozitivna atmosfera koju širi eterom uvijek će nas zadržati na toj radio-frekvenciji i ostaviti u dobrom raspoloženju još dugo nakon odjave.

Kad opisuje svoj životni put, Sonja Šarunić reći će da se selila petnaest puta, da je kao dijete po-morca odrastanje i mladost provela u Rijeci. Nakon diplomiranja na ekonomskom fakultetu, u potrazi za sadržajima i poslom koji će je, ispuniti došla je do odgovora koji je glasio – novinarstvo.

Kad bi je netko pitao što bi radila da ima milion dolara, odgovor bi glasio da bi opet bila radijska vo-diteljica i urednica, jer to je ono što ona jest.

U teškim trenucima u karijeri, znala je kao pravi horoskopski ovan zalupiti vratima i reći dosta, ali i procijeniti u kojim sitacijama mora pregristi i ostva-riti svoj cilj.

Intervjuirala je niz osoba, a na pitanje koji su joj bili najinspirativniji, boji se da nekog ne izostavi, ali ipak izdvaja fra Zvjezdana Linića zbog njegove iz-nimne duhovnosti i Severinu, zbog duhovitosti i sna-ge duha.

Da dobije dar mijenjanja svoje prošlosti, na bi mijenjala baš ništa jer smatra da postoji dobar raz-log zašto se sve odvijalo upravo ovako. Želje za budućnost vezane su uz blagostanje unuka, kćeri i najmilijih, uz potrebu za slikanjem, vrijeme s prija-teljima i potrebu da uvijek ostane svoja.

Idoli i uzoriIma ljudi kojima se divim, a jedna od njih je

Oprah ili Bill Gates koji neprestano daju u humani-tarne svrhe.

NovacTo je sredstvo i samo to. Treba ga trošiti, imali

ga ili ne. Jer ako ne otvorite izlaz, nema ni ulaza. Trošim makar ponekad i otišla u minus jer znam da će novac nekako odnekud ponovno doći.

Fizička privlačnost i seksFizička privlačnost je svakako početak. Iako,

znam parove koji su se zaljubili preko telefona.

UspjehOsobno, pohvalu svoje kćeri koja je sklona ob-

jektivnosti i nesklona podilaženju, doživljavam kao najveći uspjeh.

Također, uspjeh je biti ovdje i sada, kao i izvr-stan osjećaj ispunjenosti nakon dobre emisije.

HedonizamAh, to je upravo ono što sam živjela ovo ljeto

u slikarskoj koloniji na Rabu: slikanje i more koje usporeno valja valove u plićacima.

Religija i vjeraJa sam katolkinja sa svim sakramentima, osim

vjenčanog. Nisam često u crkvi i po pitanju vjere sam svoja kombinirajući katoličanstvo s nekim dru-gim spoznajama.


Poznata stanarka

MonogamijaJa sam monogamna. No, bojim se da na planetu

nema monogamnih muškaraca.

PutovanjaNeobično mi se svidjela Australija, Peking i Kine-

ski zid, ali najimpresivniji mi je bio Nordcap, najs-

jevernija točka Europe gdje vas u ponoć obasjava sunce.

Naš kvart TrešnjevkaNakon sedamnaest godina u Gajevoj, osjetila

sam kako me nervoza centra počinje gušiti. Doselivši se na Trešnjevku, osjećam da sam procvala u ovoj energiji mira i domaće atmosfere, i svoj sam dom počela doživljavati kao nukleus iz kojeg idem dalje.

Voljela bih da se riješi problem parkiranja, mož-da podzemnom garažom. Također, nedostaje malih dućančića u blizini.

Glazba koja život znači – I won’t to break free grupe Queen i Da te mogu pismom zvati. Dirljiv kuriozitet potonje jest da ju je napisao čovjek za vrijeme boravka u staračkom domu.

Obavezan film – Boja purpura i Mostovi okruga Madison

Knjiga koja se čita ponovno – Moć sadašnjeg trenutka i Huxleyjev Otok

Omiljena osoba – Naravno, moja kći

Godišnje doba – Proljeće

Najdraže mjesto – Moj vrt na Trešnjevci i jedno mjesto posebne energije na otoku Molat

Neizostavna karakterna komponenta – suo-sjećanje prije svega


Dogad–anja za neumorne

Filmska radionica: Snimi svoj fi lm, postani Hitchcock

od listopada do prosinca 2008., Centar za kulturu TrešnjevkaSvrha radionice jest kroz teoretska predavanja i praktičan rad potaknu-

ti sadašnje i buduće vlasnike video opreme na kreativan i zanatski rele-vantan pristup oblikovanju kućnih, ali i ambicioznijih video projekata. Ovladavši temeljnim znanjem, svaki će pojedini autor-amater biti inspiri-ran na kreativni pristup. Radionicu će voditi moderator, profesor s Akade-mije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, dok će svaka specifi čna tema ugostiti relevantnog predavača, profesore s Akademije dramske umjetnosti i autore iz profesionalne prakse. Posljednja tri jednoiposatna termina bit će posvećena praktičnom radu polaznika. Uz osiguranu digital-nu video tehniku za snimanje i obradu slike i zvuka, polaznici će uz men-torski nadzor voditelja radionice snimiti svoj kratki video rad na zadanu temu, te će ovo praktično audiovizualno školovanje završiti i svojim prvim video fi lmom.

Radionica će se odvijati u video učionici Centra, gdje polaznici na raspolaganju imaju svu potrebnu opremu: dvije kamere, dodatnu opremu, televizore, video rekordere te računala. Montaža radova će se realizirati u suradnji sa stručnjacima iz profesionalne prakse u montažnom studiju. Dio predavanja će se realizirati na ADU.

Suradnički tim koji radi na realizaciji programa: prof. Vedran Mihletić, gostujući predavači s ADU i osobe iz profesionalne prakse.

Green Fest , 3. listopada, KC “Dražen Petrović”

Uz izvrsne Kaiser Chiefs , na ovom festivalu moći će

se vidjeti i čuti Edo Maajka, koji će promovirati album

“Balkansko a naše”, Lollob-rigida iza kojih je također novi album “Lollobrigida

Inc.”, dok će festival zatvo-riti makedonski glazbenik

Kiril Džajkovski, koji je već nastupao na jednom Green

Festu i to onom u Inđiji. Cijena ulaznice za

zagrebački Green Fest je 180 kn.

Koncert: Alicia Keys, 10. listopada, KC „Dražen Petrović“ Jedna od trenutno najaktualnijih pjevačkih zvijezda na svjetskom glazbenom nebu koncertno promovira svoj posljednji album AS I AM .

Koncert: Etran Finatawa , 18. studenoga, Aquarius

Uz, zagrebačkoj publici dobro poznati, Tinariwen, Etran Fina-tawa iz Nigera su najpoznatiji svirači tzv. pustinjskog bluesa. Debitirali su 2004. na festiva-lu Essakane u Maliju i izazvali

pozornost zbog spajanja glazbenih stilova Tuarega i njima susjednog nomadskog naroda Woodabea, što će i predstaviti u klubu.

Od Tuarega su uzeli električne gitare i tinde bubanj, a od Woodabea calabasse udaraljke i višeglasno pjevanje iz njihovih tradicionalnih

ceremonija. Godine 2006. izdaju vrlo cijenjeni Introducing Etran Finatawa koji im je “širom otvorio mnoga vrata”, prvenstveno ona europska. Ove godi-

ne su izdali svoj drugi album Desert Crossroads koji je također mahom pobrao vrlo dobre kritike. (izvor: Muzika.hr)


Dogad–anja za neumorne

Filmski festival „Pssst! Festival nijemog fi lma“

13. do 16. 11. 2008., Centar za kulturu Trešnjevka U Hrvatskoj trenutno ne postoje projekti koji u svoj fokus uzimaju temu nijemog fi lma i prezentiraju je

na atraktivan način koji publici nudi nešto više od retrospektive u okviru kronološkog pregleda razvoja fi lma. Na europskoj razini, unatoč brojnim fi lmskim manifestacijama, također nedostaje inicijativa koje bi pružile umjetnicima priliku da se izraze kroz taj specifi čan način pripovijedanja. Mogućnost upoznavanja i praćenja bitnih ostvarenja s područja nijemoga fi lma svedena je na minimum, unatoč iskazanoj potrebi i interesu pu-blike prepoznatoj i od komercijalnih distributera koji sramežljivo plasiraju najznačajnija žanrovska ostvaren-ja. Iako se radi o vitalnoj fi lmskoj disciplini čiji broj poklonika u svijetu raste, ljubitelji fi lma u Hrvats-koj prepušteni su kratkovidnim tržišnim pravilima i ostaju zakinuti za uvid u recentna kretanja kada je riječ o nijemom fi lmu. Kada se uzme u obzir tendencija «tehnostalgije» u društvu koja popularizira i daje novi impuls znanstvenim i umjetničkim pojavama vezanima uz prošlost, jasno je vidljiva potreba za kulturnim sadržajima koji prelaze uobičajene obrasce.

Cilj projekta je ponuditi upoznavanje nijemog fi lma u drugačijem svjetlu, kroz fuziju moderne tehnologije i primarne fi lmske forme. Budući da tehnološki napredak omogućava snimanje fi lma mobitelom ili web kamerom, svatko je pozvan da prezentira svoju viziju nijemog fi lma. Svrha je omogućiti autorima profesionalcima i amaterima da predsta-ve svoje radove na manifestaciji vrlo jasne žanrovske orijentacije, te publici pružiti priliku da osim praćenja revijalnih sadržaja preuzme i aktivnu ulogu jedinog mjerodavnog žirija.

Festival se održava u Centru za kulturu Trešnjevka i zamišljen je kao program koji uključuje prezentaciju radova pristiglih na ot-voreni međunarodni natječaj bez ikakve selekcije, dok nagrade dodjeljuje isključivo publika svojim glasovima. Osim natjecateljs-kog dijela, posebno mjesto zauzimaju retrospektiva najvažnijih ostvarenja žanra kao i pregled domaćeg nijemog fi lma. Uz na-vedeno, predviđen je i zabavni program koji uključuje koncer-te. Projekt će se realizirati kroz tri jednodnevne manifestacije.

Prva Revija nijemog fi lma održana je u prosincu 2007. u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka, a u suradnji s Hrvatskom kinotekom/Hrvatskim državnim arhivom i Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, te uz značajno medijsko praćenje revije. Pokrovitelj događanja bio je Grad Zagreb - Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, a medijski pokrovitelji Radio 101 i InZG. Spon-zori su bili Sizis design, Arto-vanjsko oglašavanje i Zagreb fi lm.

Ciljne skupine čine ljubitelji fi lmske umjetnosti i kulturnih manifestacija, profesionalni fi lmski djelatnici i amateri entuzijasti. Korisnici obuhvaćeni projektom su primarno, ali ne i isključivo, mladi poklonici umjet-nosti i kulturnih manifestacija, fi lmski profesionalci i amateri te općenito publika željna ponude izvan okvira postojećih projekata u kulturi. Pssst! Festival nijemog fi lma podrazumijeva suradnju s Hrvatskom kinotekom/Hrvatskim fi lmskim arhivom, Zagreb fi lmom i Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu.

Značaj projekta ogleda se u popularizaciji nijemog fi lma kao manje poznatog segmenta domaće i svjetske kinematografi je. Otvoreni poziv na stvaranje u toj disciplini čini programski koncept bez presedana u Europi te pozicionira Zagreb kao središte okupljanja poklonika tog žanra.

Osnovna i dugoročna ambicija festivala je aktivna promocija umjetničke forme nijemog fi lma te etabli-ranje kao centralno mjesto prezentiranja autora s tog područja. Ovim programom kulturna ponuda grada Zagreba postaje bogatija za jedinstvenu manifestaciju konceptualno gotovo bez konkurencije na globalnoj razini. Sadržajne odrednice festivala potiču ispitivanja kreativnih mogućnosti, pozivaju na inovativnost i in-terdisciplinarnost i na taj ga način predstavljaju kao mjesto atraktivno umjetnicima iz regije i šire.

N a z i v

T r a j a n j eS i n o p s i s

O a u t o r u / a u t o r i c i

S c e n a r i jR e ž i j a

G l a v n e u l o g eK a m e r a

M o n t a ž aK o n t a k t

I m e , p r e z i m eU l i c a , b r o j

G r a d

T e l e f o n ( m o b i t e l )E - m a i l

C e n t a r z a k u l t u r u T r e š n j e v k a , z a P S S S T ! , P a r k S t a r a T r e š n j e v k a 1 , Z a g r e b

e - m a i l : r d a n k o@ c e k a t e . h r

P r i j a v i s e n a


Građani uređuju stranice


Građani uređuju stranice

pitanja čitateljaZašto tržnica Trešnjevka nema svoje vlastito besplatno parkiralište, kao što imaju svi supermarketi i kad će ga napraviti? T. L.Zašto na Staroj Trešnjevci nema podzemne garaže i kad će napravit jednu kod tržnice Trešnjevka? R. H.Ni jedna tržnica u gradu nema vlastito parkiralište nego su sva parkirališta u vlasništvu grada. Raspravom na Vijeću o detaljnom urbanističkom planu središta Trešnjevke u koje spada i plac, predloženo je da se izgradi podzemna garaža na potezu Vukovarske i Nove ceste – ispod postojećeg parkirališta. Čemu služi ruševna kuća kod tržnice, između Nove ceste i Zvorničke ulice? Hoće li je renovirati ili srušiti? Alen M.Ruševna kuća ima više vlasnika, grad je zainteresiran za otkup kuće zbog proširenja parkirališta, no pojedini vlasnici dijela zgrade ucjenjuju grad s visokim i nerealnim cijenama otkupa stanova te grad u ovom trenutku nije u mogućnosti kupiti kuću. Zašto su uklonjene klupice na Trešnjevačkom trgu u parku kod Konzuma i kad će ih opet postaviti? J. P.Na uglu Nove ceste i Tratinske kod Konzuma zemljište je u privatnom vlasništvu i nerealno je očekivati, a i zakonski je zabranjeno ulaziti u privatni posjed. Postupak vlasnika o uklanjanju klupica (postavio grad) je zakonita. Na početku Vukovarske ulice u zgradi Grawe osiguranja, često noću počne zvoniti alarm koji smeta ljudi-ma. Zvali smo policiju, ali nije bilo rezultata. Što napraviti da to prestane? Ognjen M.Policija ima pravo podnijeti kaznenu prijavu za uznemiravanje javnog reda i mira. No pitanje je koliko je učinkovito naše pravosuđe. Koliko vremena tjedno radite kao vijećnici i koliko vas za to plaćaju? Monika K.Svi vijećnici i predsjednik Vijeća su volonteri i imaju svoja redovita radna mjesta, osim penzionera. Za svoj rad dobivaju naknadu. Osim obaveze prisustvovanja sjednicama, sudjeluju i u radu pojedinih povjerenstva. Takav rad je u pravilu poslije radnog vremena. Predsjednik provodi svakodnevno na poslovima Vijeća i Gra-da od 2 do i 16 sati, ovisno o obavezama, s time da je i on volonter i u radnom odnosu odrađuje svoje regu-larno radno vrijeme.

Odgovorio: Hrvoje Ozmec, predsjednik Vijeća gradske četvrti Trešnjevka sjever

Javljajte nam se s prijedlozima i željama: ako smatrate da ima bitnih tema koje nismo dotakli ili ako želite da govorimo o nekom događaju, osobi ili problemu, pišite nam na adresu: Glas Trešnjevke, CEKATE, Park Stara Trešnjevka 1, Zagreb; e-mailom na [email protected] ili faksom na 3024 247


Info servis


Info servis

Kontakti gradskih službiGRADSKA ČETVRT TREŠNJEVKA SJEVER Park Stara Trešnjevka 2, tel: 6585-764, fax: 6585-765 e-mail [email protected] Vijeća Hrvoje OzmecPrimanje građana: utorkom 10:00-12:00

GRADSKA ČETVRT TREŠNJEVKA JUG Park Stara Trešnjevka 2, tel: 6585-759; fax: 6585-760; e-mail: [email protected] Vijeća Saša Molan dipl. Oec.Primanje građana: srijedom 11:00-12:00

GRADSKI URED ZA PROSTORNO UREĐENJE, ZAŠTITU OKOLIŠA, IZGRADNJU GRADA, GRADITELJSTVO,KOMUNALNE POSLOVE I PROMET Trg Stjepana Radića 1, tel: centrala 610-1111Odjel za zelene površine (nadležnost zaštite parkova, zelenih površina, postavljanje iuklanjanje klupa, postavljenje klamerica i dr.) Odjel za promet – nadležnost regulacija prometa, postava znakova, postava stupića i dr.ČISTOĆA – ispostave službe čišćenja i pranja Trešnjevka sjever – tel: 3860-781, 3646-293, Mladen Volarić 098-358-683, Robert Nadinić 098-308-703Trešnjevka jug – tel 3634-035, Ivica Zdešić 098-308-707KOMUNALNO REDARSTVO TREŠNJEVKA Park Stara Trešnjevka 2, tel: 6585 -747, fax 6585-741dežurni tel: 610-1566 (radni dani i vikendom od 08.00 – 20.00 satiMATIČNI URED TREŠNJEVKA Park Stara Trešnjevka 2, Tel: 01/658-5735-6, Faks: 01/658-5737,Radno vrijeme: 8:30-15:30

PODRUČNI URED TREŠNJEVKA Park Stara Trešnjevka 2, tel: 6585-777 centralaPOLICIJSKA POSTAJA TREŠNJEVKA Nehajska 7, tel: 365-6666POREZNA ISPOSTAVA TREŠNJEVKA Park Stara Trešnjevka 2, tel: 3035-800VODOOPSKRBA I ODVODNJA ODJEL HITNIH INTERVENCIJA, tel: 6163-292,šef Boris Orešić 091-6187816LOKACIJA ZAGORSKA centrala: 3643-539Kontakt za pritužbe ili obavijesti,NE za prijave kvarova: [email protected]

ZAGREBAČKE CESTE NADCESTARIJA I, Remetinečka cesta 109; tel: 6527-487zadužena za GČ Trešnjevka jug, Mile Čulumović - 091-2356-011NADCESTARIJA III, Prilaz baruna Filipovića 9; tel: 3775-184zadužena za GČ Trešnjevka sjever – Marko Čorak – 091-2356-110

ZRINJEVAC Trešnjevka – održavanjeTrešnjevka sjever – Krapinska bb – Gojčeta Nediljka, dipl. ing – 301-0716, 098-323-472Trešnjevka jug – Ranogajčeva bb - Dušević Dijana, dipl. ing. 098-323-692 Održavanje zelenih površina: tel: 6598 891; Uređenje zelenih površina: tel: 6598 872Besplatni telefon 0800 200 202, [email protected]

Glavna urednicaDanijela Rajković

NovinariMarina Damjan, Jelena Dropulić,

Petra Habdelić, Tomislav Pokrajčić,Marko Rančić

Fotografi Marina Damjan, Dražen Smaranduj

LekturaNataša Pejić

Grafi čka urednicaTanja Balotić

PrijelomAlan Mance

Prodaja oglasnog prostoraAnamarija Meniss

Dinamika izlaženjaožujak, lipanj, rujan, prosinac

Naklada10 000 primjeraka

NakladnikCentar za kulturu Trešnjevka

uz potporu Vijeća gradskih četvrti Trešnjevka-jug i Trešnjevka-sjever

Za nakladnikaLjiljana Perišić

Park Stara Trešnjevka 1,10 000 Zagreb

Telefon 01/3027-411 01/3027-032 Faks 01/3024-247e-mail: [email protected]

MB: 3239632Žiro račun

Zagrebačka banka2360000-1101429565

G L A S T R E Š N J E V K E − I M P R E S S U M


Zabilješke buntovnika s razlogom

U današnje vrijeme, život bez mobitela i interne-ta postao je nezamisliv. Televizor i računalo ne tre-ba ni spominjati. Ultra brzi razvoj tehnike i tehnolo-gije utječe na sve sfere društva i života uopće. Ako nemate mobitel, imat ćete problema u komunikaciji s drugima, a u krajnju ruku ispast ćete čudak. Ako nemate internet, ne očekujte dobre rezultate u školi ili na poslu, nećete moći ni studirati ni zaposliti se jer vam nedostaju osnovni uvjeti. Tu su playstation i druge konzole za videoigre. Već odavno je industrija videoigara «prešišala» fi lmsku po zaradi i popular-nosti. Igre su interaktivne, reći će mnogi. Istina, ali interaktivna je i komunikacija licem u lice, a naša djeca danas sve manje komuniciraju s ljudima, a sve više s kompjutorima. Nije ni čudo da odrasta sve više debelih, socijalnih invalida, koji imaju problema s prilagođavanjem. Većina mladih ne zna drugo ne-goli prihvatiti obrasce ponašanja koje nam nameću mediji i moderan način života. Budi pametan, lijep, zgodan, uspješan… originalan, budi svoj, a kada to doista i jesi, opet nije dobro. Originalnost se cijeni, ali samo u granicama koje je nametnulo društvo. Inače, nailaziš samo na čuđenje i odbijanje.

Tužno je da naša djeca odrastaju u takvoj sredi-ni sveopćeg kaosa i novih licemjernih vrijednosti. Sjećam se kako sam, još kao mali, s pokojnim dje-dom za ljetnih popodneva šetao šumom. Nije bi-lo mobitela koji bi remetili naš mir, nije bilo e-mail poruka na koje treba što prije odgovoriti. Sjećam se priča što su mi ih pričali roditelji koji su se od jutra do mraka igrali na otvorenom. Naime, u njihovo vri-jeme televizor je još uvijek bio fi kcija. Pričali su o igrama i igračkama koje su sami smišljali i stvarali, o ogromnoj količini slobodnog vremena koje su imali na raspolaganju te o nedostatku tvorničkih igračaka. Ali zato je do izražaja dolazila kreativnost svakoga od njih. Za mnoge od tih igara do tada nisam ni čuo.

Čak sam i s�m kao dijete doživio dio takvog raja. Kakav internet i PC, kakvi mobiteli uopće? Nintendo i videoigre tek su počinjali. Čitali smo stripove, vozi-li bicikl, bavili se svim mogućim sportovima. Svaka livada postajala je sportski teren, stabla su bila golo-vi za nogomet, klupice mreža za nogotenis, okrug-la fontana bazen. Gradilišta zgrada bili su ratni po-ligoni, a krov škole ili vrtića zamršeni labirint koji je

Pošaljimo djecu van na igranje !oduvijek intrigirao baš zato što je bio zabranjen. Stari Bundek, Jarun i jezero Savica bile su čarobne šume sa svojim stanarima i tajnama koje kriju. Podrumi zgrada bili su pećine i katakombe, a glavne promet-nice granice među našim malim dječjim državama. Morao si dobro paziti gdje ćeš, kako i kada prijeći u drugi kvart. Bicikl je bio bogomdano sredstvo za istraživanje novih teritorija, užasno dalekih u našoj dječjoj percepciji.

Sada, kada se osvrnem na sve to, nije mi jasno kada i kako su se mobiteli, internet i videoigre uvu-kli u moj život. Nekad se znalo, nalazimo se svi u osam ispred škole, nije bilo potrebe za beskonačnim telefonskim pozivima. Tko bi zakasnio, znao je gdje će pronaći druge. U današnje vrijeme, mobiteli su postali izlika za kašnjenje. Zatim, često mi se dogodi da se tjednima ne odvojim od kompjutorskog ekrana zbog najbezazlenije videoigrice. Nisam ni gladan ni žedan, čak ni umoran, bitno mi je samo da stignem što dalje, da prijeđem i završim svaku razinu. Eh, kad se sjetim da nisam ni znao što su videoigre kao di-jete. Internet, iako koristan, također izaziva ovisnost. Podataka je bezbroj, točnih i netočnih, korisnih i be-skorisnih. Često tražeći jednu stvar, završim na sas-vim desetim temama, da ne spominjem neprospava-ne noći zbog obične wikipedije.

Čudim se nekim prijateljima koji su svoj društveni život gotovo u cijelosti zamijenili virtualnim. Jedan mi je nedavno, kada sam ga u subotu pozvao da izađemo van, rekao: “Nemam vremena. Čeka me eki-pa na chatu, a i guild mi se danas sastaje, znaš onog zmaja u WOW-u, nismo ga još ubili.” Neupućenima ovo vjerojatno zvuči kao nekakva stručna terminolo-gija, što u krajnjem slučaju i jest u svijetu interneta, ali mojem prijatelju to je način ostvarivanja svakod-nevnih društvenih kontakata putem online videoigre.

Uza sve dobre strane moderne tehnologije i po-godnosti koje ona pruža, mnogi od nas zaboravlja-ju svoju iskonsku prirodu. Nije ni čudo da mnoga današnja djeca nikada nisu vidjela živu kravu, osim možda u zoološkom vrtu. Zato pošaljimo djecu van na igranje. Kako će inače znati cijeniti takve stva-ri jednom kad odrastu. Stariji ljudi često kažu da je nekada bilo bolje. U ovom slučaju mislim da doista imaju pravo.

Piše Marko Rančić

preuzmi pdf 2 mb

Documents