2 preventeen

Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Voljeti: Koegzistirati (Imati ili biti?) .................................... 4

Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale Druga šansa .............................................................................. 6

Aleksandar Vidović, Ugostiteljska i trgovinska škola, Doboj Škola i sve što dolazi s njom ............................................... 8

Tarik Kovač, Vareš, Građevinski fakultet, Sarajevo FAQ ............................................................................................10

Elmedina Tirić, Mašinski fakultet Sarajevo Pravo na (ne)studiranje ......................................................11

Nermana Suša, MŠS Hazim Šabanović, Visoko Gdje je dvoje, tu je i treće ...................................................13

Nermana Suša, MŠS Hazim Šabanović, Visoko Znamo li odakle početi? ....................................................15

Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo / Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale Sve je isto k’o i lani, para za kulturu nema ...................17

MIlica Čajević, Srednjoškolski centar Pale Kontroverzna umjetnost Luis Quilesa ..........................19

Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale Svjetski, a naš: U ateljeu kralja trikotaže ......................20

Dajana Josipović, Gimnazija Jovan Dučić, Doboj Neletov fajront u Dobojlijama ..........................................22

Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Žao mi je, ali ne želim biti car ...........................................24

Emira Beganović, MSŠ Nordbat 2, Vareš Vuk .............................................................................................26

Dajana Josipović, Gimnazija Jovan Dučić, Doboj Ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi od nas samih....27

Jovana Đurić, FMK, Psihologija, Beograd Intergalaktički kozmoplovci koji nam kradu lične podatke sa društvenih mreža ................................30

Alma Strika, Gimnazija Muhsin Rizvić, Kakanj Damir Nikšić – umjetnik, kritičar i dobar čovjek Bosne .............................................................31

Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet ,Sarajevo Sloboda (ne)mišljenja ........................................................33

Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Ti si taj virus, o da! ................................................................34

Tarik Kovač, Vareš, Građevinski fakultet, Sarajevo Odakle se dođe i kuda se ide? .........................................36

Konkurs ....................................................................................39

sadrzaj

IMPrEsUMUrednički tim: Tarik Kovač, Jasmila Talić

Redakcija: Emira Beganović, Milica Čajević, Jovana Đurić, Lejla Ibrulj, Dajana Josipović, Alma Strika, Nermana Suša, Slađan Tomić, Elmedina Tirić, Alek-sandar Vidović, Dino Živojević

Ilustracije: Combo Culture Kidnapper, Luis Quiles, arhiva UG NARKO-NE, Milica Čajević, Merjema Salić, last-copy internet, deviantart.com

Lektorica: Irena Ljevak

Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović

Nositelji projekta: UG NARKO-NE, HKO Kruh sv. Ante

Dizajn i DTP: Selma Fočo – TRIPTIH Design studio, Sarajevo

PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE/ISSN 1840-2461/APRIL/TRAVANJ 2015./GODINA IX./BROJ 28.

kontaktIrajtE nas:Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel./Fax: +387 (0)33 223-285 | E-mail: preventeen@pre-venteen. ba | www. narkone. org | www. preventeen. ba Facebook: Časopis Preventeen, Časopis “Preventeen”

3preventeen

Šok. Razočarenje. Strah. Borba. Bunt. Revolu-cija. Ili samo otupjelost? Tabula rasa? Mirno more? Mirni horizonti? Horizonti laži? Laži koje nas uljuljkuju i uspavljuju, ali do te mjere da se ne želimo i ne smijemo probuditi? Naime, bu-đenje će biti razorno, ali divno razorno i osvje-štavajuće. Podići ćemo se i biti virus borbe, ak-tivizma i snage, virus koji će se divno proširiti, virus kojim žele da vas zaraze naši dopisnici u tekstovima koji su pred vama.

Osnovna ljudska prava su zanijekana, poga-žena, smrvljena, smrskana. Španjolski umjet-nik Luis Quiles i francuski street-art umjetnik Combo Culture Kidnapper, koji su intervjuisa-ni u ovom broju, pokazuju na koji način osvije-stiti ljude, šokirati ih, razočarati, prestrašiti: ka-kvo je to mjesto u svijetu, gdje se sada nalazi-mo i smijemo li biti slijepi: na glad, siromaštvo, trafficking, rodnu nejednakost, mržnju prema drugom i drugačijem, cenzuru, konzumerizam, selfie-ovisnost i pristanke na lažne identitete? Imamo li izbor da se pobunimo: želimo pravo na egzistenciju, pravo na sigurnost, pravo na jednakost, pravo na ljubav, pravo na mir, pravo na privatnost, identitet? Pravo na (nedovrše-nost rečenice)...

Znamo da postavljamo mnogo pitanja i da od-govori nisu lahki. Nema apsolutnog rješenja. Ipak, ključan je izbor: Ja želim. Ja mogu. Ja vo-

lim. Mi želimo. Mi možemo. Mi koegzistiramo. U tekstovima koji su pred vama nisu prisutni samo razočarenje i bunt. Čekaju vas mnoge pozitivne priče, o izboru da budemo odgovor-ni, izboru da studiramo ili ne, da živimo slo-bodno (pa makar platili cijenu), izboru novog života (reintegracija osuđenika), izboru na kre-ativni izražaj, izboru da imamo novog člana/icu porodice (jer biološki nije nužno predo-dređen!), i mnogi drugi. Također, u našoj novoj rubrici Kreativa, namijenjenoj za pjesme, priče, crteže i fotografije talentiranih mladih, uživat ćete u lepršavosti, senzibilnosti, ali i uvlačenju u svaki pokret, treptaj i misao imaginarnih (ili možda ipak neimaginarnih?) likova.

Priliku za kreativnost dali smo i mladima širom BiH koji se bave fotografijom, pokrenuvši kon-kurs za fotografiju koja je nagrađena objavljiva-njem na naslovnici. Fotografkinju Sumeu Sje-nar, čija je fotografija na naslovnici, predstavili smo u ovom broju, zajedno sa ostalim fotogra-fima/kinjama čije su nas fotografije dojmile. I vi ćete uživati, sigurno.

Godinu 2015. Preventeen će obilježiti mnogim promjenama! Boja. Dizajn. Format. Tekstovi. Sloboda. Nadamo se da vam se sviđa, da podr-žavate naš izlazak iz komforne zone i naše pra-vo da vas šokiramo, probudimo, zadivimo...J

Jasmila Talić, urednica

4 preventeen

JASMILA TALIć, MA PSIhOLOGIJE, SARAJEVO

Combo je pseudonim francuskog umjetnika koji dolazi iz porodice koja je simbol diverziteta francuskog društva. Otac mu je libanski kršća-nin, a majka marokanska muslimanka. Combo je bio prisutan na uličnim demonstracijama u Parizu u znak solidarnosti nakon terorističkog napada u januaru te otad svojom uličnom umjetnošću nastoji razbijati kulturalne stereo-tipe koji se odnose na muslimane. Zbog toga je pretrpio napad grupe ljudi dok je crtao sliku sebe u galabiji, pored poruke – Coexist ispisa-ne simbolima triju monoteističkih religija. Ipak, njegov rad se tiče i svih ostalih tema o podije-ljenom društvu, a on nastoji prenositi poruku mira i ljubavi te besmisla dezintegracije. Raz-govarajući s njim pokušala sam saznati na koji način ulična umjetnost doprinosi osvještava-nju o ovome, ali i mnogim drugim problemima u društvu.

Dragi Combo, smatram da je tvoj rad vrlo zanimljiv, naročito zato što eksperimentiraš sa vizualnim objektima, koristeći simbole

pop-kulture kako bi poka-zao neprav-du društva i svijeta u kojem živimo. Možeš li mi reći nešto više o idejama koje stoje iza tvoje umjetnosti? Zašto si izabrao baš sim-bole pop-kulture? Koji su efekti tog vizual-nog igrališta?

VoLjEtI: koEGzIstIratI(IMatI ILI bItI?)

Pop-simboli su zgodni, naročito za ulične umjetnike, jer su prepoznatljivi. Oni nose poru-ku i kôd koji je lahko prepoznati i dešifrovati. Cilj uličnih umjetnika je transformacija pješa-ka posmatrača. On ima samo dvije sekunde pažnje posvećene poruci na zidu. Zbog toga poruka mora biti brza i razumljiva, a za to su pop-likovi praktični. Meni služe u prijenosu poruke i omogućavaju da se ona shvati, iako posmatrači i ja ne govorimo isti jezik.

Šta je sa tvojim radovima koji se fokusiraju na rodne probleme i feminizam? Primjerice, radovi Minnie Mouse kao anoreksične, sire-

5preventeen

ne Ariel kao žene sa oblinama (ne mršave kako bi društvo željelo), i naravno, “Žene vode ljude (ili ulična počast feminizmu)”, in-terpretacije slike Eugena Delacroixa “Slobo-da vodi ljude”?Feminizam je tema koja ima srce i podlogu za koju ne može postojati dovoljno radova i ek-spresije. Svim radovima pokušavam prikazati nejednakost: kako bi izgledalo kada bi žene imale ista prava kao muškarci i kada se ne bi prikazivale u medijima kao seksualni objekti ili kao majke. Zato se bunim protiv rodne nejed-nakosti.

Na taj način pomjeraš granice za stvari koje ljudi doživljavaju normalnim: mržnju, pre-drasude i diskriminaciju; i želiš pokazati koli-ko je to besmisleno. To pomjeranje granica u tvojim radovima posebno se tiče religija. Ra-diš na širenju svijesti o činjenici da je srž svih monoteističkih religija ista. Je li incident oko Charlie Hebdoa bio okidač za tvoje radove na ovu temu?Uvijek težim da prikazati glupost velikih govo-ra, naročito kad se tiču podjela i nastojanja da

se forsiraju razlike među ljudima bazirane na njihovoj religijskoj pripadnosti. Ono što se pro-mijenilo poslije događaja sa Charlie Hebdoom jeste da sam tražio način odbrane kada je po-čelo dolaziti do sve više osuda i trovanja. Sa-dašnja francuska država uzima sebi to, umje-sto podijeljene obnove, što ja trenutno tražim u svom radu.

U medijima smo mogli vidjeti šta ti se dogo-dilo krajem januara. Nekoliko ljudi te pre-tuklo zbog poruke o koegzistenciji, ispisane simbolima triju monoteističkih religija. Šta misliš zašto su to smatrali uvredljivim? Je li te taj događaj osnažio da ustraješ u svom artističkom izražavanju?Religija je opasna tema koja svakoga može na-ljutiti. Rezultat nasilja koje sam pretrpio i koje sam preživljavao i drugdje u Francuskoj, bio je povod da se suprotstavim. Kada se suočimo sa strahom i glupošću, ne smijemo odustati. Ne želim čak ni znati zašto im se nije svidjela moja poruka. To nije ničim opravdano jer je riječ o poruci čistog, poniznog mira. I niko me neće spriječiti da je nastavim širiti.

Šta misliš, može li umjetnost uticati na pre-drasude o manjinama, rodovima, seksual-nim orijentacijama i pripadnosti religijama? Može li svijet postati miroljubiviji?U svom radu ja ne dajem odgovore, ja postav-ljam pitanja. Umjetnost može samo pomjerati poluge u umovima ljudi za pitanja na koja oni već imaju spremne odgovore. Obrazovanje je jedini odgovor koji nam nudi miroljubivo i ega-litarno društvo.|

6 preventeen

Je li bilo teško osnovati takvu organizaciju?Organizaciju je lako osnovati.

To može učiniti svako ko ima dobru ideju oko koje može okupiti dovo-ljan broj ljudi koji su prema zakonu potrebni za osnivanje udruženja građana.

SLAĐAN TOMIć, SREDNJOŠKOLSKI centar Pale

Čovjek postoji da bi se osjećao voljenim. I sam je nastao iz ljubavi. Za ljubav i od ljubavi i živi. Svi griješimo i radimo gluposti zbog kojih se kajemo. Ponekad nemamo drugog izbora, a ponekad plaćamo tuđe greške, nedužni. Bilo kako bilo, plaćamo ih. Jednom kada taj dug riješimo, na nuli smo, bar bi tako trebalo biti. Ipak, nepravda se smije u lice govoreći nam da mi nismo dužnici već da država duguje nama. Duguje nam dostojanstvo, duguje nam ravno-pravnost sa svim ljudima, duguje nam omogu-ćivanje normalnog života... Treba nam osigura-ti ista prava kao i ostalim ljudima, mogućnost ponovnog zapošljavanja i slično. Nerijetko, po povratku iz zatvora, društvo i okolina, pa i sama država, odbacuju bivše zatvorenike. Odbačeni i sa osjećajem nepripadanja ovom svijetu vra-ćaju se krivičnim djelima, vraćaju se zatvoru. A država ostaje slijepa na njihovo postojanje. Da ne bude uvijek tako, vođen ličnim iskustvom, Vladimir Miladinović odlučio je posao države uzeti u svoje ruke i učestvovati u pomoći biv-šim zatvorenicima. Osnovao je Udruženje Cen-tar za reintegraciju osuđenika (CERO), a mi smo o svemu tome popričali s njim.

drUGa sansa

BiografijaVladimir Miladinović, bivši načelnik voj-ne službe bezbjednosti na Kosovu i Me-tohiji u Gnjilanu, rođen je 26. februara 1973. godine u Gnjilanu (KiM). Završio je Vojnu gimnaziju u Beogradu (1987-1991) a potom Vojnu akademiju ko-pnene vojske (VAKoV) smjer Elektron-sko izviđanje i protivelektronska dejstva (1991-1995). Široj javnosti postao je poznat nakon emitovanja dokumen-tarnog filma “Ispovest načelnika vojne bezbednosti” u septembru 2005. godine u kojem je otvoreno svjedočio o deša-vanjima na Kosovu i Metohiji 1998. i 1999. godine kao i jugu Srbije 2000. godine. Borba protiv zločina, kriminala i korupcije koštala ga je karijere u vojsci i zatvorske kazne. Nakon okončane voj-ne karijere i odslužene zatvorske kazne osnovao je organizaciju za pomoć bivšim zatvorenicima, čiji je i predsjednik. Za-poslen je i kao IT menadžer, a bavi se i fotografijom.

Vladimir M

iladinović

U čemu se ogleda Vaša podrška bivšim za-tvorenicima?Podrška osuđenim licima se ogleda u njiho-voj resocijalizaciji nakon izdržane kazne. Ako su neki od njih prepušteni ulici, ostavljeni od strane porodice, diskriminisani u društvu, drža-va ne vodi računa o njima, nažalost, u velikom broju slučajeva se javlja recidivizam, odnosno ponovno izvršenje krivičnog djela. Da se to ne bi desilo, mi im pomažemo da se lakše inte-

7preventeen

Udruženje Centar za reintegraciju osuđe-nika (CERO)Ciljevi Udruženja su: edukacija, obuka i upošljavanje osuđenih lica za vrijeme iz-vršenja zatvorske kazne u kazneno-po-pravnim zavodima, unapređenje stepena ljudskih i manjinskih prava osuđenika u zatvorima, pružanje pravne pomoći, po-boljšanje uslova života i sigurnosti, struč-no usavršavanje osuđenih lica u cilju pri-preme za period nakon završetka kazne, prihvat osuđenih lica po izlasku iz zatvo-ra, pružanje materijalne i novčane po-moći, rješavanje stambenog problema, zapošljavanje, pružanje zdravstvene za-štite, pomoć u pogledu nastavljanja zapo-četog obrazovanja, sređivanje porodičnih odnosa, moralna podrška, savjetovanje i pomoć u uključivanju bivših osuđenika u društveni život.

grišu u društvenu sredinu: od pomoći u hrani i privremenom smještaju do zapošljavanja i stvaranja uslova za normalan život.Jeste li Vi preuzeli ulogu države u zbrinjava-nju i davanju podrške bivšim zatvorenicima?Nažalost, ne postoji vladina agencija koja se bavi postpenalnom zaštitom zatvorenika. Udruženje nije preuzelo ulogu državnih orga-na, ali je zamisao da kroz CERO na jedan kom-pleksan način zaokružimo brigu o osuđenim licima nakon izdržane zatvorske kazne.

Koliko je dug proces resocijalizacije osu-đenika i na kakve sve prepreke nailazite na putu uključivanja bivših osuđenika u druš-tveni život?Resocijalizacija je kompleksan i dugotrajan proces, posebno kod osuđenih lica sa dužim boravkom u zatvoru. U tom slučaju je potreb-na volja samog osuđenog lica da se promijeni, jer se bez iskrene volje za promjenom ne može ništa postići. Prepreke sa kojima se borimo su, prije svega, nedovoljna pomoć državnih organa ili nikakva pomoć i loša materijalna baza. Krenuli smo praktično od nule i polako gradimo sve ispočetka. Veliki problem je pri-sutnost diskriminacije i nezainteresovanost društva za taj problem. Kada interes društva stavimo ispred ličnog interesa onda je to poka-zatelj naše ljubavi prema životu, ljubavi prema dobrim djelima. Mali korak za čovječanstvo, a veliki za svoju propast često graniči sa ludošću. Sud je osnovan kako bi otkrio istinu i donio pravdu, ali u pojedinim društvima, sa nekim korumpiranim izvršiteljima pravde, zbog istine se ide u zatvor. Je li tadašnja politika zagovarala prikrivanje kriminala i zloupotrebe službenog položaja visokih zvaničnika MUP-a?Ne može se govoriti o državnoj politici u pri-krivanju kriminala, posebno zloupotrebama u vrhu MUP-a, ali su uticajni pojedinci u vrhu državnih organa u velikoj mjeri izvojevali da se takve zloupotrebe zataškaju. Znači, govorimo o pojedincima u državnom aparatu koji su se bavili kriminalnim radnjama. Svjedoci smo da se to ne dešava jednoj vlasti. U svakoj vladaju-ćoj garnituri postoje pojedinci koji zloupotre-

bljavaju povjerenje građana koji su ih doveli na vlast, odnosno funkciju.Koliki je stepen marginalizacije bivših zatvo-renika i koliko je on zapravo opravdan?Ovdje ne govorimo o marginalizaciji već o mnogo ozbiljnijem obliku - o visokom stepenu diskriminacije bivših zatvorenika. Kad osuđe-no lice izađe iz zatvora nakon izdržane kazne suočeno je sa klasičnom diskriminacijom u sredini u kojoj živi. Fizička izolacija čovjeku stvara psihičke pro-mjene koji se manifestuju nepovjerenjem, nesigurnošću te nekim psihološkim obolje-njima. Je li uloga psihologa najvažnija u pru-žanju podrške bivšim zatvorenicima?Uloga psihologa je vrlo važna u postpenalnoj zaštiti osuđenih lica. Uz stručnu pomoć psiho-loga bivši osuđenici se lakše integrišu u druš-tvenu sredinu, objektivno se suočavajući sa socijalnim problemima. Svakako da je lakše uz stručnu pomoć psihologa naći rješenje za određeni problem, i tu je njihova uloga neza-mjenljiva.

O kriminalu, ratnim zločinima i ostalim zlou-potrebama vlasti srpskih i albanskih zvanični-ka Vladimir je kazivao za B92, televiziju koja je snimila dokumentarni film Ispovest poručnika, a koji je na društvenom kanalu YouTube imao više od 350.000 pregleda.|

8 preventeen

skoLa I sVE sto doLazI s njoM

kako na školske obaveze i prava gle-daju profesori.Zašto, prema Vašem mišljenju, neki školar-ci zanemaruju obaveze?Problem zanemarivanja školskih obaveza ogleda se u neodgovornosti učenika prema školi i neshvatanju da se obaveze prema ško-li, redovno učenje i pisanje domaće zadaće, dio svakodnevnice svakog učenika.Shvataju li učenici ozbiljnost svojih obave-za?Nažalost, mnogi učenici ne shvataju dovolj-no važnim svoje školske obaveze, odnosno, ne prilaze im odgovorno. Ipak, one su dio svakodnevnice svakog učenika. Da bi proces obrazovanja bio potpun, učenici moraju sa ozbiljnošću i odgovornošću ispunjavati svoje školske obaveze.

ALEKSANDAR VIDOVIć, JU UGOSTITELJSKA I TRGOVINSKA ŠKOLA, DOBOJ

Šta sve dobivamo obrazovanjem?Mnogi će pomisliti da ne dobivamo ništa na-ročito, uglavnom dosađivanje na časovima i gnjavažu... Ipak, to je pogrešna misao, odno-sno odgovor. Istina je da nam škola donosi mnogo prava i obaveza.

Ono što mi, školarci, često najviše izričemo jesu naša prava, a najmanje naše obaveze.Koje obaveze imamo tokom školovanja?Obaveze u školi su zadaci koje svaki školarac mora poštovati i izvršavati. To često znači da moramo biti mirni na časovima, imati pri-mjerno vladanje i, što je najvažnije, učiti.A šta su školska prava? Prava omogućavaju učenicima slobodno izražavanje i mišljenje, ali i praktične dobrobi-ti poput mogućnosti da saznaju ocjenu koju su dobili. Često, pa čak i previše, bavimo se našim pravima, a manje našim obavezama. Zašto?

Razgovarao sam sa profesoricom srpskog je-zika i književnosti Sretenkom Đukić da vidim

9preventeen

Koliko često se u praksi dešava da učenici zanemaruju svoje obaveze? I zašto?Učenici često zanemaruju svoje obaveze. Ipak, osim neodgovornih, imamo i učenike koji zaslužuju sve pohvale, koji su odgovorni i vrijedni, zbog kojih sam ponosna i srećna jer se bavim ovim zanimanjem. Zašto neki učeni-ci ne izvršavaju svoje obaveze, vrlo je složeno pitanje i nudi više odgovora. Neki učenici ne-maju razvijenu radnu naviku, neki ne shvataju ozbiljnost i potrebu da rade i uče... Naravno, veliki uticaj na nezainteresovanost učenika za

Šta preporučujete našim čitaocima povo-dom školskih prava i obaveza?Prava učenika proizilaze iz školskih obaveza, redovno i svakodnevno raditi i učiti, a najvi-še čitati. U knjigama ćete naći odgovore na brojna pitanja koja pred vas postavlja život, naći ćete utjehu, spokoj i ohrabrenje. Knjiga je najbolji čovjekov drug. Završila bih citatom našeg nobelovca Ive Andrića: “Sve su Drine ovog sveta krive. Nikad se one neće moći pot-puno ispraviti. Nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.”

školu imaju vrijeme i društvo u kojem živimo. U sudaru sa modernom kulturom, a pod uti-cajem mas-medija, knjiga, a s njom zajedno i sve ostalo što čini tradicionalnu kulturu, gubi bitku i ima sve manji značaj u kulturnom ži-votu ljudi.

Dakle, ovako razmišlja jedna profesorica...

Često kažemo da imamo previše obaveza, ali nikako ne smijemo zaboraviti one koje su nam na prvom mjestu - školske obaveze! Njih ne bismo trebali zanemarivati jer će nam, kad-tad, trebati u životu!

Moj savjet glasi: Dragi školarci, redovno ispu-njavajte svoje školske obaveze jer ćete tako biti potpunija ličnost. Na taj način pomažete i sebi i vašim nastavnicima/profesorima, koji su vam kao najbolji prijatelji! |

10 preventeen

Ljudska prava - U širem smislu su opisana, navedena i grupisana Univerzalnom deklara-cijom o ljudskim pravima, ali u užem smislu se definišu kao pravna, filozofska i politička ideja prema kojoj svako ljudsko biće samim činom rođenja, bez obzira na svoj spol, porijeklo ili državljanstvo, stiče određena neotuđiva prava.

Najvažniji dokumenti o ljudskim pravima - Jednim od najstarijih dokumenata koji reguli-še građanske slobode smatra se Magna carta libertatum - Velika povelja sloboda iz 1215. go-dine. Usvajanjem UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima 10. decembra 1948. godine konačno su počeli objedinjavanje i regulacija prava i sloboda kakve ih danas poznajemo.

Konvencija o pravima djeteta je međunarodni dokument, usvojen na Glavnoj skupštini Uje-dinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, a sadrži standarde koje država potpisnica mora garantovati svakom djetetu. Konvencija ima snagu zakona, tj. postoje sankcije u slučaju kršenja tih prava. Tu su i mnoge druge konven-cije i deklaracije koje se lako mogu pronaći na internetu.

i informaciona (pri-vatnost podataka vezanih uz zdrav-stveno, finan-cijsko ili poro-dično stanje te političku aktiv-nost, a veže se i za internetsku sigurnost).

Moderno ropstvo (trafficking) - Začudit će vas podatak da danas u svijetu postoji više ro-bova nego u doba kada je robovlasništvo bilo najrašireniji oblik društvenog uređenja.

Naravno da robovi tada i robovi danas nisu “porobljeni” na isti način (uglavnom), ali danas se skoro million ljudi u Europi (ili više od 20 mi-liona ljudi u svijetu) može nazvati modernim robovima, a načini na koje oni robuju su razli-čiti. Najčešće oblik modernog ropstva je radno eksploatisanje u poljoprivredi, tekstilnoj indu-striji ili građevinarstvu, seksualna eksploatacija ili trgovina ljudima i organima.

Identitet (lat. identitas = karakteristična jedi-nica) je individualna karakteristika, odnosno osobina po kojoj je predmet ili osoba prepo-znatljiva ili znana. Pitanje u vezi ličnog identite-ta se bavi uslovima pod kojima je neka osoba u jednom vremenu ista osoba u drugom vre-menu, što je poznato kao lični kontinuitet.

Koegzistencija - usporedno, simultano posto-janje; supostojanje, suživljenje bez sukoba i neprijateljstava, unatoč razlikama, npr. u poli-tičkim shvaćanjima ili uređenjima; proces uza-jamnoga podnošenja ili prilagođivanja.

Sloboda govora - Iako je ova tema danas u žiži razmatranja, tj. nameće se pitanje mogu li se uopće postaviti granice govora ili, još češće, gdje ih i kako postaviti, Opća deklaracija o ljud-skim pravima kaže:

Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izraža-vanja; ovo pravo uključuje slobodu da posjedu-je mišljenje bez tuđeg uplitanja i da traži, prima i šalje informacije i ideje posredstvom bilo kojeg medija i bez obzira na granice. |

Privatnost - Privatna sfera ili privatni život je izraz kojim se označava pravni, odnosno druš-tveni koncept prema kojem svaki pojedinac može određene aktivnosti, te uz njih vezane predmete, mišljenje ili osjećaje “zadržati za sebe”. Danas se privatnost može podijeliti na dvije vrste, a to su: fizička (čuvanje dijelova tijela ili imovine od pogleda ili pristupa drugih)

11preventeen

ELMEDINA TIRIć, VAREŠ, MAŠINSKI FAKULTET SARAJEVO

Treba li studirati, sli-jediti ljubav znanja

ili slijediti instin-kt egzistencije? Hoćemo li, umjesto toga, biti slobodni i birati spoznaju

iskustvom, izaći iz zone komfora i

slijediti sam život?

Studiranje. Prava. Pri-hvaćenost. Sama stavka pravo na studiranje potiče na još dva pitanja: pravo na studiranje onoga što volimo i pravo na nestudiranje.

Odabir životnog poziva je zaista važan, o njemu ovisi budućnost. Ipak, taj odabir nije nimalo lak. Borimo se s tradicijom, okolinom, rodite-ljima, pa i sami sa sobom. Želimo se izboriti za ono što je najbolje za nas. Međutim, pod utje-cajem prethodno spomenutih faktora često ne

možemo shvatiti šta je za nas zapravo najbolje. Kada nas šalju na studije, naši roditelji očekuju od nas najbolje: da upišemo nešto perspektiv-no, nešto od čega ćemo živjeti, da ostvarimo njihove neostvarene snove, da se priča o na-šem uspjehu... Može li se zaista pričati o našem uspjehu ako radimo ono što ne volimo?

Možemo udovoljiti roditeljima, možemo stu-dirati nešto što je zajednici u kojoj živimo prihvatljivo, možemo čak i biti vrlo uspješni u tome... Ipak, vrijedi li?

PraVo na (nE)stUdIranjE

Sretni su ljudi koji vole perspektivne stvari, ma-tematiku i brojke, računarstvo, jezike... Oni će usrećiti sebe, ali i sve ostale.

Međutim, šta je sa onima koji vole društvene nauke, umjetnost... Kažu da od toga “nema hljeba”. Šta je sa onima koji ne žele studirati? Usudimo li se reći roditeljima da želimo biti fri-zeri, vodoinstalateri, stolari...?

Kada se sve zbroji, studiranje se ne bi smjelo svoditi na “samo neka je šest”, a uvijek se svodi na to ako nismo zadovoljni onim što studira-mo. Sa druge strane, izaberemo li studirati ne-što što volimo, trudit ćemo se, ne da bude šest nego da bude deset plus.

Cijela filozofija je u tome da budemo najbolji u onome što radimo, šta god to bilo. Samo tako

Cijena slobode

Svakoga danaljudi koji imajužive kako moraju.Svakoga danaljudi koji nemajužive kako hoće.Svakoga danaljudi koji žive kako moraju,jedu koliko mogu,jedu koliko hoće.Svakoga danaljudi koji žive kako hoće,jedu koliko imaju,ili nikako ne jedu.

Esmin Suljević

12 preventeen

možemo uspjeti. Najbolji možemo biti samo ako damo sve od sebe, a to činimo samo onda kada nešto zaista volimo, kada u nečemu istin-ski uživamo.

Građevinu sam upisala prvenstveno zato što je perspektivan fakultet. Najvažnije mi je da mogu naći posao nakon što završim fakultet, a inže-njera građevine je vrlo malo na birou. Postoji mogućnost i da nađem posao izvan BiH, što mi se još više sviđa jer ovdje nema budućno-sti. Roditelji su bili i više nego zadovoljni mojim izborom. Treba se namučiti da završiš bilo koji fakultet, a ako ću se već mučiti, onda bar želim imati neku korist od toga. Da nisam upisala Građevinu, bila bih kuharica. Ena (18), studen-tica građevine

Poslije Gimnazije sam upisao Građevinski fa-kultet, ali se na tom studiju nisam pronašao. Pri samoj pomisli da ću u životu raditi nešto što ne volim, prebacio sam se na Odsjek za književ-nost i bosanski jezik jer sam oduvijek volio čitati. Studij književnosti mi je pomogao da istražim književnu teoriju, historiju književnosti, svjetsku i južnoslavensku književnost... Sve je to na odre-đen način obogatilo moj život i proširilo mi svje-tonazore. Naime, književnost je vrlo širok pojam, a svaki pročitani roman je, kao što bi Umberto Eco rekao, jedan novi proživljen život. S druge

strane, izučavajući naš jezik naučio sam dosta o morfologiji, sintaksi, etimologiji riječi i to mi je iz-vjesnom smislu pomoglo da bolje razumijevam i učim strane jezike - engleski prilično dobro go-vorim, a odnedavno učim i njemački kako bih otišao iz ove neperspektivne zemlje u kojoj su putem stranačkih veza ekonomisti bibliotekari, bibliotekari i profesori konobari, a kuhari i elek-tričari premijeri i ministri za energetiku i razvoj. Nedžad (25), Bachelor bosanskog jezika i knji-ževnosti te pisac kratkih priča

Svakako da je posljedica nestudiranja nedo-statak klasičnog obrazovanja, za koje nisam siguran da danas i postoji, jer je sve svedeno na masovnu proizvodnju studenata. Zanimljiv je podatak da će u sljedećih 30 godina biti više ljudi sa završenim fakultetom nego u čitavoj hi-storiji čovječanstva. Jedna od negativnih stvari je također i sud mase o ljudima koji studiraju i o onima koji ne studiraju. Imam osjećaj da se, nevezano uz količinu znanja, ljudima koji ne studiraju “kače određene etikete”, i obratno, koje vrlo često i nemaju veze sa realnošću. Ne vidim perspektivu u studiranju. Meni nestudiranje daje određenu slobodu da učim ono što želim, da ni-sam ograničen “moranjem” i raznim rokovima. Ponekad takvo učenje daje bolje rezultate kada je riječ o sticanju znanja. Esmin (24), konobar |

13preventeen

NERMANA SUŠA, MSŠ hAZIM ŠABANOVIć, VISOKO

Imamo priliku spoznati život iz različitih uglova. Jedan od njih je i roditeljstvo. Ipak, ne mogu svi ostvariti biološko roditeljstvo. Tada imaju priliku pristupiti usvajanju djeteta. U suradnji sa socijalnim radnicima, parovi koji se odluče za usvajanje djeteta mogu postati roditelji. Zašto ste usvojili dijete? Je li postojao strah od nepoznatog, od (ne)ispunjenja očekiva-nja? Lamija: Pošto sam bila svjesna da imam odli-čan brak i dobre uvjete za život, bilo mi je žao da suprug i ja nemamo dijete koje će biti dio tog ambijenta i osjetiti svu ljubav koju smo mu spremni pružiti, kao i život kakav svako dijete zaslužuje. Svoj zahtjev za usvojenje djeteta smo poslali u više centara za socijalni rad širom Bo-sne i Hercegovine. Naravno da smo sa našom namjerom upoznali članove svoje porodice. Sjećam se kad mi je otac došao i, dajući nam podršku, rekao kako je već voli našu djevojčicu.

Tu očekivanja nema, ne smijemo staviti sebi očekivanja od strane djeteta koje ćemo dobiti. To je potpuno usvajanje, potpuno preuzima-nje odgovornosti i prava nad djetetom. Znate, kada uzmete rodni list moje djevojčice Amine, tamo stoje naša imena kao imena njenih rodi-telja, započela je priču o usvajanju na vlastitom primjeru naša sugovornica.Skoro svaki muškarac sanja o roditeljstvu, to je valjda prirodno. Kako ste Vi gledali na cijeli postupak posvajanja? Je li umanjena Vaša želja za očinstvom kada ste shvatili da je posvajanje jedina šansa da Vas neko zovne ocem?Ahmed: Vjera je čudo. Sve je u Božijim rukama. To je lijepo iskustvo koje nas prati do groba. Nema bojazni jer je sve sudbinom opisano i biće tako. Znate, ljubav prema djeci je nepro-

GdjE jE dVojE, tU jE I trEcE

cjenjiva. To su naši dječački snovi. Dije-te koje dobiješ, a nije tvoje krvi, ne umanjuje roditeljsku ljubav niti osjećaj oca u potpunosti. Sve se to stopi jedno sa drugim. Drugi ljudi to možda ne razumiju. Mi ne znamo za osjećaj biološkog roditeljstva, ali ne treba mnogo pričati o tome jer mnogi ne znaju ni za osjećaj koji mi imamo. Ja nisam otac sa osje-ćajem manje, ja sam otac u potpunosti, i moje dijete me gleda kao oca.Kada je vaša djevojčica došla u vašu porodi-cu, kako ste se prilagodili svemu tome? Jesu li postojale neke nesuglasice i neprihvaćanja vaših roditelja, rođaka, prijatelja ili okoline u kojoj se nalazite?Lamija: Suprug i ja smo se brzo navikli na novo biće u našem domu. Ne znam kako i zašto. Možda zbog prevelike želje i iščekivanja tog djeteta. Ljubav je najvažnija. Ljubav je pokretač svega. Uostalom, mi smo već bili u prilično zre-loj dobi pa smo na ta dešavanja i taj period gle-dali dosta mirno i uklapali smo se vrlo dobro, posebno jer smo imali veliku podršku ostatka porodice i okoline. Zaista nikad niko nije upu-tio loš “feedback” nama ili našoj kćeri. Svi su je prihvatili, tim prije što je ona bila zaista mila djevojčica. Priznajem da je podrška bila veoma značajna.

Ahmed: Dijete odgajate onako kako vi to sma-trate ispravnim. Trudimo se svojoj kćerki usaditi lijepe navike, lijepe manire, izgraditi s njom rad-ne navike, pružiti joj udoban dom, a pri tome je previše ne razmaziti. Dijete je ogledalo roditelja. Okolina gleda na to dijete kroz roditelje. Sigurni u svoju ljubav i dobre namjere, mi nismo imali problema u prilagođavanju. U biti, okolina je podržavala naš čin i nije razdvajala naše dijete od druge djece. Naša Amina nije imala proble-ma prilikom ostvarivanja kontakata.

14 preventeen

Svjedoci smo lijepog pristupa i čina koji ste vi uradili, ali i mnogi drugi, sada već roditelji. Kada već nema problema, adaptacija teče primjereno, ljudi to prihvaćaju... Kako dalje? Treba li djetetu reći za cijelu situaciju, ako da, kako to učiniti i kada? Postoji li strah od djetetove reakcije jer ono saznaje da nema biološke roditelje?Lamija: Mi smo cijeli postupak od početka vodili iskreno i naš odnos zasnivali na istini. Nismo se željeli dovesti u poziciju da dijete od drugih sazna pravu istinu. Tada bi nastali problemi. Postoji i zakon koji obavezuje da se djetetu do sedme godine kaže istina. Mi smo to uradili odmah, pri tome, naravno, vodeći ra-čuna o načinu kako bi to bilo najbolje. Amina je nama došla sa nepunih šest godina i ona je već bila dovoljno velika da postavlja pitanja, da se vidi da je zbunjena. Mi smo sasvim otvoreno pričali sa njom. Rekli smo joj da je bila u domu zbog toga što je njena biološka majka nije mo-gla zadržati te smo joj objasnili cijeli postupak zbog kojeg je ona u biti danas sa nama. Vodi-li smo se njenom reakcijom i tako nastavljali razgovor. Amina od početka zna istinu i, kako odrasta, sve više shvaća sve to. Čini mi se da je jako zahvalna na našem iskrenom odnosu.

Toliko pričamo o tebi, Amina. Ti danas ideš u osnovnu školu i svjesna si da Lamija i Ahmed nisu tvoji biološki roditelji. Ti si u postupku usvajanja već bila djevojčica koja je zapamti-la prijatelje iz doma, koja je znala da se nešto događa.... Jesi li se bojala? Kako danas gle-daš na cijelu situaciju? Amina: Znala da idem iz doma sa nekim ljudi-ma i da će oni biti moji roditelji. Sjećala sam se nekih trenutaka, ali sam bila mala da bih znala o čemu se radi. Bilo mi je žao mojih drugara iz doma koji ostaju, a ja idem. I žao mi je bilo što oni neće imati roditelje kao što ja imam. Mene nije bilo strah. Ja sam htjela da me povedu i da započnem život u porodici.

Danas mi je drago što imam Lamiju i Ahmeda. Teže sam se navikavala na red i disciplinu, jer smo mi u domu drugačije živjeli. No, polahko sam se navikavala na nove ljude, novu sredinu, rođake koji me vole i koje ja isto volim. Lijep je osjećaj da pripadate nekome, da pripada-te negdje. Posebno jer su mi kasnije Lamija i Ahmed rekli šta se ustvari dešavalo, da mi nisu biološki roditelji. Ja sam bila zbunjena u tom periodu.Jesi li imala problema u školi zbog toga što si usvojena? Želiš li upoznati svoju biološku majku? Kakve osjećaje imaš prema njoj?Amina: Nikad nisam imala problema u školi zbog toga. Svi na mene gledaju kao i na moje drugarice sa kojima se družim. Ja sam ista kao oni. Naravno da često razmišljam o biološkoj mami. Ljutim se na nju. Kad odrastem, želim je potražiti samo da je pitam zašto me je ostavila. Zapravo, zasad ne pričam o tome.

Mi imamo pozitivno iskustvo sa usvajanjem dje-teta i želimo da ljudi to znaju. Neka lijepa priča ide dalje i neka i drugima bude poticaj da učine isto što i mi. Nama je Amina ispunila želju, ostva-rila je želju za roditeljstvom u nama, a mi smo njoj podarili nešto što je zaslužila po rođenju - ljubav i pristojne uslove za život, završila je ovu priču Lamija. |Napomena: Imena u tekstu su izmijenjena radi zaštite privatnosti naših sugovornika.

15preventeen

NERMANA SUŠA, MSŠ hAZIM ŠABANOVIć, VISOKO

Mnogo se priča o mladima u BiH. Često se na-vode nevladine organizacije kao prvi izvor infor-macija o životu, pravima i obavezama mladih. U BiH u velikom nizu nevladinih organizacija postoje dvije krovne organizacije koje se direk-tno zauzimaju za prava i obaveze mladih. Te or-ganizacije nose nazive AsuBiH i mreVUK. Ovoga puta, o AsuBiH-u govorit će nam njegov član Pu-ščulović Adis i obuhvaćat će cijelu organizaciju na nivou države. Sa druge strane, o mreVUK-u, također sa aspekta nivoa države, govorit će nam Škrgo Tarik koji je Predsjednik Radnog tima za saradnju između mreSVUBiH-a (to je naziv za državni mreVUK) sa institucijama vlasti u BiH, a najviše ćemo se bazirati na mreVUK ZDK i izjave njihove PR menadžerice Luković Ajše.

znaMo LI odakLE PocEtI?vezama srednjoškolaca u svim školama ZDK. Povodom kampanje “Želimo znati” izašli smo na ulice sa željom da se i naš glas čuje. Iskazali smo nezadovoljstvo obrazovnim sistemom u BiH. Mi svoje probleme govorimo naglas i za-jedno, a to se osjeti.

Adise, šta ste vi do sada učinili kada su u pita-nju srednjoškolci?Svaki srednjoškolac u BiH učestvuje u proce-su donošenja odluka koje se tiču srednjoško-laca. Do sada je Asocijacija realizovala veliki broj projekata i aktivnosti kroz koje je uspjela uključiti više od 5.000 srednjoškolaca iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. ASuBiH se bavila edukacijom, obilježavanjem važnih datuma za srednjoškolce, međusobnim upoznavanjem i druženjem, saradnjom sa organizacijama i srednjoškolcima iz Europe itd. Neki od proje-kata koje smo do sada realizovali su “Friends without borders - Prijatelji bez granica”, “Istra-živanje o ranom odustajanju i napuštanju sred-njoškolskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini” te obilježavanje 17. 11. - Međunarodnog dana srednjoškolaca.Osim što zajedno sa svojim kolegama aktiv-no radite na mnogim projektima, postoji li neki koji je kontretno realiziran da bi mladi dobili odgovore na svoja pitanja?Adis: Projekt “Istraživanje o ranom odustaja-nju i napuštanju srednjoškolskog obrazova-nja u Bosni i Hercegovini” realizovali smo uz partnerstvo i finansijsku podršku UNICEF-a u

AsuBiH- Asocijacija Srednjoškolaca u BiHAsocijacija srednjoškolaca u Bosni i Her-cegovini (ASuBiH) je nevladina, nestra-načka i nepolitička organizacija čiji je osnovni cilj poboljšanje statusa srednjoš-kolaca u zemlji i krovna je organizacija srednjoškolaca na prostoru BiH. ASuBiH je osnovana 4. 11. 2007. godine na Osni-vačkoj generalnoj skupštini u Sarajevu, uz podršku više od 250 srednjoškolaca, predstavnika srednjih škola iz cijele Bo-sne i Hercegovine. Inicijativu za osnivanje organizacije, osim samih srednjoškolaca, pokrenula je njemačka fondacija Schüler Helfen Leben (SHL) koja je i dugogodišnji sponzor i pokrovitelj svih projekata ASu-BiH-a. ASuBiH je punopravni član OBE-SSU-a (Organising Bureau of European School Student Unions) od 2009. godine.

Ajša, kažete da zastupate interese svih sred-njoškolaca. Kako to činite?Za početak upoznajemo srednjoškolce i “upija-mo” stvari o kojima pričaju, probleme koje ima-ju i tako djelujemo. Povodom toga realizovali smo projekt PUŠ (prava u škole) koji je podra-zumijevao postavljanje ploča sa pravima i oba-

16 preventeen

BiH. Trenutno su u toku sumiranje i obrada pri-kupljenih informacija, nakon čega će uslijediti objavljivanje rezultata istraživanja i publikacije. Istraživanjem smo željeli identifikovati razloge zbog kojih srednjoškolci odustaju ili prije vre-mena napuštaju srednjoškolsko obrazovanje. Smatramo da je ovo jedan od ključnih koraka koji vodi ka poboljšanju statusa srednjoškola-ca u BiH. Od 2010. godine ASuBiH tradicionalno svake godine obilježava 17. 11. - Međunarodni dan srednjoškolaca u svim gradovima u kojim postoje ASuBiH lokalni timovi. Srednjoškolci svake godine uličnim akcijama predstavljaju probleme sa kojima se suočavaju te na inova-tivan i drugačiji način informišu javnost, stva-rajući pritisak na nadležne institucije kako bi te probleme riješili u skorijoj budućnosti. Do sada je Međunarodni dan srednjoškolaca obilježen u više od 70 bh. gradova, uz podršku više od 20.000 srednjoškolaca.

Kako se vaša saradnja odražava na mlade na terenu? Mijenja li se nešto u sustavu?Tarik: Srednjoškolci su shvatili da mogu nešto mijenjati isključivo ako se uspiju nametnuti in-stitucijama vlasti, kroz predan i zajednički rad svih srednjoškolaca u ZDK, što se na kraju i de-silo. Uspostavljanju takve saradnje prethodilo je stvaranje jake Mreže iznutra, što je omogući-lo da mreVUK ZDK postane faktor koji se pita kada je riječ o srednjoškolskom obrazovanju mladih ovoga kantona. Naglašavam da će mreVUK ZDK u narednom periodu, sa usposta-vom nove vlasti u ZDK i imenovanjem novog ministra obrazovanja, pokrenuti set izmjena zakonskih i podzakonskih akata koji se odno-se na srednjoškolce. Zapravo, to je jedan od osnovnih rezultata saradnje, na šta je mreVUK ZDK naročito ponosan.

Adise, reci nam nešto o srednjoškolcima vašega tima. Koliko su aktivni kada je riječ o borbi za prava i prihvaćanju obaveza koje imaju?Adis: Nažalost, moram priznati da srednjoš-kolci nisu podjednako aktivni u svim lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Trenutno, najvećim krivcem za to smatram njihovo nei-skustvo, posebno onih koji su relativno mladi u velikoj ASuBiH porodici. O čemu se radi? Većina zajednicu iz koje dolaze smatra neperspektiv-nom. Vjeruju da nemaju mogućnosti koje ima-ju svi drugi srednjoškolci iz ostalih bh. gradova. To, naravno, nije tačno. Također, u samom po-četku imaju strah da glasno i jasno kažu ono što žele i šta im smeta jer se boje da će ih drugi osuđivati zbog onoga što rade. |

mreVUK ZDK- mreža Vijeća Učenika Ze-ničko-dobojskog kantonaMreVUK ZDK okuplja predsjednike svih srednjih škola sa prostora Zeničko-doboj-skog kantona. Osnovni zadatak mreVUK-a je da zastupa interese srednjoškolaca i aktivno sudjeluje u zaštiti njihovih prava. Kako bismo se zajedno borili za poštiva-nje prava srednjoškolaca, koja su zakonski regulisana, prvo moramo srednjoškolcima ukazati na njihovo postojanje.

Osim akcija koje poduzimate, šta se desilo u proteklom periodu, a da se možete pohvaliti time isključivo zbog svoga rada?Tarik: Mnogo toga smo radili i radimo danas. Ipak, ono čime se najviše ponosimo, a što malo ko uspije, jest činjenica da smo svojim radom i zalaganjem uspjeli potpisati i Memorandum o saradnji sa Ministarstvom za obrazovanje, na-uku, kulturu i sport ZDK, a 13. 2. 2015. godine održan je i sastanak sa predstavnicima Skupšti-ne ZDK na kojem smo prezentovali dosadašnji rad Mreže. To je važno zato jer smo bliže ljudi-ma koji su “glavni”, glas mladih se jače čuje i lakše dopire do “fotelja”. To nama olakšava po-stupak rada jer se na taj način borimo za prava koja imamo.

mreSVUBIH je zajedničko ime za mre-že Savjeta/Vijeća učenika koje se osnivaju u BiH. Program osnivanja Mreža vijeća/savjeta učenika u BiH provodi OKC Ba-nja Luka uz podršku vladinih institucija iz oblasti obrazovanja i međunarodnih do-natorskih organizacija. Mreže vijeća/sa-vjeta učenika predstavljaju model uklju-čivanja populacije srednjoškolaca u pro-ces donošenja odluka na kantonalnom, entitetskom i državnom nivou. Proces umrežavanja srednjoškolaca omogućit će stvaranje legitimnog tijela koje na nivou Bosne i Hercegovine predstavlja i zastupa interese i potrebe te prava i obaveze ove populacije.

17preventeen

suje tu historiju – Lejla. Kakva su Vaša isku-stva sa ovog takmičenja?Za mene je to jedno od najljepših iskustava u životu. Ovakvo takmičenje zasigurno zahtijeva mnogo truda, mnogo vremena, ali i mnogo ljubavi i želje da predstavljate svoju zemlju i ostvarite što bolji rezultat te tako ostanete za-pamćeni. Lejla će biti i ostati jedan od najvećih uspjeha, kako za moju zemlju, tako i lično za mene i moju karijeru.

Dok BiH ne šalje svoje predstavnike na ovo muzičko takmičenje jer nema finansijska sred-stva za to, zemlje Srednje Evrope se takmiče koja će raskošniji nastup imati. Austrija je čak u svojoj prijestolnici montirala sat visok osam metara. Na njegove četiri strane nalaze se dis-pleji koji (za sada) prikazuju preostale dane do Eurovizije. Toranj su napravili bečki holding (Wien Holding) i Austrijska državna televizija (ORF). Na tom mjestu će biti izgrađeno i tako-zvano “Eurovizijsko selo”, mjesto okupljanja za sve ljubitelje ovog muzičkog spektakla. U glav-nom gradu Austrije milioni ljudi će svakodnev-no moći gledati slogane Eurosonga koji će biti ispisani na tramvaju. I dok austrijski javni servis pravi tornjeve i spomenike simbole Eurosongu, javni RTV servis Bosne i Hercegovine pravi ba-rijere i prepreke. Ovogodišnji Eurosong je jedna od top-tema: prvo pobjeda Končite, a sada i priprema za jubilarni 60. Eurosong. Euforija je već poče-la, Beč je preplavljen simbolima Eurosonga. Šta je uzrok malog interesovanja Bih za ovo takmičenje?Ne znam šta je tačno uzrok. Znam zvanične in-formacije: problem je u finansijama i nedostat-ku budžeta. Meni kao normalnom i pametnom čovjeku ne treba triput govoriti. Razumijem da nemamo para da uradimo stvari kako treba pa je onda bolje ne uraditi nikako. U tome se sla-žem. Ipak, ima milion načina da se taj budžet

LEJLA IBRULJ, PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET, SARAJEVO

SLAĐAN TOMIć, SREDNJOŠKOLSKI CENTAR PALE, UGOSTITELJSKO-TURI-STIČKA ŠKOLA

Eurosong je takmičenje započeto davne 1956. godine. Pokriva auditorijum čiji broj je oko milijardu gledalaca. Jugoslavija je pobi-jedila, ne tako bliske, ali zapamćene 1989. godine pjesmom Rock me grupe Riva. To je bila prva i posljednja pobjeda Jugoslavije na Eurosongu. Sljedeće godine, u Zagrebu, Jugoslaviju je predstavljala Tajči s pjesmom Hajde da ludujemo.Nakon raspada Jugoslavije učešće u ovom takmičenju uzimaju sve zemlje bivšeg saveza. Makedonija nikada nije ušla u prvih deset, dok je to za rukom pošlo: BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Cr-noj Gori. Srbija je kao neovisna država prvi put na Eurosongu učestvovala 2007. i pjesmom Molitva osvojila glasove žirija i publike te pobi-jedila. 58. Eurosong obilježio je loš nastup ze-malja regiona. Nijedna zemlja, koja je nekada činila SFRJ, nije prošla u finale. BiH nije imala čak ni svog predstavnika, kao ni 2014. godine, a tradicija se nastavlja i tekuće - 2015. godine.

Ako tražimo krivca, onda ne možemo uprijeti prstom ni u koga, ali se možemo zapitati za-što BHRT, kao nosilac licence, i institucija čiji opstanak finansira narod, nije sprovela anke-tu žele li građani da BiH učestvuje na Euro-songu, ili zašto jednostavno nisu dozvolili da izvođač pokuša naći sponzore, ako već oni ne mogu sponzorisati učešće? Isto su učinili i ove godine, iako je naš ovogodišnji predstavnik hari Mata hari do sada ostvario najbolji pla-sman BiH u historiji takmičenja za pjesmu Eu-rope, osvojivši 3. mjesto.Kada pričamo o učešću Bih na Eurosongu onda je dovoljna samo jedna riječ koja opi-

sVE jE Isto k’o I LanI, Para za kULtUrU nEMa

18 preventeen

za Eurosong nađe. Postoje privredni subjekti u državnom sektoru, javna preduzeća koja žele podržati kulturne i sportske događaje, bilo šta što daje ponos BiH. Isto tako, mišljenja sam da postoji jedan tvrd stav BHRT-a, koji je vlasnik licence, ta jedna zatvorenost odnosa prema Eurosongu. Kada bi oni imali otvoreniji me-nadžerski pristup tome da pozovu druge agen-cije da im priskoče u pomoć i nađu sredstva, mislim da bi to funkcioniralo. Siguran sam da ima agencija koje su toliko jake da mogu reali-zovati taj projekat, koje ne samo da bi pronašle novac već i dobrog izvođača i pjesmu. Mislim da imamo bogatu ponudu autora i izvođača.Je li ponašanje BhRT-a neodgovorno prema Vama, Udruženju scenskih umjetnika i pre-ma građanima, platišama RTV-takse?Ja sam preiskusan čovjek. Sve sam veliko u svojoj karijeri napravio, što se moglo napraviti. Ne treba meni Eurovizija. Sama televizija ima svojih problema. Ne mislim ja da tamo rade loši ljudi... Eksponent rasturanja BiH svih ovih godina je i Javni servis. Ljudi u njemu ne znaju ni gdje im je početak, ni gdje kraj, pa im je i Eu-rosong neka priča po strani. Kada bi dali prava drugima, možda bi se moglo otići...Sigurno smo da Vam je drago što Vi držite re-kord zemlje koju predstavljate, ali vjerovat-no ste imali ambiciju da oborite sopstveni rekord, a tek onda i rekord države čije boje

zastave branite. Pružili su Vam priliku pa je oduzeli. Kakva je bila Vaša reakcija?Ne znam baš možemo li reći da je nefer, ali pre-ma meni se sigurno odnose ne baš maksimal-no pošteno i s dignitetom. Svaki projekt BHRT-a ispratim kao muzičar koji je potekao s te televizije i, naravno, i dalje ću je poštovati. Te-leviziju je gradilo bezbroj ljudi posljednjih 40-50 godina, a sad trenutno ova postava nema prema meni odnos kakav bi trebala imati. Šta ja mogu?... Možda i nije do njihovog diskrimini-rajućeg odnosa jer je ekonomska situacija i na televiziji i u državi takva...BhRT je rekao da nema novca. Bez obzira jesu li pogriješili ili ne, ostavili su mogućnost pronalaska sponzora. Niste ga našli. U čemu vidite problem?Smatram da je problem BHRT-a nedostatak novčanih sredstava i općenito mala zainteresi-ranost da se angažuju sponzori koji bi omogu-ćili sredstva koja su potrebna. Ne manjka nam izvođača i autora, ali potrebno je više truda pri njihovu pronalasku.Ima li ilegalnih radnji u samoj organizaciji Eurosonga?Nisam upoznat, niti se trudim biti sa takvim informacijama. Ja sam muzičar i bavim se is-ključivo muzikom i pjevanjem, a te stvari me ne zanimaju. |

Hari Mata Hari izvodi pjesmu “Lejla” na “Eurosongu” 2006. godine

19preventeen

MILICA ČAJEVIć, SREDNJOŠKOLSKI

centar Pale

Postoje razni na-čini na koje se možemo nositi sa društvenim

problemima: neko se od njih ogradi, a

neko koristi kreativ-no izražavanje kao svoje

oružje. Jedan od takvih ljudi je i Luis Quiles, španski umjetnik koji se ne boji istaći svoje stavove. On to radi kroz svoje kontroverzne crteže, i ne oklijeva da realnost surovo predoči preko njih. Mali broj današnjih umjetnika ima dovoljno hrabrosti da se kroz svoju umjetnost kritički odnosi prema global-nim problemima. Luis u to ulazi nemilosrdno, ne štedeći ni političare ni vjerske poglavare. Iako njegove ilustracije djeluju uznemirujuće i surovo, kada se zamislimo, uviđamo da one samo predstavljaju realnost koju odbijamo vi-djeti.

Problematike kojima se ovaj španski ilustrator bavi variraju, a neke od njih su: zavisnost od narkotika, medijska cenzura, politička mani-pulacija, seksizam, nasilje, zlostavljanje djece... Najviše njegovih radova ukazuje na sveopšte robovanje društvenim mrežama. Takođe, bitno mjesto u njegovom crtačkom opusu zauzima i problem konzumerizma. Luis pokazuje ko-liko je čovjek danas prodat, markiran, i koliko je ukalupljeni rob trendova, jer za drugačije ne zna. Ovaj umjetnik postaje sve popularniji. Nje-gova facebook stranica trenutno ima više od 130.000 pratilaca, a njegovi radovi postaju viral-ni po društvenim mrežama. Iako prilično zau-zet, uspio je odgovoriti mi na nekoliko pitanja.

Tvoje ilustracije često su nazivane uznemiru-jućim. Smatraš li ih takvima?Da, želio sam da pomiješam uznemirujuće teme sa slatkim stilom crtanja i bojama. Ipak, za mene je uznemirujuće što ovakve stvari vi-đamo u stvarnom životu, a ne što ih vidimo u mojim crtežima.Šta je, prema tvojem mišljenju, glavni pro-blem današnjeg društva?Ljudsku rasu smatram glavnim problemom.

Gdje pronalaziš inspiraciju za radove?Obično inspiraciju nalazim u ženama. Bez žena ne mogu da zamislim umjetnost. One su muze za moj rad.

Misliš li da su tvoji radovi, na neki način, pro-test, poziv na revoluciju?Da, oni to jesu, ali ljudi obično ne slušaju kada ih zoveš. Svijet nije tražio promjenu, pa možda i ne želi da ga promijenimo.

Smatraš li umjetnost rješenjem za probleme današnjice?Umjetnost nije rješenje. Umjetnost je samo vid inspiracije koji nam daje snagu da promijeni-mo nešto u svom životu, a možda i da doprine-semo promjeni svijeta.

Luisovi radovi mnogima otvaraju oči. U njima uviđamo mane današnjeg društva. Sami im budite sudac. |

kontroVErzna UMjEtnost LUIsa QUILEsa

20 preventeen

SLAĐAN TOMIć, SREDNJOŠKOLSKI CENTAR PALE, UGOSTITELJSKO-TURI-STIČKA ŠKOLAModa (od lat. modus - način) je naziv za nove i prolazno prihvaćene oblike života.Stilovi se mogu mijenjati brzo i u današnjici se pod terminom “moda” označava posljednja verzija stila u nekoj oblasti. Modne promjene u raznim oblastima mogu dovesti i do promjene kulture u cijelosti. Negdje u svijetu možda, na Balkanu ne. Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da nas ni svojom smrću ne mogu obeshrabriti, napisao je nekada Andrić, a i mi smo našli primjer na Balkanu koji nam nije dao da se obeshrabri-mo. Rođen u Zemlji krvi i meda, shvatio je da u njoj nema svijetlu budućnost. Ratni vihor odnio je i ono malo kulture odijevanja grad-skih dama, oficira, bogatih ljudi... Izgubili su se u ratnim događajima. Sirotinja se oporavljala i još uvijek se oporavlja od ljudske pakosti, a država ne finansira ni sportiste, a kamoli po-znavaoce i kreatore mode! Malo bolje stanje je u susjednoj nam Srbiji, ne puno, ali stepenik iznad. No, ni Srbija nije zemlja koja se može po-hvaliti da ozbiljno shvata modu i modne diza-jnere. Ipak, George Styler je, prema mišljenju modnih kritičara, stvaralaštvom, kreativnošću i originalnošću uspio izboriti mjesto priznatog dizajnera. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da bude poznat u Srbiji. Valjda zato što nije davio kokoške po Farmi, skidao donji veš i bacao ga u publiku, namještao seksualne afere, pljuvao kolege, psovao na javnim mjestima i opona-šao domaću estradu i javni život. Tamo, gdje ljudi poštuju tradiciju, ali objeručke prihvataju promjene i modu - na najprestižnijim svjetskim sedmicama mode, prihvatili su i našeg dizajne-ra, prihvatili su njegov rad, pohvalili ga i nagra-dili. Na povratku u Srbiju morali su ga prihvatiti i dati mu priznanje. Sada ima i podršku regio-na, s pravom svakako, ali ima li razumijevanje građana za jedinstven način oblačenja?

Za Vaš posao se često vežu predrasude. Kako ste se na početku borili protiv njih, a kako da-nas gledate na to?Već u djetinjstvu sam znao da ću se baviti ne-kom kreativnom profesijom. Na upisu na fakul-tet pomirio sam se sa činjeničnim stanjem koje je ukazivalo da bavljenje kreatorskim poslom predstavlja veliku mogućnost da postanem poznat. Za profesiju kojom se ja bavim često se vežu razne predrasude i kontraverze koje podra-zumijevaju uživanje droga i alkohola, homosek-sualnu opredijeljenost, skandale i slično. Kako je biti dizajner na Balkanu, a kako u svi-jetu?Modne nedjelje, veliki broj dizajnera i najljep-ši modeli na kastinzima karakterišu svjetsku modnu scenu. Svakako da mi prezentovanje mojih autorskih radova na tim revijama impo-nuje, ali moram priznati da beogradski Fashion week ne zaostaje za svjetskim revijama kada je riječ o organizaciji samog događaja. Moram napomenuti da je to prva nedelja mode u Ju-goistočnoj Evropi. Sama činjenica i tradicija dovoljan je pokazatelj o kakvom događaju je riječ. Do sada sam izlagao u Holandiji, Velikoj Britaniji, Kanadi, a bio sam specijalni gost u Los Anđelesu. Na regionalnim događajima i danima mode, do sada, nisam učestvovao, ali svakako da to želim i nadam se da ću to uskoro i ostvariti.

sVjEtskI, a nas: U atELjEU kraLja trIkotazE

21preventeen

Koliko je globalizovan modni svijet? Koliko pravo pred drugima imamo u slobodi biranja kodeksa oblačenja?Moda je peti biznis u svijetu, što govori koliko je ona zapravo moćna i koliko utiče na život ljudi. Mas-mediji i reklame ubjeđuju prikazivanjem modnih brendova, manipulišu ljudima i mi nesvjesno pratimo trendove i postajemo dio te ogromne industrijske mašine. Poznat nam je fenomen da čovjek u trenucima neodlučno-sti bira komercijalne stvari. Teško je govoriti o odijevanju drugih ljudi jer je to stvar individu-alnog ukusa, ali sa sigurnošću tvrdim da način odijevanja govori o nama. Čak i osobe koje nisu poznavaoci mode i psihologije mogu, po-nekad, procijeniti neke osobine i karakter ljudi, naprimjer koju vrstu muzike slušaju i sl. Pose-ban kodeks ponašanja, nama najpoznatiji, imaju ljubitelji rok-muzike. Mas-mediji i moda često promovišu neke ideale ljepote koje često nije moguće prirodno postići. Zato ih ne treba slijepo pratiti.Šta zapravo predstavlja oblast mode za koju ste proglašeni kraljem, koje su njene karak-teristike i koliko nam je pristupačan taj način odijevanja?Trikotaža je zapravo garderoba koja se šije ve-ćim dijelom, kompletno ili ima motive vune, pamuka i lana. To su najčešće džemperi, ple-tena garderoba... Čuveni britanski nedeljnik Machine Knitting Monthly proglasio me kraljem trikotaže u 2014. godini. Nakon toga je većina medija uz moje ime dopisivala tu titulu. Sma-tram da je to moj pečat u ovoj oblasti mode. U svijetu modnih kreatora upravo me kreacije od vune čine prepoznatljivim, po tome sam karak-terističan.Koliko je zapravo vidljiva granica modernog i nemodernog, mogu li te dvije kategorije biti jedinstvene?Da, mogu, lako su spojive i tako čine fenome-nalnu kombinaciju, tradicionalno-modernu. Kreiranje takvih kombinacija je moj pasoš u svi-jetu mode. Upravo te kombinacije me izdvajaju od ostalih kreatora. Osim toga, kombinacija balkanskih folklornih motiva sa stilovima dru-gih naroda je moj modni pravac koji su kritičari nazvali World Ethno.

Postoji li i po čemu prepoznajemo razliku iz-među modernog i nemodernog?Način odijevanja je, opet ponavljam, stvar indi-vidualnog ukusa, mogućnosti i navike. Postoje grupacije ljudi koje slijepo prate svjetske tren-dove, ali to ne znači da su moderni, jer svake sezone svjetski dizajneri plasiraju nekoliko tren-dova. Suština je izvući iz trendova samo ono što nama lijepo stoji i što nam odgovara i čini nas kompletnom ličnošću.Možemo li govoriti o povezanosti religije i mode?Religija je nepresušna inspiracija velikim diza-jnerima, što ostavlja svoj trag u kreacijama sa-vremenih trendova. U mojim kreacijama je pri-sutno promovisanje multikulturalnosti. Trudim se da sve religije budu podjednako zastupljene u mojim kreacijama. Prateći svjetske modne kuće, revije, sedmice mode..., dolazimo do zaključka da ti prolazni oblici života na Balkanu nisu prihvaćeni, bar ne još, a možda nikada i neće biti. Za jedne oblike života ili mode nemamo novca, za druge stila i ukusa, a za treće nemamo tradiciju. Teško je balkanskim ljudima odreći se tradicije kada je u pitanju svjetska moda, ali olako prihvaćamo stvari Zapada ili Istoka, posebno modu sa Isto-ka, valjda jer je jeftinija. |

Đorđe Tamburić, poznatiji kao George Styler, jedan je od najpoznatijih balkan-skih dizajnera. Porijeklom je iz Goražda. Diplomirao je na Visokoj školi za dizajn, tehnologiju i menadžment u Beogradu. Nakon dobijanja diplome dizajnera za tekstil i odjeću slijedi višegodišnja karijera u modnoj kući Todor gdje se usavršavao i bio jedan od glavnih dizajnera. Od 2012. godine radi na sopstvenoj modnoj liniji, a više puta je nagrađivan za svoj rad. U fe-bruaru 2014. godine proglašen je za Ones To Watch dizajnera sezone u Londonu. Nakon toga slijedila je samostalna revija u septembru 2014. godine na London Fas-hion Weeku, a svoje mjesto dobio je i na Vancouver Fashion Weeku. Prepoznatljiv je po korištenju balkanskih etno motiva i trikotažnim kolekcijama koje promovišu multikulturalnost. Izlagao je širom svijeta, a o njegovom radu su pisali magazini kao što su: Vogue, Glamour, New York Times itd. Trenutno živi i radi u Beogradu.

22 preventeen

DAJANA JOSIPOVIć, GIMNAZIJA JOVAN DUČIć, DOBOJ

Već je 7. Trebalo bi da počne. Sjedim u prvom redu, četvrta stolica s lijeve strane. Dobojska galerija nikada nije bila krcatija. Ni kada su bile izložene slike dobojskog logora iz Prvog svjet-skog rata za koji mnogi i ne znaju da je posto-jao. Dobojlije. Njih trebate upoznati. Neobično, ali iskreno gostoprimljivi i oštri na kritikama. Sve oni znaju. I zašto je tako kako jeste (loše). I ko je kriv za poplavu (prirode se i ne sjete). I gdje je bio gradonačelnik 15. maja i da je me-zio “Topolinu” kobasicu”. Znaju i da je on znao za “veliki talas”. Znaju i ko je kriv za to što su oni ovdje gdje su i zašto u ulici Vojvode Sinđelića nema rasvjete (još uvijek!). I ko preuze čitav kamion Nivea proizvoda 17. maja (“naše žene nek’ se njeguju Pavlović mašću – a mast za bebinu guzu”). Znaju oni sa sjetom da pričaju mladima kako je “nekada bilo bolje” za vrije-me (ne)druga Tita. Sve oni znaju. Ipak, samo jedno ne znaju. Ne znaju gdje izgubiše to svoje “nekada bolje”. Ni kako. Ali o tome ne vole da

nELEtoV fajront U dobojLIjaMa

pričaju. Iznevjerili su sami sebe. Kako se to desilo baš njima? To njima nije smjelo da se desi. Zato su danas ovdje. Da ispovjede dušu pred čitavom silom razočaranih uzdaha. Da-nas su ovdje da dušom traže oprost “zlatnog doba” čijim će slikama zaječati zidovi galerije za koji minut. Danas su ovdje da se na mome-nat vrate i pokušaju naći odgovor. Danas je ov-dje dr Nele Karajlić. Danas je u Doboju Fajront u Sarajevu.

Oprosti, djevojko, ako smijem nešto da te pi-tam..., obrati mi se čovjek 60-ih godina, pri-stojno obučen. Odijelo tamnosmeđe boje na prugice za nijansu svjetlije, uspravne. Košulja prljavo bijela (od “dosađivanja u ormaru”), sta-romodnog kroja (vidi se po kragni, oštro pada šiljatim krajevima naprijed). Nekako sveto sve-čan. Ne znam.

Naravno, recite, kazah. Ćuti.

Rekoh: Kažite, jeste li trebali nešto?

Zausti, ali ne izgovori ništa. Skrenu pogled

dr. Nele Karajlić

23preventeen

na sto pun Neletovih knjiga pa onda brzo, ali nekako sramežljivo, pogleda mene. Uzdahnu, zubima snažno stisnu donju usnu, neobično modru. Kapu je lomio rukama, a ja sam sve razumjela.Da, svakako, izvolite sjesti!, progovorila sam iznenađeno i ustala.Nisam imala pravo sjesti u prvi red. Nisam ima-la pravo. Pratili su me pogledi svih tih ljudi dok sam se kretala ka posljednjem redu. Nisi ti iz “onih” devedesetih. Tvoje su one zle, loše... Nisi ti iz “naših devedesetih”, osuđivali su njihovi pogledi.Tek što sjedoh na svoje mjesto, uslijedi aplauz. Stigao je.Vidi, sijed!, pomislih. Nije kao iz epizode Hrklju-ša. Tijelo mi zadrhta.Aplauz je trajao malo duže od minute. Svakim sljedećim udarom dlanova njihov osmijeh je bivao sve iskreniji i čvršći. On nije sjedao. Sta-jao je i u svoj um upijao cijelu tu jednu minutu ljubavi.Uh, koliko vas je! Taman svako po knjigu i ja da se obogatim! , rečenica kojom je dr Nele otvo-rio veče promocije svog Fajronta.Svi se nasmijaše i željno čekaše da bilo šta još kaže, ali samo neka kaže.Počela priča o Zabranjenom pušenju. O njiho-vom Zaboravu, prostoriji u kojoj su se okupljali, učili, svirali, stvarali sa samo dva znana akorda. O osamdesetim. O Sarajevu.Niti se Sarajevo moglo spomenuti bez pomisli na Zabranjeno pušenje niti se moglo pričati o sastavu, a da se ne kaže koja riječ o Sarajevu, kaže Nele. To je bila moćna veza grada i skupi-ne ljudi koja je prepoznala da se nešto u Saraje-vu mora mijenjati, a šta to, iznosili su drskim tek-stovima svojih pjesama i još težim melodijama.Ekspresije njegovog lica dok je pričao bile su grčevite. Kao da se ono samo deformisalo u melanholične tonove muzike sarajevskog Za-branjenog pušenja. Čas bi bivalo veselo, čas najtužnije lice. Sve se to vidjelo kroz njegove, nekako prirodno, neobično nevesele oči.Poslije ove krenu slovo o čuvenim Nadreali-stima. O čovjeku koji je u kafanama opona-

šao svakog ko prođe, koji je život shvatao kao igru. Jednu i neponovljivu. O čovjeku koji je, kako Nele kaže, podigao TLN na viši nivo, o Branku Đuriću – Đuri. Pričao je o njemu na čudan način. Često se okretao na desnu stra-nu i kao da je očekivao Branka i njegov komen-tar. Međutim, na toj strani nije bilo ničega do pune kese knjiga koje je on trebao da proda. Za novac. Dok je pričao o njima, nije gledao u nas. Ne. Samo ravno ispred sebe. U vrata. Otvorena vrata. Nastojao je svojim rukama približiti sliku onoga o čemu je pričao, ali dok smo slušali o ljudima poznate Top liste, upor-no je prste skupljao u šaku i povlačio je sebi. Znate, isto kada žarko želite nekoga da dodir-nete, pružite ruku tik do leđa, pa ju vratite. Kao da vas nešto baci nazad. Bolje da ne dirate. Tako je i on. Kao da je želio što prije da preki-ne priču o njemu najsvetijem periodu života, i da mi nekim čudom to ne čujemo. Ponekad se činilo kao da priča sa “svojima”, s Nadrea-listima jer su samo oni bili “oni njegovi”, kao da oni ulaze na vrata dobojske galerije, ali ih samo on vidi. Samo tako bi se mogle objasni-ti kratke pauze smijeha, koje je pravio vrteći glavom kao da govori: Hajde, bolan, ne glupi-rajte se! Moram ljudima ovdje o knjizi pričati! Ipak, mi smo čuli svaku riječ. Čuli svaki vrisak njegovog bića. Osjetili. I nije bilo ugodno. Niko-me. Ni zidovima, slušati jecaje stranica njegove knjige. Nekako baš tada, zazvonili su telefoni, neki se zakašljali, neki popili vodu, neki izašli... A neki su i zaplakali. Jedan od takvih bio je i onaj čovjek u odijelu tamnosmeđe boje na prugice nešto svjetlije nijanse, uspravne. On je zaista plakao. Shvatao je. Shvatao i žalio za nestalim. Nestalim Zabranjenim pušenjem, nestalim Nadrealistima, nestalim gradom “Ta-mnim Vilajetom” koji je bio omiljeni među 22 miliona ljudi. Žalio je za otetom mladošću. Za davno ugušenim sobom. Oči njegove pričale su priču o jednoj sudbini istim onim glasom predratne harmonije koja je mirisala na ljubav, koja se osjećala u dahu Neletovih hartija.

Usudila sam se to primijetiti, ali pisati dalje ne smijem. Nemam pravo. Nemam pravo jer ja ni-sam iz “onih 90-ih”. Ja sam iz onih loših, zlih... Ja nisam iz “njihovih devedesetih”. |

24 preventeen

LEJLA IBRULJ, PRIRODNO-MATE-

MATIČKI FAKUL-TET, SARAJEVO

Charles Spencer Chaplin, pozna-tiji kao Charlie

Chaplin, bio je engleski glumac,

zvijezda nijemog fil-ma, redatelj, scenarist i

glazbenik. Chaplin je bio i ostao jedna od najkreativnijih i najutjecajni-jih osoba u eri nijemog filma. Njegov glavni lik bio je Skitnica, lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja. Bio je to lik koji je nosio uski kaput, prevelike hlače i cipele, po-lucilindar i štap, a zaštitni znak su mu bili “brči-ći”. Da, baš oni mali “brčići”. Podsjećaju vas na nekoga?

Chaplin je rođen samo četiri dana prije jed-ne, samo povijesno, bitne osobe. Znate kako neki ljudi slijepo vjeruju horoskopima? E vidite, samo četiri dana razlike u starosti i sva mu-drost pripala je ipak onom starijem, Chaplinu. Nikakve sličnosti, osim “brčića”. Dva svijeta, dva mentaliteta, različite ideologije, svjetona-zori, dobar i zao...

Mnoga su Chaplinova djela vrijedna spomena, ali jedno je zbilja ostavilo traga. Veliki diktator je prvi pravi zvučni film velikog glumca i redate-lja. Riječ je najboljem Chaplinovom zvučnom ostvarenju, ali i, bez ikakve sumnje, najboljoj političkoj satiri u povijesti kinematografije.

Okoristivši se fizičkom sličnošću s Adolfom hitlerom, koji se u filmu zove Adenoid hyn-

kel, Chaplin se duhovito, ali iznimno mudro obrušio na Hitlerovu nacističku Njemačku, riskirajući sve svojim jasnim protivljenjem Hi-tleru u doba kad su se mnogi još ustručavali. Legendarni filmaš počeo je realizirati Velikog diktatora još 1937. godine, u doba kada većina zapadnih država nije imala jasan stav prema Hitlerovoj Njemačkoj. Dovršen 1940., kada je rat već bjesnio, Veliki diktator je prerastao u hit, sjajno korespondirajući s promjenom stavova službene politike. Ipak, Chaplin je kasnije izja-vio da nikada ne bi snimio film da je znao pra-ve razmjere Hitlerove strahovlade.

Mnogi kritičari, poput uglednog Andrewa Sarrisa, ubrajaju danas Chaplinovo remek-djelo među najbolje filmove svih vremena. A kako i ne bi kada cijeli film nosi živu poruku i poznati završni govor.

Ne vrijedi sada ispisati svaku riječ tog velikog govora, i nema potrebe komentirati nešto što nosi toliku težinu. Za svaku izgovorenu riječ postoji razlog, a nakon svega, poruka je jasna: Budimo ljudi!

zao MI jE, aLI nE zELIM bItI car

25preventeen

Svi smo mi vojnici, kako Chaplin kaže, i treba-mo se boriti, ali ne oružjem, topovima... Treba se boriti umom i srcem protiv zla, protiv ljud-skih ludosti koje su, nažalost, neiskorijenjene i neizbježne. Bolesne klice ludih svjetonazora i ideologija posijane su na cijelom planetu, a mi to trebamo iskorijeniti.

Ne predajite sebe tim neprirodnim ljudima, ljudskim strojevima, sa umovima i srcima po-put strojeva! Vi niste strojevi! Vi niste životinje! Vi ste ljudi! Imate ljudsku ljubav u srcima! Vi ne mrzite! Samo nevoljeni mrze. Samo nevoljeni i neprirodni. Vojnici, ne borite se za ropstvo, bo-rite se za slobodu!

U sedamnaestom poglavlju sveti Luka je zapi-sao da je kraljevstvo Božje unutar čovjeka - ne u jednom čovjeku, ni u grupi ljudi - već u svim ljudima.

Vi imate moć, moć za stvaranje strojeva, moć za stvaranje sreće. Vi, ljudi, imate moć stvoriti život slobodan i lijep, stvoriti život kao prekra-san izazov. U ime demokracije koristite tu moć - da nas sve ujedini. Borite se za novi svijet, svi-jet dostojan da svakome da priliku za rad, pruži budućnost za starost i sigurnost. Obećavajući ove stvari, silni su došli na vlast, ali su vam la-gali. Oni nisu ispunili svoje obećanje, i nikada neće. Diktatori su sebe oslobodili, ali ne i na-

rod. Borimo se sada za ta obećanja. Borimo se za slobodu svijeta, da maknemo ograde među narodima, maknemo ograde od pohlepe, mr-žnje i netolerancije. Borimo se za svijet razuma, svijet u kojem će znanost i napredak dovesti sreću do svih ljudi.

Vojnici, u ime demokracije, ujedinimo se! |

26 preventeen

EMIRA BEGANOVIć, MSŠ NORDBAT 2, VAREŠ

Prohujala je godina, I ova će, I svaka sljedeća... Prohujala je ljubav, i sreća, i osmijesi... Prohujat će i dani što su vojnici tih godina, Ali nikad, nikad neće prohujati uspomene koje su stražari mojeg zaborava... Jedna zima, jedan kasni sat, jedan vuk, i ja! Jedno obećanje, jedna nada, i jedna laž... Znate li šta je to? - Život! Ostali mi samo krvavi dlanovi, i crni polumje-seci ispod mojih očiju, i ništa više... Sat slomljenih kazaljki, da vrijeme protiče još sporije, I ranjeno tijelo, sa plamtećim i skorenim bo-lovima. O, vuče, još imam ožiljke od tvojih očnjaka! Kako nisi shvatio da ja nisam vučica nego ja-gnje, krhko jagnje u tvojoj moći... Oni ne prolaze, na toj noti bola crtam neku krnjavu budućnost, Neki osmijeh, ali onda naiđe kiša i osmijeh pretvori u suze! I tako danima, monotonija i nešto što živi u meni - pokopavaju me živu... I više sam mrtva nego živa... Otkucaji srca su tanki, udisaji spori... I magla je... Gusta magla, bijela i zagušljiva. Ona je svugdje, i više ne vidim vučju jazbinu, Niti vidim svoj odraz u mutnoj vodi jezera... Ako je to spasenje od ovog života, pružam ti ruke, maglo! Ipak, uvijek će ostati istina, bez obzira koliko prošlo dana i mjeseci, Bila je jedna zima, jedan kasni sat, jedan vuk i ja... |

VUk

27preventeen

DAJANA JOSIPOVIć, GIMNAZIJA JOVAN DUČIć, DOBOJ

Miiir svima! Draga braćo i sestre, pomaže Bog!, reče sveštenik Dragiša dok mu kap znoja ležer-no siđe niz desni obraz i odjednom se izgubi u već staračkoj, gustoj, sijedoj bradi.

Naravno, ove riječi pravoslavci vrlo dobro zna-ju. Znače kraj službe. Potajno se raduju, jer nisu naviknuti. Da, nisu naviknuti stajati tri do četiri sata i slušati opet ono što nikako ne razu-miju. Da, daaa. Osjeti se to. Svi postaju nervo-zni već oko pola deset, a u devet počinje slu-ženje, znate. A da ne pričam ako se Jevanđelje čita pa mora da se klekne! Muke! Nekako baš tada počinju da se mršte, da uzdišu, da razgle-daju što sebe, to i žene koje nose štramplice s rombovima novembarske boje, a nikako ne pašu crnoj suknji sa koje se naziru tanke, plave prugice, doduše, jedva primjetne, ali... I to još u uskoj i iznad koljena! A koljena neka kvrgava, Božeee...

Naročito prezrive poglede, svakim sljede-ćim putem sve punije ohološću i grešnom, đavolskom krvlju oni upućuju ljudima čije je odsustvo želio njihov ponos, ali nije srce. Ono ih je voljelo i značili su mu. Bili su to nekada (vjerni, iskreni) prijatelji. Započeh pisati epitete koji su čuvari i stražari samo tog pojma – prija-teljstvo. Zašto? Zašto čovjek ima potrebu pri-djevima naglašavati jedan ovakav odnos ako bi on takav i sam trebao biti, jedino samo takav i smije biti? Ipak, nekako svi ovi moji “pobož-nici” uspiju da se izbore s nemirom i dočekaju kraj «čitanja» molitve i ove omiljene riječi oca našeg striježevačkog, oca Dragiše, koje spome-nuh na početku. Tada već postaju glupo pono-sni što će cijelo selo da zna kako je jedan čika Pero ustao rano, obukao crno odijelo (dva bro-ja veće), koje je i dušu i crninu izgubilo, te košu-lju prljavo bijelu - oštre kragne, pa se čini kao da je i ona namrgođena što je morala ustati

nE UVEdI nas U IskUsEnjE, no IzbaVI od nas saMIh

rano i trpjeti neuredno obrijanu bradu koja se razvukla taman do nje, tu na vratu, pa kao da joj namjerno prkosi, stajao četiri sata (četiri!) slušajući popu i čvrsto vjerujući i opravdavajući ono što čuje. Mislim, klimao je glavom, ali razu-mio ništa nije. Glavom gledao naprijed, a sve njegovo “unutra”, zlobno se čegrčilo i privlačilo poglede svih onih s kojima se čika Pero baš i ne voli. Naročito pogled čika Save, koga je ne-kada oslovljavao bratom i kome se zaklinjao da ih niko nikada rastaviti neće, a evo, sami sebe rastaviše. Naš popo Dragiša sve to vidi s onog uzdignutog dijela od mermera na čijoj osnovi je ikonostas. Lijep, pozlaćen ikonostas, čija vrata on za to jedno jutro otvori, Bog će ga znati koliko puta, da uđe tamo gdje niko drugi ne smije. Tada se sve oči ovih seljaka ujedine i pomno gledaju u posljednji trag crne, popine mantije koji je već poprilično star i pocijepan, ali opet tako svet kao i sve drugo na našem popi. Nekako se oni uplaše tog prizora, pa kada se vrata ikonostasa zatvore, oni se naglo trgnu nazad. Postide se.

Otac Dragiša se sada pojavljuje noseći malu, crvenu knjigu sa zlatnim konopčićem koji se raspršio u hiljadu konaca, koliko je star. Uvijek iz te knjige izabere priču koju će nam pročitati, ali se čini kao da svaku zna “od riječi do riječi”, jer njegove prodorne oči dodirnu oči svakog od njih. Kao da ju baš njima posveti.

Pričao je toga dana otac Dragiša: Prijatelj. Prija-teljstvo. Ljubiti. Ljubav. Kakvu snagu u sebi nose ove riječi pa nam ih Gospod Isus Hristos ureza u svijest?

Ne postoji ni jedan odnos koji nije uništen, ili koji je prestao biti ono što smo mislili da ustvari jeste.

Mi od prijatelja očekujemo iskrenost, a ne po-mislimo da li bismo bili spremni u svakom tre-nutku podnijeti njenu težinu. Nismo mi toliko jaka bića, braćo i sestre, kao što mislimo. Zato o teškoćama u sebi pričamo samo onome za

28 PrEVEntEEn

koga smo sigurni da će kao “izlaz” izreći upravo ono što mi želimo da kaže. Tada smo sigurniji da je to jedino što je ispravno. Ne dopuštamo da razmislimo još jednom. Ne! Ne želimo da nama ovlada dilema, ali to se uvijek desi. E, to je ono što se zove duh čovjeka. Protiv prirode koje nam je Bog naš dao, mi niti smijemo niti možemo, ko-liko god nastojali.

Mi znamo da je naša greška vrlo moguća i nje se plašimo jer će nas pokoriti. A onda se, odjed-nom, nađe um koji je otjelotvorenje straha. Ne, vi ne želite da ga slušate, da ga vidite. Odbija-te da pričate s njim jer vi već vrlo dobro znate kako će teći vaš razgovor. U tom jednom, ali najdužem trenutku tišine, pokušavate da ubije-dite svoje biće da i nema potrebe da pričate jer, Gospode Bože, imate sasvim dovoljno godina da odlučite kako treba postupiti i ne treba vam niko. Ipak, vaše srce želi da zna. Želi da čuje. Po-činjete paničiti jer strahujete. U jeku očajanja, muklo plačete. Tog “nekog” svom snagom svo-jom tjerate od sebe, jer on nije čovjek koji treba da bude pored vas kada ne misli onako kako vi želite i očekujete, zar ne?

Svjesno dopuštate da vaša sujeta raskrvari lju-bav. Želite da dopustite. Uspijevate. Koliko pra-vo imate pomisliti da je vaša istina istinitija od njegove, vama laži, njemu istine?

Mi opisujemo ovaj sveti odnos jer želimo da svi znaju šta očekujemo, a nismo ni svjesni da tako ranu već otvaramo, zabludom produbljujemo i činimo ju bolnijom. A, nema odvratnijeg osjeća-nja od onoga kada vjeruješ u nešto, a znaš vrlo dobro da je tu ostala samo želja, a nijedan jedi-ni trag stvarnosti!

On tada zastade, skinu naočale oguljenog, četvrtastog okvira koji jedva drži ona teška, de-bela stakla i obrisa suze pod kojima se jasno vidjela vatra već spaljenih bora. One su, onako duboke, ali i duge, odavale priču koja nije ve-sela, a čiji sadržaj brani da se sazna. Ruke su mu zadrhtale.

Ne dajte da vas zbuni priča o vječnom. Polako i osmišljeno, ona se osipa i prije no što počne.

Duboko je uzdahnuo i rekao kratko, tišim gla-som nego obično: Zbogom!

Ljudi iz crkve nisu tada izašli. Čekali su. Neko-ga. Nešto. Čekali su odgovor na pitanje koje ne znaju postaviti, ali su ga žarko željeli.

Nisu treptali. Na trenutke neki su crvenjeli. Čika Pero je krišom posmatrao onog svog prijate-lja, čika Savu, i plakao, jer ga bez noge on nije pamtio. Tihu ispovijed suza slušala je kragna. Razumjela je. |

29preventeen

Merjema Salić, studentica Farmace-utskog fakulteta u Sarajevu i talen-tirana umjetnica, ovaj put s nama je podijelila radove koji prikazuju nje-zin izbor i put, kao i njezino viđenje onoga što je današnje društvo učinilo od čovjeka, oduzimajući mu osnovna prava koja ga i čine čovjekom.

“Moj hidžab je moj put, moj lični izbor i moja sloboda.”

Naše emocije i razum pripadaju onome kome dozvolimo da njima upravlja. Time se neizo-stavno stavljamo u ulogu emocionalno tlačene i izmanipulisane marionete koja se kao plašlji-vi zec trza i strahuje na svaki nepoznat šum iz svijeta velikih ljudi. Tako potčinjeni i zavezani ovisimo i robujemo onome koji “drži sve konce u rukama”... Pokidati sve te konce kojima smo vezani iziskuje ogroman napor, ali put odrješe-nja ide mnogo lakše ako se sjetimo kako smo zapetljani njima i kako smo se u suštini sami vezali. Čovjek ne može robovati nekome/neče-mu ukoliko sam ne pristane na to. Oslobodite se svih konaca koji vas vežu, emocionalno ucje-njuju i sabotiraju u vlastitom slobodnom letu.

30 preventeen

JOVANA ĐURIć, FMK, PSIhOLOGIJA, BEOGRAD

Od trenutka kada se rodi-mo počinjemo da sti-

čemo svoj identitet. Taj put počinje još kada nam rodite-lji odrede lično ime (ponekad bolje da je bilo ko

drugi birao). Kako rastemo, tako se

širi i baza naših ličnih podataka, idemo u vrtić,

školu, dobijamo ocjene, i sve više i više dokumenata. Daleko od toga da je naš identitet puko ime i prezime ili prosjek ocje-na na papiru, ali sve to postaju faktori koji utiču na nas i izgradnju našeg unutrašnjeg identiteta, onog koji nam određuje ko smo to mi.

U vremenu medija i tehnologije, u kakvom i jesmo, brzo rastemo, a još brže se i priključu-jemo društvenim mrežama koje postaju dio nas i našeg identiteta. Kako, pitate se? Pa druš-tvene mreže nam pomažu da kreiramo sliku o sebi (e, sad da li drugim ljudima ili nama sami-ma)... Međutim, kako smo dio društvenih mre-ža i mi moramo da shareujemo, jer kako kažu: Sharing is caring. Kako mi to onda fejsu poka-zujemo naš identitet? Preko statusa, tagova-nja, gdje smo bili, s kim smo bili, šta smo radi-li... Stvaramo sliku o sebi koja i nije baš toliko naša, ali postaje naš odraz i prva asocijacija na nas. Prvo po čemu će te ljudi danas prepoznati jest kako ti je ime napisano na fejsu, gdje si sve bio/la, s kim si se slikao/la i već imaju stvorenu ideju o tebi i tvom životu.

Zapravo, nekada u početku svih tih socijalnih mreža broj podataka koje si trebao da im “uru-

IntErGaLaktIckI kozMoPLoVcI kojI naM kradU LIcnE PodatkE sa drUstVEnIh MrEza

čiš” je bio znatno manji nego što je sad. Od imena i e-mail adrese, došli smo do brojeva telefona, ostavljanja brojeva kartica radi kupo-vine preko interneta i nekako je to sve postalo previše intimno, previše jedan kompjuter i je-dan nalog zna o nama. Mi možda još uvijek i ne obraćamo pažnju na to, ne čitamo i samo pritišćemo: Next, next, I agree..., dok se moj otac posvađa svaki put sa telefonom kada mu za aplikaciju alarma traži pristup kontaktima i slikama i ko zna čemu sve još. Sve ovo može dovesti do zloupotrebe naših podataka, čime ugrožavamo i svoju sigurnost.

Dejan Marić, student informatike u Beogradu kaže: Zaštita ličnih podataka na netu? Takvo nešto ne postoji. Sve što je na internetu, može se i provaliti. Prava zaštita veoma teško je ostva-

Fb kao slijepa ulica, Merjem

a Salić

31preventeen

daMIr nIksIc – UMjEtnIk, krItIcar I dobar coVjEk bosnEALMA STRIKA, GIMNAZIJA “MUhSIN RIZVIć” KAKANJ

Umjetnik kojeg mnogi prate, a malo ko razu-mije. Čovjek koji na poseban način interpretira našu realnost. Kritičar na svoj način. Damir Nikšić. U jednom videouratku obrađuje i temu ljudskih prava. Dao mu je naziv - KONSTITUTIVNI PRIO-RITETI i ljucka prava. Kakvi konstitutivni priori-teti? Kakva ljucka prava? Kakvo što?

Nikšić u svom videouratku govori o žalbama. Naime, Ustavom su ostali u određenim se-gmentima društva izostavljeni, diskriminirani. To im daje pravo na žalbu.

Europski sud za ljudska prava je u slučaju Sej-dić - Finci presudio je njihovu korist i naredio da se hitno promijeni Ustav BiH kako bi Romi i Jevreji, ali i svi ostali, mogli biti birani u Pred-sjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine. Nepotrebne radnje jesu redaljke, kako ih Da-mir naziva, tj. nepotrebno je da svaki građanin koji pripada ostalima pokreće tužbu jer presu-da u slučaju Sejdić -Finci vrijedi za sve.

Također, Damir govori i o ugroženosti konsti-tutivnih naroda unutar entiteta. Zapravo, riječ je o tome da pripadnici određenog naroda ne mogu biti birani u Predsjedništvo i Dom naro-da Bosne i Hercegovine u nekom od entiteta. Uviđa da je poželjno pronaći neki spomenik

riva. Možda jedino bankovni sistem može štititi lične podatke, ali i to je pitanje, jer uvijek postoji uporan i iskusan haker koji može upasti gdje god poželi.

Dejan i sam kaže da ima mnogo društvenih naloga i da, iako je stručan, teško vodi računa o njima:

Imam veliki broj naloga, iz razno-raznih obla-sti, sajtova... Različite sfere informacija danas dosežu do toga da skoro svaka oblast ima svo-je stručne sajtove, forume, pa čak i zatvorene društvene mreže. Mnoge od njih imaju veliki značaj za mene. Upoznajem mnogo ljudi, do-bivam informacije o svemu što mi je potrebno, a meni to mnogo znači, naročito zato što imam dosta start up-ova koji su u realizaciji. Ono što je danas karakteristično za mlade je da ne znaju da koriste internet, koliko god to glupo zvučalo, ali većina ne traži ništa korisno. Ostali, ako i tra-že, ne znaju kako pronaći korisne informacije. Možda najznačajnija stvar vezana za društvene mreže koju mladi ne znaju jest da je pri aplicira-nju za većinu poslova danas negdje “obavezna” provjera na facebooku. Većina poslodavaca je modernizovana i od svojih programera najče-šće traže taj neki background budućih zaposle-nika. Tako da svaki vaš politički, nacionalistički ili bilo koji drugi post može biti na različite nači-ne protumačen.

Mladima naglašavam ono što sam prvobitno i rekao – ne postoji način da se zaštite vaši poda-ci jer sve što je na internetu, tu i ostaje i ne može se izbrisati. Ipak, savjetujem da razmišljate o va-šoj budućnosti, u smislu zaposlenja ili u nekom futurističkom gledištu, gdje su nam kompjuteri osnova svega... Potrudite se da ih naučite pra-vilno koristiti, ili barem na onaj način koji će vama lično biti koristan, a za one snalažljivije - i profitirajući.

Kao i uvijek, glavno pravilo svega je umjere-nost. Ne moraju svi da znaju baš sve vaše po-datke, čuvajte nešto i za sebe. Mislite o tome kao o lošoj ocjeni koju smo svi tu i tamo do-bili pa nismo željeli da baš svi znaju za nju. I ne brinite, ne postoje tajni agenti koji hakuju vaše naloge i kompjutere, i tako sve napišete i sami.|

32 preventeen

koji bi integrirao Srbe u glavnom gradu. I tako bi Sarajevo postalo glavni grad Bosne i Herce-govine. Na papiru ipak piše: Glavni grad Bosne i Hercegovine je Sarajevo.

Profesora Adisa Bešića, profesora etike, so-ciologije i logike sa filozofijom, pitala sam za mišljenje o Damiru Nikšiću jer u toku svog predavanja učenicima često prikaže neki od njegovih videouratka. O Nikšićevom radu nije htio govoriti jer, kako kaže, takva pitanja poten-ciraju pitanje subjektivnosti preferencija um-jetničkog izražaja. Ipak, interpretirao je uradak KONSTITUTIVNI PRIORITETI i ljucka prava.

Video na popularan način artikulira presudu Sejdić - Finci protiv države BiH, dovodeći je do apsurda. Autor ukazuje na nemogućnost funk-cionisanja BiH u sadašnjim pravno-političkim okvirima. Skriveno pitanje je: Jesu li izbori u ova-kvom okruženju zaista festival demokratije (što bi trebali biti) ili samo veoma učinkoviti meha-nizam održavanja statusa quo.Mladi o Damiru NikšićuOn je čovjek umjetnik, slobodnog duha, pa je odraz dobrog i zdravog slobodnog govora. Nik-šić je čovjek svijeta, mudar čovjek, koji poznaje ljude. Iako je čovjek svijeta, on je i čovjek Bosne,

a tako i govori. Jednostavno objašnjava naš problem i problem našeg Ustava. Ja bih rekao da je objasnio kružni mehanizam ludila ove zemlje, gdje je jedan uvijek protiv dvojice ili su dvojica uvijek protiv jednoga. Ljudska prava u našoj zemlji ne mogu proizaći iz našeg Ustava jer smo “dejtonskim mehanizmom” primorani živjeti na ratnim granicama, granicama koje su crtali nacionalisti. Također, živimo i na granica-ma koje su u glavama polupismene većine ove zemlje. Da jedan Srbin tuži BiH u Sarajevu, ili da jedan Hrvat ili Bošnjak tuže RS u Banja Luci, bilo bi pravo svakog od njih... Branko Češljić (20)Za mene je gospodin Nikšić baš ono što nam treba u ovom zaluđenom, savremenom svijetu. On je osoba koja će uvijek buditi u nama najo-snovnije što savremenom čovjeku nedostaje, a to je realnost. Adna hodžić (18)Damir je dobar čovjek koji će svojim znanjem promijeniti razmišljanje i budućnost omladine. Erna Beus (17)Na početku sam se pitala o kakvim se konsti-tutivnim prioritetima i ljuckim pravima govori. Istraživanjem sam odgovorila sebi, a nadam se ovim člankom i tebi, čitaoče. |

Damir Nikšić

33PrEVEntEEn

DINO ŽIVOJEVIć, ELEKTROTEh-

NIČKI FAKUL-TET, SARAJEVO

Scena iz South Parka počinje p r o s v j e d o m

mase koja traži oslobađanje jed-

nog zatvorenika. Na-ravno, kako svi protesti

funkcionišu, prisutni su transparenti, mnoštvo naizgled različitih individua i, na kraju, ono neizbježno, jedan jedini ideal koji sve te ljude vodi prema zajedničkom cilju. Nakon nekoliko minuta zatvorenik je osuđen jer se ispostavilo da je izvršio ubistvo. Da stvar bude gora, njego-ve žrtve su bile tri bebe. Kada se pred zaluđe-nom masom koja traži slobodu za osuđenog iznese ta činjenica: Ali ljudi, ubio je tri bebe..., nastane muk. Samo jedan glas iz mnoštva na to doda: To je uradio u samoodbrani, što je bilo dovoljno gomili da ponovno počne skandirati i ponavljati tu rečenicu: Sve se desilo u samo-odbrani...

Ne treba ni spominjati koliko je ta situacija ap-surdna. Nažalost, daleko od toga da je samo komedija koja je produkt autorove bezgranič-ne mašte.

Ko ima za to živce, pa prati dešavanja u svom gradu, državi, svijetu i troši ono malo zdravlja koje već nije uništio cigaretama, brzom hra-nom ili nekim drugim “haramima”, vrlo često primijeti na dnevnicima, portalima i dnevnim novinama situacije vrlo slične spomenutoj sceni iz crtanog fima. Gleda, gleda začuđeno i, nakon što dobro prouči situaciju i sagleda sve informacije koje je primio, ponosno formira vlastiti stav i progovori: Stvarno je bilo u samo-odbrani.

Svi smo vlasnici prava da imamo vlastita mi-šljenja i da sami donosimo odluke koje ostali trebaju poštovati i uvažavati, jer tako funkci-oniše demokratsko društvo u kojem živimo.

Međutim, čemu služi moj stav ako ga ne mogu podijeliti sa drugima, pa da i oni vide kako sam ja, iznimno pametan, došao do nekih zaklju-čaka? Za to postoje fantastična globalna sela, mjesta na kojima smo svi kompetentni širiti svoja uvjerenja i mišljenja, a to su društvene mreže i internetske stranice.

Kada sve tako skladno funkcioniše, svi ima-mo slobodu mišljenja, onda društvo postane samo sebi filter za to koje stvari trebaju biti pri-hvaćene, a koje ne. Nažalost, u većini slučajeva filter prolaze one pogrešne. Postoje razni tren-dovi koji se prate samo jer ih podržavaju osta-le, uvažene osobe.

S obzirom da se masovni protesti ne dešava-ju samo u South Parku, slična situacija se desi kada milioni izađu da dignu glas protiv nereda i zločina u glavnom gradu Francuske, ističući slobodu mišljenja kao osnovno ljudsko pravo. Kada neko od medija dojavi da je zločinac za sobom ostavio lični dokument koji je omogu-ćio identifikaciju, neki se zapitaju kako se tako nešto može desiti profesionalnom ubici. Ipak, baš tada neko iz mase poviče: On je musliman, terorista!, i masa, još više razdražena, počne ponavljati Musliman, terorista...

Slična rečenica, samo u različitim okolnosti-ma, glasi: On je crnac, kriminalac!, i na kraju možda jednog dana budemo svjedoci rečeni-ce: Pusti to, on je heteroseksualac!

Četrdesetih godina prošlog vijeka jedna neu-rotična glava ubijedi milione ljudi da postoji čista rasa te kako ostali nisu dovoljno vrijedni pa pokrenu kataklizmu zasnovanu na suludim idejama velikog govornika i manipulatora. Po-novno se dižu šake u zrak odobravanja i uzvi-kuju parole koje pozivaju na uništenje onih nepodobnih i manje vrijednih.

Klasični primjer slučaja kada treba proklinjati to što svako ima pravo na slobodu mišljenja. Njegovo pravo na mišljenje oduzelo je mnogi-ma pravo na život. Šta je opet sa gomilom? Ko je njih natjerao da klimaju glavom i dižu u zrak ispravljene dlanove?

sLoboda (nE)MIsLjEnja

34 preventeen

LEJLA IBRULJ, PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET, SARAJEVO

Ah, kakvog li užasa, poći istim putem kao i ostali svijet. – Charles Bukowski

Bum! Jedan od glavnih problema našeg druš-tva jeste taj što trčkaramo jedni za drugima, utabanim stazicama, misleći jadni da ćemo doći do obećane nam zemlje. Ironija na sva-kom koraku, mrvice hljeba što nam baca ova “vladajuća klasa”. Jedan korak – gladni, drugi – žedni, treći – bez posla i tako u nedogled. Pa dokle više, izdresirana gomilo?!

Do kada mislite pričati jedno, a zaokruživati drugo? Uzimate sebi za slobodu da kažete što mislite, što je redu, a onda dođe naše tročlano kraljevstvo i pospe vas nekim čarobnim pra-hom i vi opet tako omamljeni glasate za njih.

Gdje se izgubila sva ta hrabrost da čovjek radi ono što misli? Gdje se gube naši ideali, svjeto-nazori, uvjerenje? Stari, mladi, srednjovječni, gdje god se okrenem sve se nešto zadovoljava minimalom, samo da smo živi i zdravi, kažu, a ni to još zadugo ako nastave ovako...

Jedan dio pjesme grupe Regina uvijek me po-takne na razmišljanje, a ide nekako ovako:

I gledaj kako gori sve, u trenu!

Rođeni smo na Balkanu

ovdje stvari često stanu.

I gledaj dok se ruši svijet,

u svemu nađi način da preživiš.

Nemoj, draga, da se stidiš!

Dobro nam je tu gdje jesmo

naše mjesto, malo bolesno...

Balkan, krv, med... Dobro je loše uvijek privla-čilo, i obratno, a dva dobra teško se kod nas sastaviti može. I ko onda da ustane i kaže da želi više, bolje? U nekom prošlom dobu bolje je bilo, ovo sada “da Bog dragi sačuva”, vi djeco učite, bit će bolje... Stari otrcani fazoni.

Možda je strah to preko čega je najlakše uprav-ljati ljudima, strah od onih tamo, onih drugih, pa je dovoljno uvjerljiva moć pripovijedanja nekog vođe, ili hodže kako god, da se vlastiti mozak ostavi kući, a glas pusti sa lanca.

Da se vratim na Francusku i najveći trend u po-sljednje vrijeme. I prije nego što sam saznao za taj krvavi događaj, naletio sam na stotine istih objava na društvenim mrežama. S obzirom da su one indikator svih svjetskih dešavanja, bio je red da i ja pročitam aktuelnosti i uputim se malo. Naravno, ne da bih i ja što prije napisao Je suis Charlie nego da vidim šta je izazvalo to-liku pažnju. Milioni, i upućenih i neupućenih, stoje na ulicama i prosvjeduju.

Nisam primijetio da sva ta gomila ističe pravo na život, kao osnovno ljudsko pravo. Ljudi su ubijeni pa bi nekako to bilo logično. Međutim, to bi pravo uniformno trebalo zahtijevati za sve ljude na planeti, pod vodstvom zdravog razu-ma. Ne, glavna parola je bila kako treba zaštiti-ti pravo na slobodu mišljenja jer su, navodno, ti nesretnici postali žrtve zbog njihovog javno iznesenog stava.

Gomile upućenih i neupućenih u događanja podižu ruke na ulicama ili kompjuterske miše-ve iz udobnih kućnih fotelja i propagiraju slo-bodu mišljenja, tu veliku jednosmjernu ulicu.

Dok tražimo bezgranična prava na svoje uni-katno mišljenje ne primjećujemo kako su česte situacije kada u bezličnim masama zastupa-mo tuđe, ponekad sulude stavove bez trunke savjesti i zdravog razuma. Pod utjecajem me-dija i okoline dugo sam razmišljao i napokon shvatio: Ipak je bilo u samoodbrani! |

tI sI taj VIrUs, o da!

35preventeen

re ovog labirinta, unesite boje u ovaj ringišpil i neka se počne okretati u drugom smjeru. Vi, koji zbog sebe učite, radite, vi ste oličje ove dr-žave. Sto puta pali ali i sto prvi ustali. Na takvoj omladini svijet ostaje, ova BiH ostaje.

Pitate se zašto ova mladost odlazi u druge dr-žave, zašto svoj hljeb traže u tuđini? Zato što ovdje nemaju pravo na svoje mišljenje.

Njihovo znanje nema vrijednost samo u ovoj zemlji. U njoj vladaju moć i novac, znanje je beskorisno. Odlaze i odlazit će dok ne skupe hrabrost da kažu sve ono što im je na duši, kroz šta su sve prošli da bi bili uspješni, da to nije bilo preko tuđih leđa, da to nisu bili utabani putići bez kraja.

Takve osobe nisu imale “puškice” za rješenje ži-vota, išle su same od dna do vrha i brojale pre-đene korake. Ako si slobodan, tražiš svoj put, a svima na njemu govoriš kamo si pošao i zašto. Ne stidiš se što ideš bez ičega jer znaš da ćeš, uz čist obraz, jednog dana imati sve.

Oni koji smatraju da su iznad nas, malih i potpuno nevažnih ljudi, tek su osobe koje konstantno šire govor mržnje. Takav svijet su nam ostavili... Pustite nas da slobodom govora popravimo ovaj napukli brod koji već uveliko tone! Oni nisu kapetani koji tonu sa svojom posadom, jer ne znaju da je cijene, oni su obič-ni miševi koji će naći način da sačuvaju samo sebe, jer imaju moć. I neka, dobro im je tu gdje jesu!

Ovo mjesto pomalo je bolesno, ali svaka bo-lest lijeka ima. Divno je osloboditi se, reći ono što misliš! To je svrha ljudi - naučiti živjeti i bo-riti se! To je zakon prirode! Želim nam svima da se izliječimo godina od parazita koji žive na račun jadnog naroda i da se svi zarazimo viru-som slobode. Teško je biti fin, kažu, a i predugo smo bili fini. |

tI sI taj VIrUs, o da!Zašto se uvijek lakše prikloniti većini nego stajati sam okružen vlastitim idejama i uvjere-njima. Zar je sramota reći ono što misliš i od-govoriti svijetu na svaki problem vlastitim rje-šenjem i svojom idejom. Predugo se držimo u gomilama i nemamo prostora za napredak, za onaj prvi korak koji i malo dijete samo napravi. Niko se od nas nije naučen rodio i niko ne zna sve. Zašto onda da uzimamo konstantno tuđe riječi, ideje, krademo tuđe puteve i iskustva?

Probajte se jednom odvojiti od ovog svijeta i gledati ga sa strane. Šta ćete vidjeti? Podijelje-ne izdresirane gomile koje se drže unutar svo-jih okova ne želeći oslobođenje, i nekolicinu koja jurca između njih tražeći svoj put jer ne želi biti zarobljena. A to smo već duže vrijeme – zarobljeni.

Mislim da smo uspjeli i vrijeme zaustaviti, već dugo stagniramo kao zajednica, a ni to već dugo nismo, bar ne onako kako bi jedna zajed-nica trebala izgledati. Država nam je postala kao labirint koji ni izlaza nema, vrtimo se kao na ringišpilu, samo što smo konjići mi, a “jašu” nas ove državne sile.

Ajde da se odupremo toj gravitaciji, da nas pre-stanu gurati dolje, ajde da skinemo taj teret sa svojih leđa i kažemo da je dosta! Pretpostavi-mo da uradimo to, zajedno i šta onda? Kojim putem da krene mlada osoba, koja živi u ovako ludoj, a lijepoj nam državi?

Niko ne shvata da ova stara floskula “na mladi-ma svijet ostaje” odavno nema uporište, bar u BiH. Koji svijet ste vi nama ostavili? I kakva crna omladina? Opet se vraćamo u začarani krug. Samo izlasci, kafe, alkohol, droge, provod – jednom se živi, zar ne? Ove državne sile mogu koliko hoće, ali ne i do kada hoće. Ha-ha...

E pa dragi moji izuzeci, sve crne ovce ove dr-žave i svijeta, vi koji ste spremni odskočiti od gomile i stati sami sa svojim svjetonazorima, vama želim reći, vi ste taj virus, o da! Molim vas, proširite se kroz cijelu državu. Razbijte barije-

36 preventeen36 PrEVEntEEn

TARIK KOVAČ, GRAĐEVINSKI FAKULTET, SARAJEVO

Nakon 13. redovne Skupštine UG NARKO-NE, održane 17. 2. 2015. godine, i nakon više od dvije godine opsežnih i detaljnih pripre-ma za izmjene u menadžmentu Udruženja, našu dosadašnju direktoricu s. Magdalenu Schildknecht na toj poziciji zamijenio je, do-tadašnji zamjenik, Amir hasanović. Priču oko izmjene u vrhu udruženja, kao i o prošlosti, ali i budućnosti organizacije zaokružili smo paralel-nim razgovorom za oba junaka naše priče koje vam prenosimo u nastavku. Sestru Magdalenu Schildknecht smo već navikli sretati na adresi u Zagrebačkoj 18., odakle je sve i počelo.Tarik: Otkud Vi u Bosni i hercegovini?S. Magdalena: To samo Bog zna, iako sam imala jasnu želju da radim nešto u mirotvor-nom radu, ali i sa mladima. Tamo negdje, 2000. godine, tačnije 6. 9. 2000. godine, kada je bio pravi trenutak i kada su se sve “kockice” na neki način složile, došla sam, ali i ostala u BiH.Tarik: Otkud Vi u NARKO-NE-u?S. Magdalena: Dok sam u Banjaluci učila je-zik pratila sam otvaranje terapijske zajednice. Prvo sam mislila da ću tamo raditi, međutim, ispostavilo se da je to program koji nema struč-njake. S obzirom da sam psihologinja, shvatila sam da trebam raditi nešto drugo.Tarik: Jeste li Vi jedna od osnivača/ica udru-ženja ili ste se priključili udruženju? S. Magdalena: Fra Petar Anđelović, kojeg sam tada upoznala, ponudio mi je da preregistrira-mo jedno udruženje koje je tada postojalo, ali nije bilo funkcionalno. Na neki način, ja sam osnivačica, ali mnogi drugi su pomogli. Tarik: Gdje je NARKO-NE bio prije tih više od deset godina, a gdje ga Vi danas vidite?S. Magdalena: Ja se u zadnjem periodu često smijem kada pomislim što i kako smo mi, na primjer, pisali projekte. Ja nisam imala pojma kako pisati projekte! Što se tiče NARKO-NE-a danas, početna vizija je još uvijek ista. Treba osnažiti mlade ljude da postanu nositelji zdra-ve budućnosti, ali ne samo zdrave nego i mirne,

pravedne i solidarne budućnosti. Kada je riječ o profesionalnom djelovanju, idemo na jedan viši nivo usavršavanja. Ono što me možda razo-čarava jest činjenica da još uvijek nismo uspjeli ući u sistem, tj. da prevencija, unapređenje zdravlja i rad sa mladima budu dio sistema. Tarik: Je li uopće moguće ući u sistem sa kon-ceptom koji NARKO-NE ima?S. Magdalena: Projekt koji sada vodim (JUP-PO) je pokušaj stručnog usavršavanja, struktu-ralnog umrežavanja za ključne aktere u preven-ciji ovisnosti i radu sa mladima. JUPPO, sa jed-ne strane, educira više ljudi koji su zaposleni u nevladinim omladinskim organizacijama i vla-dinim organizacijama da bi oni mogli raditi sa mladima u njihovom okruženju, a druga stvar je da se ove organizacije obavezuju da će zajed-no izraditi projekte i izvršiti ih. Raduje me da je od 18 prijavljenih organizacija 13 iz nevladinog, a 5 iz vladinog sektora. Od vladinih organizacija su tri ministarstva na državnom nivou (sigurno-sti, civilnih poslova, ljudskih prava i izbjeglica). Tarik: Kada i zašto ste odlučili povući se sa rukovodeće pozicije u UG NARKO-NE i koja je Vaša današnja uloga u NARKO-NE?S. Magdalena: Već 2007. godine sam odlučila da menadžment organizacije treba ići u doma-će ruke. Prvi korak je bio da sam sa timom raz-mišljala o tome kako oni vide NARKO-NE za pet godina. Bilo je poteškoća i 2007., ali i ponovo 2009. godine. Godine 2012. sam odlučila da de-finitivno odlazim i da do 2016. godine moramo formirati novo rukovodstvo. Danas ste “fizički” odvojeni od NARKO-NE, ali još uvijek ste usko vezani za neke njegove projekte. Koja je Vaša današnja uloga u ud-ruženju?S. Magdalena: Ja sam projektna koordinatori-ca. Vodim tri projekta za koje mislim da je bitno da ih ja završim ili da ih završim do tada da ih mogu nekome predati. JUPPO je na neki način projekt u koji smo uključili sva moja iskustva i znanje da bismo otišli korak dalje. Drugi projekt je IKS za koji mi je cilj izraditi procedure kako bi lokalni mladi preuzeli vodstvo tog projekta, gdje bi NARKO-NE-u ostali samo neki krovni za-

odakLE sE dodE I kUda sE IdE?

37preventeen

daci. Treća stvar mi je fundraising kampanja u Švicarskoj koju sam od početka vodila. To će i dalje ostati moja obaveza.. Našeg novog rukovodioca, Amira hasanovića, našli smo na našoj glavnoj adresi, Josipa Van-caša 21. S njim smo razgovarali o NARKO-NE-u danas i sutra te vas upoznajemo sa njim - lično i profesionalno!Tarik: Ko je Amir?Amir: Dobro pitanje! (he-he-he) Ja sam, po struci, diplomirani socijalni radnik, ali već više od deset godina sam aktivan u nevladinom sektoru. Prije UG NARKO-NE radio sam u udru-ženju IPAK – Mladost gradi budućnost iz Tuzle, gdje sam radio i kao projektni koordinator i kao osoba odgovorna za fundraising. Sa privatne strane, sretno sam oženjen i otac dvoje djece.Tarik: Kako ste došli u NARKO-NE?Amir: Nakon više od osam godina odlučio sam napraviti novi korak u Sarajevu. Kada sam apli-cirao na poziv koji je objavio NARKO-NE, nisam se previše nadao, ali izgleda da je iskustvo pre-sudilo. Možda i više od dvije godine prije nego što sam došao u NARKO-NE, razmišljao sam o tome kako bi moj profesionalni put mogao izgledati u budućnosti. Imao sam malo “am-biciozniji” cilj da dođem na neku rukovodeću

funkciju. Razgovarajući sa s. Magdalenom od-lučio sam aplicirati na taj poziv i nakon već više od dvije godine nisam se pokajao. Mnogo sam naučio i imam priliku predložiti i pokušati reali-zirati neke svoje ideje. Zadovoljan sam što sve ide svojim tokom.Tarik: Kako je izgledala procedura odabira zamjenika direktorice?Amir: Prvo smo svi mi, kandidati, kroz određe-no motivaciono pismo i CV trebali odgovoriti na neka pitanja, umjesto da pišemo nešto iz svog nahođenja. Nakon toga su na intervju pozvani kandidati koji su ispunili opće uvjete, pri čemu je intervju vođen sa tadašnjom direktoricom i konsultanticom koja je vodila taj proces. Na-kon intervjua je odabrano pet ili šest kandidata i kandidatkinja koji su onda u cjelodnevnom tzv. assessment centru dokazivali i pokazivali svoje kompetencije potrebne za takvu funkci-ju. Mogu reći da je taj centar bio prvo iskustvo takve vrste za mene i mislim da je čak i jedan od prvih assessment centara koji je jedna ne-vladina organizacija u BiH organizirala. U tom centru su se vršile procjene, odnosno obavljali su se određeni zadaci koji su svakodnevnica u rukovodećoj funkciji i svi kandidati/kinje su tre-bali proći te zadatke. To su simulacije određe-nih situacija, kao što su: simulacije problema u

Tarik i s. Magdalena Schildknecht

38 preventeen

projektu, budžetiranje, samoprocjene određe-nih karakternih osobina...

Tarik: Što je NARKO-NE vidjelo u Vama?Amir: Možda moju motivaciju. Sigurno je sa jedne strane vidjelo moje iskustvo, znanje i rezultate koje sam ostvario u prethodnim an-gažmanima, ali i žar za dokazivanjem koji sam prezentirao. To je iz moje perspektive. Lično smatram da je moja prednost to što generalno imam pozitivan stav, tj. što na probleme ne gle-dam kao na probleme već kao na izazove.

Tarik: Sa proteklom Skupštinom Vi ste i for-malno postali direktor Udruženja. Šta sa sobom nosi ta funkcija, koliko ju je teško i zahtjevno obavljati?Amir: Prije svega, velika je odgovornost. Nosite na leđima organizaciju u kojoj imate devet stal-no uposlenih te između sedam i deset honorar-nih stručnih saradnika koji s vremena na vrije-me surađuju na našim projektima. Na kraju, vi ste odgovorni da plaćate te ljude koji rade i da ispunjavate sve obaveze prema državi. S druge strane, moja prethodnica, s. Magdalena, koja je izgradila resurse i kapacitete organizacije, ostavila je veliki trag iza sebe i treba to nastaviti voditi i nositi. Ipak, opet se očekuju neki noviji i inovativniji pristupi, što ja vidim kao izazov i,

ako me pitate je li me strah, reći ću vam da nije. Nije me strah zato što imam jako dobar i ušti-man tim oko sebe i u zadnje dvije godine smo se dosta dobro upoznali i svaki dan pokuša-vamo unaprijediti kako interne procese tako i saradnju sa raznim akterima, neovisno jesu li to mladi (naša ciljna grupa), donatori ili partneri.

Tarik: Šta je NARKO-NE danas i kako vidite NARKO-NE u nekom budućem periodu?Amir: NARKO-NE je organizacija koja je u svojih 12 do 13 godina prepoznata po svom jedin-stvenom pristupu radu sa mladima. Taj pristup i duh će ostati isti i važno nam je da unutar udruženja imamo mlade i da sa njima može-mo raditi na potrebama društva. U fokusu nam je uvijek bila prevencija ovisnosti i unapređenje zdravlja mladih, što i dalje ostaje naša vizija. S druge strane, NARKO-NE daje mnogo više mla-dima. To nije samo prevencija, promocija zdra-vih stilova života. Mi radimo na cjelokupnom ja-čanju mladih kroz naše edukativne programe. Aktivnosti iz prošlosti pokazuju da su mladi koji su prošli određene cikluse obuka kroz NARKO-NE u izrazito boljem položaju, u prednosti u od-nosu na druge koji nisu imali priliku proći kroz te procese. |

Tarik i direktor Amir Hasanović

39preventeen

Konkurs za najbolju fotografiju, koja je nagra-đena objavljivanjem na naslovnici, bio je težak zadatak za nas pa smo se odlučili predstaviti kako pobjednicu konkursa tako i još nekoliko dojmljivih fotografija i njihovih autora/ica.

Pobjednica konkursa Sumea Sjenar je 21-go-dišnja fotografkinja u usponu. Željeli smo da se ukratko predstavi našim čitateljima/icama:

Fotografijom se bavim duže vrijeme kao hobi-jem, samim učenjem, edukacijom i iskustvom, sve više hobi prerasta u posao. Meni najvažniji uspjesi dosad su saradnja sa „Gothic Shop UK“, fotografisala sam kolekcije njihove odjeće, Got-hic Beauty Magazin iz Kanade objavio je na na-slovnoj strani jednu od mojih fotografija i dobila sam ponudu za potpisivanje ugovora sa Surreal Beauty Magazine za korištenje i objavljivanje mojih fotografija. Osim navedenog, često bude uspjeha na konkursima unutar BiH, a radujem se nadolazećoj izložbi u Sarajevu “Učini svojim”, na kojoj će biti izložene i neke od mojih fotogra-fija. Ne zamaram se mnogo time da pratim fo-tografske trendove. Fotografišem ono što volim i na način koji se meni dopada, tako da sam naj-više posvećena gothic, vintage i urbanom stilu. Fotografišem i vjenčanja, a meni najdraže su fo-tografije zvijezda ili astro fotografija. Osim foto-grafske predanosti, studentica sam treće godine Odsjeka za socijalnu pedagogiju i duhovnu skrb. Volonterka sam različitih NVO koja zastupaju ljudska prava. Velika čast mi je što sam pobjed-nica ovog konkursa, baš zbog njegove tematike.

Fotografija na naslovnici ima svoju priču, kako kaže Sumea:

Svaka bora govori svoju priču. Gospođa na foto-grafiji je imala težak život i uskraćena su joj mno-ga ljudska prava. Našla je svoj put u krojenju, našla je priliku za neki bolji život i našla je svoja ljudska prava na mir i sreću i ponovni osjećaj vri-jednosti. Čitav naš svijet je u našim rukama.

Selver Učanbarlić, učenik 3. razreda Građevin-ske škole u Bugojnu, živi u Donjem Vakufu, gdje radi za lokalni news-portal kao fotoreporter. Osim novinarskom, bavi se i svim ostalim vido-vima fotografije.

Nedim Lisica, 19-godišnjak, rođen je u Bihaću i bavi se fotografijom tri godine. Tek zadnjih šest mjeseci fotografijom se bavi profesionalno. Pri-je toga, ona je bila samo njegov hobi. Također, on je student Biotehničkog fakulteta u gradu u kojem je rođen i u kojem živi.

Ajla Kličić je 16-godišnjakinja iz Cazina. Pohađa Medicinsku školu u Bihaću, smjer Farmaceutski tehničar. Bavi se umjetničkom i komercijalnom fotografijom. Iako je sve počelo kao hobi, nje-zina ljubav prema fotografiji sve više raste, a u budućnosti želi da to bude njezin poziv.

Mnogi kažu da sam još premlada za to i da ima još vremena, ali ja sam već počela zarađivati na tome i raditi sa raznim timovima, portalima i lju-dima, kaže Ajla.

Ona trenutno počinje raditi na naslovnici knjige Svjedok autora Huseina Buljubašića iz Sanskog Mosta. Nakon što je počela voditi svoju facebo-ok stranicu Ayla Photography dobila je razne ponude za fotografska snimanja, a ovog ljeta ima ponuda čak i za svadbe i rođendane. |

Pobjednička fotografija konkursa, Sumea Sjenar

konkUrs za najboLjU fotoGrafIjU

Selver Učanbarlić

Nedim Lisica

Ajla Kličić