PRIPREMA ZA ISPOVIJESTDa bi se ispovijedali kako priliči, moramo se pripremiti. Priprema za ispovijest ima samo jedan cilj: da nas navede, da sebe vidimo onakve kakvi zaista jesmo pred Bogom, da bismo mogli ispovijedati svoje grijehe u iskrenoj nadi oproštenja.

Samoispitivanje

Da bismo ispovijedali svoje grijehe moramo znati što je grijeh. A da bismo to znali moramo ispitati svoje živote: šta mislimo, što govorimo, i što činimo. Tu nastaje veliki problem za mnoge od nas nemamo, naime, prikladna mjerila prema kojima bismo sebe ocijenili. Često procjenjujemo po onom kriteriju koji smatramo ispravnim, a koji je, u stvari, od kršćanstva daleko kao nebo od zemlje. Primjerice, procjenjujemo sebe prema vlastitoj ideji o normalnom ljudskom biću: "Mi smo normalni, prosječni, kao i drugi, ne gori ... " Ili prema kriterijima koje nam pruža društvo. "Mi smo čestiti građani, poštujemo zakon, naporno radimo, brižljivi smo domaćini .." Ili prema nekoj uvežbanoj crkvenoj navici, koja po sebi i za sebe nema nikakvu istinsku kršćansku vrijednost: "Idemo u crkvu nedjeljom, ne jedemo meso petkom, govorimo molitve , ne igramo u vrijeme posta ... " Ili, konačno, prema starozavjetnim mjerilima koja su veoma dobra, ali ne sasvim u ravni sa onim što je kršćansko; "Mi ne krademo, ne lažemo, ne ubijamo, ne činimo preljub ... " Važno je da samoispitivanje bude dubok i ozbilln pogled na vlastiti život. Uz iskrenost i hrabrost, mora postojati i želja da se nešto zaista i vidi. To mora biti i procjena učinjena točno prema kršćanskim mjerilima životu i učenju Gospodina našega Isusa Krista.

 

Proučavanje učenja Gospodnjeg

Prije nego što proučimo sebe, moramo proučiti Evanđelje i cijeli Novi Zavjet. Kako ćemo prosuđivati o sebi po kršćanskim mjerilima, ako ih ne znamo ili ih ne uzimamo za ozbiljno? U pripremi za ispovijest, prema tome, treba provesti više vremena gledajući u Krista nego gledajući sebe. Zaista istina je da sebe možemo jasnije vidjeti promatrajući Krista na kratko nego gledajući sebe satima. Kršćani treba da znaju Evanđelje i učenje Novog Zavjeta. U pripremi za ispovijest crkveni oci označili su neke posebne odjeljke koji nam mogu pomoći u promatranju nas kakvi jesmo i kakvi bi trebali biti. To su sljedeći odjeljci: 1. Govor na gori Matej poglavlja 5,6,7; Luka 6 2. Posljednja poglavlja Poslanice Sv. Apostola Pavla Rimljanima 12,13,14. 3. 13. Poglavlje Prve Poslanice Sv. Apostola Pavla Korinćanima 4. Prva poslanica Sv. Ivana Bogoslova. Naravno, ovi odjeljci ne iscrpljuju punoću kršćanskog života, ali su neprocjenjivi u samoispitivanju. Ako ih brižljivo iščitamo a svi zajedno ne čine više od trinaest strana prosječnog izdanja Biblije i pozorno ih usporedimo s našim stavovima i djelima, imaćemo više nego dovoljnu mogućnost da sebe preispitamo u skladu s mjerilima po kojima se jedino kršćani mogu mjeriti.

 

Molitva i post

Uz preispitivanje u svjetlu kršćanskih ideala, za ispovijest se moramo pripremiti postom i molitvom. I jedno i drugo neophodni su čimbenici u našoj težnji da pročistimo svoje gledište, da preuzmemo upravu nad svojim pomislima, i da se nađemo u živom dijalogu s Bogom, koji će nam Sam pomoći da uvidimo svoje grijehe, da zaželimo oproštaj i da zaista činimo ono što je Njemu ugodno. U molitvenicima mogu se naći molitve pred ispovijest koje, ako želimo, možemo čitati, zajedno sa "pokajne psalmima" (Psalmi 32,37,51,102,130,143). Ove molitve mogu se čitati nasamo, ili, što može biti plodonosnije, u društvu drugih kršćana koji se spremaju za ispovijest. Bilo bi lijepo ako bismo uspjeli u svojim crkvama obnovimo zajednički karakter pokajanja pred Bogom. Svi smo "dijelovi jedni drugih", i svi smo grešni pred Bogom i jedni prema drugima. Tako bismo obnovili, bar kroz zajedničku pobožnost, javnu ispovijest. Ako se ovo ne čini u parohiji, sigurno se može činiti večerima uoči ispovijesti, u Crkvi, ili s obitelji ili prijateljima. Sve u svemu, žalosno je što se porodice kao porodice, zajedno ne ispovijedaju i pričešćuju redovnije nego što to čine.

Ispravljanje života

Posljednji korak u pripremi za ispovijest jeste "ispravka" onih promašaja, grijeha koje svojim snagama još možemo ispraviti. To znači, na primjer, da ne možemo ispovijedati krađu, ukoliko ne vratimo ono što smo ukrali; ili mržnju, ukoliko ne oprostimo svojem neprijatelju; ili gnjev, ukoliko se ne izvinimo onom koga smo uvrijedili. Daje to uvjet pokajanja, jasno je postavljeno u priči Samog Spasitelja kada nam govori da, krenemo li da prinesemo svoj dar na oltar, pa čovjek pomisli da naš brat ima nešto protiv nas, moramo otići da se s njim pomirimo prije nego što svoj dar prinesemo (vidi Matej 5:23). Čak i tada, međutim, moramo biti pažljivi, da ne bismo još više zgriješili pokazujući svoje popravljanje pogrešaka, koristeći svoju navodnu "kršćansku pobožnost" kao priliku da se pogordi, ili razmećemo i hvališemo. Naše popravljanje života treba biti neprimjetno; tiho, tajno, čak nemo, ako će naša djela govoriti glasnije i uvjerljivije od naših riječi. Ali u svakom slučaju, taj korak mora se obaviti prije ispovijesti, i najvažnije, prije Svetog Pričešća. Također, trebalo bi da nam bude jasno da broj molitvi i dužina posta u ispovijesti, ne mogu zamijeniti neophodna dijela istinskog pokajanja. Tako, onaj koji inzistira da dobije blagoslov za Sveto Pričešće na temelju toga što je "pročitao sve molitve i postio tjedan dana", ai dalje odbija da se pomiri sa svojim bratom, mora shvatiti da ti rituali ne znače ništa, apsolutno ništa, ako su odvojeni od pravog kršćanskog života. "Ako ko reče: Ljubim Boga, a mrzi brata svoga, lažac je ... Ako li ne oprostite ljudima sagrješenja njihova, ni Otac vaš neće oprostiti vama sagrješenja vaša" (vidi Ivan 4:20; Matej 6:14).  

 

PRISTUPANJE Ispovjedi

 

Postoji mnogo različitih načina obavljanja ispovijesti u pojedinim crkvama. Ovdje ćemo razmotriti najopštije crte. Prilagodimo se lokalnom običaju Kada dođemo na ispovijed, svećenik od nas može tražiti da stojimo ili klečimo; da kažemo ovu ili onu molitvu prije ili poslije, ili čak za vrijeme ispovijesti; datu molitvu ponavljamo prije ili poslije Pričešća , ili čak tijekom sljedećih dana. Može nam postavljati pitanja, ali ne mora. Postoje mnogi načini koji nisu utvrđeni strogim pravilima. Ali kršćanski dio u tome je što treba imati dovoljno ljubavi i smjernosti i prilagoditi se bilo kojem načinu, a ne inzistirati na onom koji nam odgovara. To ne znači da sa svojim ispovednikom ne možemo razmotriti sve što nam odgovara, već znači da treba uvidjeti da su načini obavljanja ispovijesti sporedni u pitanju pokajanja i same ispovijesti. Dolazimo da nam se oprosti Na ispovijest dolazimo samo da primimo Boga za oproštenje i ni zbog čega drugog. Možemo potražiti upute i savjet od svog ispovjednika; ali neprestano treba imati na umu da ispovijest nije "ugodno duhovno ćaskanje" ili vrsta "religiozne psihoanalize". Stojimo pred živim Bogom u žudnji za Njegovom ljubavlju i prihvaćanjem, za očišćenjem i privođenjem Njegovom vječnom kraljevstvu. Duhovno savjetovanje može biti dio ispovijesti, au današnje vrijeme kada, na žalost, gotovo nikad ne razmišljamo o svom duhovnom životu osim tijekom ispovijesti, to može biti i jedina mogućnost. Ipak, treba uvidjeti da je to samo "sporedni proizvod", premda vrijedan, i da "uspjeh ili neuspjeh" ispovijesti nikako ne ovise o ličnosti i savjetodavnih mogućnosti ispovjednika. Sam Bog djeluje prilikom ispovijesti! I On nam može govoriti u vrijeme kada se tome najmanje nadamo; i kroz svećenika od koga najmanje očekujemo, možemo čuti Njegov glas samo ako smo dovoljno smjerni da sebe otvorimo za Njegove riječi i odbacimo sve ljudske predrasude koje sprječavaju da doživimo Njegovo osobno prisustvo u Svetim tajnama u Crkvi Njegovoj. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: naše iskreno, čisto pokajanje i želja da se očistimo i obnovimo za novi život u Bogu jeste jedina svrha ispovijesti u Crkvi. Ispovedajmo svoje grijehe Na ispovijest dolazimo da bismo ispovijedali svoje grijehe. Treba da ih iskažemo jasno i otvoreno, bez uplitanja suvišnih detalja, ali i bez prikrivanja istinskog zla uopštavanjima poput "uobičajene stvari", "domaći grijesi", "svakodnevni grijesi", itd.. Jasna predstava Kristovog učenja je jedino što nam može pomoći u ispovijesti. Trebalo bi da govorimo o onom što smatramo da je zaista naš grijeh, ili da ispovedimo nekoliko grehova s kojima se suočavamo i koji, nažalost, gospodare našim životom. Na ispovijest dolazimo da bismo ispovijedali vlastite grijehe. Lako je pasti u iskušenje ispovijedanja tuđih grijeha članova naše obitelji, ljudi s kojima radimo, drugih parohijana. Neki ljudi, gotovo po pravilu, postupaju tako ali ne čine to u vezi sa nekim "uzajamnim problemom", koji bi se na njih odnosio, već jednostavno iznose sud pravičnosti iza koga se nerijetko krije sebična zabrinutost. Ako postoji iskrena potreba za duhovnim razmatranjem tuđeg života, ono se obavlja isključivo van ispovijesti. Apsolutni imperativ je da se na ispovijesti sasvim i isključivo usredotočimo na sebe, na vlastiti život, grijehe i prijestupe. Izbegnimo pedanteriju. Prije nego što pristupimo ispovijesti moramo znati da ne možemo, niti se to od nas očekuje, da zapamtimo svako svoje sagrešenje. Tako, ako nešto zaboravimo reći, nesvjesno i nehotice, tijekom ispovijesti, ne treba da strahujemo da nam Bog neće oprostiti. Nakon iskrene ispovijesti u koju smo uložili sve čovjeku moguće napore da ispovedimo svaki grijeh, molitva

oprošten> a će zaista i biti za sve grijehe: voljne i nevoljne, svjesne i nesvjesne, ispoveđene i one nehotice zaboravljene. Nema potrebe da se vraćamo svećeniku uu) liko smo slučajno zaboravili spomenuti nešto manje važno. Važno je da ne postanemo previše zabrinuti nad svojim grijesima što nas dovodi do sumnje u Božju milost ili do uvjerenja da Njegovo oproštenje ovisi od ljudske dostojnosti ili našeg slabog pamćenja . Bog uvažava našu namjeru i iskrenost u pokajanju, a ne kapacitet naše memorije. Ovo, naravno ne znači da "iskrena namjera" može zamijeniti sam odlazak na ispovijed. Ali svakako znači da moć Božjeg praštanja nije uvjetovana našim sjećanjem, čak ni našom mogućnošću da izbjegnemo grijehe. Nema tog broja ni te veličine grijeha koje Bog ne može oprostiti. Nema tako savršene ispovijesti koja zaslužuje Božju milost svojom savršenošću. Nema Svetog Pričešća koje ne daje i ne prima grešnik. Sve druge pomisli koje se odnose na ovo razmatranje, nisu samo loša teologija, već i bogohuljenje; i mogu čak dovesti do umne ili duhovne poremećenosti. Borimo se da prevaziđemo grijehe Bog nam oprašta ne samo zato što smo se ispovjedili, već zato što svoje grijehe zaista mrzimo i trudimo se da ih prevaziđemo. Jedan sveti otac, upitan kako možemo znati da li nam je Bog oprostio, rekao je: "Ako mrzite svoje grijehe zaista vam je oprošteno." U kršćanskom pokajanju nema mjesta žaljenju, opravdavanju, razjašnjavanju grijeha, prebacivanju odgovornosti na druge ili na "splet okolnosti "ili na ljudsku slabost. Čovjek može prepoznati, suprotstaviti se, prezreti i odreći se grijeha; to je ljudski dio Bog oprašta grijehe. I to je sve. Prema tome, ispovijedajući se, moramo obećati da ćemo se truditi svim sredstvima da prevaziđemo svoje grijehe i ispravimo svoj život. To i jeste sve što možemo obećati da ćemo se truditi. Ne možemo zaista jamčiti nikakve rezultate. A to je u stvari sve ono što Bog želi: ozbiljna borba za prevladavanje grijeha. Ako se borimo svom snagom i hrabrošću, Bog će nam darovati pobjedu u čas koji On odabere kao najpogodniji. Naš jedini zadatak jeda vjerujemo, boreći se.  

 

PREISPITIVANJE PRED ISPOVEST

 

Najbolja priprema za ispovijest je samoispitivanje pomoću Kristovih riječi iskazanih u Govoru na Gori. Ovih nekoliko poglavlja Evanđelja koja počinju nabrajanjem blaženstava, zbrajaju kršćanski život u najvažnijim momentima. Pred ispovijest treba da uzmemo svoje Biblije i da ih čitamo promišljajući i preispitujući sebe u odnosu na riječi Govora; uzimajući u obzir ne samo svoje opće stavove, već svaku svoju misao , riječ, djelo; ne samo svoj "osobni život", već sve ono što naš život na zemlji znači: naš život u domu sa svojom obitelji, na poslu, u našim društvenim i političkim aktivnostima, u organizacijama i savezima u kojima radimo, u poslovnim aktivnostima, u osobnim poslovima; način na koji oblikujemo svoje mišljenje, donosimo odluke i provodimo svoja djela. Sva ova polja moraju biti uključena u naša preispitivanja prije nego što priđemo Gospodinu. Sljedeća pitanja, postavljena u svjetlu nabrajanja blaženstava, ponuđena su kao pomoć pri samosaznavanju.Data su više kao opće upute za potreban pristup, a ne kao iscrpno "preispitivanje savjesti". Prije svega, međutim, treba sebi postaviti najosnovnija pitanja pred

kojima sve drugo pada ili opstaje: da li zaista vjerujemo da je Kristovo učenje praktično i primjenjivo na naš život u svijetu? Da li zaista vjerujemo da Duh Sveti u nama čini "sve stvari mogućim" uključujući i držanje Kristovih zapovijedi? Jer ako ne vjerujemo, nema razloga da idemo dalje, bilo na ispovijed, bilo u Crkvu uopće.  

Blaženi koji plaču ... Da li plačem? Da li tugujem nad patnjama ljudskim? Da li žalim zbog nevolja u crkvi i državi, obitelji i društvu?Da li patim sa svima koji pate, u bijedi i prljavštini, u očaju i grijehu? Da li žalim zbog bolesti, zaraza, nesreća i smrti? Ili sve jednostavno prihvaćam "takvo kakvo je", prelazeći preko svega, i misleći da je hrabrost ono što je u stvari okamenjenost srca i nedostatah suosjećajne brige? Imam li suosjećanja za proste, požudne, ostrašćene, sebične, nevoljne, zle i grešne ovog svijeta bez osude i pogrde? Da li me tuđi grijesi i bezakonja žaloste? Ili im se smejem, uživam zlurado, likujem i podruguju u izopačenom zadovoljstvu nad onim što istinski kršćanin, poput Krista, oplakuje?  

Blaženi krotki ... Jesam li krotak krotošću Kristovom? Jesam li krotak pobjeđujući zlo dobrim? Da li prihvaćam i živim prema činjenici da su smjerna ljubav, istina i hrabrost u vrlini jedina raspoloživa oružja. u SVAKOJ borbi protiv grijeha i grešnih? Da li umišljam da sam gospodar nad drugima, u kući, na. poslu, u crkvi? Da li volim i čak koristim silu, brutalno naređujući, upravljajući slijepo, zastrašujući, prinuđujući, da bih postigao ono što želim?Da li blagoslivljam one koji me psuju, da li se molim za one koji me zlostavljaju, činim dobro onima koji me mrze, služim onima koji me zloupotrebljavaju, govorim onima koji me izbjegavaju? Da li volim svoje neprijatelje i opraštam onima koji me vrijeđaju? Da li vjerujem da je Kristova krotkost jedini način postizanja istinske vrline? Blaženi gladni i žedni pravde ... Da li sam gladan i žedan Boga? Da li želim biti pravedan? Da li nastojim da postanem svijet? Da li čitam, proučavam ili se bilo kako trudim, neprestano, zbog Ljubavi, Istine, Božjeg Duha? Da li se molim? Da li postim? Da li vršim "duhovne vježbe" koje me utvrđuju u dobroti? Da li idem u Crkvu? Da li učestvujem u Svetim Tajnama? Da li se trudim da pomognem, poučim, poslužim nekome? Činim li stvari za koje znam da šire pravednost?  

Blaženi milosrdni ... Imam li milosti za druge? Da li opraštam onima koji me vrijeđaju? Da li se trudim da razumijem one koji se razlikuju od mene? Da li uživam grdeći i osuđujući? Da li pričam o drugima? Da li se zabavljam ogovarajući?Da li govorim stvari, iako možda. točne, koje ne bi trebali govoriti jer mogu samo ozljede? Da li se naslađujem nepravdom? Da li sam ja jedan od Zakonika koji zakon voli više od Života? Da li se trudim da izgladim stvari i krijem uvrede, ili uzburkava stvari prigovaranjem i osuđivanjem? Jesam li sitničav i uskogrud?Da li kleveta i sramotim druge? Jesam li pun predrasuda, osuđujući i procjenjujući bez prikladnih činjenica već ranije utvrđene stavove? Da li više volim oštre osude od nježnog milosrđa?  

Blaženi čisti srcem ... Volim li čistotu, prostotu i svetost? Jesam li iskaljan nečistim pomislima, riječima i djelima? Je li moj um uprljan demonskim racionalizacijama i predrasudama? Ili sam čist i otvoren prema. svemu što je dobro? Da li je moje tijelo podjarmljeno životinjskom čulnošću i

požudom? Da li su moje pomisli i djela čisti, ili iza njih uvijek stoje skrivene namjere i potrebe? Jesam li povjerljiv i istinoljubiv, u dosljednosti ostvarenja ciljeva. i potpuno čestit u svemu? Ili prećutkujem, i obmanjujem, varam i lažem? Jesam li licemjeran i pretenciozan? Jesam li rob neke strasti: jela, pića, pušenja, rada, igranja, spavanja ili nečeg drugog za što se prije može reći da posjeduje mene nego obratno? Postoji li mrak ili nečistoća koja me oslepljuje i udaljava od slobode i svetosti u Bogu?  

Blaženi mirotvorci ... Da li volim i tvorim mir? U kući, na poslu, u crkvi, u društvu, i čitavom svijetu? Jesam li gnjevan i nestrpljiv?Da li se upuštam u rasprave i dokazivanja? Da li druge navodim na gnjev? Da li vjerujem u istinitost riječi "okreni drugi obraz"? Ili uzvraćam fizičkom snagom? Da li volim nasilje? Da li cenim agresiju ili moć? Da li tragam za unutrašnjim mirom i tišinom koji su osnova mira u svijetu?  

Blaženi prognani pravde radi ... Da li sam ikad gonjen zbog pravde? Jesam li spreman da budem? Jesam li spreman dati svoj život za istinu bez želje za osvetom? Da li sudjelujem u nečem dobrom što izaziva osudu u mojoj okolici? Ili idem linijom manjeg otpora ne upuštajući se u poslove koji su na korist ljudima, u okviru obitelji ili posla, Crkve ili društva u cijelosti? Da li prećutkujem stvari koje su loše iz straha, kukavičluka ili lijenosti? Da li izbjegavam odgovornost? Da li volim sigurnost? Da li branim svoj vlastiti ništavni život bez obzira na pravdu Božju? Da li se u stvari stidim Krista?  

Radujte se i veselite se, jer je velika plaća vaša na nebesima ... Da. li su moja radost i veselje u Bogu ili su u ovom svijetu i njegovim ^ strastima, moćima, imanjima i slavama? Jesam li zlovoljni podlac, ljubomoran i ćudljiv? Da li očajavam, jesam li bez nade? Jesam li pesimista i sumnjičav? Da li se žalim i širim mrak i nespokojstvo na druge? Da. li moja vjera nema nikakvog utjecaja na moja djela i stavove prema dešavanjima u životu? Da li zaista obraćam pažnju na "ljiljane u polju" i vjerujem Bogu i radujem se u tom povjerenju? Da lije moje blago u Bogu ili u meni samome? Je li moj život "uz Krista, u Bogu, na nebesima" ili sam zaista čovjek ovog doba i tijelom i umom i dušom? Da li vjerujem i zaista uživam "radosti vjere"?