PRODOR MONGOLA U HRVATSKU (14. ST.)Autor: Luka Pejić, Filozofski fakultet Osijek

1. UVOD

Iznimno burno XIII. stoljeće, u hrvatskoj povijesti obilježili su ratovi sa Mlečanima,

otpor plemstva samovolji kralja Andrije II. i sastavljanje Zlatne bule (isprave kojom su

utvrđene slobode nižeg i srednjeg plemstva u Ugarskoj i Slavoniji), stvaranje slobodnih

kraljevskih gradova te provala Tatara, odnosno Mongola, iz Azije u Europu. Upravo su

potonji, plemenski organizirani nomadski stočari, pod vodstvom velikog Džingis Kana nakon

osvajanja Kine, Rusije i pobjede nad Bugarima te ujedninjenim njemačko-poljskim snagama

prodrli i u Hrvatsku te ju opustošili, gotovo sravnili sa zemljom. Povijest je te trenutke

zabilježila kao vrlo teške i crne, a posljedice mongolskih osvajanja bile su dogotrajne.

Ovaj rad će analizirati tijek prodora Mongola u Hrvatsku te posljedice po ove krajeve.

Uzroci samog pohoda neće biti posebno analizirani, jer se oni vežu uz društveno – političko

situaciju centralne Azije. Također, pošto su pojmovi Slavonije i Srijema, u srednjem vijeku

bili posebno široki, te su obuhvaćali i prostore današnjeg Zagreba, Varaždina te Posavine i

1

dijelova Bosne, u analizi problema nećemo se ograničiti samo na današnje granice navedenih

područja. Važno je za napomenuti kako će se osvajački narod iz Azije u tekstu nazivati Tatari,

a ne Mongoli, iako ni to ne bi bilo neispravno. Riječ je tek usklađivanju s korištenom

literaturom.

2. POLITIČKO-DRUŠTVENA SITUACIJA U HRVATSKOJ PRIJE PRODORA

TATARA

Stalna ratovanja, veliki troškovi i inflacija, te oslanjanje na strance u upravi izazvali su

nezadovoljstvo plemstva vladavinom Andrije II. (1205. – 1235.), nasljednika Ladislava. 1217.

godine pošao je tako Andrija s vojskom u križarski rat na Istok, gdje nije imao nikakvog

uspjeha. U ispravi izdanoj u Zagrebu ljeti 1217., prije polaska u križarski pohod, kralj govori

o zagrebačkoj biskupiji što je vrlo važan dokument koji upućuje na utemeljenje i značaj same

biskupije. Inače, pobunjenom plemstvu pridružio se i kraljev sin Bela, prije toga okrunjen za

mlađeg kralja i imenovan hercegom. Rezultat pobune bila je Zlatna bula izdana 1222.,

dokument koji sadrži niz vladarevih ustupaka plemstvu, između ostaloga pravo na oružanu

pobunu protiv kralja, ali koja nije važila u Hrvatskoj i Dalmaciji, već samo u Slavoniji i

krajevima sjeverno od Drave.

Bela IV. (1235. – 1270.)

2

Nakon očeve smrti, Bela IV. (1235.-1270.) se okrunio za kralja Ugarske, Hrvatske i

Dalmacije, u Stolnom Biogradu 14. studenoga 1235. godine. Posebna krunidba za hrvatsko-

dalmatinskog kralja od tada je napuštena. Uz Kolomana i Belu III. on je bez sumnje jedan od

najznamenitijih vladara iz kuće Arpadovića.

Kada je stupio na prijestolje, bilo mu je oko trideset godina te je naumio vratiti pali

ugled kraljevskog dostojanstva, a slomiti premoć velikaša.

Uveo je strog red na dvoru kako bi na vidljiv način pokazao neograničenu kraljevsku

vlast i da ponizi gordo plemstvo. Naredio je da nitko u njegovoj prisutnosti ne smije sjediti i

da se sve tužbe i želje moraju podnositi pismeno.

Najteži udarac bio je onaj kad je Bela u sporazumu s bratom hercegom Kolomanom

odlučio kruni vratiti sva imanja i dobra što ih je njihov otac lakoumno razdavao ili su ih se

plemići dočepali na nepravedan način. Tako su i templari izgubili neke posjede u Slavoniji, a

podban Jakša i njegova braća morali su vratiti gradu (castrum) Križevcima neke ugrabljene

zemlje. Herceg Koloman krenuo je u rat protiv krivovjeraca. Napao je Bosnu i pobjedio bana

Mateja Ninoslava, a potom je u Bosni papa postavio biskupa, čije je sjedište bilo Đakovo s

ciljem da se bori protiv krivovjerja. Koloman je pokrenuo inicijativu da se Splitska

nadbiskupija, koja je jako osiromašila i Zagrebačka biskupija spoje, te da zagrebački biskup

postane prvak crkve u Hrvata.

Belina nastojanja da dovede u red kraljevstvo što je doživilo velike štete u vrijeme

Andrije II. prekinula je provala Tatara. Naime, pod snažnim dojmom prividnog uspjeha svojih

i bratovih reformi Bela ne vidi da ispod pepela tinja otpor i da velikaši jedva čekaju da se

vladaru osvete, a o tome da njemu ili kome drugome u Europi prijeti opasnost s Istoka,

naravno nitko ne razmišlja. Uostalom, za takvu je bojazan nedostajalo poznavanje prilika na

Istoku, odakle u Europu prodire tek pokoja mutna vijest.

3. TATARSKA NAJEZDA

Početkom XIII. stoljeća, mongolski glavar Temudžin ujedinio je različita plemena na

sjeveru Kine i prozvao se Džingis Kanom, to jest ''najmoćnijim kanom''. Potom je pokorio

gotovo cijelu Kinu, središnju Aziju i Perziju. Neke su njegove čete upale i u istočnu Europu,

gdje su (oko 1224.) potukle na rijeci Kalki, nedaleko od Azovskog mora, sjedinjene Kumane i

Ruse.

U Europu je upućena vojska od preko 30 000 ljudi koja ruši sve zapreke: baškirske

Ugre i Bugare na Volgi, Ruse i uništava Moskvu i Novogord.

3

Džingis Kan (1155. – 1227.)

Po Temudžinovoj smrti, naslijedio ga je kao vrhovni kan Tatara, sin Ogotaj, a na

europskom je Istoku vlast preuzeo Ogotajev nećak Batu-kan.

Nakon što je pala ruska prijestolnica, Tatari prelaze Dnjepar, prolaze Haličem i

pojavljuju se na ugarskoj granici. Pred Tatarima je potom uzmaknuo jedan dio Kumana (40

000 vojnika) sa svojim kanom Kutenom (zapravo Kotony) dalje na zapad i zamolio kralja

Belu da ih primi u Ugarsku, što on i učini nakon što su obećali da će se pokrstiti. Saznavši za

to, Tatari zatraže od Bele da im vrati ''podanike'' Kumane, a kada je to kralj odbio, Tatari

provališe u Ugarsku.

3.1 TATARSKA DRŽAVA I VOJSKA

Tatarska je prednost u izvanrednoj nomadskoj organizaciji vojske kakvu je Europa

davno zaboravila, jer je nakon provale Ugra nije više imala prilike vidjeti. Nečovječan

postupak s pokorenim narodima osigurava također Tatarima gospodstvo: ono što nije

pobijeno za bitaka radije je pokorno pod tatarskom vlašću. Štoviše, i oni koji su se

dobrovoljno predavali drhtali su za svoje živote, znajući da će ih Tatari poslati u borbi u prve

redove.

4

Za Tatare je vještina jahanja bila najvažnija od svih vještina. Djeca su učila jahati kad i

hodati. Kao ratnici, Džingis Kanove su postrojbe bile majstori svog zanata. Njihovi kratki,

čvrsti lukovi i strijele mogli su gađati više od 275 metara. Svaki je čovjek imao oko 60 strijela

dviju vrsta: lagane, dalekometne i one s teškim vrhom za kratke udaljenosti. Nosio je i mač,

sjekiru, bodež privezan za ruku i štit. Vodootporne bisage s čistom odjećom, udicama,

uzicom, loncem za kuhanje i kožnim čuturicama mogle su se čvrsto zatvoriti i rabiti kao

plutače kod prelazaka preko rijeka. Mnogi Tatari bili su vrlo djelotvorni kada su napadali

vojnike pješake ili poluurbanizirane zemljoradnike. Mogli su nestati poput fatamorgane ili se

naglo pojavljivati u iznenadnim hordama na praznome obzorju. No, u pošumljenim ili

planinskim područjima iza njihovih domovina s pašnjacima njihove su se vještine gubile.

Ogromna država koja je obuhvaćala više od pola svijeta bila je zaista sazdana na

strahu i željeznoj disciplini ''odabranih''. Stoga je imala sličnu sudbinu kao i neke druge

političke do tada: zasjala je kao iznenadna zvijezda, rušila je sve što joj je stajalo na putu, ali

je još brže ugasnula.

4. ORGANIZIRANJE OTPORA

Ni jedna feudalna vojska nije se mogla uspješno oduprijeti tatarskim osvajačima.

Najmanje ugarska vojska Andrije II. i njegova sina Bele IV. Bela je doduše vraćanjem

kraljevskih zemalja vratio pod svoju vlast i jedan dio vojnika, ali to su bili oni najsiromašniji.

Ipak je najgore bilo to što nitko u Europi, pa ni u Ugarskoj nije vjerovao u tatarsku opasnost.

Pričanje izbjeglica Kumana shvaća ugarsko plemstvo olako. No, da i nije bilo Kumana koji su

nepokorenom plemstvu i velikašima služili kao izgovor, ishod ugarsko-tatarskog sukoba ne bi

bio drugačiji. Tek zahvaljujući katoličkom nadbiskupu Ugrinu i ostrogonskom Matiji te

kraljevom bratu hercegu Kolomanu, organiziran je otpor protiv Tatara.

Bela upozorava i Zapad i papu na veliku opasnost, ali ne nailazi na odaziv. Jedino

austrijski vojvoda Fridrik dolazi u pomoć s malom četom, ali se nakon ubojstva Kutena, u

kojem je, čini se, imao udjela, vraća kući. Ugarsko se plemstvo nije trglo sve do trenutka kad

je teško ranjeni palatin Dionizije, koji je nastradao u prvim sukobima, došao među njih. Tada

ih je sam kralj morao sprečavati da se pojedinačno ne upuste u borbu. Bela želi najprije

skupiti čitavu vojsku, a onda se oduprijeti Tatarima. No kralj nije nikakav vojskovođa, a

njegovi su plemići i velikaši, kako svjedoči Rogerije, uvjereni da će pobijediti. Štoviše, željni

5

su da kralj izgubi bitku kako bi mu nakon toga bili potrebniji. Ludo su vjerovali da će štetu od

poraza imati samo njihov kralj.

5. SUKOBI SA TATARIMA

Međutim, neposredno prije bitke na Šaju Kumani, da osvete smrt svog vladara,

pljačkaju kraj između Dunava i Tise i povlače se u Bugarsku. Tada kralj više ne oklijeva,

odlazi u susret Tatarima i utabori se na rijeci Šaju, kod mjesta Mohi (nedaleko od Miškolca).

Kad je Batu vidio njegovu vojsku skupljenu u jednoj dolini, prorekao je svoju pobjedu. ''Treba

da smo veseli, drugovi jer premda ih je velik broj, budući da su se poveli neopreznim

savjetom, ne mogu nam izmaći iz ruku. Vidio sam ih zatvorene kao stado bez pastira u nekoj

vrlo tijesnoj štali.'', rekao je Batu-kan, prema svjedočanstvu Tome Arhiđakona. Premda su se i

kralj i herceg okružili mladim i sposobnim ljudima, nitko između njih, a najmanje vladar nije

imao nikakva iskustva. Jedini izuzetak je bio nadbiskup Ugrin, kojemu i Toma Arhiđakon

priznaje poznavanje ratne vještine. Teškom mukom, sabrao je Bela 60 000 momaka i krenio u

boj protiv 150 000 Tatara. Pomanjkanje dobrog vodstva pokazalo se već pri izboru bojnog

polja. Ravne močvare oko Šaja više su izlagale nego štitile ugarsku vojsku od Tatara. Doduše,

prve su tatarske navale oko mosta bile suzbijene, ali su Ugri nakon toga polijegali, što je

iskoristio Batu-kan i na onako snene navalio usred noći. Tada je ugarska vojska bačena natrag

do logora i zatvorena. Neki vojnici doduše uspijevaju probiti tatarski obruč, ali o nekom

bojnom redu ili organiziranom otporu više nije moglo biti govora. Nadbiskup Ugrin i većina

prelata pogiba, teško ranjeni herceg Koloman bježi prema Pešti te dolazi u Čazmu gdje i

umire, kralj se s odabranom četom jedva spašava, dok su ostali pregaženi. No unatoč pobjedi

na Šaju, Tatari nisu postigli glavni cilj : nisu uhvatili ili ubili vladara. Stoga počinje lov na

kralja, pri čemu Tatari ruše sve na što nailaze. Bela bježi najprije na sjever u Njitru i u

Moravsku. Tatari zauzimaju čitav istočni dio Ugarske (od Dunava na istok) i ostaju ondje kao

gospodari godinu dana. Najteže su stradala otvorena naselja, na primjer, Pešta koju su

potpuno opljačkali. Tatarskoj pljački odolijevaju samo utvrde koje uzalud opsjedaju. Kralj

pada u ruke austrijskog vojvode Fridrika koji mu je sam ponudio gostoprimstvo, ali samo

zbog toga da s njim uredi stare račune. To je ratna odšteta iz 1235. godine koju Bela ne može

platiti jer nema novca. Fridrik mu zato otima tri županije (mošonjsku, šopronsku i željeznu).

Kralj nato nastavlja bijeg k svojoj obitelji (ženu Mariju i dvije kćeri šalje već prije u

Dalmaciju i one se sklanjaju u Klis, gdje obje kćerke umiru).

6

Dok Batu pljačka po Ugarskoj, Kadan preuzima na sebe zadaću da ulovi kralja. Kralj

ostavlja doduše neke dostojanstvenike da brane zemlju, ali se sam žuri na jug. U tom planu

obrane ''ostataka'' imale su dosta važnu ulogu utvrde na vojničkoj cesti – u Slavoniji na

primjer Kalnik gdje nomadski konjanici nisu mogli ništa učiniti. Prvotnu namjeru da se na

Dravi odupre osvajačima Bela napušta pošto je doznao da se Dunav smrznuo i da je prema

tome Tatarima otvoren put prema zapadu. Zato se Bela povlači u Zagreb. Tu doznaje da mu je

brat Koloman umro u Čazmi. Međutim, Tatari ga slijede ''kao da lete gonjeni vjetrom'' sve do

Dalmacije. U Zagrebu uništavaju nedavno dovršenu stolnu crkvu Stjepana kralja, a na

unskom putu kojim se spuštaju, negdje kod današnjeg Srba, ubijaju sve zarobljenike.

Sa kraljem ne bježe samo članovi njegove pratnje i plemstvo. Toma priča kako se pred

Splitom našao i bezbrojan puk. Splićani dočekuju kralja i njegove ljude, ali kralj ne ostaje u

Splitu, nego prelazi u Trogir. Kad su se Tatari približili Splitu, građani ih, kako Toma tvrdi,

uopće nisu prepoznali i ''misleći da su Hrvati, nisu htjeli naoružani poći na njih''. Ali bjegunci,

Ugri i ostali narodi sa sjevera opazivši Tatare, navale na splitska gradska vrata ostavivši

životinje, stvari pa i djecu pred zidinama na polju. Bjegunaca je prema Tominoj tvrdnji u

gradu bilo toliko da su i same plemkinje spavale po crkvenim podovima. Pošto su poklali sve

pred Splitom, Tatari opsjedaju Klis misleći da je u njemu Bela, ali su najzad doznali da je

kralj u Trogiru, te se spuštaju do njega. Videći da ni u Trogiru nije siguran, Bela se prebacuje

sa ženom, djecom i blagom na susjedne otoke i iz jedne je lađe promatrao što se događa na

obali. Kadan je uvidio da zbog dubine mora ne može prodrijeti u Trogir pa šalje poslanika

koji vičući, građanima hrvatskim jezikom prenosi poruku da im se preda neprijatelj, dakle

kralj, kako oni ne bi sami uzalud ginuli. Čuvari na gradskim zidinama ostadoše nijemi, kako

im je navodno i zapovijedio Bela. Tatri ostaju čitav ožujak u Dalmaciji i Hrvatskojm, a tada

se povlače. Naime, umro je Ogotaj, i Batu se žuri da zauzme njegovo mjesto za koje ima više

kandidata.

Jedna tatarska četa na povratku opustoši Bosnu, Srbiju, Bugarsku i južnu Rusiju dok

druga pak uništi dubrovački okoliš i popali Kotor te se na poslijetku probije do donjeg

Dunava, gdje se združi s Batu-kanom.

6. POSLJEDICE TATARSKE PROVALE

Strahovita najezda Tatara uništila je u jednoj godini stoljetno kulturno nastojanje

Ugarske i Hrvatske. Sva je zemlja bila opustošena, pučanstvo rastjerano u šume i planine a

državna organizacija iz temelja pokolebana. Kako zemlja nije bila obrađena, zavlada strašna

7

glad, a s njom i kuga, koja pomori mnoštvo svijeta. Još jedan problem predstavljale su i čete

drskih razbojnika te čopori gladnih vukova koji su ljude napadali čak i u njihovim kućama.

Posljedice tatarske provale nisu se osjećale jednako u svim Belinim zemljama. Najteže je bila

pogođena istočna Ugarska koja je godinu dana stenjala pod njihovom vlašću. Slavonija je

nastradala uglavnom u onom dijelu kojim su Tatari prolazili, dakle oko ''vojničke ceste'' (via

exercitualis).

Provala je primorala Belu da iz temelja promijeni svoj način vladanja. Prijašnje

planove o uspostavi ugarskog kraljevstva najsposobnijih predaka na zastarjelom

patrimonijalnom sistemu morao je napustiti. Opustošena se zemlja mogla podići samo

zajedničkim nastojanjima vladara i plemstva. Zato je Bela sada mnogo blaži i oprezniji. Tako

dopušta plemstvu da se i ono zaštiti u utvrdama, u slučaju drugog naleta Tatara. Zagrebački

biskup, uz dozvolu kralja, gradi Medvedgrad a kanonici dobivaju jedan dio brda Gradec za

sebe i svoje stvari.

Medvedgrad

Osim Medvedgrada, Bela je dao sagraditi i Budim, Višegrad, Kalnik (kod Križevaca),

Garić (u Moslavini), Lipovac (kraj Samobora) i Okić (nedaleko od Samobora).

6.1 NAGRAĐENI VITEZOVI I OSTALI ISTAKNUTI POJEDINCI

Provala Tatara pružala je mogućnost hrabrim vitezovima da pokažu svoju vjernost i

odanost kralju kao i spretnost u ratovanju. Sudeći po broju Belinih darovnica nakon provale

8

Tatara, broj takvih vitezova u Slavoniji nije bio velik, ali to je i razumljivo jer Bela nije imao

vremena da skuplja vitezove iz hrvatskih zemalja. Kad je bježao Slavonijom u Hrvatsku i

Dalmaciju, onda uopće nije mislio na obranu, nego je doslovce spašavao svoju glavu. 1249.

godine, Bela je nagradio svog dvorskog suca Pavla, hvaleći ga kao najzaslužnijeg među svim

vitezovima u borbi s Tatarima. Pavao je zadužio Belu za tatarske provale kad je prijelaz preko

Dunava čuvao tako dugo dok nisu prešli bjegunci. Drugi kraljev vitez župan Herbort ratovao

je također uz vladara od rane mladosti, a za provale mu je Bela povjerio da sina Stjepana.

Kako se uvijek isticao u svim Belinim ratovima, kralj ga je nagradio Rasinjom u Slavoniji.

Sina Stjepana je čuvao za tatarske provale i varaždinski župan Mihajlo, koji je najviše

pomagao kralju nakon provale tjerajući razbojnike oko Varaždina i Ptuja vlastitom četom

vitezova. I drugi je varaždinski župan, po imenu Erne, svojom hrabrošću zadužio Belu.

Naime, u odlučnom boju s Tatarima Beli je dao vlastitog konja i tako mu omogućio bijeg.

Kralj ga je nagradio s četiri sela u varaždinskoj županiji. Slavonskog velikaša Ivana, Bela

također nagrađuje, zbog iznimnih zasluga u čuvanje granice.

Među nagrađenim kraljevim podanicima našao se i njegov liječnik Tiburcije. Tiburcije

se doduše nije borio sam, ali je njegov brat Tristan poginuo u borbi pod Splitom, a drugi u

tatarskom ratu. Bela je poslao Tiburcija kao poslanika na papinski i carski dvor, a vjerni

liječnik je sve to vršio na svoj trošak, pa mu je zato Bela dao Gornju i Donju Garešnicu.

Kanije je Tiburcije postao ne samo zagrebački župan nego i podban.

7. BELINE REFORME

Kako su nagrade nakon odlaska Tatara odmjerivane prema zaslugama, preostali

slobodnjaci (jobagiones castri) ili plemići (nobiles) ne očekuju doduše od vladara neki

poseban postupak, nego prije svega povratak mira i reda u zemlji.

Opća se nesigurnost najviše osjećala u Slavoniji kojom je sve do provale uzorno

upravljao herceg Koloman. Više od godinu dana slavonsko plemstvo ništa nije čulo o vladaru

i kad se Bela u zimu 1242. godine pojavio u Slavoniji, došlo je do općeg zahtjeva među

njegovim vojnicima i plemićima da upravu što prije, čvrsto uzme u svoje ruke. Zato

stanovništvo i sa svoje strane bez sumnje potiče vladara na upravne reforme, koje on nakon

provale Tatara počinje provoditi.

Bela uvodi tzv. stalnost vlade. Dakle, na visokim se položajima u zemlji izmjenjuju

uvijek isti ljudi. Nije dakako bilo dovoljno povjeriti upravu u različitim pokrajinama

pouzdanim ljudima. Kralj je htio i morao uspostaviti županijsko uređenje ili bar tvrđavni

9

sistem (sistemma castrorum) zbog jednostavnog razloga što je na njemu počivala kraljevska

vlast Arpadovića. To je u isto vrijeme značilo i spašavanje kraljevskog vojnika i viteza iz ruku

velikaša i crkve.

Restitucija kraljevskih posjeda počinje u Slavoniji već 1249. godine, dakle vrlo rano,

prije nego što se zaboravila tatarska provala. Da lakše provede svoju volju, Bela se poziva na

pokojnog brata hercega Kolomana te zapovijeda banu Stjepanu da ''u čitavom kraljevstvu

Slavonije'' vrati tvrđavama one zemlje koje su ''otuđene nakon smrti kralja Kolomana''. Bela

vrlo često iskorištava situaciju te si uzima posjede koji odavno nisu bili njegovi. Osobito je

bio neraspoložen prema crkvenim redovima, posebno prema templarima. Dobro je poznato

kako je upravo tom crkvenom redu, još Andrija II. početkom XIII. stoljeća darovao čitav

gorski komitat, no kralj Bela je očito tu darovnicu smatrao beskorisnom i štetnom te je tako

oduzeo templarima gorsku županiju a čast župana povjerio svojim velikašima.

7.1 POSTANAK SLOBODNIH KRALJEVSKIH GRADOVA

Kako bi napučio opustjelu zemlju, Bela ju je odlučio naseliti strancima, poglavito

Nijemcima, primamivši ih velikim privilegijama. Ti stranci, obično nazivani gosti (hospites),

bili su obrtnici a naselili su samo gradove (varoši) i trgovišta. Na taj su se način razvili

kraljevski gradovi koji su imali redovitu gradsku upravu a građani su slobodno birali suca,

njegove pomagače i župnika. Važno je još i to, da su ''gosti'' mogli slobodno raspolagati

svojom imovinom u oporuci, što je u gradove privuklo i mnoge niže plemiće i seljake.

Građani su sudjelovali u obrani zemlje, djelomično tako što su uzdržavali svoje

gradove, utvrđene jakim i kamenim zidinama i tornjevima, a djelomično kao vojnici u

kraljevskoj četi. Na brdu Griču nasuprot biskupskom Zagrebu, utemeljio je Bela IV. 1242.

godine grad Gradec kojemu je Zlatnom bulom dodijelio status slobodnog kraljevskog grada.

Neki su gradovi, poput primjerice Varaždina, Vukovara, Virovitice, Petrinje i Samobora

status slobodnog grada dobili i prije 1242. godine. Osnivanjem slobodnih kraljevskih gradova

vladar je dobivao i saveznike uz čiju se pomoć mogao oduprijeti rastućoj moći velikaša.

10

Zlatna bula (1242. godina)

8. ZAKLJUČAK

Iako bespoštedna i rušilačka, provala Tatra utjecala je na kasniji razvoj Hrvatske, pa su

se tako promijenili politički sustav, gospodarstvo i društveni odnosi na ovom području. Dok

se kralj Bela IV. možda i nije istaknuo svojom hrabrošću, bježeći glavom bez obzira kroz

čitavu državu, Hrvatska je zbog svog specifičnog geopolitičkog položaja u svakom slučaju

usporila prodor nomadskih jahača prema Europi. Slavonija je, međutim najviše stradala

tijekom rata te se tako našla u vrlo teškom položaju. Neobrađena zemlja, bolesno i gladno

stanovništvo, uništena sela i gradovi, jedino je preostalo nakon tatarskog povlačenja. Bez

obzira što ne postoji dovoljno izvora, mnogi su neopjevani slavonski junaci svojim životima

platili obranu zemlje od strane osvajača.

11

10. POPIS LITERATURE

Neven Budak i Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006.

Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990.

Ferdo Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda (600.-1526.), prvi dio, Marjan Tisak, 2004.

Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1975.

Kada, gdje, zašto i kako se dogodilo ( naslov originala: When, where, why and hot it happened) ; urednik: Michael Worth Davison, izdavač: Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.

Enciklopedija jugoslavenskog leksikografskog zavoda ; svezak 1, Zagreb, 1986.

Internet : http://hr.wikipedia.org/wiki/Bela_IV.

12