prolegomena za hor ekonomiku datum: 16. prosinca...
TRANSCRIPT
PROLEGOMENA ZA HOR EKONOMIKU
Datum: 16. prosinca 2018.
Broj riječi: 9426
Imena autora: Prof. Emeritus. dr.sc. Zoran Trputec, Doc. dr.sc. Nataša
Šantić i Slaven Ljolje MA ekonomske struke
Ustanova: Univerzitet Modernih Znanosti CKM- Mostar
E-mail: [email protected], [email protected] [email protected]
PROLEGOMENA ZA HOR EKONOMIKU
Prof.dr.sc. Emeritus Zoran Trputec, Doc dr. sc. Nataša Šantić i Slaven
Ljolje MA
Abstract
HSD Economics as economic theory differs from dominant economic theory in different
aspects and some of the most important ones are: abandoning a narrow focus on market events
and emphasizing ethical dimension associated with intrinsic values. Maybe the most important
difference is questioning about the place of criteria such as full employment, social justice,
individual and social security, the health of individuals, societies and ecosystems, and
conditions for the full flourishing of the potentials of everything and every individual in present
economic categories and theories. Based on the study of living systems as self-creating, self-
organizing dynamic and open entities that evolve in continuous interactions, HSD economics
basis itself on an evolutionist worldview. By holistic perception of reality, all systems are
nested, meaning that none is autonomous and that all interact and evolve together. Using the
complexity theory when higher systems show some emergent characteristics they have bigger
influence on lower nested systems, but it is also true the vice versa if emergent characteristics
are shown in lower nested systems. Knowledge and fulfilment of potentials are actuators for
synergic actions where egoistic and partial group interests, which are often the cause of
antagonistic social processes, are disabled. HSD economics leads us to think that today’s
economic activities cause great damage to the society in general, but the change in behavior is
not so drastic that it can’t happen in a short period of time.
Key words: HSD economics, emergent characteristics, nested systems, evolution and
coevolution
Sažetak
Ekonomika HOR kao ekonomska teorija se razlikuje od dominantne ekonomske teorije po
mnogim aspektima, a neki od najznačajnijih su: napuštanje uskog fokusa na tržišne pojave,
uvođenje etičke dimenzije vezane uz intrinzične vrijednosti kao i postavljanje pitanja gdje je
mjesto u ekonomskim kategorijama kriterija kao što su puna zaposlenost, društvena pravednost,
individualna i društvena sigurnost, zdravlje pojedinaca, društva i ekoloških sustava te uvjeti za
puni procvat potencijala svih i svakog pojedinca. Na osnovu proučavanja živih sustava kao
samostvarajućih, samoorganizirajućih dinamičkih i otvorenih cjelina koje evoluiraju u
neprekidnim interakcijama HOR ekonomika se zasniva na evolucionističkom svjetonazoru.
Holističkim poimanjem stvarnosti svi sustavi su ugniježdeni što znači da niti jedan nije
autonoman i da svi interaktuiraju i koevoluiraju. Koristeći teoriju kompleksnosti viši sustavi
kad imaju neke emergentne osobine imaju veći utjecaj na niže ugniježdene sustave, ali vrijedi
i obrnuto ako se emergentne osobine pojave u nižim ugniježdenim sustavima. Znanje i
ostvarenje potencijala su pokretači za sinergijske akcije gdje se onemogućuju egoistični i grupni
parcijalni interesi koji su često uzroci antagonističkih društvenih procesa. HOR ekonomika
navodi na razmišljanje da današnje ekonomske aktivnosti nanose veliku štetu društvu općenito,
ali da promjena ponašanja nije toliko drastična da se u relativno kratkom roku ne može dogoditi.
Ključne riječi: HOR ekonomika, emergentne osobine, ugniježdeni sustavi, evolucija i
koevolucija
PROLEGOMENA ZA HOR EKONOMIKU
Za prolegomenu Od polovine osamnaestog pa do pred kraj devetnaestog stoljeća u ekonomskoj teoriji dominirao
je povijesni pristup koji propituje kako se vrši akumulacija kapitala u društvu. Kapital se
iskazivao prvenstveno kao društveni odnos - odnos vlasništva. Onda u ekonomskoj teoriji
dolazi do velikih promjena. Novim se pristupom daje prednost statičkoj analizi
individualističke alokacije resursa. Tako za pojedinca glavni problem postaje oskudnost resursa
kojima on može raspolagati. Pojedinac teži zadovoljiti svoje egoistične interese i u proizvodnji
i u potrošnji. Pri tome se ponaša 'racionalno'. Stoga proučavanje racionalnog ponašanja unutar
zadanog i nepromjenljivog sustava zamjenjuje analizu samog sustava, kako je to bilo u ranijem
razdoblju.
Ako proučavanje ekonomskog sustava više nije važno, onda se u ekonomskoj teoriji gubi
potreba da se on kritički analizira, kao i da se razmišlja o opcijama. Od druge polovine
dvadesetog stoljeća sve su jasniji znakovi da ekonomija kao sustav stvara ubrzano nove i
zabrinjavajuće probleme za ljudsko društvo i ukupni život na planetu. Dakle, sustav kao cjelina
pokazuje osobine koje proizvode društveno i okolinski negativne posljedice. Stoga se kritičko
proučavanje cjeline sustava vraća u žižu preokupacija one ekonomske teorije koja traži
alternativu sadašnjem nezadovoljavajućem ekonomskom sustavu.
Pod udar dolazi i sama ekonomika koja je analizu sustava marginalizirala. U prvom se redu
preispituju same pretpostavke na osnovu kojih dominantna ekonomika formulira svoju teoriju
i njeno formalno predočavanje putem matematičkih modela. Oni postaju sve složeniji i
ezoteričniji, pa se njihovo čitateljstvo polako svodi samo na dio profesionalne publike i
studenata koji ih moraju savladavati. U nastojanju da sebi pribavi mjesto jedine društvene
znanosti koja je egzaktna, ima moć predviđanja i matematički oboružana rigoroznim modelima,
ekonomika samu sebe osuđuje na „ezoteričnu irelevantnost“1. Pri samom epistemološkom
izboru alternative, proučavanje dinamičkih procesa i promjena predstavlja odgovor na
korištenje statičkih modela. Postavljaju se zahtjevi da se optimalna alokacija resursa tehnički
pojavi nakon što se riješi optimalna raspodjela dohodaka, te da briga o dobrobiti za cjelinu
života planeta dobije prioritetno mjesto uz ciljeve kao što su novac i bogatstvo.
Mnogi ekonomisti heterodoksnog pristupa odlučuju pored kritičkog stava prema dominantnoj
neoklasičnoj ekonomskoj teoriji ponuditi drugačija teorijska rješenja za pojedine ekonomske
koncepte i procese. Na to ih danas upućuju evidentne činjenice koje ukazuju na neadekvatnost
tumačenja koja neoklasična, dominantna ekonomska teorija pruža. Nisu pod znakom pitanja
samo evidentne epistemološke slabosti dominantne ekonomike, već i urgentnost rješavanja
novih, duboko uznemirujućih problema, koji potresaju cijelu suvremenu ljudsku civilizaciju.
Postavlja se pitanje mogu li se ti novi teorijski doprinosi iskazati na konzistentan način i
ponuditi studentima i drugim zainteresiranim osobama kroz jedan alternativni udžbenik.
Smatramo da za takav poduhvat postoje dobri razlozi.
Suvremena ekonomska znanost (u daljem tekstu ekonomika), kao i niz drugih suvremenih
znanosti, dobila je nužno i neizbježno novu dimenziju koju mora inkorporirati – održivost. Radi
se o održivosti u antropološkom, društvenom, ekološkom i širem okolinskom smislu. Održivost
u ekonomici iskazuje se kroz niz novih tumačenje i koncepata, kao što je i tumačenje što su
kapitali, resursi i općenito vrijednosti koje se moraju objasniti i u analizi ekonomije kao
društvenog fenomena uzeti kao njene konstitutivne dimenzije.
1O'Boyle, B. i McDonough T.( 2017), A reply to TonyLawson, EconomicThought 6.1.
U ontološkom smislu to predstavlja mijenjanje shvaćanja ekonomije kao mehaničkog sustava
u tumačenju prema kome ekonomija iskazuje osobine složenog živog sustava. Novi pristup
uključuje i ekonomske pojave i one koje ranije nisu nikako ili su samo djelomično bile
obuhvaćene kao predmet istraživanja. Suvremeni ekonomisti, menadžeri, poslovni ljudi, ali i
građani općenito, u skladu s drastično izmijenjenom situacijom na planetarnoj razini, iskazuju
potrebu za takvim novim pristupom i razumijevanjem onog dijela svakodnevne stvarnosti koji
se uobičajeno naziva ekonomijom. Uključenje dimenzije održivosti kroz novi način gledanja
na resurse i kapitale ne znači da ekonomska znanost sada treba zamijeniti ili obuhvatiti druge
znanstvene discipline koje proučavaju čovjeka-pojedinca, društvo, biološke i ekološke
fenomene, fizičke komponente planeta Zemlje. Ekonomika se rezultatima tih znanstvenih
disciplina treba poslužiti uobličavajući ih u ekonomskom smislu u resurse i kapitale, dakle u
ekonomske vrijednosti. To svakako znači da se svim tim pojavama u ekonomici pristupa u
reduciranom smislu – tek kroz aspekt njihove ekonomske vrijednosti – ne ulazeći u njihovu
cjelovitu, intrinzičnu vrijednost. Međutim, bitno je da ekonomisti budu svjesni takvih
redukcionističkih postupaka, te da shvate ograničeni obuhvat stvarnosti ekonomskim
pristupom.
Potrebno je shvatiti sve te, često suptilne razlike između resursa, kapitala, ekonomskih
vrijednosti i intrinzičnih vrijednosti. U određenom smislu sve se te vrijednosti mogu naći u
jednoj te istoj pojavi, stvari, biću. Iz toga proizlazi da ekonomija, kao i ekonomska teorija,
nezaobilazno moraju sadržavati još jednu dimenziju - etičku. Etička dimenzija koja vodi računa
o intrinzičnoj vrijednosti svega, upozorava da se u svemu oko nas ne može voditi računa samo
o instrumentalnoj, utilitarnoj strani; nije sve tu da se troši ili zanemaruje po volji i sklonosti
ljudi na danoj civilizacijskoj razini. Ta se značajna dimenzija ekonomije i ekonomike iskazuje
na primjer brojnim ljudskim, društvenim i ekološkim normama kao određenim pravima.
Prvi značajan iskorak od dominantne neoklasične ekonomske teorije jest napuštanje uskog
fokusa na tržišne pojave. Sama dominantna teorija to je nastojala prevladati „potržištavanjem“
(pretvaranjem svake transakcije i svake razmatrane pojave u tržišnu) i „monetiziranjem“
(procjenjujući svaku ekonomsku komponentu-vrijednost financijsko-monetarnim iskazom)
određenih tržištu i tržišnim akterima izvanjskih (odnosa, procesa) vrijednosti putem analize
troškova i koristi. /kao i statističkim manipuliranje putem kalkuliranja tržišnih vrijednosti
usluga države, vlastitog korištenja stanova i sl./ Kritika tog cjelokupnog fokusa prati
dominantnu teoriju od njena nastanka. Neki od novih, kritičkih pristupa inkorporirani su u
dominantnu teoriju. To se u prvom redu odnosi na nove pristupe jednog dijela institucionalne
ekonomike, evolucionističke i okolinske ekonomike. Međutim, mnogi su drugačiji pristupi
ekonomiji ostali izvan dominantne teorije kao heterodoksne opcije kojima dominantna teorija
gotovo da i ne priznaje znanstvenost.
Pisanje udžbenika ekonomike s aspekta održivosti je u znatnoj mjeri pionirski poduhvat. Ne
stoga što novi „heterodoksni“ udžbenici ne postoje, jer ih već ima znatan broj, već zato što niti
jedan od tih novih pristupa nije tako konzistentan, matematički formaliziran u složene ili
jednostavnije „didaktičke“ modele kao što to nalazimo u udžbenicima dominantne ekonomike.
Svi su „heterodoksni“ pristupi opterećeni stalnim dokazivanjem kako dominantna ekonomika
ne tumači ekonomsku stvarnost nego dedukcijskim pristupom punim aksioma stvara privid te
stvarnosti, odnosno modelima formulira paralelnu stvarnost (Sylis….). Taj pristup neki
nazivaju autističnim, drugi ekonomijom na školskoj ploči i slično. Heterodoksni ekonomisti
uvijek traže opravdanje zašto njihov pristup i tumačenja odstupaju od dominantnog teorijskog
obrasca i zašto onda drugačija gledanja imaju svoje pravo građanstva.
Filozof Michel Foucault tvrdi da je u znanosti odabir „prave“ znanosti politički, te da je
dominantan onaj znanstveni pravac koji utvrđuje i osigurava interese vladajućih političkih
struktura. Slično tumačenje znanstvene paradigme kao sociološkog fenomena ima i Kuhn. U
slučaju ekonomske teorije takvi se stavovi potvrđuju.
Modrena ekonomika s dimenzijom održivosti također je opterećena tim problemom
samodokazivanja kroz kritiku dominantne ekonomike. Ukoliko želi afirmirati drugačiji pristup
mora se izričito distancirati osim od ontoloških osnova dominantne ekonomike, također i od
njenih epistemoloških postavki. U prvom redu od metodološkog individualizma, metodološkog
ekvilibrizma i metodološkog instrumentalizma, jednom riječju od statičnog mehanicističkog i
atomističkog-redukcionističkog shvaćanja svijeta, prirode i ljudskog društva.
Pod znak pitanja u tom se slučaju dovodi i „ekološka“ formula tri P: ljudi, priroda, profit
(People, Planet, Profit). Može li se uopće zamisliti dinamična, propulzivna i inovativna
ekonomija bez osnovnog, praktički isključivog, mikroekonomskog pokazatelja uspješnosti,
glavnog pokretača investicija, tehnološkog i organizacijskog „progresa“ – profita? Da li kriteriji
kao puna zaposlenost, društvena pravednost, individualna i društvena sigurnost, zdravlje
pojedinaca, društva i ekoloških sustava, uvjeti za puni procvat potencijala svih i svakog
pojedinca, imaju neko mjesto u ekonomskim kategorijama, kriterijima i kalkulacijama? Tko su
onda subjekti, akteri ekonomskih procesa? Koliko se to udaljava od principa i kriterija
suvremene globalizacije? Od zahuktale „financijalizacije“ praktički svih gospodarstava i
međunarodnih ekonomskih procesa?
Na sve to ovaj udžbenik može dati samo približne odgovore. Pored jednostavnog proglašavanja
neznanstvenim, trajno će biti izložen i kritici teorijske necjelovitosti i nekonzistentnosti,
nepodobnosti za klasično matematičko modeliranje i didaktičkih slabosti. Osnovni razlog što
ipak smatramo da on ima svoju vrijednost jest njegovo otvoreno suočavanje sa izazovima
suvremene stvarnosti koja pod pretpostavkom „business as usual“ vodi ljudsku civilizaciji u
slijepu ulicu, eufemistički rečeno.
ZAŠTO HOR EKONOMIKA
U osmom mjesecu 2017. godine uragan Harvey devastirao je Teksas, pa odmah zatim Irma se
obrušava na Karibe i Floridu. Uragani nisu novost, redovno se dešavaju. Ali uragan Katrina već
je 2005. poharao Teksas. Znanstvenici smatraju da se uragani takve snage javljaju jednom u
500 godina. Ovdje je prošlo 12 godina da se desi još razorniji! Posljedice nakon prvog bile su
materijalne, socijalne i psihološke. Najviše su pogodile najsiromašnije. Sve je to analizirano i
dokumentirano. Kakve će biti posljedice Harveya možemo već naslutiti.
Istovremeno Indija i Bangladeš dave se u poplavama. Siromašne zemlje i sirotinja u njima trpe
ogromne materijalne i ljudske štete. Diljem svijeta stotine neuobičajeno intenzivnih prirodnih
pojava s negativnim posljedicama neprekidno dokazuju da su klimatske promjene u punom
zamahu. Sve se to jednakim intenzitetom nastavilo i u ovoj godini. Znanost je našla razloge, ali
ne i odgovore koje će prihvatiti moćnici koji odlučuju kuda će ići dalje društvo i ekonomija.
Jasno je: „Business as usual“ ne može se nastaviti. Jednako kao ni dominantna ekonomska
teorija koja podržava takvo stanje. HOR ekonomika je nužan teorijski odgovor i mora postati
akademska alternativa tradicionalnoj ekonomskoj teoriji.
Kritike tradicionalne ekonomike i njenih epistemoloških osnova dolaze iz raznih pravaca
heterodoksne ekonomike koji se često u svojim pretpostavkama i pristupima isprepliću. Oni, za
razliku od dominantne ekonomske teorije, uglavnom otvoreno iskazuju svoj svjetonazor na
osnovu koga pristupaju tumačenju ekonomije. Naš je svjetonazor od začetaka bavljenja
ekonomskom teorijom2i problematikom razvoja3 zasnovan na sistemsko-informacijskoj teoriji.
Postupno je dobio nove dimenzije koje karakterizira pristup živim sustavima kao složenim
samostvarajućim, samoorganizirajućim dinamičkim i otvorenim cjelinama u neprekidnim
interakcijama među svojim komponentama, kao i interakcijama sa okolinom. Takvi sustavi
evoluiraju. Međutim, kako su svi ti procesi međuovisni, a sustavi ugniježdeni jedni u druge, oni
koevoluiraju. Dakle to je evolucionistički svjetonazor.
Na međunarodnoj sceni, u institucijama UN-a, Svjetske banke i MMF-a, pri tumačenju
održivog razvoja koristi se sugestivna slika tri sustava-stupa tog procesa: ekonomija-društvo-
priroda. Oni se kao venovi dijagrami presijecaju, čime se i vizualno stvara dojam njihove
povezanosti i određene (mada marginalne) međuovisnosti koja se mora ostvariti da bi se
realizirao održivi razvoj. Ono što na osnovi te slike u njenoj interpretaciji slijedi jest uvjerenje
da se radi o tri neovisna sustava koji djeluju na osnovu svojih autonomnih specifičnih kriterija
i pravila ponašanja koji se rubno (u tim zajedničkim presjecima) usklađuju u cilju ostvarenja
održivog razvoja.
Slika 1. Triple botom line
Izvor: http://www.yieldforprofit.com/index.php?option=com_content&view=article&id=21&Itemid=14 ,
pristupljeno 15.02.2018.
Odatle se, kako smo naveli, kao slogan koriste tri P kojima se iskazuje održivi razvoj kao briga
o ljudima, briga o prirodi i briga o ekonomskoj uspješnosti. Dok za sada ostavljamo po strani
kriterije i principe održivosti za pojedince-društvo i prirodu, pozabavimo se ekonomskom
uspješnošću kako se iskazuje kroz profit.
Takav se koncept uspješnosti i ekonomske životnosti zasniva na tradicionalnom shvaćanju
ekonomije i tumačenju odgovarajuće ekonomske teorije. Ekonomska se znanost definira kao
znanost o optimalnoj alokaciji resursa kojom se postiže maksimalna efikasnost u proizvodnji
uz ostvarenje maksimalnog blagostanja potrošača. Pri tome se neupitno kao kriterij ekonomske
vrijednosti uzima tržišna vrijednost. Iz toga dalje slijedi pretpostavka da je tržište odgovarajući
organizacijski obrazac, dok se primjenom tržišne vrijednosti tako definirana efikasnost i
postiže. Kako je profit vezan uz kapitalistički tip privatnog vlasništva, cijeli PPP koncept ostaje
u domenu kapitalističke tržišne privrede.
Navedeni model je iskaz mehanicističkog i redukcionističkog gledanja na problematiku
održivog razvoja, a kojim se svaki od navedenih „stupova“ iskazuje kao samostalni sustav.
Stoga je implicitno u samom konceptu tako definiranog održivog razvoja sadržana pretpostavka
2Trputec, Z. (1974), Spoljna trgovina i nacionalna privreda, Centar za proučevanjesodelovanja z deželami v
razvoju, Ljubljana. 3Stojanović, S. i Trputec, Z. (1979), Jedan teoretski koncept ekonomskog razvoja zasnovan na sistemsko
informacionom pristupu, Centar za proučevanje sodelovanja z deželami v razvoju, Ljubljana. str. 13
da će se takav razvoj nastaviti uspješno ostvarivati u tri paralelna organizacijska obrasca uz
marginalne modifikacije tamo gdje se presijecaju. Zbog načina na koji se dominantnom
teorijom tumače ekonomski akteri i odnosi među njima, zaključuje se da se u tom teorijskom
sustavu primjenjuje metodološki individualizam.
Još devedesetih godina prošlog stoljeća4 iznosimo drugačije gledanje na održivi razvoj
modelom ugniježdenih sustava kao iskazom holističkog pristupa. Takav vizualni prikaz,
detaljnije protumačen u radu 2014. godine5, zasniva se na interpretaciji stvarnosti shvaćene kroz
organizacijski obrazac multiakterskih mreža odnosa i procesa na osnovu kojih se mogu pratiti
pojedinačni trajektoriji svakog od ugniježdenih sustava, kao i onaj sustava kao cjeline. Pojedini
ugnježdeni sustavi su zapravo specifični presjeci kroz jedinstveni sustav.
Slika 2. Ugnježdeni sustavi od pojedinca do geosfere
Izvor: Trputec Z., et al. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, str. 84
Ispravan izraz za najobuhvatniji sustav je planetosfera. Osnovna razlika u odnosu na prvi model
i pristup koji leži u njegovoj epistemološkoj osnovi (njegovoj znanstvenoj paradigmi) jest u
tome što holističkim poimanjem stvarnosti svi ugniježdeni, pa i najobuhvatniji sustav –
planetosfera - interaktuiraju i koevoluiraju. Puna međuovisnost ugniježdenih sustava iskazuje
se djelovanjem stalnih povratnih sprega. Proizlazi da niti jedan od ugniježdenih sustava nije
autonoman niti može djelovati na osnovu isključivo internih karakteristika, kriterija i pravila
ponašanja. Ako to na neki način pokušava činiti ili stvarno i čini, postupno će rasti unutarnje
proturječnosti u cjelini sustava, a koje će voditi njegovoj više ili manje radikalnoj izmjeni.
Konzekvence predložene promjene paradigme su vrlo duboke. Na osnovu mehanicističke
paradigme funkcioniranje pojedinih sustava shvaćeno je kao da se radi o autonomnim cjelinama
neovisnim od okruženja. To se zaista i desilo sa ekonomskom praksom i njenim teorijskim
tumačenjem putem neoklasičnog pristupa. Taj funkcionalni i evolucijski nesklad između
prevladavajuće ekonomske prakse i ponašanja cjeline sustava u koji je ekonomija ugniježdena,
redukcionistički i individualistički teorijski pristup ne može sagledati i protumačiti. Novim se
holističkim gledanjem mogu protumačiti i kritički sagledati posljedice prethodnog
redukcionističkog pristupa kojim se izgubila iz vida cjelina, pa se ne sagledavaju posljedice
autonomnog ponašanje ekonomije na tu cjelinu. Ekonomija će kroz povratne petlje između svih
4Trputec (1997), Paranimfo, etc…. 5Trputec et. al. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, Mostar, Fakultet za menadžment resursa-CKM, str. 84.
ugniježdenih sustava dovesti, uz određeni vremenski pomak, do modificiranja ponašanja i
struktura svakog od njih. Time se potvrđuje da je holistički sistemički pristup ujedno i
evolucionistički.
Da bi se postupno uveli u evolucionistički svjetonazor i primijenili ga u ekonomskoj teoriji,
počnimo od jednostavnog određenja ekonomije, različitog od onog koji predlaže tradicionalna
ekonomika. Ekonomija se iskazuje kao sustav organiziran kao složena mreža aktera, odnosa,
procesa i struktura putem kojih čovječanstvo pribavlja sve što mu je potrebno za život.
Pribavljanje u svom ekonomskom sadržaju obuhvaća proizvodnju, raspodjelu, razmjenu,
potrošnju i očuvanje i razvoj resursa, te odlaganje i ponovnu upotrebu stvorenog.
Ekonomija nije neko zasebno živo biće nego je kompleksni sustav koji ima karakteristike živih
sustava, bili oni jednostavni ili složeni. Osnovna zajednička osobina ekonomskog i drugih živih
sustava je postojanje skupa unutarnjih interakcija i onih s okruženjem, odnosno svim ostalim
ugniježdenim sustavima. Prema tome, u razmatranju samog funkcioniranja ekonomskog
sustava razlikujemo tri tipa interakcija:
- interakcije među komponentama ekonomskog sustava,
- interakcije sa društvenim okruženjem
- interakcije sa prirodnim okruženjem.
Putem ova tri tipa interakcija ostvaruje se društveno-prirodna reprodukcija6. Uobičajeno je, u
skladu s evolucionističkim shvaćanjem ekonomije, same interakcije s prirodnim okruženjem,
zajedno sa internim, samostvarajućim procesima, nazivati metabolizmom. Za svaki živi sustav,
pa i za ekonomiju, okruženje je izvor onoga što život omogućuje, dakle ono je izvor informacija,
energije i supstance od kojih život ovisi. Pored samog društveno-prirodnog metabolizma kojim
se svi ti oblici razmjene odvijaju, postoji taj okolinski prostor koji se iskazuje kroz sve one
okolnosti koje podržavaju dane oblike života, njihove karakteristike, organizaciju i procese.
Jednim izrazom, to je sve ono što podržava postojeće stanje ekonomije, društva i prirode i
omogućuje dalje funkcioniranje, promjene i egzistenciju ljudskog društva.
Kada odnosi ekonomije, društva i prirodnog okruženja postanu kritični, jer ekonomija na
okruženje utječe tako da ga mijenja u pravcu stvaranja okolnosti koje više ne podržavaju
postojeću ljudsku civilizaciju i njen dalji napredak, pa čak i njen opstanak, EKONOMIJA SE
MORA MIJENJATI, a teorija koja ju tumači i usmjerava dobiva neke nove dimenzije i zadatke.
Povezani su zadaci ekonomske teorije humanog održivog razvoja (dalje HOR ekonomike):da
holistički i evolucionistički tumači ekonomiju i da u skladu s potrebama HOR-a ukaže na
moguće i potrebne pravce njenog mijenjanja kako bi osigurala održivost ljudske civilizacije.
Dakle, pozivajući se na razlikovanje „normativnog“ i „pozitivnog“ u ekonomskoj teoriji, HOR
ekonomika je u cjelini eksplicitno „normativna“, a ne „pozitivna“ znanost koja pretendira da
je lišena svih subjektivnih prosudbi i vrijednosnih sudova.
Navedeni je novi pristup zasnovan na konceptu trojedne stvarnosti koja se može znanstveno
spoznavati i prikazati korištenjem tri vrste modela:7Prvi je model stvarnosti kako je ona
spoznata do ovog trenutka (realitas formata). Postojeća spoznaja nije nikakva objektivna
preslika ili refleks stvarnosti, već ovisi o postojećim sredstvima posredovanja (transduktorima)
i spoznajnom aparatu pojedinaca i društvenih grupa koji tu spoznaju ostvaruju. Ukratko,
spoznajni doseg uz dane tehnološke domete ovisi od dominantne društvene metaparadigme i
6 Ibid. str.81-88. 7Stojanović, S., Trputec, Z., (1978), Jedan teoretski koncept ekonomskog razvoja zasnovan na sistemsko
informacionom pristupu, Centar za proučevanje sodelovanja z deželami v razvoju, Ljubljana str. 31
znanstvenih paradigmi pojedinih znanstvenih disciplina. Sama stvarnost nije dana sama po sebi
već je rezultat interakcije spoznavatelja i spoznavanog, kako to ističe kvantni pristup.
Druga je grupa modela kakva bi stvarnost mogla biti (realitas formans). Zasnivaju se na
filozofskom stavu da stvarnost nije samo ono što se opservira u njenom vanjskom, površinskom
sloju i dominantnom organizacijskom obrascu, već su to i mogućnosti koje su prikrivene i
zaleđene postojećim poretkom činjenica, njihovom prirodom i organizacijom. U otkrivanju
stvarnosti kakva bi mogla biti često je potrebno istraživati i one komponente sustava (aktere,
odnose, procese, strukture i svijest) koje već postoje, ali su u postojećem poretku stvari, kao i u
dominantnom spoznajnom aparatu, marginalizirane, naizgled nevažne, slučajne ili sporedne,
dok u biti u sebi sadrže potencijal mogućih promjena.
U skladu sa osnovnim konceptom HOR-a, na osnovu mogućih budućih stvarnosti formulira se
model stvarnosti kojoj se teži (realitas formatura) i koja ukazuje na poželjne pravce mijenjanja
sadašnjosti. Nije potrebno posebno naglašavati da je to izbor koji se zasniva na određenom
svjetonazoru, određenoj društvenoj metaparadigmi. Svijest o ulozi spoznajnog procesa u
shvaćanju i mijenjanju realiteta postaje primarna.
Odatle je nadalje jasno da održivost(kako je ovdje definirana) postoji samo onda kada je
ekonomija organizirana unutar sebe na odgovarajući način; kada se njen organizacijski obrazac,
ponašanje aktera, ekonomski procesi i postojeće strukture, kao i one u nastajanju, uspostavljaju
tako da mogu uspješno metabolirati sa prirodnim okruženjem, a to okruženje trajno podržavati
ekonomiju i društvo. Kako se kod metabolizma radi o unutarnjim i procesima s okruženjem, da
bi ekonomija ostvarila održivost u odnosu na svoje vanjsko, prirodno okruženje, ona mora imati
i svoju društvenu održivost.
Ti novi zahtjevi prema ekonomskom sustavu mijenjaju suštinski i samo gledanje na ekonomiju.
U definiciji HOR-a na koju se oslanjamo8 akcent je na transformaciji odnosa među ljudima i
njih prema okruženju, kako bi pojedinac, društvo i priroda postigli dinamičku i trajnu održivost
u promjeni. U takvom određenju HOR-a ekonomija je sredstvo postizanja društvene i prirodne
održivosti i stvaranja uvjeta punog procvata potencijala svakog pojedinca, a nema isključivo
cilj sama u sebi i po sebi. Ukoliko se takvo shvaćanje ekonomije prihvati, onda se zahtjevi za
transformacijom odnose i na organizacijski obrazac (institucije u svakom smislu te riječi),
ekonomske aktere, procese i strukture, kao i na ukupno gledanje na ulogu i smisao ekonomije.
Dosadašnje teorijsko određenje smisla, ciljeva i principa prema kojima se ekonomija organizira
i djeluje, sadržano je u njoj samoj - ekonomija je sama sebi svrha u smislu stvaranja i stjecanja
bogatstva9 bez obzira na to što će to donijeti mnogim pojedincima, društvenom i prirodnom
okruženju.
Da li je zaista taj odnos okruženje-ekonomija postao kritičan?
Pokušajmo potražiti odgovor korištenjem jedne parabole. Većina ljudi se ponekad podvrgava
medicinskim provjerama zdravlja. To su medicinske provjere biokemijskih karakteristika našeg
organizma, onih koje određuju naše biokemijske metaboličke cikluse. Same te karakterisitke su
znanstveno ustanovljene kvalitativno i kvantitativno, a njihovo stanje se utvrđuju analizom krvi,
urina i drugih sastojaka iz našeg tijela. Prisutstvo tih karakteristika u nekom tolerantnom
rasponu veličina ukazuje na cikličnost i dinamičku ravnotežu koja osigurava dobro
funkcioniranje našeg organizma.
8 Trputec, Z. etal. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, Mostar, Fakultet za menadžment resursa- CKM, str.
88. 9To određenje traje od vremena Smithovog seminalnog djela „Bogatstvo naroda…“.
U okviru opće logike funkcioniranja života – od funkcioniranja staničnih bića – prisutna je
cikličnost kojom je svaki živi sustav povezan sa svojim okruženjem. Iako to nije utvrđivanje
objektivno-subjektivnog stanja organizma, tehnički rečeno, njegovo se dobro funkcioniranje
identificira sa zdravljem.10 Ukoliko su vrijednosti pojedinih komponenti (biokemijske
komponente) izvan tolerantnih granica, liječnici smatraju da su to signali patoloških stanja i
procesa koji ukazuju da se biokemijski procesi u organizmu ne odvijaju na zadovoljavajući
način i da je zdravlje ugroženo. Još treba istaći da se dalje utvrđuje da li se radi o simptomima
akutnih ili kroničnih oboljenja.
Može li ova parabola poslužiti razumjevanju planetarnih problema koje smo najavili?
Nema sumnje da planet Zemlju karakteriziraju procesi složeniji od onih u našem organizmu.
Planetarni se iskazuju kao bio-geo-kemijski procesi. Atmosfera, voda i Zemljina masa nisu
doslovno živi, ali živi organizmi sve tri oblikuju i neprekidno mijenjaju. To su procesi
koevolucije živog i neživog sadržaja našeg planeta. Sadašnji su sastav atmosfere, vode i
površinskog dijela Zemlje stvorili, mijenjali i održavali metabolički procesi živih bića u
litosferi, hidrosferi i atmosferi.
Prema GAIA teoriji11 planetosfera je u gore navedenom smislu živi složeni sustav kome je
centralni dio (ugniježdeni sustav) biosfera u kojoj se odvija život. Ona se proteže nekih
jedanaest kilometara u dubinu mora i do četiri kilometra u dubinu litosfere, te 8-9 kilometara u
atmosferu. Biosfera je „u sendviču“ između ostatka zemaljske mase, rijetkog i hladnog dijela
atmosfere i tankog ozonskog omotača koji se zajedno sa ostalom atmosferom ponaša poput
filtera, membrane i zaštite prema vanjskom prostoru. Prema svom unutarnjem okruženju taj
cijeli sloj stvara efekt staklenika i tako regulira unutarnje biogeokemijske procese. Atmosfera,
hidrosfera, kao ni zemljina masa, nisu doslovno živi, ali živi organizmi sve tri oblikuju i
neprekidno mijenjaju, održavajući ih u stanju termodinamičke i kemijske neravnoteže. To su
procesi koevolucije biotičkog i abiotičkog sadržaja planetosfere. Sadašnji su sastav atmosfere
stvorili, mijenjali i održavali metabolički procesi biosfere.
U metaboličkim procesima biosfere ključnu ulogu imaju bakterije koje utječu na kemijske
reakcije, kao što to u stanicama živih organizama čine enzimi. Planetosfera je potpuno
samostvarajuća i samooraganizirajuća. Planetarni metabolizmi pretvaraju neorganske
supstance u organske žive tvari i ponovo u nežive. Sve komponente te planetosferske mreže
proizvode se unutar nje same. Na taj se način stvara kompleksno ispreplitanje živih i neživih
sustava u mreži. U njoj se odvijaju biogeokemijski procesi u pozitivnim i negativnim povratnim
petljama. Relativno stabilni biogeokemijski procesi mogu se odvijati i održavati milijunima
godina.
Znanstvenici proučavaju biogeokemijske procese na našem planetu s ciljem da utvrde kakvo je
njihovo stanje danas u odnosu na te procese u posljednjih 11.700 godina, dakle u vrijeme
holocena. Prema istraživanjima, u tom su razdoblju biogeokemijski procesi i strukture
10 O tome detaljnije Šarić, E. (2016), Kompleksni pristup zdravlju mreže života planete zemlje, Doktorski rad,
Univerzitet modernih znanosti-CKM, Mostar, str. 11 11 Lovelock, J. i Margulis, L. (1974), Tellus A: Dynamic Meteorology and Oceanography. Atmospheric
homeostasis by and for the biosphere: the gaia hypothesis. Vol. 26, ‐2, https://doi.org/10.1111/j.2153-
3490.1974.tb01946.x , pristupljeno 20.02.2018.
pogodovali razvoju i ekspolozivnom rastu ljudske civilizacije.12Opravdano je smatrati da su se
s gledišta ljudske vrste biogeokemijski procesi odvijali u optimalnim rasponima. Međutim,
upravo djelovanjem ljudske civilizacije u posljednjih nekoliko stotina godina utvrđuje se
tendenciju „iskakanja“ bitnih biogeokemijskih procesa (i odgovarajućih struktura) iz
optimalnog raspona vrijednosti iz razdoblja holocena.
Istraživanja koja su u tijeku ukazuju na invazivno djelovanje ljudske vrste na te granice putem
emisije aerosola, promjena biokemijskih ciklusa dušika i fosfora, mijenjanja sustava korištenja
zemljišta, narušavanja globalnog hidrološkog ciklusa, povećavanja kiselosti oceana, razaranja
klimatske stabilnosti (naročito emisijama CO2), kemijskog zagađivanja zemlje, uništavanja
integriteta biosfere – biodiverziteta, narušavanja ozonskog omotača.13 Pored ovih postoje i
brojne druge pojave i procesi koji utječu na održivi razvoj i koje će sigurno biti potrebno dalje
proučavati i kao probleme rješavati. Slijedeća slika 3 ilustrira tu situaciju.
Slika 3. Trenutni status kontrolnih varijabli za sedam planetarnih granica
Izvor: Steffen, Will et al.,(2013) Planetary boundaries: Guiding human development on a changing planet
Science,Vol. 347, Issue , Webinar, 10.1126 str. 4
Na kakve posljedice djelovanja suvremene civilizacije ukazuju istraživanja ranijih geoloških
razdoblja?
Pokazuje se da je posljednjih pet milijardi godina postojanja sunčevog planetarnoga sustava za
cjelinu sustava, kao i za planet Zemlju, bilo mnogo burnih razdoblja koja su svjedočila manjim
ili većim planetarnim šokovima, krizama i katastrofama.
Orbite planeta dugo su se vremena „uštimavale“ i smatra se da nije isključeno da su se planeti
sudarali (nastanak mjeseca?). Sama je Zemlja mijenjala položaj i osni nagib više puta, sudarala
se sa meteorima i u dva razdoblja (pred više od dvije milijarde i pred 650 milijuna godina)
gotovo se pretvorila u ledenu grudu. To je dovelo u opasnost opstojnost života, a time i
evolucijski potencijal planeta. Od nastanka života na Zemlji, krize su uvijek pratile promjene u
12Koncept planetarnih granica uveden je 2009. godine, s namjerom da se definiraju granice unutar kojih ljudsko
društvo može sigurno djelovati i funkcionirati. Taj se pristup pokazao utjecajnim na globalnu politiku održivog
razvoja. Vidjeti Steffen, Will et al.(2015),: Planetary boundaries: Guiding human development on a changing planet,
Science,Vol. 347, Issue , Webinar, 10.1126 , str. 1286-1287 13Steffen, op.cit., str.3.
biogeokemijskim ciklusima koji su, kako je rečeno, možda milijunima godina bili prilično
stabilni.
Slika 4. Orbite nebeskih tijela
Izvor: : https://www.space.com/40642-space-rock-generates-planet-nine-excitement.html , pristupljeno
01.03.2018.
Iako stabilnije sadašnje orbite nebeskih tijela solarnog sustava su kompleksne i stoga
neizvjesne.
Od kada, pred nekih 550 milijuna godina, nastaju u kambrijskoj eksploziji višestanična bića,
novonastale flora i fauna izgrađuju i uspostavljaju nove biogeokemijske cikluse planetosfere.
U posljednjih 450 milijuna godina izmjenjuju se razdoblja burnih i brzih evolucijskih
promjena,14 mirnijeg razdoblja stazisa i velikih šokova i katastrofa u kojima ogroman dio do
tada dominantnih vrsta biljaka i životinja izumire.
Ne ulazeći detaljnije u analizu uzroka tih katastrofa, evo kratkog opisa njihovih posljedica.15
Krajem geološkog razdoblja zvanog ordovicij (pred 440 milijuna godina) izumire 86% tada
živućih vrsta. Život se postupno oporavlja i rekombinira, te nakon 96 milijuna godina tog novog
vala života u kasnom devonu (pred 375 milijuna godina) ponovo izumire 75% vrsta.
Oporavljeni, izmijenjeni i obnovljeni život imati će nakon toga vrlo dugo razdoblje stazisa.
Nakon 124 milijuna godina novi šok i kriza u kasnom permiju (pred 251 milijun godina) gotovo
potpuno zatire život; nestaje 96% tadašnjih vrsta višestaničnih bića. Ipak, život se u novim
okolnostima ponovo oporavlja i traje slijedećih 51 milijun godina, sve dok krajem trijasa (pred
2000 miljuna godina) novi šok ne odnese 80% tadašnjih vrsta. Nastupa čak i geološki veoma
dugo vrijeme dominacije dinosaurusa u razdoblju jure i krede. Oni nisu mogli preživjeti
14
To je vrijeme eksperimentiranja prirode sa bićima i vrstama koje nastaju, uspijevaju se evolucijski prilagoditi
ili nestaju. Razdoblje kambrijske eksplozije poslužilo je paleontologu i evolucijskom biologu Stephenu Jay
Gouldu da o tome napiše nadahnutu i poetičnu znanstvenu knjigu „Wonderful Life“ (1989), W.W. Norton &
Company, New York, koja sadrži genijalne teorijske prodore u području evolucije. Gouldovu tezu o isprekidanoj
evolucijskoj ravnoteži modelom potvrđuju Landis, M.J. i Schraiber, J.G. Vidjeti njihov članak „Punctuate
devolution shaped modern vertebrate diversity“ (2017), http://biorxiv.org/content/early/2017/06/18/151175.
15 Različiti znanstveni izvori uglavnom se slažu glede postotka izumrlih vrsta u raznim geološkim razdobljima, a
koje smo ovdje iznijeli.
katastrofu izazvanu padom ogromnog meteora pred 66 milijuna godina. Tada izumire oko 76%
svih živućih vrsta.
Svako od navedenih razdoblja, koja traju najmanje pedesetak i najviše 134 miljuna godina,
svjedoči procesima koevolucije milijuna vrsta živih bića zajedno sa abiotičkom prirodom. Zato
se u svakom od tih razdoblja formiraju, uz stalne promjene, specifični biogeokemijski ciklusi i
strukture koji su pogodni i podržavaju egzistenciju takvog ekološkog miksa. Iskazuje se da su
te biogeokemijske okolnosti samostvarajuće, odnosno da su produkt koevolucije svih
ugniježdenih sustava - od bakterija do planetosfere.
Ako se svi ugniježdeni sustavi funkcionalno podržavaju, za svaki se od njih može reći da je
zdrav. Treba imati na umu i izvjesne posebnosti; za svaku živu jedinku i svaku živu vrstu
zdravlje širih i užih ugniježdenih sustava ustanovljava se i ocjenjuje na specifičan, uvijek
pomalo drugačiji način. To stoga što svaka vrsta ima i neke svoje posebne uvjete i pretpostavke
egzistencije, reprodukcije i evolucije.
Harmoničnost, blaženi mir, sigurnost, izvjesnost i savršenstvo odnosa nisu osobine uvjeta
života kao ekoloških struktura i kao planetarne pojave. Život se u kompleksnoj biogeokemijskoj
cjelini uvijek, kako to krize i izumiranja potvrđuju, nalazi u neizvjesnosti i na rubu kaosa. Zato
su život i življenje toliko velik univerzalni izazov i vrijednost.
Koji značaj i smisao imaju pristup, analiza i operacionalizacija koncepta ugniježdenih sustava
za povezanost planetosfere, antroposfere, ekonomske sfere i HOR-a?
Shematska slika ugniježdenih sustava sugerira da se radi o užim i širim sustavima pri čemu oni
širi sadrže uže. Hijerarhija ugniježdenih sustava govori da se cjelina širi sa svakim novim
obuhvatom. Širi i uži ugniježdeni sustavi imaju svoje specifične emergentne osobine.
Da li su ugniježdeni sustavi samo plod naše konceptualizacije radi boljeg shvaćanja složene
stvarnosti ili u njoj kao takvi i postoje?
Mentalnom organizacijom pojavnog svijeta vrše se presjeci kroz tu stvarnost, kako bi se
osvijetlili i shvatili posebni aspekti kojima se bave pojedinačne znanstvene discipline. To stoga
što realitet kao totalitet ne možemo shvatiti niti njime mentalno ovladati. Svaka znanstvena
disciplina određuje svoju domenu, predmet istraživanja, epistemologiju i metodologiju, što joj
daje privid samostalnosti, dok je suštinski ta disciplina samo jedan mogući presjek stvarnosti
kao totaliteta. Jezikom geometrije, presjeci mogu biti horizontalni, vertikalni ili po nekoj drugoj
osi. Nastavljajući se „geometrijski“ izražavati, ugniježdeni sustavi se proučavaju putem
vertikalnog presjeka, a sadržaji unutar ugnježdenih sustava putem horizontalnih presjeka. Zato
je točno da se niti jedna znanstvena disciplina ne može objasniti iz same sebe, svojim vlastitim
specifičnim jezikom, jer uvijek ostaje samo jedan mentalni presjek cjelovite stvarnosti kojoj se
možemo spoznajno približiti samo meta jezikom koji je izvan pojedine znanstvene discipline.
Tražimo ga prvenstveno kroz filozofiju.
Pitanje je također da li to znači da se uži sustavi jednostavno „utapaju“ u širem ili i dalje
zadržavaju svoje osobine i ponašanja? Što je sustav kao cjelina širi on je sve kompleksniji i
zbog tog povećanja kompleksnosti karakterizira ga novo, emergentno ponašanje koje se ne
može deducirati iz ponašanja užih ugniježdenih sustava, kao ni iz njihovih pojedinačnih
komponenti. U određenom smislu uži ugniježdeni sustavi mogu se promatrati kao komponente
šireg. Iako mi konceptualno hijerarhiziramo različite ugniježdene sustave, oni su međuovisni i
na višoj ugniježdenoj razini predstavljaju novu cjelinu s nižim ugniježdenim sustavima. To
prema teoriji kompleksnosti znači da na osnovu novih emergentnih osobina viši utječu na
ponašanje nižih ugniježdenih sustava. Vrijedi i obratan slijed utjecaja. Uvijek je pitanje koji
utjecaji u danim procesima imaju veću težinu.
Postoje mnogi primjeri koji mogu poslužiti kao ilustracija tog koncepta; fizički svijet je osnovni
ugniježdeni sustav na kome se grade kemijski, biološki, psihološki i društveni sustavi.
Poznajući ove različite ugniježdene sustave sa sigurnošću možemo tvrditi da svaki od njih ima
specifične karakteristike i ponašanje, te da nikakvim zbrajanjem fizičkih i kemijskih
komponenti biološkog ili društvenog sustava nećemo ustanoviti ponašanje i osobine tih dvaju
složenih sustava. Oni posjeduju specifične emergentne osobine i ponašanja.
S teorijske, ali i praktične točke gledišta, HOR planetosferu vidi kao hijerarhijski najviši sustav,
dok mu je sunčev planetarni sustav najbliže relevantno okruženje. Dalje bi bilo moguće
promišljati i o širim svemirskim sustavima kojima je sunčev planetarni sustav niži ugniježdeni
sustav. Planetosfera je sustav specifičnog emergentnog ponašanja koje će se neprekidno
mijenjati kako pod utjecajem izvana ili utjecajem njegovih emergentnih osobina, tako i na
osnovu promjena ponašanja nižih ugniježdenih sustava.16 Zaključak je s točke gledišta HOR-a:
Ako je dosadašnje emergentno ponašanje planetosfere bilo optimalno za egzistencijalno
funkcioniranje ljudske vrste, postoji evidentna potreba da ponašanje antroposfere podržava
dosadašnje ponašanje planetosfere.
Iz prethodnih se redaka nazire veza bio-geo-kemijske problematike i HOR-a, kao i HOR-a i
ekonomije. Govoreći o ekonomiji, svaka živa vrsta ima svoje interakcijske subjekte, objekte,
okolinu, način i sredstva „pribavljanja“, dakle svoju „ekonomiju“, ali suštinska je ekološka
karakteristika svih živih bića međuovisnost, stvaranje i održavanje goleme mreže života.
Upravo zbog toga, a na osnovu ekoloških spoznaja, valja zaključiti da život nije planet Zemlju
osvojio borbom, podjarmljivanjem i uništavanjem, nego umrežavanjem17 kao suštinskim
iskazom međuovisnosti.
Ova spoznaja mimoišla je modernu zapadnu civilizaciju koja svoje prirodno (ali i društveno)
okruženje doživljava prvenstveno kao objekte koji služe ostvarenju određenih,(uglavnom
parcijalnih) ljudskih interesa i ciljeva. U tom pristupu svi su, viši i niži ugniježdeni sustavi u
odnosu na antroposferu za nju instrumentalizirani – služe ostvarenju njenih interesa i ciljeva.
Neki od tih ciljeva, kao ostvarivanje tehnološkog i ekonomskog „progresa“, u ljudskom su
društvu univerzalno prihvaćeni. Što i kako se za njih uspostavljaju kriteriji, načini i principi
realizacije, ocjene rezultata, nisu stvari koje su jedinstveno prihvaćene. Međutim kroz
posljedice suvremenog tehnološkog i ekonomskog „progresa“ vidljivo je da je čovječanstvo
svojim postupcima ugrozilo vlastitu egzistenciju formulirajući svrhu vlastitog postojanja i
djelovanja na osnovu Velike paradigme Zapada18. Prema toj paradigmi svijet je objekt koga
čovječanstvo prisvaja i oblikuje za sebe, uglavnom borbom, a ne umrežavanjem. Narušavajući
na taj način odvijanje osnovnih biogeokemijskih (ekoloških) ciklusa u optimalnim granicama,
a time uvjete i procese putem kojih se postojeći život održava, ljudska djelatnost dovodi planet
na prag duboke nestabilnosti i kriza. Znanstveno je ustanovljeno da je planet ušao, među nizom
drugih negativnih tendencija, u novi val izumiranja živih vrsta. Po prvi put u povijesti Zemlje
kriza nastaje svjesnim djelovanjem dominantne vrste živih bića. Izumiranje je u tijeku, a dnevno
nestaje između 35 i 100 živućih vrsta!19
16O tome vidjeti Gunderson&Holling (2002) i Trputec (2007). Ograničenje ovog pristupa je evidentno – ne
obuhvaća utjecaje širih svemirskih sustava, a koji sigurno postoje. Čak su do sada imali velik utjecaj na
planetosferu (meteori i meteoriti). 17Genijalna tvrdnja biologinjeLynMargulis. 18Vidjeti Trputec (2007), Dizajn humanog održivog razvoja, Hrvatski leksikografski institut, str. 26 19Vidjeti Ceballos, G. etal. (2015) „Accelerated modern human-induced species losses: Entering sixth mass
extinction“, Science Advances, 19. June 2015, kao i Payne, J.L. etal. (2016), „Ecological selectivity of the
emerging mass extinction in th eoceans“. Science, 14. September 2016.
Kako je i samo ljudsko društvo podrovano ostvarivanjem egoističnih partikularnih interesa
raznih individualnih i grupnih društvenih subjekata i institucija, naslućuje se produbljivanje
društvenih, ekonomskih, tehnoloških i drugih razlika koje ugrožavaju egzistenciju dijelova
ljudskog društva. I to ne samo zbog zastrašujućih ratnih razaranja, nego i u ime tehničkog
progresa i ekonomskog prospriteta drugih (samo nekih) dijelova ljudskog društva. Često se
takve djelatnosti predstavljaju kao načini i sredstva djelotvornoga rješavanja nastalih općih
društveno-političkih i ekonomskih problema. U suštini, tada se radi o lažnim zadovoljivačima
potreba čovječanstva, jer se radi samo o zadovoljenju partikularnih interesa .20
Vidjeti ljudsko biće i ljudsko društvo kao ključne subjekte mreže života planeta Zemlje znači
od njih zahtijevati drugačije ponašanje od dosadašnjeg – napustiti određivanje kriterija
društvenog napretka, tehnološkog progresa, ekonomske organizacije i dinamike iz samih tih
domena, te ih podrediti univerzalnim kriterijima mreže života. To među ostalim znači,
uspostavljanjem novih kriterija očuvati i unaprijediti sve biogeokemijske cikluse koji su
odlučujući za zdravlje planeta i dokazano podržavaju egzistenciju ljudske vrste.
Nadalje se zaključuje da nije jedini problem održivosti u fizičkim granicama iscrpljivanja
prirodnih resursa, zagađivanju i gomilanju otpada, nego i u društveno-ekonomskom sustavu
koji ne održava u tolerantnim granicama odvijanje biogeokemijskih procesa i odgovarajuće
cjelokupni sadašnji biogeokemijski, ekološki i društveni planetarni sustav.
Gotovo u cjelosti našem svjetonazoru izbjegava iz vida nelinearno ponašanje kompleksnih
sustava kakva je planetosfera i svi u njoj ugnježdeni sustavi. Osim što u dinamičkom smislu
takve sustave karakterizirane izvjesnost glede njihovih budućih stanja i procesa, ono što jest
izvjesno je matematički i empirijski dokaz da u određenim trenucima dolazi do naglog
ubrzavanja nekih procesa koji postojeće sustave mogu dovesti do bifurkacijskih točaka. Njih
možemo, u praktičnom smislu, tumačiti kao krize i katastrofe. Restrukturiranja i novi oblici
samoorganizacije Planetosfere vjerojatan su ishod, ali što će to donijeti i kako će se odvijati
budući procesi jednostavno je nepoznato. Međutim, saznanja iz prethodnih pet katastrofa, u
slučaju šeste katastrofe upućuju na neke očekivane posljedice za do tada postojeće životne
oblike.
Pet prethodnih velikih izumiranja pokazala su da u pravilu u svakoj od pet prethodnih katastrofa
izumiru dominantne vrste živih bića na vrhu prehrambenog lancaili dobivaju u novom
razdoblju marginalnu ulogu. Nakon stotina tisuća ili par milijuna godina nakon katastrofa
uspostavljaju se novi biogeokemijski ciklusi i život se obnavlja u nekim novim oblicima i
ekološkim mrežama. Ali dominantne vrste prethodnih razdoblja više nisu dominantne ili se
uopće ne vraćaju na scenu života. Vrijeme oporavka nakon svake od ranijih katastrofa
20
Primjer: Mjere MMF-a usmjesene su prvenstveno na povećanje fondova za otplatu međunarodnih dugova
pojedinih država, a provode se simboličkim nasiljem kojim se mjere prinudne štednje i umanjivanja platne
sposobnosti stanovništva proglašavaju sredstvima makroekonomske stabilizacije koja će dovesti do
„ozdravljenja“ tih gospodarstava i osigurati ekonomski rast. Najnoviji je primjer u BiH uvođenje akciza na
naftne derivate od kojih će dohodak poslužiti jedino plaćanju dospjelih međunarodnih kredita, a ne za izgradnju
novih dijelova autoputa.
vjerojatno je bilo i dulje od vremena nastanka i postojanja hominina, a svakako mnogo dulje od
vremena dominacije homo sapiensa.21
Dok, površno gledano, osobine prehrambenog lanca sugeriraju da preživljavanje znači
isključivo konkurenciju, antagonizme i borbu svih protiv sviju, dotle se u dubini ekoloških
procesa prepoznaju međuovisnost i suradnja, životne mreže, interakcije, sinergija i koevolucija.
Suvremena ekonomska praksa i s njom uvezana tradicionalna ekonomska misao, nisu pošle tim
drugim putem. Sirovi socijalni darvinizam (koji se prepoznaje kao preživljavanje jačih),
metodološki individualizam, egoizam u vidu maksimizacije individualnog zadovoljstva
potrošača i maksimizacije profita poduzeća, teorijski su izraz neekološkog i neevolucijskog
shvaćenja ekonomije i forsiranja njene organizacije i ponašanja njenih subjekata koja više nisu
ni društveno ni fizički održiva. I što je važna posljedica primjene takvih principa – sprječavanje
punog procvata potencijala svih i svakog ljudskog bića.
Sa filozofske točke gledišta puni procvat ljudskih potencijala svih i svakog pojedinog ljudskog
bića je imperativ koji proizlazi iz činjenice da svako ljudsko biće ima intrinzičnu vrijednost,
dostojanstvo i neponovljivost. Postoji i drugi, više pragmatičan razlog da se taj imperativ
prihvati i ostvari; ljudsko je društvo sustav komunikacija i interakcija među subjektima-
pojedincima, njihovim grupama i institucijama, što se u cjelini antroposfere iskazuju kroz njena
emergentna stanja i ponašanja.
Društvo se razlikuje od drugih kompleksnih sustava novom dimenzijom svog ponašanja, a koja
proizlazi iz karakteristike ljudskih bića kao misaonih, bića koja su svjesna sebe, svog djelovanja
i njegovih posljedica za sebe, druge i cjelokupno okružanje. Dakle i za cjelinu Planetosfere. Na
razni društva kao kompleksnog ugnježdenog sustava to se iskazuje kao smisao, kao značenje.
To su vanjski izrazi tog unutarnjeg svijeta svijesti, izrazi koji ističu društveni sadržaj koji čini
ogroman broj međusobno povezanih i isprepletenih karakteristika. One se iskazuju kao kultura,
svjetonazor, metaparadigma, sve karakterizirano fundamentalnom sviješću o općoj
međupovezanosti i međuovisnosti.
/U tom se smislu određuje filozofski odgovor na pitanje o poimanju slobode pojedinca. Dok
liberalizam slobodu definira negativno – kao odsutstvo od prinude – dotle ekološko-evolutivni
pristup slobodu pojedinca povezuje sa njegovom sviješću o smislu i značenju egzistencije u
mreži međuovisnosti. Stoga je sloboda djelovanje i primjena stvaralačkih sposobnosti pojedinca
u okviru spoznatog smisla i značenja mreže egzistencijalnih interakcija i međuovisnosti./
U tom je smislu puni procvat potencijala svih i svakog pojedinog ljudskog bića istovremeno je
i ostvarivanje najvišeg stupnja individualne svijesti o sebi, svojim odnosima s drugima i
cjelinom univerzuma, odnosima koji određuju pojedinačno i kolektivno postojanje. Procvat
individualnih ljudskih potencijala preduvjet je stvaranja kolektivnih stvaralačkih snaga i
društvene inteligencije. Prema tome budi i svijest o vlastitoj odgovornosti za individualne i
kolektivne postupke.
Ukoliko takav put transformacije odnosa među ljudima nije otvoren, samo će jedan dio ljudskog
društva iskazivati znanje, sposobnost i odgovornost prema ponašanju koje utječe na cijelu
planetosferu. Za izgubljeni, neostvareni potencijal sviju ostalih, društvo će biti kvalitativno
osiromašeno, oslabljeno.
Svjetonazorska neujednačenost, društvena i ekonomska nepravda, nedostaci u znanju, mogu
onemogućiti ostvarenje održivosti. Neostvarenje potencijala pojedinaca je prepreka da svijest
21Iako se na osnovu novih saznanjagranice postojanju homo sapiensa neprekidno pomiču, pa su prema nekim
istraživanjima već blizu 300.000 godina, to su vrlo kratka razdoblja u odnosu na geološko, pa i biološko
postojanje u planetosferi.
o svim problemima i njihovoj međuovisnosti bude sinergijski komunicirana među pojedincima,
grupama, institucijama i narodima. Nastaviti će se iskazivanje egoističkih individualnih i
grupnih parcijalnih interesa, povratno djelovati na intenziviranje antagonističkih društvenih
procesa i na umanjivanje mogućnosti procvata potencijala svih i svakoga. To i jest stanje
„business as usual“ i put u katastrofu.
U čemu je potreba punog procvata potencijala svih i svakoga?
U samom karakteru i smislu mreža i umrežavanja, gdje moć, pokretačka snaga i inovativnost
zajednice ovise o tim kvalitativnim osobinama svakog umreženog pojedinca. Istovremeno te
osobine pojedinca ovise od cjeline mreže same ljudske zajednice kao cjeline.
Dijalogičnost ljudskog društva ogleda se u tome da ono sadrži istovremeno sinergijske i
antagonističke (negativne, čak i maligne) procese, što čini neizvjesnim njihov konačni rezultat.
Zato puni procvat ljudskih potencijala nije samo pozitivna stvar sama po sebi, nego se posebno
mora voditi računa i kuda će taj procvat voditi. Naime, potencijali se u djelatnom smislu mogu
usmjeriti i na ponašanja sinergijskog i na ona antagonističkog karaktera, što može dovesti do
posljedica koje se ocjenjuju pozitivno ili negativno po društvo, prirodu, a povratno i po
ekonomiju. Ta potreba raspoznavanja kuda vode i kako se koriste potencijali putem
individualnih i kolektivnih sposobnosti iskazana je koncepcijski u određenju što su to autentične
potrebe i autentični potencijali.
Priroda i djelatna usmjerenost tih potencijala uvelike ovise od okolnosti koje postoje u danom
društvu – od postojećeg dominantnog poretka stvari. Ovdje se ne misli doslovno samo na stvari,
već prvenstveno na organizacijske obrasce i društveno-ekonomske procese i njihove posljedice.
U tom smislu obrazovanje, ovdje ekonomsko obrazovanje zasnovano na dominantnoj
ekonomskoj teoriji, utječe na stvaranje tih potencijala (povećanje profesionalnog znanja) i
njihovo usmjeravanje (kakvo je to znanje, kako će ono moći biti korišteno). Tradicionalna
ekonomika potiče usmjeravanje potencijala i njihova korištenja u antagonističkom smjeru kroz
isticanja vrijednosti egoizma (greed is good), uske kalkulatorske racionalnosti22, shvaćanja
ekonomskih odnosa kao pretežito konkurentskih i konfliktnih, pretvaranja svega i sviju u
okruženju u objekte ostvarivanja parcijalnih interesa i ciljeva (a koji će nekim čudom –
djelovanjem nevidljive ruke - maksimalno zadovoljiti interese sviju), itd.23
22Ovdje nije riječ o konceptu racionalnih očekivanja koji kritički razmatramo na drugom mjestu. 23 Ove upozoravajuće navode o dominantnoj ekonomskoj teoriji, njen utjecaj na formiranje ljudi u obrazovanju i
time posrednom utjecaju na realne ekonomske procese, potvrđuje jedno kritičko sociološko gledanje na
dominantnu ekonomiku koja tumači ekonomski sustav kao:
1. Društveni sustav koji nije uspio dati prioritet potrebama, a kamoli punom procvatu /potencijala – Z.T./
većine stanovništva;
2. Potpuno izvrnuti sustav ekonomskih vrijednosti koje oblikuju politiku i percepcije društvenih problema;
3. Opsjednutost idejom da je tržište jedini signifikantni oblik suvremene ekonomije;
4. Diskurs o ekonomiji koji ju vidi bitno različitom od ostalih aspekata društva;
5. Ovo prethodno vodi percepciji da zid dijeli ekonomiku od svih ostalih društvenih znanosti;
6. Strogo formalističko gledanje na ekonomski sustav, kako u formalno-matematičkom smislu, taku i u
Polanyjevu smislu uskog fokusiranja na optimizirajuće aktivnosti tržišta;
Stoga: Dominantna je tradicija ekonomike da je pogrešna na mnogim različitim (mada povezanim) razinama
– empirijskoj, metodološkoj, teorijskoj, epistemološkoj i ontološkoj.
Prema Morgan, J. (2017), Anontology for a digital age?, RealWorld Economics Review, br. 81, str.11., koji
citira sociologa Davida Elder-Vassa prema osobnoj komunikaciji.
U sve to uklapa se i takvo stanje i neprimjerenost suvremene ekonomske prakse i s njom
povezane dominantne ekonomske teorije koja takvu praksu legitimira, što je već odavno
prepoznato. Više od ilustracije neka posluži jedan primjer. Ozbiljna i recentna studija
neposrednog i posrednog subvencioniranja energetike koja koristi fosilna goriva24 procjenjuje
subvencije na svjetskoj razini za 2013. na $4,9 tisuća milijardi, a za 2015. na $5,3 tisuće
milijardi, odnosno 6,5% globalnog BDP-a (za 2013.). Od toga nenaplaćivanje za doprinos
globalnom zagrijavanju je 22%, troškovi zbog zagađivanja zraka 46%, šire negativne
eksternalije vozila 13%, troškovi vezani uz proizvodnju 11%, opći porezi na potrošnju 8%.
Daleko najveći subvencioner je Kina, pa zatim SAD, Rusija, EU i Indija. Eliminiranje
subvencija bilo bi smanjilo globalnu emisiju CO2 već 2013. za 21%, smrti izazvane zagađenjem
zraka za 55%, podiglo bi dohodak za 4%, a opće blagostanje za 2,2%. Subvencije su vrijednost
svega što nastaje kao trošak u proizvodnji i potrošnji, a nije uključeno u cijenu za finalnog
potrošača.
Mikroekonomska zasnovanost makroekonomije u novoj klasičnoj ekonomskoj teoriji (Lucas et
al.) kroz „racionalno“ ponašanje proizvođača i potrošača kao jednodimenzionalnih
maksimizatora profita, odnosno zadovoljstva, namjerno isključuje iz vidokruga ekonomske
teorije posredne troškove koji se generiraju pretežno u cjelini makroekonomskog sustava, a šire
se i izvan njega. Time je u potpunosti afirmiran metodološki individualizam kao jedan od
osnovnih principa koji se primjenjuje i na razinu proučavanja makroekonomskih pojava. Takva
ekonomika opravdava normativiziranje ponašanja menadžera kao „legalnih mandatara“ –
zadatak im je maksimizirati povrat (return) dioničarima. Ta „fiducijarna dužnost“ smatra se
jedinim ciljem korporacije.25 Što može ići tako daleko da se pozivaju na legalnu odgovornost
uprave korporacija u kojima su direktori propustili maksimizirati povrat dioničarima!
Što to praktično znači za ponašanje menadžmenta korporacija?
Za upravljački sustav korporacije prema tome imperativ je eksteriorizirati sve posredne, a po
mogućnosti i neposredne troškove (prebaciti ih na okruženje kako ono eksterno tako i ono
unutarnje – na radnike korporacije) s jedne strane, a interiorizirati sve eksterne i po mogućnosti
interne (maksimalno iskorištavanje radnog i tehnološkog potencijala korporacije) koristi koje
se mogu pozitivno odraziti na računovodstvenu i financijsku poziciju korporacije, a da se te
koristi ne moraju platiti. Time se suštinski samom ekonomskom teorijom legitimira neetičko
ponašanje upravljačkih korporacijskih struktura. Neetičnost26 je posljedica kratkovidnog
shvaćanja ekonomskog sustava čije se razumijevanje kroz prizmu metodološkog
individualizma svodi na interakcije individualnih ekonomskih aktera, pri čemu ponašanje i
pojave u cjelini sustava nisu teorijski relevantne. Stoga se cjelokupno područje korporacijske
društvene odgovornosti pojavljuje kao strano tijelo umjetno nakalemljeno na „zdravu
mikroekonomsku osnovu“ makroekonomike. /Jer KDO osuđuje neplaćanje, odnosno
izbjegavanje plaćanja poreza, smanjivanje dobrobiti radnicima, varanje i ucjenjivanje
dobavljača i partnera, varanje i oštećivanje potrošača, oštećivanje prirodnih resursa,
zagađivanje, ugrožavanje zdravlja i životnih uvjeta građana uopće, a posebno lokalnih
zajednica itd./.
24Coady, D. etal. (2017), How Large Are Global Fossil Fuel Subsidies?, World Development, vol. 91, Elsevier,
str.11-27. Subvencije postoje kada su cijene za potrošača ispod troškova proizvodnje, ispod okolinskih troškova
i općih poreza na potrošnju.
25 Sudac Delaware Supreme Court, Leo Strine, je u svom nedavno objavljenom članku rekao: “Directors must
make stockholder welfare their sole end.” U biti to isto kaže i tradicionalne ekonomska teorija. 26Hardy Schloer u knjizi The QuantumRelationsPrinciple, V&Runipress. Goettingen, Njemačka, 2016., govori o
dvoslojnoj etici, pri čemu se ona prvog reda zasniva preferencijalnom tretiranju određene vlastitegrupe, a
principi drugog reda su planetarni i zasnovani na Zlatnom pravilu (biblija, Kantov imperativ).
Međutim, kritike te teorije i na njoj zasnovane prakse ponašanja ekonomskih subjekata, mnogo
su uspješnije od formuliranja drugačije ekonomske teorije koja bi dala cjelovita tumačenja i
konzistentne odgovore na uočene probleme. Takva teorija ne bi apologetski tumačila
ekonomske pojave, odnose i procese koji su velikim dijelom odgovorni za kritičnu situaciju
suvremene ljudske civilizacije. Pokušaji koji idu u tom pravcu suočeni su s mnogim vanjskim,
ali i unutarnjim svjetonazorskim, paradigmatskim, epistemološkim, metodološkim, statističkim
i drugim problemima, protivnicima i neizvjesnošću ishoda.
Sve kritike upućene tradicionaloj ekonomskoj teoriji nisu dovoljne da joj oduzmu teorijski
primat. One su svakako bitne kao sredstvo pojave krize dominantne paradigme ekonomske
znanosti. No ne i ustoličenje nove paradigme.
Evoluistička ekonomika trebala bi ponuditi drugačiji pristup. Ponajprije afirmirati tvrdnju da
sva živa bića da bi održala život - pribavljaju. Od prastarih jednostaničnih bakterija do ljudskog
bića život se održava pribavljanjem supstance, energije i informacija iz svog okruženja. Tako
se ponašaju individualna živa bića kao i složeni živi sustavi – od kolonija bakterija, ekoloških
sustava, do ljudskog društva. Ti procesi, zvani metabolizam, imaju u svakom od navedenih
sustava svoju unutarnju i vanjsku komponentu i odvijaju sa na cikličan način. Na primjeru jedne
stanice bilo kog organizma možemo prikazati cikličku logiku života:
Slika 5 Ciklička logika života.
Izvor: Capra, F. i Luisi, L, L., (2014)The systems view of life : A Unifying Vision, str.134.
Na temelju ove ilustracije može se zaključiti da su jednostavni, kao i složeni živi sustavi
(trebamo li to posebno dokazivati?) unutar sebe organizirani kao jedinstvene cjeline, a prema
svom okruženju imaju propusne granice. Obrazac njihove samoorganizacije je mreža u kojoj se
odvijaju procesi (samo)stvaranja i razgrađivanja unutarnjih komponenti strukture, a razgrađeni
nepotrebni dijelovi se vraćaju u okruženje. Ti sustavi nikada nisu u statičkoj ravnoteži. Dok god
život postoji, procesi se ciklički ponavljaju, a tijekom vremena se i modificiraju.
U razmjerima cijelog planeta Zemlje kao otvorenog (biogeokemijskog) sustava, bitna je
njegova energetska otvorenost prema suncu. Sve ostalo, život u jednostavnim kao i vrlo
složenim ciklusima prisvaja i zatim vraća u okruženje. Ciklus se ponovo obnavlja. Stoga je
pribavljanje prirodno kad je ciklično, jer je tada ostvarena mogućnost njegovog kontinuiranog
ponavljanja. Takvo je pribavljanje održivo kroz ono vremensko razdoblje u kome opće prirodne
okolnosti koje su takvoj ukupnosti života pogodovale – traju. Upravo te okolnosti mogu se
mijenjati, što se u posljednjih pet stotina milijuna godina više puta ponavljalo u vrlo drastičnom
obliku. Tada su bili ugroženi, pa su i nestajali, mnogi životni oblici.
Pribavljanje u ljudskoj civilizaciji odvijalo se stotinama tisuća godina na takav prirodni način.
Kako se radi o društveno-ekonomskim procesima tijekom kojih je čovjek razvijao sredstva
posredovanja između sebe i prirodnih resursa, on je povećavao svoju proizvodnu moć, produbio
podjelu rada uz društveno usložnjavanje i raslojavanje. Kroz dugo razdoblje ljudske povijesti
pribavljanje se spoznavalo i tumačilo kao skup ekonomskih procesa koji nisu zahtijevali neku
posebnu pažnju, odnosno neko izdvojeno objašnjavanje. U svojoj razvijenoj formi pribavljanje
se raščlanilo na niz zasebnih, ali suštinski povezanih aktivnosti - proizvodnju, raspodjelu,
razmjenu i potrošnju. Pri tome je briga o postojećim lokalnim resursima s razvojem
sedanterskog načina života i poljoprivrede također postala dio pribavljanja. Ipak, mjestimično
na nekim lokalitetima, prekomjerna eksploatacija raspoloživih prirodnih resursa i u ranijim je
razdobljima dovodila do ekoloških kriza i napuštanja izraubovanih područja. To, međutim, nije
imalo globalne posljedice.
Industrijska revolucija, novi društveno-ekonomski kapitalistički poredak, oslonjeni na
znanstvenu revoluciju sedamnaestog stoljeća, mijenjaju sam proces i komponente pribavljanja
u ljudskom društvu. Ekonomija se više ne oslanja u pribavljanju samo na energiju sunca, vjetra
i vode, već i na neobnovljive izvore energije, najprije uglja, a zatim naftei plina. Jedna litra
benzina ima energijski potencijal sto sati napornog rada pojedinca. Ljudski rad u energijskom
smislu postaje marginalan, pa u ukupno korištenoj energiji svijeta danas čini manje od 1%.
Sam proces proizvođenja prestaje biti cikličan. Prolaz energije i materijala kroz proizvodni
proces, kao i proizvoda kroz potrošnju naziva se krozlaz (throughput). U tom novom razdoblju
u razvoju ekonomije krozlaz gubi ciklični karakter. U industrijskoj proizvodnji, ali i u
poljoprivredi, krozlaz ostavlja na zemlji neupotrebljiv, štetan i teško razgradiv otpad i zagađuje
zemlju, vodu i zrak. Isto se dešava i u potrošnji. Krozlaz u cjelini pribavljanja postaje pretežito
linearan.
Takav ekonomski sustav povezan je sa odgovarajućom društvenom organizacijom koju
karakterizira ekstraktivni dizajn; iz prirode se izvlače neobnovljivi resursi, posebno energenti,
a iz ekonomije pojedinci i određene organizacije izvlače financijska sredstva. Time se u društvu
stvara neravnomjerna distribucija dohotka i još neravnomjernija raspodjela bogatstva. Da bi se
sustav održao uz očuvanje sadašnjih osobina, zbog konkurencije i stalnih tehnoloških promjena,
poduzećima, pa time i cjelini sustava, neophodan je stalni ekonomski rast. Neograničeni rast uz
ograničene resurse i stalno zagađivanje na dulji rok je neostvariv. Priroda takve ekonomije je
neprirodna. Ona ne može ostvariti niti okolinsku niti društvenu održivost.
Suvremena ekonomika, formirana u posljednjih stotinjak godina, srasla je sa postojećom
ekonomijom kao njen znanstveni tumač. Okrenuta opravdavanju postojećih društveno-
ekonomskih odnosa i dominantne ekonomske prakse nije se kritički postavila prema osnovnom
dizajnu ekonomije i njegovim slabostima i ograničenjima. Kroz sam obrazovni proces takva
ekonomika ne odgovara zadatku kritičke ocjene postojećeg ekonomskog sustava i ekonomske
prakse.
Kako je već rečeno da nije dovoljno dominantnu ekonomsku teoriju kritizirati, nije li onda
najvažniji zadatak dizajnirati tranzicijsku ekonomiju budućnosti u svim njenim bitnim
aspektima koji trebaju biti pravci i oslonac dugoročne održivosti ljudske civilizacije? Ukoliko
se ta tvrdnja prihvati, nameće se potreba da se student informira o sadašnjoj situaciji, kao i o
potrebi i mogućnostima drugačije ekonomike - ekonomike humanog održivog razvoja. Usprkos
evidentnih slabosti, nedorečenosti i mogućih pogrešnih promišljanja, drugih opcija osim
traženja HOR ekonomike teško je uočiti. Vremena je malo, kriza je na našem pragu.
Literatura
Knjige:
- 1O'Boyle, B. i McDonough T.( 2017), A reply to TonyLawson, EconomicThought 6.1.
- Trputec, Z., Tibo, A.., Kovači, A., Šantić, N.,(2014), Teorija i praksa održivog
razvoja,Mostar,Fakultet za menadžment resursa- CKM
- Trputec, Z., (2007), Dizajn humanog održivog razvoja, Hrvatski leksikografski institut
Bosne i Hercegovine, Mostar
- Trputec, Z. (1974), Spoljna trgovina i nacionalna privreda, Ljubljana, Centar za
proučevanje sodelovanja z deželami v razvoju
- Stojanović, S. i Trputec, Z. (1979), Jedan generalni koncept ekonomskog razvoja
zasnovan na sistemsko informacionom pristupu, Ljubljana, Centar za proučevanje
sodelovanja z deželami v razvoju
- Capra, F. i Luisi, L, L.,(2014)The systems view of life : A Unifying Vision, New York,
Cambridge University Press
Doktorski rad:
- Šarić, E. (2016), Kompleksni pristup zdravlju mreže života planete zemlje, Doktorski
rad, Univerzitet modernih znanosti-CKM, Mostar
Članci:
- Lovelock, J. i Margulis, L. (1974), Tellus A: Dynamic Meteorology and
Oceanography. Atmospheric homeostasis by and for the biosphere: the gaia
hypothesis. Vol. 26, ‐2, https://doi.org/10.1111/j.2153-3490.1974.tb01946.x
- Steffen, W., Richardson, K., Rockström, J., E. Cornell, S., Fetzer, I., M. Bennett, E.,
Biggs, R., Stephen R. Carpenter, Wim de Vries,Cynthia A. de Wit, Carl Folke, Dieter
Gerten, Jens Heinke, M. Mace, G.,M. Persson, L., Ramanathan, V., Reyers, B., Sörli
S., (2015)Planetary boundaries: Guiding human development on a changing planet,
Science,
- Coady, D. et al. (2017), How Large Are Global Fossil Fuel Subsidies?, World
Development, vol. 91, Elsevier, str.11-27
- Morgan, J. (2017), An ontology for a digital age?, Real.World Economics Review, br.
81,
- Ceballos, G. et al. (2015) „Accelerated modern human-induced species losses: Entering
sixth mass extinction“, Science Advances, 19. June
Web izvori:
- http://www.yieldforprofit.com/index.php?option=com_content&view=article&id=21
&Itemid=14 - https://www.space.com/40642-space-rock-generates-planet-nine-excitement.html ,