prolog - znanje.hr · »vaši ratnici i dalje su spremni umrijeti za vas, gospodaru«, rekao je...

3

PROLOG

Najmanski kan bio je star. Drhturio je na vjetru koji je šibao brežuljak. Daleko dolje vojska koju je okupio odupirala se

čovjeku koji je sebe nazivao Džingisom. Više od desetak plemena s Najmanima je u podbrežju odolijevalo valovima neprijateljskih napada. Kan je čuo povike i krikove koji su odzvanjali čistim planinskim zrakom, ali je bio gotovo slijep i nije vidio bitku.

»Reci mi što se događa«, rekao je tiho svome šamanu.Kokču još nije napunio ni trideset i imao je oštar vid, iako

mu je oči prekrivala i sjena kajanja.»Džadžirati su položili lukove i mačeve, gospodaru. Napustila

ih je hrabrost, kao što ste i predvidjeli da bi se moglo dogoditi.«»Tim strahom iskazuju mu previše časti«, rekao je kan, pa

haljom bolje zaogrnuo mršavo tijelo. »Reci mi za moje Najmane. Bore li se još uvijek?«

Kokču mu još dugo nije odgovorio. Gledao je uskomešanu masu ljudi i konja. Džingis ih je sve iznenadio, pojavio se iz stepe u svitanje, iako su najbolji izvidnici rekli da je još udaljen više stotina kilometara. Najmanski savez napali su svom žestinom ratnika naviknutih na pobjede, no pojavili su se i izgledi za to da se prekine njihov napad. Kokču je u sebi proklinjao pleme Džadžirat, koje je s

Gospodari strijela_TVRDI.indd 3 28/01/2016 10:36

Conn Iggulden

4

planina dovelo toliko ljudi da su čak pomislili da bi mogli poraziti neprijatelja. Jedno kratko vrijeme njihov je savez bio čudesna i važna stvar, nešto što bi samo nekoliko godina ranije bilo nemoguće. Savez je potrajao do prvoga napada, a onda ga je razvrgnuo strah, pa su se Džadžirati povukli.

Dok je gledao bojišnicu, Kokču je opsovao sebi u bradu, gledajući kako se neki od ljudi koje je njegov kan prigrlio raširenih ruku bore protiv vlastite braće. Po mentalitetu su bili poput čopora pasa, okretali se onako kako se okretao vjetar.

»Još se bore, gospodaru moj«, rekao je na koncu. »Odolijevaju jurišima i njihove strijele pogađaju Džingisove ljude, ubijaju ih i ranjavaju.«

Najmanski kan sklopio je ruke, toliko čvrsto da su mu zglobovi na prstima pobijelili.

»To je dobro, Kokču, ali trebao bih se spustiti do njih i osokoliti ih.«

Šaman je grozničavo pogledao čovjeka kojem služi još otkako je postao odraslim čovjekom.

»Poginut ćete u tom slučaju, gospodaru. Vidio sam kako stoje stvari. Vaši ratnici i vazali držat će ovu uzvisinu čak i pred napadima duša mrtvih.« Skrivao je koliko se stidi. Kan je imao povjerenja u njegove savjete, no kad je vidio kako se prve najmanske linije raspadaju, Kokču je vidio kako se i njegova vlastita smrt približava sa strijelama koje prodorno fijuču. Tada je samo poželio nestati odande.

Kan je uzdahnuo. »Dobro mi služiš, Kokču. I zahvalan sam ti. A sad mi reci što vidiš.«

Kokču je kratko, odlučno udahnuo, a onda odgovorio.»Boju su se sada pridružila i Džingisova braća. Jedan od njih

poveo je napad na naše krilo. Ušao je već duboko.« Zašutio je i ugrizao se za usnu. Poput muhe koja zuji, vidio je strijelu koja je pojurila prema njima i gledao kako sve do perja na završetku prodire u tlo, samo nekoliko koraka ispod mjesta na kojem su čučali.

»Moramo se povući na viši položaj, gospodaru«, rekao je, pa ustao ne odvajajući pogled od uskomešane mase posvećene ubijanju daleko dolje.


5

GOSPODARI STRIJELA

Stari kan također je ustao, uz pomoć dvojice ratnika. Lice im je bilo skamenjeno, jer su upravo gledali uništenje vlastitih prijatelja i braće, ali na Kokčuov znak ipak su krenuli uzbrdicom, u usponu pomažući starome kanu.

»Jesmo li uzvratili, Kokču?« upitao je ovaj, uzdrhtala glasa. Kokču se okrenuo i lecnuo od prizora koji ga je dočekao. U podnožju uzvisine strijele kao da su lebdjele u zraku, leteći beskonačno usporeno. Najmanske snage neprijateljski je juriš podijelio na dva dijela. Oklop koji je Džingis preuzeo od naroda Jin* bio je bolji od najmanske kuhane kože. Svaki njegov ratnik imao je stotine komadića željeza širine prsta, ušivenih u debelo platno nad svilenom tunikom. Čak i takav oklop nije mogao zaustaviti snažan udarac, iako je svila često zaustavljala sam vršak strijele. Kokču je vidio kako Džingisovi ratnici odolijevaju kiši strijela. Stijeg s konjskim repom plemena Merkit našao se pod konjskim kopitima, a i oni su odbacili oružje i već klečali, dok su im se prsa nadimala od zadihanosti. I dalje su se borili još jedino Ojrati i Najmani, izvan sebe od bijesa, svjesni toga da više ne mogu dugo odolijevati. Veliki savez bio je sklopljen radi otpora zajedničkome neprijatelju, a s njegovim krajem raspršile su se i sve nade u slobodu. Kokču se namrštio, razmišljajući o vlastitoj budućnosti.

»Ratnici se bore ponosno, gospodaru. Neće bježati od neprijatelja dok god ih vi gledate!« Vidio je kako je stotinjak Džingisovih ratnika došlo do podnožja uzvisine i kako sada zlokobno gledaju prema gore, prema ratničkim linijama. Vjetar je na toj visini bio nesmiljeno hladan i Kokču je osjetio kako ga obuzimaju beznađe i gnjev. Već je došao predaleko da sada tako zaglavi na toj sušnoj uzvisini, s hladnim suncem koje mu obasjava lice. Sve tajne koje je izvukao od oca, čak ih i nadmašio, uzalud će nestati od samo jednog udarca mača, ili strijele, koji će okončati njegov život. Još nekoliko trenutaka osjećao je mržnju prema starom kanu koji se pokušao oduprijeti novoj sili u stepama. Doživio je neuspjeh i pokazao se glupim i nepromišljenim, koliko god se nekoć doimao snažnim. Kokču je u sebi proklinjao nesreću koja ga i dalje prati.

* Jedno od kineskih carstava i dinastija toga doba, uz Zapadnu Hsiju, Song itd. Ostali su nazivi: Kin, Qin, Chin, Čin… — prev.


Conn Iggulden

6

Najmanski kan sve je teže hvatao zrak dok su se uspinjali, te je u jednom trenutku samo umorno mahnuo ratnicima koji su ga držali pod rukom.

»Ovdje se moram odmoriti«, rekao je, odmahujući glavom.»Gospodaru, preblizu su«, rekao je Kokču. Ratnici se nisu

obazirali na šamana, pa su spustili kana da sjedne na travu.»Znači da smo izgubili?« rekao je kan. »Kako bi inače Džin

gisovi psi došli do ove uzvisine, ako ne preko poginulih Najmana?«Kokču je izbjegavao pogled ratnikâ. Oni su istinu znali jed

nako dobro kao i on, no nitko nije želio izgovoriti te riječi i starcu raspršiti i posljednju nadu. Dolje je tlo bilo prekriveno kratkim lukovima i prugama, tijelima poginulih ratnika, nalik na krvava slova na travi. Ojrati su se borili odvažno i dobro, no i oni su se u posljednjem trenutku razbježali. Džingisova vojska napredovala je brzo i skladno, koristeći sve slabosti u neprijateljskim linijama. Kokču je vidio kako skupine od nekoliko desetaka i nekoliko stotina ljudi jure bojišnicom, dok njihovi zapovjednici prenose dogovore i naloge nevjerojatnom brzinom. Još je jedino neviđena hrabrost najmanskih ratnika zadržavala tu oluju, a to neće biti dovoljno. Kokču je na trenutak ponovno osjetio nadu kad su ratnici ponovno zauzeli podnožje uzvisine, no radilo se tek o šačici iscrpljenih boraca, koje je pokosio sljedeći veliki juriš.

»Vaši ratnici i dalje su spremni umrijeti za vas, gospodaru«, rekao je tiho Kokču. Više od toga nije mogao reći. Ostali vojnici koji su večer ranije izgledali tako snažno i sjajno, ležali su raspršeni po bojnom polju. Čuo je zapomaganje ljudi na samrti.

Kan je kimnuo i sklopio oči.»Mislio sam da danas možemo pobijediti«, rekao je, već goto

vo šaptom. »Ako je gotovo, reci mojim sinovima da polože mačeve. Ne želim da uzalud umru.«

Kanovi sinovi poginuli su kad ih je pregazila Džingisova vojska. Začuvši naredbu, ona dvojica ratnika netremice su se zagledala u Kokčua, prikrivajući bol i gnjev. Stariji muškarac izvukao je mač i provjerio oštricu. Žile na licu i vratu jasno su mu se isticale, poput profinjenih niti pod kožom.


7

GOSPODARI STRIJELA

»Ako mi dopustite, ja ću prenijeti poruku vašim sinovima, gospodaru.«

Kan je pridignuo glavu.»Reci im neka žive, Murak, da vide kamo će nas sve odvesti

taj Džingis.«Murak je ljutito obrisao suze i okrenuo se prema drugom

ratniku, ne obazirući se na Kokčua, kao da i nije ondje.»Čuvaj kana, sine moj«, rekao je tiho. Mlađi muškarac

pognuo je glavu, a Murak mu je položio ruku na rame, te se nagnuo, tako da su se načas dodirnuli čelom. Ni ne pogledavši šamana koji ih je doveo na uzvisinu, Murak se dugačkim koracima uputio nizbrdicom.

Kan je uzdahnuo, glave zamagljene teškim mislima.»Recite im da puste osvajača da dođe do mene«, prošaptao

je. Kokču je gledao kako mu se kaplja znoja zaustavila na vrhu nosa i ondje zadrhtala. »Možda bude milostiv prema mojim sinovima nakon što ubije mene.«

Daleko ispod njih Kokču je vidio kako Murak dolazi do posljednje zgusnute skupine branitelja. Svi su se uspravili kad je došao do njih. Bili su to iscrpljeni, slomljeni ljudi koji su ipak uzdignuli glavu i pokušali pokazati da ih nije obuzeo strah. Kokču je čuo kako se jedni od drugih opraštaju dok lagana koraka prilaze neprijatelju.

U podnožju uzvisine Kokču je ugledao samog Džingisa kako se probija kroz mnoštvo ratnika, oklopa prošarana krvlju. Kokču je osjetio kako ga je ovaj pogledao. Zadrhtao je i dodirnuo držak noža. Bi li Džingis spasio šamana koji je nožem prerezao vrat vlastitome kanu? Starac je sjedio pognute glave, bolno tankoga vrata. Možda bi takvo ubojstvo Kokčuu podarilo život. A on se, u tom trenutku, očajnički bojao smrti.

Džingis je još dugo gledao gore, ne mičući se, a Kokču je spustio ruku. Nije poznavao tog hladnokrvnog ratnika koji se s jutarnjim suncem pojavio niotkud. Kokču je sjeo kraj svoga kana te gledao kako i posljednji Najmani padaju i umiru. Stao je izgovarati staru


Conn Iggulden

8

zaštitničku čaroliju koju je naučio od oca, ne bi li na svoju stranu pridobio neprijatelja. Činilo se da su te riječi koje su se prelijevale jedna za drugom nekako ublažile kanovu napetost.

Murak je bio najmanski prvi ratnik i toga se dana nije borio. Uz prodoran poklič nasrnuo je na liniju Džingisovih ljudi, ni u jednom trenutku ne razmišljajući o vlastitoj obrani. Posljednji Najmani pridružili su mu se u prodornom pokliču, odjednom više ne osjećajući silnu premorenost. Od njihovih strijela Džingisovi su se ratnici počeli naglo okretati i padati, premda su se ubrzo pribrali i stali ispaljivati strijele, u novom nasrtaju pokazujući zube. Kada je Murak ubio prvoga ratnika koji se našao kraj njega, njih još desetak nasrnulo je na njega sa svih strana, tako da su mu rebra ubrzo poprimila crvenu boju od njihovih udaraca.

Kokču je i dalje izgovarao onu čaroliju, sada razrogačenih očiju gledajući kako Džingis puše u rog i kako se njegovi ljudi povlače od zadihanih preživjelih Najmana.

Murak je i dalje bio živ i omamljeno je stajao. Kokču je vidio kako mu se Džingis obraća, ali nije razabrao riječi. Murak je odmahnuo glavom i ispljunuo krv na tlo, još jednom podižući mač. Na nogama je bila tek još šačica Najmana i svi su bili ranjeni, a krv im je tekla niz noge. I oni su uzdignuli mačeve, pritom već posrćući.

»Dobro ste se borili«, povikao je Džingis. »Predajte mi se i ja ću vam pružiti dobrodošlicu uza svoje vatre. Pružit ću vam čast.«

Murak mu se nacerio krvavim zubima.»Pljujem na čast Vukova«, rekao je.Džingis je još nekoliko trenutaka posve mirno sjedio na konju,

a onda slegnuo ramenima i još jednom spustio ruku. Njegovi ratnici ponovno su nasrnuli naprijed, a Muraka i ostale progutala je masa boraca koji su sjekli, probadali i gazili.

Visoko gore, Kokču je ustao, a pjevna mu je molitva zamrla u grlu kad je Džingis sjahao i počeo se uspinjati. Bitka je završila. Na bojišnici su ležale stotine mrtvih, no još tisuće boraca su se predale. Kokčua njihova sudbina nije zanimala.


9

GOSPODARI STRIJELA

»Dolazi«, rekao je Kokču tiho, zagledan niz strminu. Želudac mu se grčio, dok su mu mišići nogu podrhtavali kao u konja kojeg opsjedaju muhe. Čovjek koji je plemena ravnica i stepa ujedinio pod svojim stijegom odlučno se uspinjao, posve bezizražajna lica. Kokču je jasno vidio da mu je oklop izubijan i više metalnih pločica visjelo je samo na nitima. Bila je to žestoka borba, no Džingis se uspinjao zatvorenih usta, kao da mu napor ne znači baš ništa.

»Jesu li moji sinovi preživjeli?« prošaptao je kan, prvi se put pomaknuvši. Ispružio je ruku i uhvatio rukav Kokčuove halje.

»Nisu«, rekao je Kokču, iznenada obuzet gorčinom. Ruka se spustila, a starac je beživotno klonuo. Dok ga je Kokču gledao, one mliječne oči još su se jednom podignule, a u njegovu držanju bilo je neke snage.

»Onda neka Džingis dođe«, rekao je kan. »Što bi mi to sad trebalo značiti?«

Kokču nije ništa rekao, ne uspijevajući otrgnuti pogled od ratnika koji se uspinjao prema njima. Vjetar mu je hladio vrat i on je znao da ga osjeća snažnije nego ikada ranije. Već je viđao ljude suočene sa smrću. Zadavao im ju je u najmračnijim obredima, tako da su im duše vrtoglavo letjele u nebo. Vidio je vlastitu smrt kako mu se približava u ustrajnim koracima toga čovjeka i na trenutak se zamalo dao u bijeg. Na mjestu ga nije zadržala hrabrost. Bio je čovjek od riječi i čarolija, među Najmanima izazivao strah kakav njegov otac nije izazivao nikada. Bijeg bi značio sigurnu smrt, kao što je siguran nailazak zime. Čuo je tihi zvuk kada je Murakov sin izvukao mač, no to mu nije donijelo utjehu. Nešto u ustrajnom i odlučnom koraku velikog osvajača izazivalo je strahopoštovanje. Nisu ga zaustavile čitave vojske. Stari kan pridignuo je glavu prema pobjedniku, sluteći njegovo približavanje, onako kako oči koje ne vide i dalje uspijevaju osjetiti na kojoj je strani sunce.

Došavši do te trojice muškaraca, Džingis je zastao i zagledao se u njih. Bio je visok, a koža mu je blistala od ovčjeg loja i zdravlja. Oči su mu bile žute kao u vuka i Kokču u njima nije vidio nimalo milosrđa. Dok je Kokču stajao kao paraliziran, Džingis je izvukao mač na kojem se još uvijek vidjela sasušena krv. Murakov


Conn Iggulden

10

sin zakoračio je naprijed i tako se našao između dvojice kanova. Džingis ga je pogledao s tračkom razdraženosti u očima i mladi je muškarac zategnuo mišiće.

»Spusti se s uzvisine, mladiću, ako ti je život mio«, rekao je Džingis. »Danas sam već vidio dovoljno smrti među svojim narodom.«

Mladi ratnik bez riječi je odmahnuo glavom, a Džingis je uzdahnuo. Oštrim udarcem izbio mu je mač iz ruke, a potom munjevitim pokretom druge ruke zario bodež u mladićev vrat. Dok mu je život napuštao tijelo, Murakov sin pao je na Džingisa raširenih ruku. Džingis je zastenjao uhvativši tijelo, pa ga zatim jednim pokretom odbacio. Kokču je gledao kako se tijelo beživotno kotrlja niz padinu.

Džingis je mirno obrisao nož i vratio ga u korice za pojasom, a na njemu se odjednom vidjelo koliko je premoren.

»Da ste mi se pridružili, prihvatio bih Najmane uza sve počasti«, rekao je.

Stari kan prema njemu je uputio prazan pogled.»Čuo si moj odgovor«, rekao je, snažnim glasom. »A sad

me pošalji mojim sinovima.«Džingis je kimnuo. Činilo se da se njegov mač spušta nekako

sporo. Samo je tako skinuo kanovu glavu s ramena, tako da se zakotrljala nizbrdo. Tijelo se nije gotovo ni trgnulo od udarca oštrice, te se samo malko nagnulo u stranu. Kokču je čuo kako je krv kapnula na kamenje, dok su mu sva osjetila svim silama željela živjeti. Problijedio je kada se Džingis okrenuo prema njemu, te je iz njega provalila očajnička bujica riječi.

»Gospodaru, ne smijete proliti krv šamanovu. To nikako ne bi bilo dobro. Ja imam moć i razumijem moć. Udarite li na mene, uvidjet ćete da mi je koža od željeza. Umjesto toga, dopustite da ja služim vama. Dopustite da proglasim pobjedu vašu.«

»Koliko si dobro služio kanu najmanskome kad si ga doveo ovamo da umre?« uzvratio je Džingis.

»Nisam li ga odveo daleko od bitke? U snu vidjeh da dolazite, gospodaru. Pripremio sam vam put koliko sam bolje mogao. Niste li


11

GOSPODARI STRIJELA

vi budućnost ovih plemena? Moj glas zapravo je glas duhova. Stojim u vodi, dok vi stojite na zemlji i nebu. Dopustite da vam služim.«

Džingis je još nekoliko trenutaka oklijevao, posve nepomična mača. Muškarac koji se nalazio pred njim imao je tamnosmeđu halju preko prljave tunike i uskih hlača. Bila je ukrašena izvezenim uzorkom, ljubičastim viticama koje su bile gotovo crne od masnoće i prljavštine. Kokčuove čizme bile su obavijene užetom, od onakvih kakve bi čovjek nosio nakon što prijašnji vlasnik s njima više ne bi imao što raditi.

Ipak, njegove oči nekako su osobito gorjele na tom tamnom licu. Džingis se sjećao kako je Eluk, iz Vukova, ubio očeva šamana. Možda je Elukova sudbina zapečaćena upravo toga davnog krvavog dana. Kokču ga je promatrao, iščekujući udarac koji će mu okončati život.

»Ne treba mi još jedan pripovjedač«, rekao je Džingis.« Već imam trojicu ljudi koji tvrde da govore u ime duhova.«

Kokču je u njegovim očima ugledao znatiželju i nije oklijevao ni trenutka.

»To su djeca, gospodaru. Dopustite da vam pokažem«, rekao je. I ne pričekavši odgovor, uvukao je ruku u halju i izvadio tanak komad čelika s nevješto pridodanim rožnatim drškom. Naslutio je da je Džingis podignuo mač i Kokču je pridignuo slobodni dlan da se zaštiti od udarca, pritom zatvarajući oči.

Silnim naporom volje šaman je potisnuo vjetar na koži i ledeni strah koji mu je izjedao utrobu. Stao je tiho izgovarati riječi koje je u njega usadio otac, te počeo osjećati kako ga spokoj transa obuzima intenzivnije i brže nego što je i sam očekivao. Duhovi su uz njega, a njihov blagi dodir usporava rad njegova srca. Već trenutak kasnije bio je negdje drugdje i sve promatrao.

Džingis ga je pogledao razrogačenih očiju kada je Kokču oštricom bodeža probio kožu na vlastitoj podlaktici i kada je to tanko i oštro željezo počelo prodirati u meso. Šaman ničim nije pokazao da osjeća bol dok mu je metal prodirao kroz meso, a Džingis je opčinjeno gledao kako vršak bodeža pridiže kožu na suprotnoj strani.


Conn Iggulden

12

Crni metal probio je kožu, a Kokču je polagano zatreptao, gotovo lijeno, kad ga je izvukao.

Promatrao je oči mladoga kana kada je oslobodio nož. Pogled mu se nije odvajao od rane. Kokču je duboko udahnuo, osjećajući kako mu se trans produbljuje, sve dok u svim udovima nije osjetio veliku hladnoću.

»Ima li krvi, gospodaru?« prošaptao je, znajući odgovor.Džingis se namrštio. Nije spremio mač u korice, nego mu je

prišao i palcem prešao preko ovalne rane na Kokčuovoj podlaktici.»Ništa. To je vrlo korisna vještina«, priznao je nevoljko. »Je

li ju moguće prenijeti drugima?«Kokču se nasmiješio, više se ne bojeći.»Duhovi neće doći onima koje nisu odabrali, gospodaru.«Džingis je kimnuo i povukao se za korakdva. Čak i na tom

ledenom vjetru, šaman je zaudarao poput staroga jarca. Osim toga, nije znao što bi uopće mislio o toj neobičnoj rani koja ne krvari.

Nešto progunđavši, prstima je prešao po oštrici svojega mača, pa ga spremio.

»Dajem ti godinu života, šamane. Dovoljno vremena da dokažeš koliko vrijediš.«

Kokču se spustio na koljena i priljubio lice uz tlo.»Onako ste veliki kan kao što sam i predvidio«, rekao je, dok

su mu suze vlažile prašinu na obrazima. Osjetio je kako ga u tom trenutku napušta ona hladnoća duhova koji mu šapuću. Spustio je rukav da prikrije sve veću krvavu mrlju na ruci.

»Jesam«, rekao je Džingis. Pogledao je u dolinu, gdje je vojska iščekivala njegov povratak. »Svijet će doznati za mene.« Nakon toga oglasio se toliko tiho da je Kokču morao dobro naćuliti uši da ga čuje.

»Ovo nije vrijeme smrti, šamane. Mi smo jedan narod i među nama više neće biti bitaka. Sve ću nas okupiti. Veliki gradovi padat će u naše ruke, osvojit ćemo nove zemlje kojima ćemo jahati. Žene će plakati, a meni će to biti melem za uši.«


13

GOSPODARI STRIJELA

Namršteno je pogledao šamana na tlu. »Preživjet ćeš, šamane. To sam ti obećao. A sada ustani i pođi sa mnom dolje.«

U podnožju uzvisine Džingis je kimnuo braći, Kačiunu i Kasaru. Svima njima povećala se moć otkako su počeli okupljati plemena, no još su bili mladi i Kačiun se nasmiješio kada je njegov brat krenuo između njih.

»Tko je to?« upitao je Kasar, zagledan u Kokčua u onoj pohabanoj halji.

»Najmanski šaman«, odgovorio je Džingis.Neki drugi muškarac prišao im je konjem i sjahao, ne odvajajući

pogled od Kokčua. Arslan je nekoć bio kovač mačeva u plemenu Najmana i Kokču ga je prepoznao kad im se približio. Prisjetio se i da je taj čovjek bio ubojica kojeg je pleme protjeralo. Nije bilo ni najmanje neobično zateći takvog čovjeka među Džingisovim zapovjednicima od povjerenja.

»Sjećam te se«, rekao je Arslan. »Je li ti otac, onda, umro?«»Još davno, izdajice«, rekao je Kokču, kojeg je razjario njegov

ton. Prvi put uvidio je da je ostao bez ugleda i moći koje je toliko mukotrpno stjecao među Najmanima. U tom plemenu bilo je malo onih koji bi ga pogledali, a da ne spuste pogled, pribojavajući se da ih ne optuže zbog nelojalnosti i da bi se mogli suočiti s njegovim noževima i plamenom. Kokču je, ni ne trepnuvši, pogledao najmanskoga izdajnika u oči. I ovi će ga već upoznati.

Džingis je gotovo zabavljeno promatrao napetost između te dvojice muškaraca.

»Ne vrijeđaj, šamane. Pogotovo ne prvoga ratnika koji je stao pod moj stijeg. Najmana više nema, kao ni veza s tim plemenom. Sve sam ih preuzeo.«

»To sam vidio u vizijama«, uzvratio je odmah Kokču. »Duhovi su vas blagoslovili.«

Na te se riječi na Džingisovu licu pojavila napetost.»Bio je to pomalo neugodan blagoslov. Vojska koju vidiš pri

dobivena je snagom i umijećem. Ako su nam duše naših očeva i pomagale, činile su to toliko neprimjetno da ih ja nisam vidio.«


Conn Iggulden

14

Kokču je ubrzano zatreptao. Najmanski kan bio je lakovjeran i njime je bilo jednostavno manipulirati. Sada je shvatio da ovaj novi gospodar nije toliko podložan njegovu utjecaju. Ipak, zrak koji mu je ispunjavao pluća bio je slatkast. Živ je, a to nije očekivao čak ni sat ranije.

Džingis se sada okrenuo braći, posve udaljujući Kokčua iz misli.

»Neka mi novi ljudi prisegnu još večeras, u vrijeme zalaska sunca«, rekao je Kasaru. »Rasporedite ih među ostale, tako da se počnu osjećati kao da nam pripadaju, a ne da su poraženi neprijatelji. U tome budite oprezni. Ne mogu paziti hoće li mi netko zariti nož u leđa.«

Kasar se kratko naklonio, pa se okrenuo i između redova ratnika došao do mjesta na kojem su i dalje klečali pripadnici poraženih plemena.

Kokču je vidio kako su se Džingis i njegov mlađi brat Kačiun jedan drugome blagonaklono nasmiješili. Njih su dvojica bili prijatelji, a Kokču je počeo upijati sve što mu se nudilo. Čak će i najmanje pojedinosti sljedećih godina biti korisne.

»Razbili smo savez, Kačiune. Nisam li ti rekao da ćemo uspjeti?« rekao je Džingis, pa ga potapšao po leđima. »Tvoji oklopljeni konji pojavili su se u idealnom trenutku.«

»Kao što si me i naučio«, uzvratio je Kačiun, brz na pohvalama. »Uz nove ljude, ova će vojska zavladati stepama i visoravni

ma«, rekao je Džingis, smiješeći se. »Napokon je kucnuo čas da zacrtamo put.« Na trenutak se zamislio.

»Pošalji jahače u svim smjerovima, Kačiune. Zemlju treba očistiti od svih obitelji i malih plemena koja tumaraju. Reci im da na proljeće dođu na crnu planinu, u blizini rijeke Onon. Na tu visoravan stat će sve tisuće pripadnika našega naroda. Ondje ćemo se okupiti i pripremiti za osvajanje.«

»Koju ću poruku prenijeti?« upitao je Kačiun.»Recite im da dođu k meni«, odgovorio je ovaj tiho. »Recite

im da ih Džingis poziva na okupljanje. Sada nam se više nitko ne


15

GOSPODARI STRIJELA

može oduprijeti. Mogu poći za mnom ili mogu proživjeti posljednje dane iščekujući moje ratnike na obzoru. Tako im poručite.« Zadovoljno je pogledao uokolo. U sedam godina okupio je više od deset tisuća ljudi. Uz preživjele iz poraženih savezničkih plemena, sada ima gotovo dvostruko više. U stepama i na visoravnima više nema nikoga tko može osporiti njegovu ulogu vođe. Odvratio je pogled od sunca prema istoku, zamišljajući one nabujale, bogate gradove dinastije Jin.

»Tisućama naraštaja držali su nas razdvojenima, Kačiune. Gazili su nas sve dok se nismo pretvorili tek u divlje pse. No to je sada stvar prošlosti. Ja sam nas okupio, a oni će drhtati. Dat ću im više nego dovoljno povoda.«


17

PRVO POGLAVLJE

U ljetnom sutonu mongolski se logor protezao kilometrima u svim smjerovima, a veliki skup i dalje se doimao manjim

od velike ravnice u sjeni crne planine. Krajobraz je bio načičkan jurtama koliko je god pogled sezao u daljinu, a oko njih područje su osvjetljavale vatre, njih na tisuće. Dalje, iza njih, krda snažnih niskih konja, koza, ovaca i jakova u stalnoj su gladi uklanjali travu s cijeloga područja. Svaki dan u svitanje odlazili su do rijeke i na poštenu ispašu, a onda se vraćali do jurta. Iako je Džingis jamčio mir, iz dana u dan sve su više rasli i napetost i sumnjičavost. Nitko od prisutnih nikada nije vidio takvu masu ljudi i nije bilo teško osjećati se ugroženo takvom gužvom. I stvarne i zamišljene uvrede razmjenjivale su se na sve strane, a svi su osjećali pritisak zbog života u neposrednoj blizini ratnika koje nisu poznavali. Uvečer je bilo mnogo tučnjava i sukoba među mladim muškarcima, usprkos zabrani. Svakoga jutra pronašlo bi se pokoje tijelo onih koji su pokušavali poravnati neke stare račune ili uvrede. Plemena su među sobom nezadovoljno gunđala dok su iščekivala da čuju zašto su onamo dovedena sa svog područja.

U središtu tih silnih šatora i kola nalazila se i jurta samoga Džingisa, nešto što dotada nije viđeno na tim nepreglednim


Conn Iggulden

18

prostorima. Barem upola viša od ostalih, bila je i dvostruko šira i izgrađena od čvršćega materijala, a ne od isprepletena šiblja od kojeg su bile izrađene okolne jurte. Pokazalo se da cijelu konstrukciju nije lako demontirati, pa se stavljala na kola koja je vuklo osam volova. Sa spuštanjem noći, stotine ratnika odlazile su u tom smjeru, samo da potvrde glasine koje su do njih došle i da se dive.

Velika jurta iznutra je bila osvijetljena uljanicama od ovčjega loja, koje su toplim sjajem obasjavale sve u njoj i zbog kojih je zrak bio zgusnut i težak. Na zidovima su bili obješeni svileni ratni stjegovi, no Džingis je prezirao svako razmetanje bogatstvom, te je sjedio na gruboj drvenoj klupi. Njegova braća ležala su ispružena na hrpama konjskih deka i sedala, pila i dokono razgovarala.

Pred Džingisom je sjedio neki nervozni mladi ratnik, još uvijek znojan od dugotrajnog jahanja do mjesta održavanja tako velikoga skupa. Ljudi oko kana kao da mu nisu obraćali osobitu pozornost, no glasnik je bio svjestan toga da im ruka ni u jednom trenutku nije daleko od oružja. Nisu se doimali ni napetima, ni zabrinutima zbog njegove prisutnosti, a on je razmišljao o tome da možda uvijek imaju oružje nadohvat ruke. Njegov je narod donio odluku, a on se nadao da kanovi na višem položaju znaju što čine.

»Ako si popio čaj, poslušat ću poruku«, rekao je Džingis.Glasnik je kimnuo, pa plitku šalicu položio na pod do nogu.

Progutao je posljednji gutljaj, sklopio oči i stao deklamirati: »Ovo su riječi Barčuka, kana ujgurskoga.«

Razgovor i smijeh oko njega utihnuli su kada se oglasio i on je bio svjestan toga da ga svi slušaju. Nervoza se u njemu samo pojačala.

»S najvećom radošću doznao sam za vašu veliku slavu, gospodaru moj Džingiskane. Već smo bili siti toga da čekamo da se naš narod među sobom upozna i ustane. Sunce je visoko. Na rijeci nema leda. Vi ste gurkan*, osoba koja će nas sve voditi. Svu snagu i znanje kojima raspolažem posvetit ću vama.«

Glasnik je zašutio i obrisao znoj s čela. Kad je otvorio oči, uvidio je da ga Džingis upitno gleda, pa mu se želudac zgrčio od straha.

* Kan nad kanovima, vrhovni kan — prev.


19

GOSPODARI STRIJELA

»Sve su to lijepe riječi«, rekao je Džingis, »ali gdje su Ujguri? Imali su godinu dana da dođu ovamo. Budem li morao ići po njih…« Nije do kraja izgovorio prijetnju.

Glasnik je žurno rekao: »Gospodaru moj, trebalo nam je više mjeseci samo da izradimo kola za putovanje. Sa svog područja nismo se selili već naraštajima. Morali smo rastaviti pet hramova, kamen po kamen, a svaki kamen bio je obrojčan kako bismo ga ponovno mogli podignuti. Samo za pohranjene svitke trebalo nam je više od deset kola, a ona se ne mogu brzo kretati.«

»Imate pismo?« upitao je Džingis, pa se zainteresirano uspravio i sjeo na rub klupe.

Glasnik je kimnuo bez ponosa. »Sada već godinama, gospodaru moj. Prikupljali smo spise

naroda na zapadu, kad god su nam dopuštali da ih za nešto razmijenimo. Naš je kan vrlo učen čovjek i čak je prepisao djela Jina i Zapadne Hsije.«

»Znači da bih ovamo trebao primiti učenjake i učitelje?« upitao je Džingis. »Namjeravate se boriti svitcima?«

Glasnik se zarumenio, a muškarci u jurti stali su se smijuljiti.»Imamo i četiri tisuće ratnika, gospodaru moj. Oni će ići za

Barčukom kamo god ih povede.«»Slijedit će mene, jer će inače biti ostavljeni poput mesa u

travi«, uzvratio je Džingis. Još nekoliko trenutaka glasnik je samo piljio u njega, no onda je spustio pogled na ulašteni drveni pod i ostao sjediti bez riječi.

Džingis je potisnuo razdraženost.»Nisi mi rekao kada će doći ti ujgurski učenjaci«, rekao je.»Moguće je da za mnom kasne tek nekoliko dana, gospodaru.

Otišao sam prije tri mjeseca, a oni su bili gotovo spremni za polazak. Moraju doći ubrzo, samo ako budete imali još malo strpljenja.«

»Četiri tisuće voljan sam čekati«, rekao je Džingis, već razmišljajući. »Poznaješ pismo naroda Jin?«

»Ja ne znam slova, gospodaru. Moj kan zna čitati njihova slova.«


Conn Iggulden

20

»Piše li u tim spisima kako zauzeti grad od kamena?«Glasnik je oklijevao, jer mu se činilo da je naslutio veliko zani

manje osoba oko sebe.»Nisam čuo ni za što slično, gospodaru moj. U Jinu pišu o

filozofiji, Budinim riječima, Konfuciju i LaoCeu. Ne pišu o ratu, a ako i pišu, nama nisu dopustili da vidimo te svitke.«

»U tom mi slučaju nisu ni od kakve koristi«, obrecnuo se Džingis. »Potraži nešto za jelo i pripazi da takvom samohvalom ne započneš sukob. Ja ću o Ujgurima suditi kad napokon stignu ovamo.«

Glasnik se duboko naklonio i izišao iz jurte, te je s olakšanjem odahnuo čim se našao izvan te zadimljene atmosfere. Još jednom upitao se je li njegov kan shvatio što je tim riječima obećao. Ujguri više ne vladaju sami sobom.

Pogledom obuhvativši divovski logor, glasnik je vidio da se treperava svjetla protežu kilometrima uokolo. Samo jedna zapovijed čovjeka kojeg je upravo upoznao bila bi dovoljna da svi ti ljudi krenu u bilo kojem smjeru. Možda ujgurski kan i nije imao izbora.

Helun je uronila krpu u kantu, pa je stavila sinu na čelo. Temug je oduvijek bio slabiji od braće i činilo se da je to što pobolijeva češće od Kasara, Kačiuna ili samog Temudžina samo dodatno opterećenje. Jedva primjetno nasmiješila se zbog činjenice da ona sada vlastita sina mora zvati »Džingisom«. Ta riječ značila je more i bila lijepa, ali i već udaljena od uobičajenoga značenja upravo zbog njegovih ambicija. I to upravo on koji u dvadeset šest godina života nikada nije vidio more. Kao ni ona, dakako.

Temug se trgnuo u snu, te se lecnuo kada mu je prstima opipala trbuh.

»Sada je miran. Možda se udaljim na neko vrijeme«, rekla je Borte.

Helun je samo hladno pogledala ženu koju je Temudžin uzeo za suprugu. Borte mu je rodila četiri savršena sina i još neko vrijeme Helun je mislila da će njih dvije biti kao sestre, ili barem prijateljice. Mlađa žena nekoć je bila puna života i uzbuđenja, no događaji su je


21

GOSPODARI STRIJELA

izobličili negdje duboko, gdje se to nije vidjelo. Helun je poznavala način na koji je Temudžin gledao najstarijeg dječaka. Nije se igrao s malenim Džočijem i praktički ga je zanemarivao. Borte se borila protiv toga nepovjerenja, no ono se među njima samo širilo, poput željeznog klina koji ulazi u snažno drvo. Stvari nije olakšavalo ni to što su ostala tri sina naslijedila žute oči njegove loze. Džoči je imao tamnosmeđe oči, pri slabašnoj svjetlosti crne poput njegove kose. I dok je Temudžin ostale obasipao ljubavlju, Džoči je bio na majčinu stranu i nikako nije shvaćao hladnoću očeva lica kad bi ga pogledao. Helun je vidjela kako je mlada žena pogledala prema vratima jurte, nesumnjivo misleći na sinove.

»Imaš sluškinje koje ih mogu staviti na spavanje«, ukorila ju je Helun. »Probudi li se Temug, trebat ćeš mi ovdje.«

Dok je izgovarala te riječi, prstima je ovlaš prešla po tamnom čvoru pod kožom sinova trbuha, tek nekoliko prstiju iznad tamnih dlaka njegova međunožja. Već je viđala takve ozljede, kad bi muškarci podizali pretežak teret. Bol je bila nepodnošljiva, no većina bi ih se oporavila. Temug nije bio takve sreće, ne samo sada, nego nikada. Sada kao već odrastao muškarac, još je manje nalikovao na ratnika nego ranije. Kad je spavao, imao je lice pjesnika i ona ga je zbog toga obožavala. Možda upravo zbog toga što bi njegov otac uživao u tome da vidi u kakve su prave muškarce ostali izrasli, ona je oduvijek osjećala osobitu nježnost i naklonost prema Temugu. On nije postao svirep i nesmiljen iako je pretrpio koliko i oni. U sebi je uzdahnula i u polutami osjetila Bortin pogled.

»Možda se oporavi«, rekla je Borte. Helun se lecnula. Njezin je sin na suncu dobivao opekline, a rijetko je nosio oružje veće od običnog noža za meso. Nije joj smetalo kada je počeo učiti po vijest plemenâ, sve usvajajući takvom brzinom da se stariji ljudi nisu mogli načuditi njegovu pamćenju. Ne mogu svi biti vješti s oružjem i konjima, govorila je samoj sebi. Znala je da on mrzi sve one podrugljive povike i podbadanja koji su ga pratili dok je radio, iako nije bilo mnogo onih koji su se usudili izložiti opasnosti da nešto od toga čuje i Džingis. Temug je odbijao spominjati uvrede, a i to je bio osobit oblik hrabrosti. Nikome od njezinih sinova nije nedostajalo duha.


Conn Iggulden

22

Obje žene podignule su pogled kada su se otvorila mala vrata jurte. Helun se namrštila kad je na njima ugledala Kokčua. On je ušao i naklonio im se. Njegov prodoran pogled stao je munjevito prelaziti po ispruženom tijelu njezina sina, a ona je davala sve od sebe da ne pokaže nenaklonosti, čak i ne shvaćajući vlastitu reakciju. Nešto u vezi s tim šamanom duboko joj je smetalo, tako da se nije obazirala na glasnike koje joj je slao. Na trenutak se nekako uspravila, razapeta između ogorčenosti i umora.

»Nisam vas tražila«, rekla je hladno.Kokču kao da se nije obazirao na njezin ton.»Poslao sam ratnika da vas zamoli da mi posvetite nekoliko

trenutaka, majko kanova. On još, možda, nije došao do vas. Cijeli logor govori o bolesti vašega sina.«

Helun je osjetila kako šaman sad ne odvaja pogled od nje, kako čeka službenu dobrodošlicu, dok ona ponovno gleda Temuga. On je uvijek promatrao kao da netko drugi iz njega gleda. Ona je promatrala kako se ugurao u najuže krugove oko Džingisa i zbog toga joj nikako nije mogao biti drag. Ratnici možda zaudaraju po ovčjem izmetu, loju i znoju, no to su mirisi zdravih muškaraca. Kokčua je obavijao miris mesa koje trune, iako nije znala odrediti potječe li od njegove odjeće ili njegova tijela.

Suočen s tom njezinom šutnjom, on je trebao napustiti jurtu. U protivnom se izlagao opasnosti od toga da ona pozove stražu. Umjesto toga, obratio joj se drsko, nekako uvjeren da ga ona neće otpraviti.

»Imam određene vještine u liječenju, ako mi samo dopustite da ga pregledam.«

Helun je pokušala potisnuti gađenje. Šaman naroda Olkun’ut samo je nešto pjevušio iznad Temuga, bez ikakve koristi.

»Dobrodošao si u mojem domu, Kokču«, rekla je na koncu. Vidjela je kako se jedva primjetno opustio i nije se uspjela riješiti dojma da je u blizini nečega neugodnoga.

»Moj sin spava. Kad je budan, muči ga strašna bol i želim da se odmori.«


23

GOSPODARI STRIJELA

Kokču je prešao na suprotnu stranu malene jurte, pa čučnuo kraj dvije žene. Obje su se nesvjesno odmaknule od njega.

»Čini mi se da mu je zalječenje potrebnije od odmora.« Kokču je pogledao Temuga, nagnuo se toliko blizu da mu osjeti miris daha. Helun se suosjećajno lecnula kad je ispružio ruku prema Temugovu golom trbuhu i opipao onu oteklinu, ali ga u tome nije spriječila. Temug je u snu zastenjao, a Helun je nastavila gledati suspregnuta daha.

Nakon određenog vremena Kokču je zamišljeno kimnuo.»Trebate se pripremiti, stara majko. Ovaj će umrijeti.«Helun je naglo uhvatila šamana za tanki ručni zglob. Njezina

ga je snaga iznenadila.»Istegnuo je trbuh, šamane. To sam vidjela već mnogo puta.

Vidjela sam čak i na konjima i jarcima, pa uvijek prežive.«Kokču se drugom rukom oslobodio njezina uzdrhtala zahvata.

Bilo mu je drago kad je u njezinim očima ugledao strah. S pomoću straha može ovladati cijelim njezinim bićem, i tijelom i dušom. Da je bila kakva mlada najmanska majka, od nje bi možda zatražio seksualne usluge u zamjenu za liječenje sina, no u ovome novom logoru, morao je ostaviti najbolji mogući dojam na velikoga kana. Dok joj je odgovarao, pazio je da mu lice bude nepomično.

»Vidite kako je ta izbočina tamna? Takvu izraslinu nije moguće izrezati. Da je na koži, možda bih je spalio, ali zacijelo je već zarila kandže u želudac i pluća. Izjeda ga bez imalo obzira i neće se zadovoljiti dok ne umre.«

»Griješiš«, rekla je ljutito Helum no u očima su joj se pojavile suze.

Kokču je spustio pogled kako u njegovim očima ne bi vidjela pobjedonosnu iskru.

»Volio bih da je tako, stara majko. Već sam viđao takve stvari i njih zanima samo kako zadovoljiti tek. I dalje će ga proždirati dok zajedno ne nestanu.« Kako bi pokazao koliko je u pravu, stisnuo je oteklinu. Temug se trgnuo i preneraženo probudio.

»Tko si ti?« upitao je Temug Kokčua, hvatajući zrak. S mukom je pokušao ustati, no od boli je tiho kriknuo, pa se samo


Conn Iggulden

24

ponovno ispružio na uskoj postelji. Rukama je počeo povlačiti pokrivač da zakrije golotinju, a obrazi su mu se zažarili pod Kokčuovim prodornim pogledom.

»To je šaman, Temug. Zahvaljujući njemu ćeš ozdraviti«, rekla je Helun. Temug se ponovno počeo preznojavati, a ona mu je, kad se ponovno mirno ispružio, počela brisati kožu onom krpom. Nakon nekog vremena, disanje mu se usporilo i ponovno je utonuo u iscrpljen san. Helun se pomalo umirila, iako ju nije napustio onaj užas koji joj je Kokču unio u dom.

»Ako je slučaj beznadan, šamane, zašto si još ovdje?« upitala je. »Tvoje vještine liječenja potrebne su i drugim muškarcima i ženama.« Nije uspijevala prikriti gorčinu u glasu i nije ni slutila da Kokču u tome uživa.

»S time što ga izjeda u životu sam se borio dva puta. Riječ je o mračnom obredu koji je opasan i za onoga tko ga izvodi i za vašega sina. To vam kažem kako ne biste zdvajali, no bilo bi suludo nadati se. Smatrajte da je već umro, a uspijem li ga povratiti u život, doživjet ćete veliku radost.«

Pogledavši šamana u oči, Helun je osjetila kako je prolaze ledeni srsi. Vonja po krvi, uvidjela je, iako na koži nema takvih tragova. Pomisao na to da dodiruje njezinoga savršenog sina zgrčila joj je šake, no tim spominjanjem smrti ipak ju je prestrašio, pa je u odnosu na njega sad bila nemoćna.

»Što želiš da učinim?« upitala je.Sjedio je posve nepomično i razmišljao.»Morat ću upotrijebiti svu snagu ne bih li vašem sinu doveo

duhove. Trebat će mi koza koja će preuzeti tu izraslinu i još jedna da ga pročistimo krvlju. Imam sve potrebne ljekovite biljke, budem li dovoljno snažan.«

»A ako ne uspiješ?« upitala je odjednom Borte.Kokču je duboko udahnuo, pa glasno ispustio dah.»Napusti li me snaga kad započnem pjevati, preživjet ću.

Dođem li do završnog dijela, a duhovi me odvedu, vidjet ćete kako me čupaju iz tijela. Ono će još neko vrijeme živjeti, no bez duše bit će prazna masa mesa. Ovo nije šala, stara majko.«


25

GOSPODARI STRIJELA

Helun ga je gledala, ponovno puna sumnje. Doimao se tako uvjerljivim, no te njegove brze i pronicljive oči uvijek su nešto motrile, pratile kako se primaju njegove riječi.

»Dovedi dvije koze, Borte. Pa da vidimo što je u stanju učiniti.«

Vani je bilo mračno i dok je Borte dovodila životinje, Kokču je krpom Temugu obrisao prsa i trbuh. Kad je ugurao prste u Temugova usta, mladić se ponovno probudio, očiju blistavih od užasnoga straha.

»Samo mirno leži, mladiću. Pomoći ću ti budem li imao snage«, rekao mu je Kokču. Nije ni pogledao koze koje su meketale dok su ih dovodili do njega, nego je svu pozornost posvetio mladiću koji mu je bio tako povjeren.

Usporeno kao u pravom obredu, Kokču je iz ogrtača izvadio četiri mjedene zdjelice i položio ih na tlo. U svaku od njih stavio je sivi prah i na vatri zapalio žižak. Ubrzo je zrak u jurti postao zagušljiv od tankih zmija sivobijeloga dima. Kokču je duboko udisao, ispunjavao pluća dimom. Helun je zakašljala u ruku i zajapurila se. Od dima je već osjećala vrtoglavicu, ali nije htjela ostaviti sina, nasamo, s čovjekom kojem ne vjeruje.

Kokču je šaptom počeo izgovarati riječi na najdrevnijem jeziku njihova naroda, već gotovo posve zaboravljenome. Kad je začula te riječi, Helun se naslonila, prisjećajući se pjesama koje je u mladosti slušala od iscjeliteljâ i šamanâ. Te riječi u Borte su izazivali mračnije uspomene, budući da je ona slušala kako te drevne riječi izgovara njezin suprug, jedne davne noći, dok je rezao muška tijela i u usta joj gurao komadiće nagorjela srca. Bio je to jezik krvi i okrutnosti, primjeren zimskim visoravnima. U tom jeziku nije bilo riječi za dobrotu i ljubaznost, kao ni za ljubav. Dok je tako slušala, pramenovi dima prodirali su u Borte, a koža joj je od toga postajala neosjetljivom. Nizovi riječi u njoj su izazvali bujicu okrutnih slika i počela se gušiti.

»Budi mirna, ženo«, zarežao je na nju Kokču, izbezumljena pogleda. »Šuti dok dolaze duhovi.« Nastavio je izgovarati one riječi još silovitije, hipnotički unedogled ponavljajući fraze, sve glasnije


Conn Iggulden

26

i gorljivije. Prva koza očajnički je zameketala kada ju je postavio iznad Temuga, zagledana u prestravljene mladićeve oči. Kokču je nožem prerezao vrat kozi i tako je držao dok je njezina krv zalijevala i ključala na Heluninu sinu. Temug je kriknuo od iznenadne topline, no Helun mu je dlanom dodirnula usta, pa je ušutio.

Kokču je pustio kozu da padne, i dalje udarajući nogama. Počeo je još brže izgovarati one riječi i zatvorio je oči, uvlačeći ruku duboko u Temugovu utrobu. Iznenadio se kad je uvidio da mladić i dalje šuti te je Kokču morao snažno stisnuti onu izraslinu kako bi ga natjerao na krik. Krv je prikrila oštar potez kojim je razvukao zapetljani komad crijeva i gurnuo ga iza sloja mišića. Otac mu je bio pokazao taj obred s pravim tumorom i Kokču je gledao kako je starac izgovarao magične riječi, dok su muškarci i žene vrištali, ponekad i vikao nad njihovim otvorenim ustima, tako da im je njegova slina ulazila u usta. Kokčuov otac vodio ih je toliko preko granica iscrpljenosti da bi se posve izgubili i poludjeli, pa bi vjerovali. Gledao je kako se odvratne izrasline smanjuju i odumiru nakon takvog vrhunca agonije i vjerovanja. Kad bi se čovjek posve predao šamanu, duhovi bi ponekad nagradili to povjerenje.

Nije bilo nimalo časno služiti se tim umijećem da prevari mladića kojem je puknula trbušna stijenka, no nagrada za to bit će velika. Temug je kanov brat, a takav čovjek uvijek će biti vrijedan saveznik. Sjetio se očevih upozorenja o onima koji lažima i smicalicama zlorabe duhove. Taj čovjek nikada nije shvaćao moć, kao ni to koliko može biti opojna. Duhovi se roje oko vjere poput muha oko komada mesa. Nije pogrešno jačati vjeru u kanovu logoru. Njegov autoritet tako se može samo dodatno uvećati.

Dok je izgovarao te drevne riječi, Kokču je duboko disao, kolutajući očima dok je uvlačio ruku još dublje u Temugov trbuh. Uz slavodobitan krik, naglo je izokrenuo ruku i izvukao komad teleće jetre koji je bio skrivao od pogleda. U njegovu stisku, komad se trgnuo kao da je živ, a Borte i Helum naglo su ustuknule.

Kokču je nastavio pjevati i recitirati i kad je približio drugu kozu. I ona se otimala, no on joj je ugurao ruku iza žutih zuba, iako su mu grickali zglobove na prstima. Ono pokvareno meso gurnuo


27

GOSPODARI STRIJELA

joj je u grlo, toliko duboko da životinja više nije imala izbora, te je morala progutati taj komad, uz grčenje jednjaka. Kad je vidio da se grlo miče, počeo ga je snažno masirati, te je tako jetra završila u kozjem želucu, a zatim ju je pustio.

»Ne dopuštajte joj da dodirne neku drugu životinju«, rekao je, sav zadihan, »jer će se to inače proširiti i ponovno oživjeti, možda se čak i vratiti u vašeg sina.« Znoj mu je kapao s nosa dok ih je tako promatrao.

»Bilo bi bolje spaliti tu kozu tako da od nje ostane samo pepeo. Ne smije se jesti, budući da je izraslina u njezinu mesu. Na to svakako dobro pazite. Nemam snage za novi pokušaj.«

Beživotno se spustio na pod, kao da ga je napustio i posljednji tračak razuma, iako je i dalje dahtao poput psa na žezi.

»Više me ne boli«, čuo je iznenađene Temugove riječi. »Još osjetim to mjesto, ali nije ni približno kao ranije.« Kokču je naslutio kako se Helun nadvila nad sina i čuo je kako je prigušeno kriknuo kada mu je dodirnula mjesto na kojem su mu crijeva bila ispala kroz trbušni mišić.

»Koža je cijela«, rekao je Temug. Kokču je jasno čuo strahopoštovanje u njegovu glasu, te je pomno odabrao trenutak kada će otvoriti oči i pridignuti se u sjedeći položaj. Oči su mu bile zamućene i žmirkao je kroz dimnu maglicu.

Dugačkim prstima pretraživao je džepove halje, pa izvadio komad zapetljane konjske dlake umrljan starom krvi.

»Ovo je blagoslovljeno«, rekao im je. »Povezat ću ovo preko rane kako ništa ne bi ušlo u nju.«

Nitko se nije oglasio kada je iz svoje halje izvadio neku prljavu usku krpenu traku i pridignuo Temuga tako da sjedi. Kokču je tiho izgovarao neke riječi dok je vrpcu vezivao oko mladićeva trbuha, prekrivajući već krute dlake slojevima tkanine, te zatežući taj zavoj tako da se dlaka na koncu više uopće nije vidjela. Nakon što ju je vezao, Kokču se naslonio, sada već uvjeren da se utroba neće vratiti i ponovno izići kroz mišić, te mu tako upropastiti trud.

»Neka ova amajlija ostane na tome mjestu cijeli mjesec«, rekao je umorno. »Neka otpadne, a ona izraslina možda ponovno


Conn Iggulden

28

pronađe mjesto koje joj pripada.« Sklopio je oči, kao da je posve iscrpljen. »Sada moram spavati, ovu noć i veći dio sutrašnjeg dana. Spalite onu kozu prije nego što proširi izraslinu. Umrijet će za najviše nekoliko sati.« S obzirom na to da je onu jetru bio natopio s dovoljno otrova da usmrti i odraslog muškarca, znao je da govori istinu. Ne smije biti sumnjivo zdrave životinje koja bi umanjila njegov uspjeh.

»Hvala na tome što si učinio«, rekla je Helun. »Ne razumijem…«

Kokču se umorno nasmiješio.»Trebalo mi je dvadeset godina učenja da se uopće počnem

baviti ovime, stara majko. Nemojte misliti da to možete shvatiti samo za jednu večer. Sin će vam sada ozdraviti, kao što bi i bio slučaj da u njemu nije oživjela ta izraslina.« Na trenutak se zamislio. Nije poznavao tu ženu, no bio je siguran da će Džingisu ispričati što se dogodilo. Kako bi se u to uvjerio, ponovno joj se obratio.

»Moram vas zamoliti da nikome ne kažete što ste vidjeli. U nekim plemenima i dalje ubijaju one koji se bave drevnom magijom. Smatraju je preopasnom.« Slegnuo je ramenima. »Možda i jest tako.« Znao je da će se zbog tih riječi priča proširiti cijelim logorom i prije nego što se sutradan probudi. Uvijek ima onih koji žele amajliju koja štiti od bolesti ili žele nečim prokleti neprijatelja. U jurti će mu ostavljati mlijeko i meso, a moć donosi i poštovanje i strah. Žudio je za time da ga se pribojavaju, jer kad ga se budu bojali, bit će mu spremni dati sve. Je li onda važno što ovaj put nije spasio život? Svi će mu vjerovati kad neki drugi život ponovno bude u njegovim rukama. Bacio je kamen u rijeku, a maleni valovi na površini proširit će se daleko.

Džingis i njegovi zapovjednici bili su sami u velikoj jurti kada se mjesec počeo dizati nad nepreglednim prostorom koji su sada nastanili njegovi ljudi. Iza sviju njih bio je naporan dan, no nitko od njih nije mogao spavati dok je on bio budan i bilo je očito da će mnogi sutradan zijevati i imati podočnjake. Džingis je izgledao svježe kao i onoga jutra kada je srdačno dočekao dvjesto muškaraca i žena iz


29

GOSPODARI STRIJELA

nekoga turkijskog plemena, toliko dalekog na sjeverozapadu da nisu razumjeli više od nekoliko njegovih riječi. Ipak su došli do njega.

»Svaki dan dolaze novi ljudi, a do ljeta su preostala još dva mjeseca«, rekao je Džingis, ponosno gledajući ljude koji su s njim bili još od prvih dana. U dobi od pedeset godina, Arslan je sada ulazio u staračku dob, nakon godina i godina ratovanja. On i njegov sin Dželme pristupili su Džingisu kad ovaj nije raspolagao ni sa čim osim vlastitom snalažljivošću i trojicom braće. Obojica su mu ostali krajnje odani tijekom teških godina i Džingis im je dopustio da napreduju, bogate se i uzimaju žene. Džingis je kimnuo svome kovaču oružja koji mu je postao pobočnikom. Bilo mu je drago što je ovaj i dalje uspravan, baš kao i nekoć.

Temug nije prisustvovao njihovim raspravama, iako mu je bilo dobro. Od sve braće, on nije pokazivao ni najmanje sposobnosti na području taktike. Džingis ga je obožavao, ali mu nije mogao povjeriti ulogu predvodnika drugih. Odmahnuo je glavom, uviđajući da mu misli previše lutaju. Bio je odviše premoren, iako nije namjeravao dopustiti da se to i vidi.

»Neka od novih plemena nikada nisu ni čula za carstvo Jin«, rekao je Kačiun. »Oni koji su pristigli jutros odijevaju se kao nitko drugi, barem koliko sam ja vidio. Nisu Mongoli kao mi.«

»Moguće«, rekao je Džingis. »Ali učinit ću sve da se osjećaju dobrodošlima. Neka se prvo dokažu u ratovanju, pa ćemo onda suditi o njima. Nisu Tatari, niti su ikome ovdje krvni neprijatelji. Barem nitko neće tražiti od mene da riješim neki spor koji se proteže u prošlost nekoliko desetaka naraštaja. Bit će korisni.«

Otpio je gutljaj iz grubog glinenog pehara, pa mljacnuo usnama nakon što je osjetio gorčinu crnog kumisa.

»U logoru budite oprezni, braćo moja. Došli su jer bi ne doći bio poziv na to da ih uništimo. Još nam ne vjeruju. Mnogi od njih znaju samo moje ime i ništa drugo.«

»Rasporedio sam ljude koji slušaju što se govori uza svaku vatru«, rekao je Kačiun. »Uvijek će se naći netko tko na takvom skupu traži nekakvu prednost. I u ovom trenutku zasigurno se vodi


Conn Iggulden

30

tisuću drugih razgovora, baš o nama. Moji ljudi čut će čak i šaputanje. Znat ću budem li morao djelovati.«

Džingis je kimnuo bratu, ponosan na njega. Kačiun je izrastao u zdepastog muškarca silne širine ramena zahvaljujući vježbanju rukovanja lukom i strijelom. Između njih dvojice postojala je veza kakvu Džingis nije imao ni s kim drugim, čak ni s Kasarom.

»I unatoč tome, prsti me svrbe kad prolazim logorom. Dok čekamo, kod njih se javlja nemir, ali trebaju doći i drugi te još ne mogu krenuti. Već će i sami Ujguri biti vrijedni. Oni koji su već ovdje možda nas mogu dovoditi u iskušenje, stoga budite spremni i neka nijedna uvreda ne prođe nekažnjeno. Vjerovat ću u vašu prosudbu, čak i ako mi pred noge bacite desetak glava.«

Vojskovođe u jurti pogledali su se bez osmijeha. Na svakog čovjeka kojeg su doveli na tu veliku visoravan, onamo su došla još dvojica. Njihova prednost krila se u tome što nitko od najsnažnijih kanova nije znao koliki su razmjeri njihove potpore. Tko god je dojahao u sjenu crne planine, vidio je veliko okupljeno mnoštvo i uopće nije razmišljao o činjenici da se ono sastoji od stotinu različitih skupina, koje se pomno motre, međusobno posve nepovjerljive.

Džingis je na koncu zijevnuo.»Odspavajte malo, braćo moja«, rekao je umorno. »Zora

nije daleko, a krda valja premjestiti na svježu ispašu.«»Prije nego što pođem spavati, obići ću Temuga«, rekao je

Kačiun.Džingis je uzdahnuo.»Nadajmo se da će se nebeski otac pobrinuti za to da mu bude

dobro. Nikako ne smijem ostati bez jedinog razumnog brata.«Kačiun je prijezirno otpuhnuo, otvarajući malena vrata i izla

zeći na svježi zrak. Nakon što su svi izišli, Džingis je ustao i brzim pokretom ruku istegnuo ukočeni vrat. Njegova obiteljska jurta nalazila se u blizini, iako su njegovi sinovi već zacijelo spavali. Bit će to još jedna noć kada se on uvlači pod pokrivač, a da njegova obitelj ne zna da se vratio kući.


prolog - znanje.hr · »vaši ratnici i dalje su spremni umrijeti za vas, gospodaru«, rekao je...

Documents