NIĐE VAKO KO U BOSNI NEMA Mjesto radnje : RH i BiH Vrijeme radnje: 01.05. -02.05.2014 Glavni likovi: Branimir F650GS, Andi(y) F650GS, Mario + Super Silva R1200RT, Ivan K1600GT i ja R1100RT Planirana i odvožena ruta dan 1. : Zagreb-Karlovac-Slunj-Grabovac-Drežnik-Ličko Petrovo Selo-Aeropuerto Željava-Bihać-Ripač-Vrtoče-Čardaklije Neplanirna i odvožena ruta dan 2. : Čardaklije-Ripač-Bihać-Bos. Krupa-Bosanski Novi-Kostajnica-Petrinja-Zagreb Sadržaj: Odradili smo udarnički i teškom mukom jednu od najzahtjevnijih ekspedicija u susjednu državu sa svim popratnim pojavama koji prate takve akcije – bespoštedna borba s janjcima, lukavim bosanskim ćevapima, podmetnuli su nam čak i cicvaru sa kiselim mlijekom a bilo je i pokušaja da nas odprve savladaju domaćim uštipcima s kajmakom koje smo hametice potukli sve do jednog da ni mrve kajmaka iz njih nije ostalo... Odmah se dade zaključiti da nam nije bilo nimalo lako... No krenimo redom... Krenuli u 10:00 čim se Andi(y) pojavila i standardnim tempom projurili autocestom do Karlovca, dokopali se stare ceste prema Jadranu i počeli guštati. Do Krnjaka, naravno, kolone auta koje smo uspješno ostavili iza sebe i pristojnim tempom kakav odgovara ljudima našeg profila i dobi, dolelujali do Rastoka. Budući da sam znao da je most srušen i radi se novi odmah smo ušli sa Slunjske strane. BTW, to spominjem ako netko nije znao da se ne zaletava... No budući da su majstori svojski prionuli gradnji mosta čak na 1. Maj, ne sumnjam da će novi biti brzo u funkciji. Očekujući gorenavedene poteškoće i nevolje po prelasku u BiH, krenuli smo praznih želudaca kako bi bili pripravni na sve. No Super Silva + Mario i Branimir su se potrudili da tome ne bude tako te su nas zagrijali grčkim sirom, domaćim kobasicama, špekom i lukom a Andi(y) nas je osvježila svojom japanskom bakterijom, zovu je i japanski šveps, tonik voter, qratzpalac ne znam... uglavnom nešto misteriozno al dobro... I nakon Slunja istim tempom brzo dođosmo do Grabovca pa pravac preko Drežnika do Ličkog Petrovog Sela... E, sad... kako do Željave? Bijah tamo prije par godina biciklom, al s motorima... ne znam hoće li nas policija zajefrkavati...

Uglavnom, tko ne zna, evo kratka uputa kako doći do podzemnog aerodroma: Ako dolazite iz smjera Prijeboja (par km sjeverno od Korenice), tj. sa ličke magistrale po državnoj cesti 504 kada uđete u LPS, nakon spuštanja po serpentinama, dolazite u centar mjesta. Sa lijeve strane se nalazi u jednoj kući pošta- ispred pošte je veliko drvo, a odmah nakon pošte je jedna jedina birtija u mjestu. E preko puta pošte i birtije ima jedan spomenik NOB-u i asfaltirani odvojak za selo Željava. Ako se vozite iz smjera Grabovca i Drežnik grada vozite državnom cestom 217 i na križanju ceste gdje ravno idete prema Bihaću, a desno prema LPS, Prijeboju i Korenici skrećete desno. Nakon cca 500 metara ćete doći do prije spomenute pošte, birtije i spomenika ali su sada kontra okrenuti pošto ste došli iz suprotnog smjera. Sada skrećete na taj odvojak za selo Željava, vozite se par km... ulazite u selo, većina kuća je s desne strane, sa lijeve je livada. Dolazite do kraja sela i tu je jedno malo čudno Y raskrižje u sredini kojeg raste drvo. Ravno ispred su objekti od kasarne, na lijevoj strani ispred ulaza u kasarnu su olupine nekadašnjih izloženih aviona.

Nastavljate dalje uz kasarnu zaraslim asfaltiranim putićem do uzletno-sletne piste na kojoj skrećete desno prema rupama u planini tj. ulazima u podzemni aerodrom. Ne preporučujem da se ide prema jugu-jugoistoku jer odkad je RH u EU tu je međunarodna granica sa postroženim režimom al ne toliko s naše strane koliko sa strane BiH jer ako vas uvati BiH policija, nagrebali ste ko žuti... Držite se opisanog puta i neće vam biti ništa jer tehnički gledano, iako Željava sad spada u 500 m zone razgraničenja ničije zemlje još uvijek je većim dijelom na teritoriju RH. Uglavnom, želite li bauljati podzemnim galerijama i ako imate speleoloških sklonosti, obavezno ponesite respiratore jer ventilacija ne radi već 25 godina a tragovi devastacije tog velebnog objekta su doprinijeli zagušljivosti zraka i normalno disanje je nemoguće već nakon 50-ak metara...

Na Željavi dočekasmo i kišu pa smo vrijeme dok ne prođe, kratili evociranjem uspomena iz JNA, sa sjetom se prisjećajući kako su nekad dječaci postajali pravi muškarci a ne kao ovi homo,metro, bi-nebi, vaki-naki-seksualci danas... Vratili se mi u LPS pa pravac na Izačić na granični prijelaz i lagano prema Bihaću. Što reći... Bihać, grad koji uvijek osvoji Unom, prekrasnim prizorima uz rijeku...na mostu u centru grada smlatišmo domaću pivu Preminger, kahvu (tursku naravno al bez lokuma koji nije ni rahat), odličnu baklavu, a Super Silva se udavila u tufahiji. Pred nama je još nevjerojatnih 30 km ovakvih prepreka do odredišta te se brzo opet nađosmo na cesti hitajući u Čardaklije. Prekrasni prizori rijeke, kaskada i slapića, ljupkih otočića, te razdragane dječice koja se igraju na obali kao i njihovih roditelja i obitelji što stajahu mahom uz janjce što se okreću na ražnju pazeći da ne prigore... pratili su nas do Ripča... 10-ak kilometara lijepo zavojite ceste penje se uz obronke planine prema selu Vrtoče a mi ko duhovi na njoj jer prometa nema... Našli smo i taj željeni cilj, obiteljsko seosko gospodarstvo Čardaklije. Nevjerojatno zanimljivo mjesto koje zaslužuje par riječi. Vlasnici, dva brata Radošević, u suradnji sa svojim tetkom iz Bihaća, inače umjetnikom – kiparom, tri godine su izrađivali sav namještaj, stolice, stolove, vodenicu, ringišpil pogonjen vodom, cijeli perivoj kao i svu opremu u kućicama napravljenim po uzoru na starinske kućice tog kraja od prije stotinjak godina. Tu je jedan čardak koji dominira vizurom mjestašca, centralna konoba gdje se zapravo događaju sva ta gastronomska čuda tradicionalne narodne kuhinje, štala sa 12-ak prekrasnih konja, što bosanskih što američkih i engleskih pasmina, nekoliko malih kućica za smještaj gostiju te par simpatičnih sjenica sa izloženim starinskim zaprežnim kolima... Cijeli travnjak perivoja održava jato pekinških pataka koje marljivo pasu travu i svojom pojavom uljepšavaju doživljaj. Ma, milina!

Kakav bi to bio putopis kad ne bih spomenuo kuhinju. Ono što je zaštitni gastonomski znak tog kraja, dočekalo nas je čim smo se krenuli penjati cestom prema Vrtočama – velika stada ovaca i janjadi koji pasu po prekrasnim pašnjacima ne sluteći kakva im se sudba sprema... Naravno da smo za večeru dobili izvrsnu janjetinu, mladu, propisno pečenu, soljenu taman koliko treba i u dovoljnim količinama da nahrani gladne naše oči a bogami, i trbuhe.

Specijalitet za specijalitetom, ukratko rečeno, pa da ponovim još jednom... Mladi luk iz vrta i domaći svježi kupus je dovoljan prilog toj božanstvenoj janjetini. Na biranje je bio domaći kruh od tamnog brašna i uštipci od istog. Za aperitiv je ponuđen odabir odličnih rakija domaće proizvodnje - kruuuška i šljiiiva, a bogami i medovača kako se to tamo kaže. Nešto smo iskušavali s vinom, bijelim, crnim ali naravno da je najprirodnija tekućina uz janjetinu – pivo. Jedno, drugo, treće... jebiga, (bosanska uzrečica za sva raspoloženja), nisam više brojao... Nakon masovnog pokušaja samoubojstva bosanskom hranom, spavanje u kućici od prirodnih materijala bilo je pravo okrjepljenje za dušu i tijelo. Ujutro, pijevci bude. Nema buke, samo tišina i... ma dobro, čuju se mobiteli, dolaze poruke, Andi(y) tipka, igra igrice i tako... sunce se polako diže i nevjerojatnom energijom nas puni za novi dan. Doručak. Opet oni fantastični uštipci. I kajmak. Pa cicvara i ljekovito, čarobno kiselo mlijeko, od prave domaće buše, ljudi... Opraštamo se sa ljubaznim domaćinima uz obećanje da ćemo opet doći, obavezno. I hoćemo. Ja bar hoću. Ženu i klinca moram dovesti da vide sve to...

Samo da spomenem i jedan bitan detalj. Spavanje s doručkom – 10 eura, janjetina 25 KM/kg. Put natrag nije bio nimalo lak. Kako samo projuriti kroz tako predivan kraj a ne zastati na trenutak, ovjekovječiti koji detalj fotićem, upiti dio te miline... Vrlo brzo smo stali prije Bihaća uz restorane „Sunce“ i „Mlin“, te u „Mlinu“ popili kahvu (ovaj put s rahatlokumom), pivo i pokoji juice... Tu je Mario morao ostaviti trag, tj. nalijepiti naljepnicu BMWMKZG među ostale naljepnice moto klubova koji su tu bili. Da se zna!

Ovo već boli od količine ljepote koja se pred nama ukazala. Naime, nadošla je jedna, meni

od najljepših cesta u USK, ona kroz kanjon Une put Novog Grada... Laganim, tempom 60-70

km/h kroz kanjon, da gušt duže traje... I tako, km po km, eto nas u Новом Граду. Какав би

нам то посjет Босни био да одемо а не пробамо босанске ћевапе. Наравно да смо

jeднe морали пробати у ресторану Дукат у Новом Граду. Добри. Чиста четворка.

Лепиња још боља, чиста петица. Нису требали, ал што се мора мора се ...

I tako, eto nas u Kostajnici u dragoj nam domovini... Kiša prijeti i na nekoliko mjesta nas

sustiže... hoće-neće... skroz do ulaza u Petrinju kada se spustila. Brzo smo se parkirali u

centru i u kafiću uz piće i kavu čekali da kiša stane i izmjenjivali dojmove sa ovoga puta.

Složili smo se u jednom – ovo se ponoviti MORA!

Dolazak u Zagreb je bio sa onim osjećajem olakšanja i ujedno žaljenjem što je tako lijep

izlet i vožnja tako brzo prošao.

Fotke opaljivao Ivan „I am Nikon“.

Više fotki na:

https://plus.google.com/photos/116990742151190730556/albums/6009271767963698481

Putešestviju, gastro i moto izvještaj sastavio Miro Malbašić, dok su dojmovi još friški...