put oko svijeta
DESCRIPTION
Clanci i slike su nastali na 10 mjesecnom putovanju oko svijeta 2007 i 2008 godine. Autor tekstova je Zoran Paunovic. Fotografije: Mladen Kovacevic i Ivica Jujnovic. Ovdje su samo 4 clanka. Na tom putovanju obisli smo 35 zemalja.TRANSCRIPT
Gruzija
Strašan je osjećaj kad vas prljavi,
već danima neobrijani Turčin,
vozač starog, trošnog autobusa,
nešto prije ponoći, nakon više od
5 sati vožnje i čekanja na granici
(koja je donedavno bila
razdjelnica Sovjetskog saveza i
„neprijateljskog“ zapadnog bloka)
nervozno izbaci u mračnom centru lučkog grada veličine Rijeke. Smještaja
nemamo, ne poznajemo ni jezik ni pismo, a sve što smo čuli o Gruziji bilo je
vezano uz Čečenske teroriste, bombaške napade, otmice, korupciju i česte
državne udare. Nabadamo nešto ruskog, ali nismo sigurni jeli pametno
koristiti ga, s obzirom da su dvije zemlje zatvorile međusobnu granicu,
diplomatski odnosi gotovo ne postoje, a negdje smo usput pročitali članak o
proruskoj separatističkoj pokrajini Abkhaziji i nedavnom oružanom sukobu
koji je stvorio više od 250.000 gruzijskih izbjeglica. Svemu tome dodajmo
činjenicu da je Josef Dzhugashvili, poznatiji kao Staljin, rođeni Gruzijac,
svoje prve revolucionarne (tada ilegalne) aktivnosti započinjao upravo u
crnomorskom gradu Batumiju, gdje trenutno koračamo neasfaltiranom
ulicom u potrazi za prenoćištem. I pitam vas, što bi čovjek mogao očekivati
od takvog grada, od takve zemlje? Izvući živu glavu činilo se kao vrlo
prihvatljiva opcija. Međutim, naša priča je dijametralno suprotna.
Kada bih je morao opisati u kratkoj rečenici, Gruziju bih predstavio kao
zemlju za nas neviđene gostoljubivosti, izvrsne hrane i vrhunskog vina.
I Staljin je bio nosonja
Istina, siromaštvo je vidljivo na svakom koraku. Nema sjajnih autocesta,
vlakovi su stari sovjetski, još iz 50-ih, a na kućama i stambenim zgradama
oronule fasade. Voze se uglavnom stare lade, volge ili moskvići. Na jedva
osvijetljenim ulicama samo prosjaci, psi i mačke. Tek središte glavnog grada
Tbilisija, grleći rijeku Mtkvari, svijetli i odiše europskim šarmom. Iako čak
60% stanovništva živi na pragu siromaštva, u društvu Gruzijaca, biti ćete
tretirani kao kraljevi. Ukoliko vas pozovu na poslovnu večeru ili ste već u
restoranu, a za susjednim stolom sjedi skupina Gruzijaca, nerijetko će se
večer odvijati na način kako oni žele. Nakon upoznavanja i zagrljaja (iako
vas prvi put vide), slijedi dodatna narudžba nekog od mnogobrojnih, ali
redom sjajnih mesnih specijaliteta.
Sve se to naravno zalijeva
nezaobilaznim vrhunskim vinima iz
njihove najpoznatije vinorodne
regije Kakheti. Ne daj Bože da
odbijete jednu od zdravica koje će
uslijedit, jer mogli bi se naći
uvrijeđenima. Hrana je Gruzijcima
cjelodnevni obred, možda i najvažniji dio nacionalne kulture, a vina su im i
ponos i strast. Tek nedavna otkrića 7 tisuća godina starih vinskih posuda,
dokazuju da kultura proizvodnje vina i kultiviranja grožđa potječu upravo iz
ovog područja, pa im zato i neki stručnjaci priznaju laskavi naziv
„pradomovine vina“. A tek plaćanje računa, to je pak posebna priča. Ne
očekujte da ćete uspjeti uopće izvući novčanik iz svojih hlača. Vi ste gost u
njihovoj zemlji, a nisu oni uzalud nadaleko poznati po gostoljubivosti.
Ljudi su zbilja najveće bogatstvo ove zemlje, stanovništvom i površinom
nešto veće od Hrvatske. Iako je komunikacija otežana (ukoliko ne pričate
gruzijski ili ruski jezik) dobrodošlica se osjeća na svakom koraku. Gruzijce je
lako prepoznati. Svi imaju velike
nosove, a svaki drugi imena je
George. Ako govori engleski a to je
uistinu rijetko, obično se predstavlja
kao „I am George from Georgia“.
Ovo vjerojatno nema puno veze sa
činjenicom da je George W. Bush
prvi Američki predsjednik koji je
posjetio zemlju, te su njemu u čast preimenovali cestu do aerodroma u
Tbilisiju. Sada se i cesta zove George.
Ruski jezik i pismo u širokoj su upotrebi, a engleski pomalo postaje jezik
businessa i sve prihvaćeniji od strane mladih. Politička situacija je mnogo
sigurnija nego 90-ih, ali još uvijek daleko da je možemo nazvati stabilnom.
Nedavne mirne demonstracije ispred parlamenta
rezultirale su proglašenjem izvanrednog stanja i
prijevremenim izborima. Nezadovoljstvo u zemlji
nesumnjivo postoji. Korupcija, nepotizam i siva
ekonomija glavne su zamjerke vladajućoj
garnituri. Ipak, izbori u siječnju 2008 ponovno
su ustoličili Sakashvilija, proamerički
orijentiranog predsjednika, koji je na prošlim
izborima izabran kao najmlađi lider jedne
Europske zemlje (tada je imao samo 35 godina).
Zašto kažem Europske, jer od sve tri kavkaske,
Gruzija mi se nekako čini najeuropskijom (ako se
uopće dojam zemlje može na taj način opisati). Danas je ova država na
prekretnici. Ukoliko bude vodila pametnu politiku, visoke stope gospodarskog
rasta su zajamčene. Geostrateški je položena na optimalnoj trasi budućeg
naftovoda, koji bi trebao omogućiti prijevoz velikih zaliha kaspijske nafte do
crnomorskih i sredozemnih luka, s čime je naravno i dospjela u žarište
interesa moćnih sila. S jedne strane Amerikanci potiču bržu izgradnju, što je
i interes aktualne gruzijske vlasti, jer s tim rješavaju problem oskudice te
opskrbe naftom. S druge strane, bivša braća Rusi, pokušavaju stvoriti još
veću energetsku ovisnost regije koju su, ne tako davno, smatrali svojim
teritorijem (čime bi držali sve konce u svojim rukama). Gruzija pak želi
postati članicom Europske Unije (što nije realno očekivati u sljedećih desetak
godina). Ali činjenica je da se ubrzano radi na prilagodbi vojske NATO
standardima, te se priključenje Sjeverno-atlantskom savezu može očekivati
možda već sljedeće godine. Sve joj to sigurno ide u prilog.
Naš kratak boravak u ovoj zemlji odaje dojam da
ekonomija nije dobro, ali postoje naznake
oporavka. Na burzi vrijednosnica tjedno se
trguje tek sa 4-5 različitih dionica. Obujam
trgovanja je smiješno malen. Ipak, gospodarski
rast u 2006. bio je skoro 10%, a u sljedećim
godinama je čak i rastao. Gruzija se doima kao
zemlja velikih potencijala. Količine direktnih
stranih ulaganja povećavaju se čak na mjesečnoj
bazi. Za burzovne investitore moj savjet bio bi
što više ulagati u bankovni i energetski sektor,
telekomunikacije, te obavezno vinsku industriju.
Jer ako je talijanski kapital napravio jednu od najmodernijih svjetskih
tvornica vina (Badagoni), koja više od 70% proizvodnje izvozi, onda to mora
biti profitabilna industrijska grana. Turizam ovdje također obećava, naravno
ukoliko uspiju otkloniti epitet nesigurne regije. Visoke planine, atraktivne
špilje, kanjoni, planinske rijeke, spomenici kulture, tradicija, izvori tople
vode, te najljepši dio crnomorske obale, dugo godina su Gruziji osiguravali
naziv najpopularnijeg ljetovališta bivšeg Sovjetskog saveza. Ako je tako bilo
prije, zašto ne bi moglo biti ponovo.
Unatoč tome što Gruzija vapi za boljim životnim standardom, a siromaštvo je
prije pravilo nego iznimka, gostoljubivost koju čovjek ovdje doživi, ostavlja
trajna sjećanja i stvara neutaživu želju za povratkom
Gruzijski parlament - Tbilisi
Kip Staljina – Gori Folklorna plesačica – Tbilisi
Žena prodaje slatkiš napravljen od grožđa – vinorodna regija Kakheti
Novi Zeland
Dojam bi zasigurno bio mnogo
lošiji da nismo upoznali Vincenta
(Vicu) Radnonicha. Taj mladi
Novozelanđanin, hrvatskog
podrijetla, od našeg prvog
telefonskog kontakta i zamolbe za
pomoć oko dobivanja vize, poput
profesionalnog turističkog vodiča
isplanirao je svaki trenutak našeg
boravka na Novom Zelandu. U samo 12 dana doživjeli smo planine i more,
šume i rijeke, vulkane i termalne izvore, sela i gradove. Upoznali smo
mnoštvo zanimljivih ljudi, te proputovali oba otoka. Nije čudo što se
posjetitelji uvijek vraćaju kući sretni i zadovolji, neprestano šireći pozitivne
vibracije o vječito zelenoj, pomalo mističnoj zemlji s kraja svijeta.
Novi Zeland podsjetio me na prekrasnu, mladu i veselu ženu, koja svakoga
dočekuje sa osmjehom, raširenih ruku, a svojom pomalo djevičanskom
prirodom nesvjesno tjera u zaborav sve ono što ste do tada od prirodnih
ljepota pamtili. Njezina ljubav grije, a ljepota očarava. Možete pomisliti kako
je ova metafora pretjerana, ali ne možete osporiti činjenicu da ovdje upravo
žene imaju važnu ulogu u društvenom životu. I tako je bilo oduvijek. Još
1893. godine, prvi put u svijetu, Novozelanđanke dobivaju pravo glasovanja.
Stoljeće kasnije, također prve, pripadnice ljepšeg spola vode zemlju,
odnosno u isto vrijeme su izabrane na ključna državnička mjesta. Bilo je to
prije četiri godine. Danas je službeno na čelu države i dalje kraljica Elizabeta
Žene vladaju na kraju svijeta
II, a izvršne ovlasti, objedinjene u premijerskoj dužnosti, obavlja Helen
Clark. Možda je upravo veliki udio žena na ključnim pozicijama, te odluke
koje donose, razlog zašto Novi Zeland slovi kao pacifistička država, a njihova
putovnica jedna je od najtraženijih (mogućnost posjete mnogih država bez
potrebe za vizom).
Nešto više od 4 milijuna stanovnika
uživaju u zaista visokom životnom
standardu, te što je još važnije,
izrazito su zadovoljni kvalitetom
svoga života. Mjereno indeksom
sreće i zadovoljstva ova zemlja
spada u sam svjetski vrh, a
Auckland i Wellington jedni su od najpoželjnijih gradova za živjeti. Naravno,
nije uvijek bilo tako.
Gospodarstvo Novog Zelanda izrasla je doslovno od nule, na grbači seljaka i
radnika, većinom europskih doseljenika. Mnogi su se bavili stočarstvom i
ratarstvom. Kao posljedica toga, danas se
Novi Zeland prepoznaje po iznimno
profitabilnom agrarnom sektoru. Izvoze se
mliječni proizvodi, vuna visoke kvalitete,
meso te voće i povrće. Produktivnost po
radniku vrlo je visoka za djelatnosti
primarnog sektora. Zašto je tome tako?
Možda je jedan od razloga što domaće
životinje nemaju neprijatelja. Ne postoje
vukovi koji bi poklali npr. stado ovaca. Nema
niti zmija, otrovnih paukova a ni opasnijih
biljnih nametnika. Putujući prostranstvima ove zemlje, može se vidjeti
nepregledna stada ovaca ili goveda kako neometano pasu zelene pašnjake.
Naići ćete i na cijela brda zasađena vinovom lozom. A upravo su vinogradi,
mikro klima i konfiguracija tla,
zaslužni što Novozelandska vina
spadaju u sami svjetski vrh vinsko-
restoranskih karti. Ovdje se
proizvodi najbolji Sauvignon Blanc,
a svojih 5 minuta slave, upravo
zadnjih nekoliko godina dobio je i
Pinot Noir. Naši dalmatinski težaci
itekako su doprinijeli, svojim teškim
radom, uspješnoj priči ove zemlje. To se posebno odnosi na sektor vinske
industrije. Obitelj Babich bavi se proizvodnjom vina već više od 90 godina.
Bili smo iznenađeni kada smo ih pronašli u uredima. Obično su negdje po
svijetu, prezentiraju i šire distribucijsku mrežu. Samo su neka od hrvatskih
prezimena poput Delegat, Nobilo, Selak, Brajković zadužila Novozelandsku
vinsku industriju, a najveća i jedna od najmodernijih Villa Maria u vlasništvu
je obitelji Fistanić. Zbog svega toga, biti hrvatskog podrijetla u ovoj zemlji
znači biti cijenjen i poštovan.
Osim agrarnog sektora, Novi Zeland bilježi nevjerojatne rezultate u
brzorastućoj turističkoj industriji. Smatra se najvećom izvoznom granom, a
svaki deseti zaposlenik svoju plaću zarađuje u turizmu. Novozelanđani znaju
što realno mogu ponuditi, te kakve turiste žele. Stoga sve svoje marketinške
napore ciljano usmjeravaju. Oni nastoje privući turista koji je prvenstveno
interaktivni, motivirani putnik, odnosno osoba koja ne stoji na mjestu, već
učestalo traži autentične i nove doživljaje. Ekološki je orijentiran i aktivno
sudjeluje u prirodnom okruženju. Koristi se suvremenom tehnologijom, ima
liberalne stavove, te razmišlja globalno. Novi Zeland je već nadaleko poznat
po privlačenju turista koji, osim u
prirodi, uživaju i u ekstremnim
sportovima. Gradić Queenstown,
na Južnom otoku, jedan je od
svjetski najomiljenijih destinacija
avanturističkog turizma. Zbog
atraktivnog tla, zanimljive flore i
faune, ovdje se nerijetko snimaju
filmski hitovi. Najpoznatiji je
„Gospodar prstenova“, redatelja Petera Jacksona, inače Novozelanđanina.
Želja i cilj je izgraditi ekonomiju temeljenu na znanju. Novozelanđani su
obrazovani i iznimno cijenjen na svjetskom tržištu rada, a uz sve to vole i
putovati. Odljev mozgova sve je učestaliji problem ove ekonomije. Mladi
najviše posao traže na prostoru Velike Britanije. Stoga novozelandska vlada
aktivno vodi imigracijsku politiku. „Uvoze“ se stručnjaci iz drugih zemalja.
Radne vize dobivaju samo obrazovana i visoko-stručna radna snaga.
Toliko toga se još može napisati o ovoj zemlji. Ali neosporno je da svatko tko
je posjeti, uvjeren sam kako će biti oduševljen prirodnim ljepotama,
organiziranošću, te uvijek neizbježnim gurmanskim delicijama i vrhunskom
vinu.
Toranj – Auckland Prsten iz filma Gospodar prstenova
Brazil
„Ča će mi Copacabana, ča će Rio
De Janeiro, kad ja imam svoju
kalu, kad ja imam svoju malu,
tamo je moj cili svit“ – već dugo
vrimena piva Oliver. Nisam mu
vjerovao, a možda sam trebao.
Rio je najopasniji grad koji sam
posjetio. Na ulicama mnoštvo
beskućnika. Sve što imaju, su
kratke hlače i komadić kartona na kojem spavaju. Poslovica kaže: „kad
nemaš ništa, nemaš ni što izgubiti“. Strah im je nepoznat. Pitam vas, što
njima znači opljačkat i ubit turista, ako će riješit pitanje prehrane za nekoliko
dana? A nisu niski kao Azijati, već visoki i jaki, potomci afričkih robova.
Teško bih se suprotstavio kad bi izvadio nož i zatražio novce? Život ih nije
mazio, zakon ulice ih odgojio.
„Svaki dan prije nego krenem na posao, zovem šefa. Ako ne dođem kroz
dvadeset minuta ili se ne javim na mobitel, on zove policiju pretpostavljajući
najgore“ – priča nam Simone Oliveira. Mlada bankarka živi u četvrti poznatoj
po istoimenom stadionu Maracani, te kaže da se razbojstva ovdje događaju
svaki dan. Mnogi su osjetili hladnoću vrška pištolja prislonjenog na zatiljak,
dok su s bankomata isplaćivali cjelokupnu zaradu. Banke su gubile novce i
ulagale ogromne svote u sigurnosnu zaštitu.
„Uveden je zakonski limit podizanja gotovine sa bankomata. Od deset
navečer do šest ujutro u cijelom Brazilu možeš podignuti maksimalno 200
Kad nemaš ništa , nemaš ni što izgubiti
kn. I zaista, stopa pljački se drastično smanjila“ – nastavlja svoju priču
Simone.
Plaža Copacabana, kip Isusa Krista
i Glavica šećera najistaknutiji su
simboli Rio De Janeira. Ali za
mnoge Brazilce prva asocijacija na
Rio su Favele. Zgusnuto izgrađeni
kvart, prepun nastambi od različitih
materijala (najčešće cigle bez
fasade, kartona, lima ili drveta),
simbolizira dolazak siromašnog,
ruralnog stanovništva u grad. Knjige su napisane, filmovi snimljeni te Favele
predstavljene kao legla bandi i utočišta narko-mafije. „Držite se dalje od
Favela, ubit će vas“ – glavna je preporuka koja piše u mnogim knjigama
vodičima.
Nismo ih poslušali. Simone nas odvela u jednu od najpoznatijih Favela u
južnom dijelu grada. Na vrhu brežuljka kuće bez prozora i vrata, ulice uske,
a pokoja televizija u trošnim potleušicama
zamjenjuje rasvjetu. Sablasno mjesto,
pomislim. A onda iznenađenje. Najviša kuća
pretvorena je u kafić. Živa muzika, ritmovi
sambe, jeftina piva i caipirinha, te feijoada
(lokalno jelo od riže, graha i mesa). Do jutra
se pleše, nema stajanja, a s balkona
nezaboravan pogled na zaljev i svjetla
grada.
Nedostatak sigurnosti problem je cijelog
Brazila. U većim gradovima kuće su opasane
bodljikavom žicom kroz koje prolazi visokonaponska struja. Zgrade imaju
visoki zid, nadzorne kamere i po nekoliko čuvara. Stupanj povjerenja među
ljudima je nizak.
„Čim padne mrak, prometna pravila
prestaju vrijediti. Crveno svjetlo
znači usporavanje, puštanje
prednosti, te brzi stisak gasa i
jurnjava kroz križanje. Ako staneš,
riskiraš da te zaskoče s pištoljem i
ukradu auto. Policija savjetuje
prolazak kroz crveno svjetlo“ –
kaže Renata Aquino iz Curitibe,
simpatičnog kolonijalnog grada na jugu Brazila. Njena obitelj nije bogata.
Otac je vojno lice, te imaju dovoljno da prežive mjesec. Mogu si priuštit
odlazak na ljetovanje jednom godišnje. Renata kaže kako se zbog toga ipak
smatraju bogatijim staležom. Većina nikad nije vidjela snijeg ili izašla izvan
granica zemlje. I baš u vrijeme našeg boravka u Brazilu, svjedočili smo
„otkriću“ Amazonskog plemena, koji se nikad nije susrelo sa civilizacijom
kakvu mi poznamo. Snimke poglavice, koji viče i maše rukama pokušavajući
otjerati helikopter, prenijele su najveće televizijske kuće svijeta.
Drugi najveći problem ove velike
zemlje su ogromne razlike između
bogatih i siromašnih. Taj jaz je
manje uočljiv u razvijenom, južnom
dijelu Brazila. Poslije drugog
svjetskog rata mnogo se sjevernih
Europljana naselilo na područje
Porto Alegre-a, Cutiribe i Sao
Paola. Ljudi su ovdje hladniji, ozbiljniji i više poslovno orijentirani. Ulice su
čišće, gradska središta uređenija i nešto sigurnija.
Brazil je najveća ekonomska sila Latinske Amerike i deseto svjetsko
gospodarstvo. Razvijena je poljoprivreda, industrija i sektor usluga. U tim
djelatnostima su i glavni izvozni aduti Brazila. Rusija, Indija i Kina, uz Brazil
ocjenjena su kao brzorastuća gospodarstva velikog potencijala (tzv. zemlje
BRIC-a). Mnogo je direktnih stranih investicija.
U južnom dijelu, na tromeđi sa
Argentinom i Paragvajem, nalaze
se slapovi Iguazu. Zasigurno jedan
od najljepših prirodnih fenomena
na svijetu. 275 slapova prelijeva se
u provaliju, oduzimajući dah
svakom posjetitelju. Uistinu
jedinstven doživljaj koji razvija
osjećaj strahopoštovanja prema
silnoj količini vodene mase i čudu prirode. Ono što ipak najviše veseli je
rijedak primjer međudržavne granične suradnje za dobrobit svih. Priroda je
zaštićena, broj turističkih dolazaka je ograničen i kontroliran. Slapove se
može vidjeti sa Argentinske i Brazilske strane. Obilazak bi uistinu preporučio
svakome.
Bez obzira na visoke stope kriminala i rasprostranjeno siromaštvo, preporuka
je posjetite Brazil. Tu žive iznimno gostoljubivi, veseli i tolerantni ljudi.
Rio de Janeiro – park Rio de Janeiro – oronila zgrada
Kolumbija
Priznajem, nije mi bilo svejedno
kada je vozač autobusa, na granici
Ekvadora i Kolumbije, pokazao u
kojem pravcu trebamo pješačiti do
kontrolne točke. Sunce je bilo na
zalasku, a poznate priče o
otmicama, gerilskom ratovanju,
kokainu i oružanim obračunima
narko-kartela, ne ostavljaju
ravnodušnim niti najhrabrije. Na granici žamor lokalnih švercera, mnoštvo
taksista i mini bus-eva. Nismo se dugo zadržavali. Kraći prijevoz do prvog
većeg grada, dolazak na kolodvor, te nastavljamo dalje noćnim autobusom.
U cijeloj Južnoj Americi željezničkih pruga i vlakova gotovo da i nema. Ali
zato je autobusni prijevoz adekvatna zamjena. Udoban, brz, pouzdan i
komforan. I upravo kada se činilo da je sve prošlo lakše od očekivanog,
usred noći vojska je zaustavila autobus. Rutinska kontrola, kažu.
Improvizirana drvena baraka, vojnici naoružani do zuba, a s obje strane
ceste džungla. Uz pratnju dresiranih njemačkih ovčara, u polu snu, izašli smo
noseći osobne stvari na pretragu. Raširenih nogu i ruku naslonjenih na
autobus, očekujući pretres i slušajući neugodne jutarnje krikove tek
probuđenih prašumskih ptica, pomislio sam, u kakvom će mi sjećanju ostati
ova zemlja kad je ovako loše počelo. Danas, nakon 35 država koje sam u
zadnjih godinu dana posjetio, ljudi se iznenade kad im odgovorim da je
Kolumbija uvjerljivo najzanimljivija.
Silikonska dolina u ritmu Salse
Stigli smo u Cali, grad kojeg često
nazivaju svjetskom prijestolnicom
Salse. Ovaj ples će zasigurno
osvojiti svakoga, prvenstveno
ljepotom i virtuoznošću pokreta, te
jednostavnošću kombiniranja
plesnih figura. Salsa je vjerojatno
danas najrasprostranjeniji Latino-
američki ples. Tečajevi su jeftini, a
vježbati se može u barovima koji su posvuda. Ali nije Cali poznat samo po
Salsi. Mnoge kalifornijske djevojke koje sanjaju Holivudsku karijeru, posjete
ovaj grad barem jednom u životu. Zašto pitate se? Pa ne zovu ga uzalud i
glavnim gradom estetske kirurgije. U ovoj silikonskoj dolini zaista posluju
neki od najboljih estetskih kirurga. Većinom školovani na prestižnim
američkim sveučilištima, operaciju će obaviti često puta kvalitetnije i po
višestruko nižim cijenama nego u SAD-u. Ljepota jest u Kolumbiji bitna i o
njoj se vodi računa. Mnoge lokalne djevojke također vrše estetske korekcije,
što je opće prihvaćeno te cjenovno
pristupačno i siromašnijima.
Dovoljno je prošetati nekim od
velikih šoping centara i uvjerit ćete
se u remek djela kolumbijskih
kirurga.
Samo pola sata vožnje od Calia
nalazi se Palmira. Simpatični gradić
bogat kulturnim i povijesnim
znamenitostima, danas je poznatiji po najvećoj svjetskoj tvornici šećera.
Prerada šećerne trske obavlja se velikim i bučnim strojevima, a nakon
dobivanja rafiniranog šećera ostatak škarta se spaljuje. Vjerujte, nije nimalo
ugodno vidjeti, a još manje disati gusti dim koji neprestano izlazi iz visokog
dimnjaka. Stanovnici su ogorčeni, ali nemaju puno izbora jer znaju da
tvornica zapošljava većinu radno-aktivnog stanovništva regije i prehranjuje
mnoge obitelji.
A jeste li se ikada zapitali kako izgleda biljka
od koje se dobiva kava? Dan obično
započinjem kraćim espressom, a da nikada
nisam pomislio što stoji iza tog svako-
jutarnjeg užitka. U regiji kave (zone de
cafeteria) mnogo je zelenila i vlage, a visine
su od 800-1200 metara. Toplo je tokom cijele
godine, pa su uvjeti idealni za kultiviranje
najpoznatije vrste - Arabica. Crvene bobice
na grmolikoj biljci beru se ručno, najviše u
travnju i svibnju. Poslije sedam godina plod
biljke postaje premalen i komercijalno
neisplativ, pa se plantaža zasađuje novim nasadima. „Nakon što se odvoji
vanjska crvena ljuska, bijela zrna kave ispiru se u vodi, prostiru po
plasteniku dok ih sunce ne osuši“ – objašnjava nam Rodrigo, voditelj najveće
farme kave u regiji. Nedugo zatim kava je spremna za prženje i konačno
pakiranje. Oni koji odluče posjetiti Kolumbiju i požele isprobati kompleksnost
okusa visokokvalitetne kave, neka obavezno svrate do jednog od
mnogobrojnih Juan Valdez Cafe, kojeg često nazivaju kolumbijskim
StarBucksom.
Pablo Eskobar i njegov, nekad najveći, kartelu droge, svjetski je „proslavio“
treći po veličini kolumbijski grad Medellin. Donedavno poprište obračuna
privatnih vojski narko-mafije, danas uživa epitet poslovnog središta i ludih
noćnih zabava. Ovaj grad vječitog proljeća ima novi metro, gradsko središte
je čisto i uređeno, a novoizgrađene knjižnice su strateški postavljene po svim
kvartovima te plijene pozornost modernom arhitektonskom unikatnošću.
Preporuka onima sa viškom novca i željom za sigurnim ulaganjem; kupite
nekretninu u elitnom kvartu ovog sveučilišnog grada i pričekajte nekoliko
godina prije prodaje.
Glavni grad i kulturno središte
države je Bogota. Kao i većina
važnijih gradova smještena je u
Andama na visinskom platou od
preko 2500m. Muzeji, kazališta i
crkve dominiraju središtem, a
upravo zbog zavidne razine
kulturnih znamenitosti, često je
nazivaju Atenom Južne Amerike.
Najljepši obalni grad zove se Cartagena. Zaštićen kao svjetska baština
UNESCO-a, ovaj kolumbijski Dubrovnik omiljeno je stajalište velikih kruzera.
Upravo idealno mjesto za razgledavanje kolonijalne arhitekture i uživanje u
morskim specijalitetima. Većina
stanovnika su preci afričkih robova.
Ritam i ples osjete se na svakom
koraku. Posjetite neki od noćnih
klubova u Cartageni ili Santa Marti,
te obavezno zaplešite Reegeaton. U
samo nekoliko godina otkad je
nastao, ples se zbog specifičnog
ritma i nevjerojatne erotičnosti,
epidemijski proširio po cijeloj Južnoj
Americi.
Ljepote nacionalnog parka Tayrona mogu se usporediti sa najljepšim
Karibskim plažama. Netaknuta priroda, toplo tirkizno more i duge pješčane
plaže. Još uvijek neotkriveni robinzonski raj, odsječen od civilizacije,
posjećuju uglavnom mladi, ljubitelji prirode, te oni koji požele na trenutak
pobjeći od svakodnevnog stresnog života.
Osim bogatstva i raznolikosti prirodnih i kulturnih ljepota, u Kolumbiji najviše
oduševljavaju upravo ljudi. Ljepota, srdačnost, komunikativnost i
pristupačnost gotovo svake osobe podsjećaju na neka idealna vremena u
kojima postoje neinteresni međuljudski odnosi, a smiješak, veselje i ples
svakodnevna su pojava.
Medellin – noćna panorama