POJAM  RAČUNOVODSTVA

 

Računovodstvo je djelatnost u sklopu trgovačkog društva ili nekog drugog subjekta

Računovodstvo je služba ili grupa službi u sklopu trgovačkog društva ili drugih subjekata koju obavlja računovodstvenu djelatnost.

Računovodstvo je vještina bilježenja, razvrstavanja, skraćenoga prikazivanja i interpretiranja u novčanom obliku izraženih poslovnih događaja

Računovodstvo je dio informacijskog sustava (IS) poduzeća

sastoji se od 3 elemenata:

1. input (poslovni događaj ili transakcije)

-          u inpute ulaze samo oni koji ispunjavaju 4 uvjeta:

a)      da su nastali

b)      da su dokumentirani

c)      da su izraženi u novcu

d)     da utječu na primjenu stanja i kretanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnih rezultata

1. proces – evidentiranje, klasificiranje, sumiranje poslovnih događaja (odvija se u poslovnim knjigama)

2. output - rezultat tog procesa su financijski izvještaji a mogu biti temeljni ili konsoldirani

 

Računovodstvene informacije se dostavljaju  zainteresiranim kupcima. Informacija se proizvodi u IS. IS obavljaju 4 osnovne funkcije:

-          prikupljanje podataka

-          obrada podataka

-          memoriranje podataka i informacija

-          dostavljanje podataka i informacija

 

 

 

STRUKTURA RAČUNOVODSTVA

 

1. računovodstveno planiranje2. knjigovodstvo3. računovodstvena kontrola4. računovodstvena analiza5. računovodstveno informiranje

 

Računovodstveno planiranje – je projekcija budućih događaja koji će kada nastanu biti predmetom knjigovodstvene evidencije. Definiranju se ciljevi poduzeća (do 1.god). sastavljaju se planovi (kratkoročni i dugoročni).

 

Knjigovodstvo – najvažniji dio knjigovodstva i najpouzdanija evidencija poslovanja orijentirana na prošlost. Temelji se na dvojnom knjigovodstvu. Knjigovodstvo je kronološka, sistematizirana, dokumentirana i strogo formalna evidencija. Evidentiraju se svi poslovni događaji i transakcije.

 

Računovodstvena kontrola – brine se i ispravnosti i pouzdanosti knjigovodstvenih podataka i informacija. Zadatak je usporediti i utvrditi razliku između onog što je planirano (cilj) i onog što je ostvareno (knjigovodstvo). Računovodstvo kontrole dijeli se na:

1. sustav internih kontrola – automatske kontrole2. naknadne kontrole – posebni kontrolni postupci

 

Računovodstvena analiza – specifično područje računovodstva. Bavi se analizom financijskih izvještaja −> da li se pogoršava ili poboljšava financijska situacija, da li će poslovni subjekt ispunjavati obveze, pokazuje kako se imovina obrće u novac te da li se ostvaruje profit. Utvrđuje povezanost ostvarenih podataka s rezultatima planiranja. Utvrđuje se odstupanje ostvarenog i planiranog, uzroci odstupanja kao i metode  otklanjanja odstupanja.

 

Računovodstvena informacija – predstavlja prikazivanje podataka i informacija na razumljiv način eksternim i internim korisnicima. Eksterni korisnici su vlasnici poduzeća, vladine ustanove i agencije, a interni korisnici su management poduzeća na svim razinama odgovornosti. Računovodstvena informacija je komuniciranje s korisnicima informacija, sinteza svih podataka koje pruža: računovodstveno planiranje, …

 

-          računovodstvo se vodi za svaki računovodstveni subjekt

-          rač.subjekti: a) profitne organizacije – to su trgovačka društva i dr. pravne osobe           

                              s ciljem ostvarivanja profita, te ustanove (npr. vrtić)

                          b) neprofitne organizacije – država, državna tijela, ustanove, udruge

                              građana koje se ne osnivaju s ciljem stjecana dobiti

 

 

 

SUVREMENA STRUKTURA RAČUNOVODSTVA (VRSTE)

 

1. financijsko računovodstvo – eksterno računovodstvo usmjereno vanjskim korisnicima. Najvažniji korisnici informacija financijskog računovodstva su investitori, odnosno dioničari, vjerovnici odnosno kreditori, vladine agencije, financijski analitičari i sl. Osigurava financijske informacije, te sastavlja financijske izvještaje.

2. računovodstvo troškova – interno računovodstvo usmjereno internim korisnicima. Najstariji dio računovodstva. Izvještavanje o tekućim i planiranim troškovima. Evidencija, obračun te kalkulacija troškova.

3. upravljačko računovodstvo – korisnici su unutarnji subjekti, nije dostupno vanjskim korisnicima. Prezentira računovodstvene informacije potrebne menadžerima u donošenju poslovnih odluka. Zahvaća troškove i planiranje. Često se tretira kao suvremeni naziv za računovodstvo troškova.

 

 

 

ZAKON O RAČUNOVOSTVU (ZOR)

 

Zakon o računovodstvu se primjenjuje od 1993.god. i on obvezuje sve poduzetnike na primjenu Međunarodnih Računovodstvenih Standarda (MRS).

 

Prije zakona iz 1993. godine

- propisan jedinstveni kontni plan za sva poduzeća na temelju dekadnog sustava

Poslije zakona od 1993.

- nema propisanog kontnog plana i poduzeća mogu razviti svoj vlastiti kontni plan, s tim da im taj kontni plan  osigurava pozicije temeljnih financijskih izvještaja propisanih ovim zakonom o računovodstvu.

- ZOR daje samo okvirni sadržaj temeljnih financijskih izvještaja i ne propisuje detaljno njihov sadržaj i ne ističe kriterije sastavljanja

 

Sadržaj ZOR-a

1. Formalni sadržaj

-          Temeljne, prijelazne i završne odredbe

1. Suštinski sadržaj

1)      Prikupljanje podataka i knjigovodstvenih isprava

2)      Poslovne knjige

1. Osnovne: glavna knjiga i dnevnik2. Pomoćne: knjiga blagajne, knjiga dugotrajne imovine, razne analitičke evidencije itd.)

3)      Popis obveza i imovine

-          Na početku poslovne aktivnosti

-          Na kraju svake poslovne godine

-          Pri likvidacije i stečaja

4)      Temeljni financijski izvještaji

-          Bilanca

-          Račun dobiti ili gubitka (izvještaj o dobiti)

-          Izvještaj o novčanom toku

-          Bilješke uz financijske izvještaje

5)      Računovodstveni standardi

-          Od 1993. sva poduzeća su obvezna primjenjivati međunarodne računovodstvene standarde (MRS)

-          Sastoji se od 2 djela:

1. Okvir za pripremu financijskih izvještaja2. Pojedinačni računovodstveni standardi

-          MRS - ekonomska načela o mjerenju odnosno iskazivanju elemenata u financijskim izvještajima

-          MRS - struktura podataka koji se objavljuju u financijskim izvještajima koji se javno objavljuju

-          Osnovi cilj uvođenja MRS-a u računovodstveni sustav u RH je da financijski izvještaji koje sastavlja naša poduzeća ne budu prepreka na međunarodnom prometu roba, usluga, rada i kapitala i da se pomoću MRS-a izvrši globalna harkmonizacija računovodstvenih kategorija, pojmova, metoda i postupaka

 

 

 

POREZNI    PROPISI

 

Opći porezni zakon

Propisana obveza vođenja sustava vojnog knjigovodstva

 

Zakon o porezu na dobit

Odredbe o prihodima i rashodima i osnovici poreza na dobit

 

Međunarodni računovodstveni standardi (MRS)

−> MRS donosi Međunarodna federacija računovođa IFAC-asocijacija koja okuplja računovođe

−> strukturu međusobnog odnosa pretpostavke, načela i standarda moguće je prikazati na sljedeći način: a) opće prihvaćene pretpostavke (koncepti)

                        b) opće prihvaćena načela

                        c) opće prihvaćeni standardi

 

 

RAČUNOVODSTVENE PRETPOSTAVKE (koncepti)

 

Računovodstvene pretpostavke (koncepti) su teoretske osnove čija se primjena podrazumijeva i koje predstavljaju osnovu za formuliranje računovodstvenih načela.

Temeljne računovodstvene pretpostavke su:

Pretpostavka kontinuiteta

Pretpostavka kontinuiteta znači da poslovni subjekt neće biti likvidiran ni u slučaju poslovanja s gubitkom sve dotle njegov management očekuje dobit, a to znači da se poduzeće osniva s pretpostavkom neograničenog poslovanja u budućnosti.

Pretpostavka poslovnog subjekta

Pretpostavka poslovnog subjekta znači da se svako poduzeće tretira kao poseban poslovni subjekt koji je odvojen od vlasnika. Ova pretpostavka je bitna za dionička društva, a također i za odnose između matice i podružnica moraju sastaviti svoje temeljne financijske izvještaje.

Pretpostavka stabilne novčane jedinice

Računovodstveno koje se koristi u poduzećima temelji se na pretpostavci stabilne novčane jedinice. To računovodstvo se često naziva konvencionalno ili tradicionalno računovodstvo.

Zasniva se na inflaciji do 5%, što znači da knjigovodstvena vrijednost bude što bliža tržišnoj vrijednosti. U uvjetima inflacije izrađuju se dodatni izvještaji na temelju jednog od koncepata računovodstva u uvjetima inflacije.

Koncepti računovodstva

a)      Računovodstvo opće kupovne moći – za revalorizaciju koristi opće indekse cijena

b)      Računovodstvo tekuće vrijednosti – za revalorizaciju koristi specifične indekse cijena

Pretpostavka obračunskog razdoblja

Polazi od toga da korisnici informacija (izvještaja) ne mogu čekati totalni rezultat (rezultat kada poduzeće prestane s radom). Korisnici trebaju informacije u kraćim vremenskim intervalima. Uobičajen interval izvještavanjem je jedan normalni poslovni ciklus koji u prosjeku traje 1 godinu. Mogu biti i kraća obračunska razdoblja.

 

 

RAČUNOVODSTVENA NAČELA (načela GAAP)

 

Računovodstvena načela – polazna su osnova za izradu i usvajanje računovodstvenih standarda koji predstavljaju daljnju razradu načela.

 

1. načelo troška2. načelo objektivnosti3. načelo priznavanja prihoda4. načelo sučeljavanja prihoda i rashoda5. načelo materijalnosti 6. načelo potpunog iskazivanja financijski izvještaja7. načelo konzistentnosti 8. načelo opreznosti9. načelo usporedivosti10. načelo jednolikosti

1. načelo troška

- najstarije i najvažnije načelo

- zahtijeva da se evidencija poslovnih događaja zasniva na nabavnoj cijeni

- koristi se prilikom vrednovanja svih pozicija bilance

      2. načelo objektivnosti

- financijski izvještaji su sastavljeni na temelju objektivnih, dokumentiranih podataka

      3. načelo priznavanja prihoda

- prihodi se priznaju u financijskim izvještajima i bilježe u poslovnim knjigama

- mogu se priznati na 2 načina:

                  a) po novčanoj osnovi – ono što je naplaćeno

                  b) nastanak događaja – ono što je realizirano (prodano)

     4. načelo sučeljavanja prihoda i rashoda

- sučeljavamo prihode i rashode i utvrđujemo poslovni rezultat kao njihova razlika u obračunskoj razdoblju

     5. načelo materijalnosti

- ističe one poslovne događaje i poslovne informacije koje su od bitne važnosti za korisnike prilikom objavljivanja financijskih izvještaja

- temelji se na lučenju bitnog i nebitnog

    6. načelo potpunog iskazivanja financijskih izvještaja

- cjelovita slika o financijskom stanju poduzetništva

- odnosi se na d.d. koja kotiraju

- informacije se moraju prezentirati na jasan i razumljiv način

    7. načelo konzistentnosti (postojanosti)

- jednom usvojena pravila evidencije moraju se dosljedno primjenjivati

     8. načelo opreznosti

- najbitnije u današnjim uvjetima

- anticipiraj gubitke, a ne dobitke −> iskazivati manji rezultat

- primjenjuje se kod procjene imovine, obveza i kapitala

    9. načelo usporedivosti

- 2 zahtijeva

        a) usporedivost financijskih izvještaja dva subjekta u grani

        b) usporedivost financijskih izvještaja jednog subjekta iz jednog obračunskog razdoblja s      

          financijskim izvještajima iz proteklih obračunskih razdoblja

   10. načelo jednolikosti

      a) jednakost u interpretaciji i primjeni skupa računovodstvenih načela i postupka poduzeća

      b) znači istovrstan računovodstveni tretman u različitim poslovnim okolnostima

 

 

 

SVRHE RAČUNOVODSTVA

 

izvještavanje menadžera za planiranje troškova i kontrolu troškova poslovanja, i za ocjenu izvršavanja područja djelovanja ljudi

izvještavanje menadžera o profitabilnosti po proizvodima, marki proizvoda, kupcima... izvještavanje menadžera za strateške i taktičke odluke kao što su: formuliranje dugoročnih

planova, odluke o razvoju novih proizvoda, o ulaganju u opremu… izvještavanje investitora, državnih tijela i drugih vanjskih korisnika putem financijskih

izvještaja

 

 

DVOJNO KNJIGOVODSTVO

 

Dvojno knjigovodstvo je sustav evidencije koji za bilješke koristi dvostrani konto i kod kojega se svaki poslovni događaj iskazuje u jednakom iznosu na strani DUGUJE jednog konta i na strani POTRAŽUJE drugog konta.

Evidentira se cjelokupna imovina poduzetnika, svi kapitali, zatim prihodi i rashodi te financijski rezultat poslovanja.

Knjigovodstvena ravnoteža je jednakost zbroja svih iznosa knjiženih na dugovnoj strani sa zbrojem svih iznosa na potražnoj strani svih računa.

Obilježja dvojnog knjigovodstva:

Sistematska cjelovitost Sustavnost evidentiranja poslovnih promjena Cjelovitost evidencije Raščlanjivanja promjena Grupiranja promjena Kronološka evidencija Kvantitativni vrijednosni izraz Visok stupanj pouzdanosti

 

 

KNJIGOVODSTVENI   KONTO

 

Računovodstveni konto  je računovodstveni instrument koji se koristi prilikom evidentiranja poslovnih događaja i transakcija u dnevniku i glavnoj knjizi.

U sustavu dvojnog knjigovodstva najmanje jedan konto duguje, a jedan potražuje.

Računovodstveni konto je instrument na kojem se evidentiraju promjene nastale na kategorijama imovine, obveze i kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata.

Konto sadrži najmanje ove zadatke:

a)      naziv konta

b)      broj konta

c)      datum nastanka poslovne promjene

d)     dokument na osnovu kojeg je evidentirana promjena

e)      kratki opis promjene

f)       vrijednosni iskaz promjene

g)      novonastalo stanje

Oblici konta:

1. jednostrani pregled ili konto «po pagini»

-          najčešći oblik

-          pogodan je za primjenu klasične metode

1. dvostrani pregled ili konto «po foliu»

-          danas nema praktičnu vrijednost kao jednostrani pregled

1. stepenasti oblik konta

-          najstariji oblik konta

-          danas se ovaj oblik koristi u evidenciji štednih uloga

-          ovaj konto nema dugovnu ni potražnu stranu, već je cilj da se vidi stanje ulagača

1. tabelarni konto

-     kombinacija dnevnika i računovodstvenog konta

5.   T-konto

-     služi u procesu ekukacije kao i skiciranje knjiženja prije unosa u poslovne knjige ili u

      osobno računalo

Kriteriji razvrstavanja konta

1. konta prema kvaliteti stanja

a)      aktivna – ona koja imaju dugovni saldo

b)      pasivan – ona koja imaju potražni saldo

c)      aktivno-pasivna – ona koja imaju u pravilu dugovni saldo, ali mogu u određenim situacijama imati i potražni saldo (npr. konta kupaca)

d)     pasivno-aktivna – ona koja imaju u pravilu potražni saldo, ali u određenim situacijama mogu imati i dugovni saldo (npr. konta dobavljača)

1. konta prema elementima uspjeha (konta koja nemaju salda)

a)      konta troškova

b)      konta rashoda

c)      konta prihoda

d)     konta poslovnog rezultata

1. konta prema samostalnosti

a)      samostalna konta – mogu biti bez nekog drugog konta

b)      nesamostalna konta (konta IV ili prijelazni konta ili korektivna konta) – konta koja uvijek idu zajedno sa samostalnim kontima

 

 

 

RAČUNOVODSTVENA  ISPRAVA

 

Računovodstvena isprava je pisani dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni, a služi kao podloga za unošenje podataka u poslovne knjige i za uspješnu kontrolu.

Računovodstvena isprava se sastavlja na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja.

 

Razvrstavanje knjigovodstvenih isprava:

prema sadržaju

a)      isprave o promjenama materijalnog karaktera npr. primke, izdatnice, povratnice i sl.

b)      isprave o promjenama novčanog karaktera npr. nalozi za prijenos, za isplatu, uplatnice

c)      isprave o promjenama ostalog karaktera npr. razna rješenja, odluke, ugovori i sl.

prema mjestu izdavanja isprava dijeli se na:

a)      eksterne knjig.isprave – nastaje u službama izvan knjigovodstva npr.fakt.dobavljača

b)      interne knjig.isprave – nastaju u službi knjigovodstva, npr. fakture kupcima

prema izvoru:

a)       izvorne – uplatnice, isplatnice, izdatnice

b)      izvedene – blagajničko izvješće, izvadak sa ŽR, platna lista

prema opsegu podataka:

a)      pojedinačne isprave npr. faktura, izvod i sl.

b)      zbirne isprave npr. iskazi, specifikacije i sl.

kontrola ispava može biti:

-          formalna – znači provjeravanje ispravnosti bitnih sastojaka računovodstvenih isprava

-          suštinske – provjeravanje da li je poslovna promjena nastala onako kako je prikazana

-          računske – provjeravanje računskih operacija provedenih na ispravi

−> likvidator isprava svojim potpisom potvrđuje da je provedena kontrola

odlaganje (arhiviranje) knjigovodstvenih isprava:

načelo dokazivosti – potrebno je uredno odložiti i čuvati zbog naknadnog provjeravanja evidentiranja sadržaja poslovne promjene. Isprave se čuvaju zbog nadzora poslovanja i točnog unosa podataka u poslovne knjige.

 

Bitni sastojci knjigovodstvene isprave:

-          naziv i adresa poduzeća

-          naziv isprave i redni broj

-          datum izdavanja, mjesto izdavanja, datum nastanka poslovne promjene

-          opis poslovne promjene

-          količina i cijena

-          potpis osoba i pečat

rokovi čuvanja knjigovodstvenih isprava:

-          trajno – isplatne liste i drugi podaci bitni za zaposlene

-          5 godina isprave na temelju kojih su podaci uneseni u poslovne knjige

-          3 godine

-          2 godine – prodajni blokovi, pomoćni obračuni

 

 

FINANCIJSKI   IZVJEŠTAJI

 

Financijski izvještaji jesu rezultat računovodstvenog ciklusa (OUTPUT)

Dijeli se na:

temeljne financijske izvještaje konsoldirane financijske izvještaje

Financijski izvještaji jesu:

1)      bilanca

2)      račun dobiti i gubitka (izvještaj o dobiti)

3)      izvještaj o novčanom toku

4)      bilješke uz financijske izvještaje

 

Ti su izvještaji usmjereni prvenstveno vanjskim korisnicima – investitorima, zaposlenicima, zajmodavcima, dobavljačima, vjerovnicima, kupcima, državi i javnosti.

Cilj financijski izvještaja da pruže informaciju o financijskom položaju, uspješnosti i promjenama financijskog položaja poduzeća, što je korisno radi donošenja ekonomskih odluka, koje mogu

uključiti pitanja kao npr. da li treba zadržati ili prodati svoje ulaganje u poduzeće, ili treba ponoviti izbor ili zamijeniti management.

Temeljni financijski izvještaji se sastavljaju za poslovnu godinu.

Temeljni financijski izvještaji se čuvaju trajno.

Jednom godišnje moraju javno objaviti financijske izvještaje:

a)      veliki poduzetnici

b)      srednje veliki ako su organizirani kao d.d.

Jednom godišnje reviziji podliježu financijski izvještaji:

a)      velikih poduzeća

b)      srednje velika ako su d.d.

Predočavanje financijskih izvještaja vlasnicima

a)      u roku 6 mjeseci nakon isteka godine veliki poduzetnici

b)      u roku 4 mjeseca srednji i mali poduzetnici

c)      u roku 9 mjeseci grupa koja provodi konsoldaciju

−> rok 30.09. za sve predaja u sudski registar

Elementi financijski izvještaja:

a)      sredstva (imovina)

b)      obveze

c)      glavnica

 

BILANCA

 

bilanca = ravnoteža = jednakost

Bilanca je sistematiziran pregled imovine, obveza i kapitala na određeni dan.

Do bilance u kojem se iskazuje imovina zove se AKTIVA, dio bilance u kojoj se iskazuju izvori imovine zove se PASIVA.

AKTIVA = PASIVA

U pasivi kao izvori imovine iskazuju se obveze i kapital (glavnica).

U bilanci je primijenjena temeljna računovodstvena jednadžba:

IMOVINA = OBVEZE + KAPITAL

Ta jednadžba predstavlja osnovno obilježje bilance: BILANČNA RAVNOTEŽA

Podaci o stanju imovine, obveza i kapitala na određeni dan uzimaju se (prepisuju) sa konta glavne knjige.

Iz ove jednadžbe proizlazi da se kapital izračunava na sljedeći način:

KAPITAL = IMOVINA – OBVEZE

 

Obveze mogu biti veće od imovine u slučaju kada je gubitak veći od kapitala.

U tomu se slučaju u aktivi iskazuje iznos gubitka iznad visine kapitala.

Naziv ove stavke je GUBITAK IZNAD VISINE KAPITALA.

U ovom je slučaju također imovina manja od aktive.

 

Pri iskazivanju stavki u bilance primjenjuje se sljedeća načela:

a)      za imovinu načelo rastuće likvidnosti

za pasivu tome primjereno načelo opadajuće ročnosti

b)      za imovinu načelo opadajuće likvidnosti

za pasivu tome primjereno načelo rastuće ročnosti.

Prema načelu likvidnosti koje se izražava u duljini vremenu u kojem se neka imovina ponovno pretvara u početni, novčani oblik. Drukčije rečeno, to je razdoblje u kojem se ostvaruje povrat uloženog novca u neku vrstu imovine.

Najlikvidniji oblik imovine je NOVAC

 

Prema ovom kriteriju imovina se dijeli na:

1. dugotrajnu i dugoročnu imovinu2. kratkotrajnu i kratkoročnu imovinu

 

Prema kriteriju ročnosti izvori imovine se dijele na:

a)      KAPITAL bez roka povrata što znači da je imovina iz ovog izvora trajno raspoloživa

b)      OBVEZE: dugoročne – obveze kojih je rok povrata dulji od 12 mjeseci što znači da je imovina iz ovog izvora raspoloživa duže od 12 mjeseci

                        Kratkoročne – obveze kojih je rok povrata novca do 12.mjeseca

Imovina se prema pojavnim oblicima dijeli na :

1. NOVAC2. MATERIJALNA IMOVINA3. PRAVA i ostala NEMATERIJALNA IMOVINA

Osnovne karakteristike bilance su:

-          bilančna ravnoteža – jednakost između aktive i pasive

-          trenutačni pregled stanja

-          bilanca služi za otvaranje poslovnih knjiga u knjigovodstvu

-           bilanca ima novčani izraz

-          služi kao podloga za donošenje poslovnih odluka

Vrsta bilanci:

-          proračunska (planska) bilanca

-          obračunska bilanca

-          početna bilanca (sastavlja se na početku poslovanja)

-          zaključna bilanca (sastavlja se na završetku poslovanja)

-          probna bilanca (provjerava ispravnost knjiženja)

-          inventurna bilanca (sastavlja se nakon provedene inventure)

-          bruto bilanca (sastavlja se na kraju određenog razdoblja – mjesečno, godišnje)

-          podbilanca (vodoravni presjek bilance)

-          skraćena bilanca (manji broj povećanja od pune bilance)

-          primopredajna bilanca (pojavljuje se u slučaju promjene managementa)

-          fuzijska bilanca (pregled svih aktiva i obveza s glavnicom biznisa što se spajaju)

-          diobna bilanca (jedno poduzeće se razdvaja u više novih)

-          sanacijska  bilanca (bilanca ozdravljenje poduzeća, otklanja se uzrok gubitka)

-          likvidacijska bilanca (pokazuje koje će se obveze podmiriti iz koje imovine)

-          stečajna bilanca

-          konsoldirana bilanca (zbrojna bilanca nekog složenog ekonomskog organizma)

-          zbrojna bilanca (zbrajanje svih bilančinih česti koje tvore zbrojnu bilancu)

 

 

 

BILANČNE PROMJENE

 

Bilježenjem poslovnih promjena u bilanci mogu nastati 4 vrste bilančnih promjena:

-          koncentrično kretanje  A+ A–

-          periferno kretanje  P+ P–

-          centripetalno kretanje  A+ P+

-          centrifugalno kretanje P− A−

Koncentrično kretanje nastaje kada se bilježenjem poslovne promjene mijenja struktura aktive. Jedna vrsta aktive se povećava, a druga vrsta aktive se smanjuje za isti iznos. Zbir bilance i pasive ostaju isti.

Periferno kretanje nastaje bilježenjem poslovne promjene koja uvjetuje promjenu strukture pasive. Jedna vrsta pasive se povećava, a druga smanjuje za isti iznos. Zbir bilance i aktiva ostaju isti.

Centripetalno kretanje nastaje bilježenjem poslovne promjene koja uvjetuje povećanje i aktive i pasive za isti iznos. Povećava se i zbir bilance.

Centrifugalno kretanje nastaje bilježenjem poslovne promjene koja uvjetuje smanjene i aktive i pasive za isti iznos. Zbir bilance se smanjuje.

 

 

IMOVINA

 

Imovina je resurs koji kontrolira poduzeće kao rezultat  prošlih događaja i iz kojeg se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi.

Imovina je ukupna vrijednost sredstava kojom poduzetnik raspolaže u obavljanju svoga poslovanja.

Svaka stavka da bi se smatrala imovinom poduzetnika mora udovoljiti sljedećim kriterijima:

-          mora biti u vlasništvu ili pod kontrolom subjekta

-          mora imati vrijednost za subjekta

-          mora biti nabavljena po mjerljivom trošku

Sredstvo može biti upotrijebljeno:

-          pojedinačno ili u kombinaciji s ostalim sredstvima

-          razmijenjeno za druga sredstva

-          upotrijebljeno da se podmiri obveza

-          raspodijeljeno vlasnicima poduzeća

 

Kriteriji podjele imovine:

1. prema pojavnim oblicima

a)      nematerijalna – patenti, licencije…

b)      materijalna – građevinski objekti, postrojenja, oprema…

1. prema funkciji

a)      fiksna ili osnovna – građevinski objekti, zemljište, oprema

b)      cirkulirajuća ili obrtna – zalihe, roba, potraživanja..

1. prema vijeku upotrebe

a)      dugotrajna  - vijek upotrebe je duži od 1 godine

b)      kratkotrajna – vijek upotrebe kraći od 1 godine

 

 

Zakonska forma: (ZOR)

1. DUGOTRAJNA IMOVINA

1. nematerijalna imovina2. materijalna imovina3. financijska imovina4. potraživačka imovina

2. KRATKOTRAJNA IMOVINA

1. zalihe2. potraživanja3. financijska imovina4. novac

 

 

DUGOTRAJNA  IMOVINA

 

1. dugotrajna nematerijalna imovina

-          poslovna imovina bez supstančnog oblika s rokom korištenja dužim od 1 god.

-          To su izdaci za istraživanje i razvoj, patenti, licencije, franšize, goodwil

1. dugotrajna materijalna imovina

-          poslovna imovina supstančnog oblika s rokom korištenja dužim od 1 godine

-          to su zemljište, građevinski objekti…

podjela dugotrajne imovine (materijalna ili nematerijalna) prema kriteriju da li podliježe ili ne obračunu amortizacije:

a)      podliježe obračunu amortizacije (sve ostalo)

b)      ne podliježe obračunu amortizacije (zemljište i umjetničke vrijednosti)

1. dugotrajna financijska imovina

-          to su financijska ulaganja ili plasmani poduzeća s rokom povrata dužim od 1godine

-          npr. ulaganja u vrijednosne papire i plasmani u obliku kredita

ulog u vrijednosne papire: - u vlasničke – dionice        - obične

                                                                                             - preferencijalne (povlaštene)

                                                - u dužničke – obveznice

plasmani u obliku kredita

-          korist od ulaganja u dionice može biti: dividende i udjel u neto dobiti

-          korist od ulaganja u obveznice može biti: kamata ( + osnovni dug)

-          korist od ulaganja plasmana kredita: kamata ( + osnovni dug)

1. dugotrajna potraživanja

-          to su potraživanja od dužnika s rokom povrata dužim od 1 godine

-          npr. potraživanja od kupaca, potraživanja od države…

 

 

KRATKOTRAJNA ILI TEKUĆA IMOVINA

1. zalihe

-          kratkotrajna materijalna imovina

-          npr. sirovine, materijal, gotovi proizvodi, nedovršena proizvodnja i trgovačka roba

1. kratkoročna potraživanja

-          kratkoročna nematerijalna imovina

-          sva potraživanja do 1 godine

-          potraživanja od kupaca, radnika, države

1. kratkotrajna financijska imovina

-          viškovi novčanih sredstava koji se ulažu u npr. kupovanje tuđih vrijednosnih papira koji su unovčivi u roku dospijeća ili preprodajom, ili davanjem kredita, a sve s rokom povrata kraćim od 1 godine

1. novac

-          na računima (depozitni)

-          gotovina (u blagajni)

 

Pravila knjiženja za imovinu:

-          povećanje imovine bilježi se na dugovnu stranu konta imovine

-          smanjenje imovine bilježi se na suprotnu stranu konta imovine

-          razlika promjene na imovini je stanje ili saldo

 

 

 

IZVORI  IMOVINE

 

Izvori imovine pokazuju nam odakle je poduzeće pribavilo svoju imovinu, tj.podrijetlo imov.

Izvori imovine mogu biti pravne osobe i fizičke osobe.

 

Klasifikacija izvora imovine:

prema vlasništvu   - vlastiti izvori (kapital)

                                          - tuđi izvori (obveze)

prema roku dospijeća   - kratkoročni izvori (kratk.obveze)

                                           - dugoročni izvori (dug.obveze)

                                           - trajni izvori (kapital)

 

Pravila knjiženja za izvore imovine

-          povećanje izvora imovine bilježi se na potražnu stranu konta

-          smanjenje izvora imovine bilježi se na suprotnu stranu konta

 

 

KAPITAL  I  REZERVE

 

Kapital je ostatak sredstava (imovine) poduzeća nakon odbitka svih njegovih obveza.

Kapital je vlastiti izvor financiranja imovine. Predstavlja neto imovinu.

 

Struktura kapitala: (podjela)

1.  upisani ili temeljni kapital ―> predstavlja sredstva uložena u poduzeća od strane vlasnika

-          novac uložen u poduzeće ne može se dobiti natrag, osim ako poduzeće prestane poslovati ili promjeni vlasnika

-          kapital je trajni izvor što znači da poduzeće nema obvezu vraćanja sredstva vlasniku dok god poduzeće postoji

            a) nominalna vrijednost dionica – može se smanjiti isplatom dividende i negativnim rezultatom - gubitak

            b) premija na emitirane dionice: varijanta da je dionica prodana po većoj vrijednosti od nominalne vrijednosti - dionica od 100 kn je prodana za 110 kn. tada je premija 10 kn, a zarađeni kapital je 110 kn.

2. zarađeni kapital

a)      neto dobit tekuće godine umanjene za dividende

-          povećanje kapitala iz poslovanja (pretpostavlja se da je poduzeće uspješno poslovalo)

-          dobit prethodnog razdoblja i dobit tekuće godine

b)      Rezerve (preslažu se iz zarađenog kapitala u temeljni kapital)

-          zakonske (obavezno izdvajanje dijela dobiti u rezerve po zakonu) – kod nas 5% od dobiti

-          statutarne (obavezno izdvajanje dijela dobiti u rezerve po statutu poduzeća) – npr. rezerve za otkup vlastitih emitiranih dionica i druge rezerve)

c)      zadržana dobit (preneseni gubitak) – iz prethodnih godina

−> revalorizacijske rezerve – korekcija temeljnog kapitala, usklađivanje iznosa svote tem.kapitala  koje se provodi u uvjetima inflacije radi zaštite imovine vlasnika

 

Emisija dionica

1)      emisija i prodaja običnih dionica za novčana sredstva

a)      emisija i prodaja običnih dionica po nominalnoj vrijednosti koja je ujedno i tržišna vrijednost

b)      emisija i prodaja običnih dionica po vrijednosti koja je veća od nominalne (prodaja uz premiju)

c)      emisija i prodaja po cijeni manjoj od nominalne

2)      emisija i razmjena dionica za nenovčanu imovinu ili usluga

a)      emisija i razmjena dionica za materijalnu imovinu

b)      emisija i razmjena dionica za nematerijalnu imovinu

c)      emisija i razmjena dionica za usluge

Osnovica razmjene za nenovčanu imovinu ili uslugu može biti:

1. tržišna cijena dionica ili2. tržišna cijena nenovčane imovine ili usluga

 

Trezorske dionice

Trezorske dionice su vlastite emitirane i otkupljene dionice. Poduzeće vrši preuzimanje vlastitih dionica i formira trezorske dionice.

Korporacija na tržištu dionica kupuje vlastite dionice u trenutku kada ocjenjuje da će to biti korisno i profitabilno za tvrtku. Otkupljene dionice se nalaze u trezoru pa ih nazivamo i trezorske dionice. Za broj trezorskih dionica smanjuje se broj dionica koje se nalaze u opticaju.

Razlika otkupa:

smanjiti opasnost od neprijateljskih preuzimanja zaustaviti pad tržišne vrijednosti politika dividendi

Otkup dionica može biti:

po nominalnoj vrijednosti po vrijednosti većoj od nominalne vrijednosti

 

Dividende

Dividende predstavljaju prinos na ulaganje u vlasničke vrijednosne papire (dionice).

Dividende se prvenstveno isplaćuju iz neto dobiti, no ako nema neto dobiti sve dok d.d. ima zadržanih ili akumuliranih dobitaka može isplaćivati dividende. To znači da d.d. može izglasati dividendu odnosno isplatu dividende i kada u tekućoj godini ostvari gubitak.

Dividende mogu biti isplaćene:

u novcu emisijom dodatnih dionica koje se nazivaju dividendne dionice raspoređivanjem dividende u nenovčanom obliku imovine

Dividende se najčešće isplaćuju u novcu.

Za isplatu dividendi u novcu potrebno je:

1)      imati dovoljno tekuće dobiti i zadržane dobiti

2)      imati dovoljno novca

3)      odluka Upravnog odbora o isplati novčanih divdendi

 

Izglasavanje i raspodjela dividendnih dionica

Upravni odbor d.d.-a može izglasati raspodjelu dividende u obliku dividendnih dionica putem dodatne emisije običnih dionica. Svaki dioničar treba dobiti onoliko dionica koliko iznosi njegov udio u vlasništvu d.d.-a.

Upravni odbor može izglasati dividende u obliku dodatne emisije dionica kao:

mali broj dividendnih dionica

ako upravni odbor izglasa dividende u obliku dodatne emisije običnih dionica do 25% ukupnog broja do tada emitiranih običnih dionica, tada je riječ o malom broju dividendnih dionica. Za njih je utvrđeno da ne utječu na tržišnu vrijednost ranije emitirane dionica. Kao temelj iskazivanja ovih dionica uzima se tržišna vrijednost običnih dionica d.d.-a koja kotira na burzi

veliki broj dividendnih dionica

ako upravni odbor izglasa emsiju dividendnih dionica više od 25% ranije prodanih običnih dionica, tada je to veliki broj dividendnih dionica, a njihova se emisija iskazuje po NV dionica. Raspodjela dividende u obliku dividendnih dionica predstavlja prijenos neto dobiti tekuće godine i zadržane dobiti iz prošlih godina i istovremeno povećanje dioničarske glavnice, odnosno vlastitog kapitala.

 

 

Prodaja dionica – kapitalni dobici

1)      neto prodajna vrijednost dionica  (tržišna cijena (broj prodanih dionica x tržišna cijena) – ovisni troškovi prodaje)

2)      knjigovodstvena vrijednost prodanih dionica (stanje računa 04 (prije prodaje) / broj kupljenih dionica x broj prodanih dionica

3)      razlika (1) – (2) = kapitalni dobitak

 

OBVEZE

 

Obveza je sadašnja obveza poduzeća, proizašla iz prošlih poslovnih događaja, za čiju se namjeru očekuje da će stvoriti u poduzeću odljev resursa, koji utjelovljuje ekonomske koristi.

Podjela obveza prema ročnosti:

1)      dugoročne obveze

 - obveze prema tuđim izvorima financiranja koje dospijevaju na naplatu u razdoblju dužem od 1 godine, npr. obveze za primljene dugoročne kredite, za emitirane obveznice i sl.

2)      kratkoročne obveze

 - obveze prema tuđim izvorima financiranja koje treba platiti u roku kraćem od 1 godine, npr. obveze prema dobavljačima, obveze za kratkoročne kredite, obveze za porez, plaće…

Načini obveze:

1. novac2. ustupanje druge nenovčane imovine3. pružanje usluga4. zamjena jedne obveze drugom5. konverzija (pretvorba) obveze u glavnicu6. da se vjerovnik odrekne svojih prava ili da ih izgubi

Temeljna obilježja obveza su:

1. fiksno utvrđeni rokovi povrata2. fiksno utvrđena naknada3. nezavisni su od ostvarenog financijskog rezultata4. ne donose pravo upravljanja poduzećem

 

 

 

RAČUN  DOBITI  I  GUBITKA (izvještaj o dobiti)

 

Račun dobiti i gubitka je izvještaj koji korisnicima informacija osigurava informacije o uspjehu poduzeća, odnosno to je kumulativni prikaz prihoda i rashoda i financijskog rezultata za određeno obračunsko razdoblje. Sastavlja se zadnji dan obračunskog razdoblja.

To je izvještaj koji se sastavlja na kraju obračunskog razdoblja, a najčešće se odnosi na jednu godinu. Za razliku od bilance koja se odnosi na određeni datum, tj. trenutak, izvještaj o dobiti se odnosi na cijelo razdoblje.

Cilj izvještaj o dobiti: da korisnicima računovodstvenih informacija ukaže na promjenu kapitala i to prije svega zarađenog kapitala između dva datuma bilance.

Promatra se kao pomoćni izvještaj bilance. Osnovna veza između bilance i izvještaja o dobiti jesu upravo promjene na kapitalu.

Izvještaj o dobiti sastoji se od: -  prihoda

                                                 -  rashoda

                                                 -  financijskog rezultata

Prihod utječe na povećanje kapitala.

 

 

 

 

 

 

 

RAČUNOVODSTVO  PRIHODA  I  RASHODA

 

 

PRIHODI

 

Prihodi su prodajne vrijednosti poslovnih učinaka (proizvoda i usluga) uključujući i sve oblike dobivenih naknada. Povećanje ekonomskih koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku priljeva ili povećanja sredstava, ili smanjenja obveza što ima za posljedicu povećanje glavnice, osim onog u svezi sa uplatama od strane sudionika u glavnici.

Prihodi su povećanje dobara u poduzeću tako dugo dok to predstavlja ostvarenje primitka te se priznaju i evidentiraju onda kada su stvarno nastali i kada su izvjesni.

 

Po njihovom pojavnom obliku u poslovnom procesu se mogu pojaviti kao:

1. redovni prihodi: su oni koji se ostvaruju redovnom poslovnom aktivnosti poduzeća, kao i prihodi od korištenja resursa poduzeća od strane drugih.

-          prihodi poslovanja (nastaju kao rezultat osnovne djelatnosti poduzeća. Pojavljuju se redovito i često i u masi ukupnih prihoda čine najznačajniji dio, a to su npr. prihodi od prodaje proizvoda i robe, prihodi od pružanje usluge…)

-          prihodi financiranja (ostvaruju se temeljem plasmana slobodnih financijskih sredstava. Javljaju se u obliku pozitivnih kamata, pozitivnih tečajnih razlika, prihodi od dividendi, prihodi od udjela u neto dobiti)

1. izvanredni prihodi: nastaju kao posljedica izvanrednih događaja i transakcija, te se zbog toga i odvojeno iskazuju. posljedica su neplaniranog smanjenja obveza ili povećanja imovine. Ne pojavljuju se redovito, ne mogu se planirati niti predvidjeti. Najčešći su prihodi od prodaje dugotrajne imovine, prihodi od prodaje sirovina, materijala i rezervnih dijelova, prihodi od naplate raznih potraživanja iz prethodnih godina, inventurni viškovi, otpis obveza…)

Primici predstavljaju ulaske novca u poslovne procese.

Učinci su aktivnosti u ostvarenju cilja poduzeća koji rezultiraju prodajom određenih proizvoda ili usluga na tržištu.

 

 

 

RASHODI

 

Rashodi su smanjenje ekonomskih koristi tijekom obračunskog  razdoblja u obliku odlijeva ili smanjenje imovine odnosno povećanje obveza što za posljedicu ima smanjenje glavnice.

Rashodi su ulaganja u poslovni proces koja predstavljaju potrošnju dobara u stvaranju učinka i priznaju se kada su nastali ali i onda kada su mogući.

 

Troškovi koji nastaju u poduzeću mogu se podijeliti na:

1. troškovi proizvodnje ili proizvoda

-          oni troškovi koji su nastali u proizvodnim dijelovima poduzeća

-          ulaze u vrijednost nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda

-          u troškove proizvodnje ubrajamo sljedeće troškove

a)      troškove direktnog materijala

b)      troškove direktnog rada

c)      opći troškovi proizvodnje (OTP) (grijanje, struja, voda…)

-          troškovi proizvodnje će postati rashodi kada se prodaju gotovi proizvodi u kojima su oni sadržani

2. troškovi razdoblja

-          oni troškovi koji su nastali u neproizvodnim dijelovima poduzeća (uprava, nabava, prodaja i slično)

-          ne ulaze u vrijednost nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda, već su oni odmah rashodi onog obračunskog razdoblja kada su nastali

-          troškovi razdoblja su najčešće:

a)      troškovi uprave

b)      troškovi prodaje

 

U poslovnom procesu se mogu pojaviti kao:

1. redovni rashodi:

-          rashodi poslovanja – to su troškovi sadržani u prodanim gotovim proizvodima i troškovi razdoblja. nastaju kao posljedica obavljanja osnovne djelatnosti poduzeća. Njihova visina i struktura ovisi u vrsti učinka i obujmu poslovanja, te o metodama obračuna troškova.

-          rashodi financiranja - nastaju kao posljedica korištenja tuđih novčanih sredstava. Pojavljuju se u obliku negativnih kamata, negativnih tečajnih razlika…

1. izvanredni rashodi – su oni koji su nastali kao rezultat izvanrednih događaja i transakcija i zbog toga se odvojeno iskazuju. imaju za posljedicu smanjenje vrijednosti imovine ili nastanka obveza. Ne nastaju redovito u poslovanju, teško se predviđaju – rashodi od prodaje dugotrajne imovine (ono što je neotpisano), rashodi od prodaje sirovina, materijala i rezervnih dijelova, kazne, penali, naknadne štete, naknadno utvrđeni rashodi iz prethodnih godina, inventurni manjkovi…

 

Sučeljavanje prihoda i rashoda provodi se u trenutku utvrđivanja FR za određeno razdoblje. Sučeljavanje se provodi tako da se u odnos stave ostvareni prihodi i odnosi rashodi. Odnosni rashodi su dio troškova nastalih u obračunskom razdoblju, a koji su vezani na ostvarivanje, tj. koji su bili nužni za ostvarivanje prihoda tog obračunskog razdoblja.

Izdaci – smanjenje gotovine

Utrošci – fizičko ulaganje materijalnih vrijednosti i dobara u stvaranju učinka

Troškovi – najznačajniji dio rashoda. Nedospjeli rashodi koji predstavljaju vrijednosno izražene utroške rada, imovine te tuđih usluga u poslovnom procesu radi stvaranja učinka i dijele se na: troškove proizvoda i troškove razdoblja

 

Financijski/poslovni rezultat – se utvrđuje razlikom prihoda i rashoda

Ako prihodi prelaze rashode obračunskog razdoblja, tada poduzeće iskazuje poslovni rezultat koji se naziva dobit, i obrnuto, ako su prihodi manji od rashoda obračunskog razdoblja, tada poduzeće iskazuje poslovni rezultat koji se naziva gubitak (negativni poslovni rezultat).

Financijski rezultat se zaključuje na kraju računovodstvenog razdoblja (mjesečno, tromjesečno, polugodišnje ili godišnje). Da bi se utvrdio poslovni rezultat potrebno je zaključiti konta prihoda i konta rashoda.

 

Forma zvještaja o dobiti

1. POSLOVNI PRIHODI2. POSLOVNI RASHODI3. FINANCIJSKI PRIHODI4. FINANCIJSKI RASHODI5. DOBIT IZ REDOVITIH AKTIVNOSTI (A+C)-(B+D)6. IZVANREDNI PRIHODI7. IZVANREDNI RASHODI8. DOBIT IZ IZVANREDNIH AKTIVNOSTI (F-G)9. BRUTO DOBIT (E+H)10. POREZ NA DOBIT (35% OD I)11. NETO DOBIT (I-J) −> može se dalje rasporediti: za isplatu dividende dioničarima, za

ostale obveze prema ulagačima, za različite rezerve, za pokriće prenesenog gubitka iz prošle godine −> kad se sve podmiri ostatak neto-dobiti se prenosi na zadržanu dobit ili se može podijeliti u dividende.

Neto dobit je poslovni rezultat koji u cijelosti pripada vlasnicima poduzeća.

Neto dobit je utemeljena je na prihodima i rashodima tj. razlici prihoda i rashoda.

 

 

IZVJEŠTAJ  O  NOVČANOM  TOKU

 

Financijski izvještaj je izvještaj koji se temelji na novcu i novčanim ekvivalentima.

Novac – na svim računima i gotovina

Novčani ekvivalenti ili surogati novac – sva ulaganja (u vrijednosne papire) ili plasmani s rokom dospijeća do 3 mjeseca.

 

Temelji se na novčanom toku  −>  imovina = obveze + kapital

Podjela imovine:

1. 1.      novčana imovina2. nenovčana imovina

- promjena novca i novčanih ekvivalenata rezultira promjenom obveza, kapitala i nenovčane imovine

- povećanje novca i novčanih ekvivalenata rezultira povećanjem obveza i kapitala, kao i smanjenjem nenovčane imovine

- smanjenje novca i novčanih ekvivalenata rezultira smanjenjem obveza i kapitala, kao i povećanjem nenovčane imovine

 

Važan je u razvijenim financijskim tržištima. Upitna primjena i kontrola. Većina država ga ni nema. Osnova kapitala: 90% d.d., a 10% ostalo.

Financijski izvještaji su za: - vanjske korisnike (dioničari…)

                                            - potrebe države

 

Metode manipuliranja:

1. pump and dump −> podigni cijene i onda prodaj2. trash and cash3. insider tradnig −> unutarnja krtica daje informacije

 

S izvještajem o novčanom toku se može najmanje manipulirati. Sva poduzeća ga moraju sastaviti. Danas se radi izvještaj iz 1987 – FASB:

temelji se na financijskim kategorijama (novac, svi financijski instrumenti koji se brzo mogu pretvoriti u novac)

ulaganja u vrijednosne papire (do 3 mjeseca)

Ovaj izvještaj ukazuje na promjenu financijske situacije koja se neprestano mijenja

 

 

Metoda sastavljanja:

1. DIREKTNA −> izvještaj o novčanom toku uvijek pokriva neko razdoblje

Sastoji se od 3 djela:

a)      poslovne aktivnosti

pokazuju novčane primitke i izdatke primitci: od naplate potraž., prodaje u gotovini, dividende, kamate izdaci: plaćanje trošk., plaća, osiguranja, kamate, dobavljači novčani tok = NP - NI

b)      investicijske aktivnosti

pokazuju novčane primitke i izdatke primitci: od prodaje dugotrajne imovine, vrijednosnih papira na sekundarnom tržištu,

povrata glavnice prethodno odobrenih kredita izdaci: od nabave materijala i sirovina, ulaganja u vrijednosne papire Novčani tok = NP –NI

c)      Financijske aktivnosti

Aktivnosti financiranja poduzeća Primitci: od emisije dionica, obveznica, primljenih kredita Izdaci: od otplate glavnice kredita, za otkup dionica, za dividende Novčani tok = NP-NI

−> čisti novčani tok = A + B + C (zbroj svih novčanih tokova)

1. INDIREKTNA

Razlikuje se od direktne samo u sadržaju poslovnih aktivnosti Novčani tok od poslovne aktivnosti sastavlja se na sljedeći način:

                                            Neto dobit

                                        + amortizacija

                                        ± kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza

                                        = novčani tok od poslovnih aktivnosti

Temelji se na početnoj i završnoj bilanci i izvještaju o dobiti bruto bilance Koristan za investitore, dioničare, kreditore

 

Najčešće se u praksi novčani tok od poslovne aktivnosti računa kao zbroj neto dobiti i amortizacije, što je najbliže novčanom toku.

 

 

BILJEŠKE  UZ  FINANCIJSKE  IZVJEŠTAJE

 

Obavljaju se uz prethodne financijske izvještaje

2 djela:

       a) značajne računovodstvene politike

- računovodstvene politike su metode, načela, postupci na temelju zakona i računovodstvenih standarda koji su korišteni u sastavljanju i objavljivanju financijskih izvještaja

- računovodstvene politike se obično objavljuju u bilješkama uz financijske izvještaje

      b) pojašnjenja pojedinih pozicija financijskih izvještaja

- bolji pregled detalja

 

Bilješke uz financijske izvještaje idu nakon temeljnih financijskih izvještaja Temeljne financijske izvještaje treba dostaviti u trgovački registar Bilješke su uvijek ispod ili iza temeljnih financijskih izvještaja U bilješkama su sadržani podaci, detalji i upute za korisnike izvještaja Temeljni financijski izvještaji trebaju biti jasni i pregledni, a to znači da detaljne podatke i

informacije iz izvještaja treba prenijeti u bilješke

 

 

RAČUNOVODSTVENI   PROCES

 

1. Input −> poslovni događaji, transakcije2. Proces −> odvija se u poslovnim knjigama3. Output

 

Proces računovodstvene obrade podataka

1.   prikupljanje podataka o nastalim poslovnim događajima

-          poslovni događaj mogu nastati unutar poduzeća i u okruženju

-          uz to se vezuje načelo dokumentiranosti

1. analiza poslovnih promjena ili događaja

-          cilj analize poslovnih događaja je utvrditi da li je stanoviti poslovni događaj ujedno i knjigovodstveni nakon čega slijedi evidencija u poslovnim knjigama

-          uvjeti da bi poslovni događaj bio predmet knjigovodstvene evidencije:

da su nastali da su dokumentirani da su izraženi u novcu da utječu na primjenu stanja i kretanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i

poslovnih rezultata

1. unos podatak u datoteku

-          obrada podataka u dnevniku

-          obrada podataka u glavnoj knjizi++

1. sastavljanje računovodstvenih izvještaja

a)      temeljni financijski izvještaji (eksterni) – predstavljaju standardizaciju računovodstvenih informacija (bilanca, …)

b)      interni financijski izvještaji – namijeni unutarnjim korisnicima. Nisu standardizirani. Forma se kreira prema zahtjevima pojedinih korisnika

            sastavljanje pokusne ili bruto bilance

 

 

POSLOVNE  KNJIGE

 

Poslovne knjige su evidencije u koje unosimo podatke o nastalim poslovnim događajima, kako kronološki tako i sustavno. Skup evidencija koje poduzeće vodi da bi osiguralo potrebne podatke o svom poslovanju. Strogo dokumentirana evidencija i formalna evidencija.

Prema zakonu o računovodstvu, trgovačka društva moraju voditi:

Glavnu knjigu Dnevnik Pomoćne knjige

 

GLAVNA  KNJIGA

 

Glavna knjiga je osnovna poslovna knjiga u koju se sustavno i kronološki upisuju poslovni događaji na imovini, obvezama, kapitalu, prihodima, rashodima i financijskom rezultatu po načelu dvojnog knjig. Ona je skup konta koji su u glavnoj knjizi razvrstani određenim redoslijedom koji određuje kontni plan. Nastaje raščlanjivanjem bilance na sastavne dijelove.

Za konta imovine, obveze i kapitala obično se kaže da su to KONTA STANJA jer se za njih podaci o stanju imovini, obvezu i kapitalu prenose u bilancu.

Za konta prihoda i rashoda kaže se da su to KONTA USPJEHA jer podaci o iznosima ostvarenih prih.i rash. u određenom razdoblju prenose u izvještaj o dobiti za to razdoblje.

DNEVNIK

 

Dnevnik je osnovna poslovna knjiga u koju se kronološkim redoslijedom evidentiraju svi knjigovodstveni poslovni događaji – dnevnik je kronološka evidencija. Ima kontrolnu funkciju. Dnevnik sadrži sve informacije o jednom poslovnom događaju na jednom mjestu.

Nakon svake poslovne promjene dnevnik treba biti uravnotežen (duguje = potražuje).

Tehnika vođenja dnevnika:

a)      klasična

znači dnevnike kartoteka, dnevnik se nalazi u instrumentu za knjiženje knjiženje se vrši tako da je na kontu glavne knjige original, a kopiranjem na dnevniku

ostaje kopija

b)      suvremena

znači da se radi na kompjutoru, knjiženje se unosi u kompjutor ispis dnevnika ili glavne knjige moguć je u svakom trenutku

 

 

POMOČNE   KNJIGE

 

−> dopuna ili razrada podataka glavne knjige

Vrste:

druge pomoćne knjige analitičke evidencije

 

Knjiga blagajne je pomoćna poslovna knjiga kojoj je svrha osiguravanje svakodnevne kontrole raspolaganja novčanim sredstvima. Knjiženje se provodi odmah po nastanku poslovnog događaja – dnevna ažurnost. Iskaz je uplata gotovine u blagajnu i isplata gotovine iz blagajne. Knjiženje gotovinskih primitaka i izdatak naziva se blagajnički izvještaj. Mora se svakodnevno utvrditi saldo i uskladiti sa stanjem novca u blagajni – kontrolna funkcija.

Knjiga dugotrajne imovine (knjiga inventara) je «matična knjiga» u kojoj su sakupljeni svi podaci o pozicijama dugotrajne imovine od nabave do njihova otuđenja (likvidacije). Pomaže pri provođenju inventure. Podaci o nabavi i otuđenju pojedinih pozicija dugotrajne imovine unose se kronološkim redom. Ova knjiga se ne zaključuje na kraju poslovne godine za razliku od osnovnih poslovnih knjiga i analitičke evidencije dugotrajne imovine

 

 

ANALITIČKO  KNJIGOVODSTVO

 

Analitičko knjigovodstvo je detaljan pregled stanja iskazanog zbrojno na sintetičkom računu glavne knjige. Glavna knjiga je izvor svih zbirnih knjigovodstvenih podataka, a analitičko knjigovodstvo je izvor detaljnih podataka pojedinih dijelova imovine, kapitala i obveza.

 

 

ANALITIČKO  KNJIGOVODSTVO  DUGOTRAJNE  MATERIJALNE  IMOVINE

 

Za svaki predmet se otvara poseban analitički konto. Ova konta se otvaraju u momentu nabave tj. stjecanja predmeta dug.mat.imovine

Na ovim kontima za svaki predmet u procesu nabave iskazuje se struktura nastalih troškova nabave.

 

 

Troškovi nabave dugotrajne imovine uključuje se:

1)      kupovnu cijenu (cijena dobavljača iskazan u računu)

2)      troškovi prijevoza, ostali troškovi dopreme

3)      troškovi montaže i svi ostali troškovi

4)      nepovratni porezi, carina i druge uvozne pristojbe

5)      kod građevinskih objekata u troškove nabave uključuju se i troškovi projektne dokumentacije, troškovi nadzora i drugi troškovi

 

 

ZALIHE KRATKOTRAJNE IMOVINE

 

Zalihe su sredstva:

koja se drže u redovnom tijeku poslovanja – namijenjena prodaji u procesu proizvodnje za takvu proizvodnju u obliku materijala ili dijelova zaliha kosa se troše u proizvodnom procesu

 

Zalihe se dijele na 2 dijela:

1. zalihe inputa – ulažu se u proizvodni proces (sirovine, materijal, rezervni dijelovi, sitni inventar)

2. zalihe outputa – nastaju kao produkt proizvodnog procesa (zalihe proizvodnje, gotovi proizvodi, trgovačka roba)

 

Vrste zaliha:

1. trgovačka roba2. gotovi proizvodi3. nedovršena proizvodnja4. sir. i mat., rezervni dijelovi, sitni inventar, ambalaža, autogume

 

Osnovno obilježje zaliha je da im je vijek upotrebe kraći od 1 godine.

 

Vrijednost zaliha utvrđuje se po:

1. trošku nabave2. netovrijednost koja se može realizirati

Vrijednosno usklađivanje zaliha – predstavlja smanjenje vrijednosti određene imovine uslijed potpunog ili djelomičnog zastarijevanja. To je svođenje vrijednosti zaliha na iznos koji se može realizirati tj. nadoknaditi kroz buduće korištenje ili eventualnu prodaju.

Provodi se kada stvarna vrijednost ne odgovara knjigovodstvenoj vrijednosti tj. kada je stvarna vrijednost niža od knjigovodstvene.

Razlozi usklađivanja:

ako su zalihe oštećene ako su u cijelosti ili djelomično zastarjele ako je smanjena njihova prodajna cijena

iznos bilo kojeg gubitka otpisivanja zaliha do neto vrijednosti koja se može realizirati i svi gubici zaliha trebaju se priznati kao rashod u razdoblju kad je nastalo otpisivanje.

 

Analitičko raščlanjivanje sirovina i materijala po vrstama, količini vrijednosti. Promjene na sirovini evidentiraju se:

u financijskom knjigovodstvu u materijalnom knjigovodstvu u skladišnoj evidenciji

ANALITIČKO  KNJIGOVODSTVO ZALIHA  SIROVINA  I  MATERIJALA

 

U ovom analitičkom knjigovodstvu otvara se u pravilo po jedan analitički konto za svaku vrstu sirovina i materijala.

Dokumenti za knjiženje u ovom analitičkom knjigovodstvu su:

1. kod nabave – primka2. kod izdavanja u proizvodnju, tj. na drugom mjestu potrošnje (upotrebe) skladište

ispostavlja dokument – izdatnica3. kod prodaje sirovina i materijala  - otpremnica4. kod knjiženja viškova  i manjkova po inventuri – inventurne liste5. kod uništenja sirovina i materijala – zapisnik koji je sastavila komisija

 

Troškove nabave sirovina i materijala čine:

1)      kupovna cijena (cijena dobavljača iskazan u računu)

2)      zavisni troškovi nabave u koje ulaze troškovi prijevoza, troškovi osiguranja u transportu, troškovi utovara i istovara

3)      carina i druge uvozne pristojbe

4)      nepovratni porez

 

Sirovine i materijal na skladištu mogu se evidentirati po stvarnim troškovima nabave i planskim vrijednostima:

 

Evidencija po stvarnom trošku nabavke:

        1. FIFO (prva cijena ulaza, prva cijena izlaza) – metoda FIFO naziva se kronološka metoda. Materijal se iz skladišta izdaje po cijeni po kojoj je nabavljen tako dugo dok se ne iscrpe zalihe materijala po njihovoj nabavnoj cijeni. Nakon toga se materijal izdaje iz skladišta o cijeni slijedeće nabave i tako redom.

        2. Metoda PROSJEČNIH CIJENA  - primjenjuje se za obračun utroška materijala tako da se ukupna vrijednost materijala na zalihama dijeli se ukupnom količinom materijala na zalihama. Prije svake izdatnice izražava se nova prosječna cijena.

   3. metoda LIFO – zadnja ulazna cijena, prva izlazna. Količinski izlaz sirovina se

obračunava po prvoj ulaznoj cijeni sve dok se zalihe po toj cijeni ne utroše, nakon čega se prelazi na sljedeću posljednju cijenu.

         4. metoda HIFO - količinski izlaz se obračunava po najvećoj ulaznoj cijeni sve dok se ne utroše zalihe po toj cijeni, nakon čega se prelazi na slijedeću najveću ulaznu cijenu.

         5. metoda NIFO – ne može se koristiti zbog toga što se temelji na budućim ulaznim cijenama koje nisu prošle knjigovodstvo.

 

Evidencija po planskom trošku nabave:

Metoda planskih cijena podrazumijeva se da za svaku vrstu SIM na početku razdoblja odredi planska ili stalna cijena po kojoj će se obračunavati svi ulazi, izlazi, nabave, utrošci zaliha po istoj cijeni bez obzira na stvarne troškove nabave. Svođenje planiranih troškova nabave na stvarne troškove nabave provodi se zbirno u sintetičkoj evidenciji glavne knjige. Planske cijene svedene su pomoću odstupanja na stvarne vrijednosti.

Postoje dvije situacije:

a)      planski trošak nabave je veći od stvarnog troška nabave – «pozitivno odstupanje» - knjiženjem utroška SIM, stvarni trošak je manji od planskog

b)      planski trošak nabava je manji od stvarnog troška nabave – «negativno odstupanje» - knjiženjem utroška SIM, stvarni trošak je veći od planskog

 

Materijal u doradi, obradi i manipulaciji

Postoje takve situacije kad poduzeće mora slati materijal i sirovine na doradu u drugo poduzeće da bi se mogle koristi u tehnološkom procesu. Nakon završene dorade materijal se vraća na skladište poduzeća po većoj vrijednosti.

 

ZALIHE  REZERVNIH DIJELOVA

Podjela:

1. veliki – spadaju pod dugotrajnu imovinu2. mali – zalihe se vode jednako kao zalihe SIM, ali kad se zaključi konto 309, prenose se na

konto 320

 

SITNI  INVENTAR  I  NJEGOVO  RAČUNOVODSTVENO  PRAĆENJE

 

Kao sitan inventar tretira se sva ona imovina čiji je vijek korištenja duži o jedne godine a istovremeno je pojedinačna nabavna vrijednost mana od 1000kn

 

3 metode otpisa sitnog inventara:

1)      metoda 50% otpisa

stavljanjem sitnog inventara u upotrebu, 100% se otpisuje njegova vrijednost na teret troškova

2)      metoda 100% otpisa

stavljanjem sitnog inventara u upotrebu 50% se otpiše odmah, a 50% u trenutku rashodovanja

3)      metoda kalkulativnog otpisa

sitan inventar se otpisuje kao i dugotrajna imovina. Prvo se utvrđuje stopa otpisa, a nakon toga godišnji iznos otpisa

 

 

ANALITIČKO  KNJIGOVODSTVO  PROIZVODNJE

 

U okviru ovog analitičko knjigovodstva otvaraju se u pravilu:

 

1)      analitičko knjigovodstvo mjesta troškova

U analitičkom knjigovodstvu mjesta troškova evidentiraju se troškovi nastali na pojedinom mjestu troškova. Ovisno o vrsti djelatnosti, trgovačka društva  će imati različita mjesta troškova; no najčešća proizvodna mjesta troškova možemo podijeliti na:

a)      mjesta trošk.osnovne djelatnosti (pogon A, pogon B…)

b)      mjesta trošk.pomoćne djelatnosti (mehaničke radionice, transport)

c)      mjesta trošk.sporedne djelatnosti (proizvodnja ambalaže u tvornici keksa…)

d)     mjesta trošk.neproizvodnih aktivnosti (nabava, prodaja, računovodstvo…)

 

2)      analitičko knjigovodstvo nosioca troškova

U analitičkom knjigovodstvu mjesta troškova otvara se konto za svakog nosioca troškova. U ovom se kontu iskazuju troškovi koji se odnose na određeni nosioc troška. Nosioci troška su procesi proizvodnje određenih proizvoda i procesi obavljanja određenih usluga.

U ovom analitičkom knjigovodstvu po nosiocima troškova se prate:

a)      direktni troškovi – u njih spadaju troškovi direktnog materijala i direktnog rada

b)      indirektni troškovi – u njih spadaju opći varijabilni troškovi u proizvodnji i opći fiksni troškovi povezani s proizvodnjom

Funkciju konta u ovom analitičkom knjigovodstvu imaju tzv. radni nalozi koji se vode u proizvodnji po narudžbi. Na koncu razdoblja (mjesec, 3 mjeseca) sa konta nosioca troškova za količinu dovršenih proizvoda u toku razdoblja, troškovi se prenose u analitičko knjigovodstvo zaliha gotovih proizvoda. Na koncu razdoblja na kontu nosioca troškova (proces proizvodnje) ostaje iznos troškova koji se odnosi na nedovršenu proizvodnju, tj. na proizvodnju u toku na koncu razdoblja.

 

 

ANALITIČKO  KNJGOVODSTVO  GOTOVIH  PROIZVODA

 

U ovom analitičkom knjigovodstvu otvara se jedan konto za svaku vrstu proizvoda. Sadržaj tog konta jednak je sadržaju konta u analitičkom knjigovodstvu sirovina i materijala. Umjesto troškova nabave, zalihe gotovih proizvoda evidentiraju se po trošku proizvoda (trošku proizvodnje).

U troškove proizvoda se uključuju:

a)      troškovi direktnog materijala

b)      troškovi direktnog rada – direktne plaće radnika u proizvodnji

c)      opći troškovi proizvodnje – varijabilni dio

d)     fiksni troškovi proizvodnje za iskorišteni normalni kapacitet

U analitičkom knjigovodstvu zaliha gotovih proizvoda ne iskazuje se struktura troškova proizvoda za pojedini proizvod. Podaci o strukturi sadržani su u obračunu troškova proizvodnje za određeno razdoblje.

Za ovo knjigovodstvo ulaz, tj. povećanje zaliha gotovih proizvoda koji su primljeni iz proizvodnje knjiži se na temelju dokumenata koji se može zvati predatnica – primka.

Za izlaz gotovih proizvoda, u pravilu, prilikom otpreme proizvoda kupcima ispostavlja se dokument otpremnica – izdatnica.

 

 

ANALITIČKO  KNJIGOVODSTVO  TRGOVAČKE  ROBE

 

Ovo analitičko knjigovodstvo imaju trgovačka društva koja obavljaju djelatnost trgovine na malo i veliko. Tu se otvara poseban konto za svaku vrstu trgovačke robe.

Zalihe robe mogu se evidentirati po nabavnoj ili po prodajnoj cijeni:

Nabavnu cijenu čine:  1) kupovna cijena, tj. cijena dobavljača

                                    2) zavisni troškovi nabave – troškovi prijevoza, dopreme, carina i

                                                                                  uvozne pristojbe i nepovratni porez

prodajnu cijenu čine:  1) nabavna cijena

                                    2) marža

PDV se dodaje na prodajnu cijenu

 

 

ANALITIČKO  KNJGOVODSTVO  KUPACA – POTRAŽIVANJA  OD  KUPACA

 

Informacije su potrebne funkcijama kao što su prodaja, financije, proizvodnja i zbog upravljanja kupcima. Daje nam sliku o bonitetu svakog kupca (koliki je kupac, koliki je postotak ukupnog prihoda, način plaćanja i rokovi plaćanja)

Za svakog kupca koji za kupljene proizvode, robe i usluge svoju obvezu plaća preko ŽR-a otvara se poseban analitičko konto. Na kontu za pojedinog kupca iskazuje se nastanak potraživanja na temelju računa za isporučene proizvode, robu i za obavljene usluge.

Na temelju dokumenata o naplati potraživanja u analitičkom knjigovodstvu za pojedinog kupca iskazuje se smanjenje potraživanja od kupaca.

Na početku svake godine na analitičkom knjigovodstvu određenog kupca iskazuje se iznos još nenaplaćenih potraživanja koja su nastala po osnovi isporuka proizvoda i robe, i obavljenih usluga do 31.12. protekle godine.

U toku godine na bilo koji dan zbroj strane duguje za pojedinog kupca pokazuje iznos koji je bio raspoloživ za naplatu, tj. pokazuje iznos mogućeg priljeva novca kod pojedinog kupca.

Na potražnoj strani za pojedinog kupca zbroj strane potražnje pokazuje stvarni priljev novca po osnovi naplate potraživanja od pojedinog kupca.

Ove iste podatke sintetički za sve kupce pokazuje sintetički konto kupaca u glavnoj knjizi. Zbroj prometa svih analitičkih konta kupaca mora odgovarati zbroju prometa sintetičkog konta kupaca.

U analitičkom knjigovodstvu za pojedinog kupca saldo na određeni dan pokazuje još nenaplaćeni iznos potraživanja od određenog kupca na taj dan. Taj saldo ujedno pokazuje koliki priljev novca možemo očekivati u određenom roku od tog kupca. U pravilu rok plaćanja je određen dogovorom između prodavatelja i kupca. Uobičajeno je da se rok potraživanja od kupaca

određuje u razdoblju od do 15 dana. Duži rokovi su naravno mogući, dali već kod tih rokova dogovara se kreditni odnos i obveza za kamatu.

U slučaju kašnjenja plaćanja od strane kupca, prodavatelj ima pravo od roka dospijeća do dana plaćanja tražiti plaćanje zatezne kamate. Na iznos zatezne kamate koja se obračunava kupcu za koju će trgovačka društva poduzeti zakonske mjere naplate, u analitičkom kontu se iskazuje povećanje potraživanje od kamata. Upravo zbog zateznih kamata u sadržaju analitičkog konta kupaca predviđeno je i mogućnost iskazivanja roka dospijeća  svakog pojedinog potraživanja i potrebne podatke za obračun zatezne kamate.

Otvara se poseban konto za: a) kupce u inozemstvu

                                              b) kupci u zemlji

Uz ova dva konta otvaraju se u posebna 2 analitička konta.

Sadržaj konta u analitičkom knjigovodstvu kupaca u inozemstvu jednak je sadržaju analitičkih konta kupaca u zemlji. Potrebno je osigurati podatke u kunskoj protuvrijednosti iznosa strane valute i o iznosu strane valute za koju se iskazuje protuvrijednost u kunama. U skladu s postojećim propisima iznosi iskazani u stvarnoj valuti iskazuju se u knjigovodstvu u kn uz promjenu srednje tečaja HNB-e na dan nastanka transakcije.

 

 

ANALITIČKO  KNJIGOVODSTVO  DOBAVLJAČA

 

Potrebno je za upravljanje dobavljačima a to su nabava, financije i proizvodnja. Daje nam sliku o bonitetu dobavljača (način plaćanja, odgoda, tko su sponzori)

U ovom analitičkom knjigovodstvu otvara se poseban analitički račun za svakog dobavljača. Sadržaj konta u ovom knjigovodstvu jednak je sadržaju analitičkih konta u analitičkom kontu kupaca.

Razlika je u ekonomskom sadržaju po tome što se na kontu dobavljača iskazuju obveze.

U ovom se analitičkom knjigovodstvu povećanje obveza knjiži na temelju računa dobavljača.

Ovi se računi obično zovu ulazni računi.

Račun koje izdajemo kupcu – izlazni računi.

Na temelju dokumenata o odljevu novca sa ŽR-a se iskazuje smanjenje obveza prema određenom dobavljaču.

Stanje obveza na određeni dan utvrđuje se tako da se od zbroja strane potražnje u koju je uključeno i početno stanje oduzme zbroj dugovne strane. Zbroj strane duguje pokazuje iznos u toku razdoblja plaćene obveze  određenog dobavljača. Zbroj strane potražnje s uključenim početnim stanjem pokazuje iznos koji je trebalo platiti dobavljaču.

 

U sintetičkom knjigovodstvu u pravilu se otvaraju dva sintetička konta za dobavljače:

a)      Dobavljači u inozemstvu

b)      Dobavljači u zemlji

Uz svaki sintetički konto otvara se posebno analitičko knjigovostvo.

Na kontu dobavljača u inozemstvu uz iznose u kunama iskazuju se i iznosi u stranoj valuti. Na kontu dobavljača u inozemstvu iskazuju se devizne obveze.

 

Knjiga ulaznih računa (KUF)

U ovu se knjigu, koja nema obilježje knjigovodstvene evidencije, upisuju svi ulazni računi prema redoslijedu njihovog primitka. Za svaki račun dodjeljuje se broj u knjizi ulaznih računa. Uz to za svaki račun se upisuju podaci o dobavljaču. Zbog toga što propisi o PDV-u za obveznike PDV-a zahtijevaju vođenje knjiga ulaznih računa s određenim podacima, umjesto dviju knjiga može se voditi jedna knjiga koja će zadovoljiti zahtjeve poreznog propisa i potrebe menadžmenta  trgovačkog društva.

 

Knjiga izlaznih računa (KIF)

U ovu se knjigu upisuju izlazni računi (osim računa za gotovinska plaćanja)

Za svaki račun upisuju se podaci (tvrtka, mjesto) o iznosu potraživanja i o roku dospijeća potraživanja.

Za obveznike PDV-a porezni propisi zahtijevaju vođenje knjiga izlaznih računa kojima se moraju osigurati podaci o PDV-u.

U praksi se, u pravilu, za potrebe poreza i samog trgovačkog društva vodi jedna KIF u kojoj se osiguravaju svi potrebni podaci za svrhe poreza i potrebi samog trgovačko društva.

 

 

ANALITIČKO  KNJIGOVODSTVO  PLAĆA

 

Svaki zaposleni ima svoj konto. Evidencija radnog vremena, o normativima, efikasnost. Podaci o porezima, doprinosima, neto plaći iz tekućeg rada, naknada neto plaće.

Podaci iz ove evidencije čuvaju se trajno.

 

 

ISPRAVLJANJE  KNJIGOVODSTVENIH  POGREŠAKA

 

Bit svake knjigovodstvene pogreške je da je ona učinjena nesvjesno, tj. nenamjerno. Namjerne pogreške su falsifikati, tj. prijevare za koje se odgovara krivično.

 

Pogreške klasificiramo u dvije skupine:

1)      Formalne pogreške

Povrijeđena su knjigovodstvena načela; otkrivaju se automatskom kontrolom sustava dvojnog knjigovodstva.

Vrsta formalnih pogrešaka:

Neslaganje dnevnika u pogledu dugovnog i potražnog prometa Neslaganje glavne knjige u pogledu dugovnog i potražnog prometa Neslaganje glavne knjige s dnevnikom – zbroj prometa glavne knjige je veći ili manji od

prometa dnevnika Zbrojevi prometa glavne knjige ne slaže se međusobno i ne slažu se dnevnikom

2)      Materijalne pogreške

-          Ispušteno je upisivanje jedne poslovne promjene

-          Jedna poslovna promjena upisana je dva puta

-          Neka poslovna promjena ispravno je upisana u dnevniku, ali je stavljena na pogrešni konto glavne knjige

Vrsta materijalnih pogrešaka:

Provođenje inventure Uspoređivanje knjigovodstvenih isprava s upisanim stavkama u dnevniku, glavnoj knjizi i

pomoćnim knjigama Sravnavanje računa kupca, dobavljača s evidencijom poslovnog partnera

 

Načini ispravljanja knjigovodstvenih pogrešaka:

1)      Stornacije –crveni i crni storno

2)      Precrtavanje

3)      Dopunsko evidentiranje

Način ispravljanja ovisi o vremenu pronalaženju pogrešaka. Crni storno stvara «lažljiv» promet na kontu. Ispravci se vrše tako da se vidi prihoda ispravljenog upisa-pogreška ostaje vidljiva, ali se neutralizira njezino djelovanje.

 

Načela knjigovodstva:

1)      Načelo urednosti

2)      Načelo preglednosti

3)      Načelo ažurnosti

Ad.1. i 2. – poslovne knjige se popunjavaju tintom ili strojem, greške se precrtavaju jednom tankom crtom, ne ostavljaju se slobodni prostori, poslovne knjige se ne smiju uništavati i sl.

Ad. 3. – knjiženje svih poslovnih promjena mora se izvršiti odmah pošto su nastale. Često to nije moguće, pa se knjiženje u blagajni mora provesti isti dan, na računima kod banke (ŽR, tekući račun, devizni račun) sutra dan, a sve ostale promjene unutar 8 dana od dana nastanka.

 

 

POPIS (INVENTURA)

 

Popis ili inventarizacija je postupak utvrđivanja stvarnog stanja imovine, obveza i tuđe imovine i zaključenje na dan popisa kod poduzetnika i usporedba sa knjigovodstvenim stanjem.

 

Inventura može nastati i kod:

-          Promjene cijena

-          Statusne promjene

-          Stečaj i likvidacija

 

Predmet popisa su:

1)      Sva imovina poduzetnika

2)      Obveze

3)      Tuđa imovina zatečena na dan popisa kod poduzetnika

 

Vrste popisa:

- prema vremenu kada se provodi

1)      Redovan popis (obavlja se prema unaprijed utvrđenim rokovima, obavezno 31.12.)

2)      Izvanredan popis (provodi se kada to zahtijevaju prilike)

- prema predmetu obuhvata popisa

1)      Kontinuiran popis (obavlja se kontinuirano tijekom godine, a 31.12. obavezno se provodi potpuni popis)

2)      Izvanredni popis

a)      Potpuni popis (obuhvaća ukupnu imovinu, obveze i tuđu imovinu)

b)      Djelomični popis (obuhvaća samo određene vrste imovine i obveza)+

 

Utvrđene razlike između stvarnog stanja utvrđenog popisom i knjigovodstvenog stanja su inventurni viškovi (kada je stvarno stanje veće od knjigovodstvenog) ili manjak (kada je stvarno stanje manje od knjigovodstvenog).

Te razlike mogu nastati zbog:

Normiranih gubitaka (kalo, rasip, lom i kvar) Pogrešnog knjiženja u knjigovodstvu (ako se neka isprava pogrešno knjiži, ako se

dvostruko knjiži ili ako uopće nije knjižena) Nesavjesnog rukovanja imovinom (kod zamjene artikala ili otuđivanje imovine) Elementarnih nepogoda (poplava, tuča, potres, požar)

FAZE  POPISA

1. fizičko mjerenje, brojanje, vaganje imovine poslovnog subjekta2. utvrđivanje cijena i stvarne vrijednosti obveza i imovine3. konstatiranje knjigovodstvenih vrijednosti4. utvrđivanje razlike između stvarnih i knjigovodstvenih vrijednosti – utvrđivanje

inventurnih viškova ili manjkova

 

Na kraju popisa inventurna komisija sastavlja elaborat o popisu koji ima dva dijela:

1. popisne liste2. izvještaj o popisu

 

Izvještaj o popisu sadrži 3 dijela:

1. mišljenje o uzrocima inventurnih viškova i manjkova2. prijedlog mjera za uklanjanja inventurnih viškova i manjkova3. prijedlozi za knjiženja inventurnih viškova i manjkova

 

KONAČNI   OBRAČUN

 

Jednom godišnje obavezno:

1)      treba zaključiti sva konta glavne knjige

2)      bruto – pokusna bilanca (1.1. – 31.12.) (kontna)

 

 

 

BRUTO – POKUSNA BILANCA

 

Sastavlja se prije temeljnih financijskih izvještaja. Predstavlja prikaz stanja i prometa svim kontima glavne knjige. Osnovni cilj sastavljanje bruto bilance jest provjera ispravnosti provedenih knjiženja.

Bruto bilanca:

-          vrlo koristan, upotrebljiv dokument koji sadrži informacije i podatke o svim kontima koja su korištena tijekom razdoblja

-          pregled stanja i kretanja svih konta glavne knjige

-          osnovna uloga: kontrola na temelju sustava dvojnog knjigovodstva

Formalni izgled (sadržaj) bruto bilance se sastoji od šifre i naziva konta te sljedećih četiriju para stupaca:

1)       stanje na početku razdoblja

2)      promet tijekom razdoblja

3)      ukupno promet

4)      stanje konta na kraju razdoblja

 

Bilanca se sastavlja na temelju bruto bilance i to na temelju posljednje kolone bruto bilance, a to su salda na koncu razbolja.

 

 

KONTNI  PLAN

 

Kontni plan je sistematiziran prikaz naziva i šifra konta, i tehnički instrument računovodstva za evidentiranje poslovnih događaja na kategorijama imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata po načelima dvojnog knjigovodstva.

 

Postoje dva koncepta sastavljanja kontnog plana:

1. zakonsko propisivanje kontnog plana2. slobodan razvoj kontnog plana

 

U formiranju kontnog plana postoje 2 faze:

                               I.      definiranje formalnog okvira kontnog plana – temelji se na dekadskom sustavu. To znači da kontni plan ima 10 razreda, svaki razred 10 skupina konta, svaka skupina konta 10 osnovnih konta.

                            II.      utvrđivanje materijalnog sadržaja kontnog plana – znači definiranje sadržaja razreda, skupina konta i osnovnih konta.

Materijalni sadržaj se može definirati pomoću dva načela:

1. funkcionalno načelo – sadržaj razreda slijedi tok faza reprodukcijskog procesa. Obilježje ovakvog kontnog plana je sveobuhvatnost, jer sadrži i povezuje konta financijskog računovodstva i računovodstvo troškova

2. bilančno načelo – omogućava čvršće povezivanje kontnog plana i bilančnih shema, tj. kontnog plana i bilance (izvještaja o novčanom toku). Bilančni kontni plan sadrži samo konto financijskog računovodstva, dok je računovodstvo troškova potpuno samostalno za što se predviđa posebni razred.

 

0 dugotrajna imovina i gubitak

1 novac, kratkoročna potraživanja, kratkoročna financijska imovina i aktivni obračunski konti

2 kratkoročne obveze i pasivni obračunski konti

3 zalihe – sirovine i materijal, rezervni dijelovi, sitan inventar, predujmovi za zalihe

4 troškovi poslovanja (rashodi)

5 interni obračuni (slobodno)

6 proizvodnja, proizvodi, roba i predujmovi za robu

7 rashodi i prihodi

8 rezultat poslovanja

9 kapital, rezerve, dugoročne obveze, izvanbilančni konti

 

 

 

 

DUGOTRAJNA  IMOVINA – RAZRED 0

 

Kriteriji priznavanja imovine:

1. pravo raspolaganja (vlasništva)2. pouzdanost mjerenja3. vjerojatnost buduće ekonomske koristi

 

Kriteriji podjele imovine:

1. osnovno obilježje dugotrajne imovine je vijek trajanja – duži od 1 godine2. stupanj unovčivosti imovine – kriterij likvidnosti: određuje način i brzinu transformacije

nenovčanih oblika u novac

 

Podjela dugotrajne imovine:

1. nematerijalna2. materijalna3. financijska4. dugotrajna potraživanja

 

Osnovni proces u okviru dugotrajne imovine:

1. proces nabavljanja, odnosno stjecanja dugotrajne imovine(rezultat imovina u pripremi)2. proces trošenja, odnosno upotrebe dugotrajne imovine (rezultat imovina u upotrebi)3. proces otuđivanja dugotrajne imovine, rashodovanje (prodaja) i likvidacija (rezultat

imovina izvan upotrebe)

 

ad.1 – imovina u pripremi – kao posljedica nabave.

Način stjecanja nabave imovine:

1. kupovinom na tržištu2. razmjenom sredstava za sredstva – staro za novo3. dobivanje bez naknade – pokloni4. izrada u vlastitoj režiji

 

Vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine

 - ako ukazuje na potrebu vrijednosnog usklađivanja treba utvrditi:

1. kolika je neotpisana vrijednost sredstva (TN – IV) za svako sredstvo

2. kolika je nadoknadiva vrijednost (nadoknadivi iznos)

-          to je ona vrijednost koja je veća između tržišne vrijednosti sredstva i njegove sadašnje vrijednosti (promatra se kao cjelina ili za svako pojedinačno sredstvo)

-          sadašnja vrijednost  se određuje metodom diskontiranja čistih novčanih primitaka od korištenja tog sredstva

-          kad smo vidjeli kolika je nadoknadiva vrijednost tada se ona uspoređuje s neotpisanom vrijednošću sredstva

-          ako je nadoknadiva vrijednost manja od neotpisane vrijednosti izvršava se umanjenje imovine ili vrijednosno usklađivanje

Vrijednosno usklađenje predstavlja smanjenje neto knjigovodstvene vrijednosti. Smanjenjem neto knjigovodstvenog iznosa tereti se prihod, a povećanjem povećava se prihod.

Potreba za vrijednosnim usklađenjem dugotrajne imovine proizlazi zbog pada tržišne vrijednosti dugotrajne imovine ispod knjigovodstvene vrijednosti.

Uzrok pada kod dugotrajne imovine su velika oštećenja na sredstvima uzrokovana najčešće elementarnim nepogodama, ratnim djelovanjem i sl.

 

Otuđivanje dugotrajne nematerijalne i materijalne imovine.

Otuđivanje imovine utvrđuje se popis imovine – inventurom. Utvrđuje se inventurna komisija koja o svemu sastavlja elaborat. Otuđivanje predstavlja nestanak imovine uslijed nepravilnog manipuliranja istom. Može nastati prisvajanjem imovine od strane osoblja poduzeća ili na neki drugi sličan način te se takav za manjak imovine tereti odgovorna osoba – radnik.

 

 

DUGOTRAJNA  NEMATERIJALNA  IMOVINA

 

Obilježja:

nema fizički oblik ima buduću ekonomsku korist ima ograničen vijek upotrebe stječe se zbog njenog korištenja u poslovne aktivnosti tu ubrajamo: osnivački izdaci, izdaci za istraživanje i razvoj, patenti, licencije, koncesije,

znakovi, goodwill, predujmovi za nematerijalnu imovinu

 

Osnivački izdaci

-          izdaci za studije i istraživanja prilikom osnivanja poduzeća

-          izrada projektne dokumentacije koja se odnosi na osnivanje

-          izdaci za stručno usavršavanje zaposlenih prilikom osnivanja

-          ostali izdaci (sudski troškovi prilikom registracije i sl.)

ovi izdaci se mogu:

a)      mogu kapitalizirati (iskazati kako dugotrajnu nematerijalnu imovinu)

b)      mogu odmah postati troškovi razdoblja u kojem su nastali

Ako management procjeni da ovi izdaci imaju buduću ekonomsku korist, tada će se kapitalizirat, a ako se procjeni da nemaju buduću ekonomsku korist, evidentiraju se kao troškovi razdoblja (rashodi)

Izdaci za istraživanje i razvoj

Ovi izdaci se odnose na izvorno i planirano ispitivanje koje se poduzima s nadom da će se doći do novih znanstvenih i tehničkih spoznaja.

U troškove istraživanja i razvoja uključuju se ovi troškovi:

-          plaće, nadnice i ostali troškovi osoblja

-          troškovi materijala i usluga

-          amortizacija opreme i uređaja itd.

Računovodstveni tretman ovih troškova može biti:

a)      vrši se vremensko razgraničavanje (kapitalizacija) tih troškova

b)      to su troškovi razdoblja

Patenti, licencije, koncesije, zaštitni znak i ostalo

Patenti – predstavljaju ekskluzivna prava izumitelja koja su zakonom zaštićena. Vlasnik patenta ima isključivo pravo korištenja, proizvodnje, ponude ili prodaje patentiranog izuma

Licence – predstavljaju prava ili dozvole koje se kupuju za točno definirano vrijeme i svrhu.

Licencija znači pravo proizvodnje određenog proizvoda za točno određeno razdbolje

Franšiza je dozvola za proizvodnju ili pružanje usluga, a vrši se stroga kontrola

Goodwill

Nematerijalna imovina koja se ne može zasebno stjecati na tržištu. Stječe se u poslovnim kombinacijama. Goodwill je ugled poduzeća koji je rezultat njegove reputacije na tržištu, monopolnog položaja ili konkurentske snage. Goodwill je razlika između plaćenog troška stjecanja i procjene vrijednosti. Goodwill može biti i negativan.

 

Može se stjecati na nekoliko načina:

zasebno se stječe (patenti, licencije)

stječe se kao dio poslovnih kombinacija (goodwill) stječe se pomoću državnih potpora stječe se razmjenom za drugu imovinu (treba odrediti osnovicu razmjene)

Priznavanje nematerijalne imovine u bilanci: 2 uvjeta:

1)      da ima buduću ekonomsku korist

2)      trošak nabavke se može pouzdano odrediti

- ako imamo zadovoljena 2 uvjeta onda u razred 0

- ako nemam zadovoljena 2 uvjeta onda u razred 4

Određivanje troška nabave nematerijalne imovine:

1)      fakturna vrijednost dobavljača + ovisni troškovi

2)      razlika između troška stjecanja nekog subjekta i «fair» troškova tog subjekta

3)      trošak stjecanja je procijenjena vrijednost potpore

4)      procijenjena vrijednost nematerijalne ili druge imovine koja je razmijenjena ovisno o tome što je osnovica razmjene

Ispravak vrijednosti nematerijalne imovine javlja se prilikom svođenja nabavne vrijednosti imovine na stvarnu putem amortizacije.

 

 

DUGOTRAJNA  MATERIJALNA  IMOVINA

 

Dugotrajnu materijalnu imovinu čine stalna sredstva koja nisu namijenjena prodaji već ih poduzetnik koristi u proizvodnji proizvoda, obavljanju usluga i prometu roba.

Čine ju:

- nekretnine: prirodna bogatstva i građevinski objekti

- postrojenja i oprema

- ostala dugotrajna materijalna imovina

Priznavanje dugotrajne materijalne imovine

1)      ako se očekuje buduće materijalne koristi

2)      ukoliko se trošak stjecanja može pouzdano utvrditi

 

Dugotrajna materijalna imovina u računovodstvu se knjiži po Bruto Knjigovodstvenoj Vrijednosti (BKV). Sva dugotrajna materijalna imovina izuzev prirodnih bogatstva i spomeničke baštine podliježe amortizaciji.

Poduzetnik dugotrajnu materijalu imovinu može nabaviti:

1)      kupnjom iz vlastitih sredstava ili kredita

2)      izgradnjom ili izradom u vlastitoj ili tuđoj režiji

3)      zamjenom po NKV ili po fer vrijednosti

Dugotrajna materijalna imovina može se otuđiti.

 

Proces nabave radi se preko računa «imovine u pripremi»

 

U troškove nabavke uključeni su:

kupovna cijena carina i druge uvozne pristojbe za uvezena sredstva nepovratni porez svi izravni troškovi koji se mogu pripisati dovođenju sredstava u radno stanje za

namjeravanu upotrebu.

 

Dugotrajna materijalna imovina koja se amortizira:

1. proces nabavke zemljišta2. proces upotrebe3. proces prodaje – otuđivanje dugotrajne imovine: prodaja, davanje bez naknade,

rashodovanje

- moramo znati fakturnu vrijednost sredstva (prodajnu cijenu), koliki je trošak nabave i kolika je amortizacija (IV)

 

Proces likvidacije ili otuđivanje dugotrajne materijalne imovine:

 

Taj proces se može realizirati kroz nekoliko metoda:

1. ispitivanje prodaje dugotrajne materijalne imovine2. rashodovanje dugotrajne materijalne imovine3. davanje bez naknade drugima4. inventurni manjkovi

 

1. ispitivanje prodaje dugotrajne materijalne imovine

Zamjenom stare tehnologije novom, poduzeće nastoji  postići manje troškove, ate što prije otpisati zastarjelu tehnologiju

Knjigovodstvena vrijednost = sadašnja vrijednost = neotpisana vrijednost = neamortizirana

Trošak nabavke – IV = neotpisana vrijednost

2. rashodovanje dugotrajne materijalne imovine

predstavlja redoviti postupak likvidacije kada je dugotrajna imovina otpisana

rashodovanje imovine – imovinu u procesu rashodovanja zapravo isknjižujemo iz poslovnih knjiga. Rashoduje se sredstvo koje ima neku knjigovodstvenu vrijednost – knjigovodstvena vrijednost je rashod u tom trenutku. Ako nema knjigovodstvene vrijednosti – zatvara se konto trošak nabave i konto ispravka.

3. davanje bez naknade drugima

predstavlja transakciju koja znači smanjivanje dugotrajne imovine u poduzeću bez izravne ekonomske koristi u poduzeću (npr. prihoda). Poklanjanje i sl.

4. Inventurni manjkovi

evidentiraju se kao proces otuđivanja ili likvidacije.

Inventurni manjkovi mogu nastati zbog:

a)      objektivnih okolnosti (nestanak broda, vagona i sl.)

b)      subjektivnih okolnosti (zna se krivac)

 

 

 

DUGOTRAJNA  FINANCIJSKA  IMOVINA

 

Dugotrajna financijska imovina su sva ulaganja tj. plasmani koje ima pravni subjekt u obliku ulaganja u vrijednosne papire, zajmove i depozite, sve duže od 1 godine

 

Osnovne grupe ulaganja

1. udjeli u povezanim poduzećima2. ulaganja u vrijednosne papire3. dugoročni plasmani (krediti, zajmovi, depoziti)

 

Korist od ovih ulaganja  se naziva ili dividende ili udjeli u neto dobiti ili kamate.

 

1. udjeli u povezanim poduzećima

 - ulaganje u dionice

2. ulaganje u vrijednosne papire

a) ulaganje u dionice(obične i povlaštene)–predstavlja ulaganje u vlasničke vrijednosne papire

b) ulaganje u obveznice – predstavlja ulaganje u dužničke vrijednosne papire

 

 

Vrijednosni papiri su dokazne isprave koje vlasniku, korisniku ili vjerovniku daje određena imovinska prava.

Dijele se na:

a)      novčane vrijednosne papire

b)      robne vrijednosne papire

Novčani vrijednosni papiri su: čekovi, mjenice, dionice, obveznice, komercijalni zapisi,

                                                  blagajnički zapisi

 

Ulaganje u dionice

Ulaganje u dionice mogu biti dugotrajna ili kratkotrajna.

Povezane tvrtke su one kod koji jedna tvrtka može kontrolirati drugu ili ima značajan utjecaj nad drugom tvrtkom u donošenju financijskih i drugih poslovnih odluka. Udjeli u povezanim tvrtkama ostvaruju se putem otkupa vlasničkih vrijednosnih  papira i to običnih dionica. Kada jedna tvrtka ulaže u obične dionice druge tvrtke s namjerom držanja dionica na duži rok od jedne godine mogu se pojaviti ove 3 mogućnosti:

 

1)      nema značajnog utjecaja i nema kontrole (nepovezana društva, otkupljeno do 20% dionica druge tvrtke) – metoda troška

2)      postoji značajan utjecaj, ali nema kontrole (otkupljeno od 20% do 50% dionica druge tvrtke) – metoda udjela

3)      postoji kontrola (otkupljeno više od 50%) – metoda udjela

 

Ad.1. metoda troška (prihod se priznaje u visini dividendi koje je izglasao subjekt čije se dionice drže)

 

Ad.2. u ovom slučaju ulagač u obične dionice može utjecati na poslovnom i financijskom politiku tvrtke u koju ulaže, ali nema kontrolu. Značajan utjecaj se odnosi na:

      a) zastupljenost u upravnom odboru

b) sudjelovanje u donošenju poslovnih odluka

c) međusobna razmjena rukovodnog osoblja i dr.

Kod udjela 20%-50% ulaganje u obične dionice drugog društva evidentira se po metodi udjela što znači da se zbrajaju svi troškovi ulaganja, a to su:

-          tržišna vrijednost

-          naknada burzi

-          brokerske provizije

 

Ad.3. tvrtka koja ima većinski udjel odnosno više od 50% običnih dionica druge tvrtke naziva se matica, a tvrtka koja je u cijelosti ili djelomično kontrolirana naziva se podružnica. Kontrola interesa znači da matična tvrtka kontrolira poslovnu i financijsku politiku svojih podružnica. Matica sastavlja konsolidirane financijske izvještaje.

 

 

 

Obveznice

Obveznice su (kreditni) vrijednosni papiri, jer služe kao instrument formiranja dugoročnih izvora financiranja. Iznos na koji glase obveznice u trenutku emisije čini njihovu NV. Emitirane obveznice mogu se prodati:

1)      po NV

2)      uz diskont – kad je TV manja od NV

3)      uz premiju – kada je TV veća od NV

Prodajom emitiranih dionica obveznica povećava se stanje ŽR – na aktivi i povećava se u pasivi vrijednost tuđih dugoročnih kapitala.

Prodajom vlastitih obveznica stvara se dužničko vjerovnički odnos i emitent ima obvezu otkupiti obveznice na dan dospijeća od bonholdera tj. imatelja obveznica.

 

Prihod od kamata

Kod pojedinih plasmana ako je uloženo u obveznice uz premiju tada će prihodi od kamata biti manji od nominalno obračunatih prihoda. Ako je ulaganje uz diskont, tada će prihodi od kamata biti veći od nominalno obračunatih prihoda.

 

Prihodi od dividendi

Prihod od dividendi priznaje se ako se koristi metoda troška ulaganja

3 situacije:

1)      do 20% - nema značajnog utjecaj i nema kontrole

2)      20-50% - nema kontrole, utjecaj postoji

3)      više od 50% postoji kontrola

 

ad.1. – metoda utroška – prihod se priznaje u visini dividendi koje je izglasao subjekt čije se dionice drže

ad.2. i 3. – metoda udjela – prihod se priznaje kao proporcionalni udjel u neto dobiti društva čije se dionice drže

 

Tečajne razlike

Tečajne razlike predstavljaju svote novca što proizlaze iz promjene cijena (tečaja) novac između dva razdoblja odnosno između početne kupovne i zaključne prodajne cijene (tečaja). Pozitivne tečajne razlike nastaju ako je vrijednost strane valute u odnosu na domaću pala. Za pozitivne tečajne razlike povećava se glavnica tvrtke, a za negativne smanjuje.

porast valutnog tečaja  = slabljenje vrijednosti domaće valute

 

 

NOVČANI  PRETVORBENI  KRUG

 

Novčani pretvorbeni krug predstavlja protok vremena (obično izražen u danima) od izdavanja novac za sirovine do primitka novac nakon što su prodana proizvedena gotova dobra. Još se naziva i profitni pretvorbeni krug jer sadrži dio profita koji pripada poduzetniku.

Svrha bilanciranja novčanih pretvorbenih krugova:

prati tijekove ulaganja novac u biznis prati zastoje u njivom kretanju

Brže kretanje znači i veći profit kao cilj biznisa

 

 

 

 

RAČUNOVODSDTVENO  PRAĆENJE  TROŠKOVA

 

Troškovi  su u novcu izraženi utrošci resursa s ciljem proizvodnje proizvoda ili pružanje usluga. Troškovi nastaju kao posljedica smanjenja imovine ili kao posljedica povećanja obveza.

Utrošak – fizička ulaganja materijalnih vrijednosti i dobara u stvaranju učinaka npr. proizvod ili usluga.

Izdatak – smanjenje novčanih sredstava, tj. odljev novca iz poslovnog subjekta.

 

Kriteriji razvrstavanja troškova

1. po prirodnim vrstama:

a)      materijalne troškove (trošak sirovina i materijala, ambalaže, sitan inventar…)

b)      troškove usluga (usluge prijevoza, usluge izrade i dorade proizvoda, promidžbe i reklame, komunalne usluge, usluge menadžmenta…)

c)      troškove amortizacije

d)     troškove plaća zaposlenika

e)      naknade troškova zaposlenicima

f)       rezerviranja za rizike i troškove

 

2. prema mogućnosti obuhvaćanja

To je važno u računovodstvu troškova kod obračuna proizvodnje.

Dijele se na:

a)      direktni troškovi – jesu oni koji direktno mogu obuhvaćati po nositeljima troškova

b)      indirektni troškovi – jesu oni koji ne mogu direktno obuhvaćati po proizvodima ili uslugama (OTP). Indirektni se troškovi raspoređuju na proizvode ili usluge pomoću nekog odabranog ključa (npr. direktni rad)

 

3. prema ponašanju u odnosu na promjenu opsega aktivnosti (proizvodnje)

Tu se troškovi dijele na:

a)      varijabilne – oni koji reagiraju (mijenjaju se) promjenom opsega aktivnosti. To su: utrošak sirovina, plaće direktnih radnika i sl.

b)      fiksne – ostaju isti bez obzira na promjenu opsega aktivnosti. To su troškovi amortizacije, troškovi najamnine  i sl.

 

4. prema funkcijama unutar poduzeća

Tu se troškovi dijele prema funkcijama: nabava, prodaja, proizvodnja, kadrovska funkcija, investicijska funkcija, financijska funkcija.

Pripadnost troškova pojedinoj funkciji se utvrđuje na temelju označavanja svakog nastalog troška (šifra)

 

5. prema mjestu u financijskom izvještaju

ovo je s računovodstvena gledišta najvažnija podjela.

a)      troškovi proizvoda/proizvodnje (oni troškovi koji nastaju u proizvodnom dijelu poduzeća)

-          trošak direktnog materijala

-          trošak direktnog rada

-          opći troškovi proizvodnje (OTP)

Troškovi proizvoda postaju rashodi kada se prodaju proizvodi u kojima se oni nalaze. Nalaze se u izvještaju o dobiti

b)      troškovi razdoblja (oni troškovi koji se razvrstavaju u rashode u onome računovodstvenom razdoblju u kojem su nastali

-    troškovi prodaje

-    troškovi uprave

 

Rezerviranja troškova i rizika

To je iznos vjerojatnih troškova koji će nastati u budućnosti.  Kod ovih rezerviranja neizvjestan je i trošak i rok nastanka, odnosno dospijeće troška.

 

Naknade troškova zaposlenih

Dnevnice na službenim putovanjima, troškovi prijevoza na službenim putovanjima, troškovi smještaja, terenski dodaci, troškovi odvojenog života i sli.

 

Troškovi autorskih honorara

Konzultantske usluge, pisanja za nakladničke kuće i sl.

 

Vremenska razgraničenja troškova

1. aktivna vremenska razgraničenja troškova

-          unaprijedi plaćeni troškovi

-          izdatak nastaje prije troška (npr. osiguranje, najamnina)

1. pasivna vremenska razgraničavanja troškova

-          troškovi prethode izdacima (npr. održavanje, promocija)

-          obračunani troškovi, dobavljači

 

 

 

AMORTIZACIJA

 

Amortizacija predstavlja postupno trošenje dugotrajne imovine, koji ima ograničen vijek trajanja, u poslovnom procesu i prenošenje vrijednosti dugotrajne imovine na proizvode, usluge i robu radi kojih se troši. Trošak amortizacije se uračunava u cijenu proizvoda, roba i usluga, te se njihovom prodajom naplaćuj. Amortizacija je postupno trošenje i isto tako postupno nadoknađivanje utrošenog dijela dugotrajne imovine.

 

Dugotrajna imovina:

-          podliježe obračunu amortizacije

-          ne podliježe

 

Amortizacija:

-          s financijske točke gledišta (novčani primitak) i

-          s računovodstvene točke gledišta (trošak)

 

Amortizacija se obračunava za onu dugotrajnu imovinu ukoliko se ispunjavaju sljedeća tri kriterija:

a)      za onu dugotrajnu imovina koja će se koristi duže od 1 godine

b)      za onu imovinu koja ima ograničen koristan vijek upotrebe

c)      za onu imovinu koju poduzeće drži za upotrebu u proizvodnji, prodaji, pružanju usluga za iznajmljivanje drugima i za administrativne svrhe

Prirodna bogatstva ne podliježu amortizaciji.

 

Za obračun amortizacije potrebni su elementi:

1)      trošak nabavke dugotrajne imovine

2)      koristan vijek upotrebe

na temelju korisnog vijeka upotrebe računa se godišnja stopa amortizacije

 

Metode amortizacije

1. vremenske metode: linearna, degresivna i progresivna metoda2. funkcionalne metode

 

1. vremenske metode

a) linearna metoda

 - najčešće se koristi u računovodstvenoj praksi. Prednost ove metode je jednostavnost, a nedostatak je realnost troškova amortizacije. Osnovica ove metode je BKV.

b) degresivna metoda

metoda koja je primjerena uvjetima inflacije i brzom tehnološkom napretku sredstava. Osnovni cilj ove metode je da se u prvim godinama upotrebe nadoknadi najveći dio troška nabavke putem amortizacije, odnosno da se što prije vrate uložena sredstva u dugotrajnu imovinu. Amortizacija je sve manja iz razdoblja u razdoblje, a osnovica za obračun je NKV.

c) progresivna metoda

rijetko se koristi, neprimjerena je uvjetima inflacije i brzog tehnološkog progresa. Amortizacija se povećava iz razdoblje u razdoblje i imovina se otpiše prije isteka korisnog vijeka trajanja.

2. funkcionalne metode

amortizacija se obračunava po proizvedenoj jedinici proizvoda ili obavljenom radnom satu.

 

Računovodstveno evidentiranje troškova amortizacije:

-          na početku godine se sastavlja godišnji predračun troškova amortizacije.

-          na kraju poslovne godine poduzeće sastavlja konačni obračun troškova amortizacije

 

Knjiženje amortizacije tijekom godine su obično jednomjesečna ili tromjesečna.

 

 

 

TROŠKOVI  OSOBLJA – PLAĆE  I  NADNICE  ZAPOSLENIH

 

Zaposleni djelatnici ostvaruju pravo na plaću.

Djelatnik svojim radom ostvaruje sljedeće vrste plaća:

-          osnovnu plaću

-          povećanu plaću na osnovi radnog staža i težih uvjeta rada

-          povećanu plaću na osnovi ostvarenih rezultata rada (stimulativna plaća)

-           

Uz navedene vrste plaća djelatnik ostvaruje i pravo na naknade iz plaća odnosno naknadu za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, vojni vježbi, državne i vjerske blagdane i sl.

Zbroj svih vrsta plaća i naknada plaća čine bruto plaću djelatnika. Kada se od bruto plaće oduzmu doprinosi, porezi i prirezi dobije se neto plaća koju prima djelatnik.

 

Porezi iz plaća su : 1. republički porezi

                               2. općinski porez-prirez

Porezi su primici koji se uplaćuju u korist državnog proračuna, a prirezi su primici koji se uplaćuju u korist ŽR lokalne uprave i samouprave

Doprinosi iz plaća su: - za mirovinsko i invalidsko osiguranje

                                    - za zdravstveno osiguranje

                                    - za zapošljavanje

Poreze i doprinose iz plaća, plaća djelatnik, a poduzetnik je obveznik doprinosa na plaću. Osnovica za obračun doprinosa je bruto plaća.

Plaće se knjiže u:

-          glavnoj knjizi

-          analitičkom knjigovodstvu plaća

-          porezna kartica

-          izvještaj o dohotku od nesamostalnog rada i uplaćenom porezu na dohodak

Kad se završi obračun plaća, sastavlja se dokument koji se naziva rekapitulacija isplatne liste plaća i naknada plaća. To je temeljni dokument  za knjiženje obračuna i isplate plaće.

 

 

 

MJESTA  TROŠKOVA  I  NOSITELJI  TROŠKOVA

 

Troškovi nastaju u proizvodnim poslovnim procesima, tj. u proizvodnji.

Analitičke evidencije troškova se razvrstavaju po

mjestima troška nositeljima troška.

Mjesto troška je mjesto na kojem nastaje trošak. Dijele se na:

neproizvodna mjesta troškova – ne rezultiraju učincima kao nositeljima troškova – troškovi neproizvodnih mjesta troškova smatraju se troškovima razdoblja i ne povezuju se s učincima npr. mjesto troška uprave, prodaje, ostale administrativne službe

proizvodna mjesta troškova – učinci tih mjesta troškova imaju značaj konačnih nositelja troškova.

Ovisno o vrsti djelatnosti, trgovačka društva  će imati različita mjesta troškova; no najčešća proizvodna mjesta troškova možemo podijeliti na:

a)      mjesta trošk.osnovne djelatnosti (pogon A, pogon B…)

b)      mjesta trošk.pomoćne djelatnosti (mehaničke radionice, transport)

c)      mjesta trošk.sporedne djelatnosti (proizvodnja ambalaže u tvornici keksa…)

d)     mjesta trošk.neproizvodnih aktivnosti (nabava, prodaja, računovodstvo…)

 

Troškove nastale na pomoćnim i sporednim mjestima troškova potrebno je preraspodijeliti na glavna mjesta troška. Prevaljivanje troškova moguće je riješiti pomoću ključeva koji su baza za raspored troškova na mjestu troška – prevaljivanje troškova uz POL.

 

Na proizvodnom mjestu troška osnovne djelatnosti odvija se proces proizvodnje određenog proizvoda. Proces proizvodnje određenog proizvoda u obračunskom razdoblju je nositelj troškova. Na kraju poslovne godine troškovi ukupne proizvodnje raspoređuju se na gotove proizvode proizvedene tijekom razdoblja i na nedovršene proizvode na kraju razdoblja. Nositelj troška je količina proizvedenih proizvoda tijekom razdoblja i zaliha nedovršenih proizvoda na kraju razdoblja. Svrha takvog praćenja troškova i njihova razvrstavanja po mjestima i nositeljima troškova jest utvrđivanje odgovornosti za pojedine troškove, ali i za donošenje poslovnih odluka.

 

Po nosiocima troškova se prate: troškovi proizvodnje:

a)      direktni troškovi (izravni) – u njih spadaju troškovi direktnog materijala i direktnog rada. Možemo ih direktno povezati s učinkom.

b)      indirektni troškovi (neizravni) – u njih spadaju opći troškovi proizvodnje. Ne možemo ih direktno povezati s učinkom i predmet su raspoređivanja što se radi pomoću kalkulacije troškova, u  kojima se koristi određeni ključ za raspoređivanja tih općih troškova.

Prema načinu izračunavanja cijene proizvoda u tehnološkom procesu proizvodnje tradicionalne metode kalkulacije su:

a)      djelidbene ili divizijske metode

b)      dodatne ili adicijske metode

U okviru djelidbenih metoda kalkulacije mogu se koristiti:

-          čista, jednostavna ili obična kalkulacija

-          višefazna djelidbena kalkulacija

-          kalkulacija pomoću ekvivalentnih brojeva

-          kalkulacija vezanih proizvoda

Dodatne metode kalkulacije su:

-          sumarne

-          elektivne

 

TROŠKOVI  PROIZVODA – nastaju u svezi s dovođenjem proizvodnje, poluproizvoda, gotovih proizvoda i nedovršene proizvodnje na zalihe.

Po vrsti u te troškove ubrajamo:

-          direktne troškove

-          indirektne troškove

TROŠKOVI  RAZDOBLJA – dio troškova koji se priznaju kao rashodi u punom iznosu u razdoblju u kojem su nastali i ti troškovi razdoblja se ne mogu uključiti u vrijednost zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda. Tu se obično ubrajaju troškovi prodaje, opći administrativni troškovi, troškovi istraživanja i razvoja, troškovi kamata i dr.

 

 

POL

Pogonski obračunski list je pomoćno računsko sredstvo koje služi za raspoređivanje općih troškova prema vrsti i mjestu nastanka.

Mjesta troškova u POL-u su:

-          pomoćna mjesta izrade (razne radionice)

-          glavna mjesta izrade (pogoni)

-          uprava i prodaja – stručne službe tj. režija

U POL se unose samo opći troškovi; direktni se ne unose jer se mogu mjeriti po jedinici za  razliku od općih.

POL mora sadržavati podatke o:

-          raspodijeli općih (indirektnih) troškova na mjesta nastanka troškova

-          međusobnom obračunu  troškova između pojedinih mjesta troškova

-          utvrđivanju ključeva za raspodjelu općih (indirektnih) troškova.

U POL-u se opći troškovi pomoću različitih mjerila raspoređuju na mjesta gdje su nastali; npr. električna energija prema potrošenim kvalitetama (prema brojilu), potrošak vode prema broju slavina ili broju zaposlenih…

 

 

 

KALKULACIJA

 

Kalkulacija je računski postupak kojim se iskazuje sustavni pregled vrste troškova i metode obračuna tih troškova da bi se utvrdila cijena proizvoda, usluga i robe.

Vrsta kalkulacije:

1. planske kalkulacije – služi za utvrđivanje buduće prodajne cijene ili budućeg jediničnog troška. Elementi ove kalkulacije su planirani troškovi i cijene.

2. stvarne kalkulacije – služi za utvrđivanje stvarnih jediničnih troškova (troškovi proizvoda) ili stvarnih cijena. Elementi ove kalkulacije su stvarni troškovi i stvarne cijene.

- kalkulacija u proizvodnji, trgovini, ugostiteljstvu i turizmu

 

Metode kalkulacija:

I. djelidbene kalkulacijske metode

ova metoda se najčešće koristi kod proizvodnih poduzeća koja proizvode jedan proizvod s jedinstvenom strukturom troškova. Primjeri: proizvodnja šećera, soli itd.

Također se koristi kod proizvodnje jedne vrste proizvoda. Primjeri: proizvodnja lima različite debljine, kruha različite veličine…

1) čista (jednostavna) ili obična divizijska kalkulacija

a) Čista diviozna kalkulacija – primjenjuje se u uvjetima izrade jednog proizvoda i masovnog načina proizvodnje. Trošak po jedinici proizvoda  = ukupni trošak proizvodnje obračunskog razdoblja  / ukupna količina učinka u obračunskom razdoblju

b) elektivna kalkulacija – primjenjuje se u slučajevima kad se cijene učinaka utvrđuje diferencirano po odjelima, mjestima troška.

2) višefazna djelidbena kalkulacija

koristi se u slučajevima kada se proizvodi jedan proizvod, ali se proizvodi u više faza. Za svaku fazu utvrđuje se cijena poluproizvoda, dok se u završnoj fazi izračunava stvarna cijena dovršenog proizvoda tako da se podijeli ukupni troškovi dovršene proizvodnje s proizvedenim gotovim proizvodima.

3) kalkulacija pomoću ekvivalentnih brojeva

Primjenjuju se odmah kada se na jednom mjestu troška proizvodi nekoliko proizvoda čiji su troškovi zajednički i po sastavu srodni, pa je nemoguće po jedinici proizvoda pojedinačno mjeriti njihov učinak. Troškovi se prate kao zajednički, a razvrstavaju se na učinke pomoću ekvivalentnih brojeva. Ekvivalentni brojevi – izražavaju određeni međusobni odnos – ekvivalentni odnos apsorbiranja troškova između proizvoda.

4) kalkulacija vezanih proizvoda

Koristi se u proizvodnji u kojoj se uz osnovni proizvod proizvodi i nusproizvod (proizvod A, nusproizvod B)

 

II. Dodatne metode kalkulacija

Ova metoda se najčešće koristi kod proizvodnje različitih proizvoda s različitom strukturom troškova.

U dodatno kalkulaciji potrebno je troškove raspodijeliti na:

a)      direktni troškovi (izravni) – u njih spadaju troškovi direktnog materijala i direktnog rada. Možemo ih direktno povezati s učinkom. Neposredno obuhvatiti troškove po nositeljima (proizvodima)

b)      indirektni troškovi (neizravni) – u njih spadaju opći troškovi proizvodnje. Ne možemo ih direktno povezati s učinkom i predmet su raspoređivanja što se radi pomoću kalkulacije troškova, u  kojima se koristi određeni ključ za raspoređivanja tih općih troškova.

Ključ za raspored troškova – materijal izrade, plaće izrade, ukupni direktni troškovi