NOVA KNJIGA

RADE ŠERBEDŽIJA

Rade Šerbedžija rođen je 27. 7. 1946. u Bunicu (u Lici, u Hrvatskoj); filmski, televizijski i pozorišni glumac, reditelj, pisac i muzičar. Gim- naziju je završio u Vinkovcima, a 1969. godine diplomirao na Akademiji za kazalište, film i tele- viziju u Zagrebu, poslije ćega je dobio angazmane u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavela i HNK. Dobitnik je svih prestižnih nagrada za glumu u bivšoj Jugoslaviji, kao i nekoliko međunarodnih pozorišnih nagrada. I danas se pamte njegove pozorišne interpretacije Per Ginta, Melkiora, Don Žuana, Edipa, Hamleta, Ričarda III, igrao je u preko 70 jugoslovenskih filmova od kojih su najpoznatiji: Zadah tela, Hajka, Večemja zvona, Bravo rnaestro, Variola vera, Una, Život je lep, Povratak, Kontesa Dora, a ostao je upamćen i po glavnim ulogama u TV-serijama U registratiiri, Prosjaci i sinovi, Bombaškiproces, Nikola Tesla... U Zagrebu je živio i radio do 1990. godine, kada se seli u Beograd, u kom živi do 1992, Poslije jednogodišnjeg boravka u Ljubljani, 1993. nas- tanio se u Londonu, u kom je živio devet godina i tada sarađivao s Vanesom Redgrejv u brojnim pozorišnim produkcijama, humanitarnim i anti- ratnim akcijama.Režirao je dvanaest pozorišnih predstava, objavio četiri knjige poezije i kratke proze, i kao kantau- tor nekoliko albuma. Predavao je glumu kao re- dovni profesor na Akademiji u Zagrebu i kao vanredni profesor na Akademiji u Novom Sadu. Osnivać je teatra ,,Uliks“.Od sredine 90-ih, poslije međunarodnog uspjeha koji je postigao filmom Prije kiše Milča Mančevskog, Šerbedžija započinje uspješnu međunarodnu filmsku karijeru (filmovi Širom zat- vorenih očiju, Nemoguća misija II, Praški duet, Svetac, Sneč, Svemirski kauboji, Južni Pacifik), i do sada je sarađivao s nekim od najznaćajnijih reditelja današnjice: Filipom Nojsom, Stenlijem Kjubrikom, Džonom Vuom, Franćeskom Rosijem. Iz prvog braka ima sina Danila i ćerku Luciju (koja je takođe uspješna glumica), a u braku sa rediteljkom Lenkom Udovički ima ćerke Ninu, Vanju i Milicu.Od 2002. godine živi u Los Anđelesu.

Rade Šerbedžija DO POSLJEDNJEG DAHA

Copyright © Rade Šerbedžija 2008 Copyright © Nova knjiga 2013

RADE ŠERBEDŽIJA

DOPOSLJEDNJEG

DAHAAutobiografski zapisi i refleksije

Podgorica 2013

Umnožio som se do bih se ćutio,Da bih mogao ćutjeti sebe sama, bilo mije potrebno ćutjeti sve,I skliznuo sam, samo sam se prelio,Razodjenuo sam se i odao,U svakom je kutu moje duše oltar različitom bogu.

F. Pesso

Umjesto predgovora, pismo

Dragi Borislave!

Tvoje pismo, kao i uvijek, dobrinom je došlo u moju tuđi- nu. Donosi sobom mirise Zagreba i nekih, tebi i meni, posebno dragih ulica. I neki uzdrhtali nemir skorog proljeća donosi, iako pišeš da snježna mećava vije Zagrebom krajem februara.

Kako je to odjednom čudno i strano. Sjedam za kompjuter i počinjem pisati prijatelju u moju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i po- spane, kao da nemaju što reći ili objasniti. A i nema se, zapravo, više ništa reći ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitan- ge više ne uzimam ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe ko dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dra- gi Igor Mandić uvijek mi je govorio, kao i ti, kako treba pisati, pisati i pisati, jer riječi dolaze do Ijudi. Nađu svoj put. Odjek.Taj naš časni Don Kihot žurnalistike i književne teorije i kritike stoji danas tako uspravno na ovim našim vjetrometinama i ustraj- no prkosi svim mogućim vjetrenjačama. Ali i svjedoči, svojim primjerom, o nesavitljivosti kičme, o nepodmitljivosti duše, o intelektualnoj dosljednosti u odnosu na vrijeme koje živi i na- rod kome pripada.

Ipak, dragi moj Borislave, trebam li pisati o svemu tome što sam proživio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zašto, napo- kon? Ja sam se već odavna pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi sku- pa proživjeli ovih trinaest godina nije odviše nježno ponijelo prema Ijudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj moral i moja savjest.

Moram ti opet spomenuti Igora Mandića, koji je negdje napisao, u jednom od bezbrojnih pokušaja da me odbrani od bezbrojnih i bjesomučnih napada:„Ma šta vam je, Ijudi, nije se Rade promijenio, nego se sve oko njega promijenilo."

7

Dragi moj Borislave, teška vremena su prohujala kroz nas i ostavila raspolovljene Ijude na periferijama velikih gradova. Pjesnici su potonuli u duboke bunare zajedno sa svojim štam- panim i neodštampanim stihovima i tamo, iz dubine vlažne ze- mlje, pjevaju o svojim mrakovima. Vođe naroda, svaki za sebe, kliču nacionalnim uspomenama, i neki žuti snjegovi padaju ras- puklim ulicama.

Gdje je tu naše mjesto i, uopće, treba li nas tražiti pod tim komadićem, tim parčetom neba?

Tvoj Rade

8

I

GODINE DJETINJSTVA, DJEČAŠTVAI RANIJADI

MLADOSTI

1 .

Slunjčica, Slunj

O prozoru, Slunju, djedu Vujadinu, sestri Milici, ličkim vilenjacima i prvoj selidbi

... nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva, livade i konji nesedlani...

J. Kaštelan

Majka mi je pričala da sam imao dvije godine kad me je ostavila samoga u stanu da samo na par minuta istrči do tržni- ce, koja se nalazila točno ispod prozora naše visoke kuće, tada najvišeg zdanja u centru maloga kordunskog gradića Slunj.

Dok je kupovala neko voće i svježe salate, odjednom me je ugledala na prozoru našega stana, koji se nalazio na trećem katu. Pričala je kako su joj se noge oduzele i kako ni sama nije znala kako se popela do trećega kata, te kako je tiho, najtiše, ot- ključala vrata, polako mi se prikrala s leđa pazeći da je ne opa- zim i da nečim ne šušne, da me slučajno ne preplaši, a onda me snažno zgrabila i, tako me čvrsto držeći, bacila se na pod naše- ga maloga stana i dugo tamo sklupčana drhteći jecala i Ijubila me do iznemoglosti.

Nisam je htio dodatno nervirati i reći joj da se vrlo jasno sjećam toga jutra i njezine plavo-bijele cicane haljine, koja joj je tako Ijupko pristajala. I rasutih jagoda na podu naše sobe i njezinoga od suza vlažnoga dodira i tople drhtave sise koju ni- kako nisam mogao uhvatiti zbog njenih silno napetih uzdiha- nih grudi. Nisam joj nikada rekao da se dobro sjećam i drugih nekih dana kad bi me samoga ostavljala u stanu i kako sam se gotovo uvijek verao na taj naš prozor, pokušavajući malenim rukama dohvatiti onaj metalni zasun kojim je prozor bio zatvo- ren. Mora da je toga jutra zasun bio tek slabo spušten, tako da mi je konačno uspjelo podignuti ga, širom otvoriti prozor i stati na sredinu daske, između nekoliko boca pekmeza od šljiva i ki- selih paprika.

S tog magičnoga prozora - koji me već mjesecima neo- doljivo privlačio i kroz koji su prolazili sunčevi zraci, pa bi se

11

majčinom rukom izvezena bijela zavjesica zažutjela nekom po- sebnom toplinom od koje bi u čitavu sobu ušla neka proljetna muzika, ili se bijela zavjesica nekako sva smežurala od vlage ko- ja je probijala kroz hladna orošena stakla, na kojima su krupne kapi kiše ispisivale prve jesenje note moga života - promatrao sam svijet.

S prozora se vidjela i rijeka Slunjčica, zelena i nekako odviše krivudava. U mome najranijem djetinjstvu nije bilo slikovnica i svijet sam morao otkrivati uživo. Pse, mačke, krave, konje i osta- le domaće životinje morao sam opipati, a vuka, lisicu, medvje- da, zeca i ostale divlje životinje otac mi je crtao. Otac je rijetko imaoza mene i moju sestru vremena. Bila je to'48. i '49. godina. Veliki rat je upravo bio završen i još su se, kako su govorili, čistili krajevi od državnih neprijatelja i„bandita", ali i od postavljenih mina i drugih ratnih repova...

Neuokvirene slike

Ponekad bi nas ipak, nedjeljom, poveo na rijeku i ja sam oduševljeno gacao po toj do boli mrzloj vodi koja me tako neo- doljivo mamila dok sam je svakoga dana gledao s moga pro- zora. Kad nas ne bi vodio na rijeku, otac je slobodne nedjelje provodio u lovu i svaki put bi donio dva-tri zeca i bacio ih ona- ko krvave u limenu kantu u kojoj je majka inače donosila vodu s obližnje izvorske česme. Od tada zečeve nikada ne jedem i užasavam se i pomisli da bi me netko mogao prevariti i pod- metnuti mi mariniranog zeca kao neku drugu divljač, koju isto tako ne volim jesti, mada sam u životu, priznajem, nekoliko pu- ta probao srnetinu ili divljega vepra.

Prošle su, dakle, te prve moje tri godine života kao trep- taj oka između ranjenih trepavica. Između nekoliko požutjelih, starih obiteljskih fotografija iz toga vremena izdvajala se ona na kojoj je moja majka koja drži mene i moju sestru Milicu i na kojoj, onako izmršavljeni i izgladnjeli, sve troje nalikujemo na one poznate slike logoraša iz Jasenovca, zatim nekoliko očevih u partizanskoj uniformi, koje sam naročito volio zbog puškomi- traljeza koji mu je visio na ramenu, i jedna posebna fotografija, na kojoj je otac u kapetanskoj uniformi stajao, a majka sjedeći na stolici u naručju držala moju sestru Milicu, koja je imala obje

12

noge i ruke u zavojima. Slikali su se u Zagrebu, gdje je moju sestru otac odveo u Vinogradsku bolnicu i uz tajne i skrivene zalihe penicilina, koje je vjerojatno zbog svoga kapetanskoga čina dobio, uspio spasiti Milici nogu koju su joj zbog gangrene liječnici u Karlovcu htjeli amputirati.

Sestrine rane

Moja sestra je te rane zadobila za vrijeme sedme, posljed- nje velike ofenzive NOB-a, u zbjegu '45, kad su žene, starci i djeca bježali iz napadnutog sela u šumu. Na proplanku iznad Gorica, čitavu tu grupu od dvadesetak seljaka-civila pokosili su mitraljeski meci. Očeva majka, koja je Milicu nosila na leđima, pala je izrešetana, a kroz ruke i noge prostrijeljena je i moja krh- ka trogodišnja sestra. Moj četverogodišnji brat Milan je pogi- nuo. I dvije ujne i njihova petogodišnja djeca. U jednom danu! U jednom jedinom času tog dana otvoreno je groblje mojih bli- žnjih! Moja tetka Danica, koja se nalazila u toj grupi, pala je na vrijeme na zemlju i sakrila se između mrtvih tijela. Imala je tada dvanaest godina i bila je očeva najmlađa sestra. Poslije je ne- voljko pričala kako se stisnula uz mrtvu majku i pravila se nepo- kretna i mrtva, dok su oko nje odjekivali puščani meci i glasovi progonitelja. Činilo joj se da je, iako nepokretna, majka čuva. Ne zna, kaže, je li uopće, onako sakrivena među mrtvima disala. Progonitelji su ih sustigli i čula je glasove.„lma li koga živoga?" Pripucali su iz strojnica po mrtvim tijelima, a onda se polako udaljavali. „Ovdje je sve čisto", rekao je jedan progonitelj. Po- novno su zapucali u blizini. Kad je Danica mislila da je gotovo i da joj nema spasa, odjednom se sve umirilo, i ništa se nije čulo. Neka ptica je zapjevala, a potom se začuo djetinji plač. Mislila je da sanja, da je od straha čula taj plač. Bio je to plač male Milice, koja se toga časa probudila iz nesvijesti. Zgrabila je moju ma- lu, okrvavljenu sestru i potrčala nasumice prema obližnjoj šumi Bubinka, gdje su je, nakon nekog vremena lutanja i skrivanja po grmlju, pronašli i pomoć joj pružili neki seljaci koji su i sami bježali u pravcu Lapca.

Ta priča se nije odviše pričala u mojoj obitelji, a ni otac, ko- ji je uvijek bio šutljiv i nikad nam ništa nije pričao o ratu, ni- je tome događaju pridavao posebnu važnost. Vjerojatno je to

13

spadalo u njegove svjetonazore o bratstvu i jedinstvu i o novoj državi koju je iskreno sa svojim drugovima gradio. Za njega su, izgleda, žrtve bile logične, pa i bol. San stvarno ne štedi nikoga. Posebno san o novome. Bio je pravi poslušni vojnik svoje par- tije. Bio je njezin član i znao je svoje mjesto u toj optimizmom nadahnutoj borbi za jednakost i bolje sutra.Ti Ijudi su znali da nemaju vremena za svoju osobnu suzu. Čak su je, vidio sam kod nekih, i prezirali. Bili su gordi i stvarno od nekog drugog mate- rijala. Općenito, svijet komunista, nakon što su ga kojekakva zla pronevjerila, svijest je dubine o kojoj današnji, šaren i poprilič- no obezglavljen svijet biznisa malo što može znati.

U četiri oka

Mnogo godina kasnije, kad je jednom, ipak, na moje na- valjivanje i znatiželju, nekako pristao razgovarati sa mnom o nekim temama koje su me uistinu opsjedale i proganjale, ne shvaćajući kakojeto Josip BrozTito, koga sam inače volio i poš- tovao, mogao dopustiti svojim vojnim i policijskim starješina- ma i savjetnicima tako monstruoznu zamisao Gologa otoka, na kojem su zatočili i zvjerski mučili svoje političke neistomišljeni- ke, ali i mnoge nevine Ijude, otac mi je uzrujano odgovorio:„Da nismo mi njih izolirali i pozatvarali, zatvorili bi oni nas i nitko od nas ne bi živ ostao od Staljinove osvetničke ruke"

Nisam tada povjerovao u tu njegovu ispriku, no danas, nakon svega što se ponovo dogodilo i što se još uvijek doga- đa na Balkanu (čije ime, kažu, dolazi od turskih riječi bal, što znači med i kan, što znači krv), pokušavam i Ijudski i umjetnički objektivnije i opreznije suditi o Ijudima i događajima na ovim našim prostorima, jer su žrtve igrom sudbine znale postati dže- latima. I obrnuto.

Prvo očevo priznanje

Bilo je, dakle, proljeće 1951. u tom„medenom krvodolu". Ja sam već imao četiri i pol godine. Po jednoj staroj slici na ko- joj sam s mojim najmlađim stricem vidi se da sam izgledao kao pravi mangup. Bio sam ošišan„na nulericu", nosio neki preveliki

14

kaput sa zasukanim rukavima, kratke hlače i crne sandale na remenje. Bio sam spreman za pokret i avanture, tako da sam očevu vijest da se selimo iz našega maloga grada u jedan veli- ki grad u Slavoniji primio s radošću i djetinjim oduševljenjem. Stvari su nam do Karlovca prebačene nekim vojnim kamionom, majka i sestra su putovale autobusom, a ja sam se s ocem i nje- govim prijateljem vozio u pravom, velikom motoru s prikoli- com. Otac i njegov prijatelj imali su na sebi teške kožne kapute, a mene su zamotali u neko ćebe, jer je u tome motoru dvokoli- ci, kako su ga zvali, bilo veoma hladno. Osjećao sam se nekako posebno značajno dok sam se truckao na tom motoru, koji je, naravno, za mene bio vrhunac tehnike. Bilo je to očevo prizna- nje, nekakva muška, neodoljivo privlačna stvar koju smo u tom času podijelili, i iskazivanje povjerenja. U sebi sam beskrajno zahvaljivao ocu što me je poveo sa sobom na motoru i što ni- sam morao s majkom i sestrom autobusom, kojim nas je majka često vodila djedu Vujadinu na selo, gdje sam uživao jureći po čitave dane za stadima ovaca i jašući s ujacima i stričevima ko- nje bez sedla. Po čitav su me dan tako držali ispred sebe, na ko- nju, te su mi se od dugog jahanja znale između nogu zalijepiti oznojene konjske dlake.

Bio sam ludo hrabar i neustrašiv, postajao sam, kako me je ujak Dušan od milja zvao - Mali Krajišnik. Navečer bismo se okupljali oko ognjišta i slušali priče djeda Vujadina o Americi, Francuskoj i Rusiji. O njegovim lutanjima„trbuhom za kruhom". Djed je volio ubaciti i poneku englesku, rusku pa i francusku riječ u svoja pripovijedanja. Nas okupljene impresionirao je nje- gov put, te nepoznate zemlje i gradovi, Ijudi i običaji, i svatko je, vjerujem, na svoj način vidio sve ono što je opisivao. Bile su to divne noći s mojim bližnjima, uz tu vatru od koje je, eto, ostao samo pepeo sjećanja. Uvijek kad ih se sjetim, kao da iznova pa- lim tu vatru, ali više onako u srcu, možda na dlanu, jer je i og- njište i taj život dosiovce zameten ponajviše ratnim vihorima. Ipak, ne osjećam da mi je nešto nedostajalo. Svako Ijeto sam, sve do svoje četrnaeste godine, provodio u Lici, i taj surovi pla- ninski kraj ostavio je u mome biću neizbrisive i trajne tragove. Sva ta surovost na neki način je u meni pripitomljena. Krotka je i pitoma ta divljina. U onim divnim šumama ostali su svi mo- ji vilenjaci i čarobnjaci koje sam izmišljao i sanjao. Ponekad se probude, jave, došaptavamo se i dogovaramo o snijegu, magli,

15

suncu i bojama lišća. Nije im, vidim, strana moja umjetnička du- ša. Nekako im je draga. Kao da su zadovoljni i zahvalni za sva ona snovita druženja u djetinjstvu.

Na tračnicama

Od Karlovca smo putovali preko Zagreba teretnim vlakom za Vinkovce, koji su bili naša zadnja stanica. Bio sam silno uzbu- đen jer sam prvi put vidio vlak. Lokomotiva me impresionirala, miris ulja, para koja je šištala, masne tračnice. Uzbuđenje je po- dizala znatiželja i nestrpljenje, jer sam odlazio negdje daleko i osjećao da će to tamo daleko biti mnogo bolje t privlačnije ne- go maleni Slunj, čije sam kuće sa svoga visokoga prozora mo- gao gotovo sve izbrojiti.

Smjestili smo sve naše stvari, za koje je otac mislio da će nam biti neophodne i od koristi, u svoj teretni vagon. Ormare, drvene krevete s madracima, kuhinjske elemente, pa čak i jed- nu svinju od 50 kila, koju smo tejeseni u Vinkovcima dohranili, pa onda zaklali i dobro se snabdjeli mesnim zalihama za čitavu zimu. Majka je prostrla neki ležaj po razbacanoj slami i ja sam beskrajno uživao u putovanju. Do našega vagona bio je vagon s nekoliko krava, čiji me mirisi nisu smetali jer sam se bio navi- kao na mirise sela. Sjedio sam pored oca u otvorenim vratima, prebacivši noge izvan vagona, i uživao u vjetru koji mi je šibao obraze.

Vlak je sporo promicao kroz neka sela i gradiće i gotovo na svakoj stanici stajao. lako je bio šesti mjesec, bilo je nekako neprilično hladno za to doba godine pa je otac podložio peć na kojoj smo se grijali, a majka je, kad je već bilo vatre, pravila pa- lačinke. Nakon dugotrajne i ne baš brze vožnje stigli smo u Za- greb, za koji mi je otac objasnio da je najveći grad u Hrvatskoj. Bio sam gotovo nijem od ushićenja kad sam spazio do neba visoke krovove zagrebačkog kolodvora.

Naš teretni vlak se dugo zadržao na zagrebačkom kolodvo- ru. Za to vrijeme otac je donio vode, drva i nešto za jelo. Uskoro je zazviždala lokomotiva i teretnjak je krenuo dalje. Sestra i ja smo pjevali neke ličke pjesme koje nas je majka naučila. Nije prošlo puno vremena, a vlak je jurio kroz nepregledna ravna

16

polja. Sestra je bila ozarena lica i stalno je vikala: „Vidi... vidi..." Glas bi joj segubio i vraćaood kloparanja kotača i škripanja vla- ka, a sve je zvučalo kao da je, dok smo jurili uz neke male grado- ve s visokim dimnjacima, govorila neku veliku pjesmu, nalik na Kaštelanovu: Lijepa je ova zemlja, meni najdraža, nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva, livade i konji nesedlani, koliko rijeka i slapova, dođi prijatelju, mi smo na Balkanu, u Jugosla- viji...

Dogodi se i takvo dobro jutro kad se probudim baš s tim riječima, kad u polusnu sa sestrom govorim te stihove, a vlak nekako sporo putuje, vraća nas u naše djetinjstvo, onoj istoj Vujadinovoj vatri koja nas iznova nekim toplim i svetim plame- nom obasjava, i gdje nismo sjenke...

17

2 .

Vinkovci, ravnica0 smrznutom Bosutu, gojzericama, očevu brižnom licu, štrajku u školi, maršu kroz Vinkovce, očevu remenu1 svilenim bombonima

Moj otac partizan bio a danas novine čita i šuti o svem što je snio nit' tuži nit' pita.

Crvenu zastavu vješa ponekad o praznik samo i tiho uz uzdah šapne i ja sam bio tamo.

R. Š., iz pjesme Moj otac (1986)

Otac je, valjda zbog prilično visokoga položaja u službi, do- bio veliku kuću za stanovanje u ulici Ive Lole Ribara br. 1. U kući smo imali toliko mnogo soba da smo u jednoj praznoj sobi u kojoj nije bilo ama baš ni jednog jedinog komada namještaja moj stric i ja igrali glavomet. Zidovi sobe bili su potpuno crni od udaraca loptom, a uspjeli smo i nekoliko puta porazbijati pro- zore. Moj stric Stevan bio je očev najmlađi brat. I njega i svoju sestru Danicu otac je školovao, te su oni zapravo cijeloga života doživljavali svoga starijega brata kao pravoga oca. Otac je, pri- znajem, nosio nemali križ na svojim plećima. Obiteljsko breme, ratnu tragiku, a služba mu je, po svom značenju, oduzimala pra- vo da širokih ruku i zasmijano zagrli običan dan. Šutnja i oskud- ne riječi nametnute su izvana, i čini mi se da se stalno u njemu borila toplina i poslovna studen.Tim zagonetnim i rijetko oza- renim licem štitio je svoje uvjerenje, ali i sve nas. Nikad se, kao što obično Ijudi olakšaju težinu u duši, nije nekomu jadao, u kavani opustio, ili pak kroz hvastanje osnažio.

Nekadašnja tajanstvenost, sada je, nakon toliko godina, u meni rodila osjećaj divljenja i neodoljive privlačnosti. Ponajpri- je zbog njegova kao kristal snažnog karaktera. On je živio i pro- živio niz drama, i možda je zato zaobilazio kazalište, valjda ne

18

vjerujući da se ijedna suza može vjerodostojno pokazati. Možda je, tko zna, u pravu. Sva naša upozorenja, poruke kroz kazališ- ta, kad se danas osvrnem, i nisu pripomogle da se ponovno ne dogodi rat i da Ijudi, kao da nikada nisu pročitali knjigu, vidjeli predstavu, počine okrutne zločine, progone i užase...

Te godine zima je u Vinkovcima, govorili su, bila ledenija no inače. Snijega je bilo toliko puno da su pojedine male ulice nalikovale na scene iz Felinijevog Amarkorda. Otac mi je kupio neku kožnu kapu s pokrivalima za uši i rekao mi:„Sad izgledaš kao pravi avijatičar."

I letio sam, uistinu, okolnim ulicama, kroz snježne labirin- te, otkrivajući važne točke svoga gradskoga kvarta. Stric Stevan je u podrumu našao neke stare raspadnute saonice, koje mi je otac popravio, i sad smo jurili njima kroz čitav grad, a najradi- je smo se spuštali niz jednu strmu ulicu, pravo do rijeke Bosut, koja je bila potpuno zaleđena i na kojoj su srednjoškolci pravili dugačka, glatka i kao porculan sjajna klizališta. Stric bi se zatr- čao zajedno sa mnom, a onda me ubacio ispred sebe i svojim gojzericama zaparao preko glatke, ledene rijeke. Bilo je to glav- no mjesto u Vinkovcima, gdje se gotovo čitav grad okupljao u predvečerja i„glancao" rijeku. Malo tko je imao prave„sličuge", kako smo u Vinkovcima zvali željezne klizaljke koje su sa stra- ne imale„gvintove" kojima bi se pričvrstile za duboke zimske cipele. Najbolje su bile obične„Batine" gojzerice. Ali, te stvari imali su samo profesionalci, a mi djeca smo navlačili na cipele komadiće daske koji su imali po sredini ugrađen komad željeza ili lima.

Na glavnom mostu Bosuta bio je postavljen mali razglas, otkud su prštale komunističke koračnice, a ponekad i hitovi Ive Robića, od kojih sam najviše volio pjesmu„Samo jednom se Iju- bi". Sjećam se da bi u tome času graja prestajala i da bi čitava zaleđena rijeka nekako utihnula, dok su se zaljubljeni parovi skriveno stezali za ruke, a krupne pahulje snijega lepršale nad Bosutom, plešući svoj zadnji ples pod škrtom rasvjetom koja je na nas padala s obližnjeg uličnog„kandelabra".

Proljeća su topila snjegove i moje djetinjstvo je divljalo Vin- kovcima. Bio sam naročito spretan dječak i sve sam vještine s lakoćom savladavao: vozio očev stari i teški bicikl ispod štange, tjerao željezni kotač od bicikla žaračem za peći, mogao nogo- metnu loptu, udarajući je lagano, zadržati na nozi preko sto pu-

19

ta, jedini se usudio provući ispod široke ceste kroz ćupriju koja je bila u sredini nečim zaglavljena, te sam tamo zapeo i proveo pola dana, ne mogavši ni naprijed ni nazad, dok me stric i otac nisu nekim štapovima i konopcima uspjeli izvući; skidao vrapce gumenom praćkom kojom sam razbio glavu susjedu iz ulice u jednom od svojih okršaja s„domorocima" koji su mi se rugali zbog moga tvrdog akcenta, posebno se okomivši na način ka- ko sam izgovarao slovo č, zadirkujući me:„Če/cq/, čovječe, čiča če ti čipku raščetvoriti" i zbog toga dobio od oca prve prave batine, poslije kojih bih uvijekzadrhtao kad bih spazio„singer" mašinu za šivanje, preko koje me je otac prebacio, izvukao kaiš iz hlača i, kako se kaže,„ubio boga u meni"

Pamtim, dakako, još jedne batine...

PrvoiskustvoTrsta

Devetog juna '45. jugoslavenska vlada prisiljena je u Beo- gradu potpisati s Velikom Britanijom i SAD sporazum o povla- čenju jugoslavenske vojske izTrsta i oslobođenih dijelova slo- venskog primorja i Istre.Tako smo učili.

I osjećali.Povlačenje je provedeno 12. 06/45, a sporni teritorij podi-

jeljen je na dvije zone: zona A (zaposjele angloameričke vojne snage),zona B (zaposjelejugoslavenske trupe), a krizaje riješe- na tako da je Vijeće ministara vanjskih poslova savezničkih sila u julu '46. postiglo kompromisno rješenje o stvaranju Slobod- nog teritorijaTrsta, što je i međudržavnim ugovorima regulira- no.Takvo stanje održalo se do 5.10.1955, kad se jugoslavenska vlada suglasila sporazumom o ukidanju STT i dodijele zone B i manjeg dijela zone A Jugoslaviji, a većeg dijela zone A sTrstom Italiji.

Tad se vikalo:

Trst je rtaš.Zona A, zona Be,Naša, šta, obe!

Bilo je i drugih maštovitih parola. Mahalo se i vikalo. Prije- tilo. Sastavio sam svoju malu vojsku, svoju desetinu, od nekih

20

desetak dječaka s ratnim iskustvom iz naših igara kauboja i In- dijanaca, a pomalo i partizana i fašista (teško je bilo organizirati tu igru jer nitko nije htio biti fašist). Svi smo imali drvene puške, koje su, naravno, u našem borbenom zanosu bile ubojite. Jmali smo i titovke od novina sa zalijepljenim krpenim petokrakama. Ja sam, kao zapovjednik (kojemu tada ni maršal nije bio do ko- Ijena), imao i drvenu sablju s kojom sam, mašuči u nekom ritmu, davao takt svojim vojnicima. Marširali smo više-manje ujedna- čenim korakom uzdužVinkovaca, i bili smo spremni branitiTrst i zonu, kako se već zvala, iako ne znam kako bi se vojska držala kad bi ugledala obilje bombona i šarena angloamerička svjetla, izloge i sve te druge čarobne, a nama nedostupne stvari.

Uz tu željeznu vojničku disciplinu koju sam provodio me- đu svojim vojnicima koji su uskoro uglavnom dezertirali, pred- njačio sam u svojoj destrukciji, pokazujući rane crte anarhizma i u školi. Organizirao sam štrajk učenika povodom nekih nastav- ničkih nepravdi, a manja skupina, koja se nije zadovoljila pasiv- nom rezistencijom pisanja zadaća i sličnih školskih obaveza, na moj nagovor poderala je sve bilježnice i školske knjige i razba- cala ih ulicama, zaustavivši pritom gradski saobraćaj.

Otac je imao pouzdan remen, a preko majčine„singerice" kazna se izvršila prema količini krivnje. Ipak, anarhizam mi je ostao u krvi. Nekako kao stav. Ne toliko protiv institucije, koliko protiv beskrvnosti u tim institucijama, birokratizma i Ijudi koji su, kao kod Kafke, pognutih ramena i spuštena pogleda sprem- ni na sve.

Pa i na najgore.

Krv i voda

U istoj ulici u kojoj smo stanovali, samo par kuća niže pre- ma rijeci, nalazila se i velika siva trokatnica u kojoj je moj otac imao kancelariju. Bila je to, tih godina, činilo se, najvažnija kuća u Vinkovcima. Zvali su je Udba, a moga oca i njegove drugo- ve zvali su udbašima. Nisu nosili uniforme kao ostali policajci, nego odijela, a preko njih obavezno kratke ili dugačke kožne mantile. Družili su se uglavnom između sebe, tako da su moji prvi prijatelji bili djeca očevih prijatelja. Naročito sam zavolio jednog bljedolikog dječaka Vladimira, koji je, iako stariji od me-

21

ne, uvijek izvlačio deblji kraj kad bismo se hrvali. Onda se jed- noga dana ozbiljno razbolio i otišao u bolnicu. Kada se vratio, iznenadio sam se vidjevši ga u invalidskim kolicima. Bio je neo- bično blijed, prozračan... Često smo odlazili k njemu u posjete i ja sam mu čitao knjige, ili bismo igrali „mlina" na njegovom malom šahu s porculanskim figurama. Umjesto porculanskih vojnika, radije smo stavljali velika zrna graha. Onda me je jed- noga dana otac prestao voditi u kuću čika Uroša, a nakon mje- sec dana rekao mi je da je Vladimir umro.

Bila je to prva smrt koja me je ozbiljno uzdrmala i zbog koje dugo nisam mogao mirno zaspati. Moj strah je bio toliko silan da me je majka uzela da spavam u njihovom bračnom kre- vetu za neko vrijeme. Jednom sam, sjećam se, pitao majku da nisam ja slučajno u igri povrijedio Vladimira dok smo se hrva- li.„Ne, sine", rekla je majka.„Vladimir je umro od bolesne krvi." „Koje krvi?"„Slabe krvi." Prvi put sam čuo za riječ„leukemija" i saznao da je to neizlječiva bolest koju zovu i„rak", ali to nije pra- vi rak koji uđe u tijelo, nego se tako zove ta strašna bolest.

Često sam predvečer odlazio s ocem u dvorište velike si- ve kuće, gdje su udbaši igrali odbojku. Skinuli bi samo kapute, zavrnuli nogavice i rukave od košulje i tako igrali. Mnogima su pištolji visjeli o pasu, i ja sam se uvijek pribojavao da iznenada ne opale sami od sebe.

Jednom je k njima u dvorište došao jedan kolega iz Za- greba. Po načinu kako su se moj otac i ostali njegovi prijatelji odnosili prema njemu shvatio sam da je morao biti dosta va- žan tip. Onda ga je jedan od očevih prijatelja nagovorio da pita onog tamo (misleći na mene), na nulu ošišanog klinca, je li isti- na da se dopisujem sa Staljinom i piše li mi Staljin u posljednje vrijeme.Jebo te Staljin! On tebe, a ti njega", odgovorio sam mu ja, u ličkom maniru i dijalektu.

Moj otac se tobože Ijutio na mene, a svi ostali su se od srca smijali. Nasmijao se i važan tip i rekao mi:„Tako je, druže. Samo ti tako svakome odbrusi." Zatim je posegnuo rukom u džep i pružio mi par„svilenih bombona" umotanih u šareni celofan.

22

3.Školski dani, osnovnaO prvoj recitaciji, nogometu, majci koja je stalno pjevala, opasnim igrama i očevu strahu da mu se sin ne zarazi teatrom

Škola u koju sam pošao zvala se Prva osnovna. Građena je za vrijeme Austro-Ugarske i bila je lijepa i velika građevina. Odmah do nje bila je ista takva zgrada -Treća osnovna. Druga osnovna, ne znam zašto, bila je na sasvim drugom kraju grada.

Upisao sam se u 1. a razred, a ućiteljica mi je bila Ljubica Savić. Već od prvoga dana planula je prava Ijubav među nama. Ona je bila i prva osoba koja je u meni prepoznala sklonost za poeziju i nastojala to razvijati. Uvijek mi je davala da baš ja u razredu čitam izabrane priče, a budući je i sama imala smisla za teatar i pjesmu organizirala je i literarnu sekciju i uvježbavala s nama razne igrokaze. Za Osmi mart uvježbala je sa mnom jed- nu tužnu pjesmu:

Ja ne znam što je majka mila ni majčin što je srca plam ja ne znam što je sve mi bila tek da je bila jedva znam.

Pjevao sam pjesmu preko školskoga razglasa, koji je una- toč povremenom krčanju, ipak uspio dočarati svu tugu i Ijepotu te pjesme, te sam poslije toga postao vrlo popularan u školi.

Svaki dan sam na školskom dvorištu igrao nogomet. Mo- je cipele, koje su inače bile crne boje, postale su, od skorenog blata preko kojega sam povremeno mazao braun pastu, posve žute. Bio sam potpuno lud za nogometom i skupljao sam sli- ke nogometaša iz malih čokoladica. Počeo sam navijati za„Haj- duk" zbog Beare, Vukasa i Zlatka Krvavice koji mi je bio dobar

23

drugar u razredu, ali me je otac ubrzo nagovorio da navijam za „Partizan" jer je Zebec igrao za tim svijeta, a Bobek imao najjači udarac u prvoj ligi.

Godine'56. preselili smo se u Gajevu ulicu. Kuća je bila li- jepa i imala je dosta veliko dvorište s bunarom i živom vodom. Majka se zaposlila u dječjem vrtiću i uživala u svom novom za- poslenju. Moja majka je bila dobra žena. Voljela je Ijude. I po čitav dan pjevala. Od nje sam naučio toliko mnogo pjesama. Često je dovodila djecu iz vrtića kući pa su tamo čekala dok ih roditelji ne pokupe. Cijeli su je Vinkovci zavoljeli. Vinkovačke no- vosti su napisale članako njoj s naslovom„Teta Stana, naša dru- ga mama"

Opasne igre

Otac je prestao odlaziti u lov iako je još uvijek pobjeđivao na takmičenjima u gađanju iz pištolja. Držao ih je u ormaru, na gornjoj polici, sasvim neoprezno, i ne razmišljajući da bih ja iz djetinje znatiželje kojim slučajem mogao poželjeti da se igram njima kauboja i Indijanaca. A igrao sam se često. Jednom sam nasmrt preplašio svoga prijatelja Marina, koji se od straha za- vukao pod krevet. Izašao je tek kad sam mu prazan vaiter gur- nuo pod krevet. Bio je to divan, veliki pištolj s tamnocrvenom drškom. Onda sam ja hitro potegao svoj crni brauning, a on je kriknuo, bacio pištolj na pod i istrčao iz sobe.

Predvečer smo se znali igrati kauboja i Indijanaca. Trčali smo i skrivali se po sokacima, penjali se u krošnje velikih keste- nova. Ja sam obično bio poglavica Indijanaca i nisu me nikako mogli uhvatiti. Jedne večeri im je to pošlo za rukom. Zavezali su mi ruke i noge i odnijeli me u obližnji podrum.Tamo su tražili da se predam i da potpišem predaju, odnosno, kako smo voljeli govoriti - kapitulaciju. U naš razigrani i obijesni dječački rječ- nik ušlo je mnoštvo propagandnih riječi, i mi smo ih, prema na- šoj mašti, upotrebljavali i jasno prepoznavali. Nisam se, unatoč rječitom navaljivanju, predao. Počeli su me mučiti. Isprva je to bilo zavrtanje.ruku, a onda su me, sasvim iznervirani zbog mo- je tvrdoglavosti, počeli dosta ozbiljno tući. Naročito se u tome isticao neki Raka, koji je bio par godina stariji od svih nas. Kle- čali su mi na rukama, udarali me po tabanima, dijelili šamare.

24

Nisam se predavao. Onda je netko utrčao u podrum i viknuo da ide nečija majka. Razbježali su se, odvezavši mi na brzinu noge. Bila je to moja majka koja me zabrinuto posvuda tražila jer je već bilo dosta kasno.

Sutra ujutro nisam mogao ustati iz postelje. Dobio sam temperaturu, a tijelo mi je bilo puno modrica. Otac je insistirao da kažem tko me je to pretukao, no ja nisam želio izdati svoje drugare. Ipak je za par dana uspio doznati tko su bili moji mu- čitelji. Priveo je Raku u svoju kancelariju i tamo ga vjerojatno nasmrt preplašio, jer se od tada Raka prosto raspadao od pre- tjerane brige i nježnosti za mene.

Meni je ostao neki gorak okus u ustima što mi se otac upe- tljao u životne dvoboje i što sam na neki način u očima svih ispao kukavica i tužibaba.

Prva iskustva s teatrom

Negdje u to vrijeme počela je i moja avantura s teatrom. Ljubo Stanković, jedan od malobrojnih prvaka vinkovačkog poluprofesionalnog teatra, stanovao je blizu školskoga igrališta i često, vraćajući se kući, promatrao po par minuta kako igramo nogomet. Izgleda da sam mu se dosta svidio i jednoga dana me je poveo sa sobom u teatar.

Trebao mu je dječak mojih godina, koji je dosta fizički spre- tan, da mu igra Petra u Hajdi. Dao mi je tekst da pročitam i bio veoma zadovoljan kako sam umio točno ponavljati njegove in- tonacije. Probali smo mjesecdana i ja sam redovitozbog nogo- meta kasnio na probe. Na dan premijere, koja se trebala održati oko 6 poslije podne, čika Ljubo je u pet do šest utrčao u teren, uhvatio me za uho i tako odvukao u teatar.

Od tada sam dosta često igrao u teatru, što je moja majka uvijek nekako posebno podupirala, a otac nije naročito volio. Znao je govoriti:„Samo da se ne zarazi." Nisam se toliko zara- zio teatrom, koliko jednim glumcem amaterom, koji je toliko mnogo značio za mene tih godina i od kojega sam dosta život- nih štoseva naučio. Bio je to Franjo Jelinek - Beli. Bio je gene- racija Ive Ficija i Vanje Dracha i obojica su često govorili kako je beskrajna šteta što Beli nije želio otići na zagrebačku kazališnu Akademiju.

25

A Beli nije želio napuštati svoj grad i svoju rijeku na kojoj je provodio dane neumorno loveći ribe i neumorno obijajući ka- vane. Bio je pravi boem. Naućio me je tisuće stihova. Naročito je volio govoriti Shakespeareove sonete i pjesme Edgara Alana Poa. Naučio me je, naravno, i piti. Onako šokački, izravno i jako. Jednom sam tako pijući Raky whisky, neki domaći otrov, iskočio za okladu kroz prozor teatra na glavu.

Srećom, pao sam na hrpu pijeska što je bila ispod prozora.Dobri Dušan Suša, direktor teatra,„umro" je od straha.

26

4.Gimnazijski dani, IjubavO profesoru koji nije volio politiku, prvoj Ijubavi, odlasku u Trst, prvom Ijubavnom razočaranju u odsjevu spaljenih pjesama

Krenuo sam u gimnaziju. Bila je to najveća zgrada u Vin- kovcima, u samom središtu grada. Vinkovačka gimnazija je bila čuvena u cijeloj Hrvatskoj. Kažu da su u nju, poslije rata, po ka- zni slali sveučilišne profesore iz Zagreba za koje se tvrdilo da se nisu najbolje ponašali za vrijeme rata.Tako su, kažu, slali glum- ce i režisere po kazni u Zadar.

Upravo te godine, kad sam ja dolazio u prvi razred gimna- zije, u školu je stigao mladi profesor hrvatsko-srpskog jezika Mi- roslav Johler. Odmah nas je sve osvojio svojim sasvim original- nim predavanjima, koja su bila pravi literarni eseji. Profesor je imao i izrazit dar za glumu i nas dvojica smo se nekako naročito prepoznali. Gotovo svakoga dana nalazili smo se poslije škole i odlazili na piće. Poslije smo se dugo šetali mračnim sokacima Vinkovaca i profesor je nastavljao svoja predavanja. Pričao mi jeo Krleži i Matošu i Ujeviću. O Zagrebu i svojim studentskim da- nima. 0 politici i kako nije volio naročito vlast, pa ni ovu„našu današnju, komunističku" koja ga je, govorio je,„vrijeđala svojim primitivizmom". Bio je to za mene glavni zgoditak na lutriji.

Moj profesor je bio sasvim izuzetan čovjek i beskrajno obrazovan i nadaren. Pio je vjerojatno zbog toga što je shvatio da je svojim talentima već na početku potkresao krila. Znao je on dobro i osjećao da je, došavši u mali grad, zapravo pristao na vlastiti poraz. Njegove pjesme su ostale nenapisane, njegove predstave neizrežirane. Ali, sve to je živio. I nesebično davao. I pjesme i predstave. Sve.

Bez ostatka.Često smo završavali naše večeri na željezničkoj stanici na

kojoj su se skupljali gradski pijanci i bekrije, jer su se malobroj-

27

ne kavane u Vinkovcima u deset zatvarale. Nikada neću zabora- viti kako smo sjedili u nekom jarku uz cestu, ispijali bocu rakije, a on nezaboravno govorio Pobratimstvo lica u svemiru.

Prva Ijubav

Imala je pjege oko očiju boje badema i veliki mladež s de- sne strane lica. I bila je najbolja učenica u razredu. Prosto sam se morao u nju zaljubiti. I ona je, čini se, zavoljela mene.

Po čitav dan smo bili zajedno. Išli smo u isti razred, a poslije škole vodila me svojoj kući, koja je bila druga najveća kuća po- siije gimnazije. Slušali smo Pet Buna i Brendu Lee. Voljeli Arsena Dedića i Modunja.

Majka i otac su joj bili rastavljeni, a ona je živjela s ocem, djedom i bakom. Bila jeto čuvena advokatska porodica. Djed joj je bio ministar u kraljevskoj vladi i beskrajno zanimljiv čovjek. Provodio sam po čitave dane i večeri u toj toploj čehovljevskoj atmosferi u kojoj su me učili jesti slatko od višanja i piti engle- ski čaj. Iz te omame gospodskih manira, očaranosti slikama po zidovima, prigušenom skoro glembajevskom atmosferom, kući sam dolazio samo na spavanje.

Naša Ijubav je postala važna stvar u cijelim Vinkovcima. Bili smo nekako posebno popularni i svi su navijali za nas da ustra- jemo. Gledao nas je čitav grad dok smo se popodne vozili bici- klima. Ona na maloj specijalki s brzinama, a ja na starom oče- vom biciklu, kojemu je stric Stevan zašvajsao prebijeni volan.

Navečer bismo obično šetali na korzou, jer je čitavi grad bio na korzou. Korzo je široka i glavna ulica u sredini Vinkova- ca, u samome srcu grada. Dugačka je otprilike sto ili sto pede- set metara, a široka oko petnaestak metara.Tu su Ijudi dolazili odjeveni najbolje što su mogli i špancirali gore-dolje po dva, tri sata, glasno se smijući i zagledajući druge šetače. U svim dru- gim gradovima bivše Jugoslavije u kojima sam bio postojao je neki korzo. Ili uz rijeku, ili u centru grada, i taj mentalitet kru- žnog španciranja kao da je u to doba usađen u naše Ijude. Vi- djeti i biti viđen.

Onda bih svoju djevojku otpratio kući, a ja vrlo često odla- zio s ranim Ijubavnim jadima još negdje ubiti vrijeme. Ili u dom

28

JNA na karambol, ili u Klub prosvjetnih radnika na stolni tenis, ili pak u Dom omladine na neku svirku.

Bilo je to vrijeme žutih suncokreta i treperavih tonova te- nor saksofona. Vrijeme bugi-vugija, tvista i rokenrola. Blu džins je počeo smjenjivati samtane traperice sa širokim nogavicama. Na zabavama i po Ijetnim baštama pio se aerkonjak, vermut i šeri brendi. Unatoč klasnoj svijesti, imperijalizam i buržoaski si- stem prolazio je na mala vrata u našu socijalističku svijest koja se, moram priznati, baš nešto i nije otimala ni ritmu, ni odjeći ni privlačnoj dekadenciji zapadnog svijeta o kojoj se raspravljalo na omladinskim i partijskim sastancima.

Via Trieste a la bratstvo i jedinstvo

Obično se dvaput odlazilo u našTrst, koji je već definitivno postao njihov; Na neki čudan način, mimo državnih ugovora, Trst je u stvari ostao naš grad u kojem smo trgovali na veliko i malo, i u kojem smo nalazili dio onoga svijeta koji nas je mamio svojim šarenilom, svojim ukusom i modom i nudio nam sjaj i sumnjivu kvalitetu. Sve je bilo upakirano u dizajn od kojega nam se vrtjelo u glavi, a prema kojem je čitava naša tužna soci- jalistička stvarnost, sa svojim normama i petoljetkama, postaja- la još dubljom provincijom, koje smo se nekako potiho stidjeli i sakrivali je među grubim promrzlim prstima.

U proljeće se u Trstu kupovalo: šimi cipele, najlonke, do- nji veš u boji, obavezno džins kompleti, pa plavi, smeđi i ma- slinastozeleni šuškavci (jedan za sebe, jedan za nju, a jedan tek da se šverca). U jesen su se kupovali šareni puloveri (koji su se samo subotom uvečer oblačili), zimske cipele, iznutra laganim krznom podstavljene, moher kaputi i hubertusi, a tko je bolje stajao kupovao je kao pero lagane sintetičke šubare u svim bo- jama, koje su se tako razlikovale od onih teških crno-sivih ru- skih astraganki s mirisom naftalina i ovčetine.

Ponte Rosso, Via Carducci e piaza Unita, postajali su naša nova glavna središta, naša magistrala žudnje, svratište čežnje! Trieste magnijica, Trieste fantastica' Barovi s najboljim kapući- nom i imena restorana sa svježom ribom i naročitom pastom, koja su se upisivala u specijalne karte i gotovo u tajnosti oda- vala samo najboljim prijateljima. Sjećam se one popodnevne

29

panike, kad preostaje još samo pola sata do zatvaranja Upima i Coina i počinje prebrojavanje što smo sve uspjeli kupiti. Nika- ko se nije išlo kući bez bar trideset deka mortadele, maio gor- gonzoie od čijeg se mirisa našim carinicima na granici mrštilo čelo. Bile su tu, naravno, cigarete, kjanti u pletenoj boci, obave- zni štok brendi, kava, čokolada s Iješnjacima i tapete s cvjetnim uzorcima za dnevnu sobu.

Bile su to duge kolone željnika modnih talijanskih uzora-ka.

Od Triglava do Đevđelije.Autobusi sretnika s dragocjenim najlon-vrećicama sti-

snutim u grčevitim rukama, s pretovarenim putnim torbama iz kojih su virili šareni trofeji. Trudbenici socijalizma iz Banata i iz Makedonije, iz Bosne, a bogme i iz Dalmacije i Zagreba, na cesti svoga Bratstva i jedinstva, do italije i natrag. Obično se, kažem, dvaput godišnje odlazilo u Trst, da bi se dotaklo to neš- to drugo, nešto ukusnije, nešto mirisnije, nešto svilenije, nešto neprovincijsko i nešto što nije iz obora, tradicije, domaće, nego nešto svjetsko, što nas je mamilo i opijalo, kao šareni baloni i san od sapunice, kao švercano djetinjstvo. Važno je, naime, bilo biti drukčiji, kao što je, uostalom, uvijek negdje čovjeku važna ta razlika od drugih. A mi smo, bogme, imali dubokog razlo- ga biti drukčiji, jer smo svi, na neki način, od obiteljskog kruga, škole, pa do tog korzoa bili u nekoj hipnozi viastitog vreme- na, ali pomalo dresirani, sa svježim strahovima rata, neprijatelja koji nam prijete, koji nas žele uništiti, stati nam na put. Trst je prva destinacija neke druge slobode, nekog drugog osjećaja, iako moram priznati da je neobično važan bio povratak preko granice, opet na te naše ceste i dolazak u naše sokake, vilajete i kalete, jer sa švercanom robom osjećala se neka nova pobje- da, neki prijeđeni prag kako tom švercanom opsjenom doći do djevojke, kako za trpezom pomalo baciti u očaj susjede i goste u stanje zavisti...

Onako uzrujana i unezvjerena pogleda, u paničnoj potrazi za tim Trieste-blještavilom, nisam ni mogao pomisliti, dok sam se sa švercanom robom kao uljez tog svijeta smucao misleći na carinike i na šokačka sijela, da ću jednoga dana u tom istom gradu biti u sklopu festivala pozvan kao specijalni gost i da će mi prirediti festivalski omaž, ne samo kao glumcu, nego i kao redatelju i pjesniku. Tiskana je knjiga Prijatelj ga, kaže, ne pre-

30

poznaje, dvojezično, i dok je bila promocija, slušao sam svoje riječi na talijanskom, a sve te riječi nastale su na bivšim puto- vima bratstva i jedinstva, na nekim, doduše i slijepim ulicama, na razvalinama i ruševinama, ali i Ijubavima od kojih sam svoju dušu, nastojeći nikome ne nauditi, prehranjivao ne baš bez ne- lagode.

U to vrijeme sam se prestao baviti teatrom i Branka i ja čvrsto smo odlučili studirati u Beogradu. Ona medicinu, a ja ju- goslavensku književnost, sa željom da se jednoga dana bavim literaturom ili pak novinarstvom. Tako bi se to i završilo da se nismo Branka i ja zavadili i sa suzama u očima jedno drugom vratili zavjetne zlatne lančiće.

Toga časa je u meni poludjela Slavonija koja se sve te go- dine lijeno uvlačila u moje gorštačke gene. Nema Branke! Polu- djeloje i sve u meni i nije bilo sokaka u Vinkovcima kojeg nisam zapišao. Bekrijao sam iz noći u noć i utapao Branku u sebi. Često sam sa svojim prijateljima Pajom, Brankom i Kasimom odlazio do vukovarskih kavana, gdje su nam Cigani svirali a mi birali.

Tamo na obalama Dunava, svaka noć me je učila životu i kao Mićka Karamazov, čupao sam korjenite trave i uplitao ih u zamršene kose.Tamo na obalama Dunava širilo se prostranstvo pješčanih sprudova koji su jutrom izgledali kao zaštićene ratne uvale. Moj prijatelj Kasim volio je moje prve pjesme, a naročito jednu, koja je ujedno i jedina koje se sjećam. Sve ostale sam jedne noći izgorio u sebi, hoću reći zapalio:

Krvavo nebobivolje razdrto krznona prsima umire crvena zvijezdaNičeg u bespuću mekom ničegzamire ovo jutro naučeno da se kali zakletvamazaboravit ču nježnosti kojim si me snažilai otputovat čutamo gdje se putuje sam.

31

5.Na zadatkuO jednoj istrazi i obijenoj blagajni, kavanskom nožu, jednostavnosti koja liječi i ubija, ravnici i njezinim ranama

U drugom razredu gimnazije postao sam član Općinskog komiteta Saveza omladine. Ni sam ne znam kako ni zašto, ali sam postao. Doduše, sretao sam Stevana Bizića koji je bio pred- sjednik omladine i Voju Nudića, sekretara, i osjećao sam da sam dobro kotirao u njihovim očima.

Oni su bili već tridesetogodišnjaci, tu negdje, i uopće nisu izgledali kao omladinci. Bili su uz to i bekrije. Hoću reći, volje- li su kavane. Valjda su tako i mene zavoljeli, jer moja je popu- larnost u Vinkovcima vrtoglavo rasla, što zbog teatra, što zbog Branke, što zbog nogometa, a čini se najviše zbog moga tako rano započetog boemskog života. A možda je sve to bilo i zbog moga oca.Tko bi ga znao?

Na sastanke sam rijetko dolazio. Nisam u sebi ništa poseb- no osjećao što bi se moglo pripisati svjesnoj pripadnosti komu- nističkoj ideji. Dapače, promatrajući stvari izbliza, u meni je sve više sazrijevala neka prava disidentska pobuna protiv totalita- rističkog sistema.

Jednom sam dobio zadatak da odem u Vođince, malo selo blizu Vinkovaca, i da ispitam što se dogodilo s blagajnom se- oskog omladinskog komiteta i naročito s blagajnikom koji se mjesecima nije javljao u Općinski komitet. Sjeo sam popodne u vlak na tom svom delikatnom, ali u to vrijeme privlačnom za- datku (jer je imao nešto od detektivskog u sebi) i sišao na stani- ci na kojoj me je čekao Cindra, moj školski prijatelj iz razreda.

Blagajnik je stanovao na samome kraju sela, tako da smo pješačili dobrih desetak kilometara. Nismo ga, naravno, našli u kući, a njegova mati je rekla, kunući se živima i mrtvima, kako

32

su mu blagajnu obili i da on jadan ne zna što će ni kuda će. Obiti banku, to nekako razumijem, ali tko će obiti seosku omladinsku blagajnu, ako ne seoski omladinski blagajnik svojeručno ili vla- storučno!

Naša istraga završila je neslavno.Vraćali smo se Cindro i ja neobavljena posla prema stanici,

i negdje u pola sela svratili u kavanu na piće. Svi moji školski pri- jatelji rado su sa mnom pili, iako u tome nisu bili ni upola vješti kao ja. Stali smo uz šank i naručili dvije rakije, kad se, samo na nekoliko metara od nas, odigrala prava krvava drama. Netko je nekome nešto rekao, čula se samo psovka i sijevnuo je nož. Čo- vjek je pao na pod s nožem u trbuhu, a onaj drugi istrčao kroz vrata. Zapravo, ne može se reći da je istrčao, prije bi se moglo reći da je izbauljao kroz vrata, jer svi su u toj maloj kavani bili pijani. Zatim se ovaj za kojega sam ja bio siguran da je mrtav polako pridigao, izvukao nož iz trbuha i izišao iz kavane.

I mi smo makinalno izišli za njim. Ugledao je svoga ubojicu, jedno dvadesetak metara od kavane, kako širi ruke i nešto sam sebi ili bogu pijano govori. Zatrčao se prema njemu, spretno ga dohvatio s leđa i prerezao mu grkljan.

Smrti od noža u Slavoniji bile su česte. Gotovo svake godi- ne u Novom Selu na kirbaju neko pogine.Tamo su živjeli Hrvati i Srbi, otprilike u podjednakim omjerima. I uvijek se negdje pri kraju kirbaja na Malu gospojinu izvadi poneki nož. Ginulo se u nekom čudnom, obično ravnomjernom omjeru.

Te godine poginulo ih je petero. Sve mladi Ijudi. Dvade- setogodišnjaci. Ne znam kako se moj prijatelj Kasim sjetio da se popnemo preko ograde, pređemo preko bolničkog parka i uzveremo na prozore mrtvačnice.Tamo su ležala sva petorica, dijelom prekriveni bijelim plahtama. Gledao sam zapanjeno u najbližega do prozora. Bio je izrazito lijep mladić. Na nogama je imao tragove isprane krvi na koju su se skupljale muhe.

Jeka staklenog ja

Slavonija.Ravna i opasana svojim tangentama i horizontalama.Sa svojim crkvama kao najvećim brdima iz kojih pjevaju

pokajničke refrene tamjanom upakirane. Javlja se, dok prebi-

33

rem po ovim prizorima, iz glumačkog i profesionalnog kuta, sjećanje na Šovagovića i njegovu tehniku glume. Njegovu sa- vršenu jednostavnost u glumi...

On je poznavao te mrakove ravnice gdje čovjek stoji sam na zamišljenoj tankoj liniji koja se spaja s horizontom, tamo negdje gdje završava žitno polje, a počinju crveni makovi. I u meni je uvijek postojao silan poriv za jednostavnošću, jer je u njoj, kad se umjetnički osvijesti, sve na svom mjestu. Ona lijepo oljušti suvišnosti, a umjetnost i jest, na neki način, poniranje i čišćenje od suvišnosti.

34

6.Vinkovački dani mladostiO očevu strahu odzaraze nogometom, Šekularčevoj finti, prvom kockanju na liniji i Kasimu

Neki Nenad Ognjenović bio je najbolji nogometaš u kva- rtu. Imao je topovsku Ijevicu. Odmah iza njega bio sam ja. Bio sam brz i dosta spretan s loptom. Danima sam vježbao Šekijevu fintu da u trku prebacim loptu preko glave, a zatim da je punom nogom iz zraka opalim prema golu. Bila je to hit-finta i rijetki su je mogli izvesti. Dragoslav Šekularac, zvijezda jugoslavenskog nogometa, bio je doslovce nepredvidiva slavenska duša.

Njegovi driblinzi, mašta, vrhunac su onoga što homo lu- dens može učiniti u toj nogometnoj areni. Izbezumljivao je pro- tivnike, podsjećajući ih na njihovo neznanje, ali i na sve ono što lopta omogućava. Bio je u pravom smislu riječi igrač Tad je riječ profesionalac imala neko drugo značenje. On je bio igrač koji je otkrivao čarolije igre, čarolije lopte, sve ono što ta igra pruža.

Nogomet je zbog nesavršenosti savršena igra. Rijetko ko- ja igra može potaknuti na utrku u besmislu za smislom. Nije ni čudo da je nogomet postao središnjom igrom u suvremenoj civilizaciji. Sve potisnuto, gledatelji iskaljuju na stadionima. To su prave gladijatorske arene. Lopta, kao samotna zemlja u su- stavu, ide od noge do noge.Tekje prave zvijezde mogu dosto- janstveno obasjati. A Šekularac je to bio. I životom i znanjem. I tko ne bi bio u toj školi, u sjeni takve zvijezde.

Imali smo svoju ledinu na uglu Gajeve i Starčevićeve. Če- sto su nam lopte završavale u dvorištu susjeda policajca koji se neprestano svađao sa ženom i, ovisno o ishodu svađe, vraćao nam lopte ili bi ih bijesno, uz sočne psovke, ne štedeći nam ni- koga iz bližnje rodbine, bušio i bacao ih preko plota onako is- puhane. Onda smo mi došli na ideju da mu, kad je na službi, ka-

35

menujemo psa i, bogami, poslije toga je nekako uspostavljen mir. Osim toga, ako nije bio pijan, slali su mene da zvonim na kapiju i tražim loptu. Tada bi susjed, ugledavši sina jednog od šefova Udbe, gunđajući nešto sebi u bradu, iako nevoljko, ipak vraćao (neprobušenu) loptu.

Kako su Nenad i još nekoliko igrača stanovali u Lenjinovoj ulici, naš tim se zvao Lenjinova. To je bila i jedna od najdužih ulica u Vinkovcima u kojoj su rasli visoki divlji kestenovi, koji bi za vrijeme zrenja, uz jesenje kiše, padali iz svojih zelenih bo- dljikavih čaški, udarajući glasno o mokre pločnike. Volio sam skupljati to divlje kestenje (kao što i danas ne mogu proći a da ne uzmem vruće kestenje iz uličnih pečenjarnica), donositi ga kući i onako glatko satima prevrtati po rukama kao svoj mali planetarij.

Naš tim je bio jedan od boljih u cijelom gradu i često smo odlazili igrati protiv drugih ulica. Najbolji nogomet se igrao na Vašarištu, nedaleko od „Dinamovog", odnosno„Cibalijina" sta- diona. Tamo su nas znali gledati stariji igrači i poneki trener, te su mnoge od nas zapazili i odveli da treniramo u pionirima „Dinama". Nakon par mjeseci treninga, baš kad mi je krenulo i kad su počeli ozbiljno računati sa mnom kao budućom nadom, otac me ispisao!

Opet se, brižno, na moje užasavanje, bojao da se„ne zara-zim".

Kockanje na liniju

U to vrijeme jedna od popularnijih stvari u gradu je bilo kockanje na liniju. Kockanje se odvijalo poskrivećki, na školskim igralištima ili na perifernim dijelovima grada, jer milicija nije do- zvoljavala„opasne igre". Kockalo se o pravu lovu! Povukla bi se linija u vlažnoj zemlji i s razdaljine od 5 ili 6 metara bacali bi se kovani novčići. Klinci bi igrali sa starim austrijskim filirima ili starojugoslavenskim dinarima. Odrasli, pravi kockari, igrali su u prave pare. Znale su se tu na zemlji, pored crte, nakupiti gomile novca, ako je bilo dosta nabacivanja.

Bacali su se različiti novčići, iako se uvijek igralo u određe- nu vrijednost. Ja sam najviše volio igrati s olovnom petodinar-

36

kom, koja je bila dosta teška i fino se zabadala u vlažnu zemlju. Važno je, u toj igri nabacivanja, sa svojim novčićem biti što bliže crtijer onaj tkoje bio najbliži imaoje pravo prvi bacati sav me- talni novac u zrak i pokupiti sve one novčiće kojima se okrenula glava na gornjoj strani.

Pismo je7 ne znam zašto, gubilo. I u toj igri glave su bile milije...

Bili smo pravi virtuozi u toj igri. Znali smo izbijati novčić koji je stajao na samoj crti. To se zvalo nabacivanje. Onda bi se odnekud pojavila milicija i mi bismo, trpajući novac u džepove, bježali, preskačući plotove i skrivajući se po okolnom grmlju, gdjeje tko stigao.

Neuništivi Kasim

Kasim je bio jedan od najboljih igrača u cijelome gradu. Ne samo što je dobro bacao i izbijao novčiće sa same linije, nego ih je znao i tako okrenuti u zraku da su gotovo uvijek padali na glavu.„Pismo me ne zanima", znao je reći.

Kasim mi je bio najbolji drugar. Igrali smo satima biljar u Domu JNA, kuglali na Reljkovićevoj kuglani i tamo ispijali prva piva, odlazili pješice po desetak kilometara uz željezničku pru- gu poskakujući bosonogi po garavim i od kolomasti Ijepljivim željezničkim pragovima sve do Borova sela, gdje smo ispod jednog mostića na rječici Vuki lovili male somove koji su se zva- li„manjici" i koji su bili jako ukusni.„Za prste polizati", rekli bi neki.

Oko nas su bila polja visokog žita, a u blizini su izrastali iz zemlje visoki betonski silosi. U daljini su se nazirali krovovi i dimnjaci velike tvornice u Borovu naselju.

I upravo tu, u tom mome raju djetinjstva i nevinim kuli- sama naših bezazlenih igara, počeo je '91. godine krvavi gra- đanski rat. Tamo gdje smo mi jurili bosonogi kroz žitna polja, noseći ulovljenu ribu nanizanu na najlonski konac i bambuso- ve štapove preko ramena, toga ljeta'91. godine jurili su Ijudi u uniformama s puškama u rukama, sijući olovnu smrt po pustim poljima i ostavljajući krvave, neizbrisive tragove na obalama ri- jeka našega nepovratno uništenog djetinjstva.

37

U Londonu'94.godine, kad mi ovim i onim kanalima javlja- hu tko je sve nastradao, tko je izgubio glavu, kad sam sa strijep- njom mislio na one s kojima bijah blizak, što od malih nogu, što iz školskih klupa, što iz profesije a što onako usput, dođe neki glas da je i Kasim nastradao.

Razbolio sam se od tuge.Zar i ti, Kasime?Kasim mi je nešto više od osobnog poznanstva. On mi je

simbol mladosti. U njemu su moji i tuđi dani nekom blizinom povezani. On je moj mali i veliki svetac. Štit te nesretne, boso- noge poratne generacije na koju je palo i dobro svjetlo naših očeva.

On mi je ono, vjerujem, što i drugi imaju u nekom sličnom liku: posljednja i prva stanica mladosti.

A bio je nekako sav nakrivo tako i hodao tako i školu učioi baš se nekako mučio da dokažekako ima i važnijih stvari na svijetuNa primjer u pubertetu kad su svi rakiju u Vinkovcima piliKasim je gledao Belmondove filmovei u„Slavonija" hoteluu nekom starom očevom odijelunaručivao čašu hladnog mlijekaVucibatina nekasjećam sehtio me tući(jer ja sam oduvijek bio kao neki poeta)a Kasim bi onako iz zaleta pomeo dvojicu trojicuzatim poravnao kravatui rekao najmirnijim glasom na svijetuŠto si se usro od strahapet je do osamhajde da gledamo„Do posljednjeg daha"

Proljeće u našem gradu je bilo kako se kaže puno spermeZnali smo kolektivno drkati onako majušni brkati

38

zavaljeni u šanac ispred protine kuće oko nas žbunje i neko trulo pruće a Kasimoca mu mangupskogodjedared odnekud izroni iz mrakai u par koraka stvori se nad namaon i s njime prva damaznali smo je iz komšilukaAjde kaže da vidim ko će daljedajem samo za parea njemu onako zbog nečeg u zrakumože taj svaku ako bi htioKasim bi se samo nasmijao i rekaoNe diraj mi kurveštino drugaremože te povaliti baraba svakaPet do osam majku muodoh da gledam„Do posljednjeg daha"

Ljeto u„Slavoniji" u mozakzapeče ne vidi se ništa od prašine Kasimetako smo se zvali nas dva po nekom detektivu iz X-romana Nećeš valjda i ti kao ovi vodozemci da ladiš muda u Barutanu hajde sa mnom u Staru pilanu da vadimo gliste iz piljevine

Sjedi tako na starom biciklu i otpuhuje kolutove dimaal' zaistinskine ko ova druga rajaon ga povuče bogami iz jajaI sjednem tako na štangu ispred njegabos u kratkim hlačicamaa on sav obučen u crnoi cipele crnena bosu nogu

Vozio je polako Nek vidi kaže

39

svatko da smo drugariJoš nam samo BelmondofaliDa skupa vadimo gliste na Staroj ciglani

Bila je u našem gradu i jedna mala s pjegama mi smo kao bili u nekoj shemi ma vraga shemibili smo do ušiju jedno u drugo zaljubljeni a Kasim joj znaš onosvake zime nove rukavice donese šeretski se nasmije i kaže Ti mala čuvaj se i ne izlazi suviše na zimu možda ćeš jednom igrati na filmu

Od tada je eto mnogo minulo Ijetai ja sam danas kao neki estetafilmom se bavim i ponekad pjesme pišemal'nikako da zaboravim te moje Vinkovcei moje blage ravnice gdje smo Kasim i jaod jutra do mrakaživjeli život do posljednjeg daha

A neki dan etostiglo mi pismopišu da Kasima nema višepoginuo je negdje u blizini MirkovacaPitam na kojoj je strani bioNije taj kažu uniformu nosionekog je klinca na biciklu vozionekog bosonogog dječakakad ga je metak pogodioSunce ti kalajisanokažuko kaskader na filmu je kroz zrak poletioi na onu prašnjavu mirkovačku cestu pao zatim se kao malo pridigaoi onom dječaku nešto na francuskom šaputao

40

I još je kažu zadnjim snagama nekako naročito kravatu poravnao a ondapalcem desne ruke kao Belmondolagano preko donje usnice prešao Do posljednjeg daha mon ami Do posljednjeg daha

41

I I

GODINE ZAGREBACKE, STUDIJA, USPONA

IPUTOVANJA

1 .

SveučilištaracO Fickovu nagovaranju mog oca da ipak upišem „prokletu profesiju", prijemnom ispitu, Vidovićevim cigaretama i jednom ranjenom prijelazu preko široke ceste

Godina '64. u Vinkovcima zaorala je duboke brazde u moj pustolovni Portret umjetnika izmladosti. Sve više me opijala pra- va umjetnost. Zavodila me na svakom koraku. Dolazila je k meni kroz knjige koje sam po preporukama svoga profesora Johlera čitao.Teatar sam bio skoro zaboravio i sve više sam se zanosio idejom da studiram književnost. Pisao sam potajno pjesme ko- je nisam nikome osim Kasimu pokazivao i jednom, sjećam se, Miroslavu Mađeru, pravome pjesniku s kojim me je vezalo ne- ko skriveno prijateljstvo, i čijoj sam se poeziji tada, kao i danas, iskreno divio.

Maestro i učitelj

Trinaestog aprila bio je Dan oslobođenja Vinkovaca. Za tu svečanu priliku moj profesor Johler je napisao recital, a pozva- ni su, kao gosti, zagrebački prvaci kazališta, koji su nekada bili đaci te iste gimnazije, da održe recital poezije. Tu su bili Vanja Drah, Ivo Fici, Nada Subotić, Mato Ergović i jedna mlada i lijepa glumica Ljiljana Doko, koja je odmah poslije završene kazališ- ne Akademije u Zagrebu otišla u London i živjela tamo desetak godina pokušavajući glumiti na engleskom jeziku i koja mi je jedne noći dok smo tumarali praznim vagonima vlakova parki- ranih na sporednim kolosijecima vinkovačke stanice, govorila Šekspirove monologe na engleskom jeziku.

Moj profesor je ubacio i mene da, s vrhunskim glumcima, govorim poeziju. Govorio sam pjesmu Antuna Martinovskog

45

Babe„Oprosti mi majko što Ijubim" i čini se da sam bio dosta uspješan, jer su me svi zagrebačko-vinkovački prvaci saletjeli da moram doći u Zagreb studirati glumu.

Najuporniji je bio Ivo Fici, koji je te zime došao režirati u vinkovačko kazalište i s kojim sam se svake noći družio. Padao je snijeg i bila je žestoka zima. Naš mali grad je uistinu izgledao kao s novogodišnjih razglednica. Bajkovito i nekako sigurno. Ficko i ja smo se obično zajedno vraćali kući jer smo bili susjedi. Jedne noći je prepričavao utakmicu Dinomo-Zvezdo i u trenut- ku kad je pokušavao opisati kako je to Šekularac (kome se naj- više divio) predriblao Crnkovića, zaorao je nogom u snijeg i pao na ulicu, razbivši u padu nos.

Dok je tako ležao na ulici i dok se crvena krv razlijevala po svježe napadanom snijegu, neodoljivo je podsjećao na Marin- kovićeva Maestra i Kiklopo, iako ta knjiga još nije bila napisana. Hoću reći, kada smo mnogo godina kasnije radili Marinkoviće- va Kiklopo u HNK, bez obzira na to kako je to sjajno i maestralno igrao Jovan Ličina, ja sam nekako u to doba uvijek zamišljao moga Ficka kao pravog Maestra s onim njegovim promuklim glasom i ranjivim tijelom. Već više od deset godina u Vinkovci- ma se priređuje Festival glumca, gdje dolaze glumačke trupei kazališta sa svojim predstavama, a jedna od nagrada je i na- grada„lvo Fici", koju je izradio akademski kipar Branko Kelčec i dodjeljuje se mladom glumcu.

To je zaista pametno promišljeno. Volio je mlade glumce i sudbina je na kraju ipak poštena prema Ficku!

Čini se da je te daj-damovske noći, dok smo u stanu Ficko- vih roditelja previjali njegov razbijeni nos, a njegov otac izvadio svoju violinu i svirao nam za utjehu Kozarčevu pjesmu „Zbog tebe sam tarabe preskako", za koju je muziku napisao nitko dru- gi, nego čuveni maestroTijardović, Ficko čvrsto odlučio da me pošalje na prijemni ispit na zagrebačku kazališnu Akademiju.

Izabrao je pjesme i monologe koje ću govoriti i poslije svo- jih proba ostajali smo još neko vrijeme u kazalištu radeći na tim, za me izabranim tekstovima. Bio je siguran da ću položiti, samo ako se„ne userem ko grlica"

To mu je bila omiljena rečenica.Rekao sam mu da u meni straha nema, ali da nisam sigu-

ran da će me moj otac pustiti na prijemni. Odlučio je da će on to srediti s mojim starim, no njegov autoritet je brzo odletio

46

dođavola, jer ma kako bio simpatičan mome ocu, ipak mu nije promaklo kako je Ficko s užitkom popio četiri ili pet rakija za pola sata, a kako on poznaje i još jednoga glumca iz Subotice, koga je nedavno sreo negdje u nekom vlaku, valjda dok se vra- ćao s jedne od svojih rutinskih ophodnji iz slavonskih i baranj- skih šuma po kojima su drugTito, Ranković, Kardelj i ostali naši lovci-komunisti, ubijali divlje patke, zečeve, jarebice i svinje, te kako je i taj bio brz u ispijanju rakija i gemišta i kako mu je po- vrh svega još i rekao, ako ima djecu da im nikako ne da da idu u glumce i da se zaraze tom nesretnom i prokletom profesijom. „Prokletom profesijom", baš je tako ponovio nekoliko puta, pri- čao je otac.

Za razliku od oca, majka je željela da studiram kazalište, jer ona je mogla osluhnuti sve one duboke treptaje što su po- tresali moju unutrašnjost. Vjerojatno bismo mi izgubili tu bitku s ocem, jer malo se toga dešavalo van njegovih odluka, da ja nisam jednoga dana rekao:- U redu. Odredi fakultet koji hoćeš da studiram, i ja ću ga završiti, ali ću, svejedno, poslije ići na Ka- zališnu akademiju.

Kao dobar psiholog, otac je znao da je to moja iskrena od- luka i da je bolje da popusti nego da moja dosta ranjiva i senzi- bilna priroda uđe u neke zamršene i nepremostive bitke.

Prijemni ispiti

Bio je mjesec maj kad sam došao u Zagreb. Plavili su se tramvaji, sunce se presijavalo po kockastim pločnicima Franko- panske ulice, a Hrvatsko narodno kazalište je zastrašujuće pri- jetilo i moja se provincija do boli skupila u meni, pokušavajući prikriti koliko sam bio izgubljen i uplašen tih„prijemnih dana", te sam se uvukao u zgradu Kazališne akademije iz koje bih sa- mo odlazio do Kavkoza na piće i odmah se vraćao natrag, da sjednem na onu malu klupu ispred ulaza na Akademiju.

Tu zapalim cigaretu i promatram starije studente i prave glumce, koji bi dolazili ispred Akademije vidjeti ima li što novo, mlado i interesantno. Među mnogim licima koja sam tada upo- znao posebno sam upamtio Ivicu Vidovića, koji je stajao tamo naslonjen na zid Akademije, u svome smeđem kaputu, i palio jednu cigaretu za drugom. Njegovo blijedo i nekako tužno li-

47

ce izdvajalo se svojom posebnošću i zarobilo moju pažnju. Bila je to prijateljska Ijubav na prvi pogled, prepoznavanje srodnih duša, otkrivanje nekog zajedništva od posebne i naročite va- žnosti, kojega u tome trenutku nismo bili ni svjesni, iako smo ga svakim trenutkom, nekim nježnim i pažljivim gestama, is- trajno gradili.

Prelazili smo široku cestu koja je dijelila Akademiju od Ve- likog kazališta, u koje me je Ivica po protekciji uvodio na kavu,i vraćali se ponovo na malu kamenu klupu ispred Akademije. Poslije mnogo godina, sjedeći u svome londonskom stanu, tre- ćega maja saznao sam da su pale Martićeve bombe na Zagrebi da je jedna pogodila baš taj prostor između Akademije i Ve- likog kazališta, od koje su neki nedužni prolaznici i umjetnici ranjeni i poginuli. Jedan mladi student kazališne režije poginuo je upravo na tom neobilježenom prijelazu kojim smo kao stu- denti Akademije odlazili na jutarnju kavu u Veliko kazalište.

Jedan od tih smrtonosnih gelera zauvijek je i mene usmr- tio i zbrisao sa široke zagrebačke ceste zelenog vala ispred Hr- vatskog narodnog kazališta.

48

2.Dani podstanarstva i sanjarstvaO utočistu kod očeva ratnog druga, plavom autobusu koji je bježao ispred nosa, Dubravku Horvatiću, Vrdoljaku, ranim jadima boemštine, Krčinim i Bobijevim studentima, studenoj radničkoj sobi u otmjenom dijelu grada, nekupljenom kaputu, upali pluča i očevom osjećaju krivnje

Doveo me otac u septembru '65. godine u Zagreb, kao Ko- vačićev Zgubidan svoga sina Ivicu Kičmanovića presvijetlom llustrisimusu na školovanje.

Po starom ličkom običaju, ne prepuštajući ništa slučaju, predao me je na stanovanje i čuvanje nekim svojim ličkim prija- teljima, inače vojnim penzionerima, koji su imali sina srednjoš- kolca, s kojim sam dijelio sobu. Bili su to dragi neki Ijudi, čije sam napadne Ijubaznosti, zbog očevih partizanskih veza, mo- rao podnositi, iako su me beskrajno kočile i paralizirale sve moje umjetničke ambicije vraćajući me u stvarnost ličko-vojničkog- patrijarhalnog odgoja i discipline. Meni je, vjerujem, kao i dru- gim studentima koji su dolazili u Zagreb na studij, studiranje značilo i odvajanje od roditeljske stege, nadzora, pa i kućnoga praga. Svi smo mi, na neki način, došavši u Zagreb, pušteni s lanca.Taj osjećaj slobode je dugo sanjani užitak, koji se može povezati jedino sa saznanjem samostalnog odrastanja.

Očev ratni drug, ma kako u suštini bio neki dobar čovjek, svojim je dubokim alkoholizmom razarao svoju porodicu, tako da sam se ja kao došljak trudio da samo prespavam tih par satii pobjegnem već ranim jutrom u grad prvim autobusom, koji me je izTrnskoga vozio preko Savskog mosta. Volio sam ta rana jutra, pa i te magle zagrebačke, iako je onaj lirski ugođaj često znao pokvariti prizor iz kuće iz koje sam pobjegao. U ušima su još uvijek odzvanjali zvuci škrguta zubiju umirovljenog pukov- nikaJNA.

Prelazeći Savu, osjećao sam se kao građanin velikog grada, kojeg sam počeo radoznalo ispitivati. Tih prvih mjeseci moga

49

studentskog života, Savska cesta je bila glavna žila kucavica u mome srcu. Ona me je vodila od Save do Akademije i njome sam se obično svake noći pješice vraćao, jer bih, skoro po navi- ci, u posljednji čas, propustio zadnje autobuse za Trnsko.

Bježao mi je taj plavi autobus, a novaca za taksi nisam imao. Ponekad bih prespavao u stanovima nekih žena ili djevojaka s čijih sam bijelih bedara krao Ijubav, ne zadržavajući se duže od jedne jedine noći u njihovim tužnim beznađima. Ponekad, ta- ko, vraćajući se Savskom cestom pješice, nakon što sam propu- stio sve tramvaje i autobuse, ponavljao sam svoje tekstove koje sam spremao za ispite i uistinu postajao lice iz Dostojevskoga, tumarajući ranim jutrom niz dugačku Savsku cestu i pijano se klateći od semafora do semafora. Mnogi su ostakljeni i uokvire- ni tramvajsko-autobusni redovi vožnji ostali porazbijani od mo- jih preciznih noćnih šakačkih obračuna i s njih je čitavo sljedeće jutro moja usirena krv nemirno vrištala.

Među književnicima

Jedna od nezaobilaznih noćnih stanica toga mog rasipnič- kog planetarija, u kome sam se penjao i silazio sa zvijezda, sku- pljajući iskustva i dodire kao zlatnu prašinu i pohranjujući ih u riznicu svoje početničke umjetničke radionice, bio je Klub knji- ževniko. U njemu su se skupljali svi koji su nekog đavola pred- stavljali u Zagrebu. Studentima je bio zabranjen ulazak i ja sam mogao ući samo uz Ivicu Vidovića ili nekoga poznatog glumca ili pisca koji bi me unutra prošvercao. Ranko Marinković je bio tamo gotovo svake noći. lako je Ivica bio njegov Višanin kojega je simpatizirao, nisam se usuđivao prići njegovom stolu.

Ja sam se obično zadržavao u prednjim prostorijama u ko- jima se nije kartalo i gdje je bio pravi restoran. Štivičić, Neda Mamilović, Božena Frajt, Niko Kovač, Vojo Šiljak, Pjer Vukelić, Pajo Bogdanović, Uglješa Kojadinović, Fahro Konjhodžić, Sem- ka i Mario Bertok', Šiblov stariji sin Miroslav, moji školski drugo- vi Drago Meštrović - Foka i Ante Rumora i mnogi drugi, među kojima naročito pamtim Dubravka Horvatića, s kojim sam se tih noći intenzivno družio, bez obzira na naše različitosti, odnosno na njegovu obiteljsku ustašku, a moju partizansku prošlost.

50

Među nama nije biio čangrizava zamjeranja i nišanili smo se preko čaše duhovnošču.Tad smo bili na nekom zajedničkom mostu kojeg, razumljivo, samo mladost, literatura, umjetnost uopće, može izgraditi i spajati različite obale.

Tu sam upoznao i Antuna Tončija Vrdoljaka koji je prelazio iz jedne prostorije u drugu, dijeleći svoje interese između po- litičke elite koja je, predvođena Ivanom Šiblom, kartala svake noći u Maloj sali i naše kolegice Branke, studentice druge go- dine glume, koja je sjedila s nama u restoranu. STončijem sam se preko djece i pokumio, i od njegova glasovitog filma U gori raste zelen bor, u kojem sam igrao manju ulogu, ostvario pro- fesionalni, pa i prijateljski odnos. Majstorski je režirao Raosove Prosjake i sinove u kojima sam, kako kažu, ulogom Matana ne- zaboravno ušao u taj imotski, zabiokovski mentalitet Ijudi koji žive zaista, kao što reče Ujević, žedan kamen na studencu.

Uglješa Kojadinović i ja, čini mi se da smo bili izvrstan tan- dem, provjeren nekako i uTV seriji U registraturi.Jona je uvijek nekim pouzdanim režijskim nagonom osjećao dobru literatu- ru, a Raos je uistinu proniknuo u to podneblje, gdje su rođeni u malom radijusu Pupačić, Ujević, Kaštelan, Laušić, Barbieri i dru- gi hrvatski pisci.

I Tonči je dolje rođen. Nakon Kostina uprizorenja Kiklopa u HNK,Tonči je snimio izvrstan film iTV seriju, uglavnom u okviri- ma kazališnedramatizacijeznamenitog Marinkovićeva romana, gdje sam igrao Huga, a ne Melkiora, a kasnije i Gospodu Glemba- jeve koje smo Veček, Vitez i ja učinili znamenitom i središnjom predstavom u Gavelli, ali, eto, tu nisam igrao Leona, nego moj bivši cimer Nadarević. Odlučio sam se snimati američko-engle- sku koprodukciju filma Manifesto sa Dušanom Makavejevom. Mak je bio režiser kome sam se beskrajno divio i jednostavno, ma koliko volio Leona Glembaja, nisam mogao odoljeti toj pri- lici da konačno snimam film s tim velikim režiserom.

Tonči i ja snimili smo još MarinkovićevZagrljaj i kao da smo se tako zagrljeni po posljednji put, devedesetih godina, profe- sionalno razišli...

Sve noći su završavale pjesmom. A pjevale su se najrazli- čitije pjesme. Od starogradskih „Bolujem ja, boluješ ti", preko zagorskih i dalmatinskih, do borbenih, odnosno partizanskih

51

revolucionarnih. Pjevali smo nekako skladno, ali, ponekad, po- činjući pjesme, izgovarali ono što nas taj dan bije, pa, bogme, i naša uvjerenja...

Semestri i godine glume

Prvu godinu glume vodili su profesori Drago Krča i Josip Bobi Marotti. Generacije zagrebačkih glumaca prošle su kroz njihov glumački kindergarden. Bili su gavelijanci. Pravi Gavelli- ni učenici. I nasljednici. Na neki način - izabranici.

lako su njih dvojica savršeno surađivali, mi smo se nekako dijelili na Krčine i Bobijeve glumce. U Krčine, zbog dosljednog pedagoškog i akademskog rada, spadali su oni ambiciozniji, a Bobi je svojom spontanošću i boemštinom neodoljivo privlačio mlade barabe. Foka i ja smo znali noćima pratiti našeg profe- sora Bobija koji bi, kad bi se dobro ugrijao, sa suzama govorio Prešernove stihove na svom materinjem slovenskom jeziku, i jednu naročitu partizansku pjesmu o rijeci Soči. Bio je u parti- zanskim redovima, ali je volio život, nebo, Ijepotu, poeziju, i nije bio uskogrudan. Dapače, njegova dobroćudnost plijenila je ne samo nas studente, buduće glumce, nego i slučajne prolaznike na cesti, i nije čudo što su ga obožavala djeca u njegovim zna- menitim dječjim emisijama. Bobi je, naravno, jedan od zavod- nika moje duše. Na neki način, svojedobno, i njezin instruktor. Većina tih instrukcija događala se u sjeni ili blizini šanka, kojeg smo, razumljivo, zapljusnuti valovima glumačkog života, lite- raturom, smatrali logičnom postajom u našem intelektualnom razvoju.

Studena podstanarska soba

Tutnjala je dakle moja boemština tih mjeseci ulicama i ka- vanama Zagreba, i nije bilo prepreka koje nisam preskakao. On- da se jednog dana pojavio moj otac, koji je stigao ranim vinko- vačkim vlakom oko 6 ujutro. Ja sam se baš negdje oko 5 vratio u stan. Rekao mi je da pokupim svoje stvari, dok se je on ispri- čavao domaćinima.

52

Obukao sam svoje jedino, maturalno, zelenkasto-sivo odi- jelo, tako da su sve ostale moje stvari stale u dvije putne torbe. Šutio je sve vrijeme dok smo se vozili mojim autobusom preko Savskoga mosta i crvenom olovkom, koja je imala i svoj pla- vi dio s druge strane, a koju je on naročito volio, bilježio neke adrese soba za izdavanje u oglasniku Večernjeg lista. Čitav dan smo proveli tražeći prikladnu sobu za mene. Napokon je otac, tko zna zašto, bio zadovoljan jednom sobom u Bosanskoj ulici, poviše Britanskoga trga.

Sobu sam opet dijelio sa sinom gazde koji je bio radnik u topionici željeza. Dobra neka duša. Radio je svake druge nedje- Ije noćnu smjenu i opet su nam se putovi nekako čudno ukrš- tali. Znali smo se obojica vraćati u zoru, on s posla, ja iz svojih duhovnih nestašluka. Kuća je bila lijepa, ali nije bilo grijanja i ja sam se počeo dobro smrzavati te jeseni i zime.

Otac je došao ponovo u Zagreb početkom decembra. Ovaj put razlog njegovog dolaska bili su zimski kaputi koje nam je trebao kupiti. Sestra je željela novi kaput, a ja nisam ni imao nikakav, nego sam čitave jeseni lunjao Zagrebom u nekom de- belom vunenom puloveru što mi ga je majka isplela, zbog koga me je Štiva prozvao Jesenjinom.

Milica je željela novi moher kaput, koji je te zime bio u mo- di i to je potpuno srušilo očev plan da kupi dva kaputa. Bio je na tisuću muka što da učini. Ako kupi sestri moher, koji je bio prilično skup, nema novaca da kupi i meni kaput.

Dogovorili smo se da se nađemo na Trgu Republike u Mo- ki, gdje sam volio odlaziti na kavu i gdje me je uvijek čekao po- pularni Milček i nagovarao na jutarnju votku.

Nikada oca nisam vidio tako zbunjenog i nekako posebno potonulog.

- Znaš li, sine, da su od tvoje majke stričevi i djedovi Ma- tijevići bili među najjačim Ličanima, a i mi Šerbedžije bili smo dosta jaki. Tvoga djeda Vujadina brat Đurađ mogao je golim rukama rastrgnuti željezne lance. To je isti onaj Đurađ koga je nekakavTurčin devetsto i neke ubio nožem kraj kazana, dok su kopali rudu u blizini LasVegasa.

- Skrati priču - rekao sam, jer sam znao što slijedi nakon tog epskog uvoda.

- Pa, sine - rekao je - ja ću kupiti Milici moher kaput. Znaš, djevojkajeza udaju, a ti imaštaj debeli džemper ijoš navuci na

53

njega ovaj kratki kaput od odijela, kad su hladnija jutra i noći. I bit će ti dobro...

Okrenuo sam se i otišao na Akademiju, ostavljajući oca da još neko vrijeme tumara kao Kovačićev Zgubidan snijegom za- sutim i studenim kaldrmastim pločnicimaTrga Republike, prije nego uhvati popodnevni Sava expres za Vinkovce.

Slučaj je htio da sam baš te zime dobio tešku upalu plu- ća, od koje sam skoro odapeo. Ležao sam u studentskoj sobi u sklopu bolnice u Draškovićevoj, koju su zvali„Baraka 5b", jer iz nje se rijetko izlazilo zdrav i čitav.

Otac je teško primio vijest da sam se tako ozbiljno razbolioi prebacivao je sebi što mi nije kupio zimski kaput, smatraju- ći se krivim za moju upalu pluća. Uzalud sam mu govorio da sam upalu dobio zbog toga što sam sa Stevom Krnjaićem trčao jedne noći gol do pojasa po oštroj zimskoj kiši, od autobusnog kolodvora do željezničke stanice, i da je to pravi razlog moje bolesti.

Uzalud.Stari moj udbaš nije mi vjerovao.

54

3.Doček Nove u ZagrebuO studentskom siromaštvu, ilegalčenju u tuđim sobama, znoju i plesu, susretu u Novoj godini, krupnim pahuljama snijega, skromnoj trpezi, kosi i očima boje badema...

Vjenceslav Kapural je bio glumac s kojim se moglo razgo- varati o literaturi, a ne samo ispijati gorke pelinkovce, koji su bili naročito u modi te jeseni u zagrebačkom teatarsko-filmsko- književničkom podzemlju. Imao je kartu više za doček Nove go- dine u Klubu prosvjetnih radnika na Mažuraničevu trgu.

Nije mi se nikako odlazilo u Vinkovce, jer su još uvijek u meni bili svježi ožiljci nezaliječenih Ijubavnih rana. Kako nisam imao baš nikoga drugog u Zagrebu s kime bih zaželio biti više od jedne jedine noći, prihvatio sam Kapuralov poziv da s njim i njegovim društvom provedem tu najluđu noć.

Biloje dozlaboga dosadno!Tijekom večeri nekako sam na- basao na isto tako osamljenu dušu, koja je tumarala prepunim Klubom prosvjetara probijajući se kroz dimnu zavjesu u kojoj su se jedva prepoznavala lica. Pocupkivalo se, drmusalo, leluja- lo, stiskalo uz muziku s gramofona u kojoj su dominirali hitovi 4M, Marka Novosela i Gabi Novak:„Kad si kupim mali motorin" „Platno, boje, kist i tvist"„Ljubav ili šala"...

Nisam je zapitao za ime, a ni ona mene. Bila je najmršavija djevojka koju sam obuhvatio oko struka, i nije na njoj bilo mno- gotoga što bi raspaljivalo moju erotsku maštu. Ali imala je neke posebne i tužne oči i tako mekani, nježni i duboki alt, te sam se s razlogom primicao sve bliže njenom licu, gotovo joj uvlačeći glavu ispod dugačke, kestenjaste kose, sve dok se nismo tako priljubljeni i zaštićeni dimom i njenom šumom od kose izgubili u nekim drhtavim nježnostima, te vrelim dahom i oznojenim usnama zasuli poljupcima.

55

Upućeni jedno na drugo, i ne zamjećujući druge, kao dva brodolomca, plesali smo cijelu noć. Pili smo„Bakarsku vodicu" palili cigaretu na cigaretu, dok se moja bijela najlonska košu- Ija, koju sam obukao na golo tijelo, potpuno mokra slijepila s tijelom postajući tako dio kože. Samo je nemarno raspuštena crvena kravata s plavim i bijelim prugama zadržavala košulju na meni.

Oko pet ujutro krenuli smo iz Kluba da uhvatimo prve ju- tarnje tramvaje koji su vodili na Staru Savu. Ona je stanovala u studentskom domu u Šarengradskoj gdje je dijelila sobu sa svojom cimericom, a ja sam te noći i jutra bio sam u Mustafinoj i Vinkovoj studentskoj sobi, u kojoj sam inače već mjesec dana ilegalčio.

Krupne pahulje snijega padale su po Zagrebu čitave no- ći i kazališni trg je, škrto osvijetljen žutim svijetlima, dočekivao prve tragove zore kroz koju su se pomaljali snijegom zatrpani malobrojni automobili, glasajući se potiho trubama kojima su jedni drugima čestitali Novu godinu.

Smijala se kako sam navukao svoj jesenjinovski pulover is- pod sakoa maturalnog odijela i pokušavala me zaogrnuti svo- jim velikim, sivim krombi kaputom, ispod kojega je, zbog njena izuzetno tanana tijela, bilo dosta mjesta i za mene ako se remen odveže.

Čekali smo tako, uvijeni u njezin zimski kaput, četvorku da nas odveze do Stare Save. Dijelili smo cigaretu kojom smo se grijali i otpuhivali kolutiće dima, priljubljenih lica i zasanjanih pogleda.

Jutro je već sijalo kroz prozore studentske sobe i obasjava-lo sve ono što je još do prije nekoliko trenutaka bilo skriveno. Njeno krhko tijelo, uvijeno u nekoliko deka i tako priljubljeno uz menejošje podrhtavalo, a pogled je nekako, gotovo zatva- rajući oči, skrivala od mene, pretvarajući se da tako radije govo- ri o poeziji Tina Ujevića, koju smo oboje obožavali.

Pored kreveta je stajala do pola ispijena boca travarice, a na stolu izmrvljeni komadići kruha, ostaci slavonske kobasice i ajvara, koje su svi studenti držali u studentskom „frižideru", na prozorima soba na kojima su visjele najlonske vrećice iz rodi- teljskih paketa što su stizali iz provincije. Iznio sam pred svoju gošću jelo i piće kad smo ušli onako smrznuti u sobu, odlažući

56

Ijubavne zagrljaje i grijući promrzle prste na polutoplim radija- torima.

Nisam je pitao kako se zove i nije me pitala kako mi je ime. Prešutno smo se dogovorili da su se to samo naše duše te noći na Silvestrovo družile i pobratimile uz Ujevićeve stihove.

Mnogo godina kasnije, dok sam se klanjao pred publikom u Gavelli, spazio sam je u trećem redu. Držala se za ruke s nekim mladićem. Iste oči boje badema i ista dugačka kestenjasta ko- sa pod kojom sam se jedne davne silvestarske noći skrivao od nemira. Ali u licu se izgleda malo popunila. Mora da ni u struku nije više tako neprilično tanana, pomislio sam.

Nasmiješio sam joj se. Nasmiješila mi se.I namignula.Znala je da je te večeri iz mene na toj sceni progovarao i

dio njene duše utopljene u mojim venama jedne davne silve- starske noći, u kojoj smo svojim posebnim i elegantnim nježno- stima postali braća u svemiru.

57

4.Prve uloge, ženidbaO Akademiji, fazaneriji, Krnjaiću-Krnji, prvom letu avionom, Americi, portiru Cicimiru, mladim i iskusnim drtinama, gitari koja je postala svjetiljka,Hamletmašini, tajnom i javnom vjenčanju...

Moje iskustvo me naučilo da se vrhunci u umjetnosti ne postižu planski. Oni najčešće dolaze sami od sebe, kad se naj- manje nadaš. Znam da sam se uspinjao ponekad na neke svi- jetle visoravni i još pamtim sladak okus pobjeda. Ali, pamtim i sve one duboke, tamne i hladne nisputice koje su isto bile dio moga hoda kroz umjetnost i koje su me čeličile više. Danas, s miljama teatra i filma u nogama, stojim na nekoj svojoj osun- čanoj visoravni i još bezazleno i dječački promatram tri nedo- sežna vrha moga Triglava: Izeta Hajdarhodžića, Peru Kvrgića i LjubuTadića.

R. Šerbedžija, Vjesnik, 5. oktobra 2000.

Na Zagrebačkoj kazališnoj akademiji koncem šezdesetih vladala je prilična disciplina, što je s obzirom na specifičan ka- rakter školovanja, bilo prilično iznenađujuće. Još uvijek je Ga- vellin duh kružio učionicama i mnogi profesori nisu se mogli maknuti od njegovih umjetničkih i pedagoških metoda. S jed- ne strane je to bilo dobro, jer je škola poprimala karakter jed- ne ozbiljne institucije, a s druge strane, uz tumačenje kazališne umjetnosti od nekih uskogrudno navijenih profesora koji su slijepo imitirali stil i rad velikog meštra Gavelle, kočila se u izvje- snom smislu umjetnička sloboda i individualnost.

Ipak, sve u svemu, bila je to dobra škola, s izvrsnim teore- tičarima i ponajboljim kazališnim režiserima. Uostalom, u ka- zališnoj umjetnosti ne postoje pravila koja treba slijediti i slije- po podražavati.Takvi umjetnici, i kad su najbolji, obično ostaju

58

„odlikaši" i ne može ih učiniti izvanserijskim nijedan umjetnički autoritet.

Ja sam od samog početka izgradio vlastiti sistem. Nisam bio naročito oduševljen „gavelijanizmom" kao metodom, jer su najistaknutiji predstavnici te škole (zvani gavelijanci), uglav- nom vikali na sceni i „razdirali uši gledaocima" Moji uzori na sceni bili su Šovagovič, Kvrgič, Tadić i Hajdarhodžić. Tako po~ sebni i različiti u svemu, a tako veliki i originalni. Shvatio sam da, ako želim dostići te visine, moram pokušavati biti svoj i pro- naći u sebi ono nešto samo moje što će, možda, zasijati nekom novom posebnošću.

Moram priznati da sam imao i dosta sreće. Odmah iza pr- voga semestra Kosta Spaić me je ubacio u ekipu izabranih stu- denata s četvrte i treće godine koji su pripremali studentsku predstavu za gostovanje po Americi. Inge Apelt, Neda Mami- lović, Đuro Utješanović, Nikola Car i ja kao glumci, i još Stanko Majnarić kao asistent režije. Profesor i vođa puta bio je Geor- gij Paro. Pripremali smo neki kolaž dramskih tekstova iz naše i američke dramske književnosti i nekoliko scena i songova iz Brehtove Prosjačke opere. Profesor glazbe na Akademiji bio je Bogdan Gagić, veliki profesionalac i beskrajno odan i drag čo- vjek, koji je imao dosta muke da uskladi taj čudni orkestar (i zbor), u kojemu je briljirala Inge Apelt, koja je inače sjajno svira- la klavir, ali Nikola Car, i još više Đuro Utješanović, nisu gotovo uopće imali sluha.

Svatko od nas trebao je svirati neki instrument. Đuro je svi- rao usnu harmoniku. Bile su to prave salve smijeha dok smo gledali i slušali kako se pedantni i „strogi" profesor Gagić tru- dio naučiti tog našeg vragolana da pogodi tih nekoliko nota na usnoj harmonici.

Jednog jutra tijekom probe Đuro je iznenadno jauknuo, bacio Ijutito usnu harmoniku na pod i pritom nešto sočno opsovao, što mu je inače išlo od ruke, odnosno jezika. Krv mu je liptala iz posječene usne jer je on zabio maleni čavao u usnu harmoniku ispred note C, u koju je trebao puhati. Pritom je, na- ravno, optužio profesora da mu je on rekao da zabije čavao u usnu harmoniku.

Ja sam svirao gitaru. Onu istu crnu Gipsijevku koju mi je otac kupio u Vinkovcima nakon mnogih nagovaranja profeso- ra muzike, koji su isticali da sam neobično muzički nadaren i

59

da bih trebao ići i u muzičku školu učiti klavir, što je moj otac odmah odbio plašeći se da ću zbog muzičke škole zapostaviti redovnu. Kupio mi jejednog kišnog popodneva gitaru. Ja sam je odmah, izlazeći iz dućana, počeo svirati, pritom se okliznuo na vlažnom pločniku i pri padu dobio od oca lagani udarac po tjemenu.

„Polako", rekao je.Jednom ćeš tako i vrat slomiti..."Moja crna gitara je bila došla sa mnom izVinkovaca, ali ba-

veći se uglavnom kavanama i djevojkama nisam imao vreme- na za nju. Stajala je tako u mojim ilegalnim i legalnim sobama, naslonjena na zid u nekom kutu, dokje jednoga dana Mustafa Nadarević, s kojim sam dijelio sobu u nekom iznajmljenom sta- nu u Derenčinovoj ulici, nije ofarbao u bijelo i napravio od nje noćnu lampu koju je objesio iznad svoga kreveta. Kad sam ga upitao zašto je to uradio, rekao je:

„Nikad ne sviraš. Ovako će bar biti neke koristi od nje."U Ameriku smo otišli početkom maja i ostali na turneji pre-

ko mjesec i pol dana. Letjeli smo iz Zagreba za New York Jato- vom„Desetkom" Bio je to ujedno i moj prvi let avionom. Nisam se uplašio. Zapravo, na neki način sam zavolio letenje. Kanzas Siti, Mineapolis, Vašington, Los Anđeles, Njujork. Odjednom mi je sve izgledalo nekako drukčije.

Kao da mi se svijet smanjio.Od čitave turneje upamtio sam samo jednu lijepu i mladu

Amerikanku koja mi je poslije pisala pisma na koja nisam odgo- varao. Ali sam na neki način postao sigurniji. Nakon tih aviona, barova, partija, nešto se promijenilo u mome provincijskom ka- rakteru i ukusu.

Krnja i fazani

Druga godina Akademije donijela je neka posebna uzbu- đenja. Vratio se s odsluženja vojnog roka Stevo Krnjaić, o kojem su sve vrijeme pričali kao o nadnaravnom talentu. Njegov glu- mački kredit nije bio toliko jak u teatru, koliko na TV-u i u ka- vanama. Prije nego je otišao u vojsku, bio je prava TV zvijezda. Zvali su ga jugoslavenski Džems Din.

Sreo sam ga prvi put u jedno rano jutro. Ja sam došao na jutarnje predavanje Slavka Batušića, koji nas je učio povijesti

60

svjetskoga kazališta. Nije bilo mnogo studenata na predavanju. U nekom trenutku izišao sam na toalet. Približavajući se toaleti- ma, već u hodniku sam čuo kako neko pjeva:

Poleti golube moj,odnesi pozdrav mojoj Ijubljenoj...

Otvorio sam vrata i ugledao ga ispred umivaonika. Ispred velikoga ogledala stavio je svoje malo, vojničko ogledalo. Bio je nasapunao bradu i brijao se pravom britvom. Činio je to vješto, nekako muževno i odraslo. Gusta i kovrčava crna kosa i izrazito muške crte lica nisu nimalo podsjećali na Džemsa Dina. Prije mi je ličio na Raskoljnikova ili neko drugo lice Dostojevskoga.

- Gdje si, fazan? - upitao je. (Sve su novopečene akademce zvali tim imenom,„fazan", kao što u vojsci novake zovu„gušteri- ma" I općenito, čudno je to u našim prostorima kako se Ijudski život povezao sa životinjama, pa nam je zgodna žena„mačka", opaka žena„zmija", ili kad se nekoga želi uvrijediti, što ćeš mu drugo reći nego„vole jedan",„magare").

- Dobro jutro - rekao sam.Nasmijao se glasno.- Čuj ti njega! Dobro jutro? Što smo fini. Da nisi iz Finske?- Iz Vinkovaca - opet ću ja glupo i preplašeno.- Slavonci su vrijedni, ali netalentirani - odbrusio je on.- U stvari, ja sam iz Like - nadometnuo sam.Zastao je s brijanjem. Pogledao me, bolje reći odmjerio od

glave do pete.- Pa što odmah ne kažeš, fazančino jedna, da smo zemljaci!

Ajde, popišaj se i čekaj me ispred. I reci Cicmiru da mi donese kolonjsku.

Cicmir je bio veoma važna osoba na Akademiji.Bio je jedan od portira kojega smo svi obožavali. Volio je

i on nas i često dozvoljavao da činimo stvari po Akademiji ko- je su inače bile zabranjivane. Znao bi nam ostaviti ključeve da pravimo tulume po noći i odavati tajne s profesorskih sjednica koje je znao prisluškivati. Bio je nekako na našoj strani. Na stra- ni mladosti. Nekako očinski i pokroviteljski. Mora da mu je naša neobuzdana mladost djelovala, kao iskusnom čovjeku, pone- kad smiješno. Ponašao se kao da je on zapravo skrivena tajna vlast na Akademiji. Jednom je, rekoše mi, rekao Borisu Festiniju,

61

koji je koristio svaku priliku da bi svirao na klaviru, i koji je uisti- nu maestralno i krajnje profesionalno svirao:

- Neka ti tata kupi klavir, pa glumi pijanista.- Neka tebi tata kupi Akademiju, pa ti budi rektor - rekao

mu je Boris.

Ne samo da sam rekao Cicmiru da Stevo traži kolonjsku za brijanje, nego sam mu je ja i odnio. Bio sam potpuno fasciniran tim došljakom koji je plijenio svakim svojim pokretom, svakom riječju.

Pošli smo u HNK na kavu, pa zatim zaredali mijenjati kafiče. Najčešče smo svraćali u bife ispod Radio stanice, na uglu Juri- šićeve i Trga Republike.Tamo se pilo najžešće. Braco Švarc, Luj Lončar, Uglješa Kojadinović, Štivičić... Sve sami profesionalci.

Stevo je bio apsolutna zvijezda, gdje god bi se pojavio.Od toga dana počeli smo se intenzivno družiti. lako je tek

došao iz vojske, imao je para. Odmah je počeo snimati noveTV drame, tako da je ubrzo ponovno zagospodario zagrebačkim glumačkim postajama i asfaltom. Bilo ga je teško pratiti. Sva- ka noć se, kao po nekom pravilu, završavala na autobusnom kolodvoru, gdje se pilo sve do zore, a onda odlazilo na zadnje piće na glavni željeznički kolodvor. U to vrijeme mamurluka uglavnom smo eskivirali sva teoretska predavanja, a ako bismo na neka i pošli zbog semestralnih potpisa, smjestili bismo se u zadnji red i obično zaspali.

Tih godinu i nešto dana proveli smo nerazdvojno, kao du- hovni nomadi i beskućnici, ilegalčeći po Staroj i Novoj Savi, ili mijenjajući stanove iz kojih su nas ubrzo istjeravali zbog noćne, odnosno ranojutarnje buke koju smo stvarali našim terevenka- ma.

Te naše boemske noći su opako nalikovale jedna na drugu, jer bismo obično počinjali piti (uvijek slaveći ili oplakujući nešto važno!) u bifeu Gavele, s Dulcem, Emilom Gladom, Fickom, Baj Matom, Festekom, Bobijem, pa zatim odlazili do Sveme ili Kluba književnika, a onda obavezno završavali naše noći na jutarnjim kavama i rakijama na zagrebačkom glavnom kolodvoru miješa- jući se s dežurnim kolodvorskim polusvijetom i putnicima koji su svako malo pristizali.

U toj boemštini bilo je i nekog čudnog brušenja, hvatanja mimike života, prolaznika, i svega onoga što je strujalo kroz na-

62

še duše. Mi glumci ne samo da pozajmljujemo sebe drugima, onima koji su napisani, nego, uspije li nam ostvariti ulogu, pr- oniknemo li u karakter, postanemo taj netko drugi, taj netko napisan, a onda se treba vratiti natrag, na neki brisani prostor, opet biti gol i sam. Kao ptice koje mijenjaju perje - to smo mi.

„Gluma je vještina mnogo jednostavnija nego što se to na prvi pogled misli", rekao je Krleža. I u tome ima istine. Ali treba doći do te jednostavnosti.„Glumci glume kao da je istina ono što ti čarobnjaci dočaravaju svojom glumom - kao da je istina. Glumci glume glumeći kao da im nešto jeste što zapravo nije, tako da gledalac vjeruje da je istina ono što glume. Čovjek ko- mu se vjeruje da ga nešto boli, a ne boli ga ništa, ili obratno, čovjek koji se tako srdačno smije da može nasmijati i druge, a možda je subjektivno veoma nesretan i bole ga zubi, za takva čovjeka kaže se da je dobar glumac. Događaj koji se glumi za vještinu glume je potpuno sporedan: sa stanovišta glume, da- kle, nema dobrih ili loših komada, nego dobrih ili loših pred- stava, to jest takvih koje se mogu dobro ili loše glumiti. Dobar i vješt glumac uzdiže vjerojatnost zbivanja na sceni do vjero- dostojnosti, a slab glumac živu i bolnu Ijudsku riječ svodi na obično brbljanje šojke."

Uhvatio sam bio gadnu prehladu, ali bez obzira na tempe- raturu i kašalj kojim mi se činilo da izbacujem komadiće pluća iz sebe, nije bilo predaje.

Nastavljalo se s terevenkama do posljednjeg daha i birala su se pića koja su po preporukama velikog meštra Krnje, bila najpogodnija da posluže Ijekovito, kao na primjer kuhana vina ili rakije.

Jedno popodne, baš na klasi scenskoga govora kod pro- fesora Crnkovića, stropoštao sam se na pod kao pravi junak iz Dostojevskoga. Božena Frajt, koja je u to doba pokazivala neke posebne nježnosti za mene, ubacila me je u taksi i odvela u bol- nicu, iz koje nisam izišao mjesec dana. Spopala me galopirajuća upala pluća, koja često završava smrtnim posljedicama.

Toga jutra, kada sam izišao iz bolnice, to jest iz„Barake 5b", kako smo zvali to studentsko„čistilište" koje je bilo smješteno u prizemlju Draškovićeve Ortopedske klinike, otišao sam prvo do obližnje trafike da kupim cigarete. Pušio sam u to vrijeme nišku Drinu, za koju je Krnjo govorio da ima najbolji duhan.

63

Zapalio sam cigaretu, povukao dugački dim i ponovo kola- birao pored jednog visokog kestena.

Otišao sam na tjedan dana u Vinkovce na oporavak. Majka Stana kupovala je jagode i kao nekad donosila mi doručak u krevet, a otac je neprestano uzdisao, prijekorno i zabrinuto me gledajući, nemalo okrivljujući sebe za moju upalu pluća što mi nije kupiozimski kaput.

Drtine, vilenjaštvo i ženidba

Kad sam se vratio, nastavio sam se družiti s Krnjom, ali ne više onako žestoko, jer se u njegov život uselila jedna lijepa mla- da glumica. Zvala se Nataša Maričić i izgledala kao Ruskinja.

Ja sam otkriojednog drugara s prve godine, koji je za me- ne bio„fazan", a ja za njega ono što je Stevo bio za mene -„isku- sna drtina". Tako me je Mile Rupčić i zvao, jer je volio u svakom trenutku naglašavati svoje ličko podrijetlo.

Već dobro oporavljen od upale pluća, nastavio sam sa svo- jom boemštinom, iako ne više tako strasno i samoubilački kao s Krnjom. Moj novi cimer je postao Mustafa Nadarević, s kojim sam iznajmio dvosobni stan u Derenčinovoj ulici. Stan smo di- jelili s nećakom od vlasnika, koji je radio u nekoj tvornici i koje- ga smo rijetko viđali u stanu. Mustafa i ja smo imali zajedničku spavaću sobu i uglavnom se dobro slagali.

Mustafa je bio i sekretar partijske organizacije na Akade- miji iako nimalo nije bio nalik na takve tipove. Dapače, bio je šarmantan i pravi zajebant. Dijelili smo pakete koji su nam do- lazili jednom mjesečno. Moji su bili puni slavonskih kobasica, kulena i šunke, a njegovi bosanskih kolača.

Onda je došlo najznačajnije Ijeto za obojicu. Joško Juvan- čić, koji je u to vrijeme bio uistinu popularan režiser i kojega smo mi studenti posebno obožavali, dao nam je glavne uloge u Držićevoj „Grižuli", novoj premijeri na Dubrovačkim Ijetnim igrama. U predstavi smo imali i Ansambl modernog plesa iz stu- dija Ane Maletić iz Zagreba.

One su igrale šumske vile u koje se moj Dragić smrtno za- Ijubi i povilinja!

U jednu od tih vila i ja sam se zaljubio, smrtno. Potpuno me je opčinila, zavilila...

64

Zbog nje sam prestao pušiti i piti.Zbog nje su nestale sve moje nestašne noći.Zbog nje su me i moji prijatelji zaboravili.Bio sam„sjena njene sjene"

Godinu dana smo hodali, a onda se, na njezin prijedlog, oženili.

Zbog nje sam kasnije postao najbolji razbijač šaltera...Ženili smo se dva puta. Prvo crkveno, u crkvi Svetoga Blaža

u Zagrebu, a onda i službeno, u matičnom uredu u Vinkovci- ma.

Zagrebačka svadba bila je gotovo tajna. Vjenčanje je oba- vljeno oko sedam navečer 31. decembra u praznoj crkvi. Nije bilo nikoga osim svećenika i njezine najuže rodbine.

Napolju je padao gusti snijeg i kao da je želio sakriti ovo tajno vjenčanje pred Ijudima i Bogom. Ja sam, preko veza dr Cerovca, koji je bio otac moje nevjeste, morao obaviti razgo- vore s nekim crkvenim dostojanstvenicima, a zatim i potpisati neki specijalni ugovor kojim sam se obavezao da neću braniti svojoj budućoj ženi njezinu vjersku ispovijest i slične neke smi- ješne stvari. Potpisao bih ja tada da se odričem svoga imena i prezimena, i ako treba proglasio bih se Eskimom ili Kinezom, koliko samje volio!

Poslije vjenčanja smo otišli kod njezinih roditelja u stan, gdje je njezina obitelj teško skrivala nespokoj koji ih je obuzeo zbog tog vjenčanja, no vrlo brzo postao sam njihov omiljeni zet kojim su se ponosili, a i ja sam se ponosio njima. Cerovci su zaista svi bili dobri, pošteni i nadasve časni Ijudi.

U ponoć smo čestitali Novu godinu, a zatim nas je jedan od braće odvezao u naš iznajmljeni stan na„Grani" U pjesmi„Ha- mlet mašina", napisanoj u Ljubljani 1992, na temu puta, selidbi i minula braka, a inspiriranoj time kako je moja majka Stana veš prala rukama, zapisao sam:

Moja majka je prala veš na rukeKad se oženimKupit ću svojoj ženi mašinu za vešGovorio sam pred ocem samo da ga nerviramOženio sam se s 23Prerano sine

65

Govorio je otac samo da me nervira Svadba bješe ko svadba i što da se priča...I moja balerina u bijelomSvu noć je plesala i nije ni primijetilaKakoje zvijezda jedna palaI kako je moj ujak pijano urlao da ju je to on izPištoljaSkinuoKažem nije ni primijetilaToliko smo jedno drugo voljeliNeki brkati rođaci bacili su novac u moj crni šešir(u kome sam kasnije govorio Ines i druge Ijubavne)i Belije bio uformitamaneći Ijutu rakiju vikao je nekud u tminuBježite đavoli moj anđel se ženiKad smo se vratili u ZagrebUredno je brojala moja žena balerinaNovac iz crnog šeširaŽeljela je da je vodim u Pariz i Rimlli negdje dovoljno dalekoJa sam baš snimao Štivinu dramu Prikupljanje hrabrostiI ostadoh joj dužan to svadbeno putovanjeAl'kupih joj novu mašinu za vešIskra ili OlimpijaTako se nekako zvalaI uredno i vrijedno pralaZatim se već kod mojih prvih sitnih nevjerstavaPočela kvaritiI sjećam se da je moja žena balerinaPonekad duboko u noći šakom po njoj udaralaNe bi li se pokrenula1974. mi je naglo u karijeri krenuloigrao sam Hamleta na Lovrijencu i snimio par filmovaSjećam se padao je snijeg i bila je zimaKad smo skupili taj sitni kešI kupili novu mašinu za vešZvali smo je Hamlet mašinaI nije nikakve veze imala s dramom Hajner MileraZnali smo govoriti: Nema smeta kod Hamletalli: Pogledaj bre Hamlet pere sve

66

Zaista je prao i sušioSve u svemu suviše kompliciran bioTe se stroj za sušenje pokvario i u njemu smo držaliDječje igračkeZatim smo se u novi stan seliliI između ostalih stvari novu mašinu za veš kupiliPosebno stroj za pranjePosebno stroj za sušenjeNismo joj ni ime daliToliko smo već bili jedno prema drugom otupjeli Ubrzo smo se i rastali uz mnogo vike ni za što Moja (tada već bivša žena) bila je likvidator Zajedničkih dobaraIzmeđu ostalih stvari njoj je pripao stroj za pranje A meni dvoje djece i stroj za sušenje...

Često se sjetim onog novogodišnjeg jutra kad nas je ženin brat doveo do„Grane". S te„Grane" penjali smo se i spuštali po našem stablu, mijenjajući stanove i živeći jedan dobar i lijep ži- vot.

Jednoga dana, nakon mnogo godina, oluja je skršila naše stablo i razbacala dijelove naših tijela po ulicama Zagreba. Prije rastave izišla je moja knjiga pjesama Cmo-crveno koju sam joj posvetio. Ali...

U sobi našojkad noć se spusti

gusti mrak uđe u zrak

i dotiče nam Čelo usne ruke glas

Pa traži spas U dubini nas

I mrak se nasloni na mrak Crveno-crno, 25

Ništa nije od nas ostalo osim dvoje odrasle djece, koja nas svojim životima uvjeravaju da sve to nije bio tek san i privid.

Knjiga pjesama u predvečerje rata povučena je iz svih knji- žara i odvezena u nepoznatom pravcu...

67

5.Kod Rođe0 Milinom starom, Rođinoj blagosti, Kiševiću, jednom kaputu, Tingl-Tanglu, Ćurdi1 nikad izglađenom nesporazumu

Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja...

Ujević, Pobratimstvo lica...

Negdje na Crnomercu, nedaleko od jednog podsljemen- skog potoka, blizu rampe na željezničkom prijelazu, kuda su tutnjali vlakovi za Maribor, Grac i Beč, imao je otac Mila Rupčića kavanu. Zvala se je„Kod Rođe" I Milina oca su zvali Rođo, a i mi smo našeg prijatelja Milu, po ocu, prozvali Rođo. Valjda mu se tako zvao i djed, a možda i pradjed. Nisam pitao.

Otac Rođo bio je nadasve zanimljiv i privlačan čovjek.„Vo-lio je društvo, bio vragu kum, napravio dice petero i više, pre- mašio dobro lički minimum" zapisao je Mile Rupčić u pjesmi„E, moj stari". Za razliku od mog starog, on je bio ushićen i ponosan (bar je ostavljao takav dojam) što mu sin studira glumu i što mu svakodnevno dovodi u kavanu poznata lica s malog i velikog ekrana. A bila se baš dobro pročula Rođina kavana, ne samo zbog odlične janjetine, ličkog sira škripavca i domaće rakije, ko- liko i zbog toga što su se tu događale nezaboravne žurke, koje su trajale do jutra i skrivale svoje vitezove i dame u magle i kiše zagrebačkog predgrađa, otkuda su se vraćali mokri od jutarnjih rosa, čije su mirisne kapi, pomiješane s Šanelovim parfemima, donosili u svoje bračne krevete ili samačke mansarde.

Rođo je izgledao kao Balzak. Jak i glavat. Usprkos velikom postotku invalidnosti, jer jedne noge nije imao do koljena i po- magao se drvenim umetkom koji je znao škripati, lijevo oko mu je bilo napola zatvoreno, a falili su i neki prsti na desnoj ruci, sve od posljedica poslijeratne mine koja je eksplodirala negdje kod Ričica dok su on i njegovi drugari čistili teren, bio je začu- đujuće pokretljiv. Vozio je auto, hodao je bez štaka, njišući se u bokovima, i pritom bio neodoljivo šarmantan. Mnogo godina kasnije, završit će u okolici Šibenika u Pirovcu, s trideset godi-

68

na mlađom ženom, bivšom opaticom i medicinskom sestrom, koja se valjda usrdno i molila i rane mu liječila, a bogme ga i podmlađivala.

Često smo dolazili preko dana s Milinom klasom. Predvo- đeni Zlatkom Vitezom i Mladenom Budiščakom, bili su jedna od najplodnijih glumačkih generacija zagrebačke Akademije. Tu su se obično događali pravi performansi.

Rođo nam, bez obzira što i koliko se pilo i jelo, nikad ni- je želio naplatiti račun. A glumci su dolazili i dolazili... Mene su naročito zanimali, zbog neke čudne tajne koja je bila u njima, Enes Kišević i Darko Čurdo. Čak su zajedno i stanovali u pod- stanarskoj sobici iznad gostionice „Pod starim krovovima" na Gornjem gradu. Bili su pomalo nešto drugo. Nekako pomaknu- ti za koji pedalj od uobičajene opsjednutosti glumom. I Mile je, na neki svoj način, bio u svom posebnom odnosu s glumom. Udario je svojim pjesmama, na neki način, temelj etno-glazbi, koja se danas, koliko sam mogao vidjeti, izuzetno cijeni. Njego- va pjesma„Bila je mala, ličila na Brezu..." postala je evergrin, a J. B. Štulić je, koliko znam, u bogatom opusu„Azre" uzeo jedino njegovu pjesmu„Pit, i to je Amerika" koju je uglazbio a da nije njegova.

Enes je bio pjesnik. Imao je neku tugu Jesenjina u očima, na licu, u pokretima i oko sebe. Možda baš zbog suviška riječi i misli koje su mu zaokupljale glavu, njegov glumački talent nije blistao kako je mogao blistati. Pisao je pjesme na školskim teka- ma, na rubovima Sportskih novosti, na zidovima stare i poruše- ne kasarne u Črnomercu, ispred koje je jedne noći neki uplašeni stražar (kažu daje bio Albanac) ubiojednog od najtalentiranijih hrvatskih književnika Ivu Kozarčanina. Pisao je Enes i na salve- tama, na rupčićima ispod crvenim ružem otisnutih vrelih usana neke žene, zagonetno ostavljena poljupca...

Bio je sav nekako čvornat i zagonetan. Siromaštvo se cije- dilo niz njegove rukave debelog vunenog pulovera s rol krag- nom i odlučio sam mu pokloniti svoj zeleni„Hubertus", u kojem sam ga dugo godina nakon toga viđao.

Poklonio sam pjesniku kaput zelen i malo žut dadoh mu ga onako usput iz dosade i nekog prijateljstva

69

a on razbarušen koščat i krut obuče taj stari kaput zelen i malo žut i napisa mi pjesmu za sretan put.Poklonio sam pjesniku kaput poderan i malo star i nakon par Ijetasvojim pjesmama napravi dar-mar u novom kaputu sjedi u klubu i jede biftektar-tar a mene stalno muči ista stvar da ostavih na sebi taj kaput star što dadoh mu ga prije osam Ijeta možda bih i ja postao poeta.

Darko Ćurdo je već tad bio„stari" i iskusni zagrebački sta- novnik. Došao je iz svoje Hercegovine u srednju umjetničku školu kao nadareni slikar, ali je upisao i glumu. Volio je Šimića i teške tehnike likovnog izražavanja, bakropis, aquatintu i raz- vio zavidnu grafičku vještinu. Bio je stariji od nas i poznavao je neke putove u Zagrebu koji za nas, u to doba neiskusne, nisu postojali. Uz to što je slikao, dobro je govorio poeziju. Na neki svoj zagonetan i potresan način. Bio je, kao što se tada govorilo- konceptualni umjetnik. Uopće uzevši, interesantna umjetnič- ka duša.

On me je jednoga dana poveo u „Tingl-tangl", u to doba glasoviti kafić gdje su se okupljali neformalni off umjetnici. Ti čudaci i svjedoci svog vremena okupljali su se u početku, prire- đujući Jutra poezije, najprije u Mesničkoj, a poslije u Blatu. Jutra poezije okupljala su ranjene duše, koje su pod vodstvom čude- sne Ružice Orešković, svake nedjelje ujutro, doživljavale svoje vrhunce koji se nisu mogli mjeriti nikakvim drugim duhovnim orgazmima.

To divno pijano društvo gubitnika u prijepodnevnim sati- ma, dok se građanski svijet lijeno istezao u svojim nedjeljnim odmorima i pripremao za crkvu ili nedjeljne ručkove, značilo mi je mnogo, mnogo više od svih etabliranih pjesnika, iako sam volio i beskrajno cijenio Dragojevića, Gotovca, Pupaćića, Kašte- lana, Marojevića, Petraka i mnoge druge dobre pjesnike.

70

U podrum„Tingl-tangla" dolazio je iTom Durbešić govoriti svoju poeziju. Bio je čudak, koga smo voljeli. Bio je na neki na- čin zaštitnik gubitnika. Kad bi se teatar mjerio po onome koliko ga tko voli, onda bi Durbešić bio apsolutni svjetski šampion. Volio je teatar prekomjerno.

Često na svoju štetu.

Čurdo je u „Tingl-tanglu" govorio poeziju, stihove koje je sam izabrao, a govorio je bez suvišne teatralnosti, nastojeći is- ključivo glasom prodrijeti u duše slušatelja. Volio sam kako je govorio Ujevića i Miljkovića. I drugi koji su svraćali u„Tingl-tan- gl" voljeli su Ćurdine nastupe, a vladalo je u to vrijeme iznim- no zanimanje za poeziju u Zagrebu, čemu smo, čini mi se, i mi glumci znatno pridonijeli. Zaljubljeni parovi poklanjali su jedni drugima pjesničke zbirke i neka druga Ijubav, čini mi se, bila je tada među Ijudima.

Kad sam svojedobno dobio nagradu Dubravko Dujšin, ko- ja se dodjeljivala u zgradi HNK, između mnogih senzacionalnih ponuda koje su mi nudili da pjevaju ili nešto izvode za mene, ja sam odabrao Darka da mi govori Ujevića, kojeg je on, u svom izboru, govorio cijeloga života.

Mnogo godina kasnije, postao sam za njega izdajnik koje- ga nije htio ni pogledati, a ni pozdraviti na ulici.

Žao mi je bilo zbog toga i nadao sam se prilici da ćemo se ipak nekako sresti, suočiti, i da ću mu objasniti mnoge stvari ko- je ne zna, koje nije znao, i da će opet biti, kao nekad, sve u redu. Nažalost, teška bolest prekrila je sve njegove muke i odnijela prerano njegov život od nas.

Ostala je samo tuga i bol što nisam ništa mogao učiniti da ublažim, bar posljednjim iskrenim razgovorom, njegovu nesre- ću.

71

6.Vlak-vozO tračnicama u noći, vinkovačkom kolodvoru, ravnici i kolijevci, utočištu i majčinoj ruci

Poslovni vlak„Sava ekspres" polazio je u šest ujutro iz Za- greba za Beograd, a vraćao se oko osam navečer u Zagreb. I Be- ograd je imao neku svoju„poslovnu rijeku" (čijeg se imena više točno ne sjećam), koja je vodila putnike znatiželjnike u rano jutro iz Beograda za Zagreb, a vraćala ih oko osam u Beograd. Bio sam česti putnik tih vlakova-vozova, a obično bih, unatoč uredno kupljenoj karti sa obaveznim rezerviranim sjedištem, stajao cijelim putem za šankom u vagon-restoranima tih vla- kova-rijeka.

Putovati po tračnicama čas u jednom, čas u drugom smje- ru, a opet, kao da se vrtiš u nekom krugu iz kojeg ne možeš izaći. A tek lica, sudbine...!!! Uvijek je tu bilo nekoga od koga se nije moglo pobjeći. Nekoga se uvijek jednostavno moralo sre- sti. Poznatog ili nepoznatog. Uvijek je netko bio u blizini. Kao da smo se, nakon razgovora, prešutno dogovorili da zajedno putujemo.

Sve da sam i htio, zbog prirode moje profesije ne bi mi uspijevalo sakriti se ni na trenutak. U hodniku, u vagon resto- ranu, obasipali su me pitanjima, više-manje slušali odgovore, častili, tapšali, Ijubili po obrazima i dva i tri puta...

Bio sam dio njihovih života.Dio njihova putovanja...

Volio sam te divlje vlakove-rijeke i te zadimljene jureće šankove na kojima sam ostavio svoju ranjivu mladost da zau- vijek i nezaustavljivo odleti u nepovrat. Pao bi poneki stih ni- kad napisane i dovršene pjesme, riječi za tamu u ravnici, za neki osvijetljeni prozor u nekom selu koje je učas šmugnulo i osta-

72

vilo titrav svjetlosni trag na ne baš čistim prozorima. Padale su i ispovijedi, onako po naški, o ženama, vojsci, a govorilo se i o politici, grleno i tiho. Kako su danas daleko od mene ti vlakovi- vozovi!

I slike su izblijedjele i rasule se u ropotarnici sjećanja. Samo ponekad duboko u noći probudi me snažni, potmuli tutanj u grudima. To vlakovi-vozovi jure mojim venama, krvavim trač- nicama.

Postojala je i jedna jedina stanica na kojoj su se ti jureći zmajevi odmarali, a ja bih baš na toj stanici izlazio. Bila je to sta- nica moga djetinjstva - Vinkovci. Grad u kojem sam odrastao na obali rijeke koja ne teče. Grad u kojem su živjeli moji rodite- Iji. I grad koji su moji roditelji napustili jedne večeri dolazeći u Beograd možda jednim od posljednjih putovanja„Sava ekspre- sa", početkom jula 1991. A petnaestak godina prije toga, mislim baš da je bilo 1974, budio sam se u toploj postelji naše prostra- ne šokačke kuće.

Majka je donijela rakiju kojom me je uvijek izjutra budila. I slatko od višanja koje nitko kao moja majka nije znao spraviti. To je bio najbolji način da presiječem taj moj slavonski mamur- luk, kojega ama baš nikada nisam uspijevao izbjeći kad bih do- lazio u Vinkovce. Zatim bi otac stavio na kolica torbe pune maj- činih delicija: kulena, kobasica, šunke, kisele paprike, rakije i tko zna čega sve ne. Uglavnom, potpuno različit„menu" od onog zagorskog„sira-putra-vrhnja-mleka-jajca-i-krumpira..."

Al' sve to ide u Beli Zagreb grad!Mislim da je bila subota. Obično smo subotom igrali mati-

neje, predstave u maloj sali zagrebačkog ITD-a. Igrao sam toga popodneva Moj obračun s njima. Ili: Krležin obračun s nama, ka- ko sam kasnije prekrstio predstavu.

Moj autorski protest.Borba za san.

73

7.ObračunO vremenu partijske hajke, nemiru i buntu, utočištu i načinu kako je nastala predstava „Moj obračun s njima"i nastupu pred Krležom

„Tvojživot bit će borba sa divljim zvijerima"M. Krleža

Bilojeto vrijeme početka sedamdesetih.Opasno i teško vrijeme. Prošla je ne baš tako slavno '6S. sa

studentskim nemirima koji su, nažalost, od većeg broja mojih drugova, s kojima sam dijelio zanos, načinila kompromisere i spretne kooperante sa sistemom. Bilo je to vrijeme kad su se ideali prodavali u bescjenje i kad je cijela šezdesetosmaška generacija krenula u borbu za ostvarivanje svojih građanskih pozicija u društvu. Ali, bilo je to i vrijeme kad su se istaknuti partijski liberalno orijentirani političari, zakulisnim i inim igra- ma, ušutkali„u ime spašavanja nacije" od probuđenih naciona- lizama i kad su se lideri pravih demokratskih pokreta preko noći odstranili iz Partije jugoslavenskih komunista, sa zauvijek prili- jepljenim etiketama hrvatskih, srpskih, slovenskih, bosanskih i makedonskih nacionalista, uz sve one čudne i smiješne partij- ske pojmove i sintagme koje su išle uz nepoćudnu rabotu.To je vrijeme kad je netko preko noći bio sluga tehnomenadžerstva, imperijalistički plaćenik, izdajica, izrod...

Bilo je to vrijeme kada je SKJ doveo na čelne pozicije Ijude iz drugih i trećih redova, bezosjećajne kadrovike sa sintaksom partijske mašinerije, koji su ,,u ime obrane jugoslavenskog je- dinstva" nesmiljeno počeli provoditi čistke na svim društvenim razinama, gušeći iz temelja bilo koju demokratsku i liberalnu misao. Bilo je to vrijeme nekog modernog staljinizma, kojem sam se nagonski, svim svojim duhom, cijelim svojim bićem us- protivio.

U meni se tih godina budio pravi buntovnik i sve što sam igrao - igrao sam sa strašću buntovnika. I intervjue koje sam

74

davao uvijek sam riječima bojao u crno-crveno (na koncu sam u predvečerje raspada Jugoslavije, valjda znajući da se nikada za svoga života neću riješiti tih bojar i izdao knjigu s tim naslo- vom), a oštrica mojih nemira bila je uvijek upućena prema oni- ma koji su, neosjetljivi za muke naroda, bešćutno vladali.

Činilo mi se da nam netko krade sreću, koja je, nekako, bi- la nadohvat ruke, a opet, uvijek kad posegneš, neka mučnina u utrobi, neka šiba po prstima, neki vrag u nekoj tami koju su demagozi neuvjerljivo pokušavali zasvjetlucati svojim frazama, ali to svjetlucanje uvijek je imalo nešto od zveketa hladnog če- lika.

Nemir je, jasno, zahtijevao utočište. Morao sam se sa svim tim buntom, nemirom, skrasiti i osnažiti.Trebao mi je duhovni saveznik. Ne trenutačni, nego trajni. I to da me neće zbuniti, ostaviti u nedoumici, nego me, sa snagom koju sam imao, upu- titi prema horizontu. I tada se u meni dogodio Krleža, ne više onako lektirno iz gimnazije i s prigodnih recitacija, nego kao moj barut i kao moja voštanica kojom sam samome sebi, a na- dam se i drugim znatiželjnicima, osvjetljavao put.

U Krležinom djelu pronašao sam pravi uzor. Iščitavajući njegove romane, novele, eseje i poeziju, dakle tekstove koje je pisao između dva svjetska rata, pronalazio sam svako malo to- liko mnogo aktualnosti s vremenom koje smo mi toga časa ži- vjeli. Krleža je zaista, kao veliki psihoterapeut našeg patološkog stanja, dijagnosticirao sve što je bilo oko nas, ono vidljivo, ali i one zloćudne bolesti koje su tada još bile pritajene.

Tih godina izišla je i knjiga Predraga Matvejevića koja mi je poslužila kao pravi vodič kroz šumu uzavrelih tema o kojima je Krleža pisao, a koje su me proganjale i koje sam sebi htio po- složiti u glavi. Godinu dana slagao sam izabrane tekstove i učio ih napamet u kiparskim ateljeima Marije Ujević i Šime Vulasa, u kojima sam, kao u Ijudima široke duše, nalazio pravo intelektu- alno utočište i zaštitu.

Marija je u to vrijeme radila svoga Krležu, polako i strpljivo, u volumenu, prostoru, a ja, negdje iznutra, svoga, kao tapiseriju otkanu njegovim riječima, da bismo jednoga dana shvatili da je čitav atelje bio pun Krležinih skulptura, kao što je i meni glava bila puna Krležinih rečenica.

Trebalo je, ipak, iz te urotničke ugode i bunila izići van. Po- zvali smo zajedničkog prijatelja i velikog hrvatskog redatelja

75

Dinu Radojevića, čija je srodna duša s oduševljenjem prepo- znala snagu i aktualnost Krležinih tekstova koje sam izabrao. Napravili smo nekoliko proba u malom kiparskom ateljeu Mari- je Ujević, i rođena je neobična predstava.

Zupi sam rekao da imam gotovu predstavu i zamolio sam ga da nam napiše pozivnice za novu premijeru teatra ITD. On je, a da nije odgledao nijednu probu, odmah prihvatio. Na pre- mijeru smo pozvali oko 40-ak gostiju i željeli smo, namjerno, u gledalištu okupiti Ijude različitih političkih mišljenja i ukusa.Tu večer na istom mjestu bili su i Matvejević, i Mandić, i Kaštelan, i Šoljan, i Šuvar, i Bijelić, i Spaić, i Vrdoljak, i Ladan i Zupa i Stamać i Raos i Galić, i još neki čijih se imena ovoga časa ne sjećam, a koji su spadali u vlast ili disidente. Predstava je trajala 45 minu- ta. Poslije sam je odigrao vjerojatno više od tisuću puta. Igrao sam je u kazalištima, tvorničkim halama, u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima. Igrao sam je na festivalima, pa i pred drugomTitom.

Obračun s Krležom

Samo je nisam igrao pred Krležom.Krleža nije odlazio u kazalište, a ja nikada nisam htio, uza

sve navaljivanje njegove Bele, da mu bilo što glumim u njego- voj kući. Govorio sam da ja glumim u teatru, a ne po privatnim kućama. Govorio mi je da je bolje i da ne pokušavam u njegovoj kući glumiti, a u stvari je izgarao od želje da vidi što sam ja to napravio s tim„Obračunom".

I tako se jednoga dana pojavio u malom teatru ITD. Ja sam, kao što rekoh, bio u Zupinoj kancelariji, tj. u svojoj garderobi, kad je odjednom u sobu utrčao Tomica - punjena ptica, i za- muckujući jedva izgovorio:„Kkkkrrrleža..."„Što Krleža", pitaoje Vjeran.„Krleža je u teatru... Evo ga upravo ulazi..."

Zatim su se vrata otvorila i Krleža je ušao.„Bok, mali. Došel sam." Uslijedilo je kratko zatišje.„Kavu...", rekao je. Strčali su se svi u ITD-u. Donijeli su kavu. Krleža i Zupa su razgovarali. Ne- koliko rečenica o literaturi i o teatru. Bio je nervozan. Nije volio izlaziti među Ijude. Vjerojatno zbog problema s nogama koje su ga izdavale. Jedva je uspijevao na štakama pokretati svoje

76

ogromno tijelo. A možda i zbog nelagode što svojom pojavom impresionira obične Ijude.

Pojavom, dakako, i karizmom.Smjestili su ga u teatar među studente Filozofskog fakulte-

ta. Ja sam počeo predstavu. Nije to bila jedna od mojih boljih večeri, jer sam govoreći tekstove stalno razmišljao o tome da bih trebao zapravo prekinuti predstavu i zamoliti Krležu da pri- ča sa studentima i odgovara na njihova pitanja. I danas mislim da sam to trebao učiniti. Trebao sam biti do kraja dosljedan i iskren, jer ja sam govorio Krležine riječi bez želje da mi neko aplaudira zbog mog glumačkog umijeća. Ja sam ih govorio u njegovo ime, s nekim silnim duhovnim srodstvom, kao što sam to činio i kasnije, uvijek pokušavajući izravno djelovati na Ijude i pokretati u njima pozitivni otpor protiv nevoljne stvarnosti ko- ju smo živjeli. A toga popodneva sam odjednom bio uhvaćen u laži! Tu je sjedio čovjek koji je sve to napisao, a ja sam pred njim i pred drugima, na pozornici, glumio revolucionara. Nisam prekinuo predstavu. Izdržao sam do kraja. Bilo mi ježao Starog i nisam ga, zapravo, želio dovesti u nelagodnu situaciju. Bez ob- zira na bunt, čovjek mora imati obzira.

Predstava je završila i ja sam izašao iz dvorane. U toj pred- stavi se nisam klanjao publici, želeći i tako razdvojiti svoj umjet- nički i građanski angažman. Poslije nekoliko trenutaka, ušao je Krleža u sobu. Odložio je štake, i šutke sjeo na stolicu. Zatim je rekao:„Kavu!" I opet šutio. Zatim me je pogledao ispod oboda moga budućeg šešira (kojeg sam oporučno dobio u nasljed- stvo) i sasvim tiho rekao:

- ,,Je... mali moj, sviraš ti na violini, ali zapamti... Tvoj život će biti borba sa divljim zvijerima"

Često se, na svojim putovanjima, po svojim kućama i sta- novima, kolodvorima, aerodromima, hotelskim sobama sjetim te Krležine rečenice. Kad mi je bilo najteže i kad sam bespo- moćno lutao ovim svađenim pa mirenim, pa opet svađenim i opet mirenim prostorima, njegove proročke i pomalo očinske riječi upozorenja, odzvanjale su mi u glavi:„Tvoj život će biti borba sa divljim zvijerima... Tvoj život će biti borba sa divljim zvijerima... Ijudima..."

77

8.Sedamdeset prva0 hrvatskom proljeću, Budiši, sukobus visoko pozicioniranim drugom, hrvatskoj šutnji, cenzuri, sukobu s Bulajićem, briškuli1 trešeti među Imoćanima iMatanu

Proljeća 71. radili smo Spašene Edvarda Bonda u Gaveli. Režirao je Vanča Kljaković. Zagreb je ključao nekom posebnom energijom. Ivan Z. Čičak, s kojim sam znao tih uzavrelih godina ponekad popiti rakiju i koji je posebno volio kazalište, rekao mi je da dođem toga dana u Studentski centar, jer će, reče mi,„biti vatreno".

Nagovorio sam Vanču da prekine probe i krenuli smo iz Ga- vele u Studentski centar. Mislim da smo išli Vanča, Pero Kvrgić, Dino Radojević, Branko Ivanda, Drago Mitrović, Šovo, Zidarić, Foka, Mesarić i ja. Možda je bio još netko u našoj grupi i maloj koloni dok smo iz Frankopanske odlučno hodali do Savske, ali ne mogu se sjetiti. Studentski centar je bio dupkom ispunjen, ali ne bi se moglo reći da je vladala revolucionarna, prevratnič- ka atmosfera.

Govorili su razni govornici.Mnogi su pozivali na apsolutni štrajk. Neki su zaustavljali

stvari i jasno su se mogli prepoznati petokolonaši u njihovim redovima.

Onda je na scenu izišao Dražen Budiša.U ruci je držao Vjesnik iz'68. Na naslovnoj stranici, preko

Titovog govora, podcrtao je pojedine misli i rečenice Titova govora. Govorio je osvrćući se na te rečenice. Mladi Ijudi su ga frenetično pozdravili. Svako malo uslijedio bi pljesak. Govorio je bez srdžbe, zanosno i odmjereno. Bio je to govor dostojan najbriljantnijih tirada Robespjera ili pak Sent-Džasta. Mislio sam tada da pred sobom gledamo novog političkog lidera čija karizma sjaji nekom posebnom energijom.

78

Ubrzo su, nakon raspleta u Karađorđevu, mnogi studentski lideri iz Zagreba, završili u tamnicama. Počeli su divlje potkazi- vanje i denuncijacije, prodaja duša, kao za vrijeme staljinizma i sukoba sa Informbiroom.

Svijet se okrenuo naglavce.I nije toliki problem bio u najvišim državnim i republičkim

rukovodstvima, jer tu je ostalo još uvijek nekih pravih socijalista i revolucionara, koliko je pravi problem nastao u nadiranju či- tave horde, trećerazrednih, lokalnih rukovodilaca i„stručnjaka", koji su svojim neznanjem i beskompromisnim i dogmatskim socijalizmom ponovo vratili demokraciju u ovoj zemlji dvade- setak godina natrag u neki novi staljinizam.

Moja epizoda iz HNK-a71, i obročun s jednim visokim par- tijskim funkcionerom još uvijekje bila tema dana.

Što se to u stvari bilo dogodilo?Došao sam u Zagreb tih dana iz Srbije gdje sam baš zavr-

šio snimanje filma. Nakon što sam se dobro ispavao i ponovo doveo u građanski red svoje ispijeno filmsko tijelo, krenuo sam u obilazak kazališnih bifea. Prvo sam otišao do Gavele, jer mi je bila u susjedstvu, no nikoga nije bilo u teatru. Svi su otišli na ne- ki velikisastonok, rekoše mi, koji se događa u HNK.

Pošao sam tamo.Teatar je bio ispunjen do posljednjeg mje- sta. Glumci, pisci, režiseri, umjetnici Zagreba, sjedili su u teatru kao gledatelji svoje vlastite sudbine, kao polaznici neke speci- jalne političke škole, kao nesvjesni elementi ili čak potencijalni disidenti aktualnog političkog trenutka u Hrvatskoj, kojima je, eto, ni manje ni više, nego šef ideološko-političke komisije CK Hrvatske, došao održati taj historijski čas, tu povijesnu lekciju, objasniti stanjestvari i zavesti reda u te uzjogunjene i uvijek ne- mirne i sumnjive umjetničke dušice.

Uvijek je, naime, neko dolazio i pojašnjavao„stanje stvari"ili „kako stvari stoje", ili kako bi trebale stajati. To stanje stvari se navodno stabiliziralo, pročistilo i sve štima kao po koncu od Triglava do Đevđelije.

Budući da u kazalištu nije bilo nijednog slobodnog mjesta, sjeo sam sa strane na stepenice kojima se uspinjalo na pozorni- cu kao Hamlet u sceni Mišolovke, prije nego će pokušati uhvatiti u zamku savjest grešnog Kralja.

79

Visoki partijski funkcioner govorio je suhoparnim i stereo- tipnim jezikom i frazama, na koje smo bili svih tih naših politič- kih godina navikli i oguglali, i svojom nas je mrzovoljom upozo- ravao da dolaze neka nova vremena koja„neće baš imati mno- go obzira za radoznale i Ijubopitljive umjetnike", jer eto, kao što smo vidjeli, neprijatelj ne spava, neprijateljje budan i umalo mu je uspjelo, ali drug Tito i CK Jugoslavije... i tako dalje i tome slič- no...

Govorio je sve u smislu jedne opće izdaje u kojoj su izdaj- nicima bili proglašeni Ijudi kojima sam ja, kao uostalom i mnogi od nas tamo prisutnih vjerovali i koje smo poštovali.

Vrhunac je bio kad je nazvao MikuTripala„malim Hitlerom" Baš tako je rekao - mali Hitler! Poslije Šovagovićevog iskrenog govora, u kojem je tražio da mu se objasne neke stvari oko eko- nomske politike zemlje, put deviza i stanje nacionalnog pitanja, visoko pozicionirani drug je rekao da on cijeni Šovu kao glum- ca, ali ako se petlja u političke stvari da onda mora biti spreman i politički za to odgovarati.

Svi su nakon toga ušutjeli i osjećalo se kako je nelagoda i neka ledena jeza prolazila kroz tijela svih umjetnika koji su sjedili prikovani za svoje stolice, osjećajući stravu nadolazećih vremena koja su prijetila ukinuti onu umjetničku slobodu koju smo ipak donekle imali u toj Jugi.

Zar će nas birokrati, Ijudi-funkcije, neki bezmirisni i nestra- stveni tipovi izjednačiti s jadom, tugom i beznađem Mađarske, Češke, Poljske, Rumunjske, Bugarske ili Albanije?

Da mi nije dirnuo Šovagovića, možda bih se i sam, kao i svi drugi uostalom, zavukao u sebe i u našu intelektualnu ne- moć,još od Krležina slučaja potvrđenu, izgleda jedinu ispravnu poziciju, nakon svih neuspjelih Obračuna, ali se u meni pobu- nio buntovnik iz djetinjstva koji nikada nije mogao prešutjeti nepravdu, i kojega ni rođeni otac, sa svim svojim uvježbanim i prostudiranim metodama, nije uspio pokoriti.

Dakle, visoko pozicionirani drug lično cijeni Šovu, ali sve do granice dok je Šovo ono što on misli, i ako Šovo šuti, ako Šovo ne pita u kojoj to zemlji živi, Šovo je dobar, ali ako pita, recimo, kuda idu te devize i koliko su to naši narodi zaista jedinstveni i koliko se bratski vole, Šovo se petlja u političke stvari, a ako se petlja Šovo i njemu slični, moraju biti spremni snositi posljedi-

80

ce, a posljedice su kazne, što će reći, bio ti Šovo ili ne bio, cijenio ja tebe lično ili ne, ako se petljaš, mi tebe moramo usmjeriti, pa ako treba i zbajbučiti, i najbolje je, brate, nemoj se petljati, daj šuti, glumi tamo, unesi optimizam među samoupravljače, po- kaži neprijatelju koji ne spava da i mi imamo glumca, iliti konja za utrku, i ne gunđaj, zar svaki mjesec ne dobivaš osobni doho- dak, zar sindikat ne dobiva svinjske polovice, koji ti je vrag, šuti, ne petljaj se, neprijatelj je budan, neprijatelj ne spava...

Podigao sam ruku i zatražio riječ u toj poniženosti tijela i duša što su me okruživali. Moja se slabašna ruka hamletovski iz- dignula toga jutra u prepunom HNK-u, odlučivši se usprotiviti, protestirati, pa ako treba i slomiti pred tim dogmatskim novim Milovanima, Jovanima i Radovanima...

Za stolom na pozornici sjedili su, dakle, drug iz CK, jedna drugarica koje se ne sjećam i čuveni hrvatski tenor, koji je ujed- no bio i sekretar partijske ćelije HNK-a.

Drug Tenor iz svoje operske perspektive nije mogao naslu- titi hamletovsku opasnost koja je vrebala sa sporednih stepeni- ca i koja mu tog trenutka nije mogla ništa drugo predstavljati do običnog glasnika iz Verdijeva Otela ili statista sa zadatkom iz Seviljskog brijača. Dao mi je riječ, očekujući valjda da će taj mla- di glumac zagnjaviti nekim dosadnim pitanjem i tako prekinuti ledenu napetost koja je smrznula dvoranu, nakon dosta politič- ki nepromišljene geste istaknutog druga iz CK Hrvatske.

Pridigao sam se sa stepenica i odmjerenim i sigurnim gla- som, bez imalo nervoze ili treme, otpočeo svoj protest.

- Nejdavno sam snimao film na jugu Srbije. Igrao sam mla- doga učitelja, Ijevičara i snimao sam mnoge scene sa školarci- ma, djecom između deset i trinaest godina. Kad sam polazio za Zagreb, jedna djevojčica meje upitala:

„Kud ćeš, Učo?",,U Zagreb", rekao sam.,,A je li to Hrvatska?"Jest.",,Pa kud ćeš, učo, među te ustaše!"Pitam vas sada - što mislite kako će se odraziti ova javna

politička drama, kojoj ste preko TV-a dali razmjere obračuna s nacionalistima koji su se spremali rušiti socijalistički sistem, na psihe i duše mladih Ijudi koji o tim stvarima ništa nisu znali, a kojima se sada nudi sudjelovanje u obračunima s neprijateljima

81

države i naroda? Osim toga - rekao sam - CK Hrvatske broji više od trideset članova. Vi tvrdite da su nekoliko njih grdno pogri- ješili. Pitam vas, što je ostalih tridesetak članova CK, uključujuči i vas kao predsjednika ideološko-političke komisije, radiio dok su Savka i Mika griješili? To znači da ste svi vi morali biti na neki način korumpirani, i to znači da ja vama moram uskratiti svoje povjerenje, jer tko meni danas garantira da vi sada niste neki Kinez ili Rus, njihov agent?

Još sam nešto govorio o demokraciji i kako toja zamišljam demokratsko socijalističko društvo. Govorio sam o slobodi miš- Ijenja i govora, o filmovima koji nisu imali razloga bivati zabra- njivani i cenzurirani.

Nakon moga govora uslijedilo je par trenutaka apsolutne tišine, a zatim se prolomio gromoglasni pljesak, silinom koju nikada poslije nisam čuo u ovacijama poslije nekih uspješnih predstava na toj istoj pozornici.

Drug iz CK je pokušao nešto odgovoriti, ali se je zbunio i sapleo i uspio tek promucati nekoliko nesuvislih rečenica. Na- stala je neugodna tišina u kojoj je zastrašujuće odjeknuo bes- pomoćni krik neke operske zboristice, koja je počela govoriti o ponižavajućem položaju i statusu članova zbora HNK-a, i sve je prijetilo da se pretvori u dosta bučnu protestnu tribinu, kojoj su Šovini i moji govori, na neki način, kumovali i dali poleta, te uvaženom opernom prvaku i sekretaru nije ništa preostalo nego da, povišenim glasom izvježbane operske intonacije, pre- kine taj neželjeno podivljali sastanak, pozivajući članove par- tijske organizacije HNK da se za petnaest minuta nađu u maloj pokusnoj dvorani, gdje će se zauzeti stav, dati smjernice i opće- nito vidjeti na koju će notu svirati.

Osjećao sam se kao mladi Krleža kada je 1918. zalutao u dvoranu Kola, na onu poznatu pijanku koja se pretvorila u„Pija- nu novembarsku noć". Osjećao sam se kao mladi pjesnik, koji je nakon verbalnog obračuna s pukovnicima i generalima, i osta- lom pijanom bratijom, što su se, nakon donedavnog krvoproli- ća u kojem su jedni drugima klali grkljane i kopali oči, ponovno te noći grlili, ispijajući čaše traminca i burgundca i pjevajući sta- rogradske pjesme, zaklinjući se u vjernost i bratstvo i jugosla- venstvo koje će ih spasiti pred Germanima i Italijanima. Grlili su se i tancali, a zapravo besramno lagali jedni drugima, čekajući

82

pogodne trenutke da se ponovo dohvate za grkljane, kao što će to i učiniti '41, pa se opet nakon četiri godine zvjerskoga ubi- janja grliti i Ijubiti u obraze i zaklinjati u bratstvo i jedinstvo, da bi napokon sve to skončali, vjerojatno jednom zauvijek, u ovim najnovijim ratovima kojima smo još uvijek svjedoci i čije rane pokušavamo vidati Ijekovitim travama s velebitskih i nekih dru- gih opustjelih visoravni.

Rekoše mi da je istaknuti drug iz CK odmah nakon toga sa- stanka požurio u CK izvještavajući tamo da je bio napadnut od hrvatskih nacionalista. Nemalo su se iznenadili kad su u provje- ri mojih podataka pronašli: Ja sam od roditelja srpske nacional- nosti, koji su članovi Partije i učesnici NOB-a od '41.

Koga je to majka rodila?Problemi koji su uslijedili bili su neugodni, ali ne katastro-

falni, pa i pomalo paradoksalni, jer sam ja, sukobivši se iz umjet- ničke baze s visokim drugom, izrazivši u Ijutnji svoju sumnju tko je i što je, ispao hrvatski nacionalist, a upravo ortodoksni nacionalisti vidjeli su u meni opasnu Jugoslavenčinu.

Spasila me i činjenica što su ipak u najvišim partijskim krugo- vima ostali neki pametni i mudri Ijudi, koji su ublažavali ovu osvet- ničku i pomahnitalu bratiju koja je na sebe preuzela zadaću da spasava jugoslavenski komunizam od ove liberalizacije i demo- kratičnosti, koja jezapravo prijetila da jednoga dana ukine upravo njihove neprikosnovene položaje i povlastice, i krene u izgradnju jednoga novoga, suvremenijeg i ravnopravnijeg društva.

Bilo je to opasno vrijeme u kojem su se izgubili i nestali mnogi talenti, pa nije bilo teško zamisliti i nestajanje sa scene i jednog mladoga glumca, što bi mi se vjerojatno dogodilo da me ipak nisu uzeli u zaštitu neki važni Ijudi iz umjetničkog ali i političkog života.

Slavko Sajber je bio sekretar Gradskoga komiteta SK i vje- rojatno sam tada najviše njegovom zaslugom prošao kroz pu- kotinu Scile i Haribde, neoštećen. Dapače, Tonči Vrdoljak meje ubacio u Prosjake isinove.

Ali neki drugi su zaista nastradali.Vrata su im se zatvorila.Svjetla ugasila...

83

Među Imoćanima

Zavolio sam od prve to sjajno Raosovo literarno štivo. Imotski sam do tada poznavao samo preko moga pašanca Ma- rinka Petričevića Čarlija, koji je gajio običaje iz rodnoga kraja i pretvarao često naše obitetjske večere i ručkove u mediteran- ske delicije.

Uskoro smo došli u Imotsku krajinu da snimimo dijelove TV serije koji su se tamo događali. Nisam mogao ni sanjati koli- ko će taj kraj, sa svojom posebnom prirodom i običajima, dubo- ko u meni odjeknuti. Družeći se s braćom Kukavica iz Runovića Gornjih i njihovim društvom, postajao sam istinski Matan.

Pilo se tu iz noći u noć, kartalo briškule i trešete. Zalomila bi se poneka ganga. Pekli su se janjci i igralo se na balote iza Matinog restorana. Pivale su se imotske i dalmatinske pisme i samo je poneki od njih, pomalo sumnjičavo, gotovo ne vjeruju- ći, gledao kako se to lički Krajišnik uspijeva pretvoriti u pravog imotskog vlaja.

Nisam to znao ni ja, iako sam osjećao kako moje tijelo po- prima istinske kretnje toga prosjaka-torbara.

Bio je to sjajan posao Tončija Vrdoljaka i svi smo mnogo očekivali od premijere na malim ekranima. Pogodila nas je od- luka o zabrani prikazivanja serije. Službena obavijest bila je po- litička i dalo se naslutiti da se serija zabranjuje zbog istoimenog Raosovog romana koji je upravo objavio, za kojega su neki de- žurni književni, ali i društveni kritičari, ustvrdili da je djelo„pro- žeto nekim nacionalističkim idejama i mislima".

Nadali smo se da će zabrana biti uskoro skinuta i nespora- zum ispravljen, jer u seriji zaista nije bilo ama baš ničega zbog čega bi se mogla i trebala zabranjivati. Ipak, ostala je u bunkeru punih dvanaest godina.

Godine71. u nekom sličnom bunkeru završio je i film Ži- vojina Pavlovića Crveno klasje, u kojem sam igrao glavnu ulogu, iako je, da paradoks bude veći, pobijedio na festivalu u Puli. De- žurni partijski dušebrižnici su naknadno shvatili da film dosta oštro govori o poslijeratnim vremenima osnivanja seljačkih rad- nih zadruga i ranim zabludama jugoslovenskog socrealizma.

Zabranjena je bila i veličanstvena Žikina filmska etida Za- seda, i Makavejevljev film Misterija orgazma i neke knjige i izlo- žbe bijahu zabranjivane tih godina.

84

Uopće, umjetnička stvarnost se nekako podijelila na držav- ne umjetnike, koji su radili velike i skupe projekte, poput Bulaji- ćeve Neretve i siromašne umjetnike, u koje su spadali svi ostali.

Osjećao sam da mi je mjesto, moja estetska i moralna opre- dijeljenost, među ovima drugima, koji su na neki način svojim filmovima i predstavama, na jedan pravi umjetnički način, ispi- tivali našu ranjivu prošlost i stvarnost, i kritičkim okom opisiva-li Ijude i događaje stvarajući prepoznatljive filmske i kazališne estetike.

Slijedeći svoje umjetničke nemire, nekoliko godina kasni- je, polemizirao sam sa svemoćnim Veljkom Bulajićem. Pale su teške riječi, a bilo je i uvreda. U toj me polemici nitko od mojih filmskih prijateija, osim Pavla Vujisića, nijejavno podržao.

Bilo je jedno pismo podrške iz Istre, čini mi se. Javila se ne- ka gospođa i preklinjala da se veliki umjetnici ne bi trebali pred radničkom klasom svađati. Ali i to je, valjda, napisano u ured- ništvu ili nekom drugom paukovu gnijezdu.

Svašta se radilo...

85

9.Akter, dobrovoljni azilOZupi, kazališnom iskoraku, odmicanju od institucije, ortaštvu s redateljima od ukusa i Ijudima s kičmom

Kad smo radili Akter, bili smo zaista u jednoj vrsti dobro- voljnog azila, kojeg smo odabrali prema vlastitoj savjesti. Sami smo na neki način odredili koliko ćemo tako djelovati. Predsta- vu bismo obično pripremali godinu dana, recimo Sovu, s dra- maturgom, teatrologom i profesorom Vjeranom Zupom. Radili smo polako i studiozno, a pored svega, naš rad bio je i primjer zajedništva, prepoznavanja misli i htijenja. Među namajezaista vladalo duboko poštovanje i duboko prijateljstvo. Potpuno po- vjerenje. Mi smo međusobno, uvježbavajući komad, prešli onu posljednju granicu... teško je to imenovati, recimo, perceptiv- nog prepoznavanja.

Uvodili smo u naš rad mlade glumce. Kad danas, sa čita- vim svojim izvedbenim i receptivnim iskustvom, pogledam što smo napravili kroz Akter, onda mi je jasno da je Sova bila dale- ko, daleko ispred svog vremena i tadašnjeg dežurnog kazališ- nog ukusa.Ta predstava je jurila snažno naprijed, u neko doba koje se tada u širem kontekstu nije ni slutilo. Imala je, srećom, sljedbenike, Ijude koji su je prepoznali, a dobila je čak i dvije ugledne nagrade na ondašnjim festivalima.

Nikad poslije nisam pokušao raditi takvu vrstu teatra, jer je to kazalište, zapravo, jedna vrsta majstorske klase koja zahtije- va čitavog čovjeka, nekoga tko će pristati povući druge Ijude, pristati na ulogu lidera, jezgre, osobe koja je apsolutno i s pu- nom koncentracijom posvećena samo kazalištu. I tad me je u ulozi lidera, dogradnje te poetike, bez obzira na to što je Akter bio moj drugi dom, sprječavala moja glumačka karijera, činje-

86

nica da sam paralelno snimao filmove ili radio druge predstave u drugim kazalištima.

Akter nije imao nikakvu društvenu potporu i radili smo sa stopostotnim entuzijazmom, a radilo se u dosta rizičnom i pomalo mračnom vremenu. Kad kažem mračno vrijeme, onda mislim na te osamdesete kao doba kojim je odjekivala politika regresije i jedne sofisticirane represije, politika koja nas je vu- kla dvadeset i trideset godina unatrag, prema nekom novom staljinizmu, politika koja nas je okrenula protiv Ijudskih prava i demokracije, prema novoj birokraciji i cenzuri. Bilo je to vrije- me zabrana gledanja pojedinih predstava, nekih novih duše- brižnika, ali i vrijeme kad se neki zagrebački intelektualci nisu predavali, dakle, vrijeme neke osobite hrabrosti, kojoj je i Akter pripadao.

Volio sam te Ijude s kičmom, mislim na Zupu i Božidara Vi- olića, Ijude koji se nisu predavali, podavali i prodavali.Tu je i Vi- tez sa svojim posebnim svijetom otpora, drugom koncepcijom nemirenja i nepristajanja. Violić me je uvijek nekako fascinirao kao režiser i kad o njemu mislim, on je kao jedno staro dobro crno vino. Uz Kostu Spaića, Violić je kazališni redatelj koji je me- đu nama glumcima bio posebno cijenjen. S njima sam, kao glu- mac, ali i s drugima, imao punu stvaralačku slobodu, i oni su je poticali, u meni razvijali.

Radili smo tople i divne predstave koje su baš insistirale na glumačkoj, odnosno umjetničkoj slobodi, recimo Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi u režiji Joška Juvančića ili njegova režija Grižule u kojoj sam igrao sasvim sumanutog Dragića, ne samo „uzetog" od vila, nego mi je Jagoda Buić napravila i kostim koji je izazivao smijeh čim bih se pojavio na sceni. Kosa mi je stajala uvis, kao da sam konstantno u stanju šoka.

Volio sam redateljski zagrebački teatar kojim su ravnali i vladali Spaić, Dino Radojević, Georgij Paro, Tom Durbešić, Ju- vančić, Gerić i Petar Veček, dakle, redatelji koji su glumcu omo- gućavali autorsku poziciju. Znali su iz glumca izvući stvari za koje glumac i nije znao da u njemu postoje.

Nikad nisam bio osobno poklonik čisto glumačkog teatra, dakle, zanatskog teatra u kojem nam glumac pokazuje svoje vještine i beskrajne mogućnosti svojih mijena. Nije to loše ka- zalište, to može, ako se dobro i s mjerom napravi, biti i dobro kazalište, samo mi je uvijek bilo ugodnije surađivati na pred-

87

stavama u kojima redatelj ima viziju, ima svoj svijet, zna kamo predstava smjera, što hoće, a kad bismo, radeći na takvoj pred- stavi, stigli do kraja, obično bi se otvorio kazališni krov i uka- zalo neko ohrabrivo nebo. Uvijek sam volio jakog redateljskog partnera.

Bio mi je saveznik u onom neizvjesnom.Dobro je to imati.I tako biti.

88

10.Hajka i hajkeO nastupu pred Titom, osjećaju dvorjanstva, pijanoj kumrovečkoj noći i Krleži Marije Ujević i jahačima lude babine kobile

Bila je godina77.Snimao sam Hajku Živojina Pavlovića negdje u dubini i po

gudurama Crne Gore, kad je stigla depeša iz Zagreba da me se ima hitno prebaciti u Zagreb, jer sutra trebam govoriti Krležu pred Titom.

Čini mi se, nisam siguran, da je Milka Planinc stajala iza tog poziva. Ona se ustoličila nakon hajke na hrvatske nacionaliste. Žika je bijesno bacio scenarij na zemlju i nešto sočno opsovao. „Govoriti? Zar samo uz šah šute?" rekao je aludirajući na glaso- vite šah-partije između Krleže iTita. I ja sam bio spreman odbiti tu čudnu i iznenađujuću ponudu. Žika je za mene bio veći ge- neral i od Broza i od Bakarića, ali je direktor filma brzo smirio na- še buntovničke, disidentske reakcije, štiteći ne samo nas i film, nego, bogami, i sebe.

Doslovce me skupa s mojim malim Danilom, koji je bio sa mnom tih dana na snimanju, deportirao za Zagreb. Pošao sam iako me je kao zlokobna sjena pratila Žikina opora rečenica:„ldi, samo idi, i budi i ti dvorski glumac."

Bio je to put nelagode. S jedne straneTito kojeg sam poš- tovao i cijenio, s druge strane taj užasan osjećaj umjetnika koji umijećem opslužuje dvorjane. Sjetio sam se što je sve Šekspir sa svojom putujućom družinom činio ne bi li se domogao dvor- janske zaštite, koja meni ne da nije trebala, nego mi je smetala.

Što bi se dogodilo da sam odbio?Bi li Hajka ikada bila završena, ne znam.Stvorio sam se dakle brzinom svjetlosti u„Spomen domu"

u Kumrovcu i uredno ispijao viski najednoj od raskošnih terasa toga velebnoga zdanja. Pitomi zagorski bregi, ravnodušni na

89

moju nelagodu, bili su u vidokrugu kroz prozor. Oko šanka su se sjatili i muvali silni političari, koji su se, bar iz moje perspektive, doimali kao srednjoškolci na maturalnoj ekskurziji. Izmiješani s milicijom u civilu i tajnim agentima, budili su u meni sažalje- nje i gotovo neki neuklonjiv prezir. Pokreti su im bili službeni, umjetni, bez strasti, i činili su mi se kao nekakvi klonovi, roboti i igračke. Oni su se štitili nekom svojom važnošću, a bili su ko- reografirani, i uredno čekali da od protokola dobiju znak kada treba izići na drugu terasu, ispod koje će predsjednik svakoga časa proći, da bi mu tamo ti isti visoki partijski rukovodioci, po- nizno i odano, kao zadivljeni srednjoškolci, aplaudirali.

Zar ti statisti, ta trbušasta glumatala, osjećaju komuni- zam?

Možda...Ma... vraga!Zamarala me i vrijeđala ta slijepa poslušnost. Već sam

posezao za trećim ili četvrtim viskijem da isperem iz duše taj poznati zadah kožnih udbaških kaputa i oznojenih dlanova nesretnih potkazivača koji su me gnjavili svojim do bola ne- spretnim pozdravima. Bilo je u tim stiskanjima ruke nekog pre- šutnog dogovora koji je gotovo nudio suradnju, od čega mi se utroba prevrtala.

Nemalo iznenađenje bila je i pojava jednog dragog susje- da, za koga nisam ni u snu mogao pomisliti da radi za miliciju, a koji mi je stidljivo i sav crven u licu na uho šapnuo:

- Ja sam večeras za tebe zadužen.- Ma nemoj? - upitah.Kimnuo je glavom. On je zadužen za mene?- Misliš da bi me netko mogao od ovih... ? - upitah.- Ma ne.Tebe? Ne...- Nego?- Zadužen sam da ti ne bi nešto...-Što ?- Pa... znaš.- Što?- Da ne bi onako s jezika nešto - mucao je, a onda gubeći

živce zaprijetio - i stani s tom rakijetinom!- Ovo je viski! - branio sam svoj spasonosni napitak.- Onda stani s tim viskijem!- Da naručim votku? - upitah.

90

- Ne, ne, ne... - rekao je i pogledao barmena koji je sklonio i bocu i čašu.

Bili su tu na toj terasi svi. I Jure Bilić i Vrhovac i Bakarić, i svi članovi CK Hrvatske. Zatim je netko iz protokola rekao nešto kao:„ldemo, drugovi! DrugTito dolazi..." i svi su se šutke i poni- zno uputili prema terasi ispod kojeje uskoro trebao proćiTito s mladim i perspektivnim jugoslavenskim političarima koji su bili polaznici kumrovečke Političke škole.

Pojavio se u bijelom odijelu nošen sparinom kumrovečke političke noći i dočekan ovacijama svojih partijskih drugova iz CK Hrvatske, koji su čvrsto aplaudirali po uhodanom ritmu kojim se pozdravljalo komunističke vođe od Lenjina, Staljina, Hruščova, Brežnjeva, Čaušeskua i kako se već nisu zvali ti jahači lude babine kobile iz one priče o Baš Čeliku.

Bilo me je nekako stid, dok sam i sam aplaudirao, doduše ne tako srčano, jer mi je kroz glavu neprestano prolazila gorka Žikina rečenica:

- Idi, idi i ti, i budi dvorski glumac.Ostao mi je i dan-danas zagonetan taj magnetizam koji

ih je povezivao, to umijeće poniznosti, jer sam znao da su svi u svojim centralnim i inim komitetima mali bogovi, mali titići i maršalići. Bilo je tu nečeg kolektivnog u svijesti od Richarda III, one nakaznosti, koja mi nije toliko smetala zbog Ijudi, tih politi- čara i agenata, koliko zbog toga što se na taj način unakazivao moj san u sve ono što sam utopistički vidio u komunizmu. Ali to je, očito, bio samo moj problem. Neka nevidljiva britva krenu- la je i prema mom licu želeći, vjerojatno, budem li neotporan, unakaziti i samoga mene.

I moju dušu.Zatim smo svi skupa, rukom nekog nevidljivog ceremoni-

jal meštra, povedeni na svoja mjesta u veliku dvoranu gdje je čekala bogata trpeza, muzika i sve što ide uz taj banket koji je neodoljivo podsjećao na Krležinu 1918. Ali ovaj put sa mnom, koji sam, kao u lošem filmu, pao u još lošiji kadar, u tu pijanu kumrovečku noć.

Stolovi su bili poredani u veliko slovo U i tamo su se uredno smjestili svi ti političari. U sredini stola sjedili su Tito i Jovanka. Njima sa strane, s lijeve i s desne, bili su Bakarić i Milka Planinc, pa onda svi ostali već prema utvrđenoj hijerarhiji.

91

Pronašao sam i svoje ime zapisano na jednom od stolova sa strane, za kojima su sjedili neki meni nepoznati generali i ne- ki Ijudi, valjda izosiguranja u civilu. Ispred stolova bila je posta- vljena mala pozornica s nekoliko muzičara koji su svirali neku tihu i dozlaboga dosadnu glazbu. Zatim su se počeli smjenjivati pjevači od kojih nikoga osim Josipe Lisac nisam znao i koji su valjda bili, kako se to tada radilo, izabrani po„republičkom klju- ču". A ja sam se ipak, unatoč nelagodi, potiho nadao da ću ja svoga Krležu govoriti u nekom prostoru koji će bar malo pod- sjećati na teatar. Što ja to radim u ovoj pijanoj političkoj krčmi, mislio sam, stišćući koljenima Marijin kipić Krleže pod stolom.

Meni dodijeljen agent se bogme preznojavao, vidjevši da nisam nešto oran.

Olovni vojnik

Ta mala, slatka i do boli tužna Marijina skulptura sklupčala se tu pod stolom Centralnog hrvatskog komiteta, na kome se opet prolijevao burgundac i prevrtala pečenja iz pijane novem- barske noći 1918, samo s drugim akterima i u drugim uniforma- ma, pa ipak tako prokleto istima, kao da nisu ovuda prohujale sve te krvave godine i kao da neće uskoro opet nad našim gla- vama vijoriti ratne zastave i dim baruta.Ti isti Borojevići i Kva- ternici opet će mahati svojim pijanim zdravicama i voditi u pro- past ove jadne narode koji ovoga časa gledaju u svojim toplim domovima neke filmove ili reportaže s nogometnih utakmica, ne sluteći što to i tko to o njihovim sudbinama u ovoj pijanoj noći sniva.

Elem, jelo se i pilo se i pušilo. Smijuljilo, žamorilo, i nije se uglavnom slušalo te osrednje pjevače, osim kad se Josipa Li- sac pojavila. Tito je tada odložio svoj pribor za jelo i bilo je do neizdržljivosti smiješno kako su to, gotovo kao u Joneskovoj komediji, ponovili svi centralnokomitenti, opasno zveknuvši srebrnim viljuškama i noževima. Zatim je Tito zapljeskao Josi- pi i svi su, na taj mig, zdušno zapljeskali. Izraz oduševljenja na njihovu licu bioje točno u mjeriTitova oduševljenja. Ako biTito frenetično pljeskao, i oni bi znojili dlanove. Ako jeTito malak- salo klap-klap klapnuo, i oni bi malaksalo klapali. Bio je to savr- šeni mehanizam lojalnosti, proračunatosti i licemjerja. Ili je bilo

92

nešto drugo što je izmicalo mojoj umjetničkoj duši. Ni do dana današnjeg, bogme, nisam siguran. Jer, oni su bili, za tim stolom, kao neko živo biće koje ima svoje udove, svoju glavu. Naravno, glava je bioTito.

Mislio sam što ja da radim u ovoj poluoperetnoj, poluko- mičnoj situaciji sa svojim Krležom i tko je taj koji me je uopće izrežirao u ovu pijanu novembarsku noć?

Odlučio sam da ne pravim mnogo skandala, nego da se prilagodim ovoj neobičnoj situaciji. Nisam ni ja zaboga od ju- čer. I ja sam bio već dugo godina Titov pionir i ušla mi je pod kožu manira spašavanja žive glave na ovim našim vrelim pro- storima.

Kada me je admiral Vilović potapšao po ramenu i rekao: „Red je na tebe!", već se uveliko završila večera i pilo se crno vi- no i još crnja kava. Muzika je načas odstranjena s pozornice i ja sam se sa svojim Krležom pojavio u sredini velikog slova U.

Nastala je grobna tišina i svi su me nekako znatiželjno gle- dali a ja sam znao da zbog svojih šezdesetosmaških nervoza nisam baš bio naročito omiljen među večerašnjom publikom.

- Imali ovdje mjesta za Krležu? - upitao sam i ugrizao se odmah za jezik, jer zaista nisam imao namjeru provocirati.

Moj čuvar se uhvatio za glavu. Svi su šutjeli. Nastala je ne- ugodna i duga tišina, a zatim je Šuvar, na njemu svojstven, cini- čan i šaljiv način, promrmljao:

- Evo, stavi ga ovdje ispred mene i Jakova - rekao je poka- zujući na prostor između njega i Jakova Sirotkovića.

I zaista, ja sam postavio svoga maloga Krležu na stol izme- đu čaša i boca vina i tragova prolivene kave. I dok sam ja počeo govoriti esej o Krležinom putovanju vlakom kroz daleke ruske krajeve i njegovom razgovoru s uvaženim gospodinom Vu San Pejom, kojem je uzaludno pokušao objasniti sve suprotnosti srpsko-hrvatsko-slovenskih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, moj dragi Krleža počeo je putovati od ruke do ruke svojih nekadaš- njih partijskih drugova sve dok nije stigao na sredinu stola is- pred Tita i Bakarića.

Nitko me nije ni slušao ni gledao, samo se tiho širio podsmješljivi šapat o Marijinoj skulpturi i o ovome tužnom pi- scu koji je, iz ove moje perspektive, neodoljivo podsjećao na jednog od patuljaka iz bajke o Snjeguljici.

93

Tada mi je odjednom mozak stao. Nisam se mogao sjetiti sljedeće rečenice. Nastala je neugodna tišina. Razmišljao sam da se jednostavno pokupim iz ove sobe i bez riječi odem za- uvijek od ovoga pijanoga stola, ali me onaj isti Titov pionir u meni, kome, ipak, moram dosta toga u životu zahvaliti, u zadnji trenutak spasio, šapnuvši mi spasonosne rečenice kojima sam završio tu svoju neslavnu avanturu dvorskoga glumca, te pija- ne novembarske noći 1977. godine.

Vratio sam se na svoje mjesto i dugo šutio, ispijajući po- mamno taj kutjevaćki burgundac, od kojega mi se već počelo dobro vrtjeti u glavi i kojim sam pokušao dezinficirati svoju ta- nanost, ne bi li sutra ujutro opet mogao sebe u ogledalu bez prezira pogledati.„Možda mi je ovo trebalo da se uvjerim", po- mislio sam.

Ne znam koliko je vremena prošlo, kad me je iznenada opet po ramenu dotakla ruka admirala Vilovića koji mi je šap- nuo:„Drug Tito vas moli, ako niste suviše umorni, da mu izgo- vorite Krležinu baladu 'Kevenhiler'" Ustao sam se od stola kao navijeni olovni vojnik koji je spreman zaplesati na stolu kad se kom god prohtije. Stao sam na isto mjesto u sredinu stolova. Zatim mi je Jovanka Broz mahnula rukom da priđem bliže.„Ba- ko, bako, zašto imaš tako velike oči? Da te bolje vidim, djevoj- čice moja". Prišao sam bliže i počeo govoriti stihove. Izgovorio sam glasoviti stih:

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo...Tito je glasno dobacio:- Pa nigdar ni ne bu da nam nekak ne bu.Dvoranom je odjeknuo smijeh i urnebesni pljesak. Kao

spretan pionir nastavio sam rečenicu treću, pa dao prostorTitu da još jedan gol zabije. Tako do kraja te divne Krležine balade Tito i ja stihom do stiha driblamo kao spojke u napadu jedne besmislene utakmice.

Na kraju smo Tito i ja, ja i Tito, i čitav Centralni komitet hr- vatskih komunista, i Krleža i Sava i Drava i Kumrovec i Goran Kovačić i sva tri Pupačićeva brata, proslavljali uz šampanjac tu sretno završenu pijanu novembarsku noć, i smijali se, smijali se moru... potopljenoj pučini... ili...

94

Opet u istom kolu

Nekoliko mjeseci kasnije, na Sterijinom pozorju, poslije velikog uspjeha Kiklopa Ranka Marinkovića, sjedio sam na slič- nom, depešama uređenom prijemu, zajedno s Kostom Spaićemi Borisom Buzančićem, u jednom od novosadskih hotela.

Nakon muzikei nakon bijelih vršačkih vina,Tito jetražio da mu opet govorim Krležu. Ovaj puta s mnogo smijeha i uspjeha odjekivali su Krležini eseji pred Titom i CK Srbije koji se do suza zabavljao Krležinim rečenicama. Otkud toliko smijeha, pomi- slih. Govorim vjerojatno najbolnije istine o stvarnosti, a salve smijeha.

Zar je Krleža srpskim funkcionerima smješniji od Nušića?Na kraju večeri tajnu mi je otkrio Josip Vidmar. Večer prije

mene, nakon one čudne kumrovečke noći, u Kumrovcu je sje- dio za istim onim velikim stolom Krleža. I u jednom trenutku, pred svim službenicima, podigao glas na Bakarića:

- Ne buš ti mene povlačil ko balavca po novinama. Ja sam prije tebe bil komunist.

A ja se pojavio sutradan s pitanjem:- Ima li ovdje mjesta za Krležu?

95

11.Kazališni bifei - svratišta i stratištaO mirisu kazališnih bifea, šank-dežurstvima, raku kojeg je Bata Stojković učio pušiti, bankašima kazališnih stolova,Radmilovićevom osobnom Hrvatu,Mihizovom osobnom zatvoru i jednoj pikovoj dami

Kazališni bifei su za kazališne trudbenike, uvjerio sam se, gotovo važnija mjesta i od same pozornice.

Uvijek su smješteni ispod ili iza, nekako sa strane u kazališ- nom labirintu. Zidovi mirišu na glumačke kostime, goveđe gu- laše, fileke, alkohol proliven prethodne noći.

Uvijek, ma u kojem takvom bifeu bio, osjeća se ono staro, naslijeđeno i neugasivo kazališno siromaštvo. Bez obzira na fa- sade, blještavilo nacionalnih kuća, kazališni Ijudi su uvijek na rubu egzistencije. Nigdje kao u bifeima ne lomi se intimna čast. Hrana po nižoj cijeni i piće. Niža cijena, naravno, nosi i poniže- nost.

Otuda i intimni protesti. Često s čašom u ruci.Ali u kazališnim bifeima živi i umjetnički duh na svoj osobit

način. U tim tijesnim i zadimljenim prostorima sazrijevaju za- misli mnogobrojnih predstava. Velikim svjetovima nikada nije tijesno u tim malim prostorima.

Tu se komentiraju uspjesi i neuspjesi.Igra se šah, pletu se džemperi i vuneni šalovi, razgovara se

o politici, pričaju glumačke anegdote i vicevi, promoviraju mla- di talenti i ogovaraju prvaci.Tu se prepoznaju i gotovo nekim nepisanim pravilom, skrivaju i štite tajni Ijubavnici, određuju se idealne podjele za nove kazališne projekte i ostaje se dugo po- slije predstave, uz mnogo pića i pjesama, te su rijetke nedoče- kane zore.

96

Nekog glumca, glumicu, režisera ili pisca može voljeti ka- zališna ili filmska kritika, pa čak i šira publika, ali neće nikad po- stati„velik", ako ga ne prihvate kazališni bifei.

Oni su onaj pravi i konačni sud koji sve postavlja na svoje mjesto. Pa čak, ako se neki„veliki" i ne voli naročito, jer zavist je nešto bez čega se u ovoj profesiji jednostavno ne može živijeti, ipak mu se priznaje njegova„veličina" i njegov talenat.

Volio sam te„glumačke oaze", te naše raznobojne sobe za- jedničkog dnevnog i noćnog boravka u kojima smo zaustavljali vrijeme i produžavali djetinjstva.

No, već od studentskih dana, volio sam kročiti novim ce- stama.

Bio sam glumac lutalica i mijenjao sam kazališta, odlazeći zbog ovog ili onog razloga, a sve u potrazi za nekom pravom i punom energijom.

Mora biti da je u tome mome „nomadstvu", bilo i nekog podsvjesnog imitiranja mojih uzoraTadića i Šovagovića, čije su umjetničke vratolomije ostavljale duboke tragove u mojoj duši.

Dežurstva za šankom

Od svih kazališnih bifea u koje sam ulazio, šank„Gavele" i „Ateljea 212" najčvršće su prirasli uz moja leđa, ruke i ramena. U „Gaveli" se više pjevalo, a u„Ateljeu 212" više pričalo.

Vjerojatno zbog toga što su„Gavelin" šank godinama naj- upornije držali Emil Glad, Zorko i Dulac, koji jednostavno nisu prestajali sa pjesmom i gemištima, a u„Ateljeu" su dežurni za šankom bili Mihiz, Zoki Radmilović, Petar Kralj i Bora Todoro- vić, kojima se pridružio i Gaga Nikolić, te još i danas drži banak, prepričavajući Zokijeve i Mihizove priče i smišljajući svoje vra- gometne štosove. Doduše, pjevalo se i u Ateljeu, najviše pod dirigentskom palicom Aljoše Vučkovića, čiji je hit bio„Mene zo- vu Bodulom", dok je Mirjana Peić, svojim dubokim, čarobnim altom, očaravala mog prijatelja Ivicu Vidovića, koji se umorno naslanjao čas na njeno, čas na moje rame i lomio čaše, kao što je inače činio po beogradskim kavanama, kad bi čuo njezinu pjesmu„Ne izlazi majko više pod naš bagrem beli..."

97

Bata Stojković

Kad god bih odlazio u Beograd, gotovo uvijek bih svratio u „Atelje 212" Isprva zbog Žike - Dečka, koji je bio jedan od teh- ničkih šefova, a koga sam zajedno sa Draganom Gajerom upo- znao u Dubrovniku krajem šezdesetih, kad smo gotovo svake noči odlazili u„Labirint bar" zbog jedne lijepe prodavačice Iju- bičica. Žika je bio drugar po profesiji. Držao je mnogo do svojih prijatelja i osobito se družio sa Cicom Perovićem, što je kod nas mladih glumaca izazivalo posebno divljenje. Bila je to povlasti- ca, neka statusna privilegija. Družiti se s Cicom nije mogao bilo tko. Perović je bio„čudan svat", te se nije mnogo Ijudi iz našeg posla moglo pohvaliti da su popili piće s tim čarobnjakom.

Široke duše, kakav je bio, Žika je ponekad, kažu, odlazio na kasna pića sa svojim drugarima, dežurnim policajcima, koji su ga noćima ispraćali po beogradskom asfaltu, te je znao zajedno s njima odlaziti u noćne ophodnje„provjeravati" disco klubovei noćne barove, gdje se predstavljao kao drug Vladulović - viši inspektorza krvne i seksualne delikte.

Ivicu Vidovića i mene je zavolio najviše zbog dalmatinskih pjesama i Dubrovnika u koji je bio do ludila zaljubljen. Čini mi se da me je baš on upoznao sa Batom Stojkovićem, za čiji je ogromni talenat tada samo znao i mario bife„Ateljea 212". S Ba- tom sam se odmah nekako posebno sprijateljio. Ja sam njemu kupovao u Zagrebu kravate, a on meni u Beogradu košulje. I dobro se i teško pilo s njim. I pjevalo. Najviše je volio da u dva glasa otpjevamo

... pogledaj de mala moja,sa prozora oće l'zora...

Zadnji put sam ga vidio na slavi kod Duška Kovačevića. Sje- dio je, glave podbočene na svoj crni, zlatnim nitima izrezbareni štap. Bio je u licu bijel ko kreč, kako se kaže, i prekomjerno se je znojio. Znao je da umire od raka na plućima. Bila je zadivljujuća njegova hrabrost i pomirenje sa činjenicom da zauvijek odlazi. Kažu da je neposredno poslije operacije pluća, kad se probudio iz narkoze, zatražio medicinsku sestru da mu dade cigaretu. Na njezino odbijanje, zaprijetio je da će počupati sve plastične ci- jevi kojima je bio venama vezan za razne aparate, preko kojih je

98

dobivao krv i glukozu. Da ga smiri, dala mu je zapaljenu cigare- tu i potrčala po dežurnog doktora. Kad ga je doktor vidio kako puši, upitao ga je:

- Što to, pobogu, radiš, Bato?- Učim raka da puši - rekao je.

Te večeri, kod Duška na slavi, pio je crno vino. Ne mnogo. Tek toliko da bude sudionikom slavlja.

Pričali smo o filmu i teatru. Opet mi je, po ko zna koji put, ponovio koliko silno voli Miru Stupicu i Ljubu Tadića, koji su, kao što smo se već odavno složili, prvi među jednakima, bar što se našeg ukusa tiče. Ali kako ni mi nismo neka pero-laka kate- gorija, podsjetio me s nekim žaljenjem da nije pravedno što nas dvojica nikada nismo zajedno igrali u teatru.

- Ne bi to pozornica izdržala - šapnuo je šeretski. - Uosta- lom, sad je kasno. Zastor se spušta...

- Ne pričaj gluposti. Još ćeš ti zabijati kazališne golove - dosta neuvjerljivo sam pokušavao ublažiti nelagodu situacije.

Nagnuo se do mene, zagrlio me i sasvim tiho, da nitko ne čuje, počeo pjevati:

... neće zora da svanjava, mala moja,dok se dragi ne naspava, pogledaj de...

Zoran Radmilović

Sa Zoranom Radmilovićem, zadnji put sam ispijao viskije na šanku noćnoga kluba„Duga".

S nama je bio i Gaga Nikolić, na kome se teško primjećivalo pijanstvo.

Zoki je, kao i uvijek, držao banak. Držati banak značilo je preuzeti na sebe glavnu ulogu u sijelu.To, a da nije nasilno, mo- gu jedino maheri. Nadareni Ijudi. Držati banak značilo je vješto balansirati kavanskim duhom, koji je osjetljiv i razigran, a često zna otići i u nepoželjenu smjeru. Bankaš je moderator, luda, vi- lenjak i kralj. Držati banak može jedino onaj tko je nekom in- timnom radošću i poslanjem propatio svoje vrijeme i tko mu se može i podsmijavati.

99

Takav bankaš bio je Radmilović. Jedan od najboljih i naju- vjerljivijih. Kozer, duhovnjak i čovjek s onu stranu radosti. Savr- šeno je pričao viceve i zasmijavao sve oko sebe.

Zvao me je„Hrvat".- Gdje si moj Hrvat... kako si moj Hrvat... sad ćemo ja i moj

Hrvat...I tako svaki put kad bi se sreli. Hrvat, Hrvat, Hrvat...- Pa što ti Radeta zoveš Hrvat, kad je on Srbin - reče mu

te noći Dragan, dolijevajući mu u čašu iz boce koja je stajala na šanku.

- Ne lupetaj gluposti, konjino jedna - počeo ga je Zoki čašćavati raznoraznim imenima. - Otkud Rade da bude Srbin? Pogledaj ga kako lepo i gospodski izgleda. Kulturan čovek iz Zagreba. Nije baraba ko ti...

- Ajde, Rašo (tako me Gaga voli zvati)... kaži mu što si, leba ti...- Pa - počeo sam - otac i majka su mi Srbi...Zakočio se naglo u pokretu. Kao da se nešto beskrajno tra-

gično u tome trenutku dogodilo.- I deda mu je Srbin... i baba mu je Srpkinja... - hihotao se

tiho Gaga...Zatvorio je oči kako je on to jedino znao činiti kad je želio

nešto važno reći. Podigao je čašu do usana, držeći je nekim poseb- nim, samo njemu svojstvenim zahvatom. Zatim se okrenuo meni i gotovo priljubio nosom uz nos. Gledao me je onim svojim smiješ- nim prodornim pogledom i dramatski, krozzube prosiktao...

- Otac i majka su ti Srbi?- Da... - rekoh.- Majka i otac su ti Srbi? - ponovno je upitao.- Da.- Lažeš!- Ne lažem...- Lažeš!!- Ne laže... - smijao se pobjedonosno Dragan.- Šuti, barabo! Tebe nisam ništa pitao!- Zakuni se u Miru Banjac!- Kunem se u Miru Banjac.Gledao me je i dalje oštro i napeto kao da se radi o životu

i smrti.Zatim je ispio na eks svoj viski i uzdahnuo:- U, majku mu, gdje da sada nađem svog Hrvata?

100

Mihiz

U to vrijeme, predavao sam scenski govor na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji. Klasa je bila mala. Svega četvero studena- ta, ali po svemu izuzetnih. Vera Zima, Željko Vukmirica, Darko Srića i Mladen Vasari. Napravili smo Krležine Balade Petrice Ke- rempuha za ispit iz scenskog govora, koji je bio uistinu uspje- šan, te smo ga, uz mnogo uspjeha igrali na maloj sceni teatra ITD.

Vera je svirala harmoniku i šarmantno se razvlačila tijelomi glasom, dajući predstavi šarm neke naše Edit Pjaf. Srića se svo- jim uvijek pospanim očima i pokretima gotovo slijepio s velikim basom. Vukmirica je nemilice tukao po gitari, često joj kidajući žice (što se savršeno uklapalo u kavansku verziju Balada), a Mla- den Vasari je na njemu svojstven način svirao malu tamburicu i briljirao govoreći Baladu oŠtibri.

Malo je stvari koje taj Čarobnjak-Vasari nije u stanju napra- viti, te od svojih studentskih dana pa sve do danas jednako me očarava svojom vještinom i Ijudskošću.

Te večeri igrali smo i Moj obracun s njima i Pozdrave i Školu glume i Balade Petrice Kerempuha. Čak smo doveli sa sobom i Enesa Kiševica da govori svoje stihove.

Često sam gostovao sa svojim predstavama u„Ateljeu 212". Mnoge od njih su nekako posebno odjeknule baš u Beogradu.

- Pazi, bogati, što su Vidović i Šerbedžija napravili od ovog dosadnog komada - rekao je Mihiz poslije našeg gostovanja sa Stopardovim Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi.

Bilo je to vrijeme čudesne MireTrailović, koja je znala upra- vljati teatrom i činila od„Ateljea 212"kultno mjesto u Jugoslavi- ji. U tome su joj pomagali mnogi sjajni suradnici, među kojima su se posebno isticali Jovan Čirilov i Borka Pavićević, koji su uni- jeli neki svijetski duh u naše kazalište. Bili su izgleda uvijek na pravom mjestu. Kad su se opirali Miloševićevu režimu, prosvje- dujući stajali su i branili duh. Kao i Nataša Kandić. Bila je to sve- čanost hrabrosti. Jovan je uvijek bivao pravedan i blag, što je u teatru gotovo nemoguće postići, no on je, na njemu svojstven način, u tome uspijevao, te je svojom visokom obrazovanošćui informiranošću učinio mnogo da uz Miru Trailović pokrene i

101

umjetnički oblikuje jedan od najvažnijih kazališnih europskih i svijetskih festivala - Bitef.

Jednom me je pozvao da sa svojim studentima napravim neku vrstu kazališnog hepeninga, koji bi trajao čitav dan u Ate- Ijeu. Igrali smo na svim pozornicama. Dosiovce smo okupirali teatar.

Poslije smo, kako to već biva, sjedili u kazališnom bifeu. Ja sam sjedio pored Mihiza. Pili smo rakiju. Kažu da je Mihiz običa- vao uvijek piti ono piće koje pije osoba sa kojom sjedi.Tako je, pamte, jedne večeri pio šeri-brendi pored neke dame.

Bio je po svemu poseban. Glas mu je bio tih i nekako pisku- tav, ali svi bi se u kavani utišali kad bi se oglasio. Kad je govorio, govorio je eseje o kazalištu i prava je šteta što mnogi ti njegovi nadahnuti kavanski trenuci nisu zabilježeni.

Premda je znao govoriti dosta kritički o predstavama, re- žiji i glumačkim ostvarenjima, svi su voljeli njegovu bistrinu i duhovitost.

Jednom sam ga pobijedio u poker partiji koju smo igrali sa Mišom Radivojevićem i Aleksandrom Petkovićem, dok nam je Lepa Cana, Petkova žena a moja prijateljica, kuhala kave i otvo- reno navijala za mene. Cana me je šminkala u mnogim filmovi- ma a posebno dobro u seriji Nikola Tesla.

-Tek kad te našminkam i uredim ti frizuru, ličiš na frajera. Dođe mi da razmislim...

Naša poker partija lijeno se vukla kroz noć i nije se još na- zirao pobjednik.

A onda se odjednom skupio veliki banak.Bila je to runda večeri, kako se kaže, sa priličnim iznosom

za naše kazališno-pokerske standarde.- Pot- rekaoje Mihiz, manirom iskusnog kockara.

Elegantnim i mirnim pokretima odbrojavao je novac,žmir- kajući desnim okom koje mu je uvijek suzilo od dima cigarete, koju nije vadio iz usana.

Petko i Miša su bacili karte.- Repot - rekao sam.- Plaćam - rekao je gotovo i ne razmislivši.Pokazao mi je dva para aseva s kraljevima, koje smo u kar-

taškom žargonu zvali„beton", iako je po pravilima trebao sače- kati da prvo ja pokažem svoje karte.

102

- Jedna od korisnijih stvari koju čovjek ima družeći se s va- ma glumcima jest da čitam sve vaše blefove - rekao je.

- Osim kad igramo na dame - rekao sam i pokazao tri da-me.

- Naravno, pikova je kod mene - sjetno je dodao i nasmi- ješio se.

Znao je gubiti.U tim trenucima ličio je na ruskoga grofa, koji je u stanju

sve staviti na kocku zbog časti ili dostojanstva.U vrijeme ratnih devedesetih nisam ga viđao. Znao sam da

je uvijek bio umjereni srpski nacionalista, ali nikada šovinista. Kažu da je, kad su ratna kola krenula pustošiti zemlju ostavlja- jući iza sebe zgarišta i grobove, bio duboko potresen tom neo- čekivanom tragedijom.

Zatvorio se u svoj stan i više nije želio izlaziti na ulicu niti ikoga sretati. Samo je njegova brižna sestra dolazila k njemu i donosila mu hranu. Uz sestru mogla ga je posjetiti i kćerka Mi- la, kad bi došla iz Njemačke. Otišao je u izolaciju. Neki osobni zatvor. Kao da je, poput likova iz Dostojevskog sam sebe odlu- čio kazniti, svjestan tragedije, koju su izazvali srpsko-nacionali- stički-ćosićevsko-miloševićevski zanosi, u kojima je svojedob- no prepoznao i dio svoje građanske krivice, jer ih je u samim počecima na neki način razumijevao i podržavao. Vrsni esteta, kazališni teoretičar i mislilac, napisaoje zadnji čin svoje drame, uzvišeno i pravedno, dokazujući vlastitim primjerom da katarza još uvijek postoji.

Nakon dvije godine potpune izolacije i isposništva, umro je u svome malom stanu u Beogradu, potpuno osamljen i raz- očaran.

Krležu nije mnogo Ijubio i u osnovnoj jugoslovenskoj, estetsko-literarnoj podjeli, po kojoj su se pisci i umjetnici dijelili na krležijance i andrićevce, on je pripadao ovim drugima, iako je te večeri bio, kako je govorio, iskreno oduševljen onim što je čuo.

- Pa kad je to, bre, Krleža napisao? - pitao je, žmirkajući onim svojim suznim desnim okom i popravljajući mokru kosu od kapi kiše što su se prosule te večeri kroz otvoreni krov„Ate- Ijea 212" koji je moj prijatelj Žika-Dečko otvorio na moj znak baš u trenutku kad sam govorio pjesmu Nadotvorenim grobom tužni zbore.

103

Pljusak koji se u tih nekoliko trenutaka prosuo po publici, popraćen je burnim aplauzom. I Mihiz je volio tu moju „kišnu Krležijadu".

Odgovorio sam mu Krležinom rečenicom, koju je stari bard često ponavljao, a koju je rekao meni i Ristiću, u uredu Leksi- kografskog zavoda, završavajući naš razgovor, to jest njegovo predavanje o Jugoslaviji i nacionalnim pitanjima.

- Gospodo moja, sve sam ja to uostalom napisao, ali vi niš- ta ne čitate...

Prolazi vrijeme, nekako brže no što je do prije nekoliko go- dina teklo.

Ne uspiješ se ni okrenuti pošteno oko sebe, a već se Ijeto na Ijeto spojilo.

I moji omiljeni kazališni šankovi postaju napušteni brodo- vi. Mnogi od mornara su popadali u more ispivši svoje količine ruma do dna.

Ponekad, kad naiđem do Beograda i Zagreba, svratim do svojih omiljenih bifea. Popijem sok sa Cveletom i razgovaramoo filmu, Makavejevu i Miši Radivojeviću.

Lenkin omiljeni glumacTika Stanić više ne pije. Pera Kralj više ne pije.

U Zagrebu piju neka djeca, s kojima ja ne pijem.Još samo Gaga Nikolić, kao naš kazališno-pozorišni Don Ki-

hot (a i nalik je malo na njega), priča svoje i naše priče i pridrža- va rasklimani kazališno-pozorišni šank.

104

12.Vodostaj posvađanih obala0 imenu izbrisanom iz križaljke, tamburaškom jugoslavenskom requiemu, crvenom mercedesu1 crnim gavranovima u vojvođanskoj ravnici, izvorskoj vodi Radeta Markovića, realnom i nadrealnom u Kočinoj ostavci i jednom poklonjenom fraku

Mile Isakov je bio bekrija. A bolji grad za svoje noćne ne- stašluke od Novog Sada teško je mogao pronaći. Novi Sad je oduvijek bio, za one koji to znaju vidjeti, grad neke otvorene radosti. U njemu se ravnice nekako čudno uzdižu u duši.

Mile je bivši skojevac i one vrste zajebanog komuniste koji su voljeli Tita, a uvijek bili na nekoj svojoj strani i barikadi. Voljeli su i bili protiv. Uostalom u takve je spadala većina mojih biv- ših drugara među kojima je jedan od značajnijih bio i Milorad Vučelić iz Crvenke. Uz njega me vežu mnoge priče. Životne i duhovne. Uvijek se nekako odlikovao razboritošću i nekim pot- puno odanim prijateljstvom, tako da su me njegove akrobatske političke vratolomije devedesetih, kada se bez rezervi podao Miloševiću, potpuno šokirale. Bio sam prisiljen da još jedno ime zauvijek izbrišem iz svoje križaljke uspomena. Uostalom, sigu- ran sam da je i on mene već odavna izbrisao i da ništa više ne postoji što bi moglo povezati naše tako različite prirode.

Svirale su dakle ciganske violine tih kasnih osamdesetih godina u Novome Sadu i okolnim gradićima i selima Vojvodine. Kao da su osjećale da moraju užurbano odsvirati taj jugosla- venski rekvijem. Čudnom virtuoznošću su se takmičile u pija- nim noćima između palićkih kavana i Petrovaradinske tvrđave. Moja boemska duša, od tih kavana i podruma, zbrajala je pijane noći i mamurna jutra.

Orkestar Janike Balaša svirao je u „Kecu" bez njegove ča- robne tambure. Sada je„Lepi Jovica" svojom violinom i osmije- hom, koji nije silazio sa njegova lica, davao novi ton i dramatiku ovim nebeskim sviračima.Tu je bio i Bartoš i njegova tambura,

105

s kojom me je pratio svih onih davnih novosadskih Sterijinih pozorja, čije smo lude noći zakivali u neraskidiva bratstva i taj- ne Ijubavi...

Milov'o sam garave i plave...mnogo cura za života svog....

Cesta od Novog Sada do Subotice opasno je krivudala tih godina i samo me je čudo spasilo da nisam završio u nekom jarku, pored polja suncokreta, zariven u plodnu vojvođansku crnicu, u kojoj je moja slavonska krv bespoštedno prkosila i be- ćarila. Uz cestu je crno uzorano polje koje se pružalo u nedo- gled i spajalo tamo negdje sa dalekim obzorjem, po kome je moj tužni harmonikaš Vito iz prelijepog i potresnog Draškovi- ćeva filmaŽ/Vofje/ep, tumarajući po tim beskrajnim oranicama, ispalio posljednji hitac iz svog revolvera sebi u glavu. Stopio se Vito s crnom, crvljivom zemljom. I ta zemlja je svuda oko mene kao neko veliko crno more. Talasa se mojim djetinjstvom i ra- nom mladošću, donoseći slike iz nekih davnih dana, kad sam ranim jutrima, sa svojim ujakom Dušanom, jahao konje preko Krbavskog polja i vodio ih na pašu u blizini Laudonova gaja, gdje smo znali brati kupine i šumske jagode, skupljati ih u lime- ne kantice, pa poslije donositi baki Mariji da ih pomiješane sa svježim kajmakom, iznese na stol pred djeda i ostale ukućane. Tada bi s ponosom govorila:

- Ovo je meni moj unuk Rade jutros ranom zorom u šumi ubrao.

Jato gavranova u brzom i niskom letu, kao u Hičkokovom filmu, spustilo se na cestu, nekih stotinjak metara ispred mene. Zaustavio sam auto. Upalio cigaretu. Ptice su mirno i nekako zlokobno stajale na cesti.

Je li ovo slučajnost ili neki znak?Da umirim svoje sujevjerje, prekrižio sam prste i lagano

krenuo prema crnim pticama. Onda sam otvorio do kraja pro- zor svoga mercedesa koga sam, vrag bi ga znao zašto, prefar- bao u crveno, iako mu je crna boja bolje pristajala i konačno u ovoj filmskoj sceni sa gavranima više odgovarala. Nagnuo sam se van i urliknuo koliko sam mogao te dodao gas do daske.

Ptice su se ko neki veliki crni oblak vinule u nebo, a nji- hov lepet krila i glasno graktanje pomiješano sa mojim urlikom,

106

prerezalo je tu vojvođansku tišinu pospanih oranica i odnijelo jeku prema nekom selu koje se u daljini naziralo.

Upalio sam radio:

Sava Galdovo, dva, dva, sedam.Sava kod Galdova 227...Sava Donji Miholjac...

Moji studenti glume iz Novoga Sada, među kojima je bilo najviše Beograđana, pratili su moje putove i stranputice i ko ne- ka mlada braća čuvali moj nemirni san: Branka, Dara, Jugoslava, Katarina, Mirela, Nađa, Snežana, Suzana, Filip, Neđo i Saša.

Toj glumačkoj četi pripadali su još i mali Kemal, o čijim sam posebnostima već pisao, zatim mladi subotički režiser Ištvan Lalić, koga smo zvali Pišta, a koji je bio moj asistent i koji se, kada je rat počeo, preselio u Južnu Afriku, napustio teatar i za- poslio kao kuhar u nekom mađarsko-vojvođanskom restoranu. Tu je bio i Andrej koji je bio samozvani sekretar moje glumačke klase, LjubaTadić, koji je bio kum, i Bjanka Adžić Ursulov, koja je bila prijateljica klase.

Vodio sam ih utrtim stazama, kojima sam nekada tumarao sa mojim drugarom Miletom Isakovim, koji je sada predstavljao osobu za odnose sa javnošću.

Iscrpljivali smo se u tom učenju i traženju.Čini se da mi je tih godina Novi Sad savršeno odgovarao

sa svojim mirnim palanačkim jutrima i nježnim i toplim kava- nama. I novosadska pozorišna Akademija bila je blaga i topla kao taj tako poseban gradić na obali Dunava, koji još pamti au- stro-ugarske dane i običaje i sve naše hrvatsko-ugarsko-srpske nagodbe.

I ti naši vojvođanski Mađari, tako posebni i umjetnički na- dareni - ni na nebu ni na zemlji! Otkinuti od svoje matice, ali duboko srasli sa svojom novom domovinom, vjekovima su se ukrštali i nadmetali sa Južnim Slavenima i njihovom oporošću. Tu je izrastao i prosuo se pored Dunava veliki talenat Danila Ki- ša.Tu su i moji drugari - Mađari iz Subotice. Plemeniti i nadare- ni. Denes, Bickaj, Nađ...

... Kolo, kolo, naokolo,valovito... plahovito...

107

U školi glume u Novom Sadu profesor je bio i jedan od najvećih i najdobrohotnijih jugoslovenskih glumaca Rade Mar- ković. Ponekad smo se, poslije završenih predavanja, zajedno vraćali za Beograd njegovim kolima i obavezno se zaustavljali u nekom malom selu na obali Dunava, gdje je Rade uzimao iz česme izvorsku vodu. Mora da je i to bila jedna od tajni njegove neprolazne mladosti, kojom me je podsjetio na jednu od svojih prvih velikih filmskih uloga u čuvenom Baš-Čeliku, poslije koga sam se noćima skrivao u krevetu svojih roditelja i sanjao gvo- zdenog čovjeka i lijepoga i mladoga viteza, koga je igrao Rade Marković, a koji sada u svojim osamdesetima natače u velike plastične kanistre Ijekovitu izvorsku vodu i vjeruje u čuda, dok ja za obližnjim šankom ispijam već treći špricer„banatskog ri- zlinga".

Ali i u vrijeme mojih najžešćih terevenki, sport nisam na- puštao.Teniski reket je uvijek bio uz mene i često sam na palić- kim teniskim terenima s Nikolom Spearom pobjeđivao.To mi i nije bilo teško, budući je Spear bio jedan od asova jugoslaven- skoga tenisa.

Igrao sam i sa Nikolom Pilićem, Mimom Jauševac, Nikicom Nadalijem, Radmilom Armenulićem i Goranom Bubnjem. Po- bijedio sam Monicu Seleš u Novom Sadu, kad joj je bilo sedam godina. Igrao sam i sa Kočom Popovićem s kojim nitko iz te- niskog kluba u Dubrovniku nije uživao igrati, jer se on gene- ralski odnosio prema svojim partnerima, zamjerajući im svaku pogrešku, a svoje nije primjećivao. Ja sam unatoč tome rado igrao s njim, jer je to bila prilika da bolje upoznam tu nadasve zanimljivu ličnost.

Bilo je to sredinom sedamdesetih, kada je general svako Ijeto provodio u Dubrovniku i često smo igrali tenis u teniskom klubu na Lapadu ili na terenima hotela„Argentina" sa Vladom Veličkovićem. Koča je otišao samovoljno u penziju, u novem- bru 72, odrekavši se svih političkih funkcija. U to doba bio je član Predsjedništva Jugoslavije i potpredsjednik države. Svo- jom ostavkom protestirao je protiv nedemokratskog i rigidnog partijskog obračuna s liberalima, među koje su spadali i njegovi najbliži prijatelji Latinka Perović i Marko Nikezić.

108

MirkoTepavac, karizmatični ministar vanjskih poslova, u či- ji se komunizam moglo vjerovati, podnio je također neopozivu ostavku, unatočTitovoj molbi da to ne čini.Tih godina bio je ve- oma blizak Koči Popoviću. Pričao mi je razne zanimljive detalje iztoga burnog vremena.

Koča je, reče mi jednom zgodom, govorio da će otići u kratkim hlačama u Skupštinu Jugoslavije da im dade ostavku. Ja sam opet čuo priču po kojoj je samo jednoga dana ostavio svoj veliki kožni kofer na garderobi Skupštine u kome su bila sva njegova odlikovanja, nagrade i činovi.

Žao mi je što, izgleda, ta nadrealistička priča nije do kraja istinita, iako otkriva mnogo toga o sasvim neobičnom i intere- santnom karakteru legendarnog partizanskog generala.

Tepavac mi je na koncu rekao istinu o Kočinoj ostavci. Oti- šao je direktno kod Tita i tražio razgovor u četiri oka. Stane Do- lanc, koji je u to doba, čini se, kontrolirao većinu stvari u drža- vi, zahtijevao je da i on bude prisutan tome razgovoru. Koča je to odbio odbrusivši mu, da su on i Tito, kad god bi imali nekih problema, rješavali to u četiri oka, pa će to učiniti i ovoga puta. Otišao je elegantno i gospodski, kao što se čitav njegov život odlikovao otmjenošću.

Družili smo se, dakle, tih Ijeta u Dubrovniku. Igrali tenis. Sjedili na terasama hotela„Argentina" i„Excelzior". Odlazili go- tovo svakoga dana na ručak u jedan mali restoran na Prijekom, gdje je on uvijek prvi dolazio sa svojom gospođom, odnosno drugaricom Lepom, koja je uistinu svojim plemenitim licem za- služila svoje ime. I dok smo ja i moja obitelj ulazili u restoran, on bi preko čitave sale glasno vikao:

- Danas jedemo rižoto.- Rižoto? - neznatno sam se usprotivio jer sam mislio jesti

nešto drugo.- Rižoto-rižoto! Opet kasnite, gospodo!I tako bi uvijek on naručivao jelo za sve. Ostala mu je valjda

ta navika komandiranja i zapovijedanja iz vojske.Navečer je ponekad sjedio ispred gradske kavane na čijoj

su se terasi okupljala poznata lica, među kojima se isticao Mo- mo Kapor, čije se lice potamnjelo od stonskoga sunca sijalo u škrtom odsjaju svjetla gradske rasvjete.

Godine 91. u maju, mjesec dana prije naše svadbe, moja Lenka je u stanu svojih roditelja u Beogradu u ulici Andre Niko-

109

lića, prebirući po nekim svojim djevojačkim stvarima, pronašla jedan pravi frak.

- Vidi, ovo mi je čika Koča Popović poklonio za jedan ma- skenbal prije par godina. Njegov svečani ministarski frak u ko- me je išao po prijemima i ponekad predsjedao skupštinom Uje- dinjenih nacija.

- Bit će dobro društvo s Krležinim sivim borsalinom - re-koh.

no

KPGTO kemiji među glumcima, Ljubici Jović, Močibobu, Ljubiši Ristiću i KPGT-u, tuzi pobjednika, nagradi Samy, noćnom klubu i jednom čekanju svitanja na australskoj plaži

13.

Ma koliko se ja palio na Jadransko more i spominjao Silbu, Dubrovnik, a u novije vrijeme i Istru, kao svoja najdraža podne- blja, ono što je složeno u meni po principu neizgorivih mate- rijala, duboko u moju koštanu srž, jest Lika gdje sam se rodio, Vinkovci gdje sam odrastao i Zagreb sa svojom okolinom gdje sam živio.

Mada nisam otvoreno navijao za„Dinamo", što mi Vitez ni- kada neće oprostiti ni razumjeti (becouse nobody is perfect), zastupao sam i branio plave boje„Zagreba" gdje god sam se kretao. U Kranjćevićevu me doveo Joakim Žaki Marušić, koji je bio nekad prvotimac i kapetan nogometnog kluba „Zagreb". Tada sam upoznao i onu sjajnu generaciju Zagrebaša, pred- vođenu Perom Močibobom, Kujom, Smolekom, Rukljačem, Li- povcem... koji su iz Druge ušli u Prvu ligu. Za takav nogometni marš trebalo je više od sreće.Trebalo je, naime, znanja i talenta. A ti su ih dečki imali.

Dolazio sam na njihove treninge i utakmice i poslije ih je Vlatko Marković meni povjeravao ,,na čuvanje". S Perom Moči- bobom postao sam blizak prijatelj i poslije smo se godinama družili.

Joakim Marušić je baš u to vrijeme režirao TV seriju Uregi- straturi i meni povjerio glavnu ulogu Ivice Kičmanovića - Zgu- bidana, koja me je vrlo brzo učinila veoma popularnim likom u čitavoj Jugoslaviji.

Bila je godina 72. kad smo u Zagorju, u blizini Turopoljskih Toplica, snimali scene u bogatom dvorcu presvijetloga llustrisi- musa, u kojima se Ivica Kičmanović zaljubljuje smrtno u lijepu i

111

čudnovatu llustrisimovu štićenicu Lauru. Uvjerljivo i šarmantno Lauru je igrala zagrebačka glumica Ljubica Jović, koja mi je ina- če tih godina bivala partnerica u nekoliko kazališnih predstava, i zbog koje su mi dozlaboga dosađivali mladi i stariji muškarci širom Jugoslavije, moleći me da im pričam o Lauri-Ljubici...

Volio sam glumiti s Ljubicom. Bila je tako blaga i divna i mogao sam se pouzdati do kraja u nju. Partnerstvo, odnosno glumačka interakcija, jeste jedan, često sam o tome govorio, od najvažnijih elemenata u teatru. Bez obzira na to koliko su naši monolozi bivali hvaljeni, pravi glumci znaju da je potpuna glumačka sreća u punoći zajedničke igre u teatru. Nikada neću zaboraviti uznosite trenutke sreće kojima sam letio na krilima Inge Apelt, Ivice Vidovića i Miodraga Krivokapića, Ijudi s kojima je moja kemijska formula bivala najuvjerljivija.

Početkom sedamdesetih bio sam više filmski i TV glumac. Za teatar gotovo nisam imao vremena, iako sam tu i tamo odra- đivao neke male uloge u DKGaveli, čiji sam bio član, jer je bila stvar prestiža za moju generaciju dobiti stalni angažman u tom kazalištu.

Jedne večeri pozvao me mladi režiser iz Beograda Ljubiša Ristić. Upoznali smo se poslije predstave Rozenkranc i Gilden- sternsumrtvi, s kojom smo Ivica Vidović i ja doživjeli uistinu pra- ve ovacije u Beogradu. Čitavu večer poslije predstave Ristić se nije odvajao od mene, i potpuno me ukrao mojim uobičajenim beogradskim partnerima s kojima sam se obično navečer na- pijao.

S njim sam samo razgovarao o teatru.Dakle, pozvao me je Ristić i rekao da uskoro dolazi u Za-

greb sa svojim prijateljem, mladim dramaturgom Draganom Klaićem-Klajom, i da dolaze samo zbog mene.

- Kojim povodom? - pitao sam.- Revolucije u teatru! - rekao je.Dogovorili smo se da se nađemo u jednoj kavani blizu

Tuheljskih toplica, u šest poslijepodne, kad smo zbog blende obično završavali snimanje. Restoran je bio pored ceste i ja sam već došao tamo i na terasi ispijao svoj gemišt, kad se čuo pro- doran zvuk jednog abardiranog auta, koji je karakterističnom tutnjavom oštro zaparao tišinu mirnoga zagorskoga sela.

Zvuk je dolazio sve bliže i bliže, dok se napokon, iza krivine, nije pojavio zeleni abardirani f\co beogradske registracije. Ule-

112

tioje i sigurnozaokrenuo na parkiralište gdje se podigaooblak prašine. Parkirao je auto kao da je ulazio ovdje svakoga dana.

- Ako se u išta razumem, razumem se u parkiranja na za- gorskim prašnjavim cestama - rekao je Ljubiša, a kasnije ću se uvjeriti da, kad bismo počeli razgovarati recimo o nogometu, on bi počeo svoju glasovitu poštapalicu: „Ako se u išta razu- mem.."Tako se on nojbolje razumio u nogomet, brodogradnju, politiku, špekulanje, gastronomiju, elektriku, dijalektiku, plavu- še, vrste vina i rakija, literaturu, kazalište, novinarstvo, jednom riječju u sve što se spomene i dotakne u razgovorima.

Izašli su njih dvojica iz toga malenoga fiatova čuda i kre- nuli preko ceste, prema restoranu, odnosno terasi s koje sam ih promatrao. Ljubiša u svojim d'artanjanovskim čizmama i sa svojim dalijevskim brkovima, i Klaja pored njega, s nekakvom torbicom preko ramena i odjevnim oznakama šezdesetosmaš- ke generacije.

Ne sjećam se više što smo jeli, ali se sjećam da su i jedan i drugi naručili koka-kolu. Izgledali su odlučni i samouvjereni. S vizijom...

Iznijeli su i razlog svoga dolaska: hoće raditi jugoslavenski teator. Htjeli bi početi s Krležom, jer obojica Krležu smatraju ap- solutno najznačajnijim piscem jugoslavenskog prostora. Govo- rili su o potrebi zajedničkog teatra, ne u političkom smislu (kako se kasnije tumačilo), nego kao produktu zajedničkih življenja i iskustava. Govorili su o potrebi igranja predstava na svim jezici- ma, uključujući i manjinske narode, kao što su Mađari i Albanci. Neki kazališni meta-jezik. Imali su Ijude u Sloveniji, Bosni i Ma- kedoniji, koji su se već odazvali i priključili projektu. Spominjali su neka imena, od kojih sam u to vrijeme jedino znao za Duša- na Jovanovića.

lako mi se sve što su govorili u biti svidjelo, jer sam i sam doživljavao Jugoslaviju kao jedinstven kulturni prostor u kome su sve njezine različitosti bile tako dragocjene i dobrodošle, ipak je prošlo nekoliko godina do naše prve suradnje. U me- đuvremenu smo postali dobri prijatelji. Kad god bih dolazio u Beograd, vidio bih se s Ljubišom i često kod njega i prespavao. Sviđale su mi se njegove predstave, pune brzine i neke naročite pameti i ukusa tako bliskoga svemu što sam i ja osjećao prema teatru kao neku svoju poetiku.

113

Među nama je od samoga početka buknula neka stvara- lačka Ijubav i s njim sam, čini se, o svim stvarima u umjetnosti imao slične ukuse i mišljenja. Bio je neobično nježan i odan pri- jateljima. I volio je glumce. Predstave je režirao uz pomoć Nade Kokotović, koja im je zasigurno dala neke lijepe posebnosti i vještine pokreta.

Glumci su voljeli raditi s njim i u njegovim predstavama bi- vali nekako posebno opušteni. Volio sam sve njegove tadašnje predstave, a naročito me se dojmila Toska u Celju, i to najviše zbog režijske improvizacije na premijeri te neobične večeri.

Za vrijeme premijere, naime, počeo je padati gusti snijeg u Mariboru. Čim je to vidio, Ljubiša je prerežirao zadnji čin. Dogo- vorio se s tehnikom teatra i u jednom trenutku podigao kulise i otvorio velika zadnja vrata na pozornici. Iz gledališta se jasno vidjela ulica ispred teatra, osvijetljena žutim gradskim svjetlom i krupne pahulje snijega koje su padale na vlažnu ulicu.

Prvu zajedničku predstavu napravili smo u Zagrebu. Sje- ćam se kako mi je jedne večeri donio Jovanovićevu dramu Oslobođenje Skopja da je pročitam. Pročitao sam je iste noći u jednom dahu.Zatim sam natočiočašu vina i pročitaojejoš jed- nom. Bio je to za mene najljepši dramski komad suvremene ju- goslavenske drame.

Dogovorili smo se da predstavu pokušamo napraviti na otvorenom, dakle u nekom prostoru pod vedrim nebom. S Centrom za kulturnu djelatnost omladine potpisali smo ugo- vore o suradnji. Registrirali smo se kao slobodna grupa mladih umjetnika, pri samome Centru, i nazvali se KPGT, što je značilo početna slova riječi kazalište na svim jezicima naroda i narod- nosti Jugoslavije.

Dakle: Kazalište-Pozorište-Gledališče iTeater.Igrali smo Skopje u nezaboravnom prostoru Lapidarija i

jednog dvorišta na Gornjem gradu. Bila je to nova poezija u te- atru koja je bila prepoznata.

Ristić se pokazao kao fantastičan redatelj i bio sam goto- vo ovisnik njegove estetike. Još uvijek sam vezan za tu kultnu predstavu Oslobođenje Skopja. Sve nas tada je palio taj novi tea- tar, Ristićeva specifična kazališna estetika. Prekidanje scena, na- gli rezovi, potpuni mrak, naglo svjetlo, oštro svjetlo, tišina, oštra muzika, pa opet tišina, životinje... Sve to skupa bila je neka nova

114

dramaturgija prostora. Nova gluma. Energija ne samo pojedin- ca nego cijelog ansambla. Kao na rok koncertu.

Tu je, naravno, puno učinila i nevjerojatna Jovanovićeva kratka rečenica. Brze, precizne, ubojite replike. Zatim, tu je ne- sreća. Prava tragedija pojedinca, prostora...Tuga revolucije. Sve je tamo, na način nekih tužnih Pavlovićevih filmova. Prizori gu- bitka, prizori boli, i napokon, prvi put u našem teatru, prikazan je Nijemac kao jedna draga osoba. Nježan čovjek koji svira tru- bu i koji se od rata želi sakriti pod jorgan. Nasuprot stereotipu, onoj estetici propagande, gdje su svi Nijemci nacisti, neprijate- Iji, izveden je čovjek-Nijemac na scenu. Ne neki Natčovjek, nego Čovjek. U predstavi je i tuga pobjednika koji dolazi na bijelom konju. Šutnja, joneskovski monolog malog dječaka koji naglo, preko noći sazrijeva, kako se inače sazrijeva u ratu, elementi su tog gotovo savršenog djela.

Obišli smo cijelu Jugoslaviju s tom predstavom, a onda krenuli na turneju po Australiji. Osvojili smo tu daleku prelije- pu zemlju. Australci su na neki gotovo filmski način prepoznali našu predstavu koja ih se neobično dojmila. Uslijedili su redovi Ijudi po stotinu metara koji su čekali za karte.

Bili smo svi na krilima dobre energije i vrlo pristojno pla- ćeni. Svake subote Duško Ljuština, koji je bio naš menadžer, čekao nas je u svojoj sobi s crnom poslovnom torbom punom australskih dolara. Iznajmljivali smo džipove i vozili se njima po sidnejskim plažama, jeli školjke po egzotičnim restoranima. Branko Supek i Miljenko Brlečić, onako bijeli i izgorjeli od sun- ca, više su nalikovali na Škote ili Fince, nego na Zagorce. Darko Čurdo je zadržao svoj slavenski imidž i osvojio neku poznatu englesku glumicu koja se kupala u bazenu na jednom partiju, dok je on s cigaretom u zubima obilazio oko bazena i napokon skočio k njoj u kompletnom odijelu.„Crazy Yugo" uzviknula je ona i ostala tako s njim u zagrljaju tjedan dana.

Svi smo bili sretni i otkvačeni.Australija '80. godine bila je naš ostvareni san.Snimili smo i našu predstavu, adaptiranu kaoTV dramu, i

nakon par mjeseci javili su mi u Dubrovnik,gdjesam pripremao Dubrovačku trilogiju s Joškom Juvančićem, da sam dobio Samy Award za ulogu u Oslobođenju Skopja. ,,Samy" je na neki način australski Oskar.

115

Pozvali su me na tjedan dana u Sidnej. lako je put bio da- lek, predalek, ipak sam odlučio prihvatiti poziv i otići ponovo u taj grad koji me je opio svojom posebnošću.

Tih par dana uistinu sam bio zvijezda. Davao sam TV i no- vinske intervjue i proživljavao sve ono što ide uz život filmskih zvijezda. Dok smo igrali našu predstavu u Sidneju, stanovali smo u hotelujop of theTovvn". Preko puta hotela bio je jedan poseban noćni klub, u čija sam drvena vrata često gledao s pro- zora svoje hotelske sobe, promatrajući neke zanimljive Ijude koji su tamo dolazili. Shvatio sam da se radi o nekom veoma luksuznom i posebnom noćnom klubu.

Već pomalo umoran od svakodnevnog i svakonoćnog dru- ženja sa svojim drugarima iz ansambla, odlučio sam jedne noći pokušati ući u taj za mene zagonetan i tajnovit klub.

Obukao sam jedino odijelo i bijelu košulju i pozvonio na vrata. Samouvjereno sam prošao pored vratara, tako da je on bio uvjeren da se radi o nekom veoma važnom gostu i propu- stio meje, premda meje prvi put vidio.

Klub je izgledao veličanstveno, kao iz holivudskih filmova! Bio je smješten ispod zemlje i ulazilo se iz sobe u sobu, koje su bile sve nekako različite, ali ipak uglavnom u orijentalnom stilu uređene, sa svilenim jastucima razbacanima po podu i s niskim stolovima. Ne sjećam se kad sam vidio toliko lijepih djevojaka na jednome mjestu. Kao da se čitav Split ovamo preselio!

Otišao sam do središnjeg šanka, zapalio cigaretu i naručio Džek Danijels, moj omiljeni viski. Sjedio sam tako nekoliko mi- nuta, a onda je k meni pristupio muškarac za kojega sam od- mah shvatio da je menadžer ili vlasnik kluba.

- Jeste li vi član? - upitao me je.- Ja sam član svih dobrih klubova u svijetu - rekao sam.- Popijte svoje piće, gospodine. Ovdje dolaze samo člano-

vi ovoga kluba.Upravo sam to htio učiniti - rekoh.Izvadio sam iz džepa poveći svežanj dolara, jer nas je An-

toni Stil, naš australski menadžer, uredno isplaćivao svake ne- djelje, i bacio na šank jednu dvadeseticu, te se gospodski okre- nuo i izišao. Mora da je moj kaubojski, samouvjereni i pomalo bahati izlazak ostavio neki dobar dojam, jer sam sljedeće no- ći, kad sam ponovo zazvonio na ista drvena vrata, koja je toga puta otvorio sam vlasnik kluba, nakon par trenutaka njegova

116

iznenađenja i pitanja: VVell?, što je trebalo značiti kog vraga vi opetovdje tražite, na što sam ja odgovorio da sam došao na svoj Džek Danijels, uz neki začuđujući smiješak s njegove strane bio propušten do šanka.

Sjeo sam na istu barsku stolicu, zapalio cigaretu i naručio svoje piće. Uživao sam u toj samoći i tišini, tu i tamo pogledava- jući lijepe„Splićanke", ali ne remeteći nijednom riječju niti po- kretom svoj kaubojski šankerski stav.

Baš kada sam plaćao svoje piće, bacajući ponovno dvade- seticu na šank, prišao mi je gazda i pitao me hoću li popiti s njim piće.

Časak sam razmislio, a onda prihvatio. Pitao me je otkud sam i što radim u Sidneju. Rekao sam da stanujem preko puta u hotelu, da sam glumac i da svake večeri igramo predstave u gradu.

- Pošto ste član svih sjajnih klubova u svijetu - ponovio je moju rečenicu od jučer, koja mu se, čini se, svidjela, nadodao je: Dođite opet kad zaželite.

I dolazio sam gotovo svake večeri, dok je trajala naša sid- nejska turneja.

Došao sam i one posebne večeri nakon dodjele Samy-ja. Jednostavno sam nakon ceremonije, koja je bila prenošena u čitavoj Australiji, odustao od svih protokolarnih večera i prije- ma, naručio taksi i otišao u svoj noćni klub.

Vrata je opet otvorio gazda.Bio je silno iznenađen kad me je vidio.- A ja upravo govorim svima... to je on... onaj čudni kau-

boj... što je ovdje dolazio. Uđite!Smijao se i poveo me u klub. Otvorio je pedeset boca prvo-

klasnog šampanjca i častio sve goste te večeri. Pili smo do jutra. Onda smo otišli na neku dugu pješčanu plažu, s nekim Austral- cima i nekim„Splićankama" čekati svitanje.

Kad sam, mnogo godina kasnije snimao u Australiji Mis- sion Impossible II, došao sam jedne večeri tražiti svoj klub. Ni- sam ga našao.

Na mjestu gdje su nekad u kamenu stajala drvena vrata, izgrađene su podzemne garaže.

117

Američka turneja KPGT-aO bankrotu organizatora turneje, Niku Maniskalkur igranju u bivšoj mrtvacnici, hotelskim racunima, Ljuštininoj kartici, nagradi i kako se „Obračunom" namirivao dug KPGT-a

14.

Na turneju po Americi pošli smo s velikim planovima.Već smo se kao poseban teatar, teatar razlike (kako se te-

atrološki označio), afirmirali u Jugoslaviji. Osvojili smo sa Sko- pjem Sterijino pozorje i gostovali u svim važnijim gradovima. Napravili smo čudesnu i hrabru predstavu Karamazovi po tek- stu Dušana Jovanovića, koja je prvi put u teatru, poslije zabra- njene predstave Bore Draškovića Kadsu cvetale tikve, progovo- rila o Golom otoku.

Karamazovi su bili pravi kazališni hit, u kojem se uzdiza- la i slamala čudesna Olga Kacijan, a Brik (Miodrag) Krivokapić je odigrao vjerojatno svoju životnu ulogu. Tu su još bili Perica Martinović, lijepa i iskrena, koja je nakon maestralno odigrane Lice u Oslobođenju Skopja, postala Ljubišina maskota. S nama je bio i uspješni zagrebački odvjetnik Vladimir Rubčić, koji je kao nekadašnja pjevačka zvijezda„Bijelih strijela", upotrijebio svoju scensku karizmu i sjajno se uklopio u našu predstavu.

Ja sam igrao isljednika na Golom otoku, i to onoga koji se kao bivši zatvorenik odluči „popraviti" pa postao krvoločniji mučitelj svojih dojučerašnjih drugova i supatnika od bilo kojeg profesionalnog policijskog isljednika.

U Ameriku smo pozvani i uvršteni u službeni program World Theater festival u Denveru. Vrijedni i precizni dr Dragan Klaić, naš službeni dramaturg, imao je ugovorene predstave u još nekoliko velikih američkih gradova (Čikago, Vašington, Los Anđeles, Njujork).

No, kao što se to u Americi često događa, naš organizator turneje, vlasnik čuvenog alternativnog teatra„Free StreetThe-

118

ater" iz Čikaga, bankrotirao je upravo tih dana i otkazao nam već ugovorene predstave. Mogli smo ga, naravno, tužiti i nakon rasprodaje njegove imovine, u koju je spadao i njegov teatar, vjerojatno dobiti neku novčanu odštetu, ali ni Ljubiša, ni itko od nas nije pomišljao na takvo što. Dapače, Ljubiša, iz samo njemu znanih razloga, nije nikoga od nas ni obavijestio o problemima u kojima smo se našli, nego nas je kao Kolumbo poveo na svo- me brodu da„otkrivamo Ameriku" s krajnje neizvjesnim isho- dom i s bezbroj nepremostivih financijskih problema.

Naš menadžer bio je Duško Ljuština, čija se čuvena „crna aktovka" ovaj put, za razliku od Australije, opasno stanjila i sva- kog časa prijetila da ostane potpuno prazna. S Duškom Ljušti- nom me je vezala neka posebna veza. Ne zato što je bio Ličanin, nego zbog njegove svemirske inteligencije i pravednog srca. Postao mi je posebno važan prijatelj svih tih godina, da bi se ovih zadnjih dvijehiljaditih pokazao kao nezaobilazan faktorza mene, Lenku i čitav naš„UlyssesTeatar", na našem putu u dva- deset prvo stoljeće.

Ljubiša je kao pravi pustolov i istraživač prekooceanskih nepoznatih predjela poveo sa sobom na put i mnogo Ijudi koji su nam trebali i koji su tu bili kao prijateljska podrška. Kao pravi karizmatični kapetan, kormilario je tim nemirnim morima, vješ- to preživljavajući brodolome i glumačke pobune.

Trebalo je izdržati u Čikagu više od dvadeset dana plaća- jući hotel za više od četrdeset Ijudi, a naši pokušaji da igranjem predstava zaradimo neki dolar bivali su potpuno bezuspješni.

Naš svijet, koji je tamo živio, nije zanimala ta„komunistič- ka priča", od koje su mnogi još prije mnogo godina pobjegli, a američku publiku nismo bez reklame mogli privući.

Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja koji su se završava- li s par crnaca iz susjedstva, koji su dolazili popiti pivo i popušiti svoju cigaretu i usput gledati neke scene na nerazumljivom je- ziku, odustali smo od daljnjeg igranja, te uz skromne Ljuštinine dnevnice pokušavali preživjeti tu„neprijateljsku ofenzivu" kojoj nas je naš brižni i pustolovni Ljubiša izložio.

Uz specijalno odobrenje zagrebačke podružnice „Ameri- can Expresa", Ljuština je sve hotelske troškove plaćao svojom osobnom kreditnom karticom. Kasnije, kad smo se vratili u Zagreb, nitko od njegovih političkih partnera nije održao svo- je obećanje da izmiri dugovanja teatra KPGT, koji je u Americi

119

predstavljao jugoslavensku kulturu, tako da je Duškova karti- ca bila u debelom minusu s priličnom dolarskom svotom, koju smo, na kraju balade, Duško i ja potpuno podmirili igrajući mo- ju predstavu Moj obračun s njima širom Jugoslavije.

Duško je raspolagao mojim slobodnim terminima. Ukr- cao bi me u svoju„zastavu de luxe" i tako smo proputovali Ju- gu uzduž i poprijeko. Podmirili smo dug. Bila je to moja pomoć prijatelju da se izvuče iz te teške situacije, ali i moj dug prema KPGT-u, kojem sam bio jedan od osnivača.

Zadnjih deset dana u Čikagu pretvorilo se u pravu moru. Neki američki advokat, mislim da se zvao Nik Maniskalko, slu- čajno je zalutao na jednu od naših prvih predstava koje smo igrali u nekom parku. Bioje potpunooduševljen i ubrzo postao naš prijatelj. Kad je saznao sve naše probleme, pokušao je po- moći i kao advokat i kao prijatelj.

Pozvao nas je da pokušamo ostatak predstava u Čikagu odigrati u nekom njegovom objektu, koji je zapravo bio jedan zapušteni„morgue", iliti mrtvačnica. Dvorište, u kome smo tre- bali smjestiti naše gledalište i pozornicu, bilo je zaraslo u visoki i neprohodni korov, kojega smo mi, znojeći se na onom Ijetnom suncu, svi kolektivno, uključujući i našu djecu, čistili lopatama i krampovima.

Nakon dva dana rada, te„omladinske radne akcije" koje ni- je bio pošteđen ni boležljivi Krešimir Zidarić, uspjeli smo ospo- sobiti naš teatar za predstave.

Nik Maniskalko je platio oglase u lokalnim novinama i pla- kate koje smo izlijepili po gradu, ali smo uspijevali skupiti po deset, dvadeset gledalaca po predstavi. Imali smo i posebnu garderobu u kojoj smo se presvlačili. Bila je to velika soba u ko- joj su se nekada sređivali mrtvaci, prije nego bi ih stavljali u kov- čege. Simpatični advokattalijanskog porijekla govoriojeda na- mjerava obnoviti obiteljski zanat, što je, kako kaže doktor Klaić, koji ga je bolje upoznao i održavao godinama neke kontakte s njim, i učinio, a vjerojatno i završio na jednom od onih aluminij- skih stolova za uljepšavanje, kad je prije par godina umro.

Turneja je nastavljena u Vašingtonu, Los Anđelesu i Njujor- ku. Uspjeli smo izaći iz mračnog tunela u kome smo se zadesi-li u Čikagu i naše sljedeće predstave bile su veoma uspješne i posjećene. Pravi trijumf smo doživjeli u Njujorku (igrali smo u katedrali St. John Divine), poslije čega je predstava proglašena

120

za predstavu godine na„Off Brodweju" za što smo dobili presti- žnu nagradu„Obbie".

Zadnji račun u hotelu platili smo uz pomoć Soros fonda- cije, točnije Svetlane Stone, naše prijateljice iz Njujorka, a po- sljednji sitni račun u hotelu, od tri stotine dolara, platio je naš ambasador u Njujorku Leko Lončar koji nas je tog jutra došao ispratiti.

Vratili smo se kući Ijuti na našega admirala, ali ipak zado- voljni umjetničkim uspjehom turneje. KPGT je nakon nekoliko mjeseci nastavio svoj život.

Nije mu bilo lako. lako smo imali veliku podršku Ijudi koji su vodili Centar kulturnih djelatnosti u Zagrebu, gradske struk- ture vlasti su uvijek bile nekako sumnjičave prema nama. I ne samo u Zagrebu. Priča je bila gotovo ista u Beogradu. Vjerojat- no je Ristić svojim neobuzdanim talentom i brzinom misli izazi- vao Ijubomoru kazališnih moćnika u svojim sredinama.

121

15. Subotica0 subotičkim danima i kazališnim svjetlima ponad Palićkog jezera, hotelu„Patria", Kelebiji, Andreju, nesanicama1 umorima kapegeteovskog putovanja i trima žalosnim vrbama

Sredinom osamdesetih, Ljubiša je postao upravnikom su- botičkog teatra.

Prvo što je učinio - izvadio je stolice iz gledališta i posta- vio potpuno drugačije odnose u teatru. Igralo se posvuda. U raznim sobama, skladištima, hodnicima i restoranima. Igralo se i u prekrasnoj„Sinagogi", koja je postala zapravo glavna pozor- nica subotičkog teatra i KPGT-a.

Igralo se i na prekrasnom Ludoskom i Palićkom jezeru, gdje je Ristić uz pomoć Nade Kokotović napravio pravo teatar- sko čudo. Redale su se uistinu fascinantne predstave.

Kajo i Saban bili su moji dečki iz Aktera. Ne mislim ih izdva- jati od drugih akterovaca, ali igrom sudbine, oni su bili najdu- blje uvučeni u KPGT. Još pamtim nježnosti kojima su me štitili i naša zajednička putovanja izZagreba prema Subotici ili Novom Sadu.

Uvijek smo išli preko Vinkovaca, gdje smo obavezno svra- ćali na bogatu slavonsku trpezu, koju je moja majka, na samo njoj svojstven način, od srca znala prirediti. Prošli su kroz njenu kuću mnogi moji prijatelji, a majka je njihove slike izrezivala iz novina i slagala u album, a potom stavljala između žutih dunja, da joj tamo svijetle i mirišu sa starinskih ormara.

Putovanja preko Slavonije bila su i naporna. Do Subotice je trebalo ponekad i mijenjati vlakove. Tada su me proganjale slike iz djetinjstva koje sam gledao kroz prozore brzih vlakova kako raspršene lete po cvjetnim poljima i gube se negdje dale- ko nad žitnim horizontima.

Često sam se vraćao za Zagreb odmah poslije predstave, u kupeu drugoga razreda vlaka koji je obično bio pun nekih

122

Bugara, Rumunja, i naših i njihovih Albanaca, dok su me bolje- le kosti od napornog Andronikusa, a moji dečki, Kajo i Šaban, puštali me da se ispružim preko njihovih sjedišta, dok su oni tumarali po hodnicima vlaka ili se penjali na željezne pregrade i tamo skvrčeni poput kofera čuvali svoga profesora, kao što sam i ja godinama čuvao svoga Ljubu i Šovu.

U tim gluhim i zagušljivim noćima mamurluka i umora, pri- sjećao sam se očevih rečenica o teškoći glumačke profesije i o onom njegovom poznaniku, glumcu izSubotice, koji mu jejed- nom u vlaku pričao o svom teškome životu i da, ako ima djecu, nikako ne dopusti da odu u te nesigurne teatarske vode.

U muku tog kapegeteovskog putovanja spadaju i jutarnji dolasci u Zagreb, gdje su me obično čekali sumnjičavi i prije- korni pogledi moje žene Ivanke, već sasvim iscrpljene od godi- na strepnje i čekanja.

„Patria", Kelebia, Akademija

Hotel„Patria" bio je glavno mjesto u Subotici.Tamo su stanovali poslovni Ijudi, sitni trgovci koji su pro-

fitirali na dnevnim promjenama kursa dinara i forinte, lokalni vojvođanski političari, nogometaši „Spartaka", striptizete i ple- sačice trbušnoga plesa, i glumci Ljubiše Ristića.

Ne treba posebno spominjati da su glumci Ljubiše Ristića veoma brzo okupirali„Patriu" i kao pravi patrioti zatvarali i otva- rali taj internacionalni, tranzitni i promiskuitetni hotel.

Dva najvažnija čovjeka u gradu bili su Boško Kovačević, koji je bio šef Partije, tj. glavni komunist u gradu, i Tomislav Ka- radžić-Tole, koji je bio glavni ekonom grada, odnosno direktor najvećeg poduzeća u Subotici. Bili su dvojac doslovce bez kor- milara. I plovili su, dakako, vješto.

Boško je bio intelektualac, profesor i pisac i na neki način marksist, čije snove se zaista moglo poštovati, a Tole je bio us- pješan u svemu drugome. Obojica su, svako na svoj način, bili glavni sponzori i navijači Ristićeva kazališta.

Kad sam prvi put sreoToleta - na nekom prijemu koji je on organizirao za naš teatar, rekao mi je:

- Profesore, spremi sutra ujutro kofere jer se seliš.

123

Nisam ga pitao zašto i nisam ga pitao ni kamo. Ponekad sam znao slušati vlast kad je bila šarmantna. Tako sam i Stipu Šuvara, u doba kad je u Hrvatskoj bio najnepopularniji, cijenio zbog njegova posebnog šarma, pameti i dosljednosti.

Spremio sam svoje stvari, kojih nije bilo mnogo, i rano ujutro Toletov šofer me je prevezao iz hotela „Patria" u jednu udaljenu i osamljenu kuću, koja se nalazila na samoj mađarsko- jugoslavenskoj granici na Kelebiji. Kuća je bila okružena trima visokim tužnim vrbama (odmah pomisao Tuga-Buga-Vuga), i mladim hrastovima. Bila je, da se razumijemo, jedan od repre- zentativnih objekata grada koji je, uslijed povijesnih nevolja, sav nekako oronuo. Taj divni grad sa secesijom u sebi i nekom darežljivom dušom kao da je mimoišla briga i pažnja.

Tole je bio vlast, a ja sam bio zvijezda „Palićkog festivala". Uz kuću mi je pripao i auto njegovog poduzeća na korištenje, jer trebalo se svaki dan bar dva puta voziti dvanaest kilometara do grada gdje smo držali pokuse.

Kuća je bila zapravo zaplijenjena od nekog sitnog obrtni- ka, koji nije mogao podmiriti svoje dugove prema gradu i bila je u sklopu poljoprivrednog kombinata„Peščara", koji se bavio proizvodnjom i obradom poljoprivrednih artikala, pravljenjem rakije i vina, raznih džemova i drugih vojvođanskih specijalite- ta. Direktor kombinata bio je izvjesni gospodin Ištvan koji mi je ostao zauvijek u sjećanju kao jedan izuzetan i poseban čovjek.

Ima tako nekih Ijudi koji kao da na vrhovima prstiju prolaze kroz život, nekih nezaobilaznih i dragocjenih Ijudi. Ljudi koji ne žele da se nikome zamjere i gotovo se ispričavaju što posto- ji bilo koji problem na ovome svijetu i što nisu u stanju da ga odmah, na našu radost, riješe. Gospodin Ištvan je organizirao da se svako jutro meni tamo servira bogat doručak, da u kući uvijek ima najboljih Peščarinih rakija, od kojih je kajsijevača bila nezaboravna. Pokazao mi je i naučio me kako se istače domaće vino iz specijalne bačve u podrumu.

Pilo se mnogo i bančilo u toj mojoj Kelebiji.Ali, bio sam i prokleto sam u toj mojoj Kelebiji! Kad bi gosti

otišli, znao sam oko tri ujutro otići do graničnog prijelaza, koji je bio samo petsto metara dalje, i s carinicima igrati šah do zore.

Sa mnom su u početku stanovali Kajo i Šaban, a kasnije smo pozvali Ingu, Brika i Jovanovića. Ubrzo im je dosadilo to osamljeno mjesto, te su jedan po jedan odustajali, vraćajući se

124

nogometašima Spartaka i plesačicama trbušnog plesa u „Pa- triu" u male i ne tako udobne hotelske sobe.

Ja bih onda ostajao sam. Ja i tri vrbe i mladi poletni hrasto- vi. I ravnica. I graničari, odnosno carinici...

Volio sam te granične tišine i samoće koje su me nekom svojom posebnom jezom mamile. Znao sam u ranojutro usta- jati i trčati po šumama Peščare, te često zalutati i završiti s druge strane granice u Mađarskoj.

Često mi je dolazio u posjete prijatelj iz Beograda Andrej Popović, s kojim se najbolje samuje. Andrej je bio i samozva- ni sekretar moje klase na Novosadskoj pozorišnoj akademiji. I apsolvent atomske fizike u Hajdelbergu kad je, nakon svog še- zdesetosmaškog internacionalnog bunta i druženja s Rudijem Dukeom, bio protjeran iz Njemačke na neodređeno vrijeme. Bio je i filmski snimatelj Žilnikovih dokumentaraca. I prijatelj Petra Božovića. I zaštitnik mladosti, Ijubavi, djevojčica iz Beo- grada koje su započinjale svoje prve Ijubavne pokrete. Andej je čovjek natprosječne inteligencije čiju je brzinu ponekad teško pratiti. Voli neobičnosti i mrzi konvencionalnosti, koje ga, po- nekad, čine agresivnim. Šezdesetosmaški plam u njemu i dan- danas gori.

Izgleda, neugasivo.Kada sam'92. otišao iz Beograda, slao sam roditeljima nov-

čanu pomoć, koliko sam mogao, naravno, a onda mi je nakon dvije godine otac rekao kako Andrej svakoga mjeseca dolazi u njihov stan i donosi im„penziju", vičući još ispred zgrade:

- Dane, evo penzije!

Meni, naravno, nikada nije rekao da svakoga mjeseca daje novac mojim starcima. Bio je to dio njegove igre i rituala, odgo- vornosti, savjesti...

I danas odlazi ponekad mome starome ocu u posjete. Sjedi tako u njegovoj sobi, pričaju o vremenu, sportu, politici i blaži mu njegove izbjegličke samoće, koje su nakon majčine smrti postale hladne i neprebolne. Samoće su to kao površine nekih hrapavih neotkrivenih planeta.

125

16.Iskustvo pedagogaO novosadskoj i zagrebačkoj kazališnoj Akademijif studentima, Dragoslavu Mihailoviču, Krči, Durbešiču, redateljsko-glumačkoj kemiji Šerbedžija-Ristič, mercedesu kojeg je odnio vrag nasred autoputa „Bratstvo i jedinstvo"

Kako sam uopće postao profesor glume na novosadskoj Akademiji?

Godine'86. nazvao me Zupa i pošli smo na jednu od naših rijetkih, ali uvijek tako zanimljivih„peripatetičkih" šetnji Zagre- bom, koje su ponekad pogubno završavale po obojicu, s obzi- rom na broj kafića koje smo znali posjetiti i količinu alkohola koju bismo ispili.

A onda dolazi trenutak kad se Zupa prestane smijati onim svojim tako karakterističnim smijehom po kome su glumci če- sto prepoznavali uspješnost komedije ili katastrofu drame koju su te večeri igrali, skine orošene naočale i dok ih briše bijelim rupčićem, koji je spadao u one tako zamjetljive detalje kojima ga je njegova Beti njegovala, i onda obično kaže glavni razlog svoga poziva na šetnju te večeri, jutra ili podneva.

Rekao mi je kako je, eto, neki dan došla k njemu delegacija studenata glume sa zagrebačke Akademije, i zamolila ga da me vrati u Zagreb na Akademiju kao profesora scenskoga govora.

Volio sam raditi sa studentima. Bio je to nježni, čisti, zane- seni teatar koga je bilo teško susretati u umornim kazališnim kućama Zagreba. Uostalom, sa Zupom sam i pokrenuo našAk- ter i zajedno smo s Rundekom kormilarili tri godine, upravljaju- ći nekom neotkrivenom i novom kazališnom estetikom, koja je zahtijevala potpunu predanost kolektivnoj igri i koja se na kon- cu slomila, nemoćna da nadvlada ukus i modu vremena.

Iza nas su ostale Koja gora, Ivo i Kažu da je sova nekad bi- la pekareva kći, koje su duboko odjeknule u svakome od nas koji smo ih svojim umjetničkim zavjetom i azilom potpisali. Na

126

Akademiji su ostale, i još uvijek valjda tamo negdje stoje, dvije prve nagrade kazlišnih festivala:Z/afn/ vijenac iz Sarajeva i„zlat- no nešto" iz Nove Gorice u Sloveniji, ne mogu se sjetiti što. Ali je zlatno!

lako mi je godio taj studentski poziv, jer mi je bio važniji od svih profesionalnih priznanja, teško mi je padalo opet od- laziti na Akademiju. Zbog nekih nesporazuma s nekim svojim kolegama prije par godina otišao sam čvrsto odlučivši da se vi- še nikad ne vratim. Ipak sam popustio, pomalo i zbog Zupinog diplomatskoga uvjeravanja, kojim je gotovo uvijek postizao što je htio, i pristao da se vratim na Akademiju.

Nakon par dana nazvao me Vjeran i ne Ijutito, nego više razočarano, jer se on uvijek razočara još prije nego se naljuti, obavijestio me kako su moji kolege s Akademije većinom gla- sova odbili moj povratak.

Gotovo sam bio radostan što je tako ispalo, jer ja se uvijek prije no što se rastužim, obradujem nekoj novoj stvari koja me načas spašava i daje mi da istrajem, a tuga se ionako sama od sebe slaže u meni i znam da i bez moje volje duboko u meni tamnuje.

Kao što to biva u romanu ili na filmu, baš tih dana pozvao me je Boro Drašković iz Novoga Sada i predložio mi da preu- zmem novu glumačku klasu na njihovoj Akademiji.

Drašković je po svemu bio jedan veoma značajan i uspra- van lik u kazališnom i filmskom svijetu Jugoslavije. Bio je kra- jem šezdesetih zvijezda kazališne režije, a kad mu je predstava u Jugoslovenskom dramskom Kadsu cvetale tikve bila zabranje- na, odlučio je da se prestane baviti kazalištem i donio odluku da sebe kao režisera ukine.

Cijenio sam taj njegov janpalahovski protest protiv grube političke stvarnosti koja nas je tih godina vrebala i pokušavala svesti na mjere poslušnosti i političke ispravnosti.

Cijenio sam i pisca te knjige, Dragoslava Mihailovića, koji je svojim disidentstvom i nepravednim golootočkim stažom svih tih godina imao moje iskrene simpatije.

No, taj isti pisac me je prije dvije godine, u nekom svom intervjuu za beogradsku polužutu štampu, žestoko napao, na- zivajući me uvredljivim i pogrdnim imenima, okomljujući se na moj govor na Terazijskoj česmi '91. godine, koji je za njega bio

127

„jedan jugoslovenski sramni i uvredljivi čin", a koji se, eto, nika- ko ne uklapa u njegovo viđenje Srbije i srpstva.

Slegnuo sam ramenima nad njegovim javno objelodanje- nim šovinizmom i s tugom izbrisao još jedno ime u svojoj kri- žaljci uspomena. Njegovo nekadašnje disidentstvo i njegova sjajna knjiga i dalje ostaju za mene svijetle točke koje su izgu- bile svoga vlasnika.

Prihvatio sam, dakle, taj poziv Bore Draškovića, iz nekog inata, jer mi baš nimalo nije trebalo još jedno dodatno putova- nje iz Zagreba, zbog koga su moja djeca sve više patila, a moja žena nabavila malog sivog šnaucera i s njim svake večeri dugo šetala gradskim parkovima.

lako sam trebao biti u Novom Sadu samo jednom tjedno, moja putovanja su bila iscrpljujuća, tim više što sam izabrao studente koji su kavanu voljeli gotovo više od teatra. Nekako smo se prepoznali i osjetili. Postali smo silno vezani. Voljeli su me zbog mog gotovo očinskog odnosa i te opasne privatnosti koju sam unosio u pedagogiju. Ali moja pedagogija nije imala sistema i uvijek sam se trudio da razrušim svoj autoritet. Go- vorio sam im da je svako„ja" pakao. Tamnica. Pokušao sam da se gotovo raskomadam pred svojim studentima, dajući im tako priliku da ojačaju svoje osobnosti. Naravno da je to opasna i krajnje neizvjesna igra moći, jer mnoge baci u bezdan njihove urođene nemoći, ali onaj tko preživi, leti i postoji.

Volio sam sve svoje studente i čini se da su i oni voljeli me- ne. Učio sam ih kako biti drukčiji. Kako se približiti sebi i otkriti sva ona bogatstva kojih nisu ni svjesni da posjeduju.

Lutali smo tako ulicama i kavanama Novoga Sada, gdje su moji satovi glume obično završavali u„Kecu", ili nekim drugim noćnim restoranima, gdje sam sretao moje stare tamburaše iz orkestra Janike Balaša.

Jednom su mi tako doveli na Akademiju nekoga maloga Ciganina, koga su pokupili negdje na ulicama Novoga Sada kao zalutalo pokislo štene. Bilo mu je teško odrediti godine. Izgle- dao je naime, kao da ima deset, a po načinu kako je nosio na leđima svoju staru gitaru i kako se je pankerski oblačio, te još više po sjajnim pričama koje je pričao, mogao je imati trinaest ili čak četrnaest godina.

Zvao se je Kemal, a mi smo ga zvali Kemi. Pjevao je i svirao, udarajući po praznim žicama gitare, meksikanske pjesme i po

128

cijele je dane odlazio u kinoteku gledati najrazličitije filmove. Osvojio me je svojom posebnošću. Postao je trinaesti član naše klase i sudjelovao je u našim ispitnim predstavama, uz zgraža- nje Branka Pleše, koji se svojim tvrdokornim pedagoškim sta- vovima priključio nekim mojim zagrebačkim prijateljima, kaza- lišnim znanstvenicima, koji su me godinama proganjali zbog mojih liberalnih i skarednih„pedagoških postupaka"

Doveo sam im Ljubu Tadića da im bude kum klase, a jed- nog semestra, kad sam se baš uželio Zagreba, i Toma Durbešića da im predaje, dok sam ja, uz dopuštenje nastavničkog zbora zagrebačke Akademije, preuzeo njegovu klasu u Zagrebu.

Opet sam unio, rekoše neki, dosta nereda na hodnike za- grebačke Akademije, iz koje je duboko u noći saksofon Barbare Roko tulio nekom tužnom filmskom melodijom, dok su Filip Šo- vagović i Dafne Jemeršić plesali svoj zavodljivi strindbergovski tango. Mislio sam da Barbara svira saks i dobila je takav glumač- ki zadatak, a onda mi je njezin brižni otac Davor Roko, koji je inače bio nezaobilazni stup KPGT-a, kad smo se sreli na ulici re- kao da sam joj mogao dati i nešto laganiji glumački zadatak, ili neki instrument koji zna svirati, flautu na primjer. Naime, marlji- va Barbara se nije jednom riječju usprotivila zadatku, već je za tri noći naučila svirati zadatu melodiju na alt saksafonu kojeg nikad nije svirala!

U toj klasi mladih glumaca glumačke zadatke vrebali su neki mladi Lavovi.To se jednostavno osjećalo.

Radili su nekim predanim žarom i vidjelo se da im ta mo- ja pedagogija leži i da ih budi, pa i otvara iz neke zatvorenosti koja ih je sputavala. Cijela moja pedagogija sastoji se u emoci- onalnoj kreativnosti, buđenju i usmjeravanju strasti! Posebno me inspirirala Dafne Jemeršić, koja je, kako sam poslije čuo, na- pustila aktivno bavljenje glumom i posvetila se filmu, kao mon- tažer i redatelj.

Sve koje se meni posebno svide, obično napuste glumu.

Durbešić je isti kaos zatekao u Novom Sadu, jer moji stu- denti, koji su odmahToma zavoljeli zbog njegove posebnosti, nisu imali mnogo razumijevanja za moje odsustvovanje pa su se ponašali kao uvrijeđena i prevarena žena.

Svi su studenti zagrebačke Akademije i kazalištarci koji su došli na ispit bili oduševljeni našim Strinbergom u kojem su na-

129

stupali moji studenti, predvođeni Filipom Šovagovićem koji je već tada pokazivao sklonosti da bude vođa, iako sam se ozno- jio dok sam ga učio kako fiksirati svoje improvizacije i ponovi- ti emocije. Ipak, na sjednici poslije ispita dobio sam od većine profesora ozbiljne ukore, a svi moji studenti najniže ocjene.

Znao sam da sam bio u pravu i da su studenti dosegnuli neke glumačke prirodnosti kakve su bile rijetkost u dosta tvr- doj zagrebačkoj glumačkoj školi, i znao sam da to osjećaju i ne- ki od mojih kolega profesora, ali tko zna zbog kojih razloga se povlače pred ubojitim napadima mojih kritičara.

Sutradan sam na porti Akademije zatekao pismo Drage Kr- če, koji mi se ispričao i rekao kako je bio nagovoren da tako re- agira, a kako je zapravo prespavavši shvatio koliko su studenti bili sjajni i svoji i kakoje to biojedan odličan ispit.

Nisam pismo sačuvao, kao što ne čuvam ništa što budi se- ćanja, bilo to dobro ili loše, ali me ta Krčina gesta duboko po- tresla. Kad sam ga nakon par dana sreo, toplo smo se zagrlili i osjetio sam onu istu toplinu i treperenje njegove dobre duše kojom me je zaštitnički hrabrio pri mojim prvim glumačkim po- kušajima na Akademiji.

Ima jedno pismo koje je Borislav Vujčić sačuvao, a napisao ga je Izet Hajdarhodžić, i dao odmah nakon ispitne predstave.

Gledajući ispitnu produkciju Usput za Damask sasvim zorno sam se sjećao razgovora s Radom, koje smo vodili davno, kada je Rade bio student, a ja njegov nastavnik. Jonesko: Kralj umire. Ra- de - Beranger, kralj. Razumjeli smo, shvatili, osjetili - kralj je sam sa svojim demonom. Pakao - to sam ja. Kako glumac to da iskaže? Gledam ispit, mladi Ijudi se batrgaju, viću, šapuću; suze i osmijeh istovremeno su im na licu, gledam sve to, zanesen njima, i u sebi osjećam kako su i oni i Rade i Borislav i ja na početku tog pitanja. Čovjekova samoća je tamni beskraj. Kadjedan samacpadne, dru- gi osamljenik odmah stane u njegovu magličastu stopu - demon je nasljedan. Andrić ima jednu pripovijetku (Most na ŽepiJ gdje Samoća dođe sama po čovjeka i izjede mu dušu i misao i krvotok. Strindberg svoju Samoću draži i izaziva, urliče i jeca i cvili kao bo- lestan pas. Čehov osamljeno šeta obalom naJalti i uredno pospre- ma svoju sobu, Pirandelo u ludilu trga maske i plače nad odrazom Mjeseca u zdencu, E. A. Po grakće iz svog opustjelog zamka, a iz-

130

nad svih kobno lepeće crno Fjodorovo krilo. Majko moja, kakav bezdan je čovjek! Koliko straha, očajar ludila! Koliko pitanja!

Rade i Borislav i ti mladi Ijudi čuli su neka od njih. Razumjeli su da treba strahovati i očajavati i biti lud. Ujednom sam trenutku pomislio - moras biti hrabar da ti se to dogodi. Možda oni (i Rade i Borislav i ta djeca) i ne znaju da su hrabri.

Bio sam zadovoljan što ću im upravo ja to kazati.

Kelebijska jutra te osamdeset sedme...

Nakon moje„neuspješne zagrebačke akademske avantu- re" vratio sam se ponovo u Vojvodinu, gdje su me čekale na- puštene kavane i zanosna prerija Ristićeva teatra.

Svirale su svake noći violine i tambure. Kazališni klub subo- tičkog teatra, kojeg je vodio Dragan Raičević, koji je s toliko Iju- bavi pratio Ljubišin teatar i kome je postajao gotovo mecena, bio je svake večeri najživlje mjesto u Subotici.

Pilo se i lumpovalo do jutra, a božanski glas Ane Kostovske odjekivao je svojim kristalnim intonacijama, od kojih su kocke leda u čašama uznemireno drhtale, dok su se naše vlažne usne Ijubile po skrivenim i mračnim kutovima starog teatra, kome je Ljubiša izvrnuo dušu kao naopako okrenutu vreću, i u kome su naše energije lebdjele nad čitavim gradom kao dobri duhovi sa Palićkog i Ludoskog jezera.

Pravile su se predstave„do posljednjeg daha" Nebo nad Suboticom čudesno je svjetlucalo od naših čarobnih reflektora. Noći su se natjecale koja će biti bolje ispraćena i prava je sreća bila što„moja" kuća na Kelebiji nije imala susjeda.

Jedne noći sam ukrcao deset kapegeteovaca u svoj crni mercedes 280 SE, koga sam polovnog kupio u Zagrebu, nakon što mi se simka 1301 raspala. Doduše, raspao mi se i taj merce- des. Par godina kasnije, kad sam jedne noći na rubu nervno- ga sloma, točno u ponoć, čini se, zauvijek napuštao svoj dom, i onako rastrojen i podnapit, na izlaznoj benzinskoj pumpi iz Zagreba, umjesto benzina utočio naftu, i nakon par kilometara, nasred autoputa, moj je stari mercedes eksplodirao.

Sva su ta jutra i sve su te godine i mjeseci nepravilnim rit- movima i u priličnom neredu ispadali iz mojih rukava. Probudio

131

sam se oko 12, popio kavu i kajsijevaču i izišao na terasu pjevu- šeći Arsenovu pjesmu:„Tvoje nježne godine..." Netko je odjed- nom zviždućući pratio melodiju.

Osvrtao sam se oko sebe, pokušavajući razaznati odakle zvižduk dopire. Onda sam krenuo prema autu. Otvorio sam pr- tljažnik.

- Dobro jutro - rekao je Luka Piljagić i šeretski se nasmijao. On je prošle noći u autu bio jedanaesti putnik, ali zaboravljen.

Između mnogih predstava koje smo tih godina napravili i s kojima smo uspješno gostovali u Meksiku, Italiji i Njemač- koj u kojoj smo se bratimili sa sjajnim teatrom Roberta Čulija „Theater under Rhur", posebno mi je bila važna Ljubišina i moja dramaturška tvorevina„Bloody Mary" kojom smo gotovo me- teorološki ispitivali i detektirali duhovnu i političku klimu ju- goslavenske stvarnosti. Gotovo za sve predstave našeg teatra muziku su pisali Davor Roko i Gabor Lengel.

Obojica, baš po mjeri pravih Ijudi.Nadareni i plemeniti.U obliku folk-operete, stvorili smo jednu začuđujuću i upo-

zoravajuću predstavu, koja je govorila snoviđenjem o raspuk- nuću i mogućoj eksploziji koja može zapaliti čitav naš prostor, kao što je naša (u predstavi) papirnata Jugoslavija izgorjela na kraju predstave, umotana u novinske krpe Vjesnika, Politike, De- la i Oslobođenja.

Moja i Ristićeva redateljsko-glumačka kemija bila je ener- gija koja je strasno gorjela svih tih godina. Nakon svih mojih teatarskih pokušaja u kojima je bilo padova i uzleta, Ristićev te- atar bio je za mene vrhunac kazališne umjetnosti kako sam je ja doživio i kako je u meni odjekivala.

Sam Ristić je za mene bio i ostao veliki režiser i nekad nje- žan prijatelj. Prava prijateljstva se teško križaju i izbacuju iz kri- žaljke uspomena. Ona su tu uz nas i u nama kao rane na rođe- nome tijelu, kao vlastiti neuspjesi. Prava prijateljstva traju uspr- kos svemu, usprkos ponoru koji se među nama rastvorio.

U tamne ponore raspuknute zemlje, na čijim suprotnim obalama danas stojimo, obojica bespomoćno promatramo ka- ko čitav naš uznositi i plemeniti teatarski pokušaj KPGT-a pro- pada u zemljane dubine iz kojih više nikada neće izniknuti.

132

Na kraju naše predstave, sjeo je Ristić u čamac na Ludo- skom jezeru i odvezao se tamnom vodom, tamo gdje je odlučio otploviti sam. Tamo ne želim i ne mogu prići.

Tamo se, uostalom, on sam sa sobom bori.I sa svojim utvarama.

133

Jedan davni razgovor0 šupljini vlastite strukture, strategiji samoće, stvarima kojezbunjuju, važnosti ponoći u Hamletu, teatru kao đavoljoj crkvi, Borhesovu zrcalu, poeziji1 samilosti zavaravanja u umjetnosti

Dogodilo se to prije no što bješe glumaca, ako možemo za- misliti takvo doba. Vrag je pecao duše po svijetu i naiđe na kreposna čovjeka pa ga pokuša dovesti u napast Pokuša sa svim vrstama laske, pohote, blagom ovog svijeta, častima, i nije znao što bi i kako bi. Jedino što mu je preostalo, bješe ponuditi mu da če od njega načiniti glumca. Čovjek u tome ne vidje zla i pristane te tako izgubi bitku, a dušu proigra, jer glumac posuđuje komadiće duša drugih Ijudi, pa dok se on tako zabavlja na drugoj strani, njegova mu se duša odriješi i neopazice mu umakne, a vragu je tad čas posla ugrabiti je. I to se glumcima uvijek otad događa.

B. Unsvvorth, Misterij

U novembru 1988. bila je neka topla jesen kad smo se Bo- rislav i ja upoznali. Došao je sa mnom napraviti razgovor ko- ji je svojim posebnim pitanjima i još više bijelim licem koje je neodoljivo podsjećalo na Ivu Kozarčanina ili Kamova, zaokupio moju pažnju, nakon čega smo započeli našu profesionalnu su- radnju na tome istome Strinbergu, koga je on prenaslovio u Usputza Damask, i dao mu neodoljiv šarm svog književnog ru- kopisa.

Uporedo s tim započelo je i jedno pravo i duboko prijatelj- stvo koje traje do današnjih dana i koje me je zapravo navelo, gotovo radarskim manevrima, da osnujemo zajednički teatar kome smo dali ime„Ulysses", i kojim plovimo, evo, već četvrtu godinu, usprkos povremenim olujama, prolazeći između tea- tarskih i političkih Scila i Haribdi i spašavajući naše umjetničke uznositosti, kazališne i literarne snove.

17.

* Razgovor je vođen 7. novembra, a dio razgovora, u obliku intervjua, obja- vljen je 11. novembra 1988. u Iskri koju je uređivao Zvonimir Krstulović

134

Razgovarali smo isključivo o umjetnosti, iako mi se baš nije razgovaralo, jer sam u Sloveniji pokupio salmonelu na nekom snimanju ili gostovanju. U našem stanu u ulici Braće Kavurića odasvud je nešto zujalo, škripalo i zvučalo. Lucija je u sobi vje- žbala na klaviru, Danilo uvježbavao akorde na gitari, a i Ivankin pas se nešto razlajao. Sunca je bilo kao u priči i kao da i nije bio novembar, nego bablje Ijeto.Tek je očaravajuće bogatstvo boja na krošnjama označavalo doba godine.

Borislav je želio, dakle, da razgovaramo o umjetnosti. Re- kao mi je da su ga na putu do mene proganjali moji prvi stihovi iz pjesme „Promjenljivi": U novom rasporedu u\ica, Ijudi, ptica/i trgova/ traži svoj izgubijeni prostor. / Oči mu trepere nekim dav- nim bolom/iskriva svojepravo izranjeno lice. Koji je to izgubljeni prostor? Čime to Promjenljivi skriva svoje pravo izranjeno lice?

Cijela zbirka proznih i poetskih tekstova je otvoreno za- pitkivanje glumačkog posla. Uzeo sam taj temeljni pojam „promjenljivosti" lica, karaktera, emocija i svih nijansi koje su potrebne za vjerodostojno prikazivanje skrovitih bića u nama. Glumcu je to sredstvo. Njegov vrt duše. Okrutan, ali jedini način kojim se razgolićuje. Objavile Subotičke novine u svojoj ediciji „Osvit" u uredništvu Milovana Kristića i izdavača Boška Kristića, s kojima sam se družio i igrao tenis u mojim kapegeteovskim subotičkim danima. Knjiga je objavljena s prekrasnim ilustraci- jama Ljube Popovića i Mindžićevim i Sedlakovim fotografijama i pogovorom Igora Mandića, koji me je, ni manje ni više, progla- sio„sinom svoga nevremena".

Promjenljivi ima svoje trijumfe, ali i nemale brazgotine. Ima i ono što je užas tog posla: samoću u jeci pljeska i obožavanja. Strategija samoće je svakodnevno pitanje kojom se pripravlja biće za ulazak u druge izazove. Reče mi da je u Pesoi, koji se iz ciklusa u ciklus pjesama bez ostatka mijenjao, vidio dodirne točke sa strategijom„Promjenljivog"

Koje je to pravo (izranjeno) lice?Je li ukradeno mnogobrojnim posudbama drugima, ili je

oplemenjeno tragikama velikih likova?„Na tankoj uzici, povla- čeći svoje kostimirane likove" nikad nije sam, drugi su u njemu, i bez njih, bez tih likova, ima li ga, i kolika je mu je bol?

Čovjek se pita za mučninu i radost šminkanja.Cijela knjiga Promjenljivi tematizira ono što će sjajno izreći

Sioran, muku umjetničkog čina.

135

Borislav je započeo razgovor Pesoinim stihovima kojima je, barem se meni čini, pjesnik problematizirao usud, odnosno radost i prokletstvo umjetnika.„Umnožio sam se da bih se ću- tio, da bih mogao ćutjeti sebe sama, bilo mi je potrebno ćutjeti sve"Tu je još jedan, za razmišljanje poticajan stih:„U svakom je kutu moje duše oltar različitom bogu" Ponešto od množenja, od.pakla i oltara znao je kao pisac i iz vlastita iskustva. Zanimalo ga je kako sam se ja, prije svega kao glumac, prihvatio množi- ne, te posudbe likova, i kako je to moje iskustvo s oltarima za različite bogove.

Već u tom pitanju postoji vrlo precizan put koji navodi na odgovor. Naime, pitanje je suštinski točno postavljeno za nekoga tko se bavi glumom, odnosno umjetnošću. Mogu da kažem iz vlastita iskustva nekoliko rečenica o tome, a to je da, bez obzira bavio se čovjek umjetnošću ili ne, od početka njego- vog života, od početka prepoznavanja stvari oko sebe, okoline, boje, mirisa, emocije, različitih stanja i stresova, u nju je usa- đena potreba za traganjem, za raspoznavanjem tih zvukova, tih dojmova, tih emocija, ukratko - za prepoznavanjem svega odjekujućeg u šupljini vlastite strukture. To je kao osluškivanje svijeta. Naravno, kao djeca to ne shvaćamo odmah.Tek kasnije razmišljamo kako stvari stoje oko nas, kako stoje događaji, pa i naš glas različito zvuči, različito odjekuje u našim šupljinama. I šupljina, naravno, odjekuje na neki čudan način. Ona odjeku- je, gotovo bih rekao, onako kako je struktura sazdana. Kao kad promatramo neko umjetničko djelo pa se zadivimo, recimo, umjetničkoj skulpturi, pa osluškujemo ono skriveno, tako isto i kod čovjeka imamo osjećaj da se radi o čudno napravljenoj igrački, nekoj zamršenoj strukturi koja ima svoju jeku. Sve više vjerujem i sve više pomišljam da smo napravljeni, negdje od nekoga, kao igračke, kao igračke vjetrova (što bi rekao Ujević), i sve manje vjerujem Darvinu i evoluciji. I samim tim da smo različite strukture, različita bića, to da svatko od nas odjekuje na poseban način svojom unutrašnjošću, netko jače, netko sla- bije, a netko, bogme, kao tupo drvo, a netko nikako jer nema te unutrašnjosti (ili je ima malo), sve to zbunjuje.

U postavljeno mi pitanje podrazumijeva da netko tko se bavi umjetnošću posjeduje izvjesnu tamnu šupljinu iz koje progovara njegov glas i njegovo iskustvo. Kod glumaca je to,

136

čini mi se, zanimljivije nego kod drugih umjetnika, jer upravo ta skulptura, to meso, to tijelo, ta koža, te oči čuvaju tu unutraš- njost, koja je, iako nevidljiva, njegov glavni instrument. Glumac djeluje sobom samim, svojim tijelom, ali i svojim unutrašnjim glasom koji je toliko zreo koliko je zreo njegov unutrašnji ži- vot. Vjerodostojan je, naime, koliko je u sebi dubok i koliko je spreman ponirati, ponekad padati, dizati se i hrabro se nositi s vlastitim dnom i vlastitom visinom.

Mlad glumac, naravno, kao mlad čovjek u unutrašnjosti svoje ličnosti, pronalazi različita udivljenja tijekom svoga ra- da, te je to razlog što vječito traga za nekakvim autoritetom, pokroviteljstvom i mentorstvom, dakle, uzorom, ali i nekakvim dodatnim smislom, estetikom, stilom i tome slično, pa je sto- ga on uistinu posuđena ličnost za nekakve autorske ideje, bilo koje vrste, pametne ili glupe, i uvijek je neka vrsta igračke koja se uklapa u nečiji autorski svijet. U tom smislu glumac robuje mnogim oltarima, klanja se, i slijep je, a čini mi se da u svemu tome ima i neke nužnosti, i da mladi glumci sve to trebaju ne- kako proći. Rijetke su druge varijante. Ima ih, dakako, ali su rijet- ke. Ako glumac kao mlad čovjek definitivno odredi sebe prema svijetu i životu, onda on samim time sebi izbija mogućnost da uopće bude glumac. Rekao bih, dakle, da se od mladog glum- ca ne može očekivati da uspostavi definitivan stav i odnos pre- ma jednom Bogu, ili nijednom Bogu, ovisno što odabere. Mladi glumac je doista nesvjesno biće. Rukovodi se uglavnom po in- stinktu. Njegova osnovna pozitivna karakteristika u tom dobu sazrijevanjajestemocija i instinkt.Jedno i drugo mora ustrajno, ma kako to bilo bolno, osluškivati u svojoj unutrašnjosti. U mje- ri u kojoj osluškuje, on odrasta, odnosno sazrijeva.

Množenje sa samim sobom

O intenzivnoj potrebi za množinama u glumcu, pitanju koje je uslijedilo, samo sam rekao: postoji, apsolutna potreba! Glumac ne glumi jednu ulogu, jedan karakter, niti može pristati da ga ikoji karakter, ma koliko bio dobar, zarobi i trajno odredi. U potrebi za umnožavanjem - a radi se, naime, o ulogama koje glumac dobije i odigra - najznačajnije je uporno traganje glum- ca za pravim, središnjim glasom, za svojom sredinom, za onim

137

iskonskim glasom koji je samo njegov i ničiji više. Mladi glumac, htio on to ili ne htio, robuje raznim bogovima, raznim pronađe- nim i osvjedočenim glasovima, od kojih jedan može biti Fabi- jan Šovagović, drugi Džems Din ili Marlon Brando, ili pak neka lijepa djevojka na cesti kojoj se poklonio i zbog koje sve to radi. Dakle, robujući tim raznim bogovima, on neprestano umnaža svoje sposobnosti, i to traje dobar dio života. To traje, čini mi se, sve dok glumac ne dođe u nekakvu, kako da kažem, zrelu fazu, koja ga vodi prema onom Borhesovom ogledalu gdje će napokon ugledati svoje lice, gdje će stati pred Boga i reći onu glasovitu rečenicu kojom ga moli za cjelovito lice. Jer sve uloge su, naime, tek dio tog lica.

U glumčevoj sudbini umnožavanja i razbijanja, prisutan je onaj strah da neće on biti On, da neće biti cjelovito biće, tek fragment, krhotina žuđene cijelosti. Velika je to i teška panika. I opasna.To je tragična i trajna pripovijest, koju, kao što znamo, ni Borhes nije završio, a kojom je, štoviše, otvorena provalija, jer, naime, i Bog odgovara:„Ni ja nisam JA!" Bar ne ono što čo- vjek o njemu misli. Dakle, u tom smislu, glumac je mnogo tra- gičniji, i gotovo bih rekao - apsurdniji - od svih ostalih koji se bave umjetnošću, jer sebe, u zreloj fazi, kad mnoge stvari upo- zna, kad iza sebe ima iskustvo bogova i polubogova, uvjere- nja i ideja, različitih glasova, kad se približio svom unutrašnjem glasu (a možda i njime i ovladao), dogodi se da se naprosto istrošio, ispraznio, umjetnički i Ijudski razbio i rasuo na tisuće komadića ogledala koje je teško, jako teško, ponovno sastaviti. Kad se, i ako, ponovno sastavi, okupi i zagleda, onda je u nje- govoj umjetnosti doista nešto neobično. No, obično se rasuto ne može okupiti. Javlja se stid od onoga što činiš. Mnogi su ve- liki glumci u zreloj fazi jednostavno prestali glumiti. Ili to čine nevoljko, s nelagodom. Ili samo zbog novca, jer nešto drugo ne znaju, ili ne žele znati. Je li to tako čudno? Postoji, izgleda, nešto kada se glumac zapita - tko sam, što sam zapravo ja? I što sam ja to radio cijeli život? Koji od mene odigranih je onaj koji ja jesam?

Postoji jedna zanimljiva rečenica koju sam ja, kad sam ra- dio Hamleta, između pregršti misli, zapamtio. Misao Visockog, koji je postavio bitno pitanje o Hamletu, a to je značenje i va- žnost ponoći. Otvorio je jednu, da tako kažem, tamnu stranu tog komada. Zaronio je u tu tamnu stranu, u tu dubinu, na taj

138

način da svaki pristup Hamletu podrazumijeva propitivanje i vlastite tamnine. U tom smislu, ako glumac igra dodijeljenu mu ulogu, a ne poistovjećuje se s ulogom i svim onim zamkama koje ona krije, ostaje na površini, kao što je u većini slučajeva u našem teatru. Većina tih površnih glumaca doživi duboku starost i ostaju zdravi Ijudi. Kao da su se bavili nekim zanatom, bravarijom recimo. Ali, može se biti spretan kao, recimo, Džek Nikolson, pa zaroniti u tamnu stranu vlastite ličnosti, i isplivati gotovo bez ožiljka.

Iskustvo tamnoga je najbitniji dodir egzistencijalnog dijela ličnosti.Tamno, ionako, prebiva u nama. Svako otvaranje može se privremeno zaštititi ili obrazovanjem ili nekom drugom ge- stom, ali ono sudjeluje u egzistenciji, jer obično, bez obzira što čovjek napravio, cijeli napor svodi na pitanje: tko sam, što sam? Ista je stvar s holivudskim zvijezdama i glumcima u nekoj pro- vinciji. Pitanja su ista. Ponekad i završeci.

Iskustvo tamnoga

Iskustvo tamnoga je prepoznavanje sebe kao jedinke u mnoštvu, a i način kritičkog odnosa spram samoga sebe. Isto tako - to je najsvjesnije prepoznavanje svoje snage i energije. Oni koji dotaknu to pitanje došli su do mjesta strašne kušnje da se jednoga dana prestanu baviti umjetnošću. Za neke je to, naravno, pogubno.

Treba napomenuti da je uvijek rizično zaranjanje u tamnu stranu, jertamo je i paranoja, ona koja čuči u svakome. Protresti vlastite strahove glumački je zadatak, na koncu, pretpostavka zanata, ali neprestano valja imati na umu da je potrebno držati samoga sebe na oku, te pripremljeno i svjesno tragati za pogle- dom, i točkom, kojima se kontrolira i održava to stanje.

Odgovaram, dakle, i na postavljeno pitanje paradoksa ka- zališta, jer je istina da je kazališna igra paradoks, ma koliko se željelo potaknuti i opomenuti u opakoj razigranosti svijeta. Moj sugovornik govori o filozofskom određenju svijeta tog jesenjeg prijepodneva - kao otvorene pozornice gdje se čovjek igra. Ali čime se igra? Što je polog igre? Što je rezultat? Sve sama otvo- rena pitanja. I što tu može teatar?

139

Ponavljam, neprestano treba postavljati pitanje: zašto je teatar uopće nastao? Zbog čega ta potreba Ijudi da nešto predstavljaju, da glume nečiju sudbinu pred očima Ijudi koji su to svojim iskustvom već negdje vidjeli i proživjeli, gotovo kao antički zbor? U tom smislu, čini mi se, u podijeljenosti uloga u svijetu ima nešto jako zanimljivo. Ponekad mi se čitav svijet či- ni jednim velikim antičkim zborom, a glumci kao njegovi neki izmišljeni heroji koji idu usuprot tog zbora i koje zbor samo tea- tralno (a ponekad i hladno) samo komentira, te ih vraća natrag na pozornicu, u neku sudbinu, tek toliko da se ne prekine jed- nom davno započeta igra.

Mislim da je teatar, između želje za prikazivanjem lijepoga i ružnoga, želje za pisanjem i oblikovanjem onoga napisanog, nastao iz straha! Strah je, zapravo, jedan od najznačajnijih ele- menata teatra.Teatar je nastao, zapravo, kao mjesto okupljanja Ijudi (uvijek me to podsjeća i na ovce koje se okupljaju u strahu pred vukom). Ljudi ne dolaze u teatar samo iz potrebe kao što su nekoć dolazili kad je teatar nastajao; oni ne dolaze samo iz potrebe da čuju i nešto neobično vide; oni dolaze prije svega da oni jedni druge osjete u tim međusobnim nepoznatostima kao Ijude i da, pomalo ritualno, u nekoj blizini sat-dva dišu na jednom izdvojenom mjestu.

Potreba Ijudi da budu na jednom mjestu, a da im pri tom nitko ne prijeti, nitko ne kupuje dušu, nego, na neki način, za- vodi i umiljava i opomenjuje, bit je teatra. Ono što vide i što čuju, već su negdje vidjeli i čuli. I tu je, naravno, prilika glumca. On može biti netko nesvakidašnji. Netko drugi. Jedna stvar je tu zanimljiva. Znamo da crkva ima svog jednog Boga, da govo- ri o raju i paklu i svom moralu.Teatar je, čini mi se, nesvjestan pokušaj čovjeka da uspostavi hram đavlu. Mislim da je teatar đavolska institucija i da je to na neki način đavolska crkva, gdje je đavo jedini svetac i pokretač svega. U tom smislu od počet- ka teatra taj đavo na čudan način razvija svoju filozofiju i svoju estetiku. Nije bez vraga da mi glumci znamo, onako u žargonu, reći da je gluma đavolska igra i teatar đavolska stvar.

Tad smo u razgovoru, razgovarajući kako se svijet ojađeno odmata posvuda oko nas u gorkom sarkazmu činjenica i poja- va, zaključili, spomenuvši Pirandela, da onaj tko je shvatio igru više ne uspijeva zavaravati. Onaj tko ne uspije sebe zavarati ne može više uživati slasti života.To je ona životna zamka.Težina.

140

Mračna i teška. I samo je najodvažniji mogu nositi. Igrati se, za- varavati. Jer, većje netko rekao da je svaka umjetnost, posebice kazališna i filmska,„puna samilosti za one koji se zavaravaju".

Život

Mislim, i sve više u to vjerujem, da naš život nije igra sluča- ja, i da smo uvijekza nešto predodređeni.Teorija o predestina- ciji nije bez vraga. Naravno, slučaj može odigrati s nama igru da ne postanemo ili postanemo ono za što smo predodređeni. Lo- sos nekim neviđenim, potpuno nevjerojatnim zakonima priro- de prolazi svoj život i prelazi iz oceana ne znam koliko milja da bi došao u jednu malu rijeku, u slatku vodu, da tamo rodi svoje mlade i da tamo umre. Isto tako, čini mi se da svatko od nas ima u sebi neki navijeni sat, nešto zbog čega živi i zbog čega mora, u određeno vrijeme, umrijeti.

Naravno, u prirodnoj selekciji Ijudi, netko ima više vreme- na, više sreće, netko manje. Netko je Mocart, netko je odličan profesor u Vinkovcima. I ponekad nije bitno gdje je tko. Važno je što jest. Važno je od čega smo sazdani, koliko nam je taj naš imaginarni stvoritelj dao snage u nama samima, kakav je za- datak koji moramo izvršiti, koju nam je, naime, ulogu odredio. Igrom slučaja, dakle, kao što je i sav život na neki način pomalo lud i slučajan, mislim ovaj život koji nas okružuje, može ti pasti cigla na glavu ili ne znam kako, opet se nećemo toliko zapetljati kao da je upravo to stvoritelj želio, ili da je čovjek kriv zbog ne- čega u djetinjstvu što je učinio, pa mu je onda ta cigla morala pasti na glavu da ne postane Mocart ili netko drugi. Ipak, netko je spriječen da učini veliko djelo, a netko opet to učini. Onaj tko do kraja učini, on je sretan čovjek. Učinio je poeziju od svoga života, jer je uspio svu energiju izbaciti van, i može, na kraju, umrijeti sretan stoga što je ispunio svoju dužnost. S druge stra- ne, postoje slučajevi da čovjek zbog raznoraznih okolnosti, pa čak i zbog društvenih, političkih i historijskih, ne uspije, ma ko- liko se upinjao, ispuniti svoju dužnost.

Što to, naime, znači za jednog glumca?Za glumca to je zamaman put otkrivanja vlastite snage.

Gluma je možda jedna od najopasnijih profesija upravo stoga što, htio ne htio, jednoga dana moraš sebi priznati da si uspio,

141

ili nisi uspio. U svakoj drugoj profesiji čovjek može reći, uzmimo pravo: Ja sam završio pravo, pravnik sam, ali ovo društvo je sra- nje i ne da mi naprijed, a ja sam sjajan pravnik i mogao bih biti direktor nekog velikog magnata u Americi po svojim sposob- nostima. U glumi nije tako. U glumi se prepoznaje veliki glumac kad glumi bez dinara, kad glumi, dakle, džabe, i tu nema oprav- danja. Ili glumiš, ili ne glumiš. Vremena i okolnosti nisu važni. Gluma je zanat u kojem se sve vidi. Dobra gluma se može raditi i u nekoj maloj sobi od petnaestak metara i na nekoj velikoj po- zornici s dvije hiljade Ijudi. Uglavnom, u ovom pozivu čovjek kad-tad mora jednoga dana sam sebi priznati što je učinio!

U posljednje vrijeme često sjedim u maloj sobi na jednom trosjedu, ležim i ne činim ništa. Obuzelo me neko stanje u ko- jem ni čitanje nije od pomoći, pa ni razmišljanje. Jednostavno uživam u osjećanju vremena koje prolazi kroza me i svjestan sam da postoji grad oko mene, živi grad koji opet ima neki svoj život, neke mlade glumce koji šetaju od jedne do druge kava- ne, koji su puni sebe, koji razmišljaju, koji su prekrasni u svom optimizmu, bez obzira na vrijeme u kojemu žive. I ja, koji sam bio toliko toga, kako veli Borhes, želim biti gotovo ništa. Sam, sa svojim početkom. Nekim novim početkom. I stojim nad svim tim što me okružuje i razmišljam kako zapravo, kad stekneš ne- ku snagu i kad je prepoznaš u sebi (a ja mislim da sam svoju prepoznao i upoznao i da bih istoga časa mogao igrati recimo Ričarda II), i razmišljaš kako postoje neke stvari oko tebe koje ubrzavaju proces tvog starenja. To je kao biljka koja na nekom tlu cvjeta sjajnije, a na drugom škrtije i opreznije, kojoj jedno- stavno prirodni uvjeti podsijecaju latice, lišće, granje. I tako osjetiš kako zapravo naša situacija u kojoj živimo, upravo ova, upravo ove godine, upravo u ovom podneblju, ovaj narod, ova nesreća, sve ovo okolo što se događa, kako sve to, htio ne htio, svi ti vanjski faktori pred kojima si nemoćan, određuju Ijudsku sreću. Hoću reći - količinu sreće. Ili nesreće. Zbog toga najčeš- će nepomičan s nekim obamrlim stanjem sjedim i zapravo sam sretan što više ne moram kao radnu obavezu glumiti ni u HNK, ni u Gaveli, ni u jednom institucionalnom kazalištu, i zapravo, odgovara mi ovo lutanje prema Ljubiši Ristiću koji sam po sebi razara teatar kao teatar i glumačku umjetnost kao glumačku umjetnost posvećenu samoj sebi, nego traži jedan autorski a kolektivan čin, a taj čin je, u ovom času, zaista čin razočaranih

142

Ijudi koji ne rade svoju predstavu koju bi trebali raditi i u tom razaranju, lutanju pokazuju snagu Ijudi koji su u nemogućnosti da tu snagu ostvare. U sobi, na trosjedu, pišem ponekad o tim stvarima.To nemirenje podgriza, ali i raduje. BloodyMary i dru- ge predstave, sve je to neki protest Ijubavi za kazalištem, neko samoosvještavanje. U meni je nakon svega narasla potreba za autorstvom. Nakon svih oltara, svih bogova, dolazi do potrebe samoizražavanja, onog autorskog. Sretniji su glumci koji ostaju glumci, koji dožive svoju starost i koji su samo mudro glumački kanalizirali nemire, kao Kvrgić ili recimo Rogoz. Postoji nemir Ijudi koji se prepoznaje kod Šovagovića ili u Cice Perovića, i za koji mislim da se prepoznaje i u meni.To je taj neki čudan ne- mir u kojem čovjek, baveći se ovim poslom, odjednom zaželi sam oblikovati neke stvari, sam stati iza nekih ideja, opredijeliti se, izreći i svoje političko uvjerenje i svoja filozofska, odnosno životna razmišljanja, i, konačno, svoju zrelost, ako je posjeduje u sebi.

Da sam ovog časa negdje drugdje, recimo u Engleskoj, ja bih imao svoj teatar, jer u sebi osjećam dovoljno snage i vještine da bih ga mogao voditi, oblikovati, i raditi s mladim glumcima, i sam glumiti i režirati u takvom teatru, i koji bi, osjećam, imao specifičan stil i svoju prepoznatljivost. Nažalost, u prilikama u kojima živimo, zatvaraju se vrata teatra, ona vrata od žudnje i kreativnosti, i sve je nekako ritualno, inercijski i popunjavanje nekih radnih obaveza, bez prave strasti. Svjestan sam, naravno, da u ovom trenutku ne postoji mogućnost u kojoj bih započeo svoj teatar. Zato najčešće sjedim u sobi, na trosjedu, i puštam vrijeme da mirno prolazi kroz moju nemirnu krv.

Na pitanje kako prebolijevam oštećenja i nenamirive ne- mire koji nastaju uslijed raskoraka između života, dramskih ri- ječi i gesta na pozornici... Prva stvar koju čovjek osjeti u tim raz- međima je problem božanskog nadahnuća o kojem je mnogo, mnogo i mnogo riječi potrošeno. Kreirajući neke uloge, čovjek potpuno uđe u njih, kao što kaže lon Sokratu u njihovom di- jalogu o glumcu. Sokrat, kako je poznato, lonu zamjera neke stvari, i kaže mu, pomalo podrugljivo (kao što nama glumcima podrugljivo predbacuju), što se to on, naime, upušta u filozofiju i politiku, što on ima o tome govoriti kad on, glumac, raspolaže tuđim riječima, dakle, ne svojim nego tuđim stavom. Sokratu će lon reći:„Da, da... u onom trenutku božanskog nadahnuća

143

u koje ja ponekad dolazim" (vrlo je važno ovo„ponekad", jer je on, glumac, često govoreći vrlo bitne stvari na pozornici štipao glumce i glumice iza kulisa), iz mene progovara netko drugi, nešto iracionalno, i govorim riječima kojih nisam svjestan.To je jako zanimljiva stvar o kojoj često razmišljam, o toj, naime, od- govornosti prema izgovorenom.

Često se sjetim svojih faza glumačkog života kad sam bio u tim radosnim posvećenim trenucima, kad za mene nije posto- jalo ništa drugo i kad sam bio u apsolutnom poistovjećenju s ulogom, te sam znao gubiti kontrolu, tako da nakon predstave (ili probe) nisam znao ni gdje sam, ni tko sam. Kao zbunjeno, ali usrećeno dijete. Bile su to, kao što je moj sugovornik rekao, iskrene svetkovine lika, glumca, kreacije i odjeka. U tim trenu- cima događao sam se i ja, i onaj drugi, posuđeni lik, u meni. Ži- vjeli smo kao duhovni ortaci. Naravno, to se ne događa sa sva- kom ulogom. Neke uloge jednostavno čovjek ne može usvojiti. Njih nekako, što se u žargonu veli, glumac odglumi, bolje reći- odglumata. Pravo osjećanje uloge dogodilo mi se nekoliko puta, recimo, u Oslobođenju Skopja, ili kad sam igrao Per Gin- ta, možda... u ulozi Hamleta. Dakle, svega dva-tri puta. Kao neki životni loto, ili dobre karte na pokeru. Ipak, glumac uvijek po- stavlja jedno pitanje, dajući svakom od tih likova, bez obzira na njihovu snagu, jedan dio sebe, jedan dio svog života, svoje sud- bine, pa i svoje najintimnije emocije, te se pitam za onu stranu koja me potkrada i osiromašuje i za stranu koja nosi svoje malo bogatstvo za dušu. Onaj dio koji osiromašuje, vodi glumca do poraznog saznanja, ili kako sam napisao u pjesmi - odnijeli bo- Ije napisani. Njega od krhotina, od iverja, odnijeli su, raznijeli cjeloviti životi, papirnate utvare!

On, glumac, bio je uvijek kao mala riba koja ide ispred mor- skog psa, te čovjek shvati kako je, sam po sebi, slabo sazdan, kako je tužno što nije sazdan cjelovitije. Mehanizam glume koji se uvuče u čovjeka ponekad poprima šizofrene karakteristike. Hodajući ponekad ulicom i ja nesvjesno u sebi odmatam reče- nice iz nekog komada, tragam za intonacijom koju nastojim pronaći. Ta intonacija je silno važna. Do nje treba doći, jer se glumac stalno kreće u tom svom kaosu nagomilanog, nesređe- nog iskustva i u njemu stalno živi neko đavolsko lice od mno- go likova koji se stalno abšminkaju, koji stalno kao žele glumcu pomoći u traganju za njegovim identitetom, i vjerojatno je moj

144

sugovornik u pravu kad govori o tamnici bića i uhapšenosti u umjetničkom usudu i osveti onog iracionalnog koje nas zavodi i istodobno nam se osvećuje. Bilo kako bilo, na brisanom smo prostoru u toj ludačkoj situaciji u kojoj mnogi ne izdrže, koji vr- lo često završe ili nervno rastrojeni, ili čak u ludnici, a upravo što đavolje lice pobijedi u glumcu.

0 poeziji

Govorili smo, naravno, i o poeziji. Moj sugovornik je iz Uje- vićeva kraja, iz onog kruga gdje su rođeni značajni hrvatski pjesnici: Ujević, Pupačić, Kaštelan, a ima i manje poznatih, sa sjajnom poezijom, koji sa zazorom gledaju na jeftino medijsko pojavljivanje. Onu koju sam čitao, onu koju govorim i koju pi- šem.Tad sam polako pripremao knjigu Crveno-cmo, nešto po- sve drugo od moje prve knjige Promjenljivi koja se uglavnom bavila teatrom. Ja sam pisao pjesme radeći neke uloge koje su bile neka vrsta moje koncentracije. Ja bih zapisivao riječi, kao što, recimo, neke glumice, tražeći svoju koncentraciju, jedno- stavno heklaju. Pisao sam pjesme o nekoj ulozi, nekom prijate- Iju i tu i tamo o nekoj emociji koja je bila u meni. Crveno-crno su pjesme o mom mikrokozmosu: pjesma o sobi, ženi, psu, nemiru koji kola ulicama i o onom drugom nemiru kojeg prepoznajem u dubini svog bića i smatram da je to neka vrsta mog autorstva koju moram izbaciti. Što se tiče moje poezije, mogu reći da sam prvo počeo pisati poeziju, a tek onda se počeo baviti glumom. Jedne večeri zapalio sam svoje stihove, vidio u sebi tu teatarsku gestu, a bila je tu i jedna mlada žena koja je, čini mi se, neke pjesme i spasila, no u reviziji zrelijih godina nisu izdržale više od dva, tri šarmantna, mladenačka stiha...

Ostala je, dakle, ta teatarska gesta koja me je odredila i koja me je nadvladala. Ipak, sve više, bez obzira na to kakvi su moji stihovi, vjerujem u pjesmu. Ona u meni budi čudan osjećaj ko-

* Šerbedžija je autor knjiga poezije Promjenljivi, Subotica 1987, Crno-crve- no, Zagreb 1987, Prijatelj ga kaže više ne poznaje, Split 1997. i dvojezičnog izdanja knjige L'amico dice di non conosccerlo piu (Amos Edizioni, Venezia 2004). Na pita- nje u septembru 2003. za zagrebački Zarez da li još piše poeziju, izjavio je:„Moram priznati da ne pišem. Imam prostor u danu kada bih m ogao sjesti i pisati, ali ne ide. Prestao sam, u stvari, pisati poeziju kad rni je majka umrla.To je bio strašan stres. Ne znam jesam li se oporavio. I tijelo mi je tada potpuno podivljalo"

145

jeg nisam dugo, baveći se isključivo glumom, poznavao izbliza, onako iznutra, a o kojem je često govorio moj profesor Vladimir Filipović kad smo bili na Silbi, dok smo pecali ribu i gledali mo- re. Često mi je govorio o blagosti koju je on upoznao u sebi, ali tek, priznao mi je, pod stare dane. Kasnije sam i sam upoznao taj divan osjećaj. Pišući ponekad pjesme, osjećam kako posta- jem blaži, nježniji i topliji prema biću koje mi dolazi. Čini mi se da je to nešto, jedna nova dimenzija koju sam, nakon agresiv- nosti koju sam cijeli život imao baveći se teatrom, ne pristaju- ći na kompromise, bivajući tvrdoglav, nepomirljiv, odjedanput shvatio - da pjesma potire tu agresivnost, da agresivnost uzmi- če pred blagošću, da si cjelovitiji sa svojim a ne đavoljim licem.

0 tijelu

Ne samo glumcima, svima nama je dana mudrost tijela, o kojoj malo, ili gotovo ništa ne znamo, jedna mudrost, naime, koja nije podsvjesna ni nesvjesna, nego neki prostor između, u kojem imamo nepoznatu, možda životinjsku energiju, s kojom smo u stanju pomicati i planine. To je onaj slučaj kad negdje pročitamo da je trudnica podigla auto, kad je mobilizirala ne- iskorištenu, golemu energiju. Taj proces, kad postajemo svje- sni mudrosti i moći tijela, zovem uključivanje u tijelo, i smatram mnogo jačim od, recimo, joge.To je više od koncentracije, a nije ni meditacija, i teško mogu definirati, ali znam da je neophod- no voditi računa o tome, slutiti te mogućnosti.

146

18.Slavuj, odlazak...O„Hrvatskom slavuju", doktoru Vranešiču, grafitima, studenoj sobi, rastanku sa zagrebačkim kazališnim daskama, Inginom proročanstvu i poznanstvu s Mojom

Tog proljeća igrali smo se Krleže. Tog marta, aprila i ma- ja. I tog ožujka, travnja i svibnja. Te devedesete. Ptica koja je pjevala iz nas, zvala se Hrvatski slavuj i baš smo dobro bili oko- vali Dramsko kazalište u Frankopanskoj ulici, nekom hrabrom i poštenom energijom. Naše probe su bile napete strune violine, koje su, nošene sjajnim glumcima, Atačevim čudesnim tješe- njima, pretvarale Borislavove rečenice u muziku, koja je odzva- njala pravilnim ritmom i budila u nama tisuću pitanja, o koji- ma smo zajedno s gledaocima pokušavali pronaći odgovore u delikatnom i napetom vremenu, kojemu smo bili svjedocima. Hrvatski slavuj bio je razgovor s Krležom o nama. Ili razgovor s nama samima kroz Krležu...*

Bilješka:

*U „Vjesniku" je tada izlazio feljton o slavnoj pjevačici llmi Murskoj', svjetski poznatoj sopranlstici, koja je bila silovita; kapri- ciozna i neobuzdana, „vokalna pirotehničarka" čija „zvijezda sja- la je tuđincima" (Matoš), a koja je, kako reče G. B. Šo, bila lady of position, odnosno hrvatski stavuj. Sva njezina slava nije je lišila bijede i tuđine. Uzetismo njezinu sudbinu kao sudbinu umjetnosti u vrijeme političkog usvajanja i progona. Tada političkim uredba- ma i tko zna čijom voljom, možda i samoga Krleže, velom tajne bio je zaštičen njegov život u vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje je jedino bilo poznato da ga je dr Đuro Vranešič skrivao u Zelen- gajskom sanatoriju.

Poznati neurolog i psihijatar Đuro Vranešič, diplomirao je u Beču 1923. i nakon neuspjele karijere na Medicinskom fakultetu

147

u Zagrebu 1931. prelazi u privatne liječnike, a od 1937. vodi vla- stiti Sanatorij za živčane bolesti u Zagrebu. Paveličevom odlukom 1941. postaje redoviti profesor na Katedri za neurologiju i psihija- triju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a za dvije godine je umiro- vljen. Sa sinom boravi u Burgu u blizini Salzburga, i unatoč upozo- renju 1944. vrača se na Badnjak u Zagreb. Uhičen je u maju 1945. Za novu vlast dr Vranešič je, dakako, kolaboracionist, državni ne- prijatelj par excellance. Vranešičevo poznanstvo i druženje s Her- manom Probstom (urednikom lista „Die Neu Ordnung") i s Milom Budakom, kojeg je 1940. liječio u zelengajskom sanatoriju nakon ženina samoubojstva, odvest če ga među deset članova Hrvat- skog državnog vođstva, privremenog najvišeg tijela NDH, koje je trajalo nekoliko dana do Paveličeva dolaska u Zagreb.

Na Okružnom i Vrhovnom sudu, kako je istražila Meri Štajdu- har, tri puta je suđen i osuđivan. Na prvom suđenju na Okružnom sudu u Zagrebu oslobođen je zahvaljujuči svjedocima koje je šti- tio za vrijeme NDH, ali Vrhovni sud nakon žalbe tužitelja ukida oslobađajuču presudu i javno tužilaštvo podiže novu optužnicu. Vranešič je na tom drugom suđenju osuđen na dvadeset godina zatvora, gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine. Brani- teljsežalio. Žalio se, dakako, i tužitelj Vrhovnom sudu. Moljakajuči milostza Vranešičevu glavu u prilikama kad su„argumentijedna- ki ništicama", Krleža dva puta putuje u Beograd', intervenira, ati bezuspješno. Te intervencije nikad nije ni u jednom dnevničkom zapisu pojasnio, ni s kim je, ni kako je razgovarao, iako se radilo o čovjeku koji mu je spasio glavu. Vrhovni sud donosi odluku kojom je presudu preinačio u smrtnu kaznu. ,,Vjesnik"je javio da je presu- da izvršena ,,u ime naroda" 13. januara 1946. poslije podne u tri sata. Nakon toga uslijedila je šutnja.

Devetogodišnji Krešimir, Vranešičevsin, nakon tragičnog kra- ja u januaru 1946. ostaje sam s majkom, a posebnu skrb o njemu, tijekom školovanja, vodi Krleža, kojemu Krešimirpostaje blizak, pa i kučni liječnik, te ga je, vjerojatno, kao dug savjesti, i odredio za univerzalna nasljednika.

Naš za to vrijeme nesumnjivo hrabri kazališni čin bio je, kako bi to rekao Petar Brečič,„prijeki nalog duha vremena" Če- ga se to Šerbedžija boji? bio je jedan od naslova kritike, nakon premijere. A nisam se bojao ničega! Samo sam osjećao nešto iracionalno i čudno u Ijudima s kojima smo živjeli i za koje smo

148

mislili da smo poznavali, u događajima i pojavama koji su tog proljeća poput nabujalih rijeka iskakali iz svojih korita, prijeteći da nas sve podave svojim podivljalim bujicama.

Kao pas lutalica sakupljao sam svake noći mirise po uglo- vima Zagreba, koji je tih mjeseci mijenjao svoje pitome, dre- mljive, stare fasade i kojega su svakoga jutra obljepljivali novim i nepoznatim i poprilično zastrašujućim parolama i plakatima, crveno-crnom ili bijelom kredom, opasnim grafitima ispisanim nekim drhtavim, histeričnim rukama. Svako jutro budio me je u mome stanu, u kojem sam se već mjesecima osjećao pod- stanarom, miris odstajale vode u kristalnim vazama, u kojima se hvatala ona zelena, Ijepljiva plijesan oko sasušenih ruža koje već dugo u mojoj kući nije imao tko zalijevati.

Ta majušna bara zaborava donosila je u sjećanje Bosut i moje djetinjstvo provedeno na obalama te lijene vinkovačke rijeke koja se činila da nikuda ne teče, ali koja je kao lijeni udav sakrivala moje tajne i mog Hakleberija Fina, kakvim sam se naj- radije zamišljao u djetinjstvu.

Tog proljeća devedesete u meni je polako isticala moja 44. kao dvije izlizane stolice osamljene u prostoru i vremenu. Moja soba, svakoga jutra, počela se opasno naginjati na lijevu stranu, a s desne strane, svake noći, ostavljao sam ulicu Braće Kavurića, Karaku, Gavelu,Tifani, B. P„ Potepuh i jednu ugašenu strast, za- uvijek zakovanu za sjeverni zid našega stana. Bilo mi je neopi- sivo teško pomaknuti ruke, koje su boljele od pušenja tri kutije crvenog Marlbora na dan, postaviti tako strmoglavo iskošenu sobu na noge, uspostaviti ponovno svoju okomicu i dovesti stvari u realnu ravan. U tome su mi najviše pomagali glas moje Lucije i pomisao na moga sina Danila, koji se toga časa znojio kao regrut u uniformi JNA, negdje u blizini Novoga Mesta. Oni su bili ta posebna snaga što me je svakoga jutra uspravljala. Pri- je probe Slavuja, obično bih svratio u maleni kafić, odmah iza ugla Preradovićeve, ne samo zbog blizine, nego i zbog dvije li- jepe nove konobarice, s kojima sam tada divno provodio jutra, uglavnom šuteći i osjećajući vrijeme kako protiče oko nas, na onaj delikatan način, kako to samo srodne duše mogu osjećati.

Danas, dok zapisujem, ne mogu im se nikako sjetiti imena, čak ni likova, ali znam zasigurno da su bile lijepe, jer se točno sjećam trenutka u kome mi je ispala upaljena cigareta, a ja je

149

drhtavom rukom pokušavam podići i staviti natrag u pepeljaru, prevrćući je u zubima i imitirajući onaj poznati Belmondov štos iz Do posljednjeg daha, a one me nekako posebno sjetno po- gledale i ja se sjećam kako sam u tome trenutku nekoliko puta u sebi ponovio:

- Bože, kako su lijepe.Poslije kave, popio bih pivo s viskijem, pa odmah zatim vi-

ski sa pivom i to takvom brzinom da su one već znale otvarati novu bocu piva i nazdravljati mi sokovima od višnje, a taj je„mi- ris vrele višnje nagonio na blud"

Naš Hrvatski slavuj je otvarao dozlaboga prava i krvava pi- tanja iz naše povijesti, u kojoj je Krleža bio velika i nezaobilazna hrid, na koju smo se mi tih dana penjali, ispitujući te opasne, strmoglave opasnosti naših povijesnih ponora. Vrijeme je opet prijetilo da ponovi svoje okrutne ratove, koji su prije pedeset godina opustošili ove naše prostore i Ijude, ostavljajući za so- bom neizbrisive tragove u Ijudskim sudbinama, koje su sada ti isti Ijudi iznosili na svjetlo dana, mašući svojim neizliječenim ranama, s kojih se cijedila usirena krv i nanovo počela vrištati svojim vampirskim plesovima.

Zatutnjale su trube i koračnice iz starih vremena, pretvara- jući do tada pitome Ijude u pobornike svojih militantnih vođa, koji su znali da se parola„bratstva i jedinstva", krvlju iskovana, može samo krvlju otkovati.

Pristajući da u toj suludoj i već unaprijed izgubljenoj izbor- noj utrci podržim lijevi Račanov blok, koji je svojim programi- ma nudio jedan novi, demokratski oblik upravljanja državom, bio je moj logični izbor, kojim sam potvrđivao svoj građanski svjetonazor, uvijek okrenut lijevim, socijalističkim idejama. No, tim sam svojim činom stekao mnoge neprijatelje iz redova svih onih koji su drukčije politički mislili.Točnije, trebalo bi reći, onih koji su bili prekomjernom strašću opijeni u svojim ideološkim opredjeljenjima. Osobno, nikada nisam imao problema s poli- tičkim neistomišljenicima, koji su znali svoje stavove zastupati na jedan civiliziran i dostojanstven način.

Uostalom, život me je naučio da sam veoma često osjećao blisko prijateljstvo s Ijudima potpuno drukčijih političkih opre- djeljenja. Eto, na primjer ZlatkoVitez. Igra Vranešića u našoj pred-

150

stavi, u kojoj sam ja njegov Miroslav Krleža. Među nama postoji prijateljstvo, koje nikakve politike ne mogu uništiti. Sve dotle dok netko od prijatelja ne prijeđe granicu tolerancije različitosti.

Uskoro će vremena koja će doći pokazati da je Zlatko, iako ja to nisam ni od njega ni od koga drugog tražio, mogao ui- stinu, kao ministar kulture Hrvatske, postati moj Vranešić. No, ja sam svoju krležijansku, bolesničku sobu ponio sa sobom u „dobrovoljno izgnanstvo", koje bi se ovdje moglo ispisati i bez navodnih znakova, da nije ipak bilo onih koji su priječili moj po- vratak u Hrvatsku.

Siavujev pjev između koračnica i budilica

Dakle, Hrvatskislavujje pjevao svoju kazališnu pjesmu i ne- koliko dana nakon izbora, nakon pobjede HDZ-a, imao svoju praizvedbu, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, ali uglavnom ujedinjujući kazalištarce u mišljenju da smo napravili dobru predstavu. Nakon nekoliko repriza, požurio sam u Novi Sad, gdje sam završavao studentske ispite svoje klase, pa zatim u Suboticu, koja je već godina bila moj pravi centar kazališne umjetnosti, to jest teatar kojem sam potpuno pripadao.

Toga Ijeta radili smo Kralja Edipa i gledali svjetsko prven- stvo u nogometu. Inga Apelt, moja dugogodišnja kazališna partnerica, koja je inače obožavala nogomet gotovo više od teatra, liječila se od šoka što smo ga zajedno proživjeli, baš na dan generalne probe Hrvatskog slavuja u Zagrebu. Toga maj- skog popodneva igrali su u Zagrebu „Crvena zvezda" i „Dina- mo". Ingin sin bio je na toj utakmici, na kojoj je zapravo počeo rat. Sukobi navijača bili su toliko strašni i krvoločni, da su svo- jom silinom nadmašili sve dotadašnje obične tučnjave i zapra- vo najavili strašna vremena koja će nas uskoro sustići.

Poznanstvo, proročanstvo

Sjedili smo, dakle, u Ristićevoj kancelariji i gledali nogomet, Inga, Brik i ja, kada je u sobu stupila jedna mlada i lijepa djevoj- ka. Ljubiša ju je predstavio kao mladu režiserku iz Beograda, koja je upravo počela režirati svoju adaptaciju jednog Nušićeva

151

komada u kojem su igrali i neki moji novosadski studenti. Inga i ona su započele neki razgovor u kome je Inga pokušavala od- mjeriti njenu intelektualnu brzinu, a ja sam bio više usmjeren na utakmicu, jer je nogomet bio oduvijek moja strast. Kad je ta djevojka, za koju sam zapamtio samo da je lijepa i da se zove Lenka, izašla iz sobe, Inga se okrenula meni i rekla:„Šerbo, ova mala bit će tvoja nova žena." I dan-danas, nakon 14 godina, ne znam da li je to moja Inge slučajno pogodila, ili je to nekim svo- jim posebno nadarenim ženskim čulom snažno osjetila.

Dakle, to Ijeto Lenka je ušla u moj život, tako snažno, da mi je sve, osim Danila i Lucije, postalo potpuno nevažno. Već sam se bio rastao s Ivankom, no još uvijek nismo riješili pitanja raspodjele zajedničke imovine. U nju su spadali naš stan u ulici Braće Kavurića, vikendica na Silbi i zemljište u blizini Zlatara.

Tih mjeseci u Zagreb sam odlazio samo igrati Glembajevei Slavuja, vidjeti svoju djecu i prorijeđene prijatelje. Prespavao bih obično kod Borislava i Marine, ili bih upoznavao svoju Len- ku s romantičnim dijelovima Zagreba, hotelom „Palace", ili bih je vodio van grada, pronalazeći nova tajna utočišta, a nekad bi- smo završavali na Sljemenu, odakle sam joj pokazivao svoj Za- greb i predjele grada u kojima sam stanovao. Usput smo, ona- ko iz sljemenske perspektive, zaneseni odabirali mjesto našeg budućeg stana. Zatim bismo se vraćali našim omiljenim„Sava ekspresom" za Beograd gdje sam se uselio u njeno studentsko potkrovlje i tamo, poput nekog samuraja, liječio svoje rane.

No ubrzo su događaji koji su počeli potresati Jugoslaviju nagnali i nju i mene da povremeno napuštamo svoj ugodni zimski brlog i da se sve više zabrinuto okrećemo stvarnosti koja nas je okruživala. S tugom sam pratio što se to događa s mojom Likom i Krajinom, koja se sve više okretala beogradskoj, zapra- vo Ćosićevoj i Miloševićevoj politici i utjecaju, koji će se na kraju pokazati pogubnima za sudbinu Srba iz Hrvatske.

Moja veza prema rodnome kraju bila je zapravo moje dje- tinjstvo i nije bilo nikakva načina da se uključim u bilo kakvu ak- ciju koja bi imala bilo kakva utjecaja na političare koji su vodili hrvatske Srbe.Ti Ijudi su mi, uostalom, bili strani i što bih ja raz- govarao s nekim Milanom Martićem ili Babićem, čiji intelektu- alni nivo počinje i završava s balvanima. Moj partner povodom pitanja Srba u Hrvatskoj vjerojatno je bio Milorad Pupovac, ali

152

sam teško pristajao na pomisao da se ja sada usred svoga Za- greba trebam svrstati u neku nacionalnu grupu, bila ona ma- njina ili većina. Ja sam još uvijek doživljavao prostor i Hrvatskei Jugoslavije jedinstvenim, iako sam, naravno, osjećao da se ti temelji sasvim ozbiljno drmaju, prijeteći da se uskoro počnu i raspadati.

153

I I I

GODINE KRVAVE, NJIH DESETAK

1 .

Nečiste savjesti, nečiste krvi...0 protestima i nejakim svijećama, propaloj ulozi1 nekim drugim pričama iz Hrvatske, svadbi u predvorju teatra u predvečerje raspada Jugoslavije, izbacivanju iz udruženja dramskih umjetnikai prvim izbjegličkim danima

Početak'91. označavaju studentski protesti protiv Miloše- vićeve politike, kojima i Lenka i ja svim bićem pripadamo. Odla- zimo na sve demonstracije i iskašljavamo suzavac po beograd- skim haustorima.

Putujemo i za Zagreb, na moje predstave, koje su, što zbog Zidarićeva pobolijevanja, a što zbog mojih obaveza, bivale sve rjeđe. Mislim da je bio april kad sam došao u Zagreb, da se su- sretnem s Krstom Papićem, koji je pripremao svoj film Priče iz Hrvatske u kojem sam trebao igrati jednu od glavnih uloga. Mjesecima mi je telefonirao i slao scenarije. Zatim je naša veza prekinuta, mislio sam zbog njegovih priprema, a onda sam ga ja nazvao i obavijestio da dolazim u Zagreb tih dana. Dogovorili smo se da se vidimo u hotelu„Palace" gdje sam bio rado viđen gost, što zbog mojih nekadašnjih jutarnjih kava sa Stipom Šu- varom, a što i zbog činjenice da sam godinama igrao mali no- gomet u gradskoj Ligi za hotel „Palace" zajedno s prijateljima Perom Močibobom i Stipom Pavkovićem.

Dakle, došao sam, toga jednoga dana, oko deset ujutro u „Palace" gdje su me već čekali Krsto Papić i Ljubo Šikić koji je bio direktor produkcije filma. Nakon nekoliko konvencionalnih rečenica, u kojima smo jedni druge upitali za junačko zdravlje, prešli smo na stvar. Teškom mukom mi je izrekao rečenice ko- jima me obavještava da mu se koncepcija filma promijenila, te da mu se čini da sada Mustafa Nadarević mnogo više odgovara tome karakteru nego ja. Pravio sam se potpuno cool, kao što već priliči glavnim ulogama na filmu, i promrmljao nekoliko re- čenica, kako, eto, razumijem i kako se to događa u našem poslu

157

i slične gluposti, a onda se dogodilo nešto što ću ipak posebno upamtiti. Krsto me je dugo gledao značajno i patetično u oči i upitao:„Razumiješ li?" Gledao sam ga neko vrijeme. Upitao sam sam sebe:„Razumiješ li?" Čekao sam da pitanje odjekne u meni, a onda i da dozori odgovor.„Razumijem!" rekoh sam sebi.

U tome času nisam još želio vjerovati da je istina ono u što sam posumnjao, to jest da netko drugi traži od Papića da me zamijeni. No, to popodne me nazvala jedna draga osoba i za- molila me da se nađemo na Zrinjevcu na kavi. Sva u suzama mi je ispričala da su neki politički moćnici zahtijevali od Papića da promjeni ne samo mene, nego da nijedan Srbin ne može igra- ti u filmu Priče iz Hrvatske. Ni dan-danas, kao ni tada, ne želim provjeravati je li to istina ili ne. Mogao sam možda tražiti tada zaštitu od nekih svojih prijatelja koji su imali neku moć u Zagre- bu, ali nisam.

Moguće je uistinu da se režiseru koncepcija glavnoga lica promijenila, a ako nije, kako da radim s čovjekom koji pristaje na takvu vrstu kompromisa?

Zatim sam snimao neke filmove i kažu da sam dosta pioKad sam se otrijeznioŽelio sam otputovati u Pariz ili Rimili negdje dovoljno daleko

Otišao sam u Beogradgdje me već danima čekala onaIzmeđu ostalih stvariKoje jetrebalo promijeniti u njenom studentskom potkrovlju njegujući tišinutrebalo je zamijeniti staru veš mašinukoja je imala naviku da noću hoda po našem malom stanuToliko je naime bila veselada ju je moja nova dragana traktorom nazivalaZatim smo se ja i Moja oženiliI između ostalih stvari novu mašinu za veš kupilinismo je uspjeli ni raspakirati počeo je ratZatim smo se selili od grada do grada tražeći novi dom...

R. Š. Hamletmašina (fragment)

158

Svadba u kazalištu

Umjesto, eto, da snimam tih mjeseci u Zagrebu, počeo sam snimati film Nečista krv u Vranju. Dvadeset devetog juna oženili smo se Lenka i ja. Borislav i Marina, osim što su bili kumovi, bili su, uz Danila i Luciju i Dejana Aćimovića, među rijetkim gostima koji su pristigli iz Zagreba. Vrijeme je bilo suviše opasno i vla- kovi su već danima na tim relacijama kasnili.Toga dana počeo je i desetodnevni rat u Sloveniji. Nikada neću zaboraviti onoga mladića iz Bosne, zaleglog u zelenu travu uz puškomitraljez, za kojega nikad nije vjerovao da će se oglasiti pravim mecima, koji na pitanje TV novinara, što se to tu događa, odgovara:„Šta ja znam. Lakrdija, bolan. Mi ih kao napadamo, a oni se kao brane." Rat od 27. juna do 4. jula u Sloveniji završio je tužnom i krva- vom bilancom: JNA44 mrtva i 146 ranjenih;sa slovenske strane poginulo je 19 Ijudi, a bila su 182 ranjena; smrtnoje nastradalo12 stranaca.

Na svadbi su svirali Cigani iz Novoga Sada. Pjevali su za mene posebno Arsenovu pjesmu „0 mladosti" Zatim je moj Danilo uzeo gitaru i otpjevao mi„Suzu za Zagorske brege" Bila je to valjda posljednja velika jugoslavenska fešta.

Već sljedeće jutro je donijelo nespokoje. Moji roditelji vra- tili su se u Vinkovce.Tih dana dogodio se onaj tragični incident kad je u Borovu Selu izginulo više od deset hrvatskih policajaca. Većina njih je bila izVinkovaca. U gradu je zavladala prava histe- rija. I mnogi su se poželjeli odmah svetiti. U tome času mnogi nevini Ijudi postali su mete osvete. Moji roditelji su dobili poru- ke od svojih prijatelja Hrvata da je najbolje da privremeno na- puste grad. Uzeli su dvije torbice s najnužnijim stvarima i došli ponovo u Beograd. U prvi mah, kad mi je majka javila da dolaze u Beograd, nisam uopće shvaćao zašto. Kako su došli, tako su i ostali. Zauvijek. Komšije i susjedi iz Vinkovaca javili su nam da su u našu kuću provalili hrvatski vojnici. Dosta stvari su odnijeli. U moj veliki poster iz serije Sam čovjek koji je majka držala na zidu, a koji sam joj na njezino inzistiranje donio jednom davno iz Zagreba, zabijen je veliki kuhinjski nož.„Ravno u čelo", kroz plač je rekla telefonom komšinica.

Roditelji su, dakle, ostali u Beogradu, seleći se iz stana u stan. Majka je nakon nekoliko godina umrla, a otac u malom jednosobnom stanu još uvijek svakoga jutra uredno obavlja

159

svoju jutarnju gimnastiku u svojoj 90. godini. Ima prozor s na- maknutim zavjesama. Gleda prema obzorju koje samo on vidi i koje je protkano samo njegovim životnim iskustvom.

Ubrzo sam opet putovao u Zagreb. Činilo se da smo Lenkai ja bili jedini putnici u tome vlaku. Sjećam se da je vlak stajao neizmjerno dugo na nekoj maloj stanici blizu Vinkovaca, blizu Otoka ili Vođinaca. U jednom trenutku izašao sam na prozor. Dvadesetak naoružanih hrvatskih vojnika šetalo je duž pruge. Kad su me spazili, okupili su se ispod moga prozora. Pitali su me:„Kuda ćeš, majstore?" Rekao sam da idem u Zagreb.„A kad ćeš u Vinkovce, u svoj rodni grad?" pitaoje jedan na sasvim ja- sno prepoznatljivom hercegovačkom akcentu.„Ubrzo, nadam se", rekao sam.

Nisam došao u Vinkovce, ni tada ni svih ovih trinaest godi- na. A i zašto da dolazim po danu, kad ionako svake noći šetam ulicama moga djetinjstva. Odveo sam Lenku na svadbeno pu- tovanje na Sveti Stefan.Tamo smo bili jedini gosti hotela. Zatim smo otišli do Kotora i natrag za Beograd. U devetom mjesecu Lenka je otišla za Ljubljanu, a ja za Laško, gdje sam na jednoj prekrasnoj tvrđavi imao koncert s Damirom Dičićem. Kasno no- ću, vratili smo se za Zagreb. lako je bila noć, jasno sam mogao razabrati vreće pijeska ispred kuća, na podrumskim prozorima.

Grad je bio pod opsadom.Grad je bio u ratu.Sutra ujutro probudio sam se oko deset i pošao u grad.

Čekala me je još tužnija slika. Scene iz naših ratnih filmova, na ulicama Zagreba 1991. godine. Koračam gradom na staklenim nogama, koje sve više klecaju, jer ubrzo neki Ijudi počinju da mi glasno dobacuju neke pogrdne riječi. Ne znam kako sam došao do Frankopanske ulice, gdje sam imao sastanak s advokatom oko nekih brakorazvodnih sitnica koje je trebalo riješiti.

Kad sam izašao, darujući sve što se moglo darovati s moje strane, pošao sam u Zagorca da popijem jedan gemišt, kad sam na uglu spazio moju Inge Apelt. Mahnuo sam joj rukom, a ona, koja bi mi inače u normalnim prilikama potrčala u zagrljaj, po- lako je krenula prema meni gurajući svoj bicikl. Prije nego me je poljubila, rekla je:„Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz Zagreba, jer su te ovdje proganjali." Ne sjećam se više što sam

160

joj odgovorio, ali znam da mi je u tome času tlo ispod nogu iz- maklo i da sam osjećao kako propadam u provaliju.

Đakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih Ijudi, među kojima su se ponekad našli i moji nekoć dragi prijatelji, da me izmišljenim lažima unište.

Na burzi rada

Popio sam zatim jedan gemišt u Zagorcu i otišao se javiti u Društvo dramskih umjetnika, u Dežmanov prolaz. Tamo me je pozvao neki mladi čovjek koji je bio sekretar udruženja. Ob- jasnio mi je da je predsjedništvo na svojoj sjednici zaključilo da prema novome pravilniku, po kojemu nisam li igrao u hr- vatskim kazalištima više od tri mjeseca, nemam prava biti član Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Isprva nisam shvaćao što mi to govori. Mislio sam da me zove da platim članarinu, jer sam obično, zbog svoje poslovične aljkavosti, kasnio s takvim stvarima. Onda mi je on pružio moju radnu knjižicu i ostale do- kumente i zamolio me da potpišem da sam dokumente podi- gao. Potpisao sam i izašao. Odnio sam radnu knjižicu na burzu rada, tamo mi je išao neplaćeni radni staž.

Podigao sam je krajem devedeset druge, kad sam u Slove- niji dobio državljanstvo i ujedno postao član„Udruženja umjet- nika Slovenije" Tamo mi i danas teče radni staž, kojega uredno plaćam svakoga mjeseca, iako ne igram u slovenskim teatrima, niti se liječim po slovenskim zdravstvenim ustanovama. Sače- kao sam Lenku da dođe iz Ljubljane i čini se zauvijek otišao iz Zagreba. Uvrijeđen i ohol kao Kralj Lir. I upravo u tome, danas kad razmišljam o svemu, pronalazim i dijelove svoje krivice. Možda sam trebao ostati u Zagrebu i ići od čovjeka do čovje- ka, pokušavati objasniti da su to sve izmišljotine koje su neki zli Ijudi rekli o meni. I to bi svakako učinio, da nisam, ipak, bio Kralj Lir i Edip i Hamlet i Don Žuan. I potpuno nevin pred Bogom i Ijudima, kako se kaže.

Otišao sam s Krležinim šeširom.Čini se... zauvijek.

161

2.SarajevoO Danijelu Dragojeviću, Arsenovu arseniku, starim i novim godinama, antiratnojpjesmi, Mirzi Delibašiću, barikadama i nesnimljenom spotu, vragu i šejtanu

Poslije jednog od mojih koncerata u Sava centru u Beogra- du, moj prijatelj LjubaTadić pojadao se zajedničkom prijatelju: „Zamislite, gospodine, tako ozbiljan i divan glumac, a peva na pozornici. I to na mikrofon." U Zagrebu sam sreo Danijela Dra- gojevića. Pri svakom susretu s tim velikim pjesnikom i tako po- sebnim čovjekom, obuzme me silno uzbuđenje. Nismo se dru- žili mnogo u životu, ali s njim sam tako rado provodio vrijeme, slušajući njegove mudre, odvagane i škrte riječi. Njegova poe- zija, uz Branka Miljkovića i Tina, bila je i ostala na mome oltaru kao svakodnevna sveta pričest. Srdačno se nasmijao kada smo se vidjeli, i nakon što smo izmijenili nekoliko konvencionalnih rečenica, upitao me je radim li što. Rekao sam da sam dan-dva prije imao koncert u puiskom Istarskom narodnom kazalištu, na što je Danijel prasnuo u neobuzdani smijeh, uzviknuvši:„Ta, zar vi, čovječe, još uvijek nastupate pred publikom?" Nastu- pam, rekoh.„Ma nemojte, molim vas, to više činiti. Vi ste jedan ozbiljan i uman čovjek, koji zna misliti i pisati, a konačno imatei dovoljno godina da ne nastupate pred publikom.To trebaju činiti mladi glumci i glumice!"

Što bi rekao kada bi shvatio da ne glumim, nego pjevam na svojim koncertima? I to rokenrol s Livijom Morozinom, istar- skim Bobom Dilanom, koga jeteško pratiti i u ritmu i u ispijanju votke.

Al, eto„još malo šetnje uz more", a onda ću moliti Francija da me primi u svoju barku i da skupa lovimo arbune između Brijuna i Barbarige.

A zašto ja uopće pjevam?

162

Zato što volim pjevati, kao što je i moja majka čitavog ži- vota pjevala. Zato što me je Arsen otrovao svojom pjesmom, te godinama slijedim njegovu snažnu jeku kao slijepi putnik u nekom samo našem zajedničkom brodu u boci. Taj brod nema ni sidra, ni kompasa, nego raspjevana jedra i, naravno, nemir- no more. Uvijek, uvijek neko nemirno more. Pjevam zato što pjevajući oslobađam neku pravu energiju na pozornici, na koju sam gotovo zaboravio otkako sam prestao igrati u kazalištima. Pjevam, dakako, i zato da mi prođe vrijeme.

Arsenov arsenik u meni

Svih ovih mjeseci Arsenove agonije, često su mi letjele mi- sli knjemu. I bezobzira na uvijekdelikatneodnosesnjim,jeron je naprosto takav, moje divljenje prema njemu traje svih ovih godina neranjivom simpatijom, zapravo - pravom Ijubavlju. Upoznali smo se u Gospiću, gdje sam došao posjetiti svoju tet- ku Sofiju. Bio sam treći razred gimnazije i Arsen mi je već tada bio najznačajniji pjevač-kantautor. Znao sam da on služi vojsku u Gospiću i čuo sam da svake večeri pjeva na terasi doma JNA. Kad sam ušao na terasu, ugledao sam ga za stolom blizu Ijetne pozornice. Bio je okružen nekim mladim djevojkama („Nije da se hvalim, ali bilo je toga", rekao bi on). Stajao sam tako neko vrijeme, pušio svoju cigaretu i gledao ga. Pogledao je i on me- ne. Mahnuo mi je rukom da dođem do stola, a zatim mi rekao da sjednem do njega. Pitao me je otkuda sam, što radim u Go- spiću, volim li Brela i koji mi je naš pjesnik najdraži. Rekao sam da sam iz Vinkovaca, da sam ovdje da posjetim tetku, da oboža- vam Brela i Ujevića, i da bih popio er-konjak. Nasmijao se glasno zbog moga izbora pića i rekao mi da je uvijek mislio da Slavonci više vole pravu rakiju nego ova kemijska pića smiješana od al- kohola i pokvarenih jaja. Zatim je pjevao svoje divne pjesme i na kraju večeri, prije fajrunta, rekao mi da dođem i sutra.

Došao sam i sutra i svake sljedeće večeri. Pozvao me jed- nog dana i na popodnevnu predstavu u kinu doma JNA, gdje je on na ulazu cijepao karte. Bio sam njegov gost, švercao me je u kino i sjedili smo zajedno u zadnjem redu. U mraku toga maloga gospićkog kina, sjedeći pored svoga idola, osjećao sam se važnijim no ikada.„Ovo je sedamnaesti put da gledam Žila i

163

Džima" rekao mi je.„Kapetan ga drži na repertoaru samo zbog mene", nadodao je. Od te večeri taj Trifoov film je postao i moj najdraži film. Vjerojatno nisam oborio Arsenov rekord u gleda- nju toga božanstvenoga filma jer nisam imao svoga kapetana da mi to omogući, ali sigurno sam ga gledao više od deset puta. Od te jeseni, počelo je naše druženje koje je naraslo mojim upi- som na Akademiju i dolaskom u Zagreb.

Prošli smo svašta zajedno. Njegova, na neki način i na- ša „Ines" krstarila je zaljubljenim dušama. Mnoge smo voljeli, mnoge su nas voljele, mnogi su se zbog nas zavoljeli, a Ines je postala sinonim topline, neke vedrine, nedužne zaljubljenosti. Vjerujem, posredno smo kumovali mnogim brakovima. Miješa- nima i onima od istoga praga. Nadam se da se ti brakovi nisu raspali u ovo raspadljivo vrijeme. Pratio sam ga na njegovim turnejama i Ijudi su nas širom Jugoslavije voljeli gledati zajedno na sceni, jer su voljeli gledati prijatelje. Zatim su dolazile godine u kojima smo nošeni različitim obavezama bivali daleko jedan od drugoga, ali je njegova poezija zauvijek išla sa mnom.

Bio sam otrovan tim opojnim arsenikom, od kojega mi se i danas vrti u glavi.

Pjevati i zlo ne misliti

Pjevao sam i te tužne '91. godine, iako nije bilo vrijeme za pjevanje. Pjevao sam pjesmu Neću protiv druga svog. Napisao sam je u Beogradu uz pomoć mog studenta Filipa Gajića, i prvi put je izveo na protestnom mitingu u Pionirskom parku, gdje je dvjestotinjak Ijudi protestiralo protiv bombardiranja Dubrov- nika. Sa mnom je pjesmu pjevala Mirjana Karanović, a ja sam, nakon pjesme, još govorio Gundulićeve stihove: Olijepa, o dra- ga, o slatka slobodo. Samo stotinu metara zračne linije, u tome času, nekoliko tisuća Ijudi čekalo je prijestolonasljednika Alek- sandra!

Moja draga prijateljica, ili bolje moja druga sestra, jer po- bratimstvo, odnosno posestrinstvo naših duša smo davno pre- poznali i njegovali makar bivali i miljama razdvojeni, Jagoda Buić, zvala me tih dana u Beograd. Grcajući u suzama molila me je da nekako nađem vezu s jugoslavenskim generalima i da im objasnim da se ne može pucati na Dubrovnik.„Eh, moja Jago-

164

da" - govorio sam joj/7/moj glas ovdje, kao uostalom i u drugim krajevima naše zemlje, ne vrijedi ama baš ništa. Činim jedino što mogu. Pišem antiratne pjesme i plače mi se kao i tebi. A da imam bilo kakve veze ili utjecaja na te generale i političare, smjesta bi ih sve pohapsio. I to u ime demokracije!" Dubrovnik ne mogu granate srušiti. One će ostati zauvijek uzidane u stare zidove i tamo svjedočiti o zločinima. Bit će kapija opomene.

Pjesma„Neću protiv druga svog" nije se puštala u Beogra- du, ali je u Sarajevu i u cijeloj Bosni postala pravi hit. Odjavljivali su svake večeriTV-dnevniktom pjesmom. Kao da je na neki na- čin postala opomenom Ijudima koji su se bojali da bi rat mogao buknuti i u Bosni. Neki su jezaista doživljavali kao svoju himnu. Činilo se da su Ijudi nespremni na razdvajanje. Još jučer ta raja bijaše skupa. Radili su; navijali, svetkovali i živjeli u prostoru koji rađa najduhovitije viceve. Nije se uzalud govorilo: Jebeš zemlju koja Bosne nema. I stvarno, jebeš takvu zemlju! Oni koji su pu- cali i ubijali, nisu Ijudi od rime i soneta, bez obzira na to što su neki i Šekspira prevodili. O njima se ne može pošteno ispričati ni dobar vic. O njima se može jedino napisati kakva optužnica, ili neki smrtopis.

Nove stare godine

Odlazio sam u Sarajevo i po dva-tri puta mjesečno, na po- zive mojih prijatelja Kemala Montena, Davorina Popovića i Veh- bije Karića. Bila su to tri mušketira iz neke šeher-sarajevske nad- zemne i nedodirljive stvarnosti, ali Ijudi od korijena. Vehbija je bio uspješan poslovni čovjek u Sarajevu i vlasnik„Osmice" re- storana smještenog na jednom od brda oko Sarajeva. Kroz osta- kljeni zid grad se vidi kao na dlanu i navečer kada se upale svje- tla u gradu, sve zasvjetluca i grad izgleda kao malo nebo sa svo- jim reljefom od sjena, tame, iz koje izbijaju, kao oštre vlati trave, katolički i pravoslavni zvonici i muslimanski minareti. Zureći u ta svjetla priviđalo mi se kao da sam okrenuo onu malu stakle- nu kuglu s nebom i zvijezdama naopako, te se sada vidi tam- noplavo nebo prekriveno zvijezdama. Često sam poslije, kad je počelo bezočno bombardiranje Sarajeva, sanjao kako plamte te male kuće-zvijezde i padaju gore u nebo. Umiralo se u visinama, ubijalo u nizinama. Sarajevo je postajalo važan grad za mene

165

i moju Lenku. Tu smo prvi put dočekali zajedno Novu godinu. Točnije, dočekali smo je u Visokom, gdje su nas Arsen i Gabi po- zvali da malo zajedno pjevamo u nekom disko klubu, koji je or- ganizirala kćerka moga prijatelja Zaima Muzaferije, koji je igrao mog prvog filmskog oca u za mene važnom filmu Gravitacija ili fantastična mladost bankovnog činovnika Borisa Horvata. Zatim smo pjevali i u Sarajevu. Arsen i Gabi su odsjeli u„Holidej inu", a ja sam svoju Lenku odveo na planinu. U Sarajevu sam nam ku- pio i burme u nekoj maloj zlatarnici, kojima ćemo se za nekoliko mjeseci vjenčati u Beogradu. Vehbija je pripremao za nas stan u kojem smo trebali stanovati, jer smo najozbiljnije razmišljali da se preselimo u taj grad, koji nas je privlačio svojom nekom po- sebnom toplinom. U svim drugim gradovima, priznajem, većje otpočela Ijudska studen. Ljudi su se prepoznavali po nekoj meni stranoj toplini. Grijali su se na nekoj svojoj vatri. Sarajevo je, mo- žda iz slutnje što će se dogoditi, iz odgode te kataklizme, imalo svoj žar. S Josipom Pejakovićem smo dogovarali nove kazališne projekte, a s našim mladim prijateljima Bojanom i Dadom ko- vali opasne umjetničke urote sve dok se ne bi ujutro zatvarale sarajevske kavane. U to vrijeme sam i snimio televizijski film o Azemu Vlasiju, koji je bio jedna od prvih javnih kritika Miloše- vićevog režima. U Sarajevu smo se bili toliko udomaćili da smo Lenka i ja tamo dočekali i našu sljedeću Novu godinu. Rat je već uvelike plamtio u Hrvatskoj i dolasci u Bosnu bili su sve teži. Ali smo ipak dolazili. Odavde smo mogli sate provoditi na telefonu nazivajući Danila i Luciju i naše prijatelje u Zagreb, Dubrovnik, Zadar, Split, Pulu, jer su linije iz Beograda s Hrvatskom bile preki- nute. Samo najuporniji dobivali su ponekad željeni broj satima čekajući da ih se spoji preko neke mađarske telefonske centrale. U Sarajevu i Goraždu smo odigrali i našu Majku Hrabrost, koja je svojim antiratnim angažmanom bila istinski prepoznata. Lenka je već bila u sedmom mjesecu trudnoće i to joj je bilo jedno od posljednjih zajedničkih putovanja u taj grad.

Često smo se poslije prisjećali kako su nakon predstave u Goraždu neki dragi Ijudi s kojima smo razgovarali, a koji su bili predstavnici sva tri naroda, dakle Muslimani, Srbi i Hrvati, go- vorili, kako može„svugdje rat da se desi, ali u Goraždu nikada". Nakon tri mjeseca rat je krenuo baš u Goraždu.Tih posljednjih mjeseci pred rat u Bosni dolazio sam bez Lenke. Ponekad bi mi se priključila naša draga prijateljica i Majka Hrabrost - Mirjana

166

Karanović, koja mi je bila iskrena partnerica i na pozornici i u našim političkim akcijama, od protesta protiv Miloševićevog re- žima, pa do podrške Anti Markoviću i reformistima.

Valja nama preko barikade

Bila je, čini mi se, subota 4. aprila, kada sam stigao večer- njim avionom iz Beograda. Kao i obično, Kemal me je dočekao na aerodromu. Nisam odsjeo u „Osmicama", gdje sam obično odsjedao, nego u hotelu„Evropa", jer smo sutra navečer Kemo, Davor i ja trebali imati koncert - promociju mog albuma Neću protivdruga svog koji je upravo bio izišao u izdanju sarajevskog „Diskotona" i u Montenovoj produkciji. Na ploči su bile još neke moje i Kemine pjesme (Borislavova iz Hrvatskog slavuja), i po- sebno meni draga pjesma Maka Dizdara „Modra rijeka" koju sam ja recitirao, a Davorin na kraju pjevao.

Otišli smo odmah s aerodroma kod našeg prijatelja Dževa- da u„Mažestik" na večeru. U jednom trenutku se pojavio Mirza Delibašić. Sjeojeza susjedni stol s nekim svojim drugarima. la- ko su to dobro prikrivali, dalo se naslutiti da su se čitavog dana družili s maliganima, kako se to zna reći. U jednom trenu otišao sam do njegovog stola. Lijepo smo se zagrlili i poljubili, a onda me je on privukao bliže i rekao:„Ne daj se, Ines... Hoću na uho da mi govoriš"

Rekao sam nešto kao, nemoj Mirza, molim te, tu pjesmu govorim samo na mikrofon i nikako drugačije.„Ali večeras ćeš je samo meni reći", odgovorio je... I rekao sam je samo njemu, tiho šapćući Arsenove stihove kao neka kavanska pjevačica. Da, nije Mirza obična publika! Mirza je bio kapetan nacionalnog košarkaškog tima, momaka koji su nas u svijetu proslavili više no itko. Poslije večere i obilnog vina, pošli smo Kemo, Davorin i ja da malo kockamo u Casino. Sjedili smo dolje u podrumu te sarajevske kockarnice, malo dobivali, više gubili, kad je netko odjednom utrčao u bar i povikao da su postavljene barikade u nekim dijelovima grada, te da se ne možemo nikako probiti prema centru, odnosno do hotela„Evropa" Kocka je zaista ba- čena!

Prestali smo kockati, ali smo naručili još vina. Ubrzo smo izvadili gitare i sve se pretvorilo u žurku koja ipak nekako nije

167

uspijevala. Glasovi nam bijahu neuvjerljivi.Tužne pjesme odje- kivale su još tužnije. Smijeh je pucao u zraku. Pogledi zbunjeni, iako smo se htjeli ohrabriti dobrim raspoloženjem. Ali znali smo da su vrag i šejtan skupa, ruku pod ruku, kao urotnici odnijeli šalu.

U zraku se osjećala neka posebna napetost koja je počela poput nekih laserskih zraka dijeliti prostor toga maloga bara. Oko četiri ujutro neko je opet došao i rekao da su barikade u centru uklonjene. To znači, mogli smo poći kućama. Mene je Kemal ostavio pred hotelom. Ušao sam u sobu, istuširao se i obukao se ponovo, jer sam u šest u jutro imao dogovor s eki- pom TV Sarajevo da s onoga našega brda iz„Osmica" snimimo spot za promociju moga novoga albuma. Točno u šest sišao sam na recepciju, gdje me je već čekala mala TV ekipa. Obavi- jestili su me da nažalost ne možemo snimati toga jutra, jer su barikade postavljene na putu prema„Osmicama" Donio sam iz sobe litru viskija i naručio za sve hemendegs.

Čudnoje i strano izgledalo to maglovito jutro. Olovno sivo donosilo je rat u nekoć mirni grad. Znao sam to i osjećao po svemu.To je neka posebna atmosfera koja se ničim ne da opi- sati. Odjednom, sve postaje nervozno, kao namjerno uzdrhtala kamera u ruci pravog filmskog snimatelja. Sliježući ramenima i ispričavajući se, članovi TV ekipe odlazili su jedan po jedan i na kraju smo ostali za stolom samo ja i mladi snimatelj čijeg bih se imena tako rado volio sjetiti. Bio je s Kosova. U Sarajevu je studi- rao kameru i radio je na televiziji.Tih par sati koje smo zajedno proveli nekako nas je čudno zbližilo. U jednom trenutku mladić je predložio da ipak probamo nas dvojica otići do„Osmica", jer vidi da se magla digla, a možda su i sklonili barikade.„A možda će nas zbog tebe i propustiti", rekao je. Već dobrano zagrijan vi- skijem, povjerovao sam mu, prihvatio sam tu smjelu zamisao i krenuli smo njegovim kolima prema„Osmicama".

Uspinjali smo se strmom cestom koja vodi iz grada i nismo ni vidjeli da smo bili zapravo jedini auto toga časa na toj cesti. Odjednom smo ispred sebe na nekih dvadesetak metara, od- mah iza krivine, ugledali barikade. Bila je to obična neka daska postavljena na neka drvena postolja, oko koje su stajali naoru- žani Ijudi. Došli smo polako do njih i jedan je tražio dokumente od mladog snimatelja. Plašio sam se što će se dogoditi kad vide

168

da je mladić Albanac s Kosova, pa sam odlučio izaći iz auta i po- kušati objasniti. Nemalo su se iznenadili kad su me vidjeli. Neko vrijeme stajali su zabezeknuto, čudeći se s kojeg sam neba pao. Pitali su me kud sam pošao. Taman sam im počeo objašnjavati kako idemo na„Osmice" da snimimo spot za moj novi album. „Spot?" pitao je jedan.„Spot", rekoh. Pogledao je prema Saraje- vu, koje iz te perspektive kao da je bilo lišeno svake napetosti. Onda se uozbiljio i rekao:„Ma bježi, Rade. Bježi dolje. I pali od- mah za Beograd."

Nisam otišao za Beograd, iako sam toga dana mogao uhvatiti jedan od posljednjih aviona koji su letjeli na relaciji Sa- rajevo-Beograd. Ostao sam u gradu, jer sam nekako osjećao da moram ostati i pokušati pomoći koliko mogu. Oko 12 sati na- šao sam se s Bojanom, Dadom i Lošom i otišli smo kod Đure i Nevene gledati vijesti na televiziji.Tako smo saznali da na tisu- će Ijudi kreće iz cijele Bosne, autobusima, kamionima i kolima za Sarajevo. Požurili smo i mi na Trg Republike. Dok smo silazili dolje, prema trgu, probijali smo se kroz gomile Ijudi koji su ta- kođer žurili u istom pravcu. Odjednom je neki čovjek dotrčao i počeo vikati: „Ljudi, ukrali su mi kola. Izbacili me iz auta kao vreću i otišli."

Tko to ovdje pjeva, tko nišani

Okrenuo sam se i ugledao moga Lošu kako trči natrag u pravcu Đurine kuće. Za njegovu hipersenzibilnu dušu bilo je to suviše. Sišli smo doTrga. Sve je izgledalo kao da se snima neki veliki film. Mase Ijudi su se slijevale sa svih strana. Vijorile su iznad njihovih glava jugoslavenske zastave iTitove slike. Za ne- koliko sati trg je bio prepun.Tamo sam vidio Sidrana, Josipa Pe- jakovića, Dizdarevića, Zdravka GrebuJ druge.Tamo su, naravno, bili i Kemo i Davorin. Izmjenjivali su se govornici, a sve se više naroda skupljalo. U jednom trenutku Ijudi su počeli skandirati moje ime i glasno pjevati moju pjesmu Neću protivdruga svog. Izašao sam na balkon i počeo nešto govoriti. Znam da sam re- kao:„Ako netko u svijetu gleda ovo, neka odmah šalje trupe Ujedinjenih nacija, jer u Bosni počinje rat."

Narod je počeo pjevati moju pjesmu i ja sam pjevao zajed- no s njima, pokušavajući sebe uvjeriti da to što činimo ima ne-

169

kog smisla i da možemo spriječiti da se dogodi najgore. Onda su se odjednom začuli pravi puščani pucnji i narod je uspaniče- no počeo bježati s trga. Neke podle hulje pucale su u Ijude kao u glinene golubove. Koja je to hrabrost pucati ugodno zavaljen na sugrađane s nekog od tih mnogobrojnih prozora, pomislio sam.

Jedan čovjek u zelenoj jakni pao je ranjen na zemlju. Pala je krv!

Rat u Bosni je počeo.U Sarajevu sam ostao dvanaest dana. Svaki dan sam se sa-

stajao s Ijudima koji su očajnički pokušavali spriječiti da se suko- bi prošire. Počele su i prve granate padati s okolnih brda. Žrtava je bilo sve više. Grad je preko noći zamračen. Odozgo, vjerojat- no, izgleda kao crna krpa. Crna posmrtna krpa. U tom mraku katolički, pravoslavni zvonici i minareti ovijeni su tamom. Sve je ovijeno tamom. Jedino oči svjetlucaju. Ustrašene oči...

Da je moja Lenka bila uza me, vjerojatno bih ostao i dalje u gradu, jer konačno sam bio na pravome mjestu kojem sam pripadao: među nesretnim i bespomoćnim Ijudima. Jednoga dana Vehbija mi je rekao da ne mogu više ostati u Sarajevu i da zbog Lenke i naše Mrvice koja je bila na putu svog rođenja moram izaći izgrada.

Znao sam da je u pravu.

170

3.Autobusna Karta - imeO tome kako je glumačko ime postalo autobusna karta, tužnim selima, budučim ruševinama i golobradim ratnicima i paradoksu rata

Uzeo sam svoje stvari i pošao na autobusnu stanicu.Tamo su stajala tri ili četiri autobusa i oko njih neizmjerno više put- nika koji su se pošto-poto htjeli ugurati u autobuse. Gužva je bila neopisiva. lako sam imao kartu u džepu, koju mi je Vehbija uspio nabaviti, nisam mogao ući u autobus.

Na jednoj kamenoj klupi nedaleko od autobusa sjedila je mlada žena s djetetom u krilu i samo bespomoćno plakala. Pri- šao sam joj i bez ijedne riječi pružio joj kartu. Glasno je zajecala, nekoliko puta zaviknula hvala i uputila se prema autobusu. I si- gurno ne bih ušao u taj autobus da mi kondukter, koji je slučaj- no vidio tu scenu što se upravo ispred autobusa dogodila, nije doviknuo neka samo dođem i ja, jer da ću im sigurno na putu trebati.

Bila je to jedina varijanta da uđem, jer su i drugi Ijudi od- mah shvatili što je kondukter mislio i gotovo me ugurali u taj autobus. Autobus je bio sasvim pun i više ni šibica nije mogla stati u njega, iako je neki čovjekzadnjim atomima snage poku- šavao svoju suprugu doslovce ugurati kroz prozor šofera, ko- jem je prije toga tutnuo u šaku novčanicu od sto maraka.

Bilo je dozlaboga smiješno, iako se nitko nije nasmijao, gledati kako ona prolazi kroz to prozorsko okno i kako nekim čudom njene pozamašne obline, uvijajući se kao veliki udavi iz crtanih filmova, uspijevaju ipak nekako proći i skotrljati se niz šoferova koljena na pod našeg prepunog autobusa.„Ko to ovde peva?" pomislio sam. Stajao sam iznad šoferovog sjedišta, čvr- sto se pridržavajući rukama za naslon njegove stolice, jer su me Ijudi pri svakom malom kočenju pritiskali i jedva sam uspijevao da se ne prospem u stranu, zapravo u velika njedra gospođe što

171

nam je pristigla kroz prozor. U autobusu su bili uglavnom žene, djeca i stariji Ijudi.

Osjećao sam se kao neki razredni starješina, pokušavajući svojim savjetima organizirati naše putovanje, ne znajući ni sam za njegov ishod. Autobus je, valjda zbog nakrcanosti putnika i prtljage, vraški sporo izlazio iz Sarajeva, tromo, nekako pospa- no, i činilo se kao da mu se ne žuri, iako se njegovim putnicima beskrajno žurilo. Dok smo prolazili kroz dijelove grada, bio je tu još uobičajeni žamor, no kad smo krenuli uzbrdo, kroz ne- ka mala sela, proplanke i visoke borove, najednom je autobus utihnuo.

Čuo se samo zlokobni zvuk dotrajalih kočnica i potmula stenjanja putnika kad bi svojim tijelima udarali jedni druge u oštrijim krivinama. Ja sam u desnoj krivini trpio udarce želje- znog šoferova sjedala, ali u lijevoj sam zato imao sasvim udob- ne i meke amortizere, te sam u sebi gotovo zahvaljivao šoferu što je kroz svoj prozor pripustio debeljuškastu gospođu da nas štiti svojim oblinama.

Zatim su se počele izmjenjivati barikade. Zaustavljali su nas čas Muslimani, čas Srbi. Od sela do sela. Jedni su nas ispra- ćali samilosnim pogledima, a drugi hladnim i gotovo neprija- teljskim. Prolazeći kroz ta bosanska malena sela, mislio sam što će se događati ako pravi, veliki rat bukne na ovim prostorima, gdje su Ijudi živjeli jedni uz druge, i čiji su životi isprepleteni za- mršenim vezama. Redale su se slike iz Andrićevih romana, koji su, eto, opet zaživjeli svojim starim životima pred našim očima.

U jednom su selu neke žene, suosjećajući s ovim ukletim autobusom što prolazi kroz njihova dvorišta, zabrinuto vrtje- le glavama. Uzdišući nam mašu i krste se s tri prsta. U drugom nekom selu, slične žene, isto tako u crno odjevene, gledaju nas hladno, ispod svojih marama, skupljajući suho granje oko svo- jih okućnica. Muškaraca nema! Kao da su netragom nestali.

Promatraju li nas skriveni iza svojih spuštenih zavjesa ili su već u borove šume otišli?

Prolazeći kroz jedno muslimansko selo, susreće nas i zau- stavlja grupa podivljalih mladića, gotovo djece. Bilo ih je oko dvadesetak i mnogi su držali prave puške u rukama. Dočeka- li su nas iza jedne oštre krivine kad je autobus morao dobro usporiti. Istrčali su ispred autobusa, glasno vičući šoferu da

172

otvara vrata. Žene su počele vrištati, djeca plakati, a izvana su se čule psovke.

Ono što se sljedeče minute dogodilo, zapravo je na neki način paradoks tog užasnog rata, koji će uskoro ovom zemljom prohujati. Opisujem tu zgodu, opet, kao scenu iz nekoga filma. Među mladićima, od kojih neki nisu imali više od dvanaest ili trinaest godina, izdvajao se jedan koji je bio otprilike dvadese- togodišnjak. U rukama je držao automatsku pušku, a na glavi zavezanu crnu maramu preko čela. Podsjećao je na Silvestera Stalonea iz jednog od njegovih filmskih nastavaka o Rambu. Žile na vratu su mu se napinjale dok je iz sveg glasa divlje vi- kao:„Otvarajte ta vrata, majku vam vašu četničku! Bježite, je li? Bježite?"

U autobusu plač i vriska. Zatim šofer otvara vrata. Samo- zvani Rambo ispred vrata usmjerava svoj automat prema Iju- dima, još uvijek glasno vičući. Zatim spazi mene u mom crnom šeširu. Iste sekunde mu se lice razvuče u široki i ozareni osmi- jeh.„Đe si, legendo?" reče i viknu svojim dječacima-vojnicima: „Maknite se, Ijudi. Rade Šerbedžija je unutra. Puštaj ovaj auto- bus! Neka čovjek putuje."

Da, putujem.Putujem, pomislih. Uvijek sam putovao. I putovat ću.Što dalje da bih bio bliže sebi i drugima.

173

4.BeogradO potkrovlju jedne Ijubavi, strategiji samoće i bliskosti, os- nivanju kazališta s Ljubom Tadićem i jednoj trijeznoj novem barskoj noći u Vranju

Ona me uči Beogradom drugačije hodati. Sve one godine koje sam provodio u tome gradu, nakratko dolazeći, poslom ili privatno, nisu u meni ostavljale ništa više osim dopola ispunje- nog srca, nekom opijenom noći, nekom znatiželjom ili ponekad nekom zalutalom strašću, što se u meni slagala poput opasno nategnute strune, koja je prijetila da se jednoga dana raspukne u tisuće neuhvatljivih niti.

Proljeća '91. godine, ona me uči Beogradom drugačije ho- dati. Već sam gotovo godinu dana stanovnik u njenom malom potkrovlju, u kome zaljubljeno i radoznalo ispitujemo sve naše posebnosti. Ona ponekad kuha, ja prvi put u životu perem su- đe. I uopće moj muški ego puca po svim šavovima.

Njeno-naše potkrovlje je u blizini Kalenić pijace, odakle joj svakoga jutra donosim svjež burek, voće, povrće i obave- zno neku ružu ili običan struk nekog poljskoga cvijeća. Ona voli jednostavne stvari i veseli se sitnicama. Usput, odabirem kafiće u kojima bih trebao piti jutarnju kavu. Pronalazim brijača, oda- birem trafiku u kojoj ću kupovati novine.

Izabirem društvo s kojima igram nogomet, ali fale mi moji dečki iz Podsuseda i klapa Tifanija, hakl tekme utorkom i pet- kom u Domu sportova i moji dečki sa Šalate: Beli, Nikica, Šime, Boro, Kićo, Franci, Bigo, Panta, lvo,Tonći, Kocka...

Uspijevam ipak organizirati dobar tenis zahvaljujući prija- telju Goranu Bubnju i na taj način još uvijek propisno znojim svoje tijelo i zadržavam mu proces starenja. Dakle, upoznajem Beograd onako kako ga nisam znao i gdje mi se nije nadao.To je moja strategija usvajanja mirisa i prostora. Uhvatim sebe ne- kim trećim okom, nekim objektivom i pomislim da se, u tim op-

174

hodnjama, ponašam kao stranac iz nekog francuskog filma koji se nalazi u ilegali.

I dok sve to činim, mislim, dok hodam Beogradom, ispi- tujući njegove posebnosti u koje pokušavam smjestiti svoju poprilično drugačiju prirodu, slike moga staroga grada putuju zajedno sa mnom kao neka vječna mora, rasuti teret porijekla, uteg i težina, čega se nikada neću moći osloboditi.Tek kada se pojavi ona, sve se odjednom raspline i odleti u oblak iznad na- ših glava.Tada, sasvim bezbrižno, čvrsto stegnutih ruku, plovi- mo, usprkos nezahvalnu dobu, našim snovima.

Kao ruža sa dva smiješna trna...

Kazalište, od kojega sam se poprilično umorio, počelo me je ponovo zanimati, u većem dijelu i zato što je ona kazališni režiser.Tako sam, zajedno s prijateljem Ljubom Tadićem, osno- vao Prvo privatno pozorište (PPP) u zemlji. Dali smo mu ime PPP, a na pitanje što je PPP, u temeljnom programu smo odgovorili, odnosno napisali: To je preduzeće. To je pozorišno preduzeće. To je preduzećeza pozorišne poslove. Privatno Prijateljsko Preduzeće. To je Ponovno Poziv Prijateljima. To je Pristojno Pisca Platiti. Po- novno Prostor Prepoznati. Pokušati Pa (makar) Propasti. P... P... P... predizlazaknapozornicu. LjubaTadić i ja, kao osnivači tog kaza- lišta, pokušali smo, dakle, napraviti „pozorište prema sopstve- noj snazi, veštini i ukusu", želeći, naravno, raditi dobre i zanimlji- ve predstave i okupiti sve Ijude dobre volje, glumce, redatelje, pisce, scenografe, muzičare... i to kazalište bilo je bez krova nad glavom, niti mu je bilo stalo da se jeftino skući, udomi (kako bi u Zagrebu rekli), već da putuje sa svojim predstavama od mje- sta do mjesta, gdje nas već budu htjeli. Stoga i nije slučajno da je prva predstava PPP-a bila Brehtova Majka Hrabrost.

I Ljuba je, kao i Lenka i ja, bio iskreno zabrinut političkim događajima u zemlji, koji su prijetili da izrastu u ozbiljne i prave ratne sukobe. Intelektualne jezgre svih naših nacionalnih cen- tara počele su bezrezervno podržavati svoje političke lidere i zaista su bili rijetki oni pojedinci koji su se usprotivili takvom scenariju raspleta jugoslavenske krize i koji su pokušavali svo- jim dobrim energijama umanjiti opasne političke napetosti me- đu narodima Jugoslavije.Tužno mi je bilo gledati neke dojučer

175

intimne prijatelje i gotovo istomišljenike kako preko noći ras- prodaju dijelove svoje duše zanosnom đavolu nacionalizma. Pa čak ako bi i priznali da je Slobodan Milošević nesretan izbor za srpski narod, koji će ga povesti i koji ga je već vodio u propast, Dobrica Ćosić je bio ikona u koju se nije smjelo dirati. Kao da je taj godinama zaštitni znak srpske književnosti i bard srpskog disidentstva imao neki skriveni put do samog središta svakog „osviještenog nacionalnog bića". Za mene je uvijek bio ono što zapravo i jest: običan nacionalist, osrednji književnik i jedan od najvećih, ako ne i najveći krivac za buđenje srpskoga šovini- zma. Nije li taj gospodin godinama trabunjao i pisao o potrebi jedinstva srpskoga bića i o granicama Srbije unutar Jugoslavije „svi Srbi u jednoj državi", koje se trebaju braniti gdje ma i jedan Srbin ima svoje ognjište? Upravo ta njegova zanosna srpska li- terarna truba za mene je već godinama predstavljala jedan od najopasnijih ponora koji je morao iznjedriti, jednoga dana, tu opasnu rijeku ponornicu, koja je svojom silinom razbila neke tople obale koje su ovi narodi, s mukom, godinama gradili.

Jedna trijezna„novembarska" noć...

Sreo sam toga gospodina u malenom vranjskom pozoriš- tu, koje je proslavljalo neku, za njih važnu, godišnjicu postoja- nja. Ni sam ne znam kako sam se zatekao na toj svečanosti. Da nije bilo proljeće, pomislio bih da je to još jedna pijana novem- barska noć. A možda je i bila. Toplo je, a opet studeno. Usred dana.osjeća se noć. Mrak. Biloje to proljećey91. i ja sam snimao film u tom dijelu zemlje. Nečista krv Bore Stankovića je dobra literatura i još bolja filmska priča. Doduše, moj pokušaj da od te teme napravimo jednu suvremenu filmsku priču, za koju je Bo- rislav napisao više nego dobar scenarij, nažalost je propao, jer ni režiser a još manje producenti, nisu prepoznali pravi suvre- meni filmski rukopis, nego su se vratili na prvotni scenarij, koji je kasnije i urodio filmom sa sasvim očekivanim prosječnim re- zultatom, ali i medijskim spekulacijama s kim sam igrao u tom filmu, koja je, eto, završila kaojoš jedna prozivka ili potjernica ili hajka, ne znam što već to može biti.

Dakle, govorio sam te večeri u Vranju Krležu i Njegov ob- račun s nama, okružen srpskim trubama i provincijalnom eli-

176

tom maloga grada s juga Srbije, među kojom se, kao najveći planinski vrh svih nacionalnih ponosa, šepurio u prvome redu gospodin Dobrica Ćosić sa svojom sasvim čudnom gospođom suprugom. Ćitava ta večer s mojim Krležom bila je joneskovski apsurdna i valjalo ju je samo spomenuti, zbog činjenice da sam imao priliku da te večeri, u mome carstvu, koje sam odredio Krležinim riječima što sam ih te večeri izgovarao, upravo njega, to jest Dobricu Ćosića, označim kao tog„našeg doktora i estetu koji našu zemlju Ijepotom vječnom štiti od blata, mesa, grijeha i svih taštih zala" i koji i danas„nad otvorenim grobom gdje žrtva najnovija je pala", ponovo igra„rolu čuvara, naših plavih ideala", a pojam prave Ijepote za„toga literarnog troglodita", nadgrob- na je, dakako, šala.

Krležine riječi i moja interpretacija učinili su te večeri, da se „bard srpske književnosti" i ikona„srpskoga nacionalizma" osje- ti načas neugodno. Ne samo zbog moje tako očite agresivnosti, koliko zbog siline i britkosti Krležinih rečenica, čije opojne vr- hunce (znao je on i osjećao to), nikada nije i neće doseći.

Bila je to jedna od mojih malih pobjeda, koja nikome, iz- gleda, osim meni, nije gotovo ništa značila, ali koja se svojim sitnim zrncima intelektualne hrabrosti slijevala u tako potreb- nu duhovnu energiju kojom sam se tih godina branio od zlog vremena.

177

5.Majka HrabrostO Miri Karanović, probama hrabrosti, kazališnom uskličniku, Stani majci bezstana, majkama na premijeri, Brehtu, beogradskim odjecima i otvorenom i trajnom pitanju...

U toj i takvoj atmosferi Majka Hrabrost je bio naš uskličnik nad tim ostrašćenim i neumnim glavama. Ali i dio naše vlastite građanske hrabrosti i morala. Imali smo i najpogodniju glumi- cu za tu zahtjevnu ulogu. Mirjanu Karanović. Uvijek sam mislio da je kod podjele uloga vrlo važno, ako ne i presudno, pronaći glumca ili glumicu koji svojim senzibilitetom, ali i nekom osob- nom karizmom, najviše nalikuju ulozi koju želimo oživjeti. Mira Karanović je bila uistinu prava Majka Hrabrost naše generacije i toga našega vremena. Bila je hrabrost sama i zajedno s Ljubom Tadićem, Branislavom Lečićem i još nekim hrabrim Ijudima be- ogradskog teatra, održavala dostojanstvo naše profesije pred tim silnim i opasnim vremenima.

U to vrijeme smo se zaista intenzivno družili. Igrali smo na- šu Virdžiniju Vulf, hodali po protestnim mitinzima, pjevali za- jedno moju pjesmu Neću protiv druga svoga, odlazili gotovo svakoga mjeseca u Sarajevo gdje smo na„Osmicama" zajedno s našim prijateljima Davorinom, Kemom, Josipom, Vehbijom i drugima, pokušavali ublažiti agresivnosti koje su prijetile da prerastu u ratne sukobe.

Lenka je brzo došla do sjajne ideje da Majku Hrabrost jed- nom smjelom adaptacijom učini aktualnom na ovim našim prostorima. Borislav nam je napisao međučin u koji je ubacio Bertolda Brechta, Helenu Vajgel iValtera Benjamina kaostvarne likove te drame. Bila je to naša čudna, granicama razdijeljena kazališna suradnja, dramaturgija preko telefona i faksova, koju ćemo obnoviti tek kroz osnivanje kazališta„Uliks"

Odabrani su i songovi naših najboljih rokenrol sastava. I dobili smo strašno aktualnu i živu predstavu. Moram reći da

178

sam, šetajući po pozornici u kožnom kaputu i s kapom na glavi, a usput svirajući tiho na usnoj harmonici, osjećao tu predstavu kao nešto apsolutno najvažnije što sam ikada radio u umjet- nosti.

Jer ta predstava je bila više od predstave same. Ona je bila antiratna trublja. Krik. Ona je bila rukavica bačena u bezobraz vlasti. Ona je u to vrijeme zaista bila vid građanske hrabrosti. I mi, koji smo je činili, osjećali smo, bez obzira na rizik, koliko je hrabrost važna za mozak, srce, za dodir.

Asvirao sam, igrajući Brehta, na usnoj harmonici...p/av7ga- lebimora,pričaju samotnepriče... klape„Maestral" iz Dubrovnika. Svirao sam samoće Bertolda Brehta, njegova prognanička osvr- tanja, šetnje po danskom otoku Finen, njegove dokove, barke, bijeg pred nacistima u Švedsku na novi otok, ovaj put Lidinge (gdje je i završio svoju Majku Hrabrost) pa Finsku, Sovjetski Sa- vez i, kao što će se i meni dogoditi, u SAD (gdje ovo sada pišem) u našoj hrabroj predstavi, a nisam mogao odletjeti u Dubrovnik da kao Hamlet branim najsvjetliju pozornicu naših života. Bijah zarobljen pustinjom oko sebe. I neprobojnim zidovima.

Probe za našu predstavu imali smo u Obrenovcu, gradu koji je udaljen od Beograda pedesetak kilometara. Svakoga da- na autobus nas je odvozio do Obrenovca i navečer kasno vra- ćao za Beograd. Rat je već uvelike divljao Hrvatskom i svakim danom činio tu jesen i zimu hladnijom no ikad. Tlo mi se sve više izmicalo ispod nogu i osjećao sam se sigurnim jedino još u našem potkrovlju i na sceni na kojoj sam se pretvarao svake večeri u Bertolda Brehta duboko proživljavajući njegove izbje- gličke samoće.

Moja rođena Majka Hrabrost selila se od stana do stana. A i zvala se Stana! Kad god bih vidio svoju rođenu majku kao izbje- glicu u nekoć glavnom gradu SFRJ, činilo mi se da među dlano- vima nosi onu istu sobu koju sam, ne misleći da će se ovo do- goditi, opisao u pjesmi (objavljena je u knjizi Crno-Crveno 789. godine u Zagrebu, pod brojem 23, koji su Danilo i Lucija izvukli u redosljedu brojeva od 1 do 36 iz Krležina šešira); u toj mojoj rulet pjesmi crvenim slovima otisnuto je: Usobi moje majkejoš mirišu dunje/ u nje se skupljaju pčele/ na medene ruke/ i majka spretno za njih košnicu plete/još kao dijete opazih taj majčin dar/ milodar za drugoga/ i premda/ nikada nije čitala Ujeviča/ moje

179

majke kuća/puna slatkog nemira/ miriše žutim dunjama/pobra- timstva lica iz svemira.

O, bože dragi, kuća je... kuća, gdje joj je kuća, ali, eto, ni mo- ja knjiga, ta crno-crvena rulet igra 36 pjesama + nulta pjesma + prozni zapisi izbačena je, kako mi rekoše prijatelji koji su mejoš uvijek poznavali, iz knjižara. A papir je baš bio lijep. I otmjen! I korice su bile tvrde.

Uopće, bilo je to vrijeme u kojem su hrabrosti pojedinaca bile rijetkost, a i kad bi se događale, pripisivane su im sulude konotacije. No, ne bi se moglo reći da u Beogradu toga vreme- na nije bilo hrabrih i odvažnih Ijudi oko nas. Bilo ih je mnogo, ali glasnije su bile huškačke ratne trube koje su se orile Srbijom tih tužnih, ratnih, Ćosićevo-Miloševićevih devedeset i prvih i još nekih godina.

Kišni IjudL.

Kiša je lila čitavog dana, toga decembra, kad smo krenuli našim autobusom za Obrenovac. Ja sam obično sjedio sa svo- jim dragim prijateljem Petrom Kraljem, kome se čitav život di- vim i kao glumcu i kao čovjeku. Ima neke sličnosti između njega i velikog hrvatskog glumca Pere Kvrgića. Obojica su neodoljivi glumci i veliki, izuzetni Ijudi.

Dakle, lila je ta kiša kao iz kabla kad smo stigli u Obrenovac. Sablasna tišina, koja je vladala čitavim gradom, činila ga je pot- puno vanvremenskim i nestvarnim. Zatim smo, kroz ono blato i kišu, stigli napokon do Doma kulture u Obrenovcu, gdje smo trebali odigrati našu generalnu predstavu te večeri. Ali nismo mogli prići zgradi jer je čitav put ispred doma kulture bio bloki- ran policijom i ženama obučenim u crno. Kada smo se napokon uspjeli nekako probiti i parkirati što smo bliže mogli, shvatili smo što se zapravo događa.

Majke Obrenovca probile su se u zgradu, naš teatar, i na neki način ga okupirale. Njihov protestni miting je bio u toku i one su ga održavale upravo u našoj scenografiji. Ne znam što se dogodilo na premijeri u Cirihu kad je prvi put izvedena Majka Hrabrost, što s njemačkom premijerom 1949. u„DeutscesThea- ter" u Istočnom Berlinu i 1951. s pariškom premijerom u„Thea- tre National Populaire" ali ne vjerujem da je po iskrenosti i gdje

180

bilo kao u Obrenovcu, u toj kišnoj noći, nekako rasplakanoj... Protestirale su žene kao i Brehtova Majka Hrabrost protiv slanja njihove djece u vojsku i vraćanja mnogih od njih u drvenim ili limenim sanducima.

Srpski mediji su krajnje cinično izjavljivali da Srbija nije u ratu i da se njih ti sukobi u Hrvatskoj ne tiču. A noćima je voj- na policija hapsila neke mladiće koji su se skrivali po kućama i trpala ih u vojne kamione kojima su ih odvozili negdje na ra- tišta Slavonije, Like ili Dalmacije. Zastrašujuća podudarnost sa scenama iz Brechtove Majke Hrabrost bila je naša najokrutnija stvarnost. Miloševićev režim, u nedostatku„topovskoga mesa" produžio je vojni rok tadašnjim vojnim obveznicima za tri mje- seca i upravo su mnogi od tih nevinih mladića bez svoje volje suludo poginuli na nekim hladnim ratištima u ratovima u koje nisu svojom voljom otišli.

Ušli smo u salu i pomiješali se s tim uplakanim majkama koje su se smjenjivale na pozornici, optužujući srbijansku vlast i tražeći da se njihovi sinovi ne šalju U taj brutalni i apsurdni rat. Njihovi pokisli, mokri kaputi, isparavali su kovitlace pare pod reflektorima. Osjećao se miris znoja, miris očaja, koji se miješao s njihovim toplim suzama čineći od cijele sale jednu veliku mr- tvačnicu, kojom su sablasno odjekivala imena mrtvih dvadese- togodišnjaka, koja su se čitala preko užasno glasnog i podivlja- log razglasa. Bila je to zastrašujuća predstava Majke Hrabrost, kakvu ni Bertold Breht, niti bilo tko na svijetu ne može ispisati vjerodostojnije nego što je to učinila ta maglena, crna i vlažna zimska predbožićna večer u Obrenovcu decembra 1991.

Beogradski odjeci

Predstava jeza pardana odigrana kao premijera u beograd- skom Domuomladine, čija je rokerska scena savršeno odgovara- la našoj provokativnoj i oštroj predstavi. U predstavi su songo- ve, uz Zorana Erića i Đorđa Petrovića, skladali Vlatko Stefanovski, Milan Mladenović - Ekatarina Velika, Bora Đordević - Riblja Čor- ba, ponešto i ja na usnoj harmonici, tako da je ta tragedija imala i žestinu ritma. Mnogi kazališni kritičari su nas podržali, unatoč ukusu svojih glavnih uredništava. Naslovi su, sjećam se, bili: Te- atar između rata i nesigurnog mira, Brehtovi raporti sa fronta, Vre-

181

me za plemenitost, Hrabrost u kukavno vreme, Brehtov odgovor našem vremenu, Breht našeg doba, Potreba za krikom... Mira Ka- ranović je bila velićanstvena, ali i Nebojša Dugalić, Bojan Zirović, Ina Gogulova, Petar Kralj, Žika Milenković, Nađa Sekulić, Milutin Butković, Nenad Gvozdenović, pa i oni koji su igrali u Borisla- vljevom dijelu uz mene i već navedene - Branka Petrič, Ivana Mihajlović, Nikola Đuričko. Predstavu smo odigrali dvadesetak puta u Beogradu, a zatim dobili poziv da dođemo u Sarajevo i Goražde. Nikada neću zaboraviti to oduševljenje kojim su nas dočekali i ispratili Ijudi iz Bosne. Bilo je to zastrašujuće priznanje predstavi i njenoj hrabrosti. Aplauz koji se u Sarajevu pretvorio u prave ovacije nije bio samo aplauz glumcima i režiji. Bio je to očajnički poziv za pomoć. Udarajući dlanom o dlan, Ijudi su do- zivali svijet da shvati opasnost koja prijeti da u najskorije vrijeme uništi i razori Bosnu.

Otvoreno i trajno pitanje...

Često se pitam jesu li umjetnici bivše Jugoslavije mogli nešto više učiniti da spriječe krvavi rat? I ne samo umjetnici. Još više, javni radnici. Poznati pravnici, profesori... Mišljenja sam da smo mogli i trebali više učiniti. I danas, nakon svega, mislim da je naša krivica velika, bez obzira na to što spadam u one koji su svim srcem pokušavali zaustaviti rat. Znam, znam i znam i znam... znam da nismo učinili dovoljno da bismo spasili narode od njihovih velikih i malih i tko zna kojih poganih sinova... znam i znam i znam. Bili smo razočarani i samoljubivi pojedinci koji su se izgubili u svojim vlastitim nesrećama. A za stvarnu akci- ju treba smjelo srce i luda hrabrost. Možda su se i visoki zidovi Dubrovnika mogli i trebali preskočiti, bez obzira na to što nas je tamočekalo.

Majka Hrabrost je to činila.Znam, trebalo je... više...

182

6.Koraci mimo tračnicaO potrazi za štitom, Goranu K., gradu koji je mirisao na barut, osluškivanju Mrvice i jednom spasonosnom pozivu Radka Poliča

Vraćam se kući, zapravo u stan gdje je Lenka stanovala, u ulici Filipa Kljaića br. 32, skroman ali topao prostor, naš prag.Taj stan imao je nešto od Kiševe mansarde, uvjerljivo i poticajno. Iza nas je već nekoliko mjeseci svadba u foajeu kazališta na dan kad je Slovenija ustala na noge, bačena riža na Savskom vencu, muzika i zdravice.Tu smo, u tom tihom dijelu Beograda, sasvim nježno brisali uspomene, naravno, ne bez bola, ali gotovo uz- višeno. Ovo je, dakle, novi početak. Sve se oko mene raspada. Moji snovi, moja zemlja. Sve, kako čujem u kavani, na ulici, ide u pičku materinu. Nitko se, ili malo tko, pita koja je to majka. Čime se obraniti? Čime obraniti, othraniti svoj početak? Sve što je na- pravljeno, iz ove ili one strane, okrenulo se protiv mene. Moje umjetničko djelo, moje umjetničko biće, bačeno je na buvljak i njime se maše kao razlogom. O, da!Tad mi opet Arsenova pje- sma pada na pamet: tko stoji iza mene?

Penjući se uz te stepenice do mansarde, neprestano po- navljam: moja, moja... među očima između prstiju/prstenom na- pokon/ moja i miljama od mene / na nekoj bolivijskoj visoravni/ začeta u sivo-bijelim jutrima la paza/ i ranjiva i plaha i opasna/ nadnaravna snaga što me opasala/ moja kristalna suza među trepavicama/ koju samo ja prepoznajem među kapima kiše/ovog prolječa... Kad bih otvorio vrata, gledajući je na ležaju, više od ikojeg stiha, jednostavno... bila je Ijepša no ikada! Njena tamna koža zategnuta preko trbuha, kao bakrenasta polukugla moga svemira, kao najnježnije obline nekog živoga bubnja iz kojeg se povremeno pravilnim otkucajima srca javljala naša malena djevojčica kojoj smo, braneći se našim samoćama pred vihor- nim vremenima, već i ime odredili. Nina! Ni-na. Ime, kad se oko

183

nas zlo probudilo, to ime posuđeno je od uspavanke, za uspa- vanku, da nas ritam jednog imena uspavljuje u našim nemirnim snovima.

Nina je bila željno čekana te ratne godine usred Beograda, grada u kojem sam preskakao prepone da stignem do nekih sigurnijih luka.

Proljeće u Beogradu

Mjesec je maj. Godina '92. Bila je to godina koja će po mnogo čemu ostati upamćena, i koja je svojom bešćutnošću iskopala duboke, opominjujuće godove na stablu naših života. Proljeće u Beogradu, koje je inače uvijek bilo zaštitni znak toga grada, potamnilo je od dimnoga baruta kojeg su donosili na svojim vojnim šinjelima ratnici novih balkanskih ratova. Dola- zili su, različita raspoloženja, često podijeljenog oduševljenja, i oni koji su dobrovoljno išli u vojne pohode i oni koji su bili u rat tjerani da ispunjavaju svoje vojne obveze, a koji su najčešće bili vraćani u limenim sanducima na kojima je nečijom drhtavom rukom, jedva vidljivo, bilo ispisano ime i prezime i godina rođe- nja. Godište 1971. bilo je učestalo na tim rukopisima smrti.

Napisao sam pjesmu „Goran K." Što sam drugo mogao? Palio sam svijeće, ali dah gomile ih je gasio. A Goran Ka, kako se danas može vidjeti u mojoj pjesmi koju sam proplakao po sto puta, dovezen je hladnjačom kombinata „Vrbas" zajedno s drugima obješenima o željezne kuke,„od svih prispjelih u voj- nomedicinskoj mrtvačnici Beograda" bio je„najljepši leš dana", otvorenih očiju, bez tragova krvi, s 36 Šekspirovih soneta, i pao je od straha, za neke kukavički, bez prostrijela, a vjerujem od užasa, ili ga je ruka s neba uzela k sebi, prije noža, metka, onako na prečac, baš kako je i bilo primjereno„ratniku" koji sa soneti- ma ide među nahuškane zvijeri...

Tih dana sam se kretao po Beogradu, gledajući te hladnja- če mesnog kombinata, gotovo u ilegali. Izbjegavao sam javna mjesta, a kada bih morao proći kojom od glavnih ulica, spušte- ne glave, pravio sam se odsutnim, da ne bih gledao namrštena lica prolaznika. Bio sam opet na nekoj imaginarnoj optuženič- koj klupi, na nekom javnom procesu gdje mi se sudi, u nekoj sudnici koja je pod otvorenim nebom, koja je daleko, a opet,

184

tako prokleto blizu. Koga god bih sreo bio je porotnik. Ne govo- rim ovo zbog važnosti moje pojave, moje nekakve misije, nego stoga što sam i sam bio ulovljen u optužnicu koja je, izgleda, bila sastavljena od golog raspada, od onog materijala koji je istrošio Ijudske nade, ili slabašna nečija uvjerenja koja su se ras- plamsala u trenutačnoj zabludi moći.

Zloguka jeka jedne dobre volje

Moj sarajevski istup oštro su osudili i pripisali još jednom dokazu o mome izdajništvu. Zvanični Beograd je u svojim TV vijestima, prikazujući nemire u Sarajevu, gdje se više od stoti- nu tisuća Ijudi skupilo na glavnome gradskom trgu želeći oku- pljanjem zaustaviti rat koji je tako opasno prijetio da će početi svojim krvavim galopom, i gdje sam i ja bio sudionik skupa, iz- vijestio građane Jugoslavije, da je, izgleda, R. Š. odabrao stranu kojoj će se prikloniti, a ta strana R. Š. je, ni manje ni više, ni lijevo ni desno, nego strana, gle izdajice! - muslimanska!

Zvanični Zagrebje u svojimTVvijestima objavio istu repor- tažu (bez tona, naravno), objašnjavajući Hrvatima i Hrvaticama, ali i građanima Hrvatske, da je to, izgleda, posljednji pokušaj R. Š. da spasi Jugoslaviju.

A ja sam govorio pred tim Ijudima, jer su me oni tražili da govorim, pjevajući moju pjesmu Neću protiv druga svog, koja je postala himna tih mjeseci u Bosni i koja je bila poruka svim Ijudima da ne srljaju u taj bratoubilački rat. Nisam, naravno, za- govarao nikakvu Jugoslaviju, jer mi je već mjesecima bilo jasno da je ona zauvijek nestala iz korita rijeka kojima je plivala, iako nikada neće presušiti u mome srcu kao moja istinska domovi- na, koju imam pravo voljeti sjećanjem, kao što se vole neki dra- gi Ijudi koji su nas bez povratks, zauvijek, napustili.

I sam sam dobrano pridonio toj hajci na mene, jer sam u izravnom intervjuu na beogradskom Radiju B92 rekao sve što mislim o agresiji na Dubrovnik, o općenitoj besmislenosti ovog „našega rata" i o najnovijem napadu na Sarajevo.

Klonio sam se, kažem, tih dana, javnih izlazaka i samo bi- smo u sumrak„nas troje" odlazili kod naših prijatelja Nene i Ži- vojina Pavlovića ili kod Snežane i LjubeTadića, ili kod Dragolju- ba i Alise. Alisa Stojanović nam je bila uz Borislava i vjenčana

185

kuma i na neki način naša beogradska ilegalna veza sa svim onim dobrohotnim Ijudima koji su bili podjednako ogorčeni Miloševićevom diktaturom u Srbiji.

Grad je mirisao na barut i vrebali su pakleni stražari iz mno- gih sokaka. Štiteći našu intimu, prislanjao sam uho na bakrena- stu polukuglu moga svemira milujući njene obline i počinjao prve priče našoj maloj „Mrvici" koja ih je, siguran sam, mogla posve dobro razabrati jer je ponekad ručicama i nožicama po- tvrđivala moje nježnosti i sva moja obećanja o krajolicima Iju- bavi i sigurnosti u koje ću je odvesti.

Lenka pripada onoj našoj prvoj pravoj rokenrol generaciji koja je uspjela iskočiti izjeftine i plitke sentimentalnosti Balka- na, iako je i dalje bila vezana neraskidivim nitima za tradiciju i mentalitet. Uz sve moguće osobine koje sam volio u nje, njena samosvojnost i emancipiranost bila je među najizraženijima.To se jednostavnije kaže: U svakom trenutku znala je što hoće.

Tako je i njena odluka da ja moram prisustvovati rađanju Nine bila apsolutno neupitna. Ja sam, naravno, potvrdio tu nje- nu želju, jer joj ni tada, kao ni dan-danas, nisam mogao odbiti ni jednu, iako sam se u dubini duše nadao da će nešto iskrsnuti, neko putovanje ili tako nešto, te da će me spasiti toga događa- ja. Bilo mi je teško u tome trenutku opisati nelagodu koja me je obuzimala pri pomisli da ću morati prisustvovati tome obredu. Ja sam još uvijek bio patrijarhalno odgojen i nekako sam mislio da je to s rađanjem djeteta stvar žene, i da mi muškarci trebamo biti negdje podalje, sa strane i da provjerenim ritualima nervo- zno iščekujemo pijući svoje rakije ili gemište.

Sjećam se da sam neke davne71, čekajući svoga prvoro- đenog Danila da izađe iz bolnice u kojoj je morao zbog žutice ostati mjesec dana, propio cijelu našu tadašnju ušteđevinu, ča- steći svaku noć znano i neznano društvo u kavani-teatru„Jaza- vac" na uglu Medulićeve i llice, iz koje se svake noći razlijegala pjesma:

Junak sam iz Likeja...

Spasonosni poziv je došao tih dana od mojih prijatelja Radka Poliča i Dušana Jovanovića iz Ljubljane. Zvali su me da dođem par dana na dogovor o velikom Radkovom kazališnom projektu Kralja Leara u Cankarjevom domu. Jedan od uvjeta da

186

uopće igra Lear bila je njegova želja da ja igram Gloucestera. Bio je to dio Radkove prijateljske brige i nježnosti za mene i mo- ju životnu priču koju je sa zebnjom pratio i pokušavao pronaći način da mi pomogne. Lenka me je teška srca pustila, ne samo zbog mogućnosti da dezertiram s poroda koji se svakim danom bližio, nego i zbog toga što se brinula zbog političke (bolje reći vojne!) situacije i negativnih energija koje su se svakoga dana sve više oko mene omotavale.

Odletio sam iz Beograda nekim malim avionom za Graz, pa iz Graza kombijem za Zagreb. U kombiju nas je bilo samo par putnika, među kojima se isticao neki Kinez koji me svojom pojavom u tom malom kombiju i miljama daleko od Kine u ovoj noći neodoljivo podsjetio na gospodina Vu San Peja. No, umje- sto s njim, započeo sam razgovor s jednim mladim čovjekom iz Zagreba koji već par godina radi u Austriji i koji me je saletio najprije sasvim neobaveznim pitanjima, a zatim smo nekako, kako smo se bližili Zagrebu, sve više doticali neke političke ak- tualnosti. U meni je sve više raslo uzbuđenje i dosta sam odsut- no odgovarao na njegova radoznala pitanja jer mi je pogled netremice zurio u ovaj mrak koji smo rezali te kišne noći jureći prema Zagrebu, iz koga su mi pred oči izranjala sve sama po- znata lica kao u nekoj grozničavoj filmskoj montaži, podcrta- vajući tako snažno moje emocije koje su mi napinjale pluća do neizdržljivosti.

Zatim smo počeli ulaziti u Zagreb i ja sam sad već jasno, kroz kišna stakla, prepoznavao dijelove predgrađa. I mladić je najednom prestao s pitanjima i sam osjećajući važnosttih emo- tivnih trenutaka. Obrisao sam vrelim dahom orošeno staklo da bih bolje vidio„Cementaru" i Nogometno igralište„Slobode" u Podsusedu, gdje sam nekad svakog ponedjeljka i četvrtka od- lazio na utakmice. Što li sad misle o meni moji dečki iz Podsu- seda s kojima sam godinama zajedno igrao nogomet i ispijao gemište u podsusedskim birtijama? Misle li i oni da sam izdao Zagreb i Podsused i sve one naše mladosti koje smo zajedno ži- vjeli? Vjeruju li nacionalistima koji me nazivaju svim pogrdnim imenima i izmišljaju najmonstruoznije priče o meni?

Kiša sve jače tuče i pretvara se u pravi pljusak te sad već jedva raspoznajem dijelove ulica koje sam nekada napamet znao. Evo me u llici. To znam, jer sad sasvim pravo i bez skreta- nja jurimo glavnom arterijom grada, kojoj sam godinama pro-

187

vjeravao izdržljivost. Zatim skrećemo desno i redaju se ulice, kojima sklopljenim očima mogu odrediti uglove i dužine. I evo nas na autobusnom kolodvoru. Naš kombi je stao na jedno tri- deset metara od osvijetljenog centra autobusnog kolodvora.

Ono što slijedi bilo je poput scene iz nekog filmskog scena- rija. Sasvim na dnu perona vidi se taksi stanica do koje trebam stići. No, na polovini puta do taksija, pod najjačim svjetlom, sto- ji grupa od desetak vojnika obučenih u crne uniforme i naoru- žanih automatima. Dok uzimam svoje kofere, razmišljam što mi je činiti i kako ću proći pored tih vojnika u crno obučenih. Najra- dije bih tog trenutka pojeo svoj crni šešir koga i dalje tvrdogla- vo nosim na glavi i po kojem sam postao prepoznatljiv kauboj u svim krajevima bivše Jugoslavije. A onda, mladić na čija sam pitanja odsutno odgovarao čitavim putem prilazi do mene i ša- patom mi nudi da me on svojim kolima preveze, pokazujući na sasvim suprotnu stranu ulice. Sjeli smo bez riječi u njegov auto kojim me je odvezao do Tomašićeve ulice. Izašao sam iz auta ispred broja 11. Mladić je otišao. Mahnuo je rukom. Dobri duh? Tko ga je poslao? Nebo?

Lucija! Lucija!!! Izašla je iztaksija ispred broja 11. Njena pla- va kosa je zalepršala na vjetru i opila čitavu ulicu svojim poseb- nim kestenastim sjajem. Zatim me je spazila. Čuo se samo njen krik od kojega je kiša istog trenutka stala u Zagrebu. Potrčali smo jedno prema drugome, čvrsto se zagrlili i tako zagrljeni du- go plakali.„Lucija, Lucija", šaptao sam.„Tata, tatice", vikala je.

Duga je godina dana a da se nismo vidjeli. Naročito ova, posebna/91. i'92. koja nas je sve skupa kao mlado žito sasjekla, ostavljajući gnjile otkose na zapuštenim oranicama naših duša. Moj sin i kćer bili su moja tamnica svih tih dana i noći, i jedini kadar u filmu mojih snova, koji ni jednog trena nije odlazio s mog ekrana. Bespomoćnost koja mi je paralizirala čitavo tijelo i koja me je trostruko starila svake noći, prijetila je da me zau- vijek zbriše s ove opasne hridi na kojoj sam tog časa živio i čijih sam se litica grčevito držao.

Te noći, u Zagrebu, nisam zaspao. Čitavu noć smo pričali i uglavnom se, valjda od neke pretjerane napetosti, smijali. Da- nilo, Lucija i ja branili smo otok naših sanja i njime plovili kroz orkansku oluju između zaraćenih obala...

188

7.Zajedno roditiO iskustvu porođaja, blagoslovljenom plodu utrobe - Nini, mirisu rata, slijepim miševima i revolveru uperenom ravno u čelo u jednoj beogradskoj kafani

Sutra je došao crni mercedes iz Ljubljane i odveo me kod mojih prijatelja na dogovor o Kralju Learu. Nakon sastanka, iste večeri sam se vratio u Zagreb, želeći ponovo biti sa svojom dje- com, koje sam se do bezumlja zaželio. Planirao sam ostati dan- dva, i onda se vratiti mojoj Lenki koja me je čekala da zajedno rodimo Ninu. No, sat ili dva po dolasku u Zagreb, dobio sam po- ruku, preko Ljubljane, da su Lenki počeli trudovi. Naručio sam taksi i hitno se uputio za Graz, otkuda sam imao avion za Beo- grad, oko pet sati popodne.

Putujući prema Grazu, zbrajao sam sate, pokušavajući iz- računati kada će mi se kćer roditi. Ono što sam do tada znao o porodima, ukazivalo je na to da bi se Nina mogla roditi za de- setak sati od početka trudova.To znači, pomislio sam, da ja ne mogu nikako stići na porod. Bio sarri nekako žalostan, jer bio je to dio našega zavjeta, a nekako opet i privremeno spašen što neću morati u sebi razbijati tu svoju tvrdokornu, sentimentalnu prirodu.

Čekajući avion u Grazu, ispijao sam za barom crno vino i častio neke Amerikance pićem, vjerujući da je moja Nina rođe- na. Pravo iznenađenje me je čekalo na beogradskom aerodro- mu, jer je moja Lenka stajala na izlazu i čekala me. Čekala je da to obavimo zajedno, kako smo se dogovorili. Usput se i ošišala na kratko, želeći valjda u svemu postati ženski samuraj i ratnica sasvim pripremljena za svoju najvažniju bitku. Kratko mi je sa- mo rekla da su trudovi stali. Ja sam, naravno, znao da je ona tru- dove prekinula svojom voljom. Ona je naime takva. Otišli smo u bolnicu, negdje oko ponoći, jer su trudovi ponovo počeli.

189

Izabrala je Šopena te noći. Etide. Ili sonate. Legla je u kre- vet, stavila slušalice na uši i zaklopila oči. Polako je udisala zrak na nos i izdisala na usta... Bio je to pravi ritual za koji se pom- no pripremala. Ja sam joj rupčićem brisao znoj sa čela, držao je za ruku i povremeno, kada bi to zatražila, dodavao čašu vode. Divno je izgledala onako velika i gola na bolničkoj postelji i za razliku od svih ostalih pacijentica, koje su se sve nešto mučile, plakale i cijukale, Lenka nije ni glasa ispustita. Samo je ravno- mjerno udisala i izdisala zrak i povremeno me malo snažnije stiskala za ruku.

Oko pet sati ujutro počeli su snažni trudovi. Doktori su se okupili oko nje i porod je započeo. Srce mi je lupalo brže no ikad do tada i mislio sam da ću se onesvijestiti kad se iz njene vagine počela pomaljati ta mala i draga glava. Doktori su bili spretni. Hrabrili su je, a ona je samo šutjela, duboko disala i do krvi mi nokte u kožu zarivala. Nina je imala oko vrata omotanu pupkovinu i trebalo je malo napora da se ta neugoda savlada. Zatim su joj pomogli da svojim ručicama i nožicama iskoči na ovaj svijet, a onda se nakon dvije-tri sekunde začuo onaj toli- ko očekivani i željeni plač.„Evo mi se javi, bogu hvala", rekao je djed Vujadin kad sam ja prvi put zaplakao.

Oprali su je i dodali je prvo meni, jer sam bio bliže. Bogu hvala, rekao sam. Ne mogu vjerodostojno opisati tu plimu osje- ćaja, to uzbuđenje i nikad, vjerojatno, neću ni moći.To je nešto što se nikada ne zaboravlja i bez čega se poslije ne može živje- ti. Zaista, žene su blagoslovljena bića. Blagoslov je u toj utrobi! Koja je to moć! Nadmoć!!! Biti blizu, biti sudionik, to je iskustvo koje se ne da ničim zamijeniti.To je misterij života, stvoren pred tvojim očima, prema kojem si odjednom toliko malen, uplašen, ali i toliko uzvišen i sretan jer si spoznao veličinu i jednostav- nost prirode same. U tom malenom, drhtavom stvorenju koje je sada već njezina majka držala u umornim ali sigurnim ruka- ma, svake se sekunde stvarao novi čovjek. Njezin navijeni sat počeo je toplim srcem otkucavati svoje vrijeme.

Zatim smo otišli svako svojim putem. Lenka u tako željeni i potrebni san, Nina u svoje prvo magleno jutro koje se bog zna kako urezalo u njeno svježe pamćenje, a ja u naš stan, da popi- jem rakiju i napišem Lenki pismo za sutra ujutro.

190

Sutra sam ujutro predao u bolnici pismo i cvijeće, narav- no, a tek poslije podne mogao vidjeti Lenku i Ninu. One su bile pobjednice u mom srcu.Tako su izgledale i tako se ponašale. U to vrijeme kad su se po novinama, radiju i televiziji svi busali u prsa u neke pobjede na račun smrti, gledajući u rodilištu svoju ženu, svoju kćer, druge žene i drugu tek rođenu djecu, osjećao sam blagoslov prirode, njezinu pobjedonosnu narav prema ko- joj sam ponizno izražavao svoje divljenje. Bio sam čitav dan u bolnici, vezan nekom drugom, nevidljivom pupčanom vrpcom, ispunjavajući sve Lenkine želje i prateći pomno Ninine prve uz- disaje i pokrete.

Navečer sam se dogovorio sa svojim prijateljem Andrejom i sa svoje dvije studentice, Darom Suković i Brankom Katić, da ih vodim u„ Klub književnika" na večeru. Bio sam sretan i umoran. Pojeli smo po običaju ramstek, popili malo crnog vina i pošli na spavanje. Mislim da sam ja bio taj koji je predložio da popijemo još jedno piće u nekom Kabare-klubu, blizu kuće Lenkinih ro- ditelja u kojoj smo tih dana stanovali. No, klub je bio zatvoren i Branka je predložila da odemo u noćni klub„Nana" koji nije bio daleko. Bilo je već oko dva ujutro. Klub je bio gotovo pra- zan. No, odmah kraj ulaznih vrata sjedila je grupa od pet-šest mladića, koji su se dosta glasno zabavljali. Došli smo do šanka i naručili četiri viskija. Ono što slijedi opet je dio nekakvog sce- narija. Mi stojimo kraj šanka i pijemo naš viski. Oni nešto glasno komentiraju spominjući moje ime. Konobar me upozorava:

- Rade, naoružani su.- Što?- Naoružani su. I pijani.Ja ne obraćam na to preveliku pažnju, ali ipak pristajem

platiti račun i da gibamo.Oni još glasnije govore i sad već i izvikuju moje ime prateći

sve to sočnim psovkama. Zatim sam vidio pištolj, otvor cijevi, uperen u mene... Nišani u čelo... niže... više...

Zatim se začuo pucanj.Još uvijek, mojim nemirnim noćima, odjekuje.

191

SLIJEP! MIŠEVITRENIRAJU NISKE LETOVE PO AVETNIM SOKACIMA BETONSKIH GRADOVA

U koga to pucaš mladićui tko to iz tebe puca u meneu ovoj bezdanoj noćiu dva sata iza ponoćikad slijepi miševi treniraju niske letovepo avetnim sokacima betonskih gradovaa neki bezazleni mjesečarihodaju krovovima gradaispitujući zabrinutoda li je to nebesko nebo nad Beogradomolovno nebo nad BerlinomU koga to pucaš mladićui tko to iz tebe puca u meneu ovoj bezdanoj noćiu dva sata iza ponoćišvercujući svojim djetinjstvomi olako prodajući plave bijele i crvene baloneza šaku puščanih metakaPonoćno sunce dodiruje ti užarene obrazei ucrtava u čelo dva orlanad dva oka ti crnakojima nišaniš dva metra iznad moje glavePlašiš se da me ne pogodišpostao bi sastavni dio moje biografijeU koga to pucaš mladićui tko to iz tebe puca u meneu ovoj bezdanoj noćiu dva sata iza ponoćikad slijepi miševi treniraju niske letovapo avetnim sokacima betonskih gradova

192

8 .

LjubljanaO danima siromaštva i izbjeglištva, sobi403 hotela„Union", zelenim tablicama, Lazaru i Nini i našim širinama u tijesnom prostoru stana na Fužinama

Nina je imala devet dana kada je avionom doletjela s Len- kom iz Skopja. Pupak joj je prokrvario. Nakon mjesec dana boravka u hotelu prekinuli smo probe Lira i morali smo sami plaćati hotel. U džepu sam imao samo još tri tisuće i petsto ma- raka, od ćega sam morao poslati nešto Danilu i Luciji u Zagreb i nešto roditeljima u Beograd. Slao sam im redovno novac sva- koga mjeseca. Od nekretnina nisam imao više ništa. Ni stan u Zagrebu, ni kuću na Silbi, ni roditeljsko sklonište u Vinkovcima, ni Lenkino potkrovlje u Beogradu. Bili smo kao lica iz drame Cr- kvenimiš. Prava panika me je uhvatila kad smo u hotelu„Union" dobili račun za pranje Nininih pelena i plahti: 126 njemačkih maraka. Oni su uredno računali Nininu benkicu kao pravu ko- šulju, a bebi hlačice kao prave hlače!Tada nas je doslovce spa- sio moj novi slovenski prijatelj Miladin, moj veliki fan, kako se to kaže. Došao mi je jedne noći potpuno pijan iz Ljubljane u Braće Kavurića, gdje sam tada stanovao, i svojim ne baš sasvim ugodnim ponašanjem dobrano uplašio i mene i moje ukuća- ne. Bila je to jedna od onih opsesivnih vezanosti za neku popu- larnu osobu, koja se ponekad u svijetu i tragično završi. Nakon burne noći njegova posjeta u Zagrebu, u kojoj je čak na kraju i milicija intervenirala, vratio se u Ljubljanu. Kad smo došli u Slo- veniju, pronašao me je i počeli smo se družiti. Upoznao sam njegovu obitelj, ženu i dvije kćeri. U mojoj slovenskoj samoći, u kojoj sam preko noći prestao biti filmska zvijezda čije je filmove i pjesme napamet znao (u autu je neprestano slušao Noćas su padalipijanci umjesto snijega), Miladin je postao jedan od Ijudi na koje sam se uistinu mogao osloniti. Čini se da sam ja svojom

193

jednostavnošću i normalnošću uspio kod njega učiniti ono što nijedan psihijatar ne bi mogao. Prestao sam biti njegova fiks ideja i postao sam njegov najbliži prijatelj.

Obilazili smo Ijubljanske kafiće, posjećivali jedan drugoga s obiteljima. Čak mi je jednoga popodneva pokazao u svome stanu moj veliki poster, zalijepljen na nekakvom tvrdom karto- nu na kojem su se jasno vidjele rupe od metaka pištolja kojima me je jedne noći gađao. Sada je Miladin bio potpuno izliječen od svoje fiks ideje, ali i spreman da za svoga najboljeg prijatelja, kojim me je smatrao, učini sve što je u njegovim mogućnosti- ma.Tako mi je jednog dana, a da ga nisam ništa pitao, rekao da se dogovorio sa svojim dobrim prijateljem Stanetom Voglerom, uspješnim zanatlijom koji je gradio kaljeve peći, da provedemo ta dva Ijetna mjeseca u njegovoj vikendici u Podljubelju, blizu austrijske granice.

Bili smo dakle tamo, na samoj granici, gdje su sve stvari koje su nam se događale izgledale još hladnije i beznadnije. Povremeno nas je samo grijala gostilna Ankele, u koju su nam redovito dolazili naši prijatelji Dušan i Milena, Edo Čehovin, Su- na i Lea, Marijana i Jože, Nikola i Graciela, naša Bjanka i gotovo svakoga dana - naš Miladin, koji je sve to smatrao svojom po- sebnom i najvažnijom misijom. Za nas je, iz te teške perspekti- ve, i bila...

Na Fužinama

Nismo više u hotelu„Union". Stanujemo u malom iznajm- Ijenom stanu, u jednom od novosagrađenih Ijubljanskih stam- benih blokova, koji neodoljivo podsjeća na zagrebačko Zapru- đe i savska naselja. Stan ima jednu spavaću sobu, dnevni bora- vak, kuhinju, kupaonicu i maleni balkon s kojega bih svakoga jutra, ispijajući prvu kavu i pušeći već treću ili četvrtu cigaretu, promatrao prozore u toj industrijskoj četvrti i svoje nove sugra- đane, kako zabrinuto, oborena pogleda, gotovo ponizno mile svojim životima.

Pokušavam se privići na svoju novu jazbinu. lako sam s ra- došću napustio hotel„Union", jer trebalo namje više životnoga prostora, nedostajala mi je naša malena soba br. 403, još jedna sedmica u mom otvorenom pokeru.

194

Ona nas je svojim zidovima još tješnje povezivala i bila nam čarobna utjeha, spasonosna kutija čija su četiri zida bila neprobojni bedemi do naših ranjenih duša.Taj maleni hotel sa svojim posebnostima, sa svojim konspirativnim recepcionari- ma, škrtim doručcima i providnim zavjesama kroz koje su jutra suviše rano prekidala naše nemirne snove, bio je u samom sre- dištu Ljubljane, grada koji je postao naša sigurna luka i čije su hladne zime ipak grijale naše promrzle žile.

Taj hotel, taj svijet u malome, bio je naš topli dom, te jeseni i te zime 1992. godine. Bio je to tranzitni centar svih onih koji su htjeli i morali otići. Tu sam i čuo jedan od uspjelijih viceva, koji se rado pričao u Ljubljani. Bio je to vic o Južnjacima (kako su Slovenci zajednički nazivali Srbe, Bosance, Makedonce, Cr- nogorce i Hrvate). Na pitanje:„Gdje stanujete?" naši Južnjaci su umjesto slovenski ispravno:„Na Fužinah", odgovarali„Na Fuži- nama" s naglaskom na / u sredini riječi.

Podstanari nevremena

Dakle stanovali smo na Fužinama, u dijelu Ljubljane u ko- jem su većinom stanovali naši Južnjaci i među kojima smo se zaista osjećali kao u nekom potpuno nestvarnom svijetu koji uopće nije pripadao utrobi glavnoga grada Slovenije, ali bez kojih Slovenci teško da bi mogli zamisliti svoj život, jer u toj sa- svim posebnoj i specifičnoj„Deželi" gotovo je svatko imao svo- ga Južnjaka.

Mi smo imali nekako povlašten položaj, jer su nam, osim naših kazališnih prijatelja Radka Poliča, Dušana Jovanovića, Mi- lene Zupančić i drugih, uistinu mnogo pomogli mladi političari iz vodeće političke partije LDS-a, a posebno Jože Školjc, Petra Škofic i Nikola Damjanić, s kojima smo ubrzo postali pravi pri- jatelji. Uz njihovu pomoć dobio sam posebnu radnu vizu s pra- vom korištenja zelenih tablica, na koje sam bio doista ponosan, jer sam na svome golfu, koga sam kupio u Sarajevu, zamijenio svoje beogradske tablice za nove slovenske, a time je moj refu- gee status bio jasno određen.

Pravo olakšanje su bile i neke povlastice kod socijalno- zdravstvenoga osiguranja, tako da smo našu „Mrvicu", kako

195

smo od milja zvali našu malu kćer Ninu, sigurno mogli liječiti i njegovati, jer su je zaista proganjale sve dječje bolesti te opake zime.

Lazar i Karolina Mariia de Kopakabana Sančez de Lozada de Udovički

Ubrzo su nam u naš novi dom pristigli i Lenkini roditelji iz Beograda, što zbog želje da nam malo pomognu, ali i zbog neizdržljive atmosfere koju je beogradski militantni režim na- peo do nepodnošljivosti, a koji ti časni Ijudi nikako nisu mo- gli podnijeti. Lenkin otac, Lazar Udovički, bio je napola Srbin a napola Mađar. Bio je krajem tridesetih student agronomije u Pragu, a odatle je kao dvadesetogodišnjak otišao u Španjolsku boriti se u internacionalnim brigadama protiv Frankova režima za slobodu španjolskoga naroda. Bio je kasnije ratni zarobljenik u Francuskoj.

Nakon rata bio je jugoslavenski ambasador u zemljama Južne Amerike. Bio je prijatelj Koče Popovića, Marka Nikezića, Gojka Nikolića i Mirka Tepavca, Ijudi koji su svojim liberalnim stavovima zbrisani s političke pozornice na kojoj je ostao jugo- slavenski„oštri komunizam", koji je svojim tromostima i boljše- vičkim ograničenostima upropastio sve ono o čemu su pravi Ijevičari i socijalisti sanjali.

Živeći s njim u ovom stanu, gledajući njegovo dostojan- stvo, neki zadivljujući stoicizam, potrebu da i u tim godinama bude koristan (jer je stalno nešto popravljao, brinuo i o Nini). Za meneje bio, kako je to njegov prijatelj MirkoTepavac na pogre- bu rekao, jedan od onih 36 Ijudi na svijetu o kojima govori stara hebrejska priča. Nitko ne zna tko su oni i kad jedan umre, drugi zauzme njegovo mjesto. I nitko od njih 36 nezna da jejedan od njih, ali bez njih svijet ne bi mogao dalje. Ja sam siguran da je Lazar Udovički bio jedan od njih.

Lenkina majka, Karolina Marija de Kopakabana Sančez de Lozada de Udovički, upoznala je Lazara u Urugvaju, gdje je doš- la posjetiti svoga oca koji je tamo bio bolivijanski ambasador. Gospodin Enrike Raimundo Sančez de Lozada Irikojes je igrao šah s jugoslavenskim ambasadorom Lazarom Udovičkim kad je

196

u sobu ušla mlada i lijepa profesorica biokemije s Harvarda. La- zar mi je pričao da je tu partiju šaha, u kojoj se kune da je stajao mnogo bolje, vrlo brzo izgubio, jer mu je pogled s crnih i bijelih figura odletio prema toj lijepoj i mladoj Bolivijanki, koja je od te večeri postala Kraljica njegovog života.

197

9.Slovenski dani među SlavenimaO štakama i skliskim slovenskim pločnicima, Krajini, pogubnim vijestima i želji da se svijet probudi

Ninočka je povremeno kuhala i na svome velikom, starome kompjuteru, na koga je bila naročito ponosna, jer ga je pješice prenosila u dva sata ujutro preko jednoga velikoga mosta na mađarsko-slovenskoj granici, prevodila moje pjesme i još neke sasvim ozbiljne knjige na engleski jezik.Taj njezin rad unosioje divan mir u naše azilantstvo. Poticao je stvaralaštvo i motivirao. Njezina mirnoća, bar u mojim ponekad i nevješto skrivanim ne- mirima, davala nam je svima neku posebnu ravnotežu.

Lenka je dojila Mrvicu, a Lazar i ja, kad bismo obavili svoje kućanske dužnosti (on jutarnju kupovinu, a ja probe ili razne birokratske sitnice) sjedali bismo za kuhinjski stol i igrali šah. I ja sam često gubio naše partije (ne kažem da sam stajao bolje!), jer mi je pogled s crnih i bijelih figura letio prema mojoj Kraljici koja je dojila našu djevojčicu i zabrinuto razmišljala o životnim okolnostima u kojima smo se našli. Svojim zamišljenim mislima i mene bi potaknula i učas su misli grozničavo letjele čas Danilu i Luciji u Zagreb, a čas mojim starim roditeljima u Beograd.

Piše mi majka iz Beograda Brine se kako mi je Oni su kaže u redu Pitaju kako sam ja U mome žive nemiru Pobratimstva lica u svemiru Polako učim slovenski...

Izgleda da je Ninočka (kako smo od milja zvali Lenkinu majku) najviše patila što se Jugoslavija tako nepovratno raspa-

198

la. Ona je bila iskreno zaljubljena u tu zemlju i za razliku od nas, koji smo živeći na ovim opasnim balkanskim prostorima imali neka genetska iskustva ugrađena duboko u naše podsvijesti, ona je mislila da je pronašla idealnu zemlju čija će pozitivna energija trajati vječno. Bila je zaljubljena u Lazarov čisti i sveti komunizam i nije mogla ni slutiti koliko je prijetnji, pravih zma- jeva u toj njezinoj bajkovitoj Ijubavi.

Živjeli smo tako nas petoro na Fužinama u našem„War-Pa- radais-u", zbliženi nekim posebnim nitima, kako se obično i grle Ijudi u zajedničkoj nevolji. Uza sve nevolje, ja sam još i šepao zbog pada s pozornice. Hodao sam pomažući se drvenim šta- kama i bio sam dosta spretan u tome jer sam godinama, igra- jući Georgija u Oslobođenju Skoplja, postao pravi virtuoz na tim spravama. Šepajući tako po Fužinama među svojim južnim ze- mljacima, izgledao sam kao neki pravi ratni veteran.

Najčešće sam se družio s Nikolom Damjanićem s kojim me je vezalo čvrstim vezama novo prijateljstvo, koje je bilo poseb- no učvršćivano sličnim djetinjstvom koje smo proživjeli. Nikola je iz Knina i dio je one prave krajiške duše, koju sam ja toliko vo-lio i čijem sam stadu pripadao.

Njegova Krajina, kao i moja uostalom, bila je čista kao naj- čišća izvorska voda s Plitvičkih jezera, i nije baš ništa imala s balvanskim vremenima. Hoće li se ikada, nakon ove zadnje tra- gedije hrvatskih Srba, ponovo vratiti taj posebni mentalitet u realni život na ove naše prostore, ili će zauvijek nestati s povi- jesne pozornice kao što su i mnoge kulture i narodi zauvijek nestali u opasnoj i krivudavoj stazi ove naše civilizacije?

Opipavao sam, dakle, tih jesensko-zimskih dana, slovenske skliske pločnike, na kojima sam, pomažući se drvenim štakama, svakodnevno branio naše živote. Učio sam slovenski, obnavljao engleski, mislio na hrvatsko-srpskom, ili što je već od tih jezika ostalo, jer su se i jedni i drugi, koliko sam mogao vidjeti, čistili od zajedničkog korijena, udaljavali doslovce srušenim mosto- vima, novim jezičnim priručnicima i pravopisima, kako bi se, iz- gleda, za sva vremena, što bolje - ne razumjeli! I usput trgovali, onako ispod tepiha, jezikom džepa, bogateći se na mržnji.

Boljele su vijesti koje su svakodnevno dolazile s bosanskih i hrvatskih ratišta. Večernje sate provodili smo često kod Ede i Sune Čehovin. S nama je bila i Bjanka Adžić Ursulov. Mijenjali

199

smo programe na tom našem tadašnjem prozoru u pakao. Rat, rat i samo rat. Svi imaju Boga koji je na njihovoj strani. Gledali smo se šutke s nekom utješnom terapijom. Kao zatočenici. Kao urotnici kojima je nasilje oduzelo moć.

Što učiniti?Što?

200

1 0 .

Gravitacija iluzije0 slovenskim i drugim kišama svodiljama, zagrebačkoj gravitaciji, purgerstvu, grešnom prolječu, začasnom prebivališču, prvim ulogama, nepravdi na prijemnim ispitima i kolosijecima sudbina

Volim kiše.Oduvijek sam ih volio. Volim slušati jednolične udarce ra-

doznalih kapi kiše, koje se razbijaju o okna moje sobe i stvaraju posebnu muziku tišina. Slovenske kiše devedesetih dobuju po oknima našega iznajmljenog stana, kao neka davna i poznata etida, što se iz daljina probija kroz naša sjećanja. I svaka kap budi uspomene.

Lenkini roditelji su otišli na tržnicu u Moste. Između boga- tih štandova voća, povrća i raznih prehrambenih artikala upa- kiranih u evropski standardizirane celofane, uvijek se tu nađu i glavice ukiseljenog kupusa, sudžuka, užičkog kajmaka i raznih drugih balkanskih delicija. Svi ti ručno rađeni proizvodi, tko zna kojim putevima, usred ratnog vihora, dolaze preko sruše- nih mostova i zakrčenih putova, do svojih bratskih slovenskih potrošača. Poveli su sobom i Mrvicu. Obukli su je u specijalno skijaško odijelo i sa svih strana kolica čvrsto zatvorili najlonskim prekrivačima, koji su se posebnim„slovenskim" načinima skla- pali. Tako zababuškana, Mrvica izgledala je kao mali svemirac, dok mi je kroz prozirne najlonske pokrivače, svojim nejakim ru- čicama, slala samo nama znane poruke. Lenka je otišla u školu.1 ona polako uči slovenski. Škola je u nekom radničkom sveuči- lištu, blizu željezničke stanice. Ne znam čini li to zbog dobivanja „začasnog prebivališča" ili se u njoj bude nade da bi ovdje u Sloveniji mogla nešto režirati.

Teško.Mala je Slovenija za izbjeglice-umjetnike. Mala je i za slo-

venske umjetnike.Doduše, u ovome času, ona je za nas spasonosna zemlja i

ja se veselim radosnoj kiši koja se spušta na moje zamagljene prozore sa ovih alpskih visina, dok ležeći na od pruća pletenom

201

trosjedu s lijevom nogom i lijevom rukom u gipsu bolujem svo- je kazališne slovenske dane i ispijam Laško pivo u ogromnim količinama.

U ovoj zemlji kao da kiša nikad i ne prestaje. Padala je i onih dana kada sam sa svojim osmim razredom „Prve osnovne" iz Vinkovaca bio na ekskurziji na Bledskom i Bohinjskom jezeru.

Kiša me uvijek pratila.

Nad krovovima malenog hotela, tik uz jezero, izdizao se vi- soki električni stup i još pamtim pokisle žice što su se ko tračni- ce nade ispreplitale ispod oblačnog neba, dok su se naše djeti- nje ruke, nevješto, ali toplo i iskreno doticale.

I kad sam '67. došao u Ljubljanu snimati svoj prvi slovenski film, padala je kiša.

Kiša ide uz filmove. Kao da od njenih srebrnastih kapljica kadar postaje gušći.

Kiša je padala i kada sam u Zagrebu snimao svoj prvi film. Zvao se je lluzija.

Režiser je bio Krsto Papić, do tada poznat kao vrstan do- kumentarista i pomoćnik u nekim filmovima Veljka Bulajića u njegovim ranijim i umjetnosti bližim filmovima. Glavnu ulogu je igrao moj Vinkovčanin Vanja Drah, kojim su me sve vrijeme moje rane i znatiželjne mladosti plašili u Vinkovcima, ispredaju- ći priče o njegovoj posebnosti. S pravom, uostalom. Vanja Drah je uistinu spadao u glumački vrh jugoslavenskog teatra.

Stajali smo te kišne noći, nas dvojica, jedan nasuprot dru- gome, nepune dvije godine nakon mog recitala u vinkovačkoj gimnaziji, poslije koga su me on, Ivo Fici i Nada Subotić nagova- rali da svakako dođem na prijemni ispit u Zagreb. Dok je kame- ra, postavljena na dvadesetak metara dugačak kran, snimala našu scenu te kišne noći na strmoj kosini zagrebačkog izletišta Cmrok, u čijoj smo kavani, godinama poslije, jeli ponajbolji za- grebački odrezak. To je u stvari bila pohana teletina, punjena sirom i komadićima šunke ili slanine. Uvijena u rolnati oblik, iz- gledala je poputfalusa i bilo je popularno jelo tih veselih jugo- slovenskih, šezdesetih i sedamdesetih godina.

U Ljubljani se tojelozvalojjubljanski zrezek", a u Beogradu „Karađorđeva šnicla", te su je, valjda zbog nacionalnog ponosa, običavali servirati poprilično veliku, tako da je uvijek prelazila preko ruba tanjura i počesto tjerala crvenilo u obraze nježnih

202

dama koje su ser nad pozamašnim oblikom, veselo cijučući, pri tom stidljivo prenemagale.

Te filmske noći na Cmroku kiša nije prestajala. Kad bi nas pljusak potjerao, skrivali bismo se ispod razapetih šatora, gdje su mi prijatelji kaskaderi nudili domaću rakiju koju su vješto skrivali od„strogog/y vođe snimanja Drage Nushola. Zatim smo se, kad bi nam to kiša ponovo dozvolila, vraćali do našeg du- gačkoga krana uz kojeg sam počinjao svoje filmske vožnje i pu- tovanja.

Igrao sam nekoga ludog mladića, koji je držao uperen re- volver u Vanjine grudi i krupne graške znoja slijevale su mi se niz lice. Bio je to moj prvi korak u„Veliku iluziju", i ruke su mi se prekomjerno tresle i oči su mi suviše treperile, i ne znam zapra- vo što bih još više mogao izmisliti u zamjenu da jednostavno ne kažem: bio sam suviše grčevit i pomalo neprirodan.

Bila je godina '66. Početak mog „đavoljeg filma". Bio sam student druge godine Akademije i, prema pravilniku i propisu, snimanje filmova, radio i TV drama bili su nam najstrože zabra- njeni. No, ja sam snimao. lonako sam bio poprilično nemaran student i nikako„odlikaš", te je anarhija u umjetnosti bila moje prirodno stanje.

Bio sam i„mlada zvijezda" na Akademiji, jer moje putova- nje u Ameriku, a posebno uloge u TV dramama na zagrebačkoj televiziji, donijeli su mi neki povlašten status na umjetničkoj vi- soravni grada Zagreba.

Mora biti da sam imao i dosta sreće, jer, iskreno govoreći, bilo je na toj Akademiji dosta mladića sličnoga lica i talenta, no rulet se, izgleda, zaustavio te godine na mome broju.

Ne sjećam se više tko me je i kako upoznao sa Eduardom Galićem, koji je u to vrijeme biojedan od najperspektivnijih te- levizijskih i filmskih režisera onoga vremena. Mrzim ovu riječ „najperspektivnijih" koja je u meni ostala ko jedna od relikvija prepoznatljive jezične sintakse, našeg„nevinoga komunizma", te je baš zbog toga ne brišem i ne ispravljam, jer hoću da moje vrijeme pravilnim hodom progovara iz mene. U to doba, naime, svi su bili perspektivni. Kad se nekome nije imalo što reći, znalo bi se, a da ga se ne uvrijedi, uz to i ohrabri, reći: perspektivan je, ima perspektivu. Neki su i preminuli perspektivni.

Eduard je bio po svemu osobit.

203

Izuzetno obrazovan, inteligentan i sa nekom mediteran- skom tugom, njegovao je posebnu likovnost svojih kadrova. I glazbenu podlogu. Ima fantastičnu kolekciju klasične glazbe, starih pučkih i crkvenih napjeva. Duša mu je zaista plemenito ozvučena!

Bio je i zgodan muškarac, koji je, načinom odijevanja, jer na njemu je bilo sve po posljednjoj modi, više ličio na Talijana nego na Hrvata. No, njegova talijanščina dolazila je iz njegova rodnogaTrogira, u koji me je jedne jeseni i odveoda snimamo kratki film, u kome sam glumio nekoga mladića koji je svojim bijelim licem i krhkim tijelom sakupljao hladne tišine trogirskih kamenitih ulica i jedne napuštene i prazne crkve, u kojoj sam, na nekoj gomili piljevine i otpadaka, pronašao jedan slomljeni križ i uz dopuštenje župnika, koji nas je domaćinski počastio „posvećenom" lozovačom, zadržao ga, kao dio najintimnijeg vlasništva kojim sam raspolagao tih godina.

Taj od vlage i plijesni stari zelenkasti križić, sa svojim slo- mljenim lijevim krakom, stajao je sve godine moga bivšega ži- vota tikdo moga uzglavlja i dan-danas ne mogu sa sigurnošću ustvrditi je li me on to čuvao ili proganjao nekim nespokojima. No, kako je moj„bivši život", službeno okončan, urednom sud- skom rastavom braka jeseni 1990. godine, tako je i moj zele- nom patinom prekriveni križić negdje zauvijek nestao.

Galić mi je dao i prvu ulogu u Štivičićevoj TV drami Priku- pljanje hrabrosti.

Nakon toga, odabrao me je i za jednu od glavnih uloga u njegovom prvome dugometražnom filmu Crneptice,. Igrao sam pored takvih majstora kakvi su bili Vojo Mirić, Jovan Ličina i Ivo Subić.

Za ulogu sam morao i ofarbati kosu, jer se je lik koga sam igrao zvao Crni. Ne sjećam se više čija je to bila ideja, jer smo ionako snimali cmo-bijeli film, i moja tamnosmeđa kosa bi bila apsolutno crna na ekranu, ali ja sam na kraju ipak morao otići u frizerski salon i ofarbati se u crno.

Zatim su se redaleTV drame i filmovi, i ja sam na Kazališnoj akademiji postajao više gost nego redovni student.

Moj povlašteni status tolerirali su gotovo svi moji profeso- ri (uz obavezno gunđanje i prekoravanje naravno), osim Tonka Lonze, koji nam je predavao scenski govor.

Nije mi dao potpis i izgubio sam godinu.

204

Nakon ispita iz scenskog govora, kad sam kasnije bio u kla- si Zlatka Crnkovića, čovjeka božanskog glasa i mirnoće, i kad sam izgovorio Krležinu baladu Namukah, dobio sam od kolega studenata i profesora ovacije.

Profesor Lonza mi je prišao i rekao:- Čestitam. Govorili ste fantastično. Ako mi možete opro-

stiti - oprostite.Oprostio sam mu već prije toga.Takoje moja klasa, koja je na početku brojala četrnaest stu-

denata, izgubila još jednoga studenta. Prije mene, pravo studi- ranja izgubio je i meni dragi Tihomir Jokić, čiji smo optimizam svi posebno voljeli.

Na prijemnom ispitu primljen je kao zvijezda, da bi nakon prvoga semestra njegova zvijezda naglo potamnila i profesori sa Akademije su mu savjetovali da potraži drugu profesiju. Ni- sam tada bio siguran da su bili u pravu, kao što ni danas nisam siguran da sam ja uvijek bio u pravu, kada sam mnogo godina kasnije, kao nastavnik, na istom učilištu, ocjenjivao nečiji tale- nat i na neki način sudjelovao u određivanju nečije sudbine.

Između mnogih lica koja sam zapamtio tih godina, a koja su prolazila ispred stroge komisije, Željka Ogresta i jedan mla- dić s Kosova, ostali su mi nekako posebno u sjećanju.

Željka je bila mršava i tanana djevojčica, koja jetako točno i iskreno govorila monolog Sonje iz Ujka Vanje. Ušla je u uži iz- bor i radeći s njom tih par dana, bio sam siguran da pred sobom gledam jedno izuzetno talentirano mlado biće, čija je inteligen- cija i tako snažna emotivnost prosto plijenila slušaoca.Tim više je bilo moje iznenađenje kad sam na sjednici profesorskog vije- ća spoznao da mnogi moji kolege ne misle tako.

lako sam se svim silama borio za nju, nije bila primljena. Moj autoritet je tada bio slabašan i ništa nisam mogao učiniti.

Napisala mi je jedno pismo. Dirljivo i pametno. Kao da ga je pisala Čehovljeva Sonja, uplakana i ustrašena pred hladnim zidom okrutnog života. Valjda je prepoznala moju podršku to- kom prijemnih ispita, a vjerojatno je i čula koliko sam se borio da bude primljena.

Mala je to Akademija i mali grad u kome se sve čuje, sve vidi i svako o svakome sve zna.

Znam na vlastitoj koži.Znam po vlastitoj duši.

205

Pitala je što da radi, jer ona je sigurna da je glumica. Kazale su joj to njene noći provedene u snoviđenjima u kojima je tea- tar upravljao otkucajima njena srca. Duboko me je dirnula nje- na iskrenost i njena patnja.Ta krhka, nježna duša, nimalo oholai samouvjerena, dapače plaha i stidljiva, treperila je zauvijek ra- njena i povrijeđena.

Napisao sam joj pismo. Pokušao je utješiti. Ali i ohrabriti. Da treba kao Čehovljeva Sonja vjerovati i raditi i nadati se. I sli- jedeće godine ponovo pokušati.

Nije pokušala. Ni sljedeće niti bilo koje druge godine. Uskočila je u drugi vlak i pošla svojim smjerom. Ko zna, možda bih i sam tako da sam bio na njenom mjestu. Neke rane ne za- cjeljuju. Zagrebačka kazališna akademija je u to doba bila do- sta popularna. Na prijemne ispite dolazilo je dosta kandidata iz drugih republika. Najviše iz Bosne i iz Srbije. Imali smo tih godi- na i svoju„makedonsku klasu" koju su vodili llija Džuvalekovskii Angel Palašev. Ilija je bio srce7 a Angel glava te nadasve inte- resantne klase, jer su mnogi njihovi studenti kad su se vratili u Makedoniju postali tamo vodeći glumci. Obojica su pokušavali u Zagrebu glumiti na hrvatskom jeziku i ne može se reći da im nije išlo. Džuvalekovski je bio i filmska zvijezda, te je iz Zagre- ba lakše dolazio do uloga u hrvatskim i srpskim filmovima, a Angel, onako samozatajan, beskrajno inteligentan, obrazovani talentiran, uglavnom je popunjavao neke rupe u podjelama, te je, kada je makedonska klasa ukinuta, ostao na Zagrebačkoj akademiji asistirati Tomu Durbešiću sa kojim ga je vezivalo du- boko prijateljstvo. lako svatko određuje svoj put i sudjeluje u kreiranju vlastite sudbine, teje Angel, vjerojatno na kraju kraje- va zadovoljan svojim odabirom da ostane u Zagrebu kao vječni stranac, ipak mislim da je šteta što svoj veliki glumački talenat nije pokušao ostvariti na svome materinjem jeziku.

Ali, porivza lutanjem i otkrivanjem novih svijetova od Ulik- sa traje do danas, i bezbrojna je kolona samotnika koji se oti- skuju od domaćih ognjišta i plove prema nepoznatim obalama, da se otuda nikad i ne vrate...

Vatre u njihovim novim ognjištima gore mrzlim plamenomi ništa ne može zgrijati tuđine što su se, poput vlažnih jeseni, uvukle pod kožu i kao lijene zmije gmižu krvotokom.

206

Ali, stranac se može biti i u vlastitoj kući, u ulici gdje se čo- vjek rodio, u svome rodnome gradu. Stranac se postaje, jer te takvim proglasi sredina u kojoj živiš, ali i vlastitom odlukom.

Nemir te nosi u susret novome, pa tako lutajući umanjuješ opsege nepoznatog i njeguješ hrabrost u svome biću.

Je li onaj mladić sa Kosova, kojeg spomenuh kad sam ispi- sivao povremenu svoju nelagodu prigodom prijemnih ispita na Kazališnoj akademiji, radoznala duša nošena nemirom ili stra- nac sa urođenim instinktom gubitnika?

Pojavio se na maloj sceni Kazališne akademije i stupio pred reflektore koji su mu obasjali čvrsto mršavo tijelo i lice. Suvi- še muževan za svoje godine, samouvjereno je napravio tih par koraka na maloj sceni i stao na sredinu pozornice. Netko ga je od profesora upitao što je spremio i on je, na veoma lošem hr- vatskom, koji se tada još službeno zvao hrvatsko-srpski, rekao da je pripremio pjesme Edgara Alana Poa i monologe Magbetai Hamleta.

- Da čujemo pjesmu - rekao je jedan od profesorskih gla- sova iz tame.

Počeo je govoriti na albanskom jeziku. Nakon nekoliko sti- hova, isti glas ga je prekinuo.

- Oprostite, mladiću, ovo je Zagrebačka kazališna akade- mija i na njoj se, prema pravilniku, govori i studira na hrvat- skom jeziku.

Uslijedila je tišina.Stajao je nepokretno gledajući u tu tamu ispred sebe i kao

da je pokušavao odgonetnuti otkuda dopire taj glas koji ga je prekinuo dok je govorio pjesmu.

Način na koji je ispunjavao tu neugodnu pauzu i neka po- sebna energija koju je njegovo čitavo tijelo zračilo zakovalo je tišinu u maloj kazališnoj dvorani.

- Je li ovde Rade Šerbedžija - upitao je, stavljajući naglasak na zadnji slog moga prezimena.

- Da - rekao sam oglasivši se iz tame.

Polako je pogledao prema onom dijelu mračne dvorane otkuda je dopirao moj glas. Zatim je polako krenuo rukom pre- ma unutrašnjem džepu svojecrne kožnejakne, aTom Durbešić, koji je sjedio kraj mene, viknuo je, kao što je uvijek činio sa svo- jim humorom:

207

- Revolver!Izvadio je pismo i pružio ga prema mraku.- Ovo je pismo od moga profesora Istrefa Begolija. Za vas!Njegovi škrti pokreti i tako dobro impostirani glas učinili su

da je čak i profesor Marinković ostao bez komentara.Prišao sam do pozornice i uzeo pismo koje mi je pružio.- Da pročitam? - pitao sam svoje kolege, koji bi sigurno re-

kli neka si čitam to kod kuće, da nije bilo pismo Istrefa Begolija, velikog glumca sa Kosova, kojeg su svi kazalištarci Jugoslavije voljeli i posebno poštovali.

- Pročitaj, bogati. Kako ne - rekao je opet profesor Marin- ković, koji je volio ovu kazališnu komisiju uvijek iznenađivati a počesto i maltretirati svojim pitanjima i primjedbama. Specija- litet mu je bio postavljati kandidatima pitanja na koja nitko od uvaženih profesora, osim Koste Spaića i vjerojatno Nikole Batu- šića, nije znao odgovoriti.

Sjećam se kako je jednom nekoga sjajnoga mladića iz Kar- lovca, nakon njegova odlično izvedenoga monologa, u sklopu teoretskih pitanja, upitao koji mu je najdraži hrvatski glumac. Mladić je, nakon nekoliko trenutaka nevjerice, upitao mora li baš odgovoriti, jer u komisiji su tu sjedili sve sami kazališni glu- mački prvaci.

- Ma ne morate, bogati, ništa se ovdije ne mora, ali me baš nekako zanima...

- Pa od hrvatskih glumaca najdraži mi je Fabijan Šovagović- rekao je. - Od pisaca najviše volim Miroslava Krležu - dodaoje.

Iz tame se zaorio smijeh.Pročitao sam kratko Begolijevo pismo u kome nas moli da

obratimo pažnju na ovoga mladića, jer to zaslužuje njegov ta- lenat u koga svi u prištinskom teatru vjeruju, i da je siguran, ako ga primimo, da će taj mladić za godinu dana odlično naučiti hrvatski jezik.

Nakon pisma, netko iz komisije je ponovio kako nam je žao, ali zakon je zakon i već su najavili novoga kandidata, kad sam ja zamolio komisiju da ipak poslušamo monolog Magbeta, želeći na taj način bar malo ublažiti bol toga mladoga čovjeka, koji je valjda dva dana putovao od Kosova do Zagreba i kome bi bar činjenica da su ga neki tamo profesori saslušali značila

208

neku vrstu satisfakcije u njegovoj„Nemogućoj misiji" već una- prijed osuđenoj na propast.

Svi su se složili i on je nakon nekoliko trenutaka tišine po- čeo svoj monolog.

Svaka kretnja je bila točna i odmjerena, svaka riječ ubojita i jednostavna. Gledao sam jednog od najboljih mladih glumaca koje sam imao prilike na prijemnim ispitima gledati.

Zamišljao sam njegove buduće moguće uloge i neka neo- pisiva tuga prošla mi je kroz tijelo.

Kad je završio, zagrebački profesori su zapljeskali, a ja sam mu u tih par sekundi uspio reći da me sačeka pred Akademi- jom. Htio sam ga povesti u„Kavkaz" na piće i porazgovarati još malo s njim i pozdraviti Istrefa Begolija.

Nije me sačekao. Vjerojatno je pokupio svoje dokumente u tajništvu i direktno otišao na kolodvor. Sjeo je u jedan od onih Balkan-ekspresa i odvezao se natrag u Prištinu. Ispijajući pivo i gledajući kroz prozore jurećega vlaka u pejsaže nepoznate mu zemlje, skupljao je tugu ovoga dana i pretvarao je u gorčinu s kojom je i rođen.

Vjerojatno je negdje oko Vinkovaca i zaspao, glave prislo- njene o prašnjavi i zamagljeni prozor pod kojim je pisalo„EST IS VERBOTEN SICH AUS DEM FENSTER ZU LEHNEN".

Tako je i moj školski prijateljTihomir Jokić, nakon neuspješ- ne glumačke avanture, otputovao natrag u Našice i zauvijek se oprostio od svoga kazališnog sna.

Ostao je u sjećanju njegov razdragani, široki slavonski osmijeh i gitara, koju vjerojatno od te jeseni više nikad nije za- svirao. Ali se zato intenzivno, godinama druži sa zagrebačkim džezerima Dragom Diklićem i Zvonkom Festinijem, sa kojima uredno ispija gemište i ispraća zagrebačka sjetna popodneva.I ja sam, mojih davnih zagrebačkih godina, vježbao eleganciju purgerstva za stolom legendarnog Fike. Moja sestra Milica bila je '65. i '66, i uglavnom svih tih šezdesetih, jednostavno zalju- bljena u Diklićeve pjesme i Ijutila se na mene kada bih na našim studentskim tulumima, kažu, dosta uspješno imitirao onaj tako poseban stil Fikinog pijevanja, po kojemu je postao jedinstveni originalan u čitavoj zemlji.

Tog moga„grešnog proljeća" dobio sam i prvu, pravu glav- nu ulogu u filmu mladoga režisera Branka Ivande. Film se zvao

209

Gravitacijo ili čudonovata mladost bankovnog činovnika Borisa Horvata.

Bio je to pravi zagrebački, građanski film, koji je govorio suvremenim jezikom i otkrivao taj, tako poseban mentalitet. Iz današnje perspektive, bez obzira na to što sam za tu svoju ulo- gu bio prilično hvaljen, pa čak i nagrađivan, čini mi se da sam bio kriva podjela. Naime, nisam bio dovoljno Zagrepčanin. A što je to„pravi Zagrepčanin"?

To je neko pravo i nehinjeno gospodstvo. Nešto što se ne da naučiti. Neka životna jednostavnost i elegancija, koja i u siro- maštvu svijetli svojim dostojanstvom, i koja iz sebe odstranjuje svaku lažnu patetiku.

Iz mene je prosto grmio moj slavonsko-lički naglasak i po- čeo sam se dobrano truditi da ga brusim, ublažujem i stišavam. Doduše, u filmu su mi roditelje igrali Jelica Lovrič, divna glumi- ca iz Zadra, koja mi je već od toga našega prvoga susreta, bila nekako posebno sklona i navijala za sve moje filmske i kazališ- ne pothvate, a koja je imala sličan gorštački naglasak kao i ja,i Zaim Muzaferija,„dobri čovjek iz Visokoga", po kome smo mi „filmski Horvati", mogli biti neki„bosanski Hrvati", koji su se do- selili u Zagreb.

Zaim je upravo odigrao sjajnu ulogu u Mimičinom remek- dijelu Kaja, ubitću te i bio je tih godina otkriće jugoslovenskoga filma, tim više što nije bio profesionalni glumac, nego učitelj u jednoj osmogodišnjoj školi u Visokom.

Vatroslav Mimica je još jedno lice iz moje križaljke uspo- mena, koje u prvom izdanju ove knjige zaboravih spomenuti, a čijem sam se talentu i naročito postojanom i pravednom životu uvijek divio. Uostalom, zaboravih spomenuti u ovim svojim pi- skaranjima mnoge drage Ijude, koji su me svako na svoj način inspirirali i učili životu.

Lordana Zafranovića spomenuh, ali ne koliko je trebalo i koliko je njegov križni put zaslužio da bude ispisan u mojim bilješkama. A tako su nam slični bili scenariji po kojima smo odigrali namjenjene nam uloge u političkom trileru raspada prostora gdje smo nastojali umjetnički svjedočiti. Uvijek smo pripadali grupaciji angažiranih umjetnika. On je, sa svojim pu- tem, zasebna knjiga, nikako, dakle, odlomak ili nečije poglavlje. Rado bih vidio i takvu knjigu.

210

Što ako sretnem na uglu Tomašićeve i Martićeve, gdje tako rijetko dolazim, da me ne znaju ni kelnerice po obližnjim kafići- ma, moju dragu kolegicu Semku Bertok-Sokolović, čiji sam ta- lenat i prirodu tako volio, a koju u žurbi pisanja ne spomenuh ni rječju. A baš me je ona, tih mojih izbjegličkih godina, na tome istom skliskom raskršću, čvrsto zagrlila, i dugo, dugo plakala, a zatim mi kroz suze i smijeh počela pričati najnovije bosanske viceve, koje je svakodnevno, telefonom prikupljala iz Bosne.

Gravitacija. Čudnovata, moja ostarjela mladost, koja se još ne da i ko ranjena zvijer koprca po pločnicima Zagreba.

U Gravitaciji su još igrale i Jagoda Kaloper, mlada zagrebač- ka studentica slikarstva, koja će ubrzo postati jedno od najza- nimljivijih filmskih lica jugoslovenskog filma, i Snežana Nikšić, koja je tih godina bila uz Milenu Dravić naša prava filmska zvi- jezda. Snežana je bila nestvarno lijepa. Doduše, ne znam kako sam to zapažao, jer ja sam baš tih godina bio do ušiju zaljubljen u moju balerinu modernog plesa, koju sam svake večeri čekao ispred„Studija Ane Maletić" u Bogovićevoj ulici i zatim vodio na kesten-pire na uglu Gundulićeve i llice.

Nakon Gravitacije, zasuli su me sa filmskim ponudama iz cijele Juge. Baš mi je nekako odgovaralo što sam morao pona- vljati godinu i što sam slijedeći zimski semestar bio potpuno slobodan. lako nisam morao, odlučio sam da zamolim profeso- ra glume Kostu Spaića da ostanem u njegovoj klasi i da budem u podijeli za semestralni ispit.

Profesorje naravno pristao i ja sam tako bio ilegalac te je- seni na Zagrebačkoj kazališnoj akademiji, na moju i na sreću dviju gavelijanskih breza koje su me svih tih godina radosno pozdravljale i štitile svojim sjenama.

211

11.Pozdravi MarijuO režiseru Klopčiću, zlatnoj kosi Snežane Nikšić, tajnim bjekstvima i filmskom zatočeništvu, Bogatajinu potopu, slovenskoj-slavenskoj duši i onima kojise griju na sigurnoj vatri

Režiser slovenskog filma u kome sam igrao glavnu ulogu bio je Matjaž Klopčić Odličan režiser. Voljeli smo njegov film Na papirnatim avionima, koji je požnjeo veliki uspjeh u Jugoslaviji, a bio je zapažen i na nekim evropskim festivalima.

Film je imao neku nježnu poetiku i toplinu. Briljantna ka- mera Rudija Vaupotića zabilježila je zamamni slovenski valcer Snežane Nikšić i Polde Bibič.

Klopčić je bio pomalo čudak u ophođenju s Ijudima, no beskrajno zaljubljen u svoje suradnike, tako da je bio gotovo Ijubomoran, ako bi se bilo što među njegovim glumcima do- gađalo mimo njegova sudjelovanja i znanja. Bila je to gotovo djetinja, bezazlena posesivnost, koja nas je sve skupa zabavlja- la. Glumačka ekipa je bila uistinu impozantna: Duša Pockajeva, Stane Sever, Milena Dravić, Relja Bašić i mnogi poznati sloven- ski glumci u manjim ulogama. Snežana Nikšić je i ovaj puta bila djevojka iz snova oko čijih se krupnjaka najviše vremena trošilo, jer Matjaž je, gotovo opčinjeno, nastojao svaki pramen njezine zlatne kose postaviti u prave uglove filmskoga kadra, što je po- prilično izbezumljivalo Snežaninog muža Vuka Babića.

lako se radnja odvijala oko mog lika, koji je bio glavna ulo- ga u filmu, golove je (kako mi to filmaši znamo reći na setu) za- bijao Mirko Bogataj! Igrao je sjajno napisanu ulogu Popaja, koju je isto tako sjajno i maestralno odigrao. U filmu su igrali i neki mladi slovenski glumci, koji su me fascinirali svojim talentom i nekom posebnom toplinom.Tone Slodnjak, Radko Polič, Vinko Hrastelj, Boris Juh,Tone Gogala, Ivo Ban...

212

Sve je bilo tako dobro i obećavajuće u Ljubljani tih mojih filmskih dana, dok ne bi pala noć.Tada bi me hvatala neka neo- bjašnjiva tjeskoba i ja bih se, praveći se da odlazim rano spavati, iskradao iz hotela„Union" i krišom odlazio na stanicu, hvatajući „ekspresni" za Zagreb, da bih sa svojom balerinom suvremenog plesa lutao ulicama Zagreba, zatim večerao u predvorju stana njezinih roditelja, gdje nam je njezina majka krišom ostavljala večeru, a onda bih, nakon te tople i zaljubljene noći, odspavao još dva-tri sata u mojoj studentskoj sobi, koju sam dijelio sa pri- jateljem Mustafom Nadarevićem, te se vraćao prvim jutarnjim autobusom za Ljubljanu i pojavljivao točno u 7 i 30 ispred ho- tela„Union", gdje me je čekao auto da me odvede u Viba film na snimanje.

Ubrzo su me otkrili i zabranili mi tajna putovanja u Zagreb. Ostali su mi, u tom filmskom zatočeništvu, moji slovenski prija- telji da s njima utapam besane noći, koje su obično završavale u Klubu kulturnih delavcev, kod legendarnog Mikija i njegove žene, gospe Oli.Taj restoran je zapravo bio jedini koji se mogao uporediti sa beogradskim Klubom književnika, kojeg su vodili šjor Ivo iz Korčule i i legendarni Buda. Šjor Ivo uvijek bi kod mo- ga stola posebno zastajao i čeznutljivo se raspitivao o Zagrebu, Dubrovniku i jadranskim otocima.Taj ugostiteljski tandem uz- digao je Klub do neslućenih visina gastronomije na našim bal- kanskim prostorima.

Tih godina Ljubljana je imala u sebi neku rusku tugu. Sve što mi se događalo i čemu sam bivao svjedokom, podsjećalo me je na romane Dostojevskog. Otmjeni i zamamniTone Slod- njak, koji je u 27. godini, nakon sjajno odigranog Hamleta, jed- ne pijane noći prosuo svoje tijelo po kišnoj cesti glavne ulice Ljubljane.Taj slovenski Džems Din potpuno me fascinirao svo- jom svemirski modernom glumom, prema kojoj je moja slavon- sko-lička duša bila kao jeka pripitomljenog vuka sa velebitskih visova.

Mirko Bogataj, sa svojom francuskom kapom, pojavom, kretnjama, bio je elegancija na djelu. Da je kojim slučajem ro- đen u nekoj drugoj zemlji, siguran sam da bi prije Al Paćina bio Al Paćino.

I kao da je znao svoj usud, postao je šampion alkoholizma u glavnom gradu Slovenije. Kroz njegove vene, kao kroz pocin- čane cijevi, svake noći slijevale su se litre raznovrsnog alkohola.

213

A njegova duša pri tom, laka i nekako posebno elegantna, vješ- to se opirala svakoj, pa i najmanjoj gruboj gesti pijanca. Jedno- stavno je ronio sve dublje i dublje.

Ili je letio sve više i više!?Poslije sam ga godinama ponekad sretao u Ljubljani i on

je s nekim naročitim osmijehom ispraćao moje jugoslovenske filmske uspjehe, te kao da nije nimalo žalio što i on nije dio toga filmskoga festivala, nego je ostao tu, dežurati po noćnim kava- nama glavnoga grada Slovenije, utopljen u svome beznađu i u svome djetinjstvu, iz kojeg mu se nije izlazilo.

Zadnji puta sam ga sreo u nekom kafiću blizu željezničke stanice. Čvrsto smo se zagrlili i poljubili. I prije nego sam uspio vidjeti metalni ring koji mu je u sredini vrata zamjenjivao duš- nik, šapnuo mi je ravno iz pluća:

- Više ne radim na radiju. Ne govorim u prazno.Tako iskrivljen i nekako naročito ironičan, neodoljivo je

podsjetio na staroga Fjodora Karamazova, dok je ispijao duple viskije sa ogromnim komadima leda, koji su valjda zamjenjivali analgetike i blažili svježe rane njegova iskasapljenog grla.

Slovenci umiju biti pravi Slaveni. Više nego i Srbi. A sve mi se nekako čini da su ta legendarna srpska i hrvatska junaštva i sveslavenstva bila zapravo propaganda vladajućeg srpsko-hr- vatskog jezika, koji je dominirao nad jezicima drugih Južnih Slavena i ostalih naroda, koji su se zatekli u sklopu šarolike tvo- revine Južnoslavije.

To se naročito osjećalo u kazalištima. Malo je glumaca čiji materinji jezik nije bio srpsko-hrvatski (kako se tada službeno zvao) uspijevalo na tome jeziku glumiti.To je najbolje pošlo od ruke čudovitom Bekimu Fehmiju, koji je poslije senzacionalne uloge u Skupljačima perja, uspio ostvariti blistavu internacio- nalnu karijeru. Danas, čuo sam, sjedi u svome beogradskom stanu iz koga godinama ne izlazi na ulicu. Otkako je počeo rat, koji ga je, kao uostalom i sve nas slične njemu, prikovao za ap- surdne nježnosti bivših života, zanijemio je i kao glumac i kao čovjek. U njegovim samurajskim grudima slutim samo gorčinui prezir prema svemu što ga okružuje.

Što li sada, pitam se često, rade Enver Petrovci, Faruk Bego- li i drugi moji kosovski drugari sa kojima sam snimao filmove i

214

bratimio se godinama po beogradskim i zagrebačkim i pulskim kavanama?

Sanjaju li svoje bivše živote, beogradske teatre i ulice po kojima su ostavljali neizbrisive tragove mladosti, koji će ostati da svjedoče o bezbrojnim Ijubavima koje su se plodile unatoč plemenskim zabranama!?

Gdje li su, što li rade... ?Ili su se zatvorili u zaštitničku oazu materinjeg jezika i og-

njišta, spremni da dočekaju skoru starost u kojoj će, tišinama zaogrnuti, kriomice, katkada da ih nitko ne čuje, otpjevušiti:

„Gdje... pokaži mi... gdje, kad tužne sudba ne voli... i či- me od svijeta da se branim... kao ruža... sa dva smiješna trna ili snom... uzalud, uzalud... sve je protiv nas..."

215

12.AjdaO laskom vitaminu B, Glosterovu gipsu, lijevim i desnim zrakama sivog sunca, Lir-Polič suzama i svježim otkosima

Prošlo je već dva tjedna od premijere slovenskog Lira, na kojoj sam, u sceni Glosterovog pokušaja samoubojstva, umje- sto sa doverskih klisura, pao u rupu orkestra Cankarjevog do- ma.

Ruke i noge, uvijene u gips i zavoje, baš bole. Doktor Macu- ra (još jedan Krajišnik iz Knina) propisao mi je lijekove i zabranio piti oštri alkohol. Dozvolio je samo pokoje pivo i zato ga ja sada nemilice tamanim, uz objašnjenje mojoj ženi da mi je to doktor propisao,jer u pivu ima mnogo vitamina B koji smirujetenziju u tijelu i opušta mišiće. Prijekorno gleda na tu vrstu vitamina B, alii na Ijećnićki savjet. Svejedno, svaki treći dan odlazim u bolnicu gdje mi s nekim ogromnim špricama vade vodu i sukrvicu iz ko- Ijena i laktova. Izvade i suvišak piva iz moga prebijenog tijela.

Taj moj neslavni pad bio je glavna tema tih dana u Ljublja- ni. Između raznih verzija i prepričavanja tog nemila događaja bilo je i onih koji su govorili kako sam to namjerno napravio, ne bi li svratio pozornost na sebe!

Namjerno sam, dakle, pao zavezanih očiju, u tri i pol metra duboku provaliju, gdje me je dočekao tvrdi i nemilosrdni i, kako kažu, najkvalitetniji parket slovenske tvornice Lesnina, u kojoj sam svojedobno, uređujući prvi bračni brlog, kupovao svoj prvi namještaj za naš malj stan u Aleji pomoraca u Zagrebu.

Kako sam zapravo izveo taj svoj čuveni„kaskaderski" trik?Poslije scene u kojoj okrutni Kornvel (sjajni mladi glumac

Jernej Sugman) i Lirova isto tako okrutna kćerka Regan (igrala ju je i okrutno i nježno Jožica Avbelj), oslijepe Glostera, to jest mene, došao sam na ideju, koja se mome prijatelju Dušanu Jo- vanoviću odmah svidjela (jer se savršeno uklapala u njegovu

216

koncepciju predstave, koja se odlikovala apstraktnim likovnim i režijskim rješenjima), da umjesto „krvavih zavoja" zalijepim preko očiju crvenu, florescentnu Ijepljivu traku.Tako je, naime, u kazališnom mraku svjetlucala krv. Oko nas, u to doba, svjetlila je i tamnila krv ratnih sukoba. Bila je to, u ono vrijeme, snažna kazališna poruka. Ali, zahvaljujući Ijepljivoj traci mogao sam vi- djeti samo komadić pozornice oko mojih nogu.

Meta Hočevar je u svojoj krajnje jednostavnoj i briljantnoj scenografiji iscrtala na podu Ijepljivim trakama neke dugačke, sive pruge koje su se iz dubine pozornice širile prema gledališ- tu, kao zrake nekog sivog, ugašenog sunca.

U trenutku kada Gloster padne na scenu, misleći da je sko- čio s doverskih klisura i kad ga njegov sin Edgar pridiže sa ze- mlje, puštajući ga da odglumi samoubojstvo i tako shvati uza- ludnost i pogrešnost svoje odluke, ja sam, na svim probama, napuštao scenu odlazeći uvijek lijevo od sivih zraka sunca koje sam ispod crvenog poveza vidio.

No, to jutro, na sam dan premijere, Meta je odlučila pro- mijeniti smjer sivih sunčanih zraka i one se više nisu širile pre- ma publici nego su počinjale iz dubine pozornice s lijeve strane i odlazile, dijagonalno, desno od publike, ako se promatra sa scene.

Ja sam se dakle, nakon mog neuspjelog skoka sa doverskih klisura, uz pomoć Edgara pridigao s pozornice, pogledao ispod svoga crvenoga poveza smjer sivih sunčanih zraka i krenuo li- jevo kako sam uvijek na probama i činio. Pri tom sam, siguran kuda idem, zatvorio oči, valjda od prave koncentracije koju sam do tada, činilo mi se, imao tokom cijele predstave.

Dalje pamtim samo svoj korak u ništa. I nemilosrdni pod najboljeg parketa drvne industrije Lesnina.

I baš ništa nisam osjećao tih narednih minut ili dva, koliko je trajao šok kod svih mojih slovenskih umjetnika, jer mi je za- pravo čitavo tijelo utrnulo od siline udarca. Znam da sam u te dvije sekunde, koliko je vjerojatno trajao moj pad, instinktivno postavio ruke ispred glave, kao neki dobro utrenirani karatist.

Ležao sam tako nepokretan u orkestarskoj jami, tik do re- flektora, koje je majstor rasvjete tu postavio da osvjetljuju ver- tikalni zamišljeni zid ispred publike.

Onda se odjednom iznad mene stvorio Boris Ostan, koji je igrao Edgara i drhtećim glasom upitao:

217

- Rade, jesi li u redu?- Da, pomozi mi da se dignem... - rekoh.Polako sam se pridigao. Desnu stranu tijela nisam osjećao.

Sve mi je utrnulo. Prišao sam do ruba orkestra koji je bio sasvim do publike. Boris mi je pomogao da se lijevom rukom uhvatim za rub ograde od stepenica i nekako sam se uz njegovu pomoć prebacio preko ograde. Odande sam se gotovo puzeći popeo na scenu.

Tamo je bilo sve stalo. Radko Polić je sjedio na sredini sce- ne, poput samuraja iz Kurosavinih filmova, zagledan negdje u daljinu. Kao da je tražio odgovor ovome beznađu koje se izne- nada nadvilo nad njegovu životnu premijeru.

Polako sam prilazio do njega, vukući svoju desnu nogu ko- ja je u tom času bila kao dio nekog stranog tijela.

Prije nego sam izgovorio svoju rečenicu: ,,Je li to kralj?" šapnuo sam Borisu Ostanu nek kaže inspicijentu da mi naruči trostruki viski s ledom.

I započeli smo, unatoč padu, našu scenu prepoznavanja. Ludi kralj i slijepi Gloster grlili su se tu pred gledaocima nekom posebnom snagom. Onako naslonjeni, licem uz lice, miješa- li smo zajedničke suze koje su zapravo potresale naše tijelo i igrali svoju pravu sudbinu.

Kroz glavu su mi prolazili Lucija, Danilo, moja Mrvica, Len- ka i Jugoslavija koje više nema, i pomisao da je ovo možda kraj i da ću se vjerojatno za koji čas srušiti i umrijeti od nekog unu- tarnjeg krvarenja.

Rac me je nekako posebno i gotovo grčevito grlio. Kao da je osjećao kako je to sa mnom pala u provaliju čitava ona Jugo- slavija u kojoj smo zajedno živjeli.

Govorili smo naše tekstove, a misli su govorile drugo. Do- dirujući njegovu ćelavu glavu, odmatao mi se film o njemu, ta- ko posebnom i izuzetnom i ludom.

Od čitave naše generacije, nitko nije toliko duboko bio u teatru kao Radko Polič.

Sve ono što su drugi, uključujući i mene, vještinom posti- zali, on je jednostavno bio.

I ako bi trebalo za neku dobru predstavu skočiti zavezanih očiju u orkestarsku rupu Cankarjevog doma, on bi skočio. Znao je Rac sve tajne kazališne umjetnosti i još nešto više. Imao je

218

nešto posebno. Nešto što se ne da naučiti i što samo rijetki po- sjeduju - božansko nadahnuće!

Ta iskra palila se počesto u njemu i činila ga posebnim u svemu.

Mora da je Bela Krajina, u kojoj je rođen i odrastao, svojim sjenovitim bijelim brezama urezala duboke brazde u njegove godove. Tamo, rekoše mi, ajda posebno cvijeta. Ajda je neka vrsta žita ili pšenice, od koje se pravi kruh i sivi žganci.

U jednom dobu godine, ajda u Beloj Krajini posebno cvi- jeta i oko ponoći njezini cvjetovi dobivaju neku ultraljubičastu boju, te se Ijubavnici okupljaju po obližnjim brežuljcima i uta- paju u strastvene ultravioletne zagrljaje.

Grlili smo se tako Rac i ja na toj širokoj i prekomjerno du- gačkoj pozornici Cankarjevog doma, a oko nas su se svijala kla- sja ajde i skrivala nas ko nekad u djetinjstvu kad smo svaki kroz svoja žitna polja putovali.Tako bespomoćni i zagrljeni, kao da smo željeli vratiti vrijeme. Sljepi i izluđeni, tumarali smo Šekspi- rovim rečenicama, tražeći u njima poseban smisao, koji više nije nikakve veze imao s ludim Kraljem i slijepim Glosterom.

Onda je on nošen svojim vihornim ludilom odletio, a mene je moj kazališni sin Edgar užurbano odveo sa pozornice i doveo pravo do inspicijentskog pulta gdje me je čekao moj trostru- ki viski. Kolege glumci, scenski radnici i naročito 15-tak mladih studenata glume, koji su sjedili na podu između cugova, gledali su me zapanjeno, kao da vide duha Hamletova oca.

Ispijajući svoj viski na eks, nasmiješio sam se studentima i rekao:

- Što je? Što me tako gledate? Mislite da je Ijepota prela- zna? Evo vam prilike. Učite. Sad ćete vidjeti kako se zaista umire na sceni!

I poručio još jedan viski.Boris Ostan me je zabrinuto i nježno promatrao. Zatim me

je još jednom proveo, bolje reći prevukao preko scene.To je bi-lo i zadnje pojavljivanje Glostera na sceni i do kraja predstave ostalo je još petnaestak minuta.

Uz pomoć dvojice studenata sišao sam do svoje garderobe u kojoj je Lenka bila sa našom malom Mrvicom. Baš ju je dojila kada sam dohramao do njih i obje ih čvrsto zagrlio.

219

Trebala mi je ta moja toplina, ta moja tijela, da me zgriju u ovoj mrzloj noći i u ovom prijateljskom, ali ipak stranom svije- tu.

- Što se desilo? - pitala je.- Pao sam...Mislila je valjda da sam se spotakao na sceni, te se nije po-

sebno ganula.- Pao sam sa scene u orkestarsku jamu.Zanijemila je.Počeo sam joj objašnjavati čitavu priču kako sam u sceni

Glosterovog pokušaja samoubojstva, nakon što me Edgar pri- digne sa zemlje, krenuo lijevo od sivih zraka sunca i umjesto da izađem tako sa scene, zatvorenih očiju pao u orkestarsku ja- mu...

- Nisi to smio nikako učiniti - rekla je moja žena režiserka.Zabezeknuto sam je s bolnom grimasom gledao ne vjeru-

jući da mi ona to govori.- Ne, u toj sceni nikako ne - nadodala je.Nisam znao - plakati ili se smijati njenoj profesionalnoj de-

formaciji.Tek je poslije nekoliko trenutaka shvatila kako sam to i gdje

pao, te me je nježno privijala uz svoje mlječne grudi, gdje sam se bolno smjestio, tik do moje male kćerke Nine i tamo, u tom toplom raskošju zaštitničkih njedara zaspao.

Sanjao sam svoja žuta žita kako se lagano njišu pod povje- tarcem u blizini Lodonova Gaja, u mome rodnom selu, i kako djed Vujadin, otac i stričevi snažnim i usklađenim zamasima ko- se zrela klasja, a ja, obučen u djedov kožun, trčim između svje- žih otkosa i čuvam Ljubana i Dorota, koji mirno pasu djetelinu na susjednoj livadi.

Trčim i grlim jarko sunce otvorenih očiju...

220

Posjet rodnom zavičaju0 pasošu i putovnici, miliciji i redarstvenicima (na setu1 na cesti), Igoru Galu, prvom nastupu u Istri, Šuvarevoj posjeti, prozorčiću kroz koji je Tito ubijao patke, rodnoj kući koja jezarasla u korov, slomljenoj singlici,,Ne dajse, lnes"i vlatima trave na grobu predaka

13.

... kad bi znali koliko sam opasan... nikad mi ih ne bi dali... u stanju sam da izazovem nemire... da ustalasam mase... ne bavim se politikom... ali umijem nervirati one koji vladaju... sad sam već odviše star da pokrenem djevojke protiv vlada- juće partije... ali s mladićima činim čudesa... oni vole način na koji prevrćem cigaretu u zubima... i moj postojani alkoholi- zam... naravno... kad bi to bilo moguće... odrekao bih se ve- oma lako svog bivšeg života... imena i prezimena naročito... jersam mnogo bolji kao nitko i ništa... tj. sad kad sam nitko i ništa... htio sam zapravo reći... da su zelene tablice koje sam nedavno dobio u Ljubljani... moj veiiki uspjeh... njima sam napokon postao stranac u vlastitoj zemlji... gastarbajter... s dobrim izgledima da nešto zaradim... i da prehranim... svoju mnogobrojnu obitelj... u razbijenoj Jugoslaviji...

R. Š. Zelene tablice

Godine'93, u maju, pošli smo Lado Leskovar i ja iz Ljublja- ne s mojim golfom, na kojemu su zelene tablice označavale moj identitet u Sloveniji, da posjetimo našeg prijatelja Igora Gala u Pulu, točnije u mali gradić Roc, gdje se tradicionalno, tijekom maja, održava harmonikaški sabor„Triestinka", kako u Istri zovu harmoniku dugmetaru.

Putovali smo tom zelenom i crvenom Istrom, otvorenih prozora da udahnemo što više mirisa, Istrom čiji su mirisi bu- dili sjećanja na filmske festivale u Puli i naša krstarenja njom, u kojoj smo otkrivali nepoznate i egzotične gradiće u čije smo se zidove uvlačili kao promrzli škorpioni, željni kamenih toplina.

221

Evo jure mojim sjećanjem Neda Arnerić, Milena Dravić, Dragan Nikolić, Cico Perović, Bojana i Dušan Makavejev, Rajko Grlić, Jagoda Kaloper, Slavenka Drakulić, Lordan Zafranović i, naravno, Igor Galo, naš vjećiti filmski mladić kojega svi na neki poseban način volimo.

Čitavim putem smo ja i moj dragi prijatelj Lado, koji nam je u Ljubljani blažio rane našeg izbjeglištva, pjevali stare opatijske šlagere: Samo jednom se Ijubi, Kad si kupim mali motorin, Martin po gradu juri, Tata kupi mi auto.

Pjevali smo i njegov veliki hit Potraži me u predgrađu, i, na- ravno, sve Arsenove pjesme koje smo obojica obožavali.

I baš kad smo bili nadomak našemu cilju, na zadnjem ras- kršću prije skretanja za restoran u kojem nas je čekao naš dru- gar Igor Galo, Mirjana i ostala klapa, pojavio se odnekud mladi i spremni hrvatski mupovac na crnom motoru BMW.

Zaustavio nas je i zatražio isprave. Pokazao sam mu svoju hrvatsku putovnicu, koju sam '92. godine, uz pomoć prijatelja Miroslava Lilića, bez ikakvih problema dobio. Pokazao sam mu i uredne slovenske auto-isprave.

Bio je iznenađen. Nije očekivao tog sunčanoga dana na praznoj i osamljenoj cesti između Lupoglava i Buzeta omraže- nog tipa i„državnog neprijatelja"! Ne vjerujući da gleda njego- vu sliku, ime i prezime na koricama plave hrvatske putovnice, ukrašene crveno-bijelom šahovnicom, prevrtao je listove, pa zatim opet pogledao u moju sliku, češkao se iza uha ne znajući što da učini.

- Otkud tebi hrvatska putovnica?Nisam se nadao takvom pitanju.To je trebalo značiti da je vjerojatno pasoš krivotvoren i da

je riječ o nekoj sumnjivoj stvari, koju će on, eto, sada raskrinkati i na licu mjesta dovesti u red.

- Dali mi ga dobri Ijudi - rekoh.Tišina. Jato crnih ptica nisko je preletjelo iznad naših gla-

va.- Gospon... Pa to je Rade Šerbedžija... - počeo je Lado.-Tebe nisam ništa pitao!Nasmijao sam se u sebi toj istoj rečenici i intonaciji koju

sam i u onoj staroj, raspaloj zemlji uvijek slušao. Uniforma nije promijenila ništa! Škola je ostala ista.

222

Šjećam se kako sam jednom oko šest sati izjutra, kad još sneni ljudi„žure na svoje poslove, sa srcem ispod plavih bluza" snimao film Novinar, s Fadilom Hadžićem. Fadil je svojim mno- gostrukim talentima bio sve, ali ipak najviše pisac, premda je izrežirao nekoliko sjajnih filmova.Tog jutra, dakle, popeo se naš svemirski filmski snimateljTomislav Pinter, čija je kamera uvijek bivala poezija, i često našim filmovima dodavala onu tako neo- phodnu pinterovsku dimenziju, koja ih je bez obzira na njihovu dramaturšku nedovršenost, izdizala iznad provincijalne površ- nosti, na četvrti kat jedne zgrade na samome uglu Šubićeve i ulice Socijalističke revolucije, da skrivenom kamerom uhvati dokumentarnost scene koja se trebala odigrati dolje na raskrš- ću ispred jednog kioska novina.

Čitava filmska ekipa bila je smještena (bolje reći skrivena) u malome parku, visokom živicom zaštićenom od pogleda pro- laznika.

Na znak asistenta režije krenuo sam u svoju filmsku akciju. Imao sam na sebi zelenu vijetnamku, kakvu su tih godina voljeli nositi naši novinari, i naočale, tako da sam bio dosta kamufli- ran, da me prolaznici odmah ne bi prepoznali. Došao sam do kioska i počeo razbacivati jutarnje novine, vičući da je to sve laž i da ne treba čitati te hrpe smeća što nas svakodnevno lažu i obmanjuju.

Ljudi su reagirali baš kako smo očekivali. Nitko me nije, či- ni se, prepoznao, a ako i jest, pomislio je da pijani glumac opet pravi neke svinjarije. Uzbunjuje mirna jutra koja pripadaju rad- ničkoj klasi što svakodnevno odlazi na svoje poslove, i bez koje grad ne bi mogao započinjati svoj novi dan, a oni, umjetnici, eto, ma kako ih ponekad voljeli, prave nered i paniku svojim raskalašnim boemskim životima i jutarnjim pijanstvima.

Usred moje glumačke akcije, krajičkom oka sam primijetio kako mi u susret ide pravi milicajac, a ne naš dobri Vlado Ko- vačić, koji je tu iza živice, zajedno s ostalom filmskom ekipom čekao na znakda uleti u scenu i da me, po napisanom scenariju, legitimira i hapsi.

Razmišljao sam nekoliko sekundi što učiniti, jer scena se nije prekidala, što znači da je Fadil zadržao našega lažnog po- licajca i pustio da vidi što će se dogoditi s ovim pravim grma- Ijem, koji se odnekud, sasvim nenadano, tu stvorio. Grmalj je bio mlad i ogroman, s velikim francjozefovskim brcima, koji su

223

mu davali više neki austrougarski ili starojugoslavenski pandur- ski izgled, nego ovaj naš, moderni džiju-džica plavi kadar.

- Je i; drugar, što to radiš? - upitao je polako mi se primi-čući.

Samo sam popravio naočale i lagano odmahnuo rukom promucavši nešto nerazumljivo, što je trebalo zvučati kao da me pusti na miru. U tome trenu, plava džiju-džica mi je uhvatila ruku i neviđenom brzinom i spretnošću prebacila me preko ra- mena, tako da sam kao neko perce proletio iznad njegove pla- ve šapke i tresnuo svom težinom na betonski rinzol pješačkog prijelaza ulice Socijalističke revolucije.

Uistinu sam vidio zvjezdice pred očima, koje su, iz moje betonske perspektive, razigrano svjetlucale oko njegove crve- ne petokrake. Iznenada je sa strane uletio naš filmski milicajac Vlado Kovačić, i onim svojim hrapavim, promuklim glasom re- kao:

- Pusti, kolega, ja ću ga srediti...

Izvukao me je iz kadra i odveo u mali park gdje je naša filmska ekipa pila jutarnju kavu. Nije prošlo puno kad se pra- vi milicioner - džiju-džica-grmalj pojavio za nama. Prodavačici novina, na njezino objašnjenje da se„to snima film i da je to bio Rade Šerbedžija" kojeg je usred prizora on upravo katapultirao na vlažni beton ulice Socijalističke revolucije odgovorio je slu- žbeno da što je to njega briga tko je Rade Šerbedžija i što se tu snima, te da ne mogu tek tako„u ranu zoru zajebavati radni na- rod" i bacati novine, koje su, na koncu konca, državna imovina.

Nakon tjedan dana od mog filmskoga kaskaderskoga ju- tra, poslije kojeg me je bolio vrat još mjesecima, probudilo me zvono u mome stanu u Medulićevoj ulici.

Ivanka mi je službenim glasom, kojim mi se uvijek obraćala kad bi kasno noću dolazio ili kad je netko od moje rodbine na telefonu ili na vratima, dobacila:

-Došaotije ujak!Moj ujak Mito Matijević nije često dolazio i razmišljao sam

kojim povodom je jutros tako rano svratio. Stajao je u svojoj milicijskoj uniformi, na kojoj su se svijetlile žute zvjezdice koje su odavale njegov visoki policijski čin. Bio je, naime, komandir milicijske stanice općine Medveščak.

224

Nakon nekoliko konvencionalnih pozdrava i na eks ispi- jene rakije, koju sam odmah po našem starom ličkom običaju iznio, obratio mi se ozbiljnim i službenim glasom, u kojemu je bilo istinskog prijekora.

- Slušaj, netjače, jebem ti nedjelju, kako si dozvolio da te onaj žutokljunac kao kakvog balavca prebaci preko ramena. Zajebava me cijela stanica milicije zbog tebe...

Opet se krug, nekim našim balkanskim zakonitostima za- tvarao. Kako da protestiram protiv brutalnosti i bahatosti onog džiju-džica-grmalja, kad mu je moj rođeni ujak komandir, i ma kako bio dobar i pošten čovjek, u što sam se toliko puta uvjerio, vjerojatnoje i sam nekim ranim jutrima, nekome drugome, za- vrtao ruke i krivio vratove...

- Nemereš ti voziti auto sa slovenskim registracijama i hr- vatskom putovnicom - rekao je ovaj grmalj-Hercegovac, čije sam akcente dobro savladao igrajući torbara Matana Potrku iz Imotskoga.

- Morem i mogu - kažem.- E, ne mereš!- Ja imam začasno prebivališče, što će reć po naški, privre-

meni boravak u Sloveniji.- Neće to ići tako!Izgubio sam živce. Izvadio sam moj slovenski pasoš i pru-

žio mu ga.- More li ovako?-Što je sad ovo?- Koje?- Ovo? - mahao mi je pred očima slovenskim pasošem.- Pasoš. Putovnica.- Otkud tebi slovenski pasoš?Nisam htio reći„dali mi dobri Ijudi", da ne provociram nje-

gove već sasvim napete živce.- Ne morete vi imati u Hrvatskoj dva pasoša.- Mogu - kažem. - Raspitao sam se. Zakon dopušta.-Zakon? %-Zakon.- Našzakon?-Zakon.

225

Uzeo je moje isprave i otišao do svog parkiranog motora. Imao je tamo mali radio-predajnik i pozvao je dežurnog u sta- nicu.

Njegov jaki hercegovački akcenat nikako se nije uklapao u ovaj pitomi istarski krajolik, u kojemu je uz čakavicu i talijanski jezik stvorio divnu melodičnost sporazumijevanja.

lako je bio udaljen pet-šest metara, jasno se moglo čuti što govori, jer jedna od posebnih bližih oznaka hercegovačkog mentaliteta je glasno govorenje u telefonsku slušalicu.

- Ima dva pasoša. Da. Dva. Pasoš i putovnicu. Da... - vikaoje.

Onda ga je netko, s druge strane žice, valjda pitao da li me prepoznaje.

- Pa na jednoj slici mogao bi bit, a na drugoj uopće ne sliči na sebe.

Zatim je rekao moje ime i prezime i ostao prilično iznena- đen kada je s druge strane vjerojatno čuo glas nekog Istrijana da me pusti na miru.

Nije me pustio na miru. Još je dugo dosađivao svojim pri- jetnjama i svojim sumnjama.

Prevrtao je moje isprave, te pasoše-putovnice, zvao pono- vo dežurnu stanicu, pokušavao sve kako bi zarobio svoj plijen i ostvario podvig svoje karijere. Onda se odnekud pojavio još jedan mladi mupovac na motoru, kojeg su vjerojatno poslali iz dežurne stanice, pokušavajući mu nešto objasniti, no ovaj ga je dosta oštro i otresito otjerao, priprijetivši da gleda svoja posla.

Šetao se taj grmalj po onoj prašnjavoj seoskoj cesti, dižući i spuštajući slušalicu, postavljajući ponovo neka pitanja koja su imala namjeru da me isprovociraju i izbace iz takta, kao što su njegovi prethodnici, uključujući i moje ličke rođake, godinama uspijevali činiti provjerenim metodama, koje su kasnije obično završavale prijateljskim uvjeravanjem pendrekom ili njihovim čvornatim gorštačkim šakama.

- E nećeš, bato - rekoh sam sebi pretvarajući se u Marinko- vićeva pisca, koga sam prije desetak godina igrao na filmu. Još uvijek te ne puštam iz svoga zagrljaja kojim sam te zauvijek, još onomad davno, čvrsto zagrlio. Ne puštam te, ne puštam dok tako zajedno ne skapamo na ovoj prašnjavoj cesti, ti sa svojim pištoljima, a ja sa svojim pjesmama.

226

Tko zna dokle bi tako bili u zagrljaju, jer ja sam odlučio biti strpljiv do kraja, čemu su me naučile opasne avanture ovih po- sljednjih godina, da njegov telefon nije ponovo zazvonio i on se odgovarajući, najednom naglo ispravio i nekako, napokon uljudio, i čak i glas stišao.

Znadu ti naši grmalji kako od vukova jagnjad postati, te se eto i ovaj kapitalni primjerak, pred nekim autoritativnim gla- som s druge strane žice odjednom smekšao. Gotovo ispričava- jući mi se, vratio mi moje pasoše i moje zelene papire, i pustio nas da produžimo prema kavani u malom istarskom selu Roc, iz koje su se razlijegali zvuci„trijestinki" i mamila mlada janjetina i domaća malvazija.

Strah...

Igor i Mirjana Galo osnovali su dobrotvornu fondaciju„Ho- mo", putem koje se bore za Ijudska prava čovjeka. Njihov ple- meniti posao, koji ih svih ovih godina zaokuplja, donio im je satisfakciju pravednika i ovjenčao slavom njihove Ijudske i gra- đanske hrabrosti kojima su nesebično pomagali unesrećenim Ijudima na prostorima Hrvatske, ponajviše Like i Krajine, ali im je i počesto donosio nelagodu, prijetnje, pa čak i batine, kojima su se zaposlenici nekih primitivnih, lokalnih policijskih vlasti znali obračunavati s njima.

Svih mojih izbjegličkih godina u Sloveniji i Londonu, nji- hov broj telefona spajao je vrućom žicom čežnje naše daljine. Godine;98. pozvao me Igor da dođem na njegov filmski festi- val u Oprtalj, koga je on tih godina teškom mukom i uz malu pomoć nekih prijatelja uspio održavati svakoga Ijeta na malom trgu ispred crkve.

Nabavio je film Frančeska Rosija La Tregua.Igrao sam Grka i volio taj film. Volio sam Rosija i naročito

sam zavolio Džona Tortura, s kojim me je vezalo novo prijatelj- stvo. U Hrvatskoj film nije prikazan kao što nije prikazan ni Bro- ken English. Žao mi je zbog toga, jer ipak sve te strane filmove koje snimam činim i zato da bi publika iz moje zemlje bila na neki način ponosna na mene, a mislim da su mi upravo te dvi- je uloge ponajbolje od svih mojih američko-engleskih filmskih avantura.

227

Prije projekcije filma, sin Danilo, kćeri Nina i Vanja i ja odr- žali smo mali koncert. Lenka je okolo trga hvatala malu Milicu, koja je baš tih mjeseci prohodala. Mnogo je Ijudi došlo iz Pule, ali ih je bogami došlo dosta i iz Zagreba.

Došao je i Stipe Šuvar da me vidi. I zaista sam mu se obra- dovao. Pozvao me je sa strane crkve, gdje su me čekalf njegovi stari partijci, sve sami iskusni ilegalci.

- E samo ste mi vi još trebali - nasmijao sam se u sebi i po- mislio kako je zapravo tragikomično ovo moje poluilegalno hr- vatsko uskrsnuće, u kome se, eto, neki stari komunisti, Šuvarovi članovi Radničke partije, pojavljuju u istarskom gradiću kako bi podržali moj prvi poluslužbeni nastup u Hrvatskoj.

IzOprtlja, Lenka i ja smo s djecom otišli tjedan dana u jedan mali bungalovnaVerudeli u blizini Pulskoga hotela„Histria". Bio je to prvi put nakon toliko godina da sam se ponovo kupao u Jadranskom moru. Praćakao sam se sa svojim djevojčicama u nekoj maloj uvalici, skupljajući zajedno s njima školjke i račiće i pomagao Milici da napravi svoj prvi zamak od pijeska.

Ispod oka sam promatrao kupače, koji su ležali nedaleko od nas i činilo mi se kao da me izbjegavaju pogledati. Pravio sam se kao da sam potpuno zaokupljen Milicom i njenom pješ- čanom vilom pored mora, iako sam ispod obrva pratio svaki pokret okolnih kupača. Onda se, odjednom, jedan čovjek riđe kovrčave kose naglo uspravio i pogledao u mome pravcu, dok mu je njegova pretpostavljam dragana posebnom nježnošću mazala leđa maslinovim uljem i nešto šaputala pokazujući u mome pravcu.

- Pa što on radi ovdje? - glasno je povikao, a ona ga je po- čela smirivati.

Uzeo sam Milicu u naručje i odveo je Lenki, koja je Ninu i Vanju učila skakati na glavu sa neke obližnje stijene. Rekao sam joj da mi je prejako sunce i da se idem u sobu malo odmoriti, a zapravo sam želio što prije otići, da svojim prisustvom ne izazi- vam vraga. Ležao sam u sobi našeg maloga apartmana i osluš- kivao glasove mojih kćeri koji su kroz borovu šumicu dopirali s plaže.

Ovo je bilo prvi put da dolazim s njima svima u Hrvatsku i kako se noć primicala, sve više me obuzimala neka zebnja. Ka- da sam dolazio bez njih, svih ovih godina, nije me bilo strah jer

228

sam znao da se led oko mene ili mora otopiti, ili ću na ledenoj santi, s ovih mojih toplih obala, zauvijek otploviti u neka sjever- na, hladna mora da se više nikad ovamo ne vratim.

Sunce je polako zalazilo i u ovo vrijeme je nekada Ljubiša Samardžić obično zviždukao pod prozorom moje sobe u hote- lu„Brioni", pozivajući me na mali nogomet, kojeg smo tokom filmskoga festivala skoro svakoga dana igrali na Verudeli. Onda se pojavila moja lijepa žena, čija je tamna bolivijanska koža do- taknuta ovim toplim istarskim suncem zablistala južnoamerič- kim pokretima igračice flamenka i moje sretne djevojčice koje su mi se bacale u zagrljaj.

Noć je pala na Verudelu, vrela i sparna. Lenka i djevojčice su zaspale, umorne od dnevnih, morskih avantura i njihova go- la tijela su se znojila pod sparinom i vlagom Ijetne večeri. Umje- sto da otvorim širom prozore i vrata, ja sam sve moguće otvore na našem malom bungalovu čvrsto zatvorio.

Nisam mogao zaspati.Probudio sam Lenku u pet i zamolio je da spakiramo naše

kofere i istog časa krenemo za Sloveniju. Govorio sam joj neke nesuvisle rečenice, kako sam vidio kako me neki ispod oka gle- daju i da znam ja da me niko neće javno provocirati, ali da se uvijek nađe luđaka i tome slično.

Pokušavala me ubijediti da ne pravim gluposti i da se smi- rim, jer, eto, i djeca uživaju u ovome čistom i divnom našem moru, pod divnom borovom šumom, tako korisnom i Ijekovi- tom za Ninin bronhitis. Igor i Mirjana su tu. I Branka i Tonči, Da- nilo i Paola i moj prijatelj Delbjanko, koji je i gradonačelnik Pu- le, konačno. Kada je shvatila da je moja panika uistinu ozbiljna, pristala je da otputujemo, ali mi je predložila da ipak bar malo pokušam odspavati, jer treba voziti djecu do Ljubljane i nježno me prigrlivši, šaputala mi Ijubavne riječi, kako to samo ona zna, te me napokon uspjela uspavati.

Probudili su me glasovi mojih djevojčica koje su cijukale od sreće i spremale se za nove dnevne podvige. Vanja je već bi- la u kupaćem kostimu s navučenim leptirićima preko ruku. Nina je istrčavala na terasu i požurivala nas da krenemo već jednom, dok mi je Milica pružala njen kolut za plivanje da ga napušem.

Iz kuhinje se šifio miris vrele kave i Lenka je, kao i obično, glasno vikala:

- Doručaaaaak!

229

Noć je bila iza nas i novi dan je zasjao svojim optimizmom. Polako su nestajali moji strahovi i gubili se pred ovim novim sunčanim jutrom i mojim malim razdraganim djevojčicama ko- je su me vukle i gurale iz kreveta i vraćale u mene snagu da istrajem.

Ubrzo smo ponovo sjedili na plaži, okruženi uglavnom is- tim onim Ijudima od jučer i Lenka mi je vragolasto, kako to sa- mo ona zna, dobacila:

- Ne gleda te nitko ovdje mrko, idiote jedan. Ovo su sami Česi i Mađari. Niko te ni ne pozna.

Nasmijao sam se i uistinu osjetio olakšanje i nisam namjer- no pogledao prema onom mjestu odakle je jučer onaj čovjek viknuo - Pa što on radi ovdje?

Vijest da Ijetujem na Verudeli proširila se meteorski po Puli i odletjela u Zagreb, uzbunivši mnoge moje prijatelje. Prvi se javio Darko Rundek. I ne samo javio. Sjeo je na autobus i od- mah došao. Iste večeri je sjedio na našoj maloj terasi, gdje smo ispijali malvaziju kao nekad naše zagrebačke gemište, i svirali na gitari do duboko u noć.

Ostali smo na Verudeli tjedan dana i uspjeli se vidjeti sa mnogim prijateljima, među kojima i s našim dragima Marja- nom i Majdom iz Kranjske Gore.

Marjan Pogačnik je bio najmlađi admiral Jugoslavenske narodne armije. Naše prijateljstvo je započelo krajem osamde- setih i trajalo svih ovih teških godina. Upravo me on prvi puta odvezao na Brijune, koji su tada bili zatvoreni za civilne posjete. Pokazao mi je otok Vangu i Titovu rezidenciju. Divio sam se tom čudnom životinjskom i Ijudskom raju, gdje je sve zračilo nekim posebnim mirom. Jeleni i srne šetali su svojim carstvom i sve je nalikovalo na rajske doline spokoja.

Jedino me prilično uzbudila i šokiralaTitova posebna pro- storija, ukopana u zemlju i luksuzno opremljena, gdje se iz udobnih kožnatih sjedala, kroz proreze u zidu, ispred velikog zatamnjenog stakla, pucalo na patke koje su prelijetale malo vještačko jezero.

Osjetivši moju nelagodu, legendarni Šandor koji nas je provodio kroz sve brijunske znamenitosti pokušavao mi je ob- jasniti da na otoku mora postojati odstrel divljači, zbog ravno- teže faune.

230

Klimao sam pomirljivo glavom, kao da razumijem, iako ni- sam mogao nikako shvatiti zašto je bašTito morao održavati tu ravnotežu na otoku ubijajući nedužne patke, zavaljen u crnu udobnu fotelju i ispijajući svoj„čivas regal".

Marijan Pogačnik je'91. godine odbio izvršavati vojne na- redbe jugoslavenskog Generalštaba i podnio ostavku na mje- sto zapovjednika pulske vojne oblasti. Nije htio provoditi vojnu silu protiv naroda, te je svojim postupkom izazvao oštre reakci- je vojnih vrhova. No, budući se nije odmah uključio u slovensku vojsku, nije postao ni dragi gost nove slovenske vojno-političke hijerarhije.

Promijenio je profesiju i sada kao trgovački putnik proda- je talijanske uzorke robe, putujući po Sloveniji i Hrvatskoj. Od nekadašnjeg admiralskog života zadržao je samo strast prema moru, te još uvijek, sa svojom Majdom, malenim brodom obi- lazi jadranske otoke od Istre do Dubrovnika, gdje je nekoć, kao kapetan podmornice, ispitivao plave dubine i crtao strateške vojne znakove u pjeskovitom dnu.

Lenka i ja smo imali dogovor da se nađemo u Sarajevu s našom prijateljicom Eve Elsner, poznatom američkom spisate- Ijicom, koja je u jednom sarajevskom kazalištu imala prezenta- ciju svoje nove drame o bosanskim ženama koje su bile zlosta- vljane u logorima.

Igor i Mirjana su se ponudili da nas oni odvezu u Sarajevo, jer su ionako trebali nekim poslom u Bosnu. Pošli smo s dva dži- pa, jer su s nama išli i aktivisti iz njihove organizacije.

Igorvoli činiti iznenađenja svojim prijateljima i na taj način produžava naše dječaštvo i mladost. Zbog te njegove dječačke zaigranosti, svi mi, njegovi filmski prijatelji, voljeli smo ga neka- ko posebno. Vozeći se tako preko Senja, kroz Liku, prema Bosni, odjednom jezaustavioauto na nekoj uzvisini. Pozvao nasje sve da izađemo. Ispod nas je puknuo pogled na Titovu Korenicu i brdo Pogledalo, preko kojeg sam toliko mnogo puta prelazio, pješačeći s majkom od našeg sela Bunića do Korenice, na neki sajam ili rođacima u posjetu.

- Hoćemo li do Bunića? - upitao me je smješkajući se onim svojim dječačkim toplim očima.

U mene se odjednom uvukla neka skamenjena emocija i kao grudva leda stajala u mome grlu i plućima.

- Da - kratko sam rekao.

231

Sišli smo autom u Korenicu i, prolazeći kroz jednu od ulica na izlazu izgrada, na jednoj kući smo vidjeli natpis„Dom hrvat- skih branitelja" i veliku sliku Ante Pavelića, ukrašenu cvijećem i prigodnim znamenjima.

Svih dvanaest kilometara krivudave ceste ni rijeći nismo progovarali. Umirila su se i djeca, instinktivno osjećajući va- žnost i posebnost trenutka.

Tu, uz cestu, znao sam s majkom brati Iješnjake na povrat- ku i sjedeći na nekom brdašcu tuckao ih kamenom o kamen dok smo se tako odmarali od naporna pješačenja.

Onda smo došli do„Ruke" kako se zvalo raskršće na koje- mu je stajao gospićki autobus, a djed ili stric nas čekao sa zapre- žnim kolima, kad smo dolazili iz Vinkovaca s velikim koferima, jer majka je uvijek nešto gotovo svim rođacima donosila, a ja bih tada oduševljeno skakao na prvo sjedište do djeda ili stri- ca, hvatajući uzde i mlatarajući kandžijom iznad glava Ljubana i Bećara, koji su bili za mene najdraži konji na svijetu i s čijih se širokih leđa čitavog Ijeta ne bih skidao.

Stara kuća i korov

Igor je znao put do mog rodnog sela, jer su oni već više puta, rekoše mi, ovdje dolazili, pomažući malobrojnim povrat- nicima, među koje su spadali i dva moja ujaka i strina sa svojom kćerkom Danicom. Ulazeći u selo, auti su poskakivali na kame- noj i prašnjavoj cesti, a u meni su odjednom odjekivala zvonca sa stada ovaca i čuli se glasovi pastira što su se dozivali po obli- žnjim brdašcima.

Smjenjivala su mi se ispred očiju lica davno umrlih djedo- va i bake Marije, pa slika stare male kuhinje i gvozdene peći na kojoj su se pekle police krumpira i kuhala varenika.To bajkovito djetinjstvo je prozujalo kroz moju glavu u tih nekoliko trenuta- ka, a tijelo mi je potresla neka snažna groznica, ista ona kojom sam zagrlio mrtvu majku dok je zadnji put ležala na svom beo- gradskom izbjegličkom krevetu. I u tom trenu oplela se bila oko naših tijela baš ova cesta ispod naše stare kuće, koja se više ne vidi od visokog korova, u kojeg je čitavo selo zaraslo.

Nitko u autu nije želio prekidati tu dramatičnu tišinu koja nas je prekrila.

232

Onda smo stigli pred kuću ujaka Dušana, majčinog naj- mlađeg brata. Čuo sam da su se on i ujak Mito, isti onaj bivši komandir stanice milicije općine Medveščak, vratili iz Beograda prije par mjeseci, govoreći da ne mogu oni tamo živjeti, i da će radije doći u svoju Liku, pa neka ih i netko ubije, kažu, svejedno im je, umrijet će na svome.

Čim me je vidio, ujak Dušan je povikao svojoj ženi, koja je negdje u dubini dvorišta hranila par kokoši:- Danice, hvataj jednog janjca. Došo nam je netjak Rade.

Jedva sam ga odgovorio da ne kolje jagnje, jer ih ima samo četiri koja je na povratku u Liku negdje kupiozajedno sjednom kravom.To je uglavnom bio sav kapital nekad imućnog gospo- dara.

Popili smo rakiju i otišli zatim pješice uz Erorov sokak do ujaka Mite, kojeg smo zatekli kako popravlja pčelinjak. Sam je, kaže, sinovi su negdje u Nizozemskoj, a sa ženom se više nije moglo.

I nigdje mu, kaže, nije Ijepše nego tu, iako ih je samo dese- tak u čitavome selu.

Ponosno mi govori, natačući već treću medovaču, da je on Šuvarov aktivist, i da je to, nakon svega, sada jedina Partija u ko- ju vjeruje, a vjeruje jer je prava radnička partija, a intelektualci uvijek nešto muljaju, smuljaju i zajebu.

Zatim smo krenuli probijajući se kroz korov, putevima mo- ga djetinjstva, kroz moje malo selo, prelazeći još uvijek one sta- re kamene prijelaze preko drvenih ograda, na kojima sam sre- tao svoja djetinja stopala.

Došli smo do imanja moga djeda Vujadina i do stare grkice, koja je raspolovljena gromom stajala kao neka stara ruševina. Usne su mi se skupile na pomisao na grke trešnje koje su, ona- ko grke, bile slađe od najslađih! Nedaleko od trešnje, između šljiva, koje su svake godine bogato rađale (zbog uroda selo su prozvali Debelo Brdo misleći na savijene grane od plavih šljiva koje su bogato prekrivale seoske brežuljke), zjapile su dvije ja- me s ostacima velikih kamenih ploča, koje su probijale iz tave i korova.

Tu je nekad stajala kuća u kojoj sam rođen i nasmijali smo se svi Vanjinom pitanju:

- Pa gdje je sad ta tvoja kuća?Tko ju je odnio?

233

Zaista, tko?Ako je kuća nestala, grobovi su, valjda, pomislih, još uvijek

tu.Spustili smo se niz šljivar do naše druge kuće koja je građe-

na ćetrdeset devete na pedesetu.Ta kuća je tik uz cestu i jedva se vidjela od visokoga šipražja koje se zamršeno splelo oko nje. Sjedili smo u dvorištu, a Igor je snimao kako vjetar raznosi moje prorijeđene kose po raspucalim starim krovovima, a na hrpici preostalih stvari u sredini sobe, između nekih papira, slika i sta- rih cipela, stajala je slomljena singlica Ne daj se Ines, s Arseno- vom i mojom požutjelom i poluizgorenom fotografijom.

Onda sam zaželio otići do seoskoga groblja i kao kakav samuraj, noseći Ninu na leđima, koja me čvrsto stegnula oko vrata svojim ručicama, i onako malena gotovo se prilijepila uz tijelo, tumarao sam pustim i zapuštenim poljima, a kad smo sti- gli do groblja, tražio sam između visokog šipražja, trave, korova i iskrivljenih križeva, onaj mali kameni spomeniks izblijedjelom petokrakom, na kojem je velikim slovima bilo uklesano„Obitelj Šerbedžija", a ispod toga imena djeda Vujadina, babe Deve, stri- ca Milana i maloga brata Milana.

Vjetar je zviždao Krbavskim poljem i savijao visoke trave koje su skrivale imena mojih bližih i daljih rođaka, prijeteći da ih jednoga dana zauvijek prekriju i sravne sa zemljom, ostavlja- jući samo nekoliko najviših kamenih spomenika, da izvirujući iz zemlje budu putokazi nekim zalutalim Ijudima, koji će u potrazi za svojim korijenima i precima pokušavati otkopati naslage ze- mlje i korova koji će zauvijek zatrpati ove stare grobove.

Ne okrenuvši leđa, uzmicah na prstima tiho unatraške od svojih mrtvih, kojima vlati trave na vjetru tek jedini su štit...

Na putu za Sarajevo, izgorena i porušena sela, sve same brazgotine, ožiljci i kraste na tom reljefu jednezastrašujućetra- gedije. Do jučer sve to bijaše pitomo, mirno i tako postojano! A sad, garež, beskrovne kuće, prazna dvorišta, prozori oko Edipo- ve duplje...

Sve sama crna svjedočanstva užasa koji je prohujao Bo- snom. U Sarajevu nas je čekala Eve Ensler i Glen Glos, s kojom sam dvije godine kasnije, na nekim osunčanim pjeskovitim pla- žama i egzotičnim vrtovima, snimao South Pacific.

234

.. Some enchanting evening... you can see a stranger... you can see a stranger... across a crawded room...

Ratni mamurluci, buđenje

Lenka i ja smo, unatoč privatno teškoj situaciji, pokušavali nastaviti našu akciju povezivanja s Ijudima koji su nastojali zau- staviti rat na prostorima bivše Jugoslavije. Smislili smo i projekt i nazvali ga. Poslali smo pisma na mnoge adrese u svijetu, izme- đu ostalih i pismo Olimpijskom komitetu, gospodinu Samara- nu, misleći da je upravo Olimpijski komitet taj koji bi trebao gla- snije reagirati na činjenice bombardiranja olimpijskog Sarajeva. Nikada od njih nismo dobili odgovora, ali smo dobili mnoga pisma istaknutih pojedinaca u svijetu, od kojih posebno izdva- jam pismo podrške velikog ruskoga pjesnika Josifa Brodskog. Izmedu mnogih rečenica podrške izdvajam ovu:/rPotpišite mo- je ime ispod svake akcije koju započinjete da biste ublažili ne- pravde ovoga svijeta."

Brodski je na vlastitoj koži iskusio nepravde, i izgleda da jedino takvi, koji prođu pakao za života, mogu neupitno htjeti dobro i pravedno.

235

14.DezerterŽiki Pavloviću, Skadarliji, prodanim dušama, žutim kišama, žutim novinama, Istaknutom Strijelcu i čarobnojpaučini

Posljednji susret sa Žikom Pavlovićem, mojim Žilijenom, kako sam ga volio zvati, bio je na Skadarliji. Sjedili smo u ne- kom restoranu i pili pivo iz velikih čaša. S nama su bile naše že- ne i djeca. lako je bio čovjek samoće, vuk samotnjak, za neke i nepristupačan, Žilijen je bio neobično topao čovjek i dobro se osjećao u obiteljskom okruženju. Nesebično se u takvim trenu- cima davao. Na neki način - razdavao. Dijelio. Naše prijateljstvo je odavna preraslo poslovnu ovisnost i postalo je uistinu važno za obojicu. Bili smo, u životu, ali, eto, i u poslu, na neki način spojene posude. Pretakali smo se, naime, u neke, samo nama znane, ravnoteže i ravnine.

Sjedili smo, dakle, tog proljeća na Skadarliji, pili pivo u ne- koj srpskoj pivnici i razgovarali. Malo o filmu, a mnogo više o politici. I ratu. Bio je ogorčen Miloševićem, Mirjanom Marković i uopće srpskom političkom scenom, ako se tako može nazvati, jer ta scena bila je stratište dobrih ideja.

Sam sebi je, reče u jednom času Žilijen, počeo zvučati ap- surdno hvaleći bivši titoistički režim. On koji je snimio toliko fil- mova, s nepritajenim kritičkim stavom o jugoslavenskom socija- lizmu i toliko oštrih romana o našoj tadanjoj stvarnosti ispisao, i koji je tako strašno mrzio svaki totalitarizam, sada je, na neki način, počeo žaliti za tim istim sistemom, uviđajući sve predno- sti koje smo imali nad ovim novim nacionalnim režimima.

Skadarlija je mjesto gdje se jede dobar roštilj i uživa u sta- rogradskim pjesmama. Podsjeća na neko davno gospodstvo s ovih prostora, gdje su početkom dvadesetog stoljeća srpski pi- sci i pjesnici (a dolazila su im i subraća po duhu iz drugih kraje- va) dočekivali zore uz vino i pjesmu. Tu se donosio miris i ukus

236

Pariza, pariških kavana, onaj dekadentni ali i stvaralački boem- ski splin. Rađala se i čašama pića, stihovima, sanjarijama utvr- đivala boema, na koju je svaka slavenska duša, a pokazat će se bogme i moja, neobično spremna i sklona.

Boemi su poseban soj Ijudi, od nekog su nebeskog mate- rijala. Čini mi se da su im duše od perja otrgnute s krila anđela. Tako odvažno, tako samoubilački, spuštati se u ponore duha zbog jednog jedinog stiha, jedne dobre rečenice - zar to nije herojski čin? Naravno, mnogi su i mnogi platili danak! Alkoho- lom ili nekim drugim omamljujućim sredstvom. Pali su doslov- ce kao anđeli! I po njima su nezahvalno gazili priprosti Ijudi. I uvijek me je čudilo kako je narod nezahvalan prema svojim pi- scima i duhovnjacima općenito. A oni su ih, bar se to pokazalo, izvodili iz tame i sirovosti, kao neke mesije.

To su bile ulice Đure Jakšića, Branka Radičevića, Jovana Dučića i mnogih drugih, ne tako slavnih pjesničkih imena, ali poetskih duša, uz koje smo duhovno odrastali, a koji su svo- jim burnim noćima potkivali skadarlijske kaldrme.Tim ulicama i tim kavanama hodili su i Matoš i Tin Ujević, ispisujući svojim stihovima, između ostalog, i južnoslavenski zanos i siaveći on- dašnju pobjedu nad„crno-žutom monarhijom".

Tih godina i te večeri, eto, svjedoci smo, kako je ta supilov- ska i trumbićevska, ponešto i ilirska južnoslavenska avantura, već po drugi put krvlju raskomadana, i kako se s nje cijede po- sljednje iznevjerene iluzije, kao blatna žuta kišnica s raspadnu- tih vojničkih cokula.

Opet nas, eto, zaglušujuće bombardiraju svojim ratnim sti- hovima neki novi pjesnici, pretvarajući ove naše dane i godi- ne koje smo zajedno živjeli u promašene živote, lažne zanose i uzaludne Ijubavi.Ti novi brončani i glineni spomenici, svojim gvozdenim, nemilosrdnim stihovima brišu sve one tanane ve- ze među ovim našim Južnim Slavenima, pokušavajući revidirati sve povijesne činjenice i promijeniti datume važnih događaja, izmišljajući pri tom nove važne datume i stvarajući nove povi- jesti i historije za ove nesretne narode, tjerajući ih, sve skupa, u svoja uska nacionalna dvorišta.

Ti naši, donedavna omiljeni pisci i pjesnici, koji su se još ju- čer zaklinjali u jugoslavenstvo, mašući pri tom svojim crvenim partijskim knjižicama, žele nas uvjeriti kako su naši životi, koje

237

smo pod Titovom Jugoslavijom proživjeli, bili zapravo utamni- čena beznađa i očajanja.

S tugom, prepoznajemo među njima i neke naše (Žikine i moje) dojučerašnje prijatelje, s kojima smo po skadarlijskim uli- cama i kavanama svojedobno pjevali iz sveg grla starogradske pjesme i ispijali banatske rizlinge.

Moj prijatelj Žika Živojin Žilijen Pavlović, ostao je to što je oduvijek bio: pametan, mudar, postojan, častan i plemenit čovjek. Veliki pisac i filmski režiser. On je svoje umijeće obje- dinio s moralom. Radio je iz uvjerenja. I živio. Buđenje pacova, Kad budem mrtav i beo, Zaseda, Hajka, Crveno klasje, Zadah tela, Doviđenja u sledećem ratu, Dezerter... filmovi su koji su svojom posebnom poetikom obilježili naše vrijeme.

U zagrebačkoj kavani „Korzo", gdje su se skupljali filmaši, liberali i poludisidenti, gdje smo često odlazili Ivica Vidović i ja jer smo u to vrijeme bili nerazdvojni drugari, govorilo se gotovo svakodnevno o Pavloviću i njegovoj filmskoj estetici, ali i o nje- govoj građanskoj hrabrosti i umjetničkoj aktualnosti njegovih djela. Svojim filmovima, od kojih su neki bivali i zabranjivani, postao je uzor mnogim jugoslavenskim režiserima.

Bio sam ponosan i sretan što sam, na neki način, postao nje- gov filmski glumac. Snimio sam glavne uloge u četiri njegova filma i TV seriji Pesma. Postao sam zarobljenik njegove estetike. Snimajući njegove filmove, pokušavao sam uistinu živjeti život njegovih junaka. Ako je trebalo piti, uistinu sam pio, akoje treba- lojuriti zore i jahati bijele noći, bivao sam žedni konjaniki ratnik do posljednjeg daha. Osjećao sam se kao vojnik Živojina Pavlovi- ća, pa mi se i dan-danas čini, da sve što je dobro na filmu, mora (ili bi trebalto) na neki način podsjećati na njegove kadrove.

Snimao sam s mnogim slavnim svjetskim režiserima i volio sam specifičnost S. Kjubrika ili opojnost F. Nojsa, zagonetnost Dž. Vua, profesionatnost Ktinta Istvuda, ali nikada nisam, a vje- rojatno i neću, osjetio ono uzbuđenje koje sam imao pojavlju- jući se u Žilijenovu magičnom kadru.

Zbog te odanosti bio sam i napadan. I uvijek kad bih pomi- slio da je prestalo, odnekud bi, iz neke zasjede, uslijedio napad u novinama. Neka nova gorčina bi se prosula. Neka nova-stara gorčina iskrivljenih činjenica i kleveta ustremila bi se usred bi- jela dana...

238

Pred žutim zidom

Što drugo reći i što odgovoriti danas ovim „bokserima ži- vota" ovimjntelektualnim perjanicama" žute štampe, koji me razvlače svojim šepavim, krezubim, krvoločnim rukopisima, kao smrdljivo tijesto po stranicama hrvatsko-srpskih tjednika?

Što reći toj sitnoduhovnoj bratiji, koja danas bezumno ur- la šovinističke budnice po svojim dvorištima, pozivajući na linč sve one koji ne pjevaju s njima u horu, ili koji se svojom krvnom i genetskom pripadnošću ne uklapaju u njihova nacionalno-la- boratorijska čistilišta?

Što, naime, reći?Ta gospoda, s: imenima i prezimenima koja ne pamtim,

tj. koja mi ne predstavljaju ništa više doli primitivnih piskarala po žutoj štampi, a bogme ponekad i po glavnim nacionalnim dnevnicima, svih ovih godina prosto se utrkuju tko će smisliti više laži i gadosti na moj moralni račun, i tako me definitivno i zauvijekotjerati s prostora bivše Jugoslavije.

Eto, među njima ustrajno prednjači izvjesni žutozapisničar I. S. koji me paranoično spominje u gotovo svim svojim televi- zijsko-meteorološkim kolumnama, i koji je zapravo odavno za- služio da ga se pošalje na sud zbog ozbiljnih uvreda i otvorenih prijetnji.Taj kameleon hrvatskog novinarstva i doktor kaktuso- logije već trideset godina, kroz okno svoje TV bojne brigade, salijeće Ijude od imena i prezimena, i žigoše ih raznoraznim op- tužbama, pri tom služeći vladajućoj partiji, ideologijama i boja- ma koje se nose te godine. Kad mu je trebalo, bivaoje umjereni nacionalist, pa odmah zatim potkazivač i progonitelj hrvat- skih liberala i njihovih simpatizera 71. godine, pa dok si rekao „keks", postajao je lučonoša nacionalnih zanosa i preporoda i šef uredništva hrvatskog dnevnika, u kojem se, po njegovom naputku, moralo pozdravljati i javljati na telefon uzrečicom:„Za dom spremni!" da bi u novogodišnjoj noći, dok su se prebro- javali izborni glasovi 2000, ušao u novo tisućljeće kao osvje- dočeni demokrat i zakleti Ijevičar, te svoje profesionalne kak- tusološke usluge ponudio„nacionalima" i „internacionalima" i gotovo uvijek„CIA-nalima", a sad će opet vjerojatno početi, ako već nije, dipliti u svoje nacionalističke gajde, birajući junačke (ili izdajničke) grudi svojih sugrađana da im okači koji svoj kaktu-

239

sić, vjenćić ili ordenčić, da svoje usluge ponovo ponudi vlasti i ukusu vremena.

Taj isti I. S. to jest Istaknuti Strijelac, besramno me i do kra- ja neukusno i ulizivački salijetao na filmskom festivalu u Kanu 1997. godine, gdje sam bio gost, zbog moje uloge u filmu Fran- česka Rosija La Trequa, koji je bio u službenoj konkurenciji. Mo-lio me je da popijemo piće zajedno, da ga upoznam sa Džonom Torturom, da ga odvedem poslije projekcije filma na parti. lako mi je bio dozlaboga dosadan, popio sam s njim piće, odveo ga na parti, upoznao ga s Džonom Torturom i čitavu večer slušao njegova divijenja i prekomjerna hvaljenja, po kojima sam za njega, bio„naš najznačajniji filmski glumac".

Poslije nekoliko mjeseci, počeli su njegovi bijesni napadi na film Dezerter Živojina Pavlovića i na mene, koji sam, eto, od- jedanput, preko noći, postao četnik i vandal, koji je snimao taj „četnički film na kostima hrvatskih branitelja u Vukovaru '91. godine".

Napisao sam demanti. Istoga dana. Napisao, potpisao i po- slao. Pokušao sam objasniti čitateljima da nisam snimao film u Vukovaru, nego u Beogradu. Pokušao opisati svu časnost i poštenje Pavlovićevog filma, njegovu plemenitu želju da kao umjetnik i čovjek uloži protest protiv bezumlja. Objašnjavao sam kako je Dezerter zapravo adaptacija romana Vječiti muž F. M. Dostojevskoga. Arhetipski Ijubavni trokut, pun strasti i bolesne Ijubomore. Žika je radnju smjestio u scenografiju Ju- goslavenske narodne armije. Glavni junaci su bili pukovnici i kapetani, čija je Ijubav počela i završila u Vukovaru, gdje su se razbili njihovi promašeni životi. Pavlović aktualnost filma po- stiže smještajući radnju u Vukovar i Beograd '91. godine, gdje pokazuje kako JNA, zapravo, prestaje biti Armijom „svih jugo- slavenskih naroda i narodnosti", već prilazi jednoj strani, oda- bire Miloševića kao vrhovnog komandanta i svojim tenkovima i vojnom silom razara Vukovar, ostavljajući iza sebe pokolj, pu- stoš i ruševine.

Uzalud pisah demanti.Bjesnilo Istaknutog Strijelca je sve više uzimalo maha. On

sam postao je streljački vod! Iz tjedna u tjedan ponavljao je laži za koje se, po nepisanom pravilu žurnalizma, nadao da će, us- trajnim ponavljanjem, uskoro postati istine.

240

Za mnoge su# naravno, i bez ustrajna ponavljanja, na sa- mom početku i postale, i opasno prijetile da se neki s pravom ogorčeni očajnik i pravednik nošen „istinom" koju mu servira istaknuti strijelac I. S. pokuša obračunati s tim „filmskim mon- strumom", s f//7i„četnikom" i s tim prokletimjugoslavenom".

Bacio sam napokon sve to skupa kroz prozor svojih jurećih vlakova i aviona, kojima dolazim i odlazim s ovih naših psihode- ličnih prostora. Za razliku od takvih novinarskih bolesnika, čija paranoja uistinu zahtjeva ponovo ozbiljnu liječničku brigu - jer hospitalizacija je, čini mi se, prekinuta početkom osamdesetih- koji svako mijenjaju obleku, ja svoga generala ne mijenjam.

Živojin Pavlović je bio moj duhovni vođa. Bio je moj uzor i moj ideal u umjetnosti. Zbog njega sam'68. napustio Partiju. Bio je moj„glavni dasa". I ne samo moj. Bio je„glavni dasa" svih onih koji su voljeli tu estetiku i osjećali je kao Ijudsku vertikalu i hrabrost, kao nešto najvažnije što nam se događalo u umjetno- sti vremena„jugoslovenskoga socijalizma", s kojim smo živjeli, odrastali i umirali. Đavolji f\\m Živojina Pavlovića, bio ječelik koji nas je u tim olovnim vremenima kalio, ali i čarobna paučina ko- ja je vezala naše snove u najljepše iluzije. I svi koji smo bili dio njegovih slika nosimo tu umjetnost kao zaštitni znak vlastite hrabrosti i dostojanstva. I kao njegov posebni pečat, koji nas je generacijski i umjetnički odredio da budemo takvi kakvi smo bili i kakvi još uvijekjesmo.

Đavolji film Živojina Pavlovića i dalje teče mojim venama i upravlja mojim filmskim pokretima. Hoću, zapravo, reći:Tko je jednom zaista gorio, taj pamti plamen!

Meni je taj plamen obasjao put.

241

Odlasci u Zagreb i iz ZagrebaO školi hoda, jednoj kino projekciji, prijateljima koji okreću leđa, kontesi Aimi, kolodvorima, ulju i zelju u zdjeli

15.

Odlazio sam i u Zagreb, ponekad. Onako, na štakama, s po- vratnom kartom. Vozeći se od Slovenije prema Zagrebu s Krle- žinim šeširom, gledajući se u odsjaju prozora, neodoljivo sam nalikovao na ranjenog Horvata iz Krležinog Vučjaka.

Promićući sporim vlakom kroz zagorske krajolike mojom glavom prolazili su kadrovi iz Galićevog i Štivičićevog Putova- nja u Vučjak. S njima sam snimio mnogo filmskih i televizijskih priča. Štošta smo jedni od drugih naučili. Bili smo i ostali bliski. Krležin duh nas je nekako podsjećao na to što jesmo i kako se jedni prema drugima možemo ponašati. Bila je to škola u hodu. Ponekad požalim što je, ili zbog uvjeta, ili tko zna zbog čega, sve nekako ostalo u domaćem dvorištu. A velike su to teme. I nisu podvale. Valjda se, zbog toga, nisu ni prodavale.

Naše priče, koje smo snimali, na neki način imale su poru- ku, pa i ovu koju sam živio putujući vlakom u šeširu, uz rijeku koja se igra granice, sa štakom, ranjen iznutra, izvana, zbog to- ga što nisam od onih koji se mire s ravnodušnošću zemlje, što nisam od onih koji se kriju u nekoj rupi i čekaju neko veselije vrijeme, što me boli posvađana krv, to prolijevanje kao da se u dojučerašnjoj priči o bratstvu pere nečista savjest svih minulih vremena i prolijeva pred noge neke otmjene gospode koja će odrediti pravičnost i količinu našeg domaćeg, ručnog zla.

Moj zadnji film u Hrvatskoj biojefilm Zvonimira Berkovića Kontesa Dora. Uživao sam radeći taj film s tako sjajnim, strplji- vim i pametnim Berkovićem. Uživao sam raditi s Almom Pri- com. Bila je pouzdan partner u toj filmskoj pustolovini. Baveći se kazalištem i filmom, naučio sam vrlo brzo koliko je partner- stvo važno u toj umjetnosti. Između mnogih divnih glumaca sa

242

kojima sam igrao, Inge Apelt, Miodrag Krivokapić u kazalištu, a Milena Dravić i Pavle Vujisić na filmu, ostaju, nekako najbliže mom glumačkom biću. I nježna duša Alme Price savršeno se naslanjala na moja umorna ramena.

Dok sam snimao tu sjetnu komediju, potresala me sna- žno i prava obiteljska drama, koja je baš u to vrijeme snažno eksplodirala i razbila moj privatni život u komadiće iz kojih se ništa osim moje dvoje djece nije moglo očuvati u mome srcu. Dobro je od toga profitirao samo moj nesretni filmski karakter Armano, koji je svome nježnome šarlatanstvu dodao i pravu sjetu moga lica, koja se savršeno uklopila u njegov nesretni i apsurdni život.

Grad u retrovizoru

Putovao sam u Zagreb, na gotovo tajnu poruku Berkovića, kojom me sasvim konspirativno obavještava, da će projekcija Kontese Dore biti toga dana, točno u podne u kinu„Jadran", na uglu llice i Frankopanske, mjestu koje sam vjerojatno najtrajni- je popločio svojim višegodišnjim nemirnim koracima. Točno u podne bio je moj omiljeni vestern i eto, dođavota, sada putu- jem na taj„obračun" u Zagreb, kao neki pravi kauboj, bez puške i pištolja, s podivljalim srcem ispod plavog sakoa, sa šeširom, Krležinim, Armanovim, mojim...

Kad god bih dolazio u Zagreb, tih mjeseci, dolazio bih go- tovo ilegalno. Trudio sam se da izabirem što kraće staze koje moram pješice proći, da bih stigao na moje dvije-tri adrese, gdje su me čekali moji prijatelji-jataci.

Osim našeg stana uTomašićevoj, gdje bih se zabio i čvrsto grlio tih par sati Danila i Luciju, odlazio bih povremeno na čašu crnoga vina do Arsena i Gabi u Haulikovu, i gotovo uvijek kod Borislava i Marine, koja bi mi uvijek pripremala nešto od dal- matinskih specijaliteta, među kojima su me do besvijesti opijali rižoto od sipe i prava lozovača izVrgorca iTrogira.

Tih par sati koje bih proveo u tom toplom stanu, okružen iskrenim prijateljstvom, koje sam duboko osjećao, jačali su moje nade i činili me odlučnijim da istrajem unatoč svim bespućima.

243

Zrak gole i otvorene nelagode

Lucija me nikada nije puštala da bez nje hodam po gradu, a ja sam se nekako bojao hodati s njom, unaprijed se stideći ako mi se neugodnosti dogode pred mojom nježnom kćeri, ko- ja me tako srčano branila. Toga jutra Lucija je spavala. Naslije- dila je od oca taj talent da zna jahati bijesne noći. Na projekciju sam pošao s Danilom i njegovom djevojkom Paulom, zbog čije sam prenježne i osjetljive duše unaprijed strahovao od mogu- ćih neugoda koje bi nam se tamo mogle dogoditi.

Snimajući filmove iz vlastitog života naučio sam da pone- kad na dvoboj treba i zakasniti. Već su svi pozvani bili u pro- jekcijskoj dvorani. Po dogovoru, u foajeu me čekao Drago Ba- hunek, filmski zvan Čarli. Ušli smo u mraku u dvoranu i sjeli na najbliže stolice u zadnjem redu. Ono što se događalo u mojoj glavi tih sat i pol, koliko je projekcija trajala, teško mi je opisati. Gledao sam slike nekog čovjeka koga mi se činilo da prepozna- jem i čije mi se lice gubilo ispred očiju, jer slike iz Berkovićevog filma smjenjivali su kadrovi lica koja sam ja montirao u svojoj glavi, a koja su tu sjedila pored mene, u toj maloj filmskoj sa- li, ne sanjajući da je ovo nemilo filmsko lice, koje su prisiljeni gledati na ekranu, ovoga trena tu pored njih i da diše, baš kao i oni, ovaj ustajali, teški, Ijepljivi i, toga jutra naročito, zrak gole i otvorene nelagode.

Izašao sam iz dvorane, po instinktu dobrog revolveraša, prije no što su se u dvorani upalila svijetla. U malom predvorju kina„Jadran" u kutu je bio postavljen„švedski stol" sa sendviči- ma, pivom i voćnim sokovima. Naslonio sam se na suprotni zid i zapalio cigaretu. Imao sam na sebi sivi kišni ogrtač i Krležin še- šir. Nosio sam ga samo u iznimnim situacijama. Sada sam zaista bio pravi, ranjeni Horvat, koji je nervozno prebacio nogu preko noge, otpuhivao velike kolutove dima i čekao da se obračuna s tom svojom redakcijom i tim svojim urednicima.

Ono što se sljedećih minuta događalo, primjereno je sce- nama iz neke filmske komedije, ili iz loše režirane drame.Tih pr- vih nekoliko poznatih lica koja su izašla, zanijemilo je od scene koju su ugledali! Otkud ja tu? Otkud ja usred Zagreba? Uzne- mirili su se. Kao da je sam nečastivi tog trena ušao među njih u nedjeljno, magleno jutro!Tišina kojom su zanijemili podsjećala je kao kad iznenada u kinu nestane tona, a ostane samo slika.

244

Bio sam, dakle, tih desetak minuta nijema slika, utvara pored koje su prolazila sve sama poznata lica, sve sami nekadašnji pri- jatelji, koji su, kao po dogovoru, bespomoćno okretali glavu od mene. Tada mi je vjerojatno pao stih: Prijatelj ga, kažu, više ne poznaje. „Dodaj mi pivo s onoga stola", šapnuo sam Danilu.

Otišao je po pivo. Paula je stajala pored mene i vidno se čitavim tijelom tresla od uzbuđenja. Zatim je, zgranuta ponaša- njem Ijudi, počela plakati i istrčala na ulicu. Danilo mi je dodao pivo i potrčao za njom. Ostao sam naslonjen na svoje štake i na sivi, vlažni zid kina„Jadran" koji je svojom oštrom hladnoćom nesmiljeno probadao ispod lijeve lopatice. Ne znam je li i dalje trajao taj nijemi film, ili sam to ja bio potpuno oglušio i zanije- mio. Sad sam se sam sebi činio kao jedna od onih plastičnih ili porculanskih lutaka iz izloga llice.

Zatim se pojavila ona!!!Lijepa kao iz filma! Lijepa kao u filmu. Lijepa kao Alma. Al-

ma! „Rade", viknula je i potrčala mi u zagrljaj. Odjednom se u malo predvorje kina „Jadran" vratio ton. Ohrabreni glavnom glumicom, polako su počeli prilaziti i neki hrabriji prijatelji. Ne- ki su mi, sa suzama u očima, šutke, čvrsto stiskali ruku, želeći mi valjda poslati neke tajne poruke kojima bismo se trebali razu- mjeti. Zbog svih naših izgovorenih ili prešućenih istina. A neki su prošli pored mene ne pogledavši me.

Za njih sam ionako već dugo vremena bio i ostat ću zau- vijek„sivi, hladni zid"! A bila je to premijerna, iako zatvorena i za odabrane, priređena projekcija jednog filma. Gledali ste film, zaboga! Umjetničko djelo. Berkovićev film, govorio sam samo- me sebi, njima, ulici, nebu, minulim vremenima, budućim vre- menima... Film, dobarfilm...

Mjesto: Zagreb. Vrijeme: stalo

Vratio sam se taksijem u Tomašićevu. Lucija je otišla na probu. Danilo je negdje tješio Paulu. Proveo sam još ta dva-tri sata sam ispijajući ožujsko pivo i vrteći natrag film koji mi se tog jutra odigrao. Zatim sam krenuo na kolodvor da uhvatim poslovni vlak za Ljubljanu koji je još uvijek nesmetano išao s četvrtog kolosijeka.

245

Šepao sam na svojim štakama i već me je dosta jako bo- Ijela lijeva noga, a koljeno mi dobrano nateklo zbog vode koja se tu skupljala od posljedica moga pada u Cankarjevom domu. Kolodvor je u to vrijeme dana bio neuobičajeno prazan. Kao u nekoj Markesovoj priči. Negdje otprilike u sredini glavnoga perona, prema meni su išla četiri muškarca. Prepoznali su me i jedan od njih je počeo glasno vikati na mene, ne birajući riječi između psovki kojima me je obasuo. Glasno je govorio što su neki mislili. Ostala trojica jedva su ga zadržala da ne nasrne na mene. Sagnuo sam glavu i natukao dublje Krležin šešir na oči. Mislio sam da je taj moj prolazak preko glavnog kolodvora tra- jao vječno i da nije bilo Ijudi koji su isto tako od stida okretali glavu na drugu stranu, mislio bih da snimam jedan od mnogih filmova koje sam snimao na tom istom mjestu.

Hodao sam prema vlaku brisanim prostorom sporo i sjetno. Bljesnuše mi Ujevićevi završni stihovi iz Molitveza koru kruha i zdjelu leće: Ne bitizao, no uman u snazi/i ispravitipravicu na vazi. I daj nam oštro oko što slog pazi./Daj pravdu nama i neprijatelju/ dvijemrljeulja uistomuzelju. Šapat ili krik? Po glatkom mramor- nom pločniku zagrebačkog kolodvora odjekivale su štake Kre- šimira Horvata čije se čelo znojilo ispod Krležinog šešira.

Pod drugu kapu neću!

246

IV

TEŠKIM GODINAMA USPRKOS

1.Wake up worldO gostovanju u Gorici, pozivu Entonija Endrjusa, posjeti Londonu, ludim kravama, Čerčilovom duhu, Milču Mančevskom i osmijehu sreče

Bio je šesti mjesec'93. godine.Opet sam bio na štakama, ovaj put zbog puknute Ahilove

tetive koju sam zaradio igrajući nogomet s novinarima Mladirte s kojima sam se pomalo družio tih mojih podstanarskih sloven- skih dana. U šali sam govorio prijateljima da su neprijatelji ko- načno shvatili gdje me trebaju gađati i gdje sam ranjiv.

Jedne večeri zazvonio je telefon u našem malom stanu u Fužinama i na drugoj strani žice, kako se to kaže, bio je Ento- ni. Zabrinutim glasom mi je objasnio kako me je sve ovo vri- jeme od kada je rat počeo u Jugoslaviji pokušavao pronaći, ali je imao neke sasvim nevažeće telefonske brojeve. Pitao me je kako sam, kako mi je obitelj. Rekao sam da sam se rastao i da sam, eto, sada s novom ženom i malenom kćeri u Ljubljani, te da su Danilo i Lucija u Zagrebu, a roditelji u Beogradu. Pozvao me je da odmah dođem sa svojom obitelji u London i ostanem u njegovoj kući kao njegov gost koliko god dugo hoću.

Nasmijao sam se u sebi, malo od tuge, malo od sreće. Pravo prijateljstvo se prepoznaje tek u nevolji. Prihvatio sam njegov poziv, ali samo na tjedan dana, jer sam u Sloveniji imao obave- ze u teatru. Igrao sam Vitrakova DonŽuana u Gorici i Nepozna- tog u Strinbergovom Putuza Damask.

Uz moje gostovanje u Gorici važno je zapisati sljedeću anegdotu. Taj mali teatar sa svojim zanimljivim glumačkim ansamblom bio je oduvijek jedno od mjesta koja su za mene zračila pozitivnom energijom.Tamo sam imao uspješna gosto- vanja, tamo smo moji mladi glumci i ja osvojili prvu nagradu na njihovom kazališnom festivalu s predstavom Kažu daje sova nekad bilapekareva kći, i tamo sam imao nekoliko prijatelja glu-

249

maca, koji su bili moji, u pravom smislu riječi, fanovi. Dolazili su na moje premijere u Zagreb i Dubrovnik i, uopće, lijepo smo se družili svih tih godina.

Zatim sam se ja, eto, odjedanput pojavio u njihovom ma- lom teatru i, kako kaže moj dragi prijatelj Ivo, dok smo jedne večeri ispijali tko zna koju bocu briške rebule, uništio sve njego- ve iluzije. Jer do tada, kaže,ja sam za njega bio bog, a sada sam se pojavio tu, u njegovom malom teatru, na toj njegovoj maloj sceni i uništio sve ono što je o velikom teatru i nedodirljivom glumcu sanjao.

Bio sam, kaže, tu pored njega, mučeći se sa slovenskim je- zikom i baš ga briga što je predstava koju igramo uspješna. Ja sam uništio, kaže, njegove teatarske snove.

Pošli smo, dakle, u London, na poziv Entonija Endrjuza, s kojim sam sredinom osamdesetih sklopio čvrsto prijateljstvo snimajući neki ne naročito značajan američki film u Budimpeš- ti. Karte sam sam platio jer mi je bilo nekako neugodno priznati da novaca baš i nemam. Na Hitrou nas je čekao Entonijev osob- ni vozač i odvezao nas u njegovu londonsku kuću jer nam se Entoni unaprijed telefonom ispričao da nas, nažalost, ne može dočekati. Morao je biti na nekom takmičenju, jer njegova kćer jaše njihovog najboljeg konja, negdje na sjeveru Engleske.

Kuća se nalazila u samome centru Londona, nedaleko od Hajd parka i bila je čuvena po tome što je to bila zadnja kuća u kojoj je živio Vinston Čerčil. S jednog od zidova te stare i zani- mljive kuće gledao nas je onaj njegov čuveni portret s cigarom. Dakle, prespavali smo u Čerčilovoj kući, koja je sad, eto, bila Entonijeva i još smo, čini se, te noći intenzivnije sanjali rat, jer je među zidovima lutao i Čerčilov nemirni duh, koji nije malog udjela imao u onom davnom ratu i koji je te noći, kao da je pro- našao dugo čekane žrtve, ludovao oko naših glava, prepozna- jući u našim teškim snovima duboke nemire koje smo sobom donijeli, a koji u stvarnosti te iste noći divljaju Balkanom.

Sutra nas je Edi, kako se zvao naš Ijubazni vozač, povezao na Kantri, jedno mjesto šezdeset milja od Londona, gdje je, ka- ko nam je objasnio, bila prava kuća obitelji Endrjus. Znači Čer- čilova kuća u Londonu bila im je vikendica! Prolazili smo kroz krajeve Engleske kakvu nismo poznavali. Prekrasna zelena po- Ija i mnogo drveća. I mir.

250

Blaženi mir.I ovce i krave na zelenim pašnjacima.Mir, mir, mir...Mene čim je nešto u tom smislu lijepo to odmah podsjeti

na rodnu Liku. Ali za ove velike, bijele krave s crnim pjegama po sebi kažu da su poludjele i njihovo meso se ovdje ne jede, no bit će da ga već godinama tajno lifraju po provincijama svijeta jer toliko mnogo ludih Ijudi, žderući ludo meso, luduje i ratuje ovoga časa u siromašnim krajevima, koji su bili i još su uvijek provincije Londona, Pariza, Berlina ili Njujorka. A te simpatične krave djelovale su posve normalno. Dapače, simpatično.„Sad prolazimo kroz Endrjusov posjed", rekao je Edi. I prolazili smo tako nekih dobrih 15 minuta.

Onda smo ugledali ispred sebe ogroman, pravi engleski dvorac iz šesnaestog stoljeća. Ispred dvorca, čekali su nas En- toni, njegova žena Džordžina i njihova djeca, Džošua, Džesika i Samanta. Bili su vidno uzbuđeni jer su, eto, imali priliku vidje- ti prave ratne izbjeglice o kakvima su engleske novine svih tih mjeseci uveliko pisale. Uz kraljevski ručak, vino i šampanjac, kako i priliči mjestu u kojem smo bili, Entoni mi se ispričavao što mi nikada nije rekao za vrijeme našeg filmskog druženja u Budimpešti da je on zapravo dosta bogat čovjek. Zapravo, nje- gova žena je naslijedila ogromno bogatstvo od svoje obitelji (robne kuće Simpson po cijelome svijetu), i postala jedna od najimućnijih Engleskinja.

Ostali smo par dana u tome rajskom sanatoriju, koji je, zbog naše realnosti u kojoj smo se nalazili, više budio u nama nelagodu i gotovo posramljenost nego što je liječio. Ispričali smo Endrjusovima našu ideju oko projekta„Wake up vvorld", no on nam je iskreno i gotovo se ispričavajući rekao kako on za to nažalost nema vremena, a ni talenta da se time bavi, ali misli da ima pravu osobu koja bi nam u tome mogla pomoći.Tko, pitali smo uglas.„Vanesa Redgrejv", rekao je.„Ona je jedina u ovoj ze- mlji koja će shvatiti vašu ideju."

Odmah ju je preko svojih agenata pronašao i bioje iskreno iznenađen kad mu je ona, čuvši moje ime, rekla da zna za moju priču, da je o mome slučaju i o slučaju (nije mogao reći koje to hrvatske glumice, ali mi smo znali da se radio o Miri Furlan) pro- čitala u jednoj od knjiga Slavenke Drakulić i da odmah dođemo kod nje u Mančester gdje je igrala u RoyalExcange teatru.

251

Istoga dana smo se vratili u London, a već sutra zaputili u Mančester. Dočekala nas je u teatru. Bila je još Ijepša no kad sam je zadnji put sreo u Londonu na predstavi Lady from the sea, koju sam zajedno sa svojom bivšom ženom gledao, a po- tom smo, po njenoj želji, imali s njom večeru, nakon koje nas je odvezla kolima do našeg hotela, koji je bio na suprotnom kraju Londona.

Čitave večeri smo pričali o politici.Takva je i ostala. Sa svo- jim bilježnicama koje je vrtjela među rukama, a koje su bile gu- sto ispisane, bezbrojnim podacima i raznim imenima, više je na- likovala na neku strastvenu aktivisticu negoli na jednu od naj- većih glumica svijeta. Oduševila se Lenkinom i mojom idejom i odmah počela na njoj raditi. Dogovorili smo, za mjesec dana, u istom ovome teatru, napraviti koncert po nazivom„Wake up vvorld" i na njega pozvati neka značajna imena, koja bi svojim prisustvom pobudila pažnju javnosti. Gledali smo i predstavu te večeri, u kojoj je ona, naravno, briljirala, ali ni poslije predsta- ve nije željela govoriti o teatru, nego samo o našem projektu ,,Wake up vvorld". Kad smo se vratili u London, bili smo još opči- njeni čudotvornom magijom Vanesa Redgrejv. I bili smo sretni da smo, činilo se, pokrenuli„Wake up vvorld".

Nakon dvije godine - osvit

U Londonu nas je čekala jedna poruka, koja mi se toga trena učinila sasvim nevažna, a koja će odigrati važnu, možda i najvažniju ulogu u mome životu. Bila je to poruka od mladog makedonskog režisera Milča Mančevskog, koji mi je predlagao da se nađemo negdje u Londonu na piću. Pozvao sam ga i do- govorili smo se da se iste večeri nađemo u kafeu kojeg je on predložio. Upoznali smo se i on mi je objasnio da me danima pokušava pronaći i da je napokon saznao da sam u Sloveniji, te da je od Lenkinih roditelja dobio moj broj u Londonu. Dao mi je scenarij i molio me da ga pročitam, te da mu javim svo- je mišljenje. Scenarij sam pročitao istu večer dva puta. Bio je fantastičan, a uloga kao da je za mene pisana. Sutradan smo se sreli na istom mjestu i ja sam mu rekao kako mi se scenarij uistinu strašno sviđa.

252

- Onda vam mogu reći da sam ga napisao za vas - rekao je Milčo.

- Kako? - priupitao sam. - Pa mi smo se jučer prvi puta vi- djeli.-Smiješio se.

- Obožavam filmove Živojina Pavlovića - rekao je.Sutradan sam upoznao i engleske producente i poslije ne-

koliko dana dobio ulogu. Bio je to; kako se poslije ispostavilo, film moga života. On mi je otvorio vrata američkog filma i na neki način me spasio.

Još smo tri dana bili u Londonu, pogledali neku predstavu, ne sjećam se više koju, i napustili Čerčilovu staru kuću.

Vratili smo se u našu Ljubljanu. Na aerodromu nas je čekao Lenkin otac Lazar. Kad smo prošli carinu i krenuli prema djedu Lazaru, naša mala Nina je sama učinila prve korake.

Prohodala je.

253

2.TugazajugO ohridskim istruškim danima, gradu uoči kiše, Stepskom vuku Mančevskom, bijeloj rakiji u crnoj noči, gromovima, vinu koje hrabri i oplakuje...

Uvijek ima negdje jedna prosanjana cesta iz mladosti, koja toplim zrakama sunca obasjana, čeka tvoje umorne korake, pa krivudajući njima, vodi do nekih vedrih gradova, gdje se Ijudi skupljaju u predvečerja ispod širokih krošnji visokih dudovih stabala i tamo u prostranim sjenama čekaju nove noći i piju cr- no vino.

Struga, Ohrid...Prepoznajem u sebi ovaj grad. Ove male, krivudave ulice

kojima još beton nije posve ovladao.Prepoznajem ovu čaršiju, kojom još ponekad prođu seo-

ska kola i u njih konji upregnuti. I bogate tržnice na čijim se stolovima zeleni i crveni svježe povrće, i gdje se paradajz jede kao najslađe voće.

Onako iz ruke. Kao jabuka.Otkrivam male kavane, iz kojih dopiru mirisi roštilja, peče-

nih paprika i svježe pripravljenog ajvara.Ponovo ta naročita muzika i pjesme koje uvijek nečega

ili nekoga dozivaju u sjećanje sa svojim zamamnim i taktilnim osminama koje sežu duboko u građu Ijudskoga duha, sve do helenskih vremena, slavnih i trijumfalnih, a opet trajno uznemi- renih i, nažalost - često krvavih.

Prolazim pored željezničke stanice, koja još uvijek stoji onako kako je velikim potresom početkom šezdesetih razruše- na i ispred koje se moj maturalni razred vinkovačke gimnazije slikao.

Gdje su sad svi ti moji drugovi?

254

S njima sam se na Ohridu bratimio, ne mogavši se čudom načuditi kemijskom procesu kojim rakija, za koju su nam rekli da se zove mastika, pobijeli, ako se ulije malo vode u čašu.

I ti pobele? - reče mi jedan topli glas, čiju sam nevinu mla- dost, davnih godina, skrivao ispod bijele hotelske plahte, našeg razapetog čadora ni na nebu ni na zemlji, u kome je bila moja zasužnjena robinjica, jedne tople Ijetne noći...

... aman, aman,zolte dunje, suvo grozje...- I ti pobele - ponovila je sjetno, gledajući u moje prosi-

jede kose i kao da je ovoga trena postala svjesna kako vrijeme prolazi i kako nismo više oni isti od prije dvadeset i nešto go- dina.

-To je od snijega, gore na sjeveru - rekoh.Nasmiješila se očima punim posebnog sjaja i značenja, ko-

ja su, onako uskovitlana od ovog nenadanog susreta, mijenjala boju njenih tamnih zjenica.

-Tuga za jug. Probaj...Pružila mi je svoju čašu, ne mareći što će tko pomisliti o

ovoj njenoj intimnoj gesti, kojom je odavala naše stare tajne.Ispio sam dugi gutljaj crnoga vina koje je bilo i tužno i ju-

žno i nekako gorko, jer me sjetilo na Strugu i dan£ poezije na jugu Makedonije, gdje su se neki dobri dragi pjesnici uzajamno zavodili stihovima, pjevali blagosti novome danu i bratski razu- mjevali svoje sličnosti i različitosti.

Kako li sad izgledaju ti susreti?Što pjevaju te desetkovane pjesničke, bratske udruge i ko-

liko ih je ovoga Ijeta došlo tamo dolje čitati stihove?

Skoplje '93.

Ponovo u gradu u koji sam rijetko, ali uvijek s radošću do- lazio.

Grad, to nisu samo krovovi kuća, trgovi i ulice, nego i Ijudi koji hodaju po njima i koje srećemo na raskršćima. Grad, to su kino sale i Ijetna kina, vatrogasna društva i pjevački zborovi.To su nogometna igrališta i klubovi penzionera. I kasarne prepune vojnika koji čekaju nestrpljivo na svoje dozvole za izlazak. Grad, to su tvornice sa visokim dimnjacima i dječji vrtići, škole i fakul-

255

teti. Crkve sa različitim tornjevima i znamenjima, koje se mole jednom a uvijek različitom bogu. Grad, to su kolone plavih blu- za, što jutrima žure na posao i nočni polivači ceste sa kojih se is- piru užegli tragovi života slijepljeni na betonskim pločnicima.

Grad i poneki samotnik, koji pred zoru tumara praznim uli- cama do svoga počinka, kućišta kojeg ima i nema. Grad je i pro- dorna sirena na bolničkim ili milicijskim kolima.

Grad, to je lice koje ima svoj oblik i koji živi u nama, s nama, uz nas...

U Skoplju djeca izlaze na ulice oko 11 navečer i čitavi grad luduje noćima.

Barje tako bilo...

Uoči kiše

Milčo Mančevski me provodi svojim budućim filmskim svjetovima i na neki poseban, bratski način priprema za moga Aleksandra Makedonskoga.

Milčo je„Stepski vuk" u Skopju. Davno nečim duboko ra- njen, teško vida svoje gorčine i ne pušta nikoga do svog nje- žnog srca. Aleksandar, glavno lice filma Prije kiše, zapravo je on, iako ga je, kako mi je u Londonu rekao, pisao prema meni. Ali Aleksandar sam, pokazalo se, i ja. I na mene je pucao neki„ro- đak" u Beogradu.

Aleksandar je prema Mančevskom mirio davno zavađene svjetove. Njegov hrabri i odvažni odlazak u jedno albansko selo podsjeća pomalo na vestern, u kome Aleksandra, u nekoj ma- loj, seoskoj izbi, kao pod šatorom, prima„indijanski poglavica", a ona drhtavom, bijelom rukom, služi kavu izfildžana i naginje se smjerno nad njegovo lice, jedva ga kratko pogledavši dubo- ko u oči.

Hana (igra ju Silvija Stojanovska),još uvijekzanosno lijepa, ne više djevojčica, nego-zrela žena, čije skladno i odnjegovano tijelo ne mogu sakriti sve dimije i zategnute svilene marame.

Kao da je rekla„i ti pobele", prelazeći skrivenim pogledom preko moje sve snježne kose.

Starac koji sjedi preko puta mene, prekrštenih nogu, glavar je sela. Njegove škrte riječi najavljuju opasnost.„Kiša će" - kaže i briše oznojeno, dubokim borama izbrazdano čelo.

256

U tom trenutku čuje se izvana prava, a ne filmska grmlja-vina.

Staroga i mudroga Albanca Zekira igra veliki kosovski glu- mac Abdurahman Šalja.

Šalja je sve one godineTitove Jugoslavije bio Kosovar Ju- goslaviji naklonjen, kao i mnogi Albanci tada. Kao i Azem Vlasi, koji mi jey97. na nekoj večeri kod zajedničkih prijatelja u Londo- nu rekao:„Ti znaš koliko sam bio Jugoslaven. Vjerovao sam u Ti- ta i tu zemlju. Zbog mojih uvjerenja, često bio osporavan među svojim Ijudima. Danas, nakon svega što se dogodilo na Kosovu, ja više ne vjerujem u mogući zajednički život sa Srbima.

Tišina.Ponovo se čuje iz daljine potmula grmljavina.- Kiša će - ponovi i moj Aleksandar sada i otpije dugi gu-

tljaj kave. Hana izlazi iz niske sobe, saginjući glavu i malim po- kretom ruke podiže dugačke haljine da ne bi za prag zapela. Na čas se vidi dio prelijepe noge i Aleksandar uzdrhti od nenadane strasti.

Uzdrhtala je i ona iako se nije okrenula niti ga više pogle-dala.

Srećem stare prijatelje u Skopju. Metu Jovanovskoga, Go- rana i Vlatka Stefanovskoga, Bodu, Igora Džambazova...

Provode me kroz grad kao nekada. Braća Stefanovski daju poseban pečat ovome gradu. Možda najviše od svih povezani sa općim jugoslovenskim prostorom, ali baš zbog toga i najra- njiviji, jer malo im se od tih uloga duše vraća.

Džambazov je glumac, pjevač, kockar i još štošta što niti on ne zna da jest.

Znamo se s Pulskog filmskog festivala, gdje je došao kao sedamnaestogodišnjak i čitavo Ijeto pratio moje korake, kao i ja nekada korake Cice Perovića i Pavla Vujisića. Sada smo opet tu. Vodi me kroz Skopje, pokazuje mi znamenitosti, što u prijevodu znači - najznamenitije kavane.

Za to vrijeme, Lenka režira Antigonu Dušana Jovanovića u Kumanovu. Ostavlja svakogajutra našu malu Ninu kod roditelja prijatelja Zorana Raleva i juri na probe, a Zokijeva majka Donka, kako to samo makedonske majke znaju, tiho pjeva našoj Mrvici nježne pjesme i čuva njen san.

257

Igor me odvodi kod svoga djeda da kušam njegovo crno vino. Baraba, kakav jeste, nikad mi nije rekao da mu je rođeni djed po majci Petre Prličko.

Sjedimo na djedovoj terasi nad kojom se nadvila vinova loza i slušamo njegove filmske i teatarske priče. Smijemo se, a onda stari glumac na čas zastane i potpuno odluta mislima, ostavljajuči nas dvojicu da pričamo naše priče, a on se prepušta svojim tišinama.

Moj Vergilije, Igor Džambazov, pušta me samo na probe sa Milčom i Monijem Damevskim.

Moni je asistent režije i sin velikoga Makedonskoga glum- ca Damevskog.

Obilazimo makedonske gradiće i sela gdje ćemo snimatifilm.

Sve je tako pitomo i ubavo, iako se prijeteća grmljavina po- vremeno čuje kako se približava iza susjednih planina.

Odlazimo i na Ohridsko jezero i tamo u uskim ulicama po- pločanim starim kamenim pločama srećem neke svoje drugo- ve s maturalne ekskurzije. Oni u malim prodavnicama kupuju razglednice i slike Ohridskog jezera, otisnute na drvenim ploči- cama. Jedna takva slika jezera na komadiću drveta visjela je u mojoj roditeljskoj kući iznad televizora. Donio sam je majci sa svoje maturalne ekskurzije i ona je često pored slike pjevušila „Biljana platno beleše na ohridskite izvoriJ'

Iz snovitog priviđenja, budi me Igorov glas i gitara.Sjedimo u jednoj od malih kavana i pijemo crno vino. Tu-

ga za jug. Lenka i Igorova žena Iskra se smiju. Lenka joj gleda u kavu. Naša Mrvica šeta između stolova i ovi blagotvorni Ijudi je Ijube i nose na rukama. S nama za stolom je i mladi alban- ski glumac koji u filmu igra najmlađeg Haninog brata. I jedan makedonski pjesnik, koji kaže da je ovoga Ijeta Struga pusta.I pjesnici su, kaže, otišli u mirnije krajeve sanjati svoje zimske snove.

Opet grmljavina. Sad sasvim blizu iznad naših glava. Nina se uplašila. Doletjela je Lenki u krilo.

Vjetar podiže stolnjake i limene pepeljare odnosi u pijesak. Ne daj se Ines - viče mlada i nadasve lijepa konobarica sklapa- jući suncobrane i pozivajući goste da uđu u restoran. Prve kapi kiše i užurbani pokreti posljednjih kupača koji skupljaju stvari sa pijeska i bježe pod najbliže strehe.

258

Igoru se ne ide u restoran. Ni meni. Skupljamo se ispod zaštitničkog suncobrana, po kojemu već dobuje pravi Ijetni pljusak, i koji se, eto, u jednom času pretvorio u golemi, šareni kišobran.

- Još jednu bocu„Tuge"? - viče konobarici između Balaše- vićevih stihova koji dopiru iz restorana - Džaba vam novci moji sinovci, džaba vam bilo dobre volje...jer karta je kurva, izvin'te me što psujem i ja samo kažem onako kako čujem, i ako su lagali me- ne ija lažem vas... i čekam pravi čas...

Kiša tutnji nad našim glavama i uklapa se u brzi ritam pje- sme. Vjetar sve žešće vitla oko nas i mladi Albanac pridržava suncobran da ne padne.

Stavljam maloj Nini svoje sunčane naočale da joj pjesak ne ide u oči. Pokušava skinuti naočale. Kao da ju je taj nemir od kiše, vjetra i pijeska posebno uzbudio. Ili opomenuo. Vidjet će ona svijet. Iznutra i izvana. Znam. Nikakve naočale neće je moći zaštititi od opakih kiša. Dragica, Lenkina teta, čvrsto Ninu stišće na prsima. Grli je rukama i nježno joj pjevuši, kao što joj je stal- no, kao dobra vila, u vrijeme selidbi i naše gole borbe za opsta- nak, od Ninina rođenja pjevušila.

Vjetar ne popušta. Kovitlaci pijeska. Nebom svjetlucaju ša- vovi munja.

Zatamnjuje svijet.U ustima opori okus crnoga vina.Jedna se čaša vina prolila.Crveni tragovi„Tuge za jug" na stolnjaku.Krupni kadar Abdurahmana Šalje. Objektiv 75.Naginju se prema prozoru i gledajući u oblačno nebo, go-

tovo prošapće:„Uskoro će početi..."Početi?Zar je ikada završilo?Umro je Albahrudin prije kiše, ne vidjevši premijeru našeg

filma.

259

3.Zvijezda tjera mjeseca0 studenoj beogradskoj zimi, mudrosti Majkla Kejna, sajgonskim ulicama, beogradskim bolnicama, Perguntovskoj igri utjehe s majkom na samrtnoj postelji1 najtežoj Silvestarskoj noći kad se pucalo i potisnutim suzama plakalo

Postoje zime koje za svakoga od nas pripremaju svoju po- sebnu studen. Tako je i moja beogradska zima decembra '97. počela nekako rano i nenajavljeno. Nije bila samo studena i opaka košava već i povremene kiše. Ulice su postale studene. Izlozi. Lica. Plakati. I topli čaj je bio nekako hladan. Pića bez va- tre i proplamsaja.

Grad je gubio svoju toplinu. Majka mi se razboljela. Već pri našem zadnjem susretu, primijetio sam da je nekako naglo u licu posivjela i da se je teško kretala. Žalila se na bol u kukovi- ma, ali uvijek na njezin način, da nikome ne smeta i nikoga ne gnjavi svojim problemima.

Takva je bila čitavoga života. Sve s lakoćom i uvijek nasmi- jana.

Ja sam toga decembra snimao Mare Largo, jedan mali ta- lijanski film u blizini Đenove i na Azurnoj obali. Režiser je bio Ferdinando Vićentini Ornjani. Mlad čovjek sa kojim me je dosta toga povezalo i sprijateljilo, i s kojim sam, poslije par godina, snimio još jedan dobar i uspješan film? Nije igrao naročito tenis, ali je zato izvrsno svirao klasičnu gitaru. Razumio se i u vina. Očeva familija Ornjani bila je vlasnik bogatih vinograda u blizini Udina, a stariji brat je još uvijek u vinarskom biznisu. Stanovali smo u jednom od onih velikih i luksuznih hotela u Nici na samoj obali mora, pa iako nije bilo Jadransko, bilo je more, uz čije sam duge pješčane plaže satima šetao.

Noću sam često znao odlaziti u Kazino i pomalo dobivati na pokeru. Bio je to najbolji način da potrošim vrijeme, jer tih decembarskih noći san nije dolazio na oči. Poznavao sam sve dobre restorane u Nici i mijenjao sam ih svake večeri, što inače

260

nije moj običaj, jer kad nađem dobar restoran, obično ga ne mijenjam. Zakujem se za stol ili šank, pijem svoje crno vino i postanem dio toploga interijera.

U Nici sam, nakon par godina snimao i jedan dosta veliki englesko-francuski film sa Majklom Kejnom i Majklom Kitonom0 kojemu sam znao malo, jedino da je igrao Betmena u jednom od tih američkih letećih filmskih cirkusa. Scenarij je bio dosta površan, iako se moja uloga izdvajala, kao možda najbolje na- pisana.

Jednoga dana, snimali smo scenu u kojoj ja trebam proći pored Majkta Kejna, koji drži revolver u ruci i tjera me u neki ka- vez da me tamo zaključa. Način na koji je režiser, inače odličan1 poznat u svijetu filma, postavio tu scenu, učinio mi se nepriro- dan i krut. Ja sam mu pokušao objašnjavati nešto, dok je Majkl Kejn, strpljivo, poput pravoga engleskog džentlmena stajao na svojoj poziciji držeći revolver u ruci i čekao da še naša diskusija završi. Onda me je u jednom trenutku, dok sam prolazio pored njega uhvatio za ruku i šapnuo mi:

- Rade, ti si apsolutno u pravu, ali ako učiniš to kako ti on predlaže, mnogo ćemo brže snimiti ovo sranje od scene.

Majkl Kejn spada u tipove koji iskaču iz holivudskog stri-pa.

Sprijateljili smo se na snimanju filma MimiAmerikanac, ko- ga smo snimali u Vijetnamu i Australiji. Ima prelijepu ženu, koja je bila jedan od najuspješnijih svijetskih foto-modela. Indijka jei pomalo liči na moju Bolivijanku.

Jedne večeri sjedili smo u jednom lijepom i egzotičnom vi- jetnamskom restoranu u koji su nas dovezli biciklima-prikolica- ma (rikše), koji liče na naše male fijakere, samo što su umijesto konja upregnuti neki vitki, mišićavi mladići, koji čitave večeri razvoze otmjene turiste po ulicama Sajgona.

U Sajgonu su svi na biciklima. Rijeke Ijudi na dvokotačima jure širokim cestama, dok se oko njih utrkuju jata komaraca, a škrta ulična rasvjeta pretvara tu proletersku masu na biciklima u neku nestvarnu paklensku sliku grada koji se raspada i koji će negdje potonuti, potresom zatrpan ili kugom poharan.

Ti vijetnamski proleteri u plavim radničkim bluzama, jure na svojim biciklima i izrađuju jeftine tenisice u nekim velikim američkim tvornicama

261

„Zar smo se za to borili", rekao bi netko od naših prvobo-raca.

Majkl potječe iz siromašne radničke obitelji, negdje s peri- ferije Londona i toje valjda razlog njegove neposrednosti. Priča mi o svojoj mladosti i druženju sa Piterom O'Tulom i Ričardom Bartonom.

- Bili su pravi alkosi - kaže.- Koliko su pili? - pitam.- Litru i pol...-Viskija?-Viskija.-A t i ?- Ja sam bio za njih amater. Pio sam samo litru na dan.Uloga koju sam igrao u filmu, bila je jedna od najboljih

koje sam dobio u američkim filmovima. Igrao sam policijskog inspektora Vigoa koji pokušava kao Porfirije u Zločinu i kazni, uhvatiti u stupicu svoga Raskoljnikova. I odigrali smo tih četr- naest scena, Majkl i ja, uistinu pristojno.

Možda je to bio i najbolji dio filma.Bio sam šokiran kada sam, nakon montaže filma, saznao da

je moja uloga gotovo izbačena.- VVelcome to Hollywood, Rade - rekao mi je na premijeri

pisac scenarija Kristofer Hempton.

Čekajući Novu 1998...

Majka je nakon operacije kuka ležala u beogradskoj orto- pedskoj klinici na Banjici. Čim sam završio zadnji kadar filma u Nici, pojurio sam u Beograd. S aerodroma sam otišao pravo u bolnicu i sretno grlio majku i razmotavao joj poklone koje sam joj iz Francuske donio.

Smiješila se i bila sretna što sam pored nje, iako mi nije pro- maklo, kako joj je čitavo tijelo nemoćno podrhtavalo i kako je s mukom prikrivala bolove. Pripisivao sam to teškoj operaciji i njezinim godinama.

Dolazio sam svakoga dana kod majke. S Andrejom, bratom Boškom ili sestrom Nevenkom, koja je sve vrijeme majčine bo- lesti bila pored njezina kreveta. Mi Ličani zovemo najbliže rođa-

262

ke sestrama i braćom, a i držimo mnogo do toga roda. Hrvati ih zovu bratićima i sestričinama.

Prolazili su dani a majka se i dalje slabo osjećala. Više ni- je uspijevala sakrivati snažne bolove koje je i dalje osjećala u predjelu stomaka i doktori su je poslali ponovo na ultrazvuk. Bili su iznenađeni kada su otkrili veliki tumor na želucu. Prije petnaest dana je snimak na istoj glasovitoj klinici VMA pokazi- vao da je sve u redu i nije bilo ni traga od tumora. Znači da su pomiješali snimak, jer se inače ne bi usudili na ortopediji pri- stupiti kompliciranoj operaciji kuka. Vjerojatno su nekom ne- dužnom, kome je zalutao majčin snimak sa tumorom, otvorili i zatvorili utrobu i poslali„izliječena" kući da uzsarme i prasetinu proslavlja novogodišnje blagdane!

Moj prijatelj doktor Goran Milašinović bio je Ijut i zabrinut. Nakon lutanja po raznim klinikama, gdje su joj potvrđivali ili nijekali dijagnozu, na njegov prijedlog, preselili smo majku na Prvu hiruršku u Klinički centar Srbije, to jest na odjel dr Zorana Krivokapića, čuvenog gastrologa i sjajnog kirurga.

Bio je i nadasve simpatičan i drag čovjek, koji nam je svima ohrabrivim riječima unio dosta optimizma. Svima, osim mome starom ocu, koji je već od samoga početka majčine bolesti za- brinuto uzdisao.

Odjel dr Krivokapića, svojom čistoćom i urednošću potpu- no je odskakao od sumorne slike srpskih bolnica, u kojima se bijeda i siromaštvo države ogledalo na svakome koraku. Bez dovoljno vate, gaze, lijekova, sa posteljinom koja se danima ni- je prala i provjetravala i krevetima po hodnicima, beogradske bolnice su podsjećale na kadrove iz ratnih filmova. Uostalom i bila je to zemlja koja je prolazila svih tih godina kroz rat, iako to njihovo političko rukovodstvo nije nikada službeno priznavalo, te se pravilo da to ranjenici po beogradskim bolnicama sa neba padaju.

Odlazio sam kod majke po nekoliko puta na dan naizmje- nično s ocem, jer nisam mogao podnositi njegovu otvorenu za- brinutost koju nijeznao skrivati pred majkom. Nasuprot njemu, trudio sam se, krijući i potiskujući svoje suze, svim silama da joj podignem moral. Često sam pričao viceve i donosio gitaru. Pjevao sam joj i svirao pjesme koje je voljela, na opće veselje sestara i bolničkog osoblja. Bio sam kao Ibsenov mladi Per Gint, koji počinje sa svojom na smrt bolesnom majkom igrati njihovu

263

posljednju igru. I ona ju je, nama za Ijubav, igrala vješto prikri- vajući bol i zebnju, koji su joj potresali iznemoglo i oslabljeno tijelo.

Dr Krivokapić je odlučio operaciju odložiti za nekoliko da- na, jer mu se činilo da je čitava bolnica suviše zaokupljena do- čekom Nove godine. Bolje je to učiniti odmah poslije praznika, rekao nam je. Dao nam je dozvolu da, ako to ona želi, odvede- mo majku kući tih nekoliko dana.

Umorno i sretno se nasmiješila na tu vijest. Kao neka dje- vojčica. I izgledala je kao djevojčica, čije je bijelo ispijeno lice sijalo nekim uzvišenim sjajem, a lijepe modre oči skupljale u sebe svu tugu dana.

Andrej, koji jejedan od onih koji se„u sve razume", predlo- žio je da majku ne vozimo kući bolničkim kolima, jer su, kaže, sva stara i bezamortizera, a do njihova maloga stana na Konjar- niku treba proći oštećenim cestama punim rupčaga. Uostalom, to potvrđuje i nesretni pad moje sestre Nevenke u jednu takvu rupu u nekoj mračnoj beogradskoj ulici, nakon čega je slomila obje noge.

Dakle, Andrej je od nekog svoga imućnog prijatelja naba- vio veliki i luksuzni auto kojim ćemo prevesti majku iz bolnice do kuće. Vozač je bio neki mladić, izbjeglica iz Krajine, plave ko- vrdžave kose i gotovo dječačkog lica.

Smještamo majku pažljivo na spušteno prvo sjedište i umatamo je u deke. Ja sjedam na zadnje sjedalo iza šofera, pri- državam majku i namještam jastuke oko nje.

Mladić vozi lagano i sa zadovoljstvom primjećujem kako je moj drugar Andrej imao pravo, jer kola gotovo klize beograd- skim ulicama. Spuštamo se ulicom Generala Ždanova, pa Ne- manjinom i Kneza Miloša. Prolazimo pored Generalštaba, Vla- de Srbije i Ministarstva spoljnih poslova, u kome sam na poziv Leke Lončara prije par godina pozvan da popijemo bocu šam- panjca, koju je otvorio toga jutra, nakon što je podnio ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova Jugoslavije, koja se upravo počela raspadati.

Nedjelja je popodne i gotovo da nikoga nema na cesta-ma.

- Otkuda si ti, sine - upita majka mladića.- Od Knina...

264

To je značilo da nije iz Knina, nego iz nekog sela oko Knina. Tako sam i ja uvijekodgovarao na slično pitanje da sam„od Ko- renice", iako sam iz Bunića. Još ga je propitala o roditeljima, imali braće i sestara i gdje i što radi...

Nedjelja popodne. Zubato sunce sija hladnim sjajem i ma- gla se hvata na stakla automobila.Vozimo se kroz ovaj grad koji nikome od nas ne pripada.

Onda odjednom, usred neke prijeteće tišine u kojoj se sa- mo čuo uredan i tih rad motora, moja majka zapjeva onim nje- zinim toplim, melodioznim glasom:

Zvijezda tjera mjeseca za goru ga zatjera za goricom vodica na vodici curica bijelo lice umiva...

U njenom glasu nije bilo ni traga tuge, nego neke goto- vo radosti i počasti ovome lijepom, sunčanom, decembarskom danu i životu koji se unatoč svemu, odmotava i dalje ko klupko šarenim koncem namotano. Njena krajiška pjesma odjekivala je pustim Beogradom i ko najčistija biserna voda, protjecala kroz ulice glavnoga grada.

Zapjevao sam i ja s njom instinktivno slijedeći svoju Per Gintovsku ulogu, dok su široke beogradske, betonske ceste.i trgovi promicali pored nas i pretvarali se u tople krajolike Kr- bavskoga polja i planinskoga prijevoja Vrpila, preko koga smo majka i ja toliko puta pješice prelazili od Debeloga Brda do Ko- renice. Njen nježni, topli glas, milio je kroz moju koštanu srž, pretvarajući taj mirni, sunčani, nedjeljnji dan u najljepšu pje- smu našega života.

Auto je naletio na neku malu izbočinu na cesti, od čega je majčin glas bolno zatreperio.

- Oprostite - prošaptao je mladić, niz čije su se dječačko lice kotrljale krupne suze.

265

4.Agonija

U malom jednosobnom stanu, u Blagajskoj ulici br. 8, na prvome katu, gdje su moji roditelji živjeli svoje izbjegličke da- ne, bilo je veselo i živo.

Skupili su se rođaci i prijatelji. Svi su nekako bili optimistič- ni. U redu, tumor je tu, ali doktori su rekli da se može operirati. Postojala je nada. Nije sve izgubljeno. Brat od ujaka Boško Ma- tijević, koga je majka posebno voljela, jer je bio baraba i bekrija, ali nježnog i dobrog srca, bio je glasan kao i uvijek. Započinjao je razne pjesme koje je majka odmah prihvatila slabašnim gla- som, iako bi se brzo umorila.

Tu su bila i ostala moja braća od ujaka. Mane, koji je i sam doktor, zatim Dudo i Vladimir, pa sestra Nevenka, tetka Danica, stric Stevan, susjedi Ljubinka i Sveto, koji su se brinuli o ocu ot- kad se majka razboljela. Bile su tu i moje djevojčice Nina, Vanja i Mimi. I Lenka. I zet Danko Kuzmanović, koji je donio svoju rakiju iz Banjaluke. I netjaci Saša i Boris. I moja rođena sestra Milica, tiha i šutljiva kao uvijek.

Pila se rakija i pivo. I svi su bili nekako uzbuđeni i sretni da je majka tu među nama i da je vesela (čak je, na Boškovo nava- Ijivanje, popila gutljaj rakije i nasmiješila se).

Samo je otac, mrko gledao ispred sebe i glasno uzdisao.Sjedio sam do majčinog uzglavlja i držao je za ruke.Trudio

sam se prikriti svaki trag tuge i zabrinutosti i prilično sam vješto igraotu tešku ulogu.

Sestra Milica je uz pomoć mojih djevojčica okitila malibor.

Nekada smo, u našoj kuci u Vinkovcima, kitili bor kolačima koje nam je majka ispekla u rerni, a prije toga, ja i sestra, mo-

266

delirali razne figurice od tijesta. Ja sam najviše volio„medvjeđe šapice" i sestri je teškom mukom uspijevalo da ih očuva do po- noći od mojih proždrljivih nasrtaja. Vješali smo na grane svile- ne bombone umotane u srebrni i zlatni celofanski papir, i slike holivudskih glumaca i jugoslavenskih nogometaša, koje su išle uz čokoladice, koje smo sestra i ja skupljali i čuvali u našim al- bumima. Sestra je obožavala Elizabet Tejlor i Alena Leda, a ja Zebeca i„Partizan". Za grane su se vezivale i prave male svjećice od voska, a glavna atrakcija su bile prskalice, koje su goreći, ba- cale iskričave zvjezdice oko sebe. Bio sam potpuno lud za tim čudom od pirotehnike. Na vrhu bora je umjesto ukrasnih šiljakai kuglica u raznim bojama, stajala crvena petokraka izrađena od plastike, koju je otac donio sa neke prvomajske proslave iz mjesnog Socijalističkog saveza i koju nam je spojio žicama sa strujom.

Sestra i ja smo brzo oglodali naš„organic" bor, a petokraka je svijetlila i po danu i po noći, od 31. decembra pa sve do ranog proljeća i proslave Dana oslobođenja Vinkovaca. Bor bi se već sav sasušio, ali crvena petokraka je i dalje žmirkala u predsoblju naše obiteljske kuće u Vinkovcima.

Oko majčinog kreveta su se tiskali rođaci i komšije. Mala soba je isparavala mirise njihovih oznojenih tijela koji su se mi- ješali s mirisima kiseloga kupusa, sarme i kobasica što su dopi- rali iz kuhinje u kojoj su majku spretno zamjenjivale komšinica Ljubinka i tetka Danica.

Mora da su ti snažni mirisi stvarali mučninu u njenom bo- lesnom tijelu i zahvalno me je pogledala kada sam, gotovo komandirajući, naredio rođacima i komšijama razlaz i otvorio širom prozore. Oštri zrak je naglo prodro u sobu kroz zrake po- podnevnog, mrzloga sunca, koje je umorno zapadalo i izvana su se čule petarde, ponekad izmješane i sa pravim puščanim paljbama. Ovdje gotovo svaka kuća ima vatreno oružje. Puca se uvis. Prema nebu. Ali ima li razloga za slavlje?

Pale li se i dalje svijeće za sve žrtve rata ispred Skupštine Sr- bije, gdje se uporno skupljaju neki dobri i zabrinuti Ijudi, među kojima su najredovitija bila i lica mojih prijatelja Borke Paviće- vić i Nikole Barovića. Nekom pustom ulicom, u to vrijeme, osa- mljen šeta moj prepametni drugar Dragan Babić-Babura...

- Ajde, majko, malo juhice - pokušavala je sestra, bez mno- go uspjeha.

267

Jedva je, nakon intervencije zeta Danka, koji je u familiji, osim što je bio posebno voljen i štovan, imao i neprikosnoveni doktorski autoritet, teškom mukom progutala dvije žlice pileće juhe i žličicu jogurta.

Zatim su moje djevojčice izvele za svoju baku plesove ko- je su naučile u svojim baletskim školama u Londonu. Obučene u bijele haljinice i baletske papučice, poskakivale su dražesno pred majkom, koja ih je nakon razdraganog osmijeha, odjed- nom nekako posebno sjetno pogledala i, duboko uzdahnuvši, odmahnula rukom. Kao da je u tom nestvarnom dodiru sa mu- zikom Šopenovih etida, koja je dopirala sa maloga kasetofonai uz koju su moje djevojčice igrale, gotovo nekom apstraktnom intuicijom shvatila da je za nju igra svršena.

I nije u tome uzdahu i odmahivanju rukom bilo neke op- ćenite nesreće zbog težine bolesti i neminovne smrti, koliko osjećanja duboke nepravde što ih uskoro više neće gledati, a nije ih se zbog svih ovih naših zajedničkih izbjegličkih godina dovoljno nagledala.

Otac se zatvorio u kupaonu i tamo, naslonjen na rub kade, glavu zaronio u svoje velike šake.

Sjedimo tako, natiskani i skupljeni oko majčinoga kreveta, kao oko našega ličkoga ognjišta, ovdje u srcu„majke Srbije", ko- ja nema volje a ni snage, da toplije prigrli sve te svoje izbjegle Krajišnike što se ko promrzle zvijeri šuljaju predgrađima Beo- grada.

„...Tuđa zemlja ima svoje, ne poznaje jade tvoje..."„Tuđa majka Ijubi svoga..." godinama je urlao u mikrofon

splitski komičar šjor Lorenco, koji je na„Veselim večerima" izvo- diotu Preradovićevu pjesmu, na različitim jugoslavenskim jezi- cima i narječjima, uz salve smijeha od Triglava do Đevđelije.

Tetka Danica me zove u kuhinju i, kao nekada kad sam bio dječak, nudi me raznim jelima, koja je tako ukusno znala pri- premati.

- Jedi, sunce tetkino...Ta rečenica me sjećala njenoga Sombora u kome je bi-

la mlada učiteljica i gdje sam ja često preko zimskih raspusta dolazio, na opću radost njezine djece, male sestre Rajke i još manjeg brata Željka.Tetak Žarko je bio bivši prvotimac Veleža iz Mostara i davao mi je prve prave, profesionalne poduke iz

268

nogometa. Ali, pamtim i somborske kafane u koje me je volio voditi i prve tamburaše što su mi za stolom svirali.

Ta teška Silvestarska noć prolazila je tromo te večeri kroz mali stan u Blagajskoj ulici itekpokoja poznata melodija kojaje tiho dopirala sa TV stanica Beograda podsjećala je sve skupa na novogodišnju noć i svečanost trenutka.

Lenka i ja smo odveli djecu kod nana-Nine (kako unuci zo- vu Lenkinu majku), gdje je obitelj tiho i tužno dočekivala prvu Novu godinu bez Lazara. Ninočka je (kakojezovu kćeri i zetovi) podijelila svima Lazarovu knjigu, upravo izišlu iz štamparije - Španija moje mladosti, s podnaslovom Pismo mojoj deci.

Oko devet navečer dolazio je Djed Mraz i sva su djeca mo- rala otići u jednu od soba i tamo čekati dok majke, to jest sestre Udovički, razgovaraju sa Djedom Mrazom i ponude ga čašom mlijeka i kolačićem. Jedne godine se sestra Ani sjetila da bi tre- balo dodati i malo mrkve za jadne umorne sobove koji voze Djeda Mraza po cijelome svijetu.

U stvari, sve je to bila izmišljotina gospođe Karoline Udo- vički Sančez de Lozada, kojom je ona godinama dočekivala i ispraćata komunističkog Djeda Mraza, jertobože, onjebiojako zauzet i nije mogao lično uručiti darove svoj djeci na svijetu. Sestre Udovički u tome trenutku prosto podivljaju, utrkujući se koja će bolje glumiti razgovor s Djedom Mrazom, to jest imiti- rati glas svoje majke iz njihova djetinjstva.

Ani, koja je uvijek najtiša i posebno samozatajna, uzela je na sebe da umjesto Djeda Mraza hitro ispije čašu mlijeka i po- jede ponuđeni kolačić. Prije je to uvijek činio Lazar, te su jedne godine sestre Udovički otkrile tu nježnu prevaru, kada su opa- zile tragove mlijeka i šećera oko usana svoga oca.

Ja sam više volio okrutnu istinu našega oca Daneta, koji mi je već u mojoj petoj godini saopćio da Djed Mraz ne postoji i da se to komšija Barišić obukao u Djeda Mraza te po susjedstvu dijeli darove djeci.

Onda je zazvonio telefon. Otac me zove kući jer je majka dobila jake bolove u stomaku.

Zovem Gorana.Vozimo je u dežurnu bolnicu.Tamo joj ispumpavaju vodu

iz stomaka i daju injekcije za smirenje bolova.Vraćamo se kući.

269

Po drugi put ovoga dana. Majka leži u bolničkim kolima, blijeda i iznemogla. Prolazimo istim putem kojim smo jutros, kroz osunčani Beograd, pjevali naše krajiške pjesme.

Kroz šoferska stakla bljeskaju šarena svjetla i jeftine neo- nske dekoracije. Tu i tamo iz polumraka izranjaju posteri Milo- ševića, Šešelja i Vuka Draškovića, koji pri toj noćnoj rasvjeti iz vidokruga vozila hitne pomoći djeluju sablasno i zastrašujuće.

Prve pahulje snijega spuštaju se na okna bolničkog auta i šofer, uz vesele komentare, uključuje brisače.

- Majko, evo snijega - govorim joj stišćući joj blago ruke.- A jutros je bilo ko proljeće - prošapće tiho i gotovo se

nasmiješi.Da.Jutros je bilo proljeće.Ko da su četiri godišnja doba prošla u ovome zadnjem da-

nu decembra, hladne beogradske zime, 1997. godine...

270

5.Koncert za vlastiti korijenO definitivnom odlasku, podstanarstvu u Vanesinom velikom srcu, Muving teatru iponovnom buđenju samoga sebe

U Sloveniji smo ostali dva mjeseca, tek toliko da odigram tih nekoliko predstava. S Vanesom smo bili stalno u vezi. Pri- premali smo naš koncert, koji se trebao održati u Mančesteru, izmjenjujući svakodnevno faksove. Bilo je tu mnogo sudionika. Ona je sa svoje strane pozvala dosta poznatih engleskih gluma- ca, među kojima i Denija de Luisa i Roberta Koltrejna, a ja sam organizirao muzičare i Zlaju Arslanagića, kojega sam našao u Londonu. Zlaja je dugo bio u okupiranom Sarajevu, a onda jed- ne noći, kada su se sasvim istanjile granice Ijudske izdržljivosti, odlučio je da i on pokuša pretrčati tu smrtonosnu aerodromsku pistu, koja je vodila u slobodu, ali, bogami, neke i u smrt.

Koncert je održan krajem šestog mjeseca u mančester- skom kazalištu Royal Exchange. Bilo je na koncertu mnogo En- gleza, ali se skupilo i mnogo našega svijeta, iz čitave Engleske. Uglavnom mlade raje. Zlaja i ja pjevali smo malo njegove, pa malo moje, pa onda malo i prave bosanske. Koncert je bio pravi rokenol hepening. I mnogo suza je bilo. I iskrenih poruka gradu Sarajevu i njegovim stanovnicima koji su herojski izdržavali ap- surdnu ali nemilosrdnu opsadu.

Nakon koncerta, direktor teatra i glavni režiser ponudio mi je da igram jednu od glavnih uloga u novoj predstavi koja se trebala početi raditi početkom desetog mjeseca. Ali ja sam trebao snimati film u Makedoniji i nisam bio siguran hoću li us- pjeti stići na početak proba. Na kraju, producenti filma, koji su vidjeli koliko mi je stalo do toga projekta, uspjeli su organizirati da odmah nakon mog zadnjeg snimajućeg dana u Makedoniji letim za Amsterdam, a iz Amsterdama malenim taksi avionom u Mančester na prvu čitaću probu.

271

Leteći iz Amsterdama u London, u niskom letu, baš nekako između oblaka, koje sam čini se mogao i dodirnuti da sam htio, ili prosuti u njih malo viskija za sreću kroz prozorčić malenoga aviona, osjećao sam da sam neka velika ptica koja zauvijek na- pušta svoj kraj, bez obzira na to što leti obrnutim pravcem od svog južnjačkog gnijezda - na sjever. U meni kao da se budio novi čovjek i neka silna energija ispunjavala mi je čitavo tijelo. lako nisam znao što će mi sve donijeti film Prije kiše, osjećao sam da je moj Aleksandar pravi džoker na koga sam iz svega srca zaigrao.

Predstava se zvala Smoke. Dim. Napisao je tu predivnu dra- mu engleski pjesnik i dramski pisac Rod Vuden, s kojim smo Lenka i ja uskoro postali bliski prijatelji. Lenka je zapravo još neko vrijeme ostala u Skopju, gdje je postavila jednu od svojih najboljih režija, Antigonu Dušana Jovanovića, a zatim mi se s našom Mrvicom pridružila u Mančesteru. Počeli smo upozna- vati razne Ijude i, naravno, sve vrijeme bili u stalnoj vezi sa Va- nesom. Dolazili smo povremeno i u bivšu Čerčilovu kuću i sve više vremena provodili u Londonu.

Približavao se i kraj moga angažmana u Mančesteru i treba- li smo se uskoro, iz našega sna, ponovno vratiti u našu sloven- sku stvarnost, koja nije izgledala nimalo ružičasto. lako nemam i neću nikada ni imati dovoljno riječi da se zahvalim svim svojim slovenskim prijateljima koji su mi dali utočište i državljanstvo i pasoš da mogu uopće putovati po svijetu, ipak je moja sloven- ska pustolovina bila jedna velika muka. Nije, naime, istoglumiti na engleskom i na slovenskom.

U Sloveniji sam se osjećao kao slon u staklenoj čaši govo- reći taj nježni, melodiozni i prekrasni jezik, i bio sam spreman odustati od toga uzaludnog truda da me nisu s toliko srca po- državali prijatelji Radtko Polič i Dušan Jovanović. Ali u Sloveniji me spasilo i pjevanje. Moj novi mladi i beskrajno talentirani pri- jatelj Jure Ivanušić, s kojim sam koncertirao na temu Krleže, ali tu je bio i i veliki mag pjesme, pravi čarobnjak koji je uspio sve Slovence pretvoriti u ovisnike njegovih sjetnih melodija, Vlado Kreslin.

U Engleskoj, bio sam samo jedan od bezbrojnih stranaca koji se tu bori za svoj goli život. I tko zna kako bi to završilo sa

272

mnom da nakon našeg povratka u Sloveniju, dok smo tako sje- dili u našoj maloj kuhinji u Fužinama, a nakon što sam s Laza- rom odigrao dvije partije šaha, Lenka nije progovorila svoju, za nas sudbonosnu rečenicu:„Pa, Suki" tako me je ponekad zvala, „ako već treba da igraš na stranom jeziku, bit će bolje da to činiš od sada na engleskom"

I otišli smo nazad u London, sad na poziv Vanese Redgrejv i njezinog brata, sjajnog glumca i divnog čovjeka Korina Red- grejva. Oni su upravo osnivali svoj internacionalni teatar, koga su nazvali Moving theater. Lenka je postala jedan od umjetnič- kih direktora, a ja sam dobio priliku igrati s Vanesom. Budući da teatar nije imao novaca, Vanesa nas je smjestila u svoj stan. Tamo su kod nje uvijek stanovali poneki beskućnici. Upravo tih dana odlazio je natrag u Rusiju jedan njezin prijatelj koji je mjesecima stanovao u njezinom stanu sa svojim starim rodite- Ijima.

Mi smo bili sljedeći stanari u tom konačištu Vanesina otvo- rena srca.

Dijeleći stan i zajednički život, sve više smo se upoznavali. U njezinom stanu je rođena i naša nova djevojčica Vanesa-Va- nja. Živjeli smo kod nje godinu dana, a zatim odlučili kupiti svoj stan. U njemu je rođena i naša treća djevojčica Milica-Alma. I, eto, tako živimo sada u stranom svijetu. Naše djevojčice govore engleski i naš jezik. Ali engleski im je prvi jezik. Na njemu misle, u njemu žive svoje igre i svoje tajne. Pomalo im zavidim. Ja još uvijek mislim na svome jeziku, iako živim od engleskog. I nije mi lako. Pokušavati zadržati strast ovoga zanata, u kome sam ponekad znao bivati majstor, vraški je teško na stranom jeziku koji ne ulazi u sve dubine tvoje duše. A htio bih, kako sam već samoga sebe navikao, uvijek sve do kraja davati. Ali valjda je takva sudbina lutalice.

Ipak, nisam odustao od lutanja. Ono je, uostalom, uvijek bilo dio moje osobnosti. Uvijek sam lutao. Nisam znao ostajati. Ni u gradovima, ni u vlastitoj kući. Uvijek me je cesta mamila svojim nepredvidivim krajevima. Zvala me je kao Kirka. I zavo- dila. Danas sam ovdje, a sutra u nekoj posvema nepoznatoj pla- veti. Danas sam, eto, u Los Anđelesu, tu, samo nekoliko ulica od dugih pješčanih plaža Tihog okeana, a sutra opet u mirnim lukama brijunskoga otočja, gdje visoka tvrđava Minor čeka da

273

na njenim starim drvenim jarbolima podignemo novu zastavu još jedne Uliks sezone.

Meni se još uvijek plovi. Meni se još uvijek putuje. Svijet je tako prokleto malen!

274

6.Sofija, urnebesna tragedijaO rasutim recenicama među beogradskim kolegama, jednoj (gorkoj) kavi u ambasadi i nekoliko viskija, glavnom krivcu raspada Jugoslavije, bugarskim taksistima o malom autobusu koji voziza Beograd

Znam sigurno da je bila '95. godina, jer Vanja je još bila u kolicima, kad sam na poziv Gorana Markovića došao u Sofiju snimati film Umebesna tragedija, po drami Dušana Kovaćevića.

Marković je spadao u one hrabre beogradske intelektual- ce koji su se od samoga početka žestoko opirali Miloševićevoj strahovladi, te je i ovaj svoj film, za koji je dobio novac od ne- koga francuskoga fonda, odlučio snimati u Bugarskoj, a ne u Beogradu, gdje se radnja filma uistinu događa.

Prihvatio sam odmah ponudu, jer sam tako mogao pono- vo snimati sa svojim prijateljima i na svome jeziku. Veselio sam se pomisli da ću ponovo biti u kadru sa Sonjom Savić, Draga- nom Nikolićem, Batom Stojkovićem, Oliverom Marković, Bog- danom Diklićem...

Mislim da je bio mjesec septembar, jer još je sve u gradu podsjećalo na Ijeto. Sofija je noćima isijavala od nesnosne vru- ćine, koja je, pomiješana s mirisima rastopljenog asfalta i uže- glog ulja iz lokalnih ćevabdžinica, opijala nekom balkanskom posebnošću, znojeći prekomjerno moje tijelo i ostavljajući vla- žne, siromašne plahte, razbacane po podu neuglednog i op- skurnog hotela.

Preznojavao sam se ja i od susreta sa svojim beogradskim prijateljima, koji su, bez obzira na to koliko i kako bili dragi, ipak, ostavljali iza sebe neke upitnike, neizgovorene riječi, neodgovo- rena pitanja. Ma koliko se trudili da podržavamo naša nekadaš- nja filmska druženja, igrajući poker na sitno do duboko u noć, ispijajući prekomjerne količine alkohola i zaklinjući se ponovo u uzajamne vjernosti i Ijubavi, neka nepojmljiva stranost se uvlači- la između nas i trovala naše ponovne pokušaje nježnosti.

275

Između nas rat je stao, kao što reče Arsen. Svojim gvozde- nim i nemilosrdnim hladnim jutrima, vezao je naše nekadašnje tople zagrljaje u nerazmrsive čvorove.

Pokušavam pohvatati Sonjine pomalo rasute, ali pametne rečenice, ali mi one propadaju kroz prste. Ne mogu ih uhvatiti, dokučiti, povezati, ni razjasniti. Odbijaju se, nekako, same od sebe. Onako čvornate zagonetne, odlaze u neko bivše, dobro i toplo vrijeme blizine i jasnoće, koje bi htjelo sačuvati svoj in- tegritet.

Trebao sam početi snimati svoje scene odmah po dolasku u Sofiju, ali kako to veoma često biva na filmu, zbog vremen- skih prilika, ili nekih drugih nepredviđenih razloga, plan snima- nja je promijenjen. Odjednom sam imao osam slobodnih dana. Mogao sam se vratiti u London mojoj Lenki i djevojčicama, jer sam se odlazeći od njih bavio samo kombinacijama kako da im se što prije vratim, što bih i učinio da me blizina Beograda nije toliko mamila.

Skoro dvije godine nisam vidio svoje roditelje. Odlučio sam odmah otputovati u Beograd i pametno iskoristiti nepred- viđene, slobodne dane. Saznao sam da jedan mali kombi vozi svakoga dana za Beograd i to točno ispred našega hotela.

Već sljedećeg jutra, kupio sam putnu kartu i uputio se oko 10 ujutro u Jugoslavenski konzulat u namjeri da dobijem vizu u svoj slovenski pasoš. Konzulat se nalazio baš do moga omilje- nog makedonskog restorana, u kojem sam, za vrijeme boravka u Sofiji, gotovo svake noći večerao.

Popeo sam se stepenicama na drugi kat. Što na stubištu, što u hodnicima konzulata, sreo sam nekoliko diplomatkinja kojima sam podijelio autograme, i koje su me ushićeno pitale brzopotezna i kratka pitanja iz poznavanja šou-biznisa, među kojima se izdvajalo pitanje - jesam li ja ili je Arsen napisao Ne dajse Ines. Sreo sam i dva mlada jugoslavenska konzula s koji- ma sam odmah stupio u prijateljske razgovore i dok sam čekao da mi u moj slovenski pasoš udare vizu„Krnje Jugoslavije", po- pio sam s njima dvojicom nekoliko viskača.

Tada se pojavila jedna službenica i rekla:- Jugoslavenski ambasador poziva vas na kafu u jugosla-

vensku ambasadu!- Gdje je ambasada? - upitao sam.- U susjednoj ulici, rekla je službenica.

276

- Odmah iza ćoška - rekao je simpatični Crnogorac, jedan od konzula, i dolio mi još viskija u čašu. - Vrag odnio priču!

Mogao sam se zahvaliti i ispričati da moram zbog filma na- trag u hotel, ali me neki vrag vukao na tu kafu.

Dva moja nova prijatelja, dva mlada konzula, povela su me osobno do ambasade.

- Ambasador je veoma fin čovjek.-Je li?- Profesor univerziteta - rekao je jedan od njih.- Esteta - dobacio je drugi.Ambasada jezaista bila odmah iza ćoška, kakojeto krajnje

precizno i familijarno objasnio jedan od njih. Iznad ulaza stajala je piavo-bijelo-crvena zastava, bez petokrake, i odmah do nje srpska zastava s orlovima i ostalim znamenjima.

Poveli su me na prvi kat, gdje me je krajnje Ijubazno po- zdravila sekretarica i rekla mi da je jedan od najvećih mojih obožavatelja. Zatim su me uveli u sobu ambasadora.

Razgovarali smo.Na moje stavove - zaurlao je.Ona dva Ijubazna i dobra konzula utrčala su u sobu, uhvati-

la me ispod ruku i brzinom munje iznijela niz stepenice do glav- ne kapije, te me izbacila kao šugavo pseto na ulicu, i čvrsto za mnom zatvorila vrata.

Stajao sam tako nasred ulice u Sofiji, u Bugarskoj, prokli- njući iznova svoju neobuzdanu prirodu, koja me je mnogo pu- ta, zbog moje naglosti i istinoljubivosti, ostavljala nezaštićenog na vjetrometinama.

- Kud sad, kume moj? - pitao sam se.Sad bih stvarno mogao negdje popiti kavu. Ili kafu. Ili ka-

hvu. Ili coffee!

Zvona

Zvona s obližnje crkve odjeknula su mi u ušima i podsjetila da postoji i vrijeme koje teče, a teklo je već nešto iza podne.

Kad god sam bio u problemu,ja uvijekodlučim popiti neš- to, pa makar me to stajalo srčane aritmije. Znam da bi me moj prijatelj Goran Milašinović, vrsni kardiolog i veoma uvažen pi- sac, ovoga časa ukorio, jer posljednjih godina on vodi zabrinu-

277

ta pogleda evidenciju i kontrolu svih mojih srčanih posrnuća, i određuje kojim lijekovima da varam svoje tijelo.

Skrenuo sam prema mome makedonskom restoranu, gdje me je neko makedonsko veselo društvance pozvalo za svoj stol. Popio sam čašu vina, pojeo komadić pečene janjetine i naručio taksi.

Nakon filma Prije kiše, postao sam prilično važan u Make- doniji.

Ono što sada slijedi u ovoj mojoj priči opisujem kao scene iz nekog od mojih akcijskih kriminalističkih filmova koje sam snimao.

Taksi sam čekao više od sata. Zatim me je šef restorana, koji je inače uvijek bio prije Ijubazan sa mnom, dosta hladnog po- gleda obavijestio da je taksi pred vratima. Pozdravio sam se sa svojim Makedoncima i sjeo u taksi. Rekao sam ime hotela, koga se ovoga časa dok opisujem sve ove događaje nikako ne mogu sjetiti, i zavalio duboko u sjedalo.

U glavi su mi se vrtjele scene iz Ambasade i prekorijevao sam sebe što sam si dopustio da uđem u tu dramu koja mi ovo- ga časa nikako nije trebala.

Vozio je neko vrijeme uz neku od većih ulica, a zatim, po- put akcijskih scena iz Francuskih veza recimo, naglo skrenuo u jednu manju ulicu i divljački počeo voziti kroz neke ulice koji- ma je samo on znao pravce, dok nije uletio iza neke benzinske pumpe, ispred koje su se mogli vidjeti poredani taksiji na taksi stanici.

Zaustavio je naglo auto i istrčao iz kola. Zatim su se prema meni zaletjeli neki Ijudi, po svemu sudeći bugarski taksisti, i po- čeli me izvlačiti iz auta i udarati šakama.

Pokrio sam lice rukama, kao jedan glumac iz Zagreba koji je u tramvaju, kada je započela neka tuča, počeo vikati:

- Čuvajte mi lice, ja sam glumac.Dok sam vikao „Što vam je, jeste li poludjeli?" neki je auto

u punoj brzini uletio i zakočio točno ispred nas. Iz auta je izle- tio neki čovjek, četrdesetih godina i pola na našem, a pola na bugarskom, rekao taksistima da je to njegova stvar i neka se ne miješaju.

Zatim me je prilično snažnim i dosta stručnim zahvatom ruke ispod desne mišice, ubacio na zadnje sjedalo svoga auta, i izletio iz te sporedne i slijepe ulice ponovo na glavnu cestu.

278

- Pa što se ovo desilo? - vikao sam.- Pijani su, a i zlikovci su. Htjeli su te opljačkati - govorio

je.Pa tko si onda ti, htio sam upitati, ali sam se u posljednjem

trenutku zaustavio, shvaćajući da moj neočekivani spasitelj mora biti neko važno lice za te taksiste, koji me ne bi tek tako prepustili nekom sasvim nepoznatom i slučajnom prolazniku.

Umjesto, dakle, da mu postavim to pitanje, počeo sam pri- tično uvjerljivo glumatati, vičući da se vratimo natrag da im ja jebem majku milosnu, hvatajući ga pri tom kao razbješnjela zvijer za revere kožnog kaputa, dok mi je on s nekim posebno radosnim smiješkom i uzdrhtalih nosnica, koje kao da su prepo- znavale nemoćnu žrtvu, što će se evo za koji čas naći tamo gdje je određeno da se nađe, govorio da se smirim i da nema smisla gubiti vrijeme na bugarske taksiste koji su, brat bratu rečeno, obični kriminalci.

Dok sam dalje uzdisao i škrgutao zubima, krišom sam ga, nekim krajnjim oprezom koji je u tom času progovorio u meni, pogledavao u retrovizor.

Moj spasitelj nije mogao skriti svoje uzbuđenje da je žrtva uhvaćena i pri tom idealno pijana, i da će se lako obračunati s njom.

Zatim je auto stao na crvenom svjetlu iza nekoliko auto- mobila.

Otvorio sam vrata, pogledao u retrovizor svog „spasioca", koji se nije ni okrenuo za mnom, nego me je s nekim poseb- nim i do kraja zagonetnim smiješkom gledao preko retrovizora, udarajući lagano po crno uokvirenom volanu.

Zatim sam potrčao preko velike ceste i kroz glavu su mi promicali kadrovi iz Godarovog filma Do posljednjeg daha. Tr- čao sam što sam brže mogao kroz neke male ulice, pokušavaju- ći što više i bolje zamesti trag.

Zatim sam utrčao u neki maleni kafić i tu zastao. Naručio sam viski i kavu i pokušao primiriti dah, paniku, te slagao u glavi košmarne detalje priče koja mi se dogodila.

Poslije sat vremena odšetao sam dojnterkontinentala", a kasnije i do našeg hotela koji nije bio tako daleko. Ispričao sam odmah Goranu Markoviću čitavu priču, a zatim i svim ostalim članovima filmske ekipe.

279

Mnogi su me sumnjičavo gledali ne vjerujući u ono što sam im govorio. Istinabog, uslijed panike sam valjda izgledao kao da sam iskočio iz nekog drugog filma. Ali, kako približiti bli- žnjima i suradnicima da mi se pola sata ranije radilo o glavi, i da sam mogao završiti u nekom kontejneru, u nekom jarku na periferiji Sofije!?

Jedan dobar prijatelj je poslije, kad sam okrenuo leđa, ko- mentirao da sam doživio„delirijum tremens".

Goran i bugarski producent predložili su da od sutra dobi- jem specijalne čuvare i veliki blindirani džip.

Odbio sam!Otišao sam po svoje stvari u sobu i spustio se do recepcije.

Odlučio sam čekati svoj autobus koji će me odvesti u Beograd ocu.

Nigdje nisam, toga trenutka, bio sigurniji.

280

7.StanovnikOtokaO lijepoj Dejzi i neukrotivu Roju, prvom pljesku Majkla Redgrejva i dokovima djeda Vujadina

Jutro je. Kroz prozor sobe, koja je privremeno naše utočiš- te, još jedan tipično engleski dan prodire kroz trepavice. Laga- no i ne bez boli. Mirisi i zvukovi tuđine. Bljeskaju ozarenja, ali i gorke podsjetnice. Posvuda šumovi grada i krovišta imperije.

U blagosti jutra ona stara trema: kuda? kako?One spavaju. Volim ih gledati dok spavaju. Uspoređujem

im lica i odabirem što na našoj kćeri pripada meni, a što njoj. Nalazim da Nina nalikuje i na mog sina Danila kad je bio tog uzrasta. Pažljivo joj zagledam dlan i uspoređujem ga sa svojim. Linija života joj je duža, a sklonost umjetnosti je duboko usje- čena u njezin maleni dlan.Ta naša mala Mrvica, kako je od milja zovemo, ima već dvije godine i pet mjeseci. I voli spavati s na- ma. Točnije - između nas!

Ona je kao rijeka kojoj smo mi obale.Ispod prozora, s Lenkine strane sobe, postavljen je dječji

krevetić. U njemu mirno spava naša druga kćer Vanesa Vanja, koja nas noćima uporno budi.

Soba je velika i prostrana i nekako ležerno nemarna. Vodi se kao gostinska soba u stanu i prije nas je ovdje stanovao je- dan ruski pisac sa svojim starim roditeljima.

Na zidovima visi nekoliko starih ostakljenih fotografija obi- telji Redgrejve. Lijepa Vanesina majka Rejčel i tako karizmatični otac sir Majkl Redgrejv. Na jednoj slici otac sjedi u invalidskim kolicima (bio je već tada, kažu, veoma bolestan), a Vanesa kleči pored njega. Igrali su scenu iz Kralja Lira za dokumentarni filmo sir Redgrejvu.

Obitelj Redgrejve je jedna od najvećih glumačkih dinasti- ja u Engleskoj. Vanesa rado priča o ocu, majci i njihovom glu-

281

mačkom životu. Vanesin djed po ocu imao je umjetničko ime Fortunato Sikamor, što bi u slobodnom prijevodu značilo kao „bolestan od Ijubavi". Imao je svoj maleni Cabare teatar i sam pisao i izdavao neke vesele komade. Njegova kćer7 Vanesina ba- ka, zvala se Dejzi i kažu da je bila jako lijepa. I ona je bila glumi- ca. Udala se za nešto starijeg od sebe engleskoga glumca Roja Redgrejva. Taj Roj je bio, čini se, beskrajno zanimljiv tip. Lijep i uvijek okružen lijepim damama.Tek mnogo kasnije otkrit će se da je već tada živio u bigamijskom odnosu, te je već, prije ne- go je upoznao lijepu Dejzi, imao jedan neraskinuti brak i jedno dijete. No, njegovo srce, čini se, pripadalo je lijepoj i mladoj glu- mici Dejzi, s kojom je dobio sina Majkla Redgrejva.

Početak stoljeća u Engleskoj, bez obzira na šekspirijansku tradiciju, nije sijao ruže na puteve teatra. Roj je zato odlučio da iskoristi neku povoljnu ponudu i otputuje u Australiju, odakle je obećao svojoj dragoj„gearly", kako ju je od milja zvao, da će je odmah pozvati čim se malo materijalno sredi i pronađe si- gurne uvjete za nju i njihova sina.

No, izgleda, nije sve pošlo u karijeri kako je očekivao, te su pisma koja su stizala bivala ispunjena uglavnom kuknjavama o teškoj situaciji u Obećanoj zemlji Australiji. Prošle su tako i dvije godine, a pisma iz Australije bivala su sve rjeđa. Lijepa i odluč- na Dejzi, kojaje očitoduboko voljela Roja pustolova, odlučilaje jednoga dana spakirati kofere, i sa svojim malim dvogodišnjim sinom Majklom sjesti na jedan od onih velikih prekookeanskih brodova, te se uputiti za Australiju.

Plovidba upravo tim slučajno izabranim brodom, a ne ne- kim drugim, odlučit će kasnije i njezinu sudbinu. Kao u nekom dobrom starom filmu, na brodu je srela jednog mladog čovjeka iz Londona koji je putovao na Cejlon. Do Cejlona im je trebalo mjesec dana plovidbe i imali su dovoljno vremena da se upo- znaju i otkriju neke naklonosti koje su ih upućivale jedno pre- ma drugome. Na Cejlonu je mladić napustio brod i, činilo se, zauvijek otišao iz njezina života.

Dejzi je produžila još mjesec dana prema Australiji, tj. pre- ma svome voljenome Roju, koji nije ni slutio da mu dolazi. Stigla je napokon u Melburn i nije joj bilo u to vrijeme teško pronaći engleskog glumca Roja Redgrejva, kojega su, čini se, dobro po- znavale gradske kavane i ulice, a i nije bilo mnogo kazališta u to vrijeme u Australiji.

282

Valja nešto reći kako su kazališta tog vremena, u toj dale- koj zemlji, izgledala. Na pozornicama je, u umjetničkom smi- slu, vladao pravi realizam. Osim što se nije zapravo ubijalo, sve ostalo je bilo do kraja realistično. Na primjer, postojao je čuveni prizor u kojem je Roj bivao uhvaćen i zatvoren u drvenu kolibu. Zatimje koliba bilazapravo zapaljena,a naš heroj Roj moraoje na konju u pogodnom trenutku izletjeti iz goruće kolibe.

I nakon jedne od tih čuvenih predstava, baš na samome kraju, kad su se glumci klanjali malobrojnoj publici (jer valja pretpostaviti da su hrvatski, talijanski i makedonski doseljenici, koji su uz Engleze činili tadašnju većinu australijskog stanovniš- tva, neizmjerno više bili zainteresirani za pravljenje vina nego za teatar), odjednom je na pozornicu istrčao dvogodišnji Majkl i potrčao svom ocu u zagrljaj.

Roj je spazio Dejzi, koja je stajala sa strane, zatim zagrlio sina i visoko ga podigao u zrak, objavivši publici da je to njegov jedinac i da je upravo doplovio brodom iz Londona. Bio je to i prvi veliki aplauz budućeg velikog i jednog od najvećih engle- skih glumaca.

Sreća Roja i Dejzi nije dugo trajala. lako se i ona uključila u glumačku trupu, teško im je bilo živjeti od teatra u toj, ipak još uvijek divljoj zemlji. A i Roj se nakon nekoliko mjeseci bračne idile ponovo vratio svojim starim navikama. Volio je društvo, ka- vane, pjesmu i lijepe žene oko sebe. Noći su obično završavali bračnim svađama, kojih je bivalo sve više. Dejzi je željela da se vrate u Englesku. Vlasnik tog čudnog putujućeg teatra, u kome su se, dakle, davali komadi s jahanjem konja i paljenjem koli- ba, pravim životinjama i pucanjem, ponudio im je - ili da dobiju nešto novaca za igranje predstava, ili da uzmu plaćenu kartu za London.

Odlučili su da Dejzi uzme brodsku kartu za London, a da Roj još malo ostane, jer je baš dobio jednu od uloga u prvome filmu koji se trebao snimati u Australiji. Obećao je da će se od- mah poslije snimanja vratiti u Englesku.

Vanesin otac, koji je tada imao već tri godine, pričao je poslije da se sjeća dobro te scene, kad je veliki brod odlazio, a uplakana majka ga držala na palubi, dok je nesretni Roj teatral- no trčao duž velikoga pristanišnog mola, bacajući crvene ruže za brodom koji je odlazio i ostao, popevši se na svjetionik, ma-

283

šući svome sinu i svojoj voljenoj Dejzi, sve dok brod nije uma- kao njegovu vidokrugu.

Brod je, ploveći natrag prema Engleskoj, ponovo stao na Cejlonu i, kao u nekom filmu, na brod se ponovo ukrcao onaj misteriozni mladić iz Londona, za koga se otkrilo da je bio dosta imućni vlasnik plantaža čaja na Cejlonu. Čitava priča je podsje- ćala na Klodelovu Razdiobu podneva. Romantična idila se na- stavila i u Londonu prerasla u pravu Ijubavnu priču, odnosno vezu. Preselila se ubrzo u njegovu veliku kuću u središtu Lon- dona i tu započela svoj novi život.

Roj je, kažu, nakon nekoliko godina ipak snimio svoj prvi film u Australiji, a ubrzo nakon toga i umro. Dejzi se tek tada udala za vlasnika plantaža čaja s Cejlona i rodila mu kćer Pegi. Majkl je odrastao i školovao se u najboljim engleskim koledži- ma i postao jedan od najvećih engleskih glumaca.

I moj djed Vujadin je putovao u to vrijeme brodom u dale- ke svjetove. Njegov cilj je bio Amerika u koju se zaputio sa svo- jim bratom Đurđem. Kopali su rudu u nekom rudniku u blizini LasVegasa. Nakon pargodina kopanja, uspioje zakopati i brata koga je, kažu, neki Turčin ubio nožem nakon svađe oko kaza- na, gdje se dijelio ručak. Iza toga se vratio brodom, na kome su ga, tvrdio je, pokrali. Možda je, pomislim ponekad, djedov brod pristajao baš u englesku luku u koju je Dejzi sa svojim sinom upravo uplovljavala!

Zamišljam svoga djeda Vujadina, kako se zagleda u lijepu Dejzi i dugo okreće za njom, gledajući je kako ulazi u taksi, dok ga gomila njegovih sunarodnjaka gura prema izlazu, glasno vi- čući i mašući iznad glava svojim koferima, torbama i emigrant- skim papirima.

Zamišljam i njegov povratak kući, preko Francuske i Švi- carske u svoju domovinu Austro-ugarsku, tj. u jednu od dale- kih njenih provincija, u malenu Hrvatsku ijošdalju i neznatniju hrvatsku pokrajinu Liku, gdje su ga čekale divlje planine i siro- mašna zemlja.

284

8.Chisvvick high roadO londonskim jutrima, šetnjama, našim Ijudima u tuđini, nogometnom dresu koji je kao zastava i Ristićevoj odluci

Iz hodnika se čuju tihi šumovi.To se Vanesa šunja u svome vlastitom stanu da ne probudi goste. Ona ustaje u šest ujutro i počinje raditi. Piše pisma nepoznatim i poznatim Ijudima u svi- jetu. Oštri svakoga dana svoju neslomljivu prirodu, kojom se bori protiv poroka našega vremena.

Već godinama, prkoseći na tim svojim barikadama, ona postaje na neki način Majka Tereza u svijetu umjetnosti. Ništa za nju nije teško kad treba pomoći bilo kojoj nesretnoj i ranje- noj duši u svijetu.

Ustajem pažljivo da ne probudim svoje tri djevojčice. Sku- ham Vanesi kavu, na naš način, i odlazim u jutarnju kupovinu. U malenom dućanu, točno preko puta Vanesine kuće, simpatični Indijac već unaprijed zna što svakog jutra kupujem.

Kruh i mlijeko, jogurt, novine... čekaju me u njegovim uslu- žnim rukama.

Ulica Chiswick high rood je puna malih i lijepih restorana. Vanesa posebno voli jedan tajlandski restoran. Kad god imamo nešto slaviti, odlazimo u taj maleni restoran.

Dvaput dnevno izlazim sa svojim djevojčicama u šetnju. I uvijek sretnem nekoga od noših. Čudno je to, na koji se način mi raspoznajemo u stranome svijetu! Gotovo da, kao životinje, na- njušimo jedni druge, po nekom samo noma svojstvenom i pre- poznatljivom mirisu. A možda tuđina koja odjekuje u svakome od nas čini naše pokrete posebnima, i nemilosrdno odaje naše porijeklo. Susretnem tako naše Ijude posvuda. Na ulici, u auto- busima, u podzemnim željeznicama. Neki mi se javljaju, a neki i šute. Ili imaju nešto protiv mene ili ih je naprosto stid i sebe i

285

mene, što se, eto, nalazimo u toj tako delikatnoj, da ne kažemo neprijatnoj situaciji.

Uostalom, što bi oni pitali mene, i što bih ja to mogao reći njima, i što bih ja pitao njih i što bi to oni mogli reći meni?!?

Naši Ijudi, naša posla

Sretnem tako, baš na pješačkom prijelazu, jednu ženu če- trdesetih godina. Bolje reći, pogledi nam se sretnu i ostanu dvi- je-tri sekunde prikovani, a zatim odlutaju svaki na svoju stranu ulice. Ona, ipak, vrati pogled i progovori prva.„Eeee.." reče. Bilo je možda i jedno„h", ali se nekako izgubilo u žamoru londonske svakodnevice. Bio je to onaj naš neumrli znak raspoznavanja, koji je u isto vrijeme i oblik razumijevanja ove naše nove stvar- nosti u kojoj smo se našli.

- Eee... - rekoh i ja, doduše malo kraće.- Jeste li i vi odozdo? - upita ona.Ja bih joj najradije rekao da sam obično odozgo, ali nije

vrijeme za šale toga stila, a osim toga, počeo sam se polako na- vikavati da se približavam pedesetoj, i da ta vrsta oštrog hu- mora, kojim sam se znao nekada braniti od napasnica, više nije primjerena mojim godinama.

- Pa da... da... - odgovaram nekako neodređeno i ne previ- še zainteresirano za razgovor.

- A odkuda ste? - mjerkajući me živahnijim pogledom upi-ta.

Ako joj kažem da sam iz Zagreba, hoće li je to povrijediti ili obradovati?

Uostalom, ne razgovara mi se toga jutra naročito, pa da skratim muku, rekoh:

- Jaz sem iz Slovenije.Ona me upitno, sva u čudu, gleda. Ne izgledaju njoj baš

tako Slovenci.- Slovenec sem - ponovih da je razuvjerim.- Aaaaaaa... - otegnuto će ona, dajući mi otvoreno do zna-

nja da su mi akcije potpuno pale. Slovenec? Vraga! Zagledavši se u semafor, čije je crveno svjetlo neuobičajeno dugo trajalo, kao da je namjerno odugovlačilo ne bi li se ovi zemljaci do sita ispovjedili jedno drugome i utvrdili tko su, što su i tako to...

286

Ušuti ona. Šutio sam i ja.Šutjela je i Nina.Vanja je spavala u kolicima.Onda me ponovo pogledala, i kao da se nečega prisjetila,

razvukla je usta u široki osmijeh.- Joj, šta vi meni ličite na Radeta Šerbedžiju.- Ma nemojte?- Pljunuti ste Rade...Eh, draga moja, mislim si ja, toliko sam pljunuti Rade, da

više nema na meni mjesta gdje me nisu pljunuli.- Ma... da niste vi stvarno Rade? - upitala me je.Odgovaram joj zagonetno, kao Oliver Mlakar iz onih čuve-

nih kvizemisija.- Možda jesam, a možda i nisam....Najednom se moja sugovornica uozbiljila. Nekako me na-

ročito pogledala, zatim pogledala djecu. A onda joj je lice dobi-lo neku posebnu čvrstinu i zategnutost.

- Pa to ste vi, Rade! To ste vi... stas... glas. Vi ste! Ponavljala je u sebi, za sebe, ne vjerujući svojim očima, a zatim je počela sočno psovati.

- Majku im njihovu, da im majku, što su nam oni lopovi napravili, da jedan Rade Šerbedžija čuva tuđu djecu po Lon- donu...

- Ne, ne, gospođo, to su moja djeca - vikao sam i ja sada, no ona je samo odmahnula rukom, te konačno dočekavši ze- leno svjetlo, otišla niz ulicu, sve vrteći glavom i mašući srdito rukama u nevjerici.

„Naši Ijudi i običaji" - rekao bi Krleža -„nikad vas nitko ne- će opisati. Blago nama koji smo vam pjesnici"

Vanesa je, vidjevši videosnimku naše predstave Oslobođe- nje Skoplja iz Australije, odlučila da napravimo englesku verzi- ju u našem teatru u Londonu. Probali smo u poznatom engle- skom teatru„Riverside Studo". Naime, ta sezona našeg„Moving Theatre-a" bila je posvećena pedesetgodišnjici pobjede nad fašizmom i naš repertoar je bio uglavnom posvećen tom do- gađaju.

Lenka je režirala Palikuću Maksa Friša i Vodopad Vidosava Stevanovića, za koju je dobila sjajne kritike, a predstava je bila

287

proglašena i najboljom predstavom mjeseca u anketi kritičara u Londonskom Time Outu.

Bio sam posebno sretan da je moja Lenka, nakon četiri go- dine rađanja i dojenja, ponovo strasno u teatru, kojem svom dušom pripada.

Znao sam da je Oslobođenje Skopja sjajna predstava, s ko- jom smo uostalom požnjeli toliko uspjeha u svijetu, ali sve ne- kako mislim da je i neka potpuno apstraktna i neopisiva energi- ja Roja i Dejzi i njihova Ijubavna priča bila neka tajna veza izme- đu Vanese i naše australske teatarske avanture.

Na njezino insistiranje pozvali smo i Ljubišu Ristića da re- žira predstavu.

Došao je i Dušan Jovanović iz Ljubljane i maskota zagre- bačkog Oslobođenja Skopja, Ciganin Beli, koji je na svojim šta- kama izvodio bravure i bio uistinu zaštitni znak te naše pred- stave.

Nisam vjerovao da ću moći ponoviti sve ono što smo mo- ja Inge i ja činili u našim scenama i ušao sam u projekt sa do- sta zebnje. No, Vanesa je uistinu prava čarobnica. Svojom po- sebnom karizmom uspjela je opčiniti cijelu predstavu, pa iako negdje u dubini duše ništa nije moglo zamijeniti naše gornjo- gradsko zagrebačko lapidarijsko dvorište u kome se Oslobo- đenje Skopja potpuno stopilo s prostorom i dotaknulo gotovo filmske dimenzije toga kazališnog događaja.Ta naša engleska avantura je bila uistinu uspješna.

Vezano za tu predstavu, ne mogu ne spomenuti i jedan ne- mio događaj koji se zbio tokom naših proba.

Jednoga jutra Ljubiša Ristić nam je rekao da ga zovu iz Be- ograda da postane predsjednik novoosnovane političke partije JUL, što bi trebalo predstavljati„Jugoslovensku udruženu Levi- cu".Tojeznačiloda se namjerava udružiti s Mirjanom Marković, koja je tih dana u Beogradu upravo promovirala svoju monstru- oznu ideju.

Nisu pomogla silna Dušanova, Lenkina i moja uvjeravanja da je to, bar što se njega tiče, u neku ruku samoubilački potez, i da se ne mogu braniti prave socijalističke i Ijevičarske ideje s takvim Ijudima, koji su sve te jugoslavenske i socijalističke ideje uspjeli potpuno devastirati i uništiti.

288

Na kraju je, po onoj njegovoj glasovitoj„ako se i u šta razu- mem..." učinio što je naumio. Otišao je svojim putem koji ga je odveo u njegov nespokoj.

U nama je ostao samo neizmjerni bol za izgubljenim prija- teljem i velikim kazališnim redateljem.

Naša kuća!

Tog proljeća uspjeli smo, uz nešto ušteđenog i nešto po- zajmljenog novca od mojih starih zagrebačkih prijatelja Gorana i Renate Štrok, položiti ulog za kredit, kojim smo kupili stan u Londonu.

Bila je to jedna prava rupa, kako se to kaže, u Shepard Bus- hu, koju je trebalo potpuno renovirati. Lenka je napravila ur- banistički plan, a ja sam pronašao neke naše dečke, koje mi je preporučio Marinko iz Leskovca. Svi su se oni okupljali u„EI Me- trou" španjolskom restoranu, u kome je Marinko najprije bio menadžer, a kasnije postao i vlasnik.

Među njima bio je i Branko Bursać iz moje Krajine, s kojim sam se ubrzo sprijateljio. Gradili smo dakle naš stan, igrali pred- stave Oslobođenja Skoplja, pekli odojke i janjetinu u„EI Metrou" nedjeljom do podne kad restoran za Engleze ne radi, i ponekad igrali nogomet na Hamersmitu.

lako sam se približavao pedesetoj, nogomet još nisam pre- stajao igrati.

Igrao sam jednom tjedno i tenis s Renatom i Goranom. Od- lazio bih popodne u njihovu lijepu kuću u Vejbridžu, gdje sam jedne večeri sreo i Pogorelića, kojem zbog njegove zaigranosti notama opraštam hladnoću kojom me je pozdravio.

Ubrzo je moj tim počeo igrati i na nekim lokalnim malono- gometnim turnirima. Bile su to uglavnom ekipe sastavljene od naših Ijudi.

Turnir se igrao na igralištu jednoga parka u llingstonu. Igralište je bilo ograđeno žicom, i samo su igrači mogli ući unu- tra. Ostale ekipe su sjedile oko žice i promatrale utakmicu. Naša ekipa je igrala protivjedne hrvatske ekipe, u kojoj su uglavnom bili Dalmoši. Među njima je bio i jedan mladić, Stipe sa Silbe, čije sam roditelje dobro poznavao i koji me je još uvijek zvao barba Rade.

289

Jedan od tih Dalmoša imao je i bijeli dres s hrvatskom ša- hovnicom.

- Skini to sa sebe - rekao mu je jedan Bosanac, zapravo bo- sanski Srbin, koji je te nedjelje slučajno igrao za naš tim.

- Zašto... - usprotivio se Stipe. - Ovo je„Hajdukov" dres...- Znam ja što je„Hajdukov" dres, a što je šahovnica - od-

brusio je Bosanac. - Uostalom, ni mi ne nosimo Dva orla...Uspjeli smo smiriti situaciju. Mladić je gunđajući skinuo

dres i utakmica je počela.Od samoga početka, u inače sasvim fer i mirnoj utakmici,

njih dvojica su počeli startati oštro jedan na drugoga. Nakon jed- noga duela, Bosanac je udario Dalmoša, ovaj mu vratio, a istoga časa u teren ograđen žicom uletjeli su mnogi igrači posmatrači i počeli bjesomučno tući Dalmatince kojih je bilo mnogo manje. Pokušavao sam zaustaviti napadače, ali me jedan od njih grubo odgurnuo i odbrusio mi nešto opako. Ipak smo mi iz naše ekipe uspjeli smiriti napadače i pomoći Dalmošima da napuste teren ograđen žicom, koji je toga trena, uz tragove nečije krvi na beto- nu, neodoljivo podsjećao na žicom ograđene logore.

Pokupio sam se iz toga krvavoga prizora i zauvijek prestao igrati nogomet na sličnim turnirima.

Navečer me je nazvao siroti Stipe i počeo mi se ispričavati, što su bili tako glupi te se pojavili u bijelim majicama s hrvat- skim grbom. Ali, kaže Stipe, mi smo prestali šahovnicu doživlja- vati kao simbol bilo kakvog nacionalizma, već smo se na nju navikli kao na naš službeni grb i zastavu. I još mi je kroz suze i smijeh rekao kako je najviše batina dobio njihov igrač s brojem 9, koji je zapravo Crnogorac i koji je prije par mjeseci popio ba- tine u sličnim okolnostima usred Splita.

Ne sjećam se više što sam rekao Stipi. Znam samo kako mi je on govorio da ja ne trebam da se ispričavam, jer njegova eki- pa je vidjela koliko mi je bilo žao zbog svega što se dogodilo i kako sam ih branio.

Dođavola i nogomet!Neću ga više ni igrati. Niti odavde iz Londona navijati za

bilo koga tamo.Ni za plave, ni za bijele, ni za zelene, ni za crvene, ni za cr-

no-bijele!!!

290

9.RequiemO smrti (kao takvoj), nesreći Roberta Pastorelija, jednom danu s profesorom Kostom Spaićem, Kostinu komunizmu i jaguaru, brzini kazališnog mišljenja, posljednjem letu i spa- sonosnoj rečenici

Došlo neko prokleto vrijeme kada se umire više no ikad. Ili su došle godine kada mnogi Ijudi što su mi bili dragi i bliski zauvijek odlaze. Nekako brzo i brzopleto, nemilosrdno i neu- morno razmahala se ta opaka kosa. Uzima one od kojih smo na- stali, uzima one s kojima smo temeljito radili, i polako ta britka studen opominje. Nekako, odjednom sve počinje bivati odviše jednostavno, tako da ni smrti nisu više tako strašne, kakve su nam se u mladosti činile.„Sublimacija je... da... taman kristalčič i za trenutak nema ga više", zapisao je Ivan Raos u nekom svom tekstu.

A kotrljaju se ti tamni kristalčići svakodnevno.Čas ovdje, čas ondje.Pokušavam se prisjetiti posljednjih scena s nekim svojim

bliskim prijateljima. Zadnjih rastanaka kojih nismo bili svjesni. Zagrljaja, stiskanja ruku i posljednjih riječi.

Eto, preminuo je, dok ovo pišem, u Holivud Hilsu američki glumac Robert Pastoreli. Imao je 49 godina! Dobro sam ga po- znavao. Snimali smo zajedno South Pacific u Australiji. Nisam ga viđao često, ali kad god bismo se vidjeli, dobro smo se zabavlja- li. Bio je vedar i zanimljiv čovjek. I, čini mi se, ne odviše sretan. Ali, mora se priznati, štitio se vedrinom. Zavodljivo i nepristu- pačno, istodobno.

Neizvjesnost američkog filmskog života već ga je zarana ranila i usmjerila prema svim mogućim opasnostima Holivuda. Pričao mi je kako mu se žena Čaremon Jonović ubila prije par godina. Pucala je u sebe iz pištolja pred njim i malodobnom kćerkom. Otad se sam brinuo za svoju djevojčicu. Brižno i očin- ski. Baš smo u prošlu subotu proslavljali njezin rođendan. Bio

291

je nježan i pažljiv otac kao i uvijek. Dogovorili smo se da ćemo se sljedećeg vikenda vidjeti kod nas u Santa Moniki. No, on je u ponedjeljak umro.

U kupatilu su našli špricu i ostatke heroina...Overdose!

Profesor!

S profesorom Kostom Spaićem ispio sam posljednji fran- cuski konjak„Kurvoazje" u Gradskoj kavani u Zagrebu. Bilo je proljeće '91. Kosta je sjedio za svojim čuvenim stolom, gdje je već mjesecima dostojanstveno sahranjivao poraz svojih socija- lističkih ideja i svjetonazora i teško se mirio s novom stvarnošću što ga je okruživala. Govorili smo o politici i sjećali se dobrih starih dana. Govorili smo o Hrvatskom slavuju, mojoj posljed- njoj režiji u Zagrebu i DK Gaveli, kojoj je on, zajedno s Gavelom, bio alfa i omega. Pitao sam ga, između ostalog, znajući za nje- govu strast, leti li još uvijek.

- Ne leti mu se više - rekao mi je. - Nebo mu više nije plavo i slobodno. Neke druge ptice su na nebu. I seobe...

Bio je Profesor.Ne samo u pedagoškom smislu, iako je zagrebačka kazališ-

na Akademija pod njegovim ravnanjem bila uistinu umjetnička institucija. Bio je profesor kazališta, kao što su velemajstori pro- fesori šaha; recimo. Kosta Spaić je bio velemajstor kazališta. Sad sam već dovoljno star i iskusan da mogu uspoređivati stvari, pojave i odnose, koje sam u životu upoznao, obuhvatio ili do- dirnuo, i mogu sa sigurnošću reći da je Profesor bio jedna od najsvjetlijih pojava koje sam sreo. Diplomirani student roma- nistike Filozofskog fakulteta, sa studijem violine na Glazbenoj akademiji, zagrebački gospodin, sklon poeziji, zvuku, režirao je briljantne dramske i operne predstave, od Lorkine Krvave svad- be, Verdijeve Travijate, pa do antologijske predstave Joneskovih Stotica. Tu je O'Nilov I ledar dođe, a Šekspirova Mjera za mjeru šezdesetih jedno je od najboljih poslijeratnih ostvarenja. Ta- mo gdje je Gavela stao s Dubrovačkim Ijetnim igrama, Kosta je ne samo nastavio nego je cijelim igrama, u drami i glazbenim događanjima, dao poseban ukus i mjeru. Prvi je, koliko znam, doveo u Zagreb fon Horvatove Priče iz bečke šume, Nestrojeve

292

komedije, a suradnja s Marinkovićem okrunjena je Kiklopom s kojim smo, kao tada najznačajnijom predstavom, s uspjehom gostovali u Beču, Moskvi, Lenjingradu i drugim gradovima.

Uz pedagoški rad, usmjeravajući generacije glumaca, pi~ sao je eseje, prevodio s njemačkog, francuskog i talijanskog. Bio je kompletan čovjek.

Otmjen u duhu i ponašanju.Na drugima je, vjerujem, pisati o njegovoj specifičnoj i vje-

rodostojnoj estetici, o njegovoj umjetničkoj karizmi i njegovom neponovljivu talentu. Opisao bih samo jedan i jedini dan koji sam proveo s njim i koji mi se duboko usjekao u sjećanje. Za mnoge je predstavljao nedodirljiv autoritet i mnogi vjerojatno i nisu uspjeli doći bliže njegovoj dobro čuvanoj intimi. Čuvao je svoju privatnost za sebe i samo rijetki su uspijevali prodrijeti tamo gdje je Profesor najviše volio bivati sam sa sobom. Bila su to pomno odabrana, ali i neobična mjesta.To je jedan od razloga što nije bio često viđen po kazališnim bifeima, ni po gradskim okupljalištima umjetnika. Imao je svoje oaze. Volio je, uvjerio sam se, svoje samoće i tišine.

Bila je jedna nedjelja, ne sjećam se je li to bila 1976. godina, ili 1977. Svejedno, tu negdje je. Znam da me je pozvao da dođem u njegov stan u Palmotićevu, u deset sati izjutra. Skuhao je kavu i pokazao mi je svoje modele malih jedrilica koje je sastavljao. Za- tim smo krenuli njegovim jaguarom na sportski aerodrom u Luč- ko. Nismo pričali o kazalištu, i čini mi se da Profesor nije ni volio puno govoriti o kazalištu kad je izvan njega. Više su ga zanimale neke druge stvari. Politika, recimo. Ili neke društvene teme. I film.

Vozio je, dakle, svoj jaguar prilično brzo, ali veoma sigurno. Taj njegov glasoviti jaguar mnogima je bio trn u oku i mnogi su ogovarali njegovo komunističko opredjeljenje, ističući uvi- jek taj jaguar kao nešto što je nespojivo s njegovim svjetonazo- rom. A meni se uvijek činilo da je upravo to bit socijalističkog i komunističkog društva. Svatko neka ima prema potrebama, ali i zaslugama. Uostalom, taj sporni jaguar bio je jedina njegova imovina. A tako mu je dobro pristajao! Savršeno!

U svemu ostalom Profesor je bio veoma skroman. Njegova strast bilaje brzina. Brzina i oštrina bilesu prepoznatljive osobi- ne njegova karaktera. I u kazalištu je njegova misao uvijek bila zapanjujuće brza, oštra, čista, jednostavna i točna. Sjećam se, dok sam probao PerGinta s rumunjskim redateljem llieom Po- peskuom koji je iznenada završio u bolnici zbog neke viroze, ka-

293

ko i na koji način je Profesor nekoliko dana držao pokuse da bi se očuvao kontinuitet. Nazirala se dobra predstava i svi smo se nekako posebno zalagali. Meni su išle prilično dobro sve scene, ali me mučila jedna od najljepših scena tog komada. Profesor je pustio kući sve glumce osim mene i Ete Bertolaci koja je igrala majku. Stavio je svoju stolicu na rub pozornice.To je uvijekčinio kada je režirao. Volio je biti zajedno s nama na pozornici.Tekse nakon brojnih pokusa povlačio u gledalište kada je dovršavao predstavu. Bio je to njegov kreativni ritual.

Prošli smo, dakle, jedanput scenu i činilo se da je sve tu, a opet, nekako nešto nije bilo u redu. Nije štimalo. Imali smo pravu emociju. Eta je bila nevjerojatno točna i božanstvena, ali nešto je nedostajalo u mojoj akciji. Profesor je gledao, pripa-lio cigaretu i nakon nekoliko trenutaka rekao:„Mali, nemaš vre- mena. Majka će svaki trenutak izdahnuti, a ti joj moraš ispričati svoju priču. Bio si u planini kad si čuo da ti je majka na samrti. Uzjahao si najbržeg soba i pojurio majci. Utrčao si u malu kuću, oznojen i bez daha. I počeo si joj pričati svoju priču. Ali nemaš vremena za sve. Ona će ti svakog časa otići."

Počeli smo scenu iznova. Bože, kako je odjednom sve posta-lo točno. Imali smo pravu emociju! Čistu! I Eta i ja smo se gotovo srušili u suzama. Zbog brzine kojom sam govorio, gotovo sam gubio dah, i zastajao točno tamo gdje je trebalo. Bio je to jedan od onih trenutaka koje nikada neću zaboraviti. Glumački dosto- janstven, svečan, svečaniji no ikad u mome životu. Peer Gynt je držao majku koja je izdahnula. Nježno ju je Ijuljao u rukama i tiho, tiho plakao. Zatim je zavladala tišina.„Da, mali.To je to", rekao je Profesor. Pogledao sam Profesora. Ugasio je cigaretu. Izvadio je rupčić i obrisao oči. Zatim, uzeo je svoju crnu torbu i tiho izišao.

Ima zaista mnogo lekcija koje sam upamtio od Profesora, ali ova mi je ostala najdraža. Biti brz, točan i precizan u umjet- nosti, to je ne samo glumački, nego i ključ pameti u umjetnič- kom činu.

Gledao sam ga tog nedjeljnog jutra na sportskom aerodro- mu, odozdo sa zemlje, i zamišljao njegov oblik sreće u jedrilici, i kako uživa u brzini letenja, ali i tišini visine. U jednom času učinio mi se, iz cijelog našeg poznanstva, kao ptica, kao posebna ptica. U tom času bio je sokol. Sokol kojeg sam, naravno, beskrajno volio.

Tu i tamo danas poletimo zajedno... brzo... i točno... i čisto...

294

10.Iste daskeO otapanju nelagode, Lucijina pozornici, zavisti, tajnoj vezi Paora i Šibadžije i jednoj praštajućoj suzi

Šovagovića sam posljednji put vidio u predvorju Gave- le, točnije u Pavinom bifeu, jednom od rijetkih javnih mjesta u koja bih navratio kada bih devedesetih dolazio u Zagreb. Bi- la je godina '93. i Lucija me još nije puštala da se sam šetam gradom. Sjedio sam, dakle, za stolom, s mojom kćeri i njezinim prijateljima, mladim glumcima s Akademije, i s veseljem sam primjećivao kako moj zasamljeni stol u Zagrebu biva svaki put sve napučeniji.

Otapala se nelagoda i ponovno su počeli neki topliji i ve- driji pogledi plesti nove prostirke poznanstva. Bilo je, čini mi se, oko tri sata poslije podne, i Lucija se nervirala što će propustiti scenski govor kod Lonze, jer se, reče mi, ona i Lonza super razu- miju, i on je nekako posebno voli. Željela je to posebno naglasi- ti, tako da to dobro čujem, jer je znala za sve nesporazume koje sam ja svojedobno imao s njezinim profesorom.„Mi se razumi- jemo po svim glasovnim dužinama", vrckavo je govorila kao da je uživala u tome misleći da me malo pecka i nervira. A meni je, u stvari, bilo drago što je to tako, i zbog nje, i zbog Lonze, a i zbog sebe. Davno sam ja tu vrstu sitnih, taštinom posredovanih nesporazuma sa svojim kolegama bacio u vreću zaborava u ko- ju se bacaju neuspjelo ispisane stranice života i promašaji.

Postoje sjajno ispisani eseji o zavisti. Ako nije pozitivna, ako ne potiče na kreaciju, ako u njoj nema bar malo Ijubavi, za- vist je bolest. Užasna bolest. Neke Ijude rastoči. Od njihove ma- le i bistre rječice, zavist napravi opaki plićak. Močvaru.Tu zavist osjetio sam u pogledima drugih. Onako... izbliza. Kad bih nekad govorio s divljenjem o nekom glumcu, piscu i uopće uspješ-

295

nom umjetniku, govorio sam sretan što takav postoji. Oni koji su zavidjeli meni, nisu mi čak ni to vjerovali. Uz nekoliko sreća što su me pratile, zahvalan sam sudbini što me je lišila izjedaju- će zavisti.Ta vrlina, čini mi se, pretpostavka je moje slobode. Ali, ne samo moje. Slobode uopće. One unutrašnje koja omogući čovjeku kakav-takav spokoj u nespokojnu svijetu.

Tako sam, eto, tih godina, gledao moju Luciju prvi put na pozornici. Bila je to, čini mi se, njezina diplomska predstava Tu- ristički vodič, a partner joj je bio Ivica Vidović. Predstavu je po- stavio Bobo Jelčić, mlad redatelj, i već od mizanscena se vidjelo, od studiozno korištena svjetla, da je na pragu svog rukopisa, kojeg je, kako sam čuo i ponešto vidio, uspio izboriti u ne baš izdašnim kazališnim estetikama i pojavama prostora kojim je okružen. Jelčić je iz neke samo njemu znane Hercegovine. Neki endem. Kao A. B. Šimić. Bio je kao student asistent na Akademiji dok smo Vujčić i ja radili Usputza Damask. Tu uspješnu Bobinu ispitnu predstavu s Akademije pustili su u Gaveli, na velikoj po- zornici, za publiku, i postala je dio repertoara.

Dakle, Lucia je igrala na istim daskama na kojima sam i ja uspio ostaviti poneke kristalčiće otkovanih emocija. Ne vjeru- jem da je to slučajno tako: ona na pozornici, ona na tim daska- ma koje su Gavela, Kosta i drugi velikani čvrsto ukucali u kaza- lišno nebo.

Ona na pozornici!Ona!Ušao sam u mraku u dvoranu da ne bi svojim prisustvom

poremetio ravnotežu te večeri i narušio napetu ravnotežu ka- zališne iluzije. Kao gledatelj, otac, eto i stariji glumac, u stoli- ci, sa zebnjom sam čekao što ću to vidjeti i hoću li biti sretan ili nesretan zbog onog što ću uskoro vidjeti. Znam da roditelji nisu dovoljno objektivni kad gledaju nastupe svoje djece, bez obzira na to kojeg je dosega i važnosti taj nastup, ali znao sam i sebe, svoju prokletu iskrenost koja ne zna skriti nelagodu. Ako ne bude dobro, ne bih to mogao utajiti od Lucijina pronicljiva oka. Osjetila bi ona to na poljupcu, stisku ruke...

U mraku sam pažljivo pratio Lucijine pokrete, boju glasa, ritam govora, dužinu pauza, način kako se nježno naslanjala na svoga partnera i kako je inteligentno osluškivala disanje publi- ke.

296

U mraku sam tiho cvilio od sreće kao neko sretno seosko pseto, pokušavajući zadržati suze koje su same od sebe razdra- gano tekle niz moje lice, šapćući samome sebi, da me nitko ne čuje:

- Mala je glumica...

Paor, tajna slavonska veza

Dakle, sjedio sam toga, vjerojatno proljetnoga dana sa svojom Lucom i njezinim prijateljima. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da nije možda bila jesen ili zima, toliko su mi se tih go- dina izmiješala sva godišnja doba, sudarajući se u meni svojim mijenama, plimama i osekama, da mi je ponekad zaista teško posložiti sve događaje što su prohujali kroz moje kosti i žile, ostavljajući počesto pustoš i beznađe za sobom.

Onda se odjednom pojavio On. Bez šešira, ali sa štapom kojim se pomagao pri hodu. Izgledao je kao mudrac. Iz bajke, ali i iz nekog svijeta koji se opasno Ijulja. Pojavio se neočeki- vano, nekako kao u dramskom raspletu Vučjaka, kad dođe na prag svoje kuće iz svijeta izgubljenih, i nakon svih putova, ras- križja, nesebično prašta.

Ugledao me je odmah sa vrata i krenuo prema mome sto- lu. Pružio mi je ruku. Zagrlili smo se i poljubili. Sjedajući, upitao me je znadem li tko je napisao scenarij za Brezu. ,,Ne znam, Pa- ore, ti si igrao u tom filmu." Ja sam jedini zvao Šovagovića tim imenom i znao sam da je volio to čuti. I on je mene znao zvati Šibadžija.To je bila neka slavonska veza između nas, kojom smo se mi Šokci ponekad djetinjarili među sobom, ali zavjera ili od- brana pred glumcima-Dalmošima, koji su nas ponekad gnjavili svojim perfekcionizmom i svojim zanosnim ali kompliciranim tercama.„Znam ja da sam igrao u tome filmu, ali se ne mogu sjetiti tko je napisao scenarij" govorio je Šovo.

Naručili smo rakiju. S nekim drugim prijateljima znao sam piti viski ili vino, ali s njim, Ficijem i Baj-Matom uvijek i jedino rakiju.

Dok smo vodili svoj potpuno suludi, apsurdni, joneskov- ski dijalog, promatrao sam mu lice. Dugo se nismo vidjeli. Rat i bolest ostavili su dubokog traga na tome nekad tako snažno- me čovjeku. Znao sam kako je duboko proživljavao tragediju

297

koja je prošla kroz našu zemlju, Ijude, slavonske oranice. Znao sam da je gotovo sišao s uma, gušen emocijama koje su mu raspinjale grudi, rasprskavale mozak. I rečenice koje je onomado meni, u nekom novinskom intervjuu, bijesno, ne štedeći me nimalo, izrekao, bile su tako daleko od nas dvojice. Znao sam da je to iz njega govorio iskreni bijes i pravedna srdžba, koja nije mogla razumjeti moju muku, pred silinom nesreće koju je on gledao oko sebe i činjenicom da ja nisam tu negdje, blizu, pored, s njim.

Bio je pomalo, priznajem, smiješan dok je popravljao svoj aparat za slušanje, koji mu je stalno ispadao iz uha i dok se sa smiješkom ispričavao zbog toga, govoreći da se on nikada nije razumijevao u tehniku. Drvo je poznavao u dušu, ali tehnika mu je bila špansko selo.

Proveli smo tako oko pola sata, uglavnom i dalje pričajući jedan drugome sve same nevažne stvari i ja sam se odjednom osjetio tako sigurno i zaštićeno.

Upravo ta njegova sasvim iskrena i topla zainteresiranost za nekesitnice kojesu nam nekadavezaleživoteblažilajeotvo- rene rane koje su još uvijek, nevidljive, zjapile našim umornim tijelima i dušama. Onda sam ja, pogledavši na sat, rekao da ću morati uskoro poći na kolodvor da uhvatim vlakza Ljubljanu.

- Ostani večeras u Zagrebu. Ići ćemo negdje na večeru - rekao je.

- Ne mogu. Moram u osam biti u Ljubljani. Imam neki in- tervju za televiziju - rekao sam.

- Nemoj davati intervjue. Ne valja brbljati - rekao je.Šutjeli smo.- I ja sam mnogo brbljao. I o tebi - rekao je nakon nekog

vremena i gledao negdje u neku tamo daljinu koja je probijala zid.

Ispio sam zadnji gutljaj rakije iz svoje čaše.- Sve je u redu, Paore - rekao sam i pružio mu ruku.Pogledao me je onim svojim pogledom kojim me je opi-

jao sve one godine koje smo zajedno proveli na pozornicama ili pred filmskim kamerama i čvrsto mi stegnuo ruku.

- Je l' sve u redu? - pitao je kao da se želi uvjeriti.- Sve je u redu - rekao sam posve iskreno.Zatim je u njegovu oku zaiskrila suza. Prava, pravcata su-

za. Neka suza olakšanja. Samilosti. Priznanja. Cijelo jedno more

298

stalo je u tu suzu. I naše poznanstvo bilo je u suzi i u tom oku, koje je bilo tako škrto u pokazivanju emocija. U tome mudrom, pametnom oku čiju sam oštrinu svih naših godina tako vjerno slijedio.

Nisam, naravno, tada znao da će to biti naš posljednji su- sret. A bio je, nažalost.

Zadnji čin samo naše drame.Zapravo, njezin epilog.

299

11.BlagostO gorčini, posjetima Beli i Krleži, savjesti, Vranesiču, posljednjim Krležinim danima i naslijeđenom šeširu

Ima u meni natopljene gorčine, koja se svih ovih godina skupljala duboka i opora, i koju sam gazio u svojoj utrobi, kao što sam golim djetinjim nogama, u vlažnom podrumu naše vin- kovačke kuće, pod nejakim svjetlom žarulje koja se njihala iz- nad moje djetinje glave i rasipala škrto, žuto svjetlo oko kojeg su se skupljale vinske mušice i zalijetale u zasanjane i vlažne zjene, gazio svježi kupus u drvenim kacama, dok se ne istjera onaj slani, gorki i kiseli rasol.

Gorčine koju sam ustrajno gasio i slagao u sebi kao nukle- arni otpad, bojeći se izbaciti je iz sebe da ne zarazim okolinu, a koja bi ponekad, u trenucima slabosti, poželjela da se uzjoguni i otme mojoj kontroli, te onako gorka i opaka poželi da se sveti, da sudi i presuđuje licima iz moga svjetokruga.

Ima takvih Ijudskih trenutaka.Ima i ima...Ako se ne dođe do mira, kad se sve uskovitla, zaklopim oči,

zbrajam i oduzimam poznata lica, i igram se križaljke uspome- na.

Pod brojem sedam okomito, glistu pretvaram u šarenog leptira i pravdam Ijudskom prirodom i njenom nesavršenoš- ću nečije stranputice i ponore.„lstina je uvijek negdje drugdje, nikad nije ista i uvijek je pomalo i tuđa...", otpisao mi je, jedne davne godine, u nekoj toploj prijateljskoj prepisci Vjeran Zupa, i vratio se u svoju dolinu Mirne.

- Ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina? - pitao je Krleža u njegovom i mome Obračunu s njima, i odmah od- govarao:„Nema, jer za istinom kao takvom, već su vjekovima raspisane tjeralice!"

300

O, kako mi je svih ovih„desetak krvavih godina" nedosta- jala ona toplina njegove sobe, u kojoj me je primao u neka je- senja, kišna predvečerja, u koju sam donosio miris šume izTuš- kanca na svome vlažnome kaputu!

Uvijekutim dolascima provijavala mijejedna njegova mi- sao, koju je, svojim opusom, provjeravao iz dana u dan, iz strani- ce u stranicu.„Boriti se perom spada među najveća junaštva.To nije osvajanje pozicija na juriš, to je čitav niz nevidljivih, samo- zatajnih heroizama, koji se nadovezuju u trajnom i postojanom naponu volje. To znači svesti sebe i svoje lične stvari i interese na ništicu.To znači biti istraživač nepoznatih krajeva u pustinja- ma duha, gdje čovjeka ne vrebaju samo lavovi nego i Ijudi."

Da, ponavljao sam, u trajnom i postojanom naponu volje!Sjedio je za svojim pisaćim stolom, pušio cigaretu, pio fran-

cuski konjak i pričao.„Eto, moj mladi prijatelju", govorio je gle- dajući kroz veliki stakleni prozor prema Gornjem gradu,„u onih tamo pedeset metara gornjogradske ulice, može stati sva zna- čajnija povijest Hrvata..."

Na moj upitni pogled, osmijeh, ne čekajući, počinjao je svoja predavanja, spominjući događaje i ličnosti u širokim po- tezima, ali sa zapanjujućim osvrtom na pojedinosti. Govorio je baš onako kako je pisao. Slušajući ga, činilo mi se da listam en- ciklopediju. I bio je sa svojim osebujnim znanjem pravi enciklo- pedist.

O mnogim stvarima o kojima je govorio nisam imao pojma. Više-manje vješto sam skrivao svoje neznanje, šeretski pribje- gavajući temama i nekim bombastičnim vijestima iz zagrebač- kog teatarskog života, znajući da će ga to odmah zaintrigirati.

Često sam se pitao što on to baš meni priča, kad ja nemam u ruci pero da bilježim njegove umne rečenice i nisam ama ni po čemu ni približno pripravan sugovornikza takve razgovore.

Kao da je naslućivao moje misli, u tom času mojih dvojbi dobacio bi mi:

- Uostalom, ti o tome nemaš pojma, jer uopće ništa ne či- taš, i što ja to tebi govorim, dođavola!

Ja bih samo ponizno kimnuo glavom.- Možda da jednoga dana napraviš Leona - blago bi i ne-

kako pokroviteljski rekao nakon pomalo neugodna zatišja.- Leona?

301

- Vrijeme je, dođavola, da neko odigra i tog Leona kako spada!

-V i mislite... ?- Mislim, mislim...Leona?Ja?Zaista se obistinilo, i vrijeme će donijeti svoje. U Večeko-

voj režiji Gospode Glembojevih igrao sam tu ulogu. Ona je zbilja nekako arhetipska uloga za hrvatsku sredinu. U njoj se može odmah prepoznati onodobnog intelektualca, njegove bolesti tih neprozračenih salona i obiteljskih intriga, sjena, odškrinu- tih prozora. Leona sam, kako neki rekoše, odigrao zaista dobro, u neku ruku sabrao u njega sve one intetektualce što sam ih igrao po kazatištu i filmu, i priznajem da je taj Leon tik velikog intetektualnog intenziteta, ali je i taj njegov intenzitet ujedno i njegova intetektualna nemoć, usamljenost, marginaliziranost i neshvaćenost. I zato mu preostaje jedino ironija i neuroze, koje uvijek prsnu na privatnom životu i seksualnosti.

Trebalo je, naime, štošta iskusiti i proći da se dođe do te Krležine, a i osobne ironije, i unutrašnjeg glasa kojim bi progo- vorio kao Leone. (Ni u snu nisam slutio da će baš Leone biti moj posljednji kazališni lik kojeg sam igrao u Gaveli i Zagrebu, te da ću se s njim i Krležom iz Hrvotskog slovujo oprostiti od zagre- bačkih kazališnih dasaka. Krug se, tada, zatvorio.)

U tom času pojavila se Bela. Donijela je kavu i pridružila nam se nakratko. Bila je toliko lijepa i otmjena, nekako poseb- no, skoro majčinski obzirna. Iskreno, bez šmire. Hodala je s ne- kim mirnim, u njoj provjerenim dostojanstvom. Gotovo ništa nije imala od one narcisoidnosti i pretjerane razmaženosti, tako svojstvene glumicama. U glumice, da se razumijemo, ubrajam i sebe, da mi se neke kolegice ne uvrijede.

Bela je dolazila često i na moje premijere. Bila je od sa- mog početka, čini se, iskreni navijač. Odnekud me je, svojom postojanošću, elegancijom, svojim kritičkim okom, podržavala u glumačkom odrastanju. To je, priznajem, za mene bilo jako značajno. Uopće, u to vrijeme, Krleža i Bela bili su umjetnički par, u našim okvirima skoro kao ikone. On kao bard, živi klasik, duhovni mentor, a ona, kao neka igračka vjetrova, ili, bolje reći: ruža vjetrova. Uvijek sam ih uspoređivao sa Sartrom i Simon de Bovoar. Bilo je i drugih parova, recimo, Stroci i E. Gerner, pa Kaš- telan i Nada Subotić, i još nekih drugih, ali njih dvoje, smješteni

302

u tu samotnu kuću kraljice Jelene, u šumi, djelovali su mi kao odrasli vilenjaci.

Vjerojatno, ne mogu staviti ruku u vatru, mora da je odgo- vor na toliko beskrajno neopravdane pažnje i nježnosti kojom me je Krleža obasipao ležao i u Belinim raportima sa zagrebač- kih kazališnih stratišta. Jedno i drugo, naime, uživali su u sve- mu onome što se događalo „tamo dolje" u kazalištima. Bdje-li su nad repertoarom, ali su se zanimali i za ne baš uzvišene estetske koncepcije i stavove, dakle, za dežurne tračeve i slične kazališnezgode.

Brzo bi nas Bela, nakon toplih riječi, ostavljala same, jer je znala da se Krleža u njezinoj blizini pretvarao u zaljubljenog i razmaženog dječaka-ljubavnika. Bila je dirljiva njena mudra ženska intuicija; ostavila nas je ponovno same, da u tišini tople, jesenje sobe slijedimo poeziju našeg poznanstva.

Govorio mi je o Supilu, Križaniču, Josipu Brozu i Goranu Ko- vačiću, Apisu i Karađorđevićima, Mustafi Golubiću i Kominterni, Đilasu, Zogoviću i Koči Popoviću.„Sve su to, mali moj, romani. Nenapisani romani. Supilo i Križanić, pa to su drame ovih naših vremena i prostora." Nešto sam, nekog vraga ipak čitao, znao, a ponešto sam bogme i čuo, pa je malo falilo da ga pitam zašto nije završio roman o Supilu, ili o Križaniću. Tko će, ako ne on, pomislio sam. Ipak, možda je bolje ne dirati u osinjak, zaključio sam.

Govorio mi je jedne večeri i o doktoru Vranešiću, dolijeva- jući konjak u čašu više no što je za tu večer bilo predviđeno (a uvijekje na Gvozdu postojala mjera). U muci koju mi je opisivao nakon smaknuća doktora Vranešića, gdje se osjećao posramlje- no i izdano, jer ništa nije mogao učiniti da mu spasi život, kao što ga je ovaj, kad je trebalo, spasio njemu, čekao je da dođu i po njega neki oficiri i odvedu ga u zatvor ili na stratište.

Bilo je to doba: ili - ili!Jedno jutro pokucali su na njegova vrata. Dva visoka ofi-

cira u uniformama JNA. Zamolili su ga (zapravo - naredili) da pođe s njima u Beograd, i da uzme sa sobom samo najnužnije stvari. Pokušao ih je pitati kuda idu i zašto, ali nije dobio nika- kav odgovor. Posjeli su ga na stražnje sjedište džipa i krenuli cestom.

303

Još je nekoliko puta, govorio mi je Krleža tu večer, pokušao zapodjenuti razgovor, ali nikakva odgovora nije dobio na svoja pitanja.„Noć, mali. Opaka noć. Pomrčina. I njihova lica..."

Ledeni muk i tišina tokom čitavoga puta.Tek bi se tu i tamo zalomila neka, uglavnom službena rečenica.

U Beograd su stigli predvečer i posvuda se osjećala pra- znična i pobjednička atmosfera. Vojnički kamioni i motorpriko- lice su šarali gradom, a iz zvučnika su se razlijegale partizanske i ruske pjesme.

Odveli su ga izravno u Bijeli dvor, gdje su bile smještene kancelarije visokih političkih komesara i komandanata.

Vodili su ga dugačkim hodnicima i napokon ušli u jednu od velikih soba. Rekli su mu da sjedne na jednu od stolica i da pričeka. Pokucali su na druga vrata koja su vodila u susjednu sobu i ušli unutra. Vrata za sobom nisu zatvorili i jasno se čulo njihovo raportiranje.

- Druže komandante, doveli smo Krležu - rekli su.Zatim je zavladala nekoliko trenutaka tišina, a onda je je-

dan od njih glasno upitao:- Što da radimo s njim?Tišina.- Da ga strijeljamo ili vješamo?- Kroz moju su glavu - govorio mi je Krleža okrećući čašu s

konjakom i poigravajući se s tekućinom - zazujale violine, kao kad završavaju fortisimo stavci Betovenove simfonije. Nisam vi- še, mali moj, razabirao što su sve govorili. Ona dvojica su izašla iz sobe i hladno me pogledavši rekli su mi da se ne mičem i da i dalje čekam. Zatvorili su vrata sobe i ja sam tako sjedio slje- dećih pola sata, koji su se činili dugački kao sve četiri godine tog suludoga krvoprolića i zločinačkih orgija, među podivljalim zvijerima, od kojih sam jedva spasio živu glavu. Nakon svega čekam, dakle, konačnu neku osvetu pobjednika, s kojima sam i prije njihovih vojnih operacija i ofenziva, na krilu Ijevice, bio na suprotnim stranama, i koji me, eto, u to beogradsko pred- večerje, očekuju, da konačno sredimo naše stare i nove račune, i postavimo stvari na svoje mjesto, kako bi oni to rekli u svom komesarsko-naredničkom žargonu.

Sjedio sam u toj bivšoj kraljevskoj čekaonici, koja je vrlo brzo poprimila onaj karakteristični udbaški miris mješavine bi-

304

jelog luka i oznojenih čarapa, koji se uvlačio u bidermajersko pokučstvo i nesnošljivo ispunjao čitavu sobu.

Napokon su se vrata otvorila i jedan od onih oficira me je pozvao da uđem unutra. Za velikim stolom sjedili su komesari i komandanti, raskopčanih gornjih uniformi i odloženih kaputa sa generalskim epoletama.

Soba je bila ispunjena gustim dimom, a na stolu je stajala boca rakije i bezbroj čaša. Prepoznao sam samoĐilasa i Ranko- vića. Ustali su od stola, raširili ruke, čvrsto me zagrlivši i smijući se rekli:

- Gdje si, druže Krleža? Četiri godine smo te čekali!Rekli su to nekako nadmoćno, otprilike kao kad se neko-

mu govori - došla maca na vratanca - ili tako nekako. Osjećao sam se uvrijeđeno i poniženo. Čitavu onu priču o strijeljanju i vješanju odglumili su ne bi li me dobro zastrašili. Prihvatio sam njihovu drugarsku lakrdiju, tada, kao i svih sljedećih godina. Iz- među nas je stvar definitivno pukla još 38. i ništa nije moglo bitnije pomiriti naše stavove.

Kad sam nekoliko godina kasnije upitao Đilasa, koji je bio jedan od rijetkih s kojim se tu i tamo moglo pristojno razgova- rati, što bi se dogodilo da sam kojim slučajem došao u partiza- ne '41. godine, rekao mi je:

- Da si došao prvih mjeseci'41, streljali bi te, a da si došao malo kasnije, bio bi jedan od naših najvećih heroja.

Odlazio sam tako kod Krleže često. Najčešće na njegov po- ziv. Čini se da sam mu na neki način bio uistinu drag, i izgleda da je pratio moj glumački uspon.

- Kakav ste to vi neki važan čovjek - rekla mi je jednom Be- la. Na moj upitan pogled, nastavila je.

- Danas su Tito i Krleža pričali o vama i Bombaškom proce- su skoro sat vremena.

Kad je bio naročito raspoložen, pričao mi je neke dogo- dovštine iz mladosti i ponekad mi znao reći, završavajući neku od svojih dugih rečenica solilokvija:

-Ti si moj sin...Danas mi se, iz ove perspektive, čini jasnije što je time za-

pravo htio reći. Nisam mu, naravno, mogao sinom biti po knji- ževnom talentu, pameti, intelektualnom značaju. Ali možda po vrsti hrabrosti i odabiru samotnjaštva među ratom zatrovanim

305

i podivljalim zvijerima - da! To su dobra, pouzdana srodstva, i obično se međusobno naslute. Zato smo se tako često družili.

Vjerojatno sam mu bio dobar saveznik u onim panikama u suton o kojima je govorio, koje dođu same od sebe i odjed- nom, bez razloga. I te panike uslijede, kako je zapisao, stoga što živimo zapravo sa kanibalima. I život među takvima nije i ne može biti dječja igra.„Među Ijudožderima čovjek može svakog trenutka da bude skuhan u kotlu za dobru večeru bližnjima", za- pisao je. I živio s tim osjećajem. Do svog posljednjeg daha...

Onda je preminula Bela....Krleža je kao Baš Čelik izgubio svoju magičnu snagu. Kao

da je nestao razlog njegova bivanja na ovoj planeti. Svakim da- nom je kopnio i venuo. Ništa više nije moglo izmamiti osmijeh na njegovu tužnome licu.

Sjedili smo još samo jedanput u onoj istoj sobi, u kojoj su bijele ruže tužno visjele iz kristalnih vaza. Soba je mirisala na smrt i vrijeme je sporo i lijeno protjecalo. Priče s njegovih usa- na su usahle i tu i tamo smo progovarali neke obične rečenice. Ništa više, čini se, za njega nije imalo smisla ni važnosti. Njego- va duša, vidio sam, bila je spremna za let. Kao da mu se žurilo poći za Belom.

Onda je odjednom rekao:- Mali, ja ću ubrzo umrijeti.Ne dočekavši da bilo što kažem, rekao je:- Što hoćeš da ti ostavim?Što bi meni trebalo od svega toga čime je okružen, a što je,

zapravo, već na neki način muzej? Ništa. U jednom času, šaleći se pomalo, a pomalo i ozbiljno, rekao sam:

- Hoću vaš šešir.Pogledao me iznenađeno.- Što će ti, dođavola, taj iznošeni stari borsalino?- Pa... kad umrete - rekao sam - da vas ponekad prošetam

Trgom Republike.Zašutioje.Šutio sam i ja.Ušutjela je i soba.Bila je to životna dramska pauza.Čulo se samo pucketanje leda u čaši vode koju je primicao

ustima. Otpio je dugi gutljaj i nekoliko trenutaka me je tako od-

306

sutno gledao, kao da vidi kako njegov šešir hoda ulicama Za- greba bez njega.

Rastali smo se bez riječi. Klimali smo glavom, mahali ruka- ma, pomičući prste...

Nakon nekoliko mjeseci odveli su ga u bolnicu iz koje više nije izlazio. Enes Čengić me je par puta zvao da ga zajedno po- sjetimo.

Nisam mogao.Jednostavno nisam mogao!Kao da su se postavila neka strašna i teška vrata između te

bolesničke sobe i mene.Umro je na Badnju večer'82. godine. Otišao sam kod Pere

Močiboba u Potepuh. Tu smo čitavu noć, dokje snijeg lagano padao, pored Petrice Kerempuha, govorili Bolade, otvarali boce vina i smrtno se napili.

Nakon par mjeseci, nazvao me doktor Krešimir Vranešić, koji je bio nasljednik Krležine privatne imovine, i koji je tih dana rješavao testamentom ostavljene i darovane Krležine stvari.

- Možete ti doći kod mene večeras? - pitao me.- Naravno...Našli smo se u njegovu stanu. Ponudio me pićem, a onda

izvadio kopiju Krležina testamenta, u kojem je, među raznim oporučnim željama, na kraju stajala Krležinim rukopisom ispi- sana rečenica:

-... Radi Šerbedžiji moj sivi borsalino.Vranešić mi je uručio šešir kojeg sam ponizno, drhtavim ru-

kama primio. U tom času bio je to čudan i neopisiv osjećaj. Šešir kojeg sam imao u rukama bio je štit, gromobran, malo nebo, ali i neki trofej jednog uzvišenog i rijetkog poznanstva.

Ukratko: relikvija.Primljeni šešir iz ruku doktora Vranešića odnio sam kući.

Uzeo sam čekić i veliki čavao i zakucao ga u središnji zid stana. Već slijedeće nedjelje odvažio sam se i stavio sam ga na glavu, kao što sam i obećao Krleži, te, s nekim nepojmljivim pijetetom i zahvalnošću, prošetaoTrgom Republike!!!

Golubovi su me čudno gledali.I prolaznici.

Pozdravljao sam ih podižući šešir kao što je to činio Krleža.Neki su mi i odzdravili...

307

Tko je u tom času mogao pomisliti da će jednoga dana Vanesa Redgrejv igrati Prospera u Šekspirovoj Oluju u mojim čizmama koje sam nabavio na nekom buvljaku u Ukrajini i na- slijeđenom Krležinom šeširu kojeg mu je Tito poklonio. Igrom sudbine, Krležin borsalino posljednjih desetak godina nisam šetao Trgom bana Jelačića, ali je zato vidio mnoge osunčane svjetske trgove i posjetio ponajbolje svjetske barove i pabove. Ipak, kad sam na premijeri u Šekspirovu Globeu ugledao Vanesu s Krležinim šeširom na glavi7 nisam izdržao da ne pustim suzu.

Radosnu suzu, jer Fric je bio tu.Uz Šekspira.I njegov borsalino bio je na plemenitoj glavi.Moja žena režirala je tu predstavu.Krug se zatvorio.

308

12.Uspavane duše našeg kazališta0 jednojpjesmi s posvetom, Jovanu Ličini, glumačkoj napuštenosti i zapuštenosti, Budiščaku koji budi1 kad je zaspao

Koncem jula, dok sam igrao Lira na Brijunima, Miljenko Jergović poslao mi je pjesmu s posvetom. Pjesma govori o za- grebačkom glumcu Jovanu Ličini. Ne sjećam se kad me je neka pjesma toliko potresla. Jezovito iskrena, ubitačno provokativ- na, tužna, ali i nekako opasna, i još k tome tako pametno na- pisana.

Zaštoju je Miljenko baš meni posvetio?Možda zato što sam bio jedan od tako malobrojnih sudio-

nika posljednjeg ispraćaja Jovana Ličine na mirogojskom gro- blju, i što sam, izvan najskromnijeg protokola, održao jedan emotivan i smušen govor, ili, što sam jednom davno bio Melki- or kojem se godinama ispovijedala duša Velikog Maestra, koga je tako nenadmašno igrao Jovan Ličina!?

Bit će da je zbog ovoga drugoga...Ispisao je Jovan Ličina najljepše stranice hrvatskog kaza-

lišta i televizije. Završio je kako se i završava u toj apsurdnoj umjetnosti.

Sam.Sam i napušten, i od nekih novih suvremenika zabora-

vljen.Zaborav je, čini se, nešto što ide s našom kazališnom

umjetnošću. Sjećanja blijede. Ostaju stare slike koje, ako nisu iz komedije, mogu biti i smiješne.

No, veliki glumci ostaju na neki drugi način vječni u svjedo- cima koji su ih gledali. Pamte do kraja svojih života njihov glas i njihove božanske uzlete, trenutke nadahnuća. Oni, naime, pre- nose priču mlađima od sebe i tako ti naši veliki glumački prvaci žive i dalje u nama i s nama. Gavela, Stroci, Zoran Radmilović,

309

Stojković, Krnjaić, Bahunek, Spaić, Rogoz, Zidarić, Ficko, Krča, Božena Kraljeva, Bela Krleža, Irena Kolesar... i mnogi drugi koji su nas nepovratno ostavili, ali koji su svojim životima imali do- voljno vremena da nam ostave sve te božanske trenutke njiho- ve umjetnosti.

Imamo jedno, zaista, ozvjezdano glumačko nebo pod ze- mljom. Kaštelan bi rekao: mrtvi žive u nama, mladi i nasmija- ni...

Pjevaju, govore...Veliki glumci ostaju na neki poseban način vječni.Kao tetovaža na koži.Na koži naše duše.- Mali, buš veliki glumac ak buš zdrav - rekao je jednom

Gavela nekom glumcu. Tu njegovu glasovitu rečenicu mnogi glumci prepričavaju iz generacije u generaciju, i nekako se pre- nosi s koljena na koljeno.

Što reći o glumcu Mladenu Budiščaku - Budilici, koji nas je prerano i tako neočekivano napustio? Vijest o smrti sve nas je pogodila kad smo je doznali usred pokusa predstave Mara- Sad.

Imao je sve. Čak i mnogo, mnogo više no što se zna o nje- mu, a usudim se reći, imao je mnogo više nego što je i on sam znao o sebi. Za mene je bio jedan od najblistavijih talenata ko- jega sam gledao. Pametan, lucidan, duhovit i tako nekako pr- okleto glumački brz, da je ponekad njegova glumačka brzina bila neuhvatljiva za pojedine lijene i uspavane našega teatra.

Budilica je imaosamojednujedinu manu: nije bio po regu- lama naše ipak male i konzervativne sredine. Nije bio dovoljno „zdrav". Mislim si nešto kako bi to, recimo, Džek Nikolson preži- vio i proživio u ovim našim prostorima, gdje su godinama vla- dali, a nažalost vladaju i dalje, ponekad tako kruti i nemilosrdni zakoni morala, polumorala, kojim se ponižavao osjećaj slobo- de.

Budilica je bio naš Džek Nikolson. Mi, njegova generacija, duboko smo to osjećali i znali tko je zaista on. Nas koje je sreća poslužila (u koje ubrajam i sebe) i koji smo odigrali u našim ka- rijerama i neke uloge koje su bile za njega napisane, učili smo godinama od tog našeg Budilice neke vještine koje nam je on na pozornici i van pozornice tako nesebično dijelio.

Budio nas je, zapravo.

310

Eto, mlad je sagorio. Bio je blistavi talent koji se nije mogao pomiriti s vremenom u kojemu je živio, ne zbog toga što on to nije htio, nego zato što je njegov talent bio jači i od njega samo- ga, osobito od njegova tijela, koje ga je na kraju izdalo.

Bio je beskrajno nježan i dobar čovjek. A dobrota se pre- poznaje i na pozornici. I mnogi su je njegovi fanovi prepoznali. Njegova blagost nije naučena. Ona je bila urođena.

Što više starim, sve više pokušavam slijediti misao svoga starog profesora Vladimira Filipovića koji meje upozoravao na važnost blagosti u životu, ali i umjetnosti. Biti blag. Razumije- vati Ijude sa svim njihovim problemima i brigama. Znati razu- mjeti. Moći oprostiti. Sni su nam, napokon, što Ujević reče, sami iz zajedničkog vrela i hrana nam je duše iz naše opće zdjele. I to je jednostavno tako. Iz blagosti čovjek ima poriv da pokuša suprotnosti izmiriti, svoje i tuđe nemirne snove, i tako graditi, ne svijet, nego jedan novi dan. Još jedan dan koji će proći kroz nas i u kojemu možemo učiniti neko dobro djelo. Ne mora biti veliko. Neka bude malo, ali dobro!

Dovoljno je ponekad i samo poželjeti da nešto dobro uči- nimo, pa da pokrenemo pozitivnu energiju koja jedino može spasiti ovaj tako opasno posrnuli svijet.

Dobri duh Mladena Budiščaka znao je to činiti. Bio je vječ- no mlad i zdrav.

I takav ostao, unatoč smrti.

311

13. Svjedoknijemog praštanjaO slijetanju u Dubrovnik, Jagodinu cvijeću, Hansovu pokopu, mangupu i kornjači, oprostu i razumijevanju i jasminovu drvu na Hansovu grobu

Sletio sam u Dubrovnik u pet popodne.I nije taj dan nalikovao nimalo ni na jedan od onih dana

kojih sam dolazio u Grad.Da, Grad.Vrti se u glavi. Kao kamen u zidine mene i Grada. U našu7

samo našu utvrdu.Grad i ja smo se bosonogo i goloruko u virtuoznim tišina-

ma utvrđivali.Već i sam razlog dolaska bio je neugodan. Smrt prijatelja.

U stvari, Hans Vutke je bio muž moje prijateljice Jagode Buić, pa tek onda moj prijatelj. Bio je komad čovjeka taj7/good looking" Nijemac. Kada sam ga upoznao 1980. u Vašingtonu, preciznije u Votergejtu, koji je tih godina bio čuven po Niksonovoj aferi, a gdje je gospodin Vutke stanovao u jednom otmjenom apa- rtmanu, u kome je primio mene i moga sina Danila i dočekao nas sa bocom prvoklasnog francuskog šampanjca, već je trčao svoj treći krug života, strasno ga i nemilice trošeći i ne popuš- tajući mu ni trena. Mi smo u to vrijeme u Vašingtonu igrali našu slavnu predstavu Oslobođenje Skopja i Hans Vutkeje odgledao sve tri predstave. Bio je očaran našim teatrom, a naročito mo- jim devetogodišnjim sinom Danilom, koji je igrao jednu ulogu u toj drami i koji ga je svojom posebnošću osvojio. Mora da ga je posebno dirnula i priča o mladom Nijemcu koji je zalutao u rat na Balkanu, kao što je i on bio silom odveden, kao sedam- naestogodišnjak, u surovu zimu ispred staljingradskih ledenih polja, čijim je smrtonosnim košavama za dlaku izbjegao i spa- sioživu glavu.

312

Sjedili smo tog popodneva u Votergejtu, moj sin Danilo, ja, Hans i njegov 17-ogodišnji sin i pili francuski šampanjac Ve- uve Cliequot Ponsardin-Brut. Hans je Danilu dao i mali prigodni poklon, švicarski nožić crvenih korica i malu kartu na kojoj je pisalo: Ovaj nož može se upotrijebiti za sve i protiv svega, samo ne protiv prijateija i protiv oca. I kasnije smo se sretali, već ka- ko je moja Jagoda dolazila, odlazila i prolazila kroz naše živote, zaustavljajući se i kao svjedokinja i kao duhovna sestra na po- nekom raskrižju, pružajući svoju nesebičnu ruku kao pouzdana pletilja sudbine.

No kad je ovaj naš rat počeo upravljati našim sudbinamai raseljavati n$s po stranim gradovima, državama i kontinenti- ma, Hans Vutke je postao iskreni i pravi prijatelj. Redovno nas je posjećivao kad god bi dolazio u London, gdje smo tih godina izgradili svoju obiteljsku luku. Bio je toliko pažljiv i brižan prema nama, a naročito prema našim djevojčicama koje je duboko i iskreno, skoro očinski zavolio. Voljeli smo i mi njega iz dubine sr- ca i pažljivo, kao skauti, slušali njegove savjete. Učio nas je„pra- vilima ponašanja" u stranom svijetu. Pomagao racionalno razu- mijevati sve probleme kojima smo bili okruženi i uvijek, gotovo neopaženo, bivao tamo gdje i kad nam je bilo najpotrebnije.

Iznenadna teška bolest pokosila ga je baš u Londonu, po- slije jednog od Jagodinih rođendana koji smo počeli tradicio- nalno proslavljati u našem stanu, a za koji bismo se uvijek po- brinuli da pozovemo pravi orkestar, u kojem se, na svoj način a Hansu privlačan, isticao jedan mađarski violinista, koji je pod- jednako virtuozno svirao klasiku i ciganske pjesme.

Smrt dragih srodnika i prijatelja ostavlja duboku brazdu u nama i svijet, nekako, postaje manji. Nebeski horizonti niži, bez obzira na to s koje geografske širine promatrali zalaske sunca. Smrt pravog prijatelja slabi naš imunološki sistem i čini nas ra- njivima mjesecima, ponekad godinama. Praznine su ponekad nenadomjestive. Ali nakon nekog vremena, smrti prijatelja očvršćuju našu koru i bivamo jači umnoženim iskustvima. Kao da se dijelovi njihovih duša raspu poput dragocjenog, blago- tvornog i plemenitog praha po otvorenim laticama započetogi nikad završenog prijateljstva.

313

Sletio sam, dakle, u Dubrovnik u pet popodne noseći u ko- feru dva mala gipsana jedrenjaka, koje su moje djevojčice mo- delirale i namijenile jednog Jagodi, da ga čuva u svojoj Kolorini, a drugog da spustimo sa Hansom u njegovu grobnicu, s dječ- jom nadom da će upravo tim brodom jednoga dana negdje do- ploviti, možda natrag na tople obale južnoga Jadrana.

Na dubrovačkom aerodromu čekao me Jagodin prijatelj taksist s Pila, čuveni Joško. Dok sam se vozio uskom strmom cestom prema Starome gradu, to jest prema hotelu„Excelsior"i napola sabrano odgovarao na Joškova pitanja, pogled mi je neprestano tražio magični Lokrum, koji se čas gubio a čas po- javljivao iza bezbrojnih zavoja. Otvorio sam do kraja prozor ne brinući za vjetar koji je oštro šibao lice, ne bih li što više onih ta- ko posebnih konavoskih mirisa udahnuo. U daljini su se svijetlili krovovi Staroga grada, skupljajući to mrzlo sunce koje se odbi- jalo o tamnoplavo tintano dubrovačko južno more i presijavalo na stare krovove obrasle mahovinom i vinovom lozom.

U sjećanje mi je dolazio moj prvi ulazak u Dubrovnik, u Ije- to '66. godine. Uspinjao sam se iz gradske luke na Pločama, a zatim spuštao starom drvenom žičarom prema Pilama. Crveni i roza cvjetovi raskošnih bogunvilija naginjali su se sa strana uli- ce i ulazili svojim granama u kupe da nas dotaknu. Opojni mirisi različitog cvijeća miješali su se s mirisom lavande dok su me uvodili u rajske vrtove čije zamamne čarolije moje ličko-slavon- sko biće nikad do tada nije spoznalo.

Stanovao sam kod prijatelja s klase Nike Kovača, čija je majka imala stan točno iznad Gundulićeve pjace, gdje je preko dana bila tržnica, a navečer se tu igrao čuveni Dundo Maroje u režiji Koste Spaića, iako bi se točnije moglo reći da sam u toj našoj maloj sobi, koju sam dijelio sa svojim prijateljem, bora- vio samo par sati jutra, od devet do jedan, kad bih se, čvrsto pokriven plahtom preko glave, pokušavao skriti suncu koje je nesmiljeno prodiralo kroz lijepo izvezene i iščipkane bijele ko- navoske zavjese.

Dubrovačke noći bile su putovi kroz čudesne labirinte ka- kvi se samo sreću u snovima. Bile su čarolije koje su nas uspa- vljivale na toplim i vlažnim stijenama Porporele i Danca, dok smo grlili neka nježna, bakrenasta, suncem obojena tijela, koja

314

su se uz nas čeznutljivo i odano privijala, bez obaveze, zakletveili obećanja i u zanosu divljih zagrljaja, šaptala imena malih i velikih gradova kojima smo te noći prolazili.

Te godine statirao sam sa svojim kolegama s kazališne Akademije.Tu su biti i studenti iz Beograda, Ljubljane i Skopja. Dolazili su i mladi glumci iz Sarajeva iTitograda, iako tamo tada nije bilo glumačkih škola. Među mnogima iz moje generacije, posebno sam zapazio Petra Božovića i neka obostrana nježnost razvila se među nama, koju smo, unatoč mnogim događajima što su nas rastavljali i priječili se među nama, uspjeli zadržati do današnjih dana.

Stajali smotu na dubrovačkim pozornicama, noseći koplja, štitove i mačeve i tako maskirani, nijemih lica gledali i slušali LjubuTadića, Peru Kvrgića, Izeta Hajdarhodžića, Fabijana Šova- govića, Tonka Lonzu i druge prvake, imitirajući njihove pokre- te i intonacije i spremajući svoje tajne urote kojima ćemo ih, jednoga dana, s više ili manje nježnosti, pokušavati glumačkim umijećem svrgnuti s njihovih prijestolja.

Ali noći smo, dirajući izravno strast i istinu u svome mlade- načkom biću, više dijelili sa glumcima - boemima! Bili su nam nekako bliži. U to vrijeme i bolji pedagozi. A i prijestolje njiho- vo, bogme, bilo je nekako privlačnije. Uvijek okruženo damamai paževima i čudacima koji su imali svoja mala kraljevstva. Fahro Konjhodžić držao je, sjećam se, gotovo privatnu školu (moglo bi se reći Akademiju) za velikim stolom kavane„Sulic" na Pila- ma, gdje smojeli roštilj u tri sata ujutro i dozore slušali njegove vratolomne, duhovite i nepresušne priče.

Daleko, davno to bje! Vozim se, gledam. Osjećam pod ta- banima toplinu minulih dana...

„Evo nas, stigli smo, gospar Rade. Excelsior", prekinuo je Joško iznenadnim glasom sadašnjosti moje sjetne misli.

Hotel ,,Excelsior" je sada u vlasništvu mojih prijatelja Go- rana i Renate Štrok, sa kojima se Lenka i ja intenzivno družimo svih ovih naših „izbjegličkih godina" u Londonu.Tad su bili na Sejšelskim otocima, ali sam u sobi našao njihovo pismo i bocu Dingačo. Dobri Goran, godinama se nervira zbog mog povre- meno oštrog jezika kojim ne štedim nikoga i zbog kojeg, kako kaže, štetim sebi i svojima, a pri tom uživa kad me posjedne u svoj trkaći auto, zastrašujući me i vozeći preko dvjesta na sat,

315

prkoseći brzinama i ne odustajući od svoje divlje prirode. I on mi govori o brzini, odnosno pažljivosti...

Zagrlio sam Jagodu, popio s njom čašu vina i pustio je nje- noj najsamotnijoj dubrovačkoj, korotno vojnovićevskoj noći, ko- ju će probdjeti, prelistavajući stara Hansova pisma i fotografije.

Bilo je već, ili tek, jedanaest uvečer. Otvorio sam prozor i svje- ži februarski zrak donosio je miris ulovljenih liganja sa Silbe. Da li da siđem do grada čija su me škrta svjetla mamila i dozivala i ne- kako mi naročito namigivala? Kao da je grad govorio:„Ne boj se, nemam nikog, osim mačaka koje noćas divljaju mojim ulicama."

Šetajući stopama neminula zanosa...

Navukao sam crni barberi, koji mi je Lenkina majka nakon Lazarove smrti poklonila i kojega sam naročito volio nositi, na- bio na glavu svoj crni šešir i izišao iz hotela. Grad me upozora- vajućim šapatom nije prevario. Uistinu su samo mačke vriskalei jurile se pustim ulicama.

Prolazio sam pored starih zidina i neka neobična drhtavica me obuzela. Je li to od februarskog vjetra koji je opasno zavijao, izvodeći različite muzičke tonove, dok se lomio među kameni- tim ulicama i zatim zavlačio u svilenu postavu moga kaputa, cvileći tužnu melodiju klape„Maestral",„... a galebi šute i pam- te... uuu... čežnja za obalom duga..." ili je ta drhtavica dolazila od zebnje da ne sretnem u ovoj posebnoj noći nijedno lice koje bih prepoznao, nijedno lice koje bi me prepoznalo...

Koračao sam strmom ulicom prema Stradunu, neprestano brojeći kamene kocke pod nogama, koje su se poigravale mojim nesigurnim koracima. Na čas sam zastao prolazeći ispred skalina ispod Revelina, gdje je godinama Ibrica Jusić svojim treperavim glasom opijao slušatelje ponoćne muzike.Trepnuvši nekoliko pu- ta očima, kao da sam nekoliko puta okinuo (kliknuo) kamerom i za čas su se preda mnom stvorili moji likovi. U nekoliko kadrova, na- slonjeni jedni na druge, zaštićeni mrakom dubrovačke noći, sjedili su tu na stepenicama i čuvali svoju mladost. Lijepi i dobri moji dru- gari. Poneki su, potajno stišćući ruke, skrivali zabranjene Ijubavi.

Uzdahnuo sam duboko na tu pomisao, podigao okovrat- nik svoga mantila i krenuo nizbrdo prema Stradunu. Sad sam se već osmjelio, kotrljajući se ovom pustom ulicom, te sam ne-

316

koliko puta krišom pomilovao stare zidine i šapnuo im neki od stihova koji su još uvijekodjekivali mojim grudima.

Gotovo da sam provirio kroz velika stara vrata ispod zvoni- ka i silno se obradovao kad sam ugledao potpuno prazan Stra- dun, koji me je načas oslijepio svojim blještavim žutim svjetlom što se odbijalo od bijelog kamena i čitavu tu široku, veliku ulicu pretvaralo u neku magičnu avionsku pistu, s koje bih sada naj- radije poletio i vinuo se tamo negdje u daleku prošlost.

Pošao sam lijevo prema gradskoj kavani i opet nekoliko puta žmirnuo očima, okidajući svojim nevidljivim fotoapara- tom nove kadrove.Tu su opet sjedili oni i ispijali svoja pića. Sa- da sam već jasno čuo glasove i prepoznavao ih. Promukli glas Božene Frajt i kristalni, glasni smijeh Jasne Malec, pa Fani Mu- hoberac, pa Joško Juvančić pa... doktor Miše Rapaić.... pa...

Glasni udarci zvona koji su odjeknuli tu sa zvonika, točno iznad moje zasanjane glave, prekinuli su moj film i gotovo da sam im bio zahvalan.

-Točno u ponoć - pomislio sam.Krenuo sam prema Gundulićevoj pjaci. Prazni drveni stolo-

vi, tamo gdje su nekada odjekivali aplauzi razdragane publike, točno u ponoć, kad bi se završavao Dundo Maroje. Škljocnuo sam još par puta očima kadrirajući u tom nostalgičnom plane- tariju slike koje su ponovno preda mnom oživjele. Bokčilo Miše Martinovića pod balkonom sinjore Laure. Čujem onaj malo pro- mukli glas Milke Podrug, kojeg smo tako voljeli. S desne strane pjace, malena trgovina u kojoj su se samo prodavale i otvarale kamenice. Ivica Vidović, Jupa, Kapor i ja. Naručujemo normalnu porciju od dvjesta kamenica.

I bijelo vino.Jedan probuđeni golub, sneno prolijeće preko praznog tr-

ga i odnosi moje neuokvirene slike... utvare... prh... tep... lep... Lep... prh...

Ta lira...

Skrenuo sam u malu ulicu prema „Taliru" Marka Breškovi- ća. Spazio sam svjetlo u kafeu. Za trenutak sam se kolebao, a zatim ipak krenuo prema osvijetljenom kafiću. Odjednom su se vrata otvorila i jedan čovjek je izlazio. Zaključavao je vrata. Bio

317

sam oko tridesetak metara daleko kad me je opazio. Zastao sam. Stao je i on zaustavljen u pokretu zaključavanja vrata. S obližnje ulične svjetiljke padalo je pravo filmsko svjetlo na ulicu, u kojem smo samo nas dvojica stajali i gledali jedan prema drugome.

Onda se on okrenuo natrag prema vratima i počeo ih ot- ključavati, jer u onom zaustavljenom pokretu, kad me je ugle- dao, nije ni izvadio ključ. Otvorio je vrata, ostavio ih širom otvo- rena, upalio je svjetlo i nestao u dubini kafea. Pošao sam prema kafeu, ušao unutra. On je već bio za šankom. Usput je upalio još jedno svjetlo. Bez razmišljanja posegnuo je rukom za Džek Da- nijelsom na najgornjoj polici. Zatim se okrenuo. Nije me još po- gledao. Dohvatio je dvije čaše, rutiniranim pokretom šankera. Natočio je u njih naš omiljeni viski. Kao i uvijek, bez leda, narav- no. Polako je gurnuo čašu prema meni, podigao svoju, a zatim me pogledao u oči. Nasmiješio se.„Zdravo, Serbos", rekao je.

„Zdravo, Marko", rekao sam.

Eyes Wide Shut

Budan sam, ali oči ne otvaram. Puštam sunčeve zrake da mi padaju na lice i iza zatvorenih prozora. Osjećam im toplinu... Baš neki dobar, pristojan i uglađen sunčan dan došao je Hansa ispratiti. Sunčan dan, to je ono što mi fali u Londonu. Zapravo mnogo toga mi fali u Londonu, ali sunce ponajviše.

Ja koji sam obožavao zagrebačke kiše, ne volim London- sku maglu i kišu. No, više od svega, ne volim englesko klasno društvo. Ne bih ga volio ni da sam član povlaštene visoke klase. Ne volim socijalne razlike među Ijudima i čini me nesretnim gle- dati siromahe, kako promrzli hodaju ispred blještavih i bogatih izloga. Bijeda je, zaista, nepristojna. Još uvijek želim vjerovati u društvo u kojem Ijudi žive jednaki i ravnopravni, pa makar to bi- la samo utopija. Još uvijekželim vjerovati, pa bio i posljednji.

Ali vjerovati - u što?Vjerovati u komunizam, koji se u međunarodnim raz-

mjerima, uglavnom, kako svojedobno reče Krleža, pretvorio u „jezivo banalnu skulpturu" od koje je samo ovaj naš, posebni, neodrasli, jogunasti, problematični, počesto nepravedni, ali ipak, na kraju krajeva, Ijudski jugo-socijalizam ostao, kako-tako, podnošljiv oblik življenja u kojem smo mogli razvijati svoje slo-

318

bode, bez obzira na faulove kojima smo počesto bivali izloženi braneći svoje posebnosti pred grubostima„boksera života"?

Vjerovati u jugoslavenstvo koje se samo izdalo i koje je svoj razlog okupljanja južnoslavenskih naroda u odbrani pred silinom germanskih, romanskih, anglosaksonskih i azijatskih i drugih vječnih pretenzija, da od ovih naroda učine sebi poslušne poda- nike i Ijude, uglavnom, drugog reda, krvavo rastavljajući ono što su neki davni zanesenjaci snovito gradili? Vjerovati u jugoslaven- stvo koje je Jugoslavenska narodna armija, u čiju smo se snagu uzdali, pjevajući ode njezinoj hrabrosti i čojstvu, i čije smo uboji- te topove i tenkove obasipali šarenim cvijećem na Dane mlado- sti i Dane armije, koji su ovih nesretnih, podivljalih godina, prešli preko vlastite zakletve, vlastitog naroda, meljući crvege petokra- ke i jugoslavenske zastave u blato mljevenog nedužnog Ijudsko- ga mesa, ostavljajući iza sebe pustoš, ali i zakletvama ujedinjene stradalnike, da više nikada u južnoslavensko zajedništvo ne po- vjeruju, i da prokunu sve one godine koje su ovdje zbrajali?

Vjerovati, nakon svega, i, napokon - u što?Vjerovati u umjetnost koja je gorjela u meni, možda baš

najviše na ovim ovdje obalama i među ovim starim dubrovač- kim zidinama, koje je izvjesni šofer Vučurević, olako obećanom brzinom, pokušao pretvoriti u„bolje, Ijepše i starije"?

Vjerovati u teatar koji mi se svih ovih godina zavlačio pod kožu, trujući me svojom opojnošću, ali bez obzira na svu naklo- nost i raskošne darove kojim me je obasipao, ostavljao duboke tragove umora, zbog načina kojima smo se morali boriti za na- še maštovite iluzije, i u kojem su sve moje uloge, nekad brižljivoi savjesno građene, zajedno s generacijskim Hamletom koji se ovdje godinama prenemagao kraIjevski ustoličen na lovrjenač- kom prijestolju, izgorjele u plamenu ovog Jugo požara, i od ko- jih nije ostalo ništa na zgarištima naših sjećanja?

Vjerovati u svijet koji tako mahnito i pobješnjelo, nošen vrtoglavim akceleracijama negativnih energija, srlja u svoje definitivno uništenje, otvarajući ratna polja na svim meridija- nima i paralelama, i trujući svoje stanovnike, što se kao ribe na suhom bespomoćno koprcaju, uzaludno napinjući kisikom is- pražnjena pluća, ponire definitivno ka svome velikom svemir- skom prsnuću, iza kojega će ostati samo užarena lopta, da još nekoliko milijuna godina svjedoči, pred nekim novim, mladim, dobrim zvijezdama o paklenom završetku naše civilizacije?

319

Zašto uopće razmišljam o tome, sada, dok mi sunce tako nježno i toplo miluje čelo i dok slušam valove kako udaraju o stijene terase hotela„Excelsior" u kojem sneno maštam o nekim davnim, prošlim, nježnim, i, čini mi se, sretnim vremenima?

Širom otvoriti oči

Otvorio sam oči. Suviše naglo i mlaz oštrog sunca zaslije- pio mi jezjenice.

- Petrunjela, golemo ti vince bješe u gospođe...Otvorio sam i prozor.Svježi zrak je uletio u toplu sobu, usput prevrćući nekoliko

papira na kojima sam prošle noći bezuspješno pokušavao ispi- sati neke stihove...

Dolje, iskosa desno, Dubrovnik kao slika sa starih razgled- nica. Odavde ne mogu jasno vidjeti prodaje li se još svježa riba na Portporeli.

Posljednja Hansova luka

Otuširao sam se, obukao, popio s Jagodom jutarnju trava- ricu koju nam je Drago donio sa Pelješca, popio iza toga piće i s bivšim direktorom„Excelsiora", gosparom Rafom Rodinom i još nekim Dubrovčanima čija sam imena zaboravio, ali čiji su Likovi ostali zauvijek ukovani u moje pamćenje, te ih nijedna bura ne može otpuhati iz sjećanja.

Bioje tu i PređoVušović, Jagodin i Hansov,a ponekad i moj „posinak". Sad je izgledao kao tužni Pjero, koji je plakao za svo- jim izgubljenim gospodarom ili ocem.

Hansa smo sahranili na najljepšem groblju na svijetu. Po- kraj samostana Svete Marije na Dancama, koji je podignut 1400i neke. U malom dvorištu popločanom plemenitim starim ka- menjem gotovo da nema zemlje. Samo kamene grobnice, jed- nostavno i škrto napravljene, te se čitavo groblje doimlje kao nekakav stari muzej klesanog bijelog kamenja. Idealno mjesto da se baš ovdje sahranjuju pomorski kapetani, jer iz kamenog dvorišta uvijek se vidi crta mora koja dozivlje svoje usnule mor- nare.

320

Jagoda je nosila crni veo preko lica iz vjerojatno samo nji- ma razumljivih znakova i buket jednostavnog modrog i bijelog cvijeća u rukama.

Modro i bijelo cvijeće je bilo i oko ćuvenog Božidareviće- vog triptiha, koji je baš prije tri dana sa svoje svjetske turneje stigao natrag na zid maloga samostana Svete Marije.

Na grobu jegovorio Luko Paljetako moru, kakoje već i pri- ličilo kad se sahranjuje pustolov. Zatim sam ja govorio Ujeviće- vo Pobratimstvo lica u svemiru, kako već priliči kad se sahranjuje duhovni srodnik i prijatelj. Na kraju je Jagoda spustila jedan bu- ket modroga cvijeća u otvore kamenih ploča koje su se zauvijek zaklopile oko Hansovog drvenog kovčega. Ja sam ispustio iz ruke gipsani brodić koji se nekako naročito spretno otkotrljao u mrakove kamenih ploča, čekajući tamo, kao na betonskim do- kovima velikih morskih luka, svoj novi red plovidbe.

Ne zna se kako je u tome kamenom dvorištu, između nad- grobnih spomenika, baš na Hansovom grobu izniklo veliko ja- sminovo drvo. Možda su ga vrijedne opatice Svete Marije sva- kodnevno zalijevale kao vjetrom zalutalu grančicu, a možda je jasmin iznikao sam od sebe iz tvrdoga kamena, svemu usprkos!

Odlazak...

Umjesto sunca, probudio me je telefon.„Dobro jutro, go- sparu. Devet je uri" nekako posebno lijeno se oglasila sinjorina s recepcije, a taj tako karakterističan, poseban i otmjeni dijalekt izmamio je u meni sjetni smiješak i par dubokih uzdaha..

Eh... Dubrovnik.U stvari, hotel„Excelsior" nije bio moj tip hotela. Odsjedao

sam godinama u hotelujmperial" na Pilama.To je bio stari au- strougarski hotel, koji nije imao ništa od onog pomodnog gla- mura s kojim su se šepirili„Excelsior",„Argentina" i„Libertas".

Sobe s visokim stropovima, saloni s bidermajer namješ- tajem i velika restoran-terasa davali su tome hotelu neko po- sebno gospodstvo, koje nije bilo primjereno dalmatinskim tu- rističkim objektima. Svojim izgledom i stilom, a naročito profe- sionalno uvježbanom poslugom i konobarima koji su se trudili da udovolje svim željama probranih gostiju, više je odgovarao zagrebačkom, nego mediteranskom podneblju.

321

Boraveći tamo svakoga Ijeta, otkad su moji prijatelji Saša i Željka Tvrdeić vratili stan svoga oca koji je iznenada preminuo, a u kojem smo mi preko Ijeta stanovali, postao sam, na neki na- čin, zaštitni znak toga staroga hotela.

Najomiljeniji, pa najomraženiji

Bile su to godine moje uistinu velike popularnosti, zbog TV serija U registraturi i Nikola Testa, ploče Ne dajse Ines, ali po- nešto i zbog Hamleta kojega sam na Lovrijencu igrao svakoga Ijeta, i koji je dobio dosta pohvala i od kritike i od publike. Po- pularnost u Hrvatskoj tih godina se mjerila Studijevim„Zlatnim vijencima", kojih sam ja naredao sedam zaredom. Dobio sami osmi, ali onda su ukinuli nagradu, negdje osamdesetih. lako sam bio prekomjerno nagrađivan u bivšoj Jugoslaviji, rukovo- dio sam se Krležinim savjetom da su nagrade dobro došle, ali da ih treba zaboravljati što je brže moguće. Uglavnom su sve svršavale u nekom starom koferu i postajale vlasništvo Danilai Lucije. Ipak, izdvajam dvije, koje sam naročito zavolio i često spominjao. Prva je veliki pehar kojega sam dobio u Tuzli igraju- ći mali nogomet za veterane„Slobode" protiv beogradske„Cr- vene zvezde" za koju su igrali sve sami jugoslavenski bivši re- prezentativci: Stojanović, Aćimović, Karasi, Lazarević, Petković i drugi, a za„Slobodu": Mešković, Šećerbegović, Mulahasanović, Šerbedžija i drugi. Dao sam tri gola i bio igrač utakmice.

U glasanju katoličke mladeži koje je bilo objavljeno u Gla- su Koncila, osamdeset i neke, na prvom mjestu bio je Papa, na drugom Majka Tereza, a na trećem ja. Smijali smo se tada moji prijatelji i ja toj nježnoj malograđanskoj križaljci. Ali, te domaće društvene igre, koje se nisu mnogo razlikovale od božićnih sar- mi ili bunceka sa zeljem, ipak su nešto govorile o društvenom statusu i o duhovnoj klimi u Hrvatskoj tih godina.

Mnogo godina kasnije, 1992, pijući svoju jutarnju kavu u našem malom iznajmljenom stanu na Fužinama i prelistavajući gomile hrvatskih novina koje su bile moja jedina veza sa svi- jetom kojem sam nekada pripadao, naišao sam i na anketu o najmrskijim osobama u Hrvatskoj.

Bio sam među prvih deset, odmah iza Stipe Šuvara!

322

Dobro jutro? Gosparu?

Dok sam jučer prolazio taksijem preko Pila, gotovo krišom sam pogledao prema starome hotelu. Kroz gusto granje bez- brojnog drveća nazirale su se izgorjele fasadejmperijala", a u velikoj bašti stajali su razbacani i od kiše zahrđali željezni sto- lovi.

Tako, pokisla i opustošena, nekad raskošna bašta s poseb- nim drvećem i bogatim i različitim cvijećem gotovo je podsje- ćata na sive oficirske boje vinkovačkog Doma JNA, u koji smo Kasim i ja redovito odlazili na kuglanje ili u bilijar salu, gdje smo satima igrali karambol.

Ponovo je zazvonio telefon.„Dobro jutro, gosparu", opet se oglasila sinjorina s recepcije, čiji me ugodan alt podsjetio na glas drage prijateljice Pere Martinović. Što li sad ona radi i gdjeli je? Bi li me zagrlila da se vidimo, kao što me uvijek grlila kad bismo se sreli, ili bi nekim ozbiljnim licem, kojega ne bih prepo- znao, upitala„kako si" i pružila mi ruku na pozdrav?

Prijatelji...Gotovo sam ih sve ove godine izbjegavao sretati, da se ne

raspadne slika i iluzija u kojoj smo zajedno živjeli. A mnoge ni- sam nazivao niti im se javljao da ih svojim prisustvom ne pro- kazujem ili dovodim u iskušenje. Znam da sam mnoge i povrije- dio baš zato što im se nisam javio. Ali što da radim s tim svojim rasutim teretom?

Nosim ga na leđima i s njim ustajem i liježem u svoju po- stelju od snova. Ponekad ga bijesno bacim sa sebe i onda par dana ili sati letim, lagan kao perce kroz ovaj moj život, a zatim se opet jutrom budim s olovnim nogama i svojim utvarama ko- je me, čini se, nikad neće napustiti.

- Petrunjela, golemo ti vince bješe u gospođe...

Popio sam alkaselcer, moje omiljeno jutarnje piće, da pro- vjerenim kemijskim procesom izravnam svoje mamurno tijelo. Zatim sam iz unutrašnjosti svoga šešira izvadio zgužvanu cedu- Ijicu s telefonskim brojem jednoga davnoga poznanika koji drži poznati riblji restoran„Nautilius" na Pilama i koji me je pozvao na piće. Uvijek tako, kad navečer pijem više no obično, telefon- ske brojeve, imena i adrese stavljam u postavu svoga šešira.

323

To me je naučio stari Dragec s citrom s kojim sam se tako rado špancirao starogradskim zagrebačkim ulicama i čije sam jedin- stvene šlagere još uvijek pjevušio na koncertima.

Iskrao sam se iz hotela oko 11 ujutro i krenuo onom istom strmom ulicom prema starome gradu. Mora da je bio neki pra- znik u Hrvatskoj, kad je neuobičajeno mnogo Ijudi za to doba godine i to doba dana šetalo ulicama. Po svojoj provjerenoj metodi, natukao sam šešir dublje na oči i pogleda čvrsto pri- kovanog uz vrhove cipela, u koje sam zurio da ne bih slučajno sreo nekog poznanika, brojao sam stare kamene pločnike i go- vorio svoje Samoće.

U cipele kad uđem svakoga jutra mislimsutra će biti bolje još ima jedno polje

koje treba prijeći pa vezem noge u crne uze a one puze betonom grada mjere tišine slute daljine

Prošao sam pored Labirinta i Ibrićinih skala i došao do vrata od Portporele. Preda mnom je odjednom puknuo prepun Stra- dun s kojega su preglasni zvuci uličnog žamora parali uši do ne- podnošljivosti. Po blještavo osunčanoj pisti hodale su gomile nepoznatih i poznatih Ijudi, među kojima su se kretala gotovo sva moja lica koja sam znao u Dubrovniku: Kosta, Izet, Fani, Di- no, Niko, Miše, Vlaho, Djelo, Dulac, Bobi, Pinki, Pero...

Beskrajna kolona mojih dobrih i lijepih drugova.Skrenuo sam, kao i prve noći, lijevo prema gradskoj kavani

i, doslovce se skrivajući od pogleda, zavukao u male ulice, pa- ralelne sa Stradunom. Izišao sam kod velike česme kraj vrata od Pila i prije no što sam izišao sa Straduna, bacio sam skriveno po- gled na zid od crkve Svetoga Vlaha, na kojem je još uvijek stajao izbočeni i izlizani kamen, na kojega smo svi skakali, pokušava- jući se, tako prilijepljeni, zadržati na zidu par sekundi. Vinko Vi- skić je bio u toj disciplini prvak, kao uostalom i mnogim drugim sportskim aktivnostima na pozornici. Ja i danasosjećam bolove

324

u koljenima od skokova s četiri metra visine kojima sam ga po- kušavao slijediti u Violićevom Crkvenom prikazanju.

„Nautilius" se nalazi na malome parku na Pilama odakle se pruža jedinstven pogled na Lovrijenac. Stao sam na trenutak, zagledan uTvrđavu.

- Zdravo, Kornjačo - rekao sam.- Zdravo, mangupe - reče.

Franin rov

Mate (tako se zvao moj poznanik, vlasnik toga lijepog i na- dasve luksuznog restorana) me je čekao na vratima. Prošli smo pored mlade i lijepe Dubrovčanke i načinom kako se smiješila i rekla dobro jutro, znao sam da je to bila ona što me je prepo- znala po glasu. Zatim smo ušli u Matinu kancelariju.

Tamo je sjedio jedan čovjek leđima okrenut.U trenutku dok smo ulazili, baš je gasio cigaretu. Zatim se

okrenuo. Pogledi su nam se ukrstili. Frane iz„lmperijala"! Bio je tada gotovo dječak, koga je cijela moja familija obožavala. I on je nas volio. Duboko i iskreno. Nosio je Danila i Luciju po cijele dane po hotelu, odlazio s njima na Sulicevo kupalište, jednom riječju, bio kao dio obitelji.

On je bio taj koji je određivao što će se kojega dana jesti za ručak i u hladovini velikih stabala u dvorištu„lmperijala" uspa- vljivao moju Luciju na rukama.

- Ovo je Frane, moj menadžer - rekao je Mate.Gledao je nekoliko trenutaka u pod ispred sebe. Vidjelo se

da razmišlja što da učini. Ja sam stajao na sredini sobe i čekao. Mate je u tišini počeo premještati neke papire na stolu. Zatim je ustao sa stolice, stao ispred mene, pogledao me u oči pogle- dom s one strane obale, pružio mi ruku i tiho, bez riječi, izišao iz sobe.

Srce mi je snažno udaralo od siline uzbuđenja i neke nesa- vladive muke koja je prošla kroz moje tijelo.

- Mora ga se razumjeti. Sina mu od sedamnaest godina ra- nila granata tijekom granatiranja. Od tada ne može ni čuti riječ koja počinje sa S.Ti si prvi Srbin kome je pružio ruku.

325

Još mi je nešto govorio Mate što nisam ni slušao ni razu- mio. Samo mi je pred očima lebdjelo Franino dječačko lice i onaj njegov tako nježni i topli osmijeh.

Može li se razumjeti?Može li se oprostiti?Sjeli smo poslije na terasu i namjerno sam okrenuo leđa

Lovrijencu, kao da je on svemu kriv. Popio sam nekoliko trava- rica, odgovarao na radoznala pitanja svoga poznanika kakav je Tom Kruz privatno i jesam li sreo Roberta de Nira tamo u Holi- vudu, a zatim krenuo natrag prema hotelu.

Ipak nisam izdržao. Čim sam izišao iz restorana, samo me je moje tijelo, gotovo ne slušajući razum, skrenulo donjim stu- bama prema Sulicu, prošlo pored restorana„Orhan" i ispred Pi- culine kuće, gdje smo neke davne godine Ružica Sokić i ja igrali Ljubovnike u Jupinoj režiji i uputio se zatim stepenicama prema staroj Kornjači.

Postojala su dva puta kojima se uspinjalo na Lovrijenac. Jedan je bio uz samo more, s nešto manje stuba, ali mnogo strmiji, a drugi je prolazio kroz borovu šumicu iznad Sulicevog kupališta. Ja sam uvijek išao tim putem, ne zato što je bio blaži uspon, već zato što bih na pola puta zastao, došao do ivice str- me klisure iznad Kolorine i mahnuo rukom mojoj Jagodi koja je uvijek u tome času sjedila na terasi svoje kamene kuće i u znak pozdrava podigla čašu crnoga vina i viknula mi odozdo:

- Pazi što radiš večeras, gleda te publika.Kamena kuća je ovoga puta bila u žalosti i škure su bile

zatvorene, a na terasi je kao crna zastava bila raširena Jagodina crno-crvena tapiserija.

Ipak sam joj mahnuo rukom i pošao dalje. Brojao sam u sebi stepenice, kao svaki put kad bih se uspinjao: 175,176,177, 178...Tu sam. Pred vratima ispred kojih je na velikom kamenom pragu bilo uklesano moje ime. Nije to noću kradom isklesala dlijetom neka od mojih obožavateljica, iako su i takve priče kru- žile u to doba gradom, nego je to neki klesar Rade (bit će neki od mojih Krajišnika, koji su bili poznati zidari) isklesao svoje ime početkom pedesetih, kad je Lovrijenac bio restauriran.

326

Ponovni susret s„Kornjačom"

Teška vrata su se poznatom škripom otvorila i ušao sam u onaj polumrak koji me je gotovo usisao u svoju vlažnu i hladnu utrobu. Zapucketao sam tri puta prstima desne ruke, okrenuo se dva puta oko sebe i dlanom lijeve ruke nježno prešao preko glatkog kamena.

- Gdje si, mangupe - reče.- Evo me, Kornjačo - rekao sam.Nisam potrčao na scenu, kao što sam to učinio prije 33 go-

dine, kada sam kao student prvi puta zaigrao nekog glasnika u DonŽuanu kojega je režirao Kosta Spaić i kad me je Mate Bako- vić dočekao na tim istim vratima, viknuvši mi da požurim, jer upravo je dolazila moja scena na red. Ja sam pretrčao zadnje stepenice, čuo sam svoju repliku, Baković me je gurnuo pre- ma pozornici, prošao sam kroz neke mračne hodnike, a zatim zaslijepljen svjetlom, jer već su to bile generalne probe, svom snagom udario čelom u jedan od velikih stubova Lovrijenca i skljokao se na pod.

Bio je to moj prvi susret s Kornjačom od kojega mi je ogromna čvoruga na čelu stajala gotovo cijelo to moje prvo dubrovačko čarobno Ijeto.

Ušao sam ovoga puta, kao prekaljeni ratnik koji se tu na tom opasnom ratištu godinama kalio. Znao sam već sve Kornja- čine trikove i ničim me više nije mogla iznenaditi.

Ušao sam na scenu kroz sredinu, kako je dolazila glumač- ka trupa u Hamletu. Pošao sam pravo prema gledalištu i sjeo u sredinu. Tako prazan i pust, izgledao je Ijepše nego ikad. Klik- nuo sam nekoliko puta očima i moja kamera je odslikala neko- liko scena iz naše predstave. Ratko Buljan, naslonjen na lance, Sanda Langerholc, lijepa u svome dugom crveno-crnom plaš- tu, Zidarić s krunom na glavi, šesnaestogodišnja Sonja-Ofelija s kosom koja joj je dopirala gotovo do koljena.

Vjetar je svirao leteći kamenim hodnicima i čule su se neke molske intonacije, praćene zvukom neke prazne limenke koka- kole, koja je podcrtavala prazninu prostora koji je odjekivao u mojim grudima.

I moje riječi su letjele prema meni iz svih pukotina starih zidina.

Riječi...

327

... riječi...

... riječi...

Popeo sam se na prvu terasu, naslonio na zid, podigao de- snu ruku i njome polako i odsutno počeo prelaziti preko one iste kamene kocke, tobože Ijušteći s nje mrvice kamene praši- ne, pogleda uperenog i prikovanog tamo negdje u ništa, baš iznad gledališta, a usne su same od sebe tiho šaputale: Biti ili ne biti, to je pitanje?/ je li časnije podnositi u duši udarce i streli- ce hirovite sudbine/iT uzeti oružje protiv mora jada i oduprijeti se skončati ih?/umrijeti, usnuti, ništa više...

Govoreći taj čuveni monolog, sjećam se kako sam se tru- dio da rečenicu„Biti ili ne biti" izgovorim kao pitanje, pa zatim intonirajući stihove koje slijede, pokušam gledatelju dočarati da ovaj Hamlet ne misli u tradiciji našega jezika i značenja fraze „sada mi je biti ili ne biti", što nije daleko od Brešanovog„prije- voda" u kojem Joco izgovara čuvenu Šekspirovu misao kao„ili jesam ili ti ga nisam/ niti znadem ko sam niti di sam... ?", već da ovaj naš Hamlet izgovara tu egzistencijalnu misao kao„posto- jati ili NE postojati", slijedeći Sartra i njegov Bitak ili ništavilo i odgovarajući izravno gospodinu Janu Kotu na njegovo pitanje „koju knjigu ovaj Hamlet čita?"

328

14. Letjeti iznadO letu ponad Atlantika i pogledu prema ruševinama, utvarama, Vanjinu rođendanu, dobrodošlici mome imenu koje se vraški teško izgovara

... U nemirne misli dolijeće mi Arsenova pjesma i jedan ose- bujan stih:

-Tko jebe prizor....Tko jebe pjesmu, Arsene... kad ovako iskosa... odozgo pre-

ma dolje... pogled leti prema Sarajevu...Više me nije ni strah od letenja... kad znam... da ovoga ča-

sa... negdje dolje... umire čovjek... kojem smo nekada zajedno pjevali pjesme...

Ponovno iznad Atlantika. Kao u neka dobra, dobra stara vremena. Ovoga puta u avionu Virdžin Atlantika, u prvoj klasi. Karta, koju ja ne plaćam, iznosi više od trenutačnog sveukup- nog moga imetka. Sjedalo se jednostavnim potezanjem ručice pretvara u pravi udobni krevet. No ja ne spavam u krevetu, jer Virdžin Atlantik, između prve i biznis klase ima pravi pravca- ti šank, s tri visoke stolice. Ne skidam šešir i odmah zauzimam svoje mjesto, načinom koji je šarmirao sve stjuardese u avio- nu.„Ako se u nešto razumem, razumem se u osvajanje šanka" prozviždi mi kroz glavu neka toplina iz mladosti. „Kad budeš negdje iznad okeana, sjeti se Mile svojih jarana..." pjevali smo Enes Čengić, Boris Miholjević i ja na ispraćajno-oproštajnoj ve- čeri našem Mili Rupčiću koji se odlučio seliti u Ameriku svojoj Lindi Lejn, učiteljici engleskog jezika, u koju se smrtno zaljubio i napisaojoj i pjesmu Linda Lejn kojuje Džoni Štulićotpjevao na jednom od svojih albuma. Linda ga i dalje uči i on se, kao što je i obećao, neće vratiti dok ne bude mogao kao rođeni Amerika- nac pročitati Njujork tajms, bez ijedne nepoznate riječi.

329

Ovako, u visinama i iznad velike vode7 Ijudi i događaji po- primaju nestvarne dimenzije. Ili su tako sitni, mali i udaljeni, ili se umnožavaju do nestvarno velikih oblika i tu, uz prozor avio- na, lete s nama, dok im kose vijore, a usne nešto glasno pokuša- vaju doviknuti, što se, dakako, ne čuje od siline zvuka motora.

Kuda to letiš, kao da pitaju poznata lica, kojima ne vidim kraja i koja me prate iza aviona, stapajući se s onim užarenim mlazovima dima, sve do neba iznad moje zemlje, koje se još uvijek crni od baruta i spaljenih sela i gradova.

Kuda to letim dođavola, u decembru '94. godine, ja, ratni profiter i dvostruki i trostruki izdajnik, dok zemlja u kojoj sam rođen i živio i radio krvari i puca po svim šavovima, viču mi uz prozore aviona moje utvare, opasno tresući velikim boingom, dok kapetan upozorava putnike da zbog nemirnog leta i turbu- lencije vežu svoje sigurnosne pojaseve.

Naručujem još jedan dupli Džek Danijels, skrešem ga na eks, i otkačim dugu povorku mojih lica koja se kao u crtanom filmu u sekundi izgube u dalekom plavetnilu iznad Atlantskog oceana.

Cin-cin... blaga zvonjava iz zvučnika, i crvena svjetla se po- gase u avionu.

Ponovo miran i siguran let.Kuda to letim?Letim u Los Angeles na promociju Before theRain, filma ko-

ji je te '94. godine pobijedio na Venecijanskom filmskom festi- valu. Film je dobio i distribuciju u Americi, a„Gramarsi pictures" koji je američki distributer filma, odlučio je da Milčo Mančevski, režiser filma, i ja budemo glavni promotori filma za Ameriku.

Vanji za rođendan

Moja Vanja se rodila 4. septembra, negdje oko tri ujutro. Lenka i ja smo igrali karte u bolnici„Queen Sharlote", u blizini Vanesine kuće, gdje smo u to vrijeme stanovali.

Bacila je u jednom trenu karte na stol i rekla:- Idemo roditi ovu malu Vanju!Ponovno je bila kraljica. Sigurna i bez imalo slabosti. Po-

novno sam gledao taj čudesni film prirode koja me opijala svo-

330

jom jednostavnošću.Vanja kao da nije plakala.Više je to naliko- valo na neko protestno pjevanje. U svakom slučaju, tog jutra je bila vjesnik neizmjerive naše sreće.

Nakon poroda, pošto sam poljubio Lenku i predao joj u ru- ke našu drugu kćer, otišao sam u stan, popio s Vanesom čašu jutarnjeg šampanjca i odletio za Veneciju. Toga dana smo pobi- jedili na festivalu. Stajao sam na pozornici kao pobjednik pored Milča Mančevskog, koji je držao našega Zlatnoga lava, i Ala Pa- ćina, koji je te godine dobio nagradu Venecijanskog festivala za životno djelo. I ja sam, za ulogu, dobio nagradu filmske kritike.

Hrvatske novine su objavile ime filma i pobjednika, ali ime i sliku glavnog glumca nisu objavili.

Film bez slike nije film.

Slijetanje, dobrodošlica

Sa šanka sam na kraju morao otići do svoje udobne i ras- košne stolice-kreveta da se pripremim za slijetanje.

Dočekali su me neki mladić i djevojka, držeći na velikom papiru ispisano moje ime i prezime, koje nisu nikako uspijevali izgovoriti. Ispred aerodroma, čekala me je prava velika crna li- muzina, kakvu sam gledao samo u filmovima i dokumentarci- ma o dodjeli„Oskara".

Sjeo sam sam u dugačku i veliku kabinu presvučenu cr- nom sjajnom kožom. U kabinu bi stalo, kako sam na brzinu izra- čunao, najmanje osam Ijudi, ali protokol je nalagao da se vozim sam. Da sam imao ovako što, pomislih, koliko bi nas bilo na Ke- lebiji u onim raspusnim subotičkim kapegeteovskim danima?

Ispred mene upaljen TV s izravnim prijenosom NBA lige, na- dohvat ruke crni telefon, a sa strane pravi mali bar, koji je poluo- tvoren nudio različite viskije, votku, džin, koka-kolu i mnogo leda.

Natočio sam viski, pogledao kroz zatamnjena stakla mo- je luksuzne limuzine pored koje su promicali ogromni džambo plakati s poznatim filmskim licima i otvorio pismo koje je staja-lo na malenom stolu uz bocu crnog kalifornijskoga vina.

Uz napisani raspored moga boravka u Los Anđelesu, staja- la je na kraju i rečenica:

-Wellcometo Hoollywood, Rade.

331

15. SandensO tome kako je Dobrivoje Tanasijević, nogometaš, postao Dan Tana Indijanac, Jadranskom moru na zidu restorana s jednim otokom (Silbom), otoku kao sudbini, Gregoru Nikolasu i baletnim papučama za Ninu

U LA-u sam pronašao svoj restoran. Zove se„Dan Tana" po vlasniku, koji je zapravo naš čovjek i koga sam davno prije upo- znao negdje u Beogradu ili Njujorku. Dolazio sam svaku večer u restoran koji mi se svidio zbog neke posebne dobre energije. Kad pronađem dobar restoran, nikako ga ne mijenjam.

DanTana je inače DobrivojeTanasijević, koji je nekad dav- no bio odličan nogometaš i prvotimac„Crvene zvezde". Nakon jednog od prvih gostovanja crveno-belih u Londonu, počet- kom pedesetih, nestao je negdje u skrivenim ulicama sjever- noga Londona.

Bio je to u to doba prekršaj za koji se sa sigurnošću završa- valo u Padinskoj Skeli ili na Golom otoku. U to naše socijalistič- ko doba nogometaši nisu sve do dvadeset i osme godine mogli igrati u inozemstvu. Neki su, doduše, emigrirali, ali ne bi imali papire i nisu mogli igrati u velikim klubovima.Tako se i Dobri- voje, zapravo kao emigrant, neko vrijeme skrivao, a onda počeo igrati nogomet za neki drugoligaški engleski tim. Na jednoj od prvih utakmica, uletio mu je, kaže, neki Turčin u noge i pukla je njegova ubojita desnica na tri mjesta.

To je ujedno bio i kraj njegove sportske karijere, ali i poče- tak jedne neviđene avanture.

Otišao je prvo za Kanadu, a nakon par mjeseci za Los An- đeles.Tu je prošao, kao što to biva u Americi, razne oblike preži- vljavanja: od šofera do konobara, a onda se nekako zatekao na nekom filmu kao statist sa zadatkom.

Inteligentan, kao što već jest, ubrzo je dobio malu ulogu u nekom vesternu. Igrao je nekog Indijanca. Na snimanju se spri- jateljio s producentima i glumcima, koji su odmah zavoljeli nje-

332

govu široku slavensku dušu, te je snimio još nekoliko filmova. Tada su mu i dali filmsko ime Dan Tana.

Dobri i brižni Dobrivoje, čim je skupio nešto malo novaca, podigao je kredite i kupio neku brvnaru na Santa Monica bule- varu. Uredio je i opremio brvnaru krajnje jednostavno i pretvo- rio je u restoran s crveno-bijelim kockastim stolnjacima, koje je zadržao sve do danas.

Prvog oktobra '64. (kad je bilo svečano otvorenje) restoran je bio krcat filmskim radnicima koji su došli podržati simpatič- nog Jugoslavena-lndijanca. I tako punih četrdeset godina. Sva- ke večeri čeka se za slobodan stol u tom karizmatičnom resto- ranu, koji se službeno vodi kao talijanski restoran, ali u kojem božanski kuhaju Mato i Neno talijanska jela na dalmatinski na- čin, a na zidovima vise posteri igrača„Crvenezvezde", košarkaša „Jugoplastike" i Dan Tane na konjima, s kaubojskim šeširima.

More na zidu

Kroz restoran su prošle gotovo sve filmske zvijezde, od Klinta Istvuda, do Madone i DžonaTravolte...

U mome programu stajao je i put u Sandens, na veoma va- žan i prestižan filmski festival, gdje se prikazivao Before the Rain. Festival je osnovao Robert Retford, koji i živi u tom malenom gradiću zatrpanom snijegom u zimskim mjesecima.

Odmah sam pronašao jedan uistinu dobar talijanski resto- ran i nisam se iz njega micao. Jednoga dana, dok sam sjedio sam za stolom za vrijeme ručka, jedan mladi kineski slikar za- vršavao je svoju veliku sliku na zidu. Budući je restoran bio tali- janski, gazda je želio imati Jadransko more preko čitavoga zida. Bila je to neka dosta moderna slikarska tvorevina sa žutim bo- jama kopna i tirkizno plavim morem, bezjednog jedinog otoka. Valjda je gazda restorana, budući je bio Talijan, mislio da ako nema otoka uz talijansku obalu, da ih nema ni uz Hrvatsku. Što bi mislio kad bi ga provozali nekim brzim brodom kroz Labirint jadranskih otoka i svjetionika koji su se rasuli kao kameni i pješ- čani dragulji na našoj strani Jadrana!?

Slikar je upravo završio zadnji potez kistom i spremao svo- je kistove, boje i Ijestve, kad sam mu ja rekao:

333

-Tu negdje, u tom vašem moru, imao sam svoj otok, svoju kuću.

Mladi Kinez me je pogledao svojim tužnim očima. Mora da je i u meni bilo dosta tuge.

- Pokažite mi gdje...Popeo sam se na Ijestve i pokazao mu (jer je dosta preci-

zno naslikao Jadransko more i obalu) gdje stoji Silba.Raspakirao je svoje spremljene boje, izvadio svoje kistove

i na plavoj površini Jadranskog mora, nakon što sam mu poku- šao objasniti kako otok izgleda, naslikao jedan jedini otok. Bio je neproporcionalno velik za svoje stvarne oblike, ili mi se, zbog moje samoće, a i samoće tog otoka, takvim učinio.

Tamo negdje, u tom plavetnilu, moji prijatelji Damir Gale- tović i Tonči Žuvanić love ribu i možda čekaju na dan kad ću im se pridružiti i u maloj plavoj barci zaploviti ponovo s njima između Silbe i Premude!

Gazda restorana bio je neki neprirodno, zapravo prirodno dobro uhranjeni Amertalijanskoga porijekla.

Tu i tamo smo izmijenili par riječi na obostrano lošem tali- janskom i cijenioje, izgleda, moj znalački odabir vina.

Od Italije mu je ostala još samo neka urođena romantič- nost i patetika slična patetici naših Roma.

- Kako se zove taj vaš otok? - pitao je.- Silba - rekoh, nakon što mi kroz glavu prođoše stihovi:

Bila je godina'68. i kažu da su te godine lipe opet procvale crvenim cvatom Stajao sam na palubi„Karadžića"Iza sebe sam ostavljao Dubrovnik, Petrovog Hamleta i drugove moje što su svoj Lipanj snivali Bila je godina'68.Vrijeme IjubaviKad sam joj prilaziodrhtala je pred mojim zastavamašto sam joj ih u srcu nosioCrvene svoje kose puštala vjetrima da ih mrsei vješto se u njih skrivalaU pasu se čudno uvijalaKako se zoveš?

334

Silba, šapnula je.Te noći sam kunjke iz njedara joj ispijao Te noći sam kroz otvoren prozor uzalud mjesec tražio osluškujuć radosnu pjesmu svićarice Te noći sam joj plamen bedra obljubio te noći sam se u Silbu zaljubio Ovo je godina'68.Vrijeme trajanja Parobrod more para Blijede sjećanja Tit Andronik me boli u žilama još malo i predat ću se dugim obalama da me čuvaju...

- 1 takoje veliktaj otok? - upita on jer sam valjda razmahi- vao rukama dok sam govorio svoju staru pjesmu.

- Još je i veći - rekoh. - Ponekad se odvoji od kopna i za- plovi niz Jadransko i Sredozemno more, pa kroz Gibraltar, preko Atlantika otplovi sa mnom do Amerike. Ponekad i dalje...

- Plovi li i čitava Jugoslavija s tobom - smijao se Talijan, očito poznajući neke činjenice o mojoj raspadnutoj i raskoma- danoj zemlji, instinktivno osjećajući neku dramu u mome glasu kojim sam mu pričao nadrealističku priču o plovidbi otoka.

- Moje zemlje više nema.Tamo gdje je jednom bila, ostale su ruševine, s nekoliko preživjelih oaza. Ali, ja sve svoje čuvam na mome plovećem otoku.Tamo su moji prijatelji, moji filmovi i kazališne predstave, moje ploče i knjige poezije, dijelovi na- mještaja iz mojih bivših stanova razbacani na pješčanim pla- žama Pernastice i Carpusine, razbijena Titova slika, koju je Bata Životinja skinuo iz Narodne skupštine i zgazio nogama, i sve što je preživjelo u mome sjećanju iz bivšega života. Capito?

Sve moje zaista plovi sa mnom na tom mome otoku, da- lekim morima i oceanima. Danas sam ovdje u snijegom zavije- nom Sandensu, a sutra već u nekoj sunčanoj luci Novog Zelan- da ili Australije.

Otoci su moja sudbina! I ovaj najnoviji ploveći Uliks-otok, koji ispituje moje umnožene godine umjetnosti i koji me, za- jedno s mojim najbližim prijateljima, skriva od neugodnih i

335

nesklonih nam vremena, gdje su strijelci i prosci, ratnim ras- poredima, poredani po mračnim dijelovima velikih gradova, iz kojih se prelijeva žuta razarajuća kiselina, prijeteći da nas sve sagori svojom gastritičnom mrzovoljom, zove me ponovo da u suhu, crvenu, istarsku zemlju, zabijamo svoje uznosite zastave Šekspira, Vaisa, Euripida ili Beketa, uz božanski zvuk violina Mo- starske sinfonijete i njenog i našeg muzičkog i Ijudskog dobrog čudovišta Najdžela Ozborna, i da, odolijevajući burama i oluj- nim nevjerama, čuvamo tišinu i mir naših umjetničkih tajansta- va, umnažajući svake godine neke dobre energije koje se plode zavidnim umjetničkim dometima našega teatra.

- Bellisimo signiore Yugoslavo. Lui e un poeta! Una altra bikiere di vino rosso?

- Grazie tanto signiore Americano. Ma... lo non sono un poeta. lo sono... lijevo krilo„Slobode" iz Podsuseda.

Za susjednim stolom glasno se nasmijao našoj konverzaciji jedan mladi čovjek.

- Gregor Nikolas - predstavio se. Rekao je da je režiser iz Novog Zelanda, da sprema svoj novi film o tamošnjim Hrvati- ma, da mu se jako sviđa Before the Rain i da bi želio da igram glavnu mušku ulogu u njegovom filmu.

Narednih dana smo se družili i pričali o scenariju filma Bro- ken English, kojega smo kasnije, te iste godine, i snimili. Šetajući se glavnom ulicom snježnoga filmskog grada, on je kupio svo- me četverogodišnjem sinu Viti knjigu i cipele, a ja svojoj trogo- dišnjoj Nini tirkiznoplavi triko i baletne papučice.

336

16.Rijeka zvana KjubrikO jednoj partiji šaha sa Stenlijem Kjubrikom, panici na setu, potraziza drukčijim od drukčijeg, Tomu Kruzu, neuručenim pjesmama i nepovratno zatvorenim očima

- Znadete li tko je bio Pirc? - pitao me je, dok mi je pružao ruku da se upoznamo.

- Mislite na slovenskog šahovskog velemajstora?- Da, upravo na njega.- Pircova odbrana jedna od najboljih varijanti - rekoh.- Počnite - reče.Ne misli valjda ozbiljno da igramo šah naslijepo! Zadnji put

sam tako igrao s Marijom Bertokom dok me je učio toj vještini.- Počnite vi - rekoh. - Pirc je bio crni.-E4.- S-F6.Glasno se nasmijao.- Skoro ste pogodili.Činilo se da je bio zadovoljan načinom našeg susreta.

Dakle, Stenli Kjubrik igra šah. Kasnije sam doznao da je bio velika nada američkoga šaha.To će se dopasti onima koji misle da za režiju treba imati„klikera".

Još me je pitao nekoliko stvari: Jesam li oženjen, imam li djece, što mislim o ratu u Jugoslaviji...

- U braku sam po drugi put. Imam sve skupa petoro djece i bojim se da nemamo dovoljno vremena da vam govorim o ratu u mojoj zemlji.

- Duga priča? - upita.- Beskrajna - rekoh.Nasmijao se, nekako tiho, gotovo bezglasno. Taj osmijeh

davao je čitavom licu nekakav ciničan izraz.- Sad story - rekao je

337

- Sad story - rekao sam.Zatim meje nekoliko trenutaka bez riječi promatrao, zadr-

žavajući i dalje onaj cinični smiješak na licu.Nisam se dao zbuniti. Hoću da kažem, dobro sam podno-

sio to njegovo testiranje. Ponašao sam se kao prekaljeni borac Uostalom, ja i dolazim iz rata. Svi pokreti pod kontrolom. Cool!

- Kako je bilo s Valom Kilmerom?- Dobar glumac - rekoh.- Jesi li ga pojeo?- I'm vegetarian...Nasmijao se, ali ovaj put glasno.Još me je nešto pitao, čega se sad više ne sjećam, a onda je

u sobu ušaoTom Kruz,Nasmijan, otvoren, srdačan...Dok se pozdravljamo, govori mi kako su on i Nikol uživali u

mojoj glumi gledajući Beforethe Rain. Ne prestaje dijeliti kom- plimente filmu, glumcima i režiseru.

Neugodno mi je u tom času bilo reći kako se i on meni svi- đa, ali, zato je tu brzi Stenli!

- Sviđa li se i vama Tom?Prije nego uspijevam bilo što reći,Tom se grohotom smije.Stenli se i dalje zagonetno osmjehuje.

Prva proba

Sjedimo u Kjubrikovom apartmanu u Pinevvood studiju.To je najveći filmski studio u Londonu. Ja sam tu već na neki način domaći, jer sam ovdje snimao Sveca više od dva mjeseca.

Imam četiri scene u filmu i trebao sam po planu snimati dva tjedna.

Snimao sam dva mjeseca.Prolazimo kroz tekst. Zatim još jednom.Pa još jednom.Mijenja rečenice, prepravlja...Predlažem i ja poneku.Kao da se malo iznenadi, razmišlja, pa onda prihvaća.Zatim pauza.Za petnaest minuta dobivam novu varijantu prve scene.

338

Učim tekst napamet. Zove me asistent. Kjubrik traži probu. Ponovo čitamo.

Ponovo mijenja.Pa ponovo pauza.Novi prijepisi teksta.Pa proba.Pa opet mijenja...I tako čitavi dan!PromatramToma.Doima se kao profesionalni sportaš. Ništa mu nije teško i ni

traga razmaženosti i površnosti filmskih zvijezda. Kad progovo- rimo par privatnih rečenica, ne prestaje pričati o Nikol Kidman.

Uza sve to mijenjanje i prepravljanje teksta, ne osjeća se nikakva grčevitost. Kjubrikto čini kao da ima beskrajno puno vremena.

Bolje reći, kao da je vrijeme u njemu nekako stalo.Uvijek je spreman da usred posla promijeni temu.- Vi pišete pjesme - upitao me je tako jednom iznenada.- Da... ponekad...- Aočem u?- Neznam - rekoh.- Ne znate o čemu pišete? - i pri tom opasno nabere obr-

ve. Mogao sam reći kako mislim da pjesme nisu drame... ni film- ski scenariji... i kako se pjesme pišu iz sebe... veoma često same od sebe... ali rekao sam samo kratko i odrješito...

- Neznam!- Imate li neku prevedenu na engleski?- Nekoliko - rekoh i naravno da sam lagao, jer imam pre-

vedenu cijelu zbirku, ali se užasavam pomisli da mu donesem svoje pjesme da ih čita.

- Hoćete li mi pokazati neku? - navaljivao je on.- Ne - kratko odgovorih.Tom se grohotom smije. Stenli se osmjehuje.U Toma je, vidi se, redateljski zaljubljen. Djeluju kao otac i

sin.Ili kao stariji i mnogo mlađi brat.Tako nekako.

339

Početak snimanja

Tjedan dana sam na snimanju, ali nismo snimili niti jedno- ga kadra.

Probamo prvu scenu. To jest, prvi kadar prve scene. Tom zvoni u dva sata u noći na vrata, ja ustajem i nakon kratkog raz- govora preko interfona, otvaram mu vrata i uvodim ga u dućan. Pri tom izgovorimo desetak rečenica i to je sve.

Jednostavno da ne može biti jednostavnije.Tekst znam kao vodu napamet, jer me je Kjubrikov glavni

asistent LeoneVitali, koji je nekad glumio jednu od glavnih ulo- ga u njegovom filmu i koji se toliko otrovao kjubrikizmom da je napustio glumačku profesiju i posvetio se praćenju umjetnosti i života Stenlija Kjubrika, satima ispitivao, jer je želio biti siguran da se tekst savršeno zna napamet.

Dolazimo na scenu u kostimima i našminkani.Prvo iznenađenje: u studiju smo samo nas trojica.lonako mala ekipa (svega 15-ak Ijudi, uključujući tehničare,

šminkere, garderobere, asistente), netragom je nestala.Naime, nitko ne smije biti u studiju kad Stenli postavlja

scenu. Samo on i glumci. Probamo mizanscen, sasvim opušte- no i bez imalo grča. Zatim, kad se činilo da smo usvojili nekakav plan, Stenli zove asistente, pa onda i ostale.

Prolazimo scenu pred svima, a onda smoTom i ja slobodni dok oni nastavljaju raditi sa„stantmenima" koji nas zamjenju- ju-

Sve se odvija polako i opušteno, kao u kakvom naučnom laboratoriju.

Ponovo nas zovu.Provjerava na našim licima svjetlo. Ja sam opušten i sigu-

ran.Tekst znam. Akcija mi je jasna. Počinjemo snimati probe za video kamere.

Snimamo nekoliko puta.Stenli je najednom postao nervozan. Dolazi do mene i go-

vori mi pred svima:-To nije dobro!- Što ne valja - pitam.- Ne znam, ali ne valja.- Što da radim?- Ne znam, probajte nekako drukčije...

340

Probam malo drukčije.-To nije dobro - ponovo mi govori.-Š to tonijedobro?-Vrti glavom.- Što želite da učinim?- Ne znam - reče.- Ne znate?- Probajte drukčije...Probam opet, malo drukčije... a zapravo ne znam što ho-

će...Sad je već postao Ijut.Odbrusio je nešto asistentu režije, zatim se okrenuo prema

meni i rekao mi, gledajući me u oči, bez smiješka:-To je grozno što radite!Osjećao sam da gubim tlo pod nogama. Postajao sam ner-

vozan... izgubljen.Tom mi je skrivećki, iza njegovih leđa, davao znakove da se držim i da izdržim.

To me je još više kočilo.Probamo ponovno i opet ne valja.- Pauza, pola sata - viknuo je.Zove mene i Toma u svoj office. Stavlja video kasetu s jed-

nom od mojih scena koju sam snimio na audiciji za tu ulogu i na osnovu koje sam i angažiran.

Tom prvi put gleda. Scena je dobra. Tom se smije. Smije se i Stenli.

- Sjajan tip - govori za mene gledajući u TV, zatim se okre- će prema meni u sobi i pita me: - Poznajete li vi ovoga tipa?

- Mislim da ga znam - rekoh.- Pa možete li vi pokušati tako kao on... ?I gleda me ponovo u oči s onim njegovim opasnim smiješ-

kom...- Pokušat ću - kažem, savladavajući bijes.Snimamo ponovo. Čini se kao da opet nije sasvim zadovo-

Ijan. Više me i ne gleda. Kontrolira svjetla. Gleda kroz kameru. Razgovara sTomom.

Ja od bijesa i nemoći ne znam što ću. Najradije bih se iz ovih stopa pokupio, pa neka je hiljadu puta Kjubrik.

Ali baš tada, kao da zna što mi se sve mota po glavi, daje znak za snimanje s pravom kamerom.

Snimamo tri puta.

341

- Gotovo. Snimljeno je - kaže trljajući zadovoljno ruke.Prolazi poredToma i namigne mu. Mene i ne gleda.Sutradan smo nastavili snimati tu scenu. Kao da se ništa

nije dogodilo. Probamo opet čitavi dan. Navečer snimamo par kadrova. Kjubrik je još uvijek namršten.

Što se događa?Igra li on to nekakvu igru sa mnom, ili je naprosto takav? Ili

možda želi da me izbaci iz moje tako dobro kontrolirane sigur- nosti? Ako to želi, onda je potpuno uspio. Zaboravio sam sve što sam znao. Ili možda želi problem prebaciti na mene, aToma osloboditi... ?

Bio sam blijed u licu i kamera je to registrirala. Da. On me želi da budem drukčiji. Želi me, shvaćam, onakvim kakvim se nisam znao. Želi da promijenim svoju pravu prirodu u kojoj se osjećam sigurno i zaštićeno. Ili bar da pokušam!!!

OK!HPočinjem igrati igru. S Kjubrikom, s njima, sa samim so-

bom.Igram se slatkosti neprirodnih i graničnih situacija. I uspije-

va mi. Zavarao sam sebe. Zavarao sam i sve oko sebe.Sve, osim Kjubrika. On je tako brz. Sve je razumio i sve je

shvatio i, čini se, napokon bio zadovoljan i smiren.Sjetih se Ronaida di Lenga:„Oni igraju igru, oni se igraju,

kao da se igraju igre..."Kako da se dovedem do stanja koje sugerira pravo ludilo?

Valja se približiti toj granici koliko je moguće bliže.Onoj, naime, opasnoj crti.Koja razdvaja bistrinu i pomutnju, ali koja i stapa.Kjubrik se ponovno nasmiješio. Svidjelo mu se to što sam

odabrao.I snimali smo tako puna dva mjeseca.Poneki jedan te isti kadar i 36 puta! Ništa mi nije bilo teško,

ni strano. Osjećao sam se dobro u tom laboratoriju filma. Sve je bilo tako tiho. Sve je bilo tako svečano. I sve je imalo njegov pečat posebnosti.

Sjajan je taj osjećaj umjetničke zaštićenosti, kad čovjek nije na nekom brisanom i neizvjesnom prostoru, nego je, zapravo, u nekoj postojanoj tvrđavi jednog uma.

Tom Kruz je njegov vojnik, kao što sam i ja nekada bio voj- nikŽivojina Pavlovića.

342

I zaista ima neke duboke sličnosti između Kjubrika i Pavlo- vića. Neke intelektualne uzvišenosti i životne oporosti.

PitamToma kako izdržava ova duga snimanja?- Skočio sam u rijeku koja se zove Stenli Kjubrik. I plivam.I ja sam bio dio te velike rijeke. Rijeke zvane Stanly Kjubrik!

Snažne. Nepredvidljive. Brze i opasne. S bezbroj smrtonosnih virova, a opet tako beskrajno bistre i čiste.

Kao taj njegov svijetli um, što je u jednoj noći prestao otku- cavati, opipavati i misliti život.

Tko zna što je toga časa sanjao?Zadnjeg dana snimanja, kad sam bio već potpuno siguran

da sam završio svoju ulogu, i kad sam se sa njim srdačno po- zdravio, ostavio sam kod njegove sekretarice tri svoje na engle- ski prevedene pjesme.

Bila je to pogreška.Kad god sam se poslije planirao javiti Kjubriku u Londonu,

odlagao sam to za neki dan kad ćemo se vidjeti na nekoj od projekcija našega filma.

Bojao sam se što će mi reći o pjesmama.I poslije sam čitavo vrijeme proklinjao sebe što sam mu ih

uopće dao.Bilo bi bolje da sam odigrao s njim još koju partiju šaha.

343

Dvostruki izdajnik0 jeci jednog razgovora i pitanjima čiji sam i što sam, jednoj ponudi u vrijeme rata, jeziku glumca, rubovima vedrine i jednoj ohrabrujućoj isprici

,,Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike anti-krist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam bio kriv da je do svega ovoga došlo, za partij- ce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik."

M. Krleža, 1973.

Vratio sam se doma. Dom? Ipak, kućalTo je 622,21 st Street, Santa Monika. Oporavljam se od„džet-lega", igram tenis i sabi- rem dojmove s moje posljednje turneje iz dvanaestog mjeseca po dobroj staroj Evropi, uključujući i moj širi i uži Balkan.

Snimio sam ovih posljednjih mjeseci neki američki film u Uzbekistanu, odradio nekoliko koncerata s novim rok bendom Livija Morosina, dočekao Božić u Barbarigi i za tu priliku spravio sam bakalar a la bjanco, proslavio Novu godinu u Beogradu, sreo se s prijateljima u Zagrebu, bio sredinom prvog mjeseca na filmskom festivalu Alpe-Adria u Trstu, gdje su prikazivali če- tiri filma u kojima igram glavne uloge i Danilov dokumentarni film o mome povratku, ni sam ne znam otkuda.Tiskali su moju knjigu pjesama Prijateljga kaže ne poznaje na talijanskom jeziku1 organizatori su učinili sve da se osjećam super.

Zbrajaju se uspjesi i sabiru rezultati. Uspio sam i pjevati s Kemom u Kranjskoj Gori, grlio moju Luciju i Danila kao kad su bili djeca, zatim sjeo na avion i preko Njujorka doletio kući u Los Anđeles.

Na i-mejlu dočekali su me rezultati i„rezultati" moje turneje. Pišu mi prijatelji iz Beograda o odjecima moga intervjua na

hrvatskojTV sa Željkom Ogresta. Kažu, pišu neki ogorčeni Ijudio tome kako„nisam više Jugoslaven, nego Hrvat", tj. kako sam

17.

344

se, valjda zbog promjene vlasti u Hrvatskoj,„prestrojio" i slične gluposti.

Čudno je to kako se u novinama ustrajno zlonamjerno pre- krajaju nečije misii i izjave. Često sam bio žrtva takvih, monstru- oznih montaža kojima su me pokušali„demontirati" gotovo u svim krajevima bivše Jugoslavije. Za Srbe sam '89. godine bio „unuk djeda Vujadina" račanovac, reformist omraženog Ante Markovića, kasnije simpatizer Sarajeva i Muslimana, zatim sum- njivi tip sa jugoslavenskog smetlišta (u literarnim višetomnim proljevima Mirjane Marković), ali gotovo uvijek - izrod i izdaj- nik. Za Hrvate sam bio sve to, ali i još nešto više što ni oni, ko- ji se na taj način bave mojim postojanjem, sami sebi ne znaju objasniti. Sad razumijem, da se opet vratim na Krležu, njegovu nelagodu, i njegov stav, kad su ga napadali i slijeva i zdesna, i Hrvati i Srbi. Dakle, opet sam na tapetu u Beogradu.

Želio sam napisati pismo u novine, ali mi se više ne pišu de- manti. Neka pišu što ih volja. Neka vjeruju što hoće. Uostalom, onome tko te ne voli nikada nećeš moći ništa objasniti i on će i dalje vjerovati u ono što je unaprijed prisvojio kao istinu.

Dakle, smeta neke dušobrižnike i dežurne komentatore Ijudi i pojava na ovim našim prostorima moj odgovor na pita- nje Željke Ogreste kojije to mojjezik kojim govorim. Rekao sam: „Hrvatski." Kao što sam oduvijek govorio i kako ću zauvijek go- voriti. S hrvatskim sam rođen, na hrvatskom sam igrao u teatri- ma i filmovima. Bio sam i ostao hrvatski glumac, sviđalo se to nekome ili ne.

I u ona bivša vremena iz onih naših bivših života, moji be- ogradski prijatelji su me doživljavali kao hrvatskog glumca. I kada bih igrao u teatru ili filmu na ekavskom teško mi je bilo postizati uvjerljivost poput, recimo, Dragana Nikolića ili nekih dragih i zaista velikih srpskih glumaca, koji osjećaju puls, one tajanstvene niti materinjeg jezika i ostavljaju uvjerljiv, nepono- vljiv trag kad izgovaraju riječ. U glumi je to tako, ali i u pisanju. Filozof Sioran, kao apatrid, u Dvije vrste drustva, pismu dalekom prijatelju potužio se:„Nema nijedne francuske riječi čija mi ubla- žena profinjenost ne bi izazivala vrtoglavicu: u njima više nema traga zemlje, krvi, duše. Stroga sintaksa mrtvačke dostojanstve- nosti razvrstava ih i određuje im mjesto s kojega ih ni sam Bog ne bi bio kadar istisnuti. Koliko popijenih kava, popušenih ci- gareta i prelistanih rječnika da bismo napisali tek jednu done-

345

kle ispravnu rečenicu na tom neovladivu jeziku, po mom ukusu odveć otmjenu i uglađenu."

Može se jezik osjećati, poštovati, ali grijeh je govoriti a ne osjećati. Naravno, u umjetnosti. A ja sam tako osjećao, i ovo go- vorim iz poštovanja. Jezik je za glumca klasičnog kova užasno važan. To je način njegova trajnog odrastanja, ali i poniranja. Jezikom se smiruje neizmirljivo, čini mi se. I ne samo da sam, za prijatelje iz Beograda, bio hrvatski glumac. Ja sam za njih bio pravi krležijanac, što je u jugoslavenskom teatru, bar u ono do- ba, imalo posebnu težinu i dimenziju.

Rekao sam Ogresti nešto, ne želeći nikoga podsjećati na njegovu savjest, niti se opravdavati za ono što jesam i što osje- ćam, onako usput, i o tome kako me je jedan uvaženi i važni prijatelj 1992. u Zagrebu nagovarao (valjda iskreno zabrinut za moju egzistenciju, jer tada bijah podstanar u Ljubljani), da mogu, ako hoću, a on će se založiti i na najvišem nivou srediti, postati intendant Srpskog narodnog pozorišta usred Zagreba. Zahvalio sam mu se na brizi i povjerenju, i odgovorio mu da tu ima samo jedan mali problem.„Koji?" upitao je.„Ja sam, da te podsjetim, hrvatski glumac."

Bio je zatečen odgovorom, ali, vjerojatno i suludom ide- jom koju je tog trena izgovorio. Je li to značilo da sam ja na- kon toliko godina igranja glavnih uloga u hrvatskim teatrima trebao postati prvak manjinskog i gotovo getoiziranog teatra usred Zagreba?

Znam da danas stvari izgledaju drugačije i da će vjerojat- no jednoga dana, posve normalno, bez nekih suvišnih pitanja i potpitanja, postojati u Hrvatskoj takvi teatri, knjižnice,folklorna društva i slične institucije koji će imati za zadatakda očuvaju je- zik i običaje jednog dosta velikog manjinskog naroda u Hrvat- skoj. Ali ja ni tada, kao ni danas, nisam osoba za tu priču. Narav- no, i dalje ću živjeti svoj hrvatsko-srpski, slovensko-bošnjački, ili što on već može biti taj život vođen riječima NikoleTesle i biti ponosan na svoje srpsko porijeklo i svoju hrvatsku domovinu.

U jednom razgovoru, čini mi se za Vjesnik, rekao sam 2000: Bio sam sasvim zadovoljan životom u mome Zagrebu. I nikad nisam sanjao o nekakvom Holivudu ili internacionalnom uspje- hu.

Oduvijek mi je bilo jasno da je uvijek i jedino važna sušti- na, a ona je ista u Zagrebu, Londonu ili Vinkovcima. Čitav svijet

346

možeš pronaći u svojoj ulici, ako to želiš, a ponekad ti ni čitav globus nije dovoljan da shvatiš bitno.

I što se tiče moga povratka u materinji jezik i uopće po- vratka u domaći teatar, mogu reći da se ja ne želim, ili bolje re- čeno - ne mogu vratiti tamo odakle nikad nisam ni otišao! Moje postojanje samo je jedna kap na ovoj planeti. I ja sam samo njezin dio. Ponekad glumim na hrvatskom, ponekad na engle- skom, ponekad na slovenskom ili talijanskom. Putujem jezikom i pronalazim nove rubove vedrine, preskačem prepone, igram scene koje sam već jednom davno odigrao, zanosim se pergin- tovskim izmišljotinama da bih pronašao neki smisao u razbije- nom vremenu i prostoru, i vrtim se kao i svi, u ovom začaranom životnom krugu. Ponekad sretan, ponekad nesretan. Ponekad nepoželjan, a ponekad dobrodošao.

Već prema prilikama, dakako!Naravno, uvijek će biti onih za mene i protiv mene. Ali, uvi-

jek je tako bilo.Teatar je takav pakleni stroj da se između mnoš- tva obožavatelja uvijek nađe netko tko bi te najradije katapul- tirao na Mjesec, ili na neku udaljeniju i još manje romantičnu zvijezdu.Takav je, naime, naš život u umjetnosti.

Uvijek na oštrici mača.Gdje se ravnodušje pojavi, Hamleta igraju osrednji glumci,

a publika se dosađuje i napušta predstavu prije kraja. Na strani sam onih koji žele u umjetnosti provocirati.To me je učila lite- ratura koju sam čitao, Ijudi s kojima sam se družio i život kojeg sam živio i živim. Pripadao sam, naime, onima koji su više voljeli reći što im nije po volji, pa makar ih to skupo stajalo.

Danas sam dovoljno star da imam pravo biti umoran od tog dvostrukog života koji sam sve ove godine živio. Konačno želim biti ono što jesam. Hoću biti, kako kaže Šekspir u Borhe- sovom eseju - JA.

Isprika

Neki dan, doprle su do mene vijesti iz Zagreba, kako mi se povjesničarka umjetnosti Vesna Kusin, koja je ratnih devedese- tih bila urednica jednih od glavnih hrvatskih novina, u svom nastupnom govoru, kao nova ravnateljica muzeja u Klovićevim dvorima, javno ispričala zbog negativnog pisanja i iznošenja

347

neprovjerenih činjenica, za koje je kasnije ustanovila da su bile lažne i neistinite.

Taj njezin intelektualni i pažnje vrijedan moralni i hrabar čin, bez surrmje, doprinosi stvaranju nove i tolerantnije hrvat- ske stvarnosti, i obećava neko spokojnije i bolje vrijeme.

Ja ga doživljavam kao neizmjernu radost. Gotovo dječjim srcem, želim sačuvati taj novinski list i uokviriti ga. Želim ga dr- žati kao dokaz svoje nevinosti pred okrutnim vremenima i opa- kim jezicima, i kao najvrjedniji zapis o meni, želim ga imati na istaknutu mjestu, uz već poznati napis iz beogradskog„Sporta", u kojem sam, između takvih asova kao što su bili Petković, Ka- rasi, Aćimović, Šećerbegović i drugi reprezentativci, proglašen igračem utakmice u Tuzli '84. godine.

348

18.Jedan od nedavnih razgovora0 glasu, Vanesi, teškoćama s Lirovim ludilom, Uliks-plovidbi, kazalištu kao opasnoj hridi1 kolektivnom činu

Treba li teatar biti„ogledalo prirode"?Da, ali ne samo to!Treba li teatar biti angažiran?Da, ali ne samoto.Teatar je, naime, sve to, i još nešto više.Nešto, naime, što dolazi samo od sebe.Nešto što se nameće iz ukusa vremena, ali i protiv tog ukusa.Naloge vremena, naime, treba poštovati.Dobarteatarje dobra poezija.Dobarteatar je dobra filozofija.Dobar teatar je dobra glazba, dobro slikarstvo, ali su i do-

bre novine dobar teatar. Feral Tribune je, recimo, dobar teatar.Želim reći: sve je danas teatar. Krvoločnost života kojoj

smo svakodnevno svjedoci, i ovih naših deset krvavih godina, ponekad mi se čine kao teatar apsurda.

Dojučerašnja volja, postala je nevolja.Kad život zaboli do kosti, tijelo se prepušta nekoj čudnoj

obamrlosti i duhovnoj anesteziji, poslije čega sve počne naliko- vati nekom performanceu. Krikovi i jauci, umnoženi na jednom malom prostoru, kao što je ovaj naš ispaćeni komadić Evro-Bal- kana, poprimaju značenje kora iz antičke tragedije.

Na ovim našim prostorima više ništa nije samo umjetnost.Pa ni onda kad se neka ili nečija umjetnost zatvara u eks-

kluzivno ništa.To je vjerojatno zato što je oko umjetnosti toliko teatralno

i živopisno da joj se često oduzima smisao.Nismo li bili svjedoci mnogih političara s vrha kao vrhun-

skih lakrdijaša i pjesnika kao najspretnijih revolveraša? Nismo li

349

bili svjedoci psihijatara s dokazanim dijagnozama šizofrenije i glumaca kao„dvostrukih izdajnika"?

Ovo zadnje se, naravno, najviše odnosi na mene.I sve bi, zapravo, bilo smiješno i zanimljivo, da ovim prosto-

rima nije prošao teatar užasa. Mi preživjeli, ili kao sudionici, ili kao svjedoci te stravične predstave, nikad više nećemo biti što smo bili.

Dvaput u jednom životu ostarjeli, umrijet ćemo nedostojni mladosti koju smo živjeli.

Dogodilo nam se (bar meni!) ono što se dogodilo Liru. Mi- slili smo da znamo život kojeg živimo, Ijude koje volimo, napo- kon i sebe same, a zapravo nismo ništa od toga upoznali.

Sebe, ponajprije!Moja sugovornica, ugledna kazališna kritičarka, veli, dok

razgovarasmo, da je fascinirana nijansama i mijenama moga glasa i, kad je razgovor objavljen, zapisala je da je moj glas„ne- zakopano, začarano oruđe uigrane transformacije". Zanimljivo je da su mnogi kritičari pisali baš o tome, o glasu kojeg sam jed- nim dijelom naslijedio, ali u većem dijelu brižno, kroz glumački posao odnjegovao, i na neki način oplemenio. Moj glas je, to mogu zaista reći, moje djelo. Ugodio sam ga prema poeziji pje- snika koje sam čitao i koje volim, ali i u svakodnevnom osluš- kivanju melodičnosti narječja i jezika kojima sam bio i kojima jesam okružen. Sposobnost Ijudi da govore, začuđujuća je. To je božanski dar kad govorimo o Ijubavi i Ijepoti, ali je i kazna bogova kad govorimo o mržnji i nasilju. Glas je značajan dio moga umijeća, i često, dok igram u stranim filmovima, podosta sam zakinut za nijanse do kojih mi je strašno stalo. Istina je da je glumac prepoznatljiv po boji glasa, po načinu na koji njegov glas odjekuje. Smiješno je, ali ponad svega - tragično, kad se posuđuju glasovi u sinkronizaciji filmova, kad, recimo, vidimo Marlona Branda kako na njemačkom ili ruskom govori.Tu prije- ti jedna velika opasnost u filmskoj industriji, i čini mi se, koliko god su glumci postali zvijezde, unosni nositelji filmova, negdje im iz te industrije đavo prijeti u oduzimanju njihove osobnosti. A jedna od osobnosti je - glas. Boja glasa. Način interpretacije, intonacija i jeka.

Radeći Oslobođenje Skopja s Vanesom Redgrejv, moj eros prema teatru nije se posve probudio. Siguran sam da je to bilo zbog jezika, kojeg, inače, pristojno govorim. Igrati na svom ma-

350

terinjem jeziku - ima smisla, i čovjek se zaista kazalištem može baviti isključivo i samo na svom jeziku. Na filmu je drukčije.Ta- mo možeš dobro odigrati, ako ništa drugo, to onda stranca, i možeš biti uvjerljiv. Danas praktički svi živimo taj globalizirani engleski jezik, od kojeg ponajprije zaziru Englezi, i u kojem je neka mjera iskvarenosti savršeno normalna. U teatru glumcu jezik mora biti u krvotoku. Jezik, naime, mora biti proživljen.To je, razumljivo, teško kad se jezik nauči ili trajno uči.

Lira sam, dakle, igrao po prijekom nalogu duha vremena, kako jednom reče Petar Brečić. Dovoljno sam star i imam pravo na umor od duplog života kojeg sam svih ovih deset krvavih godina živio. Igrajući Lira u Uliksu bio sam ono što jesam. Kad bolje pogledam, cijeli moj glumački kazališni vijek traje izme- đu Hamleta i Lira, bez obzira na druge meni značajne i drage uloge. Nije bilo lagano prodrijeti u nijanse tog lika, tim više što sam, pripremajući se za predstavu (a i danas dok je igram) stal- no u nekom osluškivanju glasova Pola Skofilda, Lorensea Olivi- jea, Fabijana Šovagovića i LjubeTadića.

Kad smo počeli raditi naš Uliks teotar, počeli smo s Lirom, dakle, s jednom od vjerojatno najtežih uloga koja je u teatru za glumca moguća. Za razliku od Lira, Hamlet je, recimo, zaštićen akcijom, Ričard III je zaštićen i akcijom i maskom fizičkog hen- dikepa, a Lir je izravno izložen od glave do pete, i duša mu se otvori kroz ludilo, srce pukne zbog Ijubavi i podosta taštine, i to je sve vani, nezaštićeno. Sjećam se što mi je profesor Kosta Spaić govorio kad me je tjerao da još kao relativno mlad čovjek i glumac igram Lira u mojim četrdesetim godinama. S mnogo muke i nelagode sam ga odbio, nekako uspio otkloniti tu po- nudu, ali profesor Spaić je bio u jednom u pravu - u pomisli da Lira igra mlađi glumac no što se očekuje, jer je igrati Lira fizički teško, i to iziskuje ne samo glumačku zrelost, nego i izdržljivost i mnogo fizičke snage.Tek sada, kad sam zaista odigrao Lira u ove tri godine na tvrđavi Minor, shvatio sam što je doista pro- fesor Spaić govorio. Mislim da je Lir najteža uloga, jer on vrlo brzo nakon početka komada, opet za razliku od Hamleta (kojeg sam igrao na Lovrijencu) zaista poludi. On jednostavno skrene. On iz koraka u korak, iz riječi u riječ, počne tonuti sve dublje i dublje u neku mahnitost, neko bunilo, i neko poetsko, neagre- sivno ludilo. I na kraju umre, a to, kao da je sve vrijeme, dok

351

traje predstava, na neki način i priželjkivao, pomalo ucjenjujući sve oko sebe, pa i gledatelje, da će umrijeti. Ako glumac iskre- no i potpuno predano u sebi prati taj proces, a ja jesam glumac uživljavanja i emocije, onda Lirove emocije zastrašujuće troše i iscrpljuju glumca više od ijednog fizičkog rada. I u psihologi- ji je poznato da emocije, ako nisu valjano raspoređene, mogu narušiti Ijudski organizam i mogu nas doslovce dotući, kao da je riječ o fizičkim udarcima, što ponajbolje znaju mučitelji po zatvorima koji kažnjavaju psihološkim torturama, jer fizički na- nesena bol je ponekad mačji kašalj u odnosu na ono štipanje u srce i kidanje duše. Ako se, dakle, uđe duboko u Lira, za očekiva- ti je da se susretne strašan problem, i za očekivati je da će glum- ca tresti divlja groznica. A u predstavi koju smo radili na Malom Brijunu, redateljica, moja žena, dala mi je glumački zadatak da Lira igram na četiri (!!!) lokacije, dakle, da u četiri prostora (koji su na različitim nadmorskim visinama) skačem i mahnitam kao nekoć kad sam skakao igrajući Hamleta po dubrovačkim zidi- nama. Ali, moja je žena i redateljica htjela da budem što luđi da bih bio što vjerodostojniji Lirovu ludilu, jer moja žena i redate- Ijica zna kako ja znam ponekad biti mahnit i znala je kad bih ja glumio da nisam dovoljno lud. I zato je meni Lir bio najteži, ali, na neki način i najslađi. I tek sam u trećoj Uliks sezoni treniranja i igranja tog Šekspirova Lira smjestio u sebe i zaista ga uzduž i poprijeko tvrđave Minor glumački i Ijudski branio.

Sa sugovornicom razgovaram, nakon gostovanja predsta- ve Mara-Sod našeg Uliks teatra, u bivšemjnterkontinentalu", u hotelu„Opera", i nekako mi se čini da je tranzicija uzela nešto od one otmjenosti ovom hotelu.

Ona me pita koji je to moj intimni razlog da se u ovo vrije- me bavim kazalištem. Najintimniji moj razlog, upitala je. I od- govaram kratko: Lenka Udovički. Moja žena, koja je i kazališni redatelj, a koja toliko strasno voli teatar, da se zbog nje i ja malo bavim teatrom. Ona me pita da nema, dakle, Lenke Udovički, da li bih se bavio teatrom. Velim da ne bih. Čudno me gleda i kaže:„Shvaćate li koliko to zvuči... sumorno, pa i demoralizi- rajuće kada dolazi iz usta jednog od naših najvećih glumaca?" Shvaćam, naravnoda shvaćam.Velim joj da sam ja u sebi deve- desetih, a možda i ranije, teatar prekrižio.

Pokušavao sam, doduše, raditi teatar u Londonu, a radio sam i predstavu u Mančesteru, u Royal Exchange Theatre (Smo-

352

ke) Rona Vuda, jednog od nagrađivanijih pisaca. 1 ne mogu reći da nisam uživao. Dapače.Tu sam upoznao i jednog genijalnog glumca koji mi je bio partner. Rhys Ifans kasnije se proslavio u filmu Notting Hili. Radio sam i dvije predstave s Vanesom Red- grejv (Brechtin Exile i OslobođenjeSkopja).Te je predstave radila grupa glumaca i umjetnika s kojima sam bio u nekom duhov- nom srodstvu. Neki bi ih mogli nazvati Ijevičarima, jer je riječ o Ijudima koji imaju jak osjećaj za socijalnu pravdu i spremni su se za nju angažirati. Oslobođenje Skopja smo radili i igrali čitavu jednu sezonu, i na taj način obilježili pedesetgodišnjicu pobje- de nad fašizmom. Neki su protumačili da sam teatar izvan gra- nica bivše Jugoslavije nastavio raditi i kaojedan oblik društve- nog aktivizma.To me je, naravno, pitala i moja sugovornica.

Da nije bilo Vanese Redgrejv, našeg poznanstva i prija- teljstva, sigurno ne bih radio takve projekte. Vanesa je, kao što sam napisao, povodom njezina koncerta„Song about love" na Brijunima, u našem Prosperovu vrtu, a koji je održan za Ijetni kamp za djecu s posebnim potrebama, ono što je bila Majka Tereza! To nije patetika. Tako zaista mislim. Blagost. Vjera. Mir. Cjelov. Utočište. I k svemu tome nesalomljivo srce. Upornost. Borba. Akcija. Sve je to Vanesa. Njezine predivne oči „Vanesa boje" uvijek sjaje tim suznim sjajem u kojima se sve svjetiljke tuge prelijevaju u najljepše duge. Za Sarajevo, za Vukovar, za Kosovo, za Čečeniju, za Palestinu, za djecu, za starce, za izbje- glice i prognanike, za bolesne i gladne, a protiv rata, protiv sile, protiv mraka, protiv zla! Sad znam i zašto je jedna od najvećih umjetnica svijeta. Zato što najveća umjetnost dolazi iz čiste du- še. A duša„sestre Vanese" je čista kao koraljno more, kao izvor Soče, kao unutrašnjost školjke iz kornatskih dubina. Rođena je na kraju januara 1937. u Londonu pod krovom legendarne ka- zališne obitelji. Otac ser Majkla Redgrejva bio je meštar glume.I majka Rejčel Kempson bila je izuzetna glumica.

Oni su joj usadili snove, ali i odgovornost za vrijeme.Taj Vanesin koncert uzeli smo kao dan (2.8.2001) kad smo

službeno otvorili kazalište Uliks, i Vanesa je bila njegova kuma. Krsna, vjenčana, duhovna... Najdžel Ozborn je svirao klavir, Mo- starska sinfonijeta (Radmila Pešut, Franka Palovski, Adan Burke i Belma Alić) sjajno su se uklopili svojim violinama, violama i violončelom, kao i Jure Ivanušić, s kojim sam napravio brojne koncerte i recitale u vrijeme rata po Sloveniji. S Vanesom sam

353

radio neke humanitame projekte, za Sarajevo, na primjer, kad je biio bombardirano. Napravili smo dosta koncerata po Evropi i u Americi u korist stvaranja svijesti o tome da je to grad kojemu treba hitno pomoći, kao i svijest o potrebi zaustavljanja rata.

Sugovornica me pita, procjenjujući moju društvenu anga- žiranost, što bi između svih opcija mogao biti, jesam li pacifist, što naravno jesam, i to uvjereni pacifist, i da je pacifizam moja politićka stranka, između svih mogućih političkih stranaka koje su kao kukolj rođene i izrođene posebice na ovim prostorima bivše Jugoslavije. Rekoh joj da je sve nevažno, pa čak i umjet- nost, u odnosu na činjenicu da u času dok razgovaramo negdje netko strada zbog nasilja.

Igrajući Marata zbilja sam uživao i u meni se probudilo ono što se obično naziva Ijubav prema teatru, iako sam ja bliže da to nazovem progovaranjem kazališnih nagona koji su brižljivo, kroz rad, hranjeni i njegovani. Ipak, teatar je nekako umro u me- ni, ako govorim iskreno, jer više, jednostavno, ne razmišljam is- ključivo kroz kazalište, ne opterećujem se time što ću sljedeće raditi, ne mislim o novim ulogama, ne treba mi dokazivanje, i sve mi se čini da sam ja vidio svoje cjelovito lice od onih unu- trašnjih glasova, pa sam, na neki način i zadovoljan tim licem. Postoje još neke uloge koje bih, u izvjesnim okolnostima, htio odigrati, kreirati, dodati tom svom glumačkom licu, ali ako ih i ne odigram, neću biti ni tužan, ni nesretan, ni nezadovoljan. Ne planiram svoj život oko pozornice. No, ni to nije posljednja riječ.

Nikad, naravno, ne reci - nikad.Uvijek sam bio dio kolektiva. I kad sam režirao svoje pred-

stave, uvijek sam slušao suradnike. I kao glumac, dosađivao sam svojim idejama i takvim autoritetima kakav je recimo Boško Vi- olić. Pridružujem se onima koji misle da je teatar kolektivni čin, a sama proba je za mene vrhunac kazališnog događaja. To je ono vrijeme kad mi glumci doista jesmo, tj. ono vrijeme koje ui- stinu živimo. Ostalo žive uloge, karakteri, s više ili manje vješti- ne. Predstava je samo potvrda onoga što smo kroz probe živjelii proživjeli, igrajući nekoga drugoga, a najčešće sami sebe.

Glumac uvijek, na neki način, igra samoga sebe, bez ob- zira na ulogu, kao što pisac, ma kako to vješto skrivao, pišućio drugima, zapravo, piše o sebi. Kad uđem u neki projekt, kao glumac, oko sebe širim samo pozitivnu energiju. Otvoren sam

354

suradnji sa svim glumcima i s redateljima. Spreman sam na sve. Mi smo, kad radimo, na nekoj hridi. I držimo se. Tu se rađaju i Ijubavi.Tu se rađaju i nesporazumi, ali češće Ijubavi nego ne- sporazumi. Zato mislim da nema tog glumca s kojim ne bih mo- gao u poslu osjetiti interakciju iti određenu povezanost. Čovjek treba poći od toga da baš daje sve, and that's it!

Evo, priznajem, ove godine konačno prepoznajem da je sjeme Uliks teatra, koje smo uz nemate napore zasijali, konač- no proklijalo. Veseli me što Ijudi prepoznaju naš teatar kao te- atar koji im ima što reći. Vidim da su napokon prestale, ili bar su se smanjile, političke stigmatizacije i apriorne osude našeg projekta, a takvih je podosta bilo, i to od Ijudi koji nisu vidjeli niti jednu našu predstavu. To da se naš teatar razvija, na neki način me i obvezuje, ali i raduje. Mnogi su shvatili, pa i moja sugovornica, da je pozicioniranje teatra na Brijunima nekakva izdaja kazališta, izdaja revolucionarnosti, jer sami Brijuni, zbog povijesne konotacije, ukazuju na jedan elitizam. Meni koji, una- toč svemu, i dalje vjerujem u revoluciju i pravdu, smeta ta famao nekakvom elitizmu, jer naš teatar, koji je teatar Ijeta i prostor kojeg smo otkrili kao kazališni prostor, nimalo nije udoban za rad, ali je izuzetno izazovan.

Želio bih da Uliks uistinu postane internacionalni projekt, kao što u podnaslovu teatra i stoji: međunarodni kazališni pro- jekt. On je to od samog početka i bio, ali to je još daleko od ono- ga što se želi i što će se, vjerujem, jednoga dana dogoditi. Želja nam je dobiti strane umjetnike, artists in residence, i da pokre- nemo radionice s mladim glumcima i drugim umjetnicima, da radimo projekt na engleskom jeziku, s internacionalnom glu- mačkom postavom, i da s tim projektom plovimo, gostujemo po svijetu i imamo svoju kazališnu odiseju.

Meni su najvažniji Ijudi. Jako se vežem uz Ijude i mislim da mi je to važno u umjetnosti, i to ne u bito kojoj umjetno- sti, nego u teatru. Važno mi je, kao glumcu i čovjeku, s Ijudima uspostaviti povjerenje, prijateljstvo, blagost, međusobno poš- tovanje i razumijevanje. To je silno važno i uvijek mi je bilo na prvom mjestu.

Tako živjeti, zar nije umjetnost?

355

Crvena udovicaO bombardiranim riječnim ribama, svjetskom policajcu i malim narodima, Voji Staniću, njegovoj barci i raspolovljenom ciplu, jeci golootočkih krikova na pučini, ribarenju ,,pod sviću", gnjurcu na ostima, dvorima od zatočeništva Jovanke Broz gdje su Titanik i Prohujalo s vihorom moguće ime izgubljene zemlje.

19.

U Beogradu je teško nabaviti svježu morsku ribu. Ali zato smuđa, soma i kečige ima u izobilju. Doduše, govori se da je na- kon američkog bombardiranja riba iz Save i Dunava obogaćena uranom i daje radioaktivna.To ne sprječava Srbeda i daljejedu riječnu ribu, jer radije će srpski narod umrijeti od raka, nego pri- stati da im Ameri kvare stare dobre navike. I apetit.

Uostalom Ameri su tim sumanutim bombardiranjem uči- nili dosta štete, ne samo materijalne, koju će teško biti popravi- ti, već u srpskom, već godinama ozbiljno uzdrmanom narodu. Dežurni svjetski policajđ preuzeli su na sebe sređivanje svije- ta prema svojoj poslovnoj i interesnoj mjeri. Kad se malo bolje promisli, gotovo da i nema mnogo razlika između njemačkog nacizma uoči Drugog svjetskoga rata i američkih oružanih in- tervencija u svijetu, koje se provode u ime stvaranja demokra- cije u totalitarnim režimima. Iza svega toga, svima je znano, stoje kao i uvijek, interesi velikih sila, koje ne prestaju sa svojim kolonijaiističkim osvajanjima i porobljavanjima malih naroda.

Globalizacija uzima svoj danak. Mali narodi, mali jezici, vje- rojatno će biti izbrisani, kao što su mnoge životinjske vrste iz- brisane. Sila i moć nemilosrdno zatiru lijepo lice Zemlje.

Imperija započinje i uzvraća udarac.Malim narodima ostala je jedina mogućnost kompromi-

snog utapanja u tu imperijalnu maticu.Lagano, svakodnevno potapanje.Neslavno i nečasno.Ono što je poražavajuće i zastrašujuće jest da u svim tim

velikim i malim ratovima ginu nedužni Ijudi i djeca, i da otrovnei krepane ribe plutaju rijekama.

356

Ribljeoko

No'97. godine, riba je zdrava i krepka u savskom i dunav- skom koritu a Milošević je još uvijek na vlasti.

Između stalnih posjeta majci u bolnici, Lenka i ja uspijeva- mo sudjelovati na protestnim mitinzima koje organiziraju stu- denti i pokret„Otpor".

Decembar se kotrlja beogradskim kaldrmama i neka suha zima steže se oko grada.

Otišao sam s Andrejom u prilično dobar riblji restoran na kraju Francuske ulice, gdje se mogla kupiti svježa riba koju su svakodnevno donosili sa Crnogorskog primorja.

Između tovljenih brancina i orada uspio sam pronaći svje- žeg zubaca, koji je bio poprilično velik. Oko tri kilograma. Koji dekagram više. Ili manje. Usput sam Andreju (koji sve zna) po- kazivao kako po škrgama i oku prepoznati svježu ribu.

Zubaca sam spremao u kuhinji Lenkine majke, koja ni- je bila najsretnija kada bih ja ulazio u njezinu kuhinju, jer bih obično, praveći svoje specijalitete, napravio pravi rusvaj među njezinim šerpama i loncima, a po stolovima su ostajali tragovi maslinova ulja, crvenog i bijeloga luka i petrusina, koji Lenkina majka zove po engleski parsiy.

Ribu sam odlučio spremiti na lešo uz malo krompira i ka- pule. Na kraju obično dodajem samo kap dobrog maslinova ulja i one vode u kojoj se riba kuhala.

- Kad imaš svježu ribu, ne treba joj mnogo dodavati, kao ni mladoj i lijepoj ženi. Valja samo paziti da je ne prekuhaš - učila me moja prijateljica Mirjana Galetović sa Silbe.

Galetovići su uz Žuvaniće bili moji bliski prijatelji i izravna veza sa Jadranskim morem u koga sam se beskrajno zaljubio. Damir Galetović i ja smo, njegovom drvenom malom barkom, znali loviti i po trideset kila ribe dnevno. Uglavnom arbuna, ali našlo bi se u našoj korpi škarpina, kanjača, baraja, šaraga, picai orada...

Jednom smo ulovili i zubaca od tri i pol kila na udicu, što je prava rijetkost, jer zubatac se obično lovi na panulu. Najbolji je mamac koža od ranja, odnosno morskog pauka. Ja sam izvukao zubaca, a on je samo podmetnuo opraru, premda, na fotografiji koja visi u našoj američkoj kuhinji, on trijumfalno drži velikog zubaca, a ja znatno manju škarpinu.

357

Nije uzalud bio jedan od najboljih advokata u Zagrebu.- Morat ću prepoloviti ovoga zubaca, jer nemam dovolj-

no velik lonac - rekao sam Lenki, koja je u dnevnoj sobi čitala novine.

Lenka voli čitati novine i tada se potpuno isključi. Morao bi tu biti car Hajle-Selasije osobno da ona svrne pogled s no- vina. U tome je podsjećala na Ljubišu Ristića, koji nam je tako čitajući širom otvorene novine dosta proba održao i predstava izrežirao.

- Morat ću prepoloviti ovoga zubaca, čujes li? - ponoviosam.

- Pazi samo za kojom ćeš polovicom zaroniti - dobacila je ne skidajući pogled sa svojih novina.

Nasmijao sam se, jer me je sjetila na jednu nevjerojatnu zgodu i priču našeg prijatelja Voje Stanića iz Herceg-Novoga.

Vojo Stanić

Vojo je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih slikara. Do- sljedan onome što stavlja na bjelinu platna. Ustrajan i uokviren u pučinu svoga bića.

J drag je prijatelj.Kad god bismo se zatekli u Crnoj Gori, odlazili smo do Herceg-

Novog i posjećivali ga. Bilo je zabavno slušati njegove priče, ali je to bila ujedno i prilika vidjeti iznova njegove božanstvene slike, koje je on Ijubomorno čuvao i teška srca prodavao.

- Neki dan me je posjetio jedan prijatelj iz Slavonije - počeo je priču zadnji put kad smo se sreli. - Poveo sam ga na svoju barku. Inače, obično sjedim ispred prozora u potkrovlju kuće odakle se vidi more i moja plava drvena barka. Uglavnom nju i slikam. Ona je na mojim slikama uvijek u različitim bojama i malo drukčija. Onda oko nje dodajem Ijude, stvari, životinje, biljke... Taj svijet se vidi s moga prozora...

I zaista, ako se čovjek malo odmakne od stvarnosti, sve se tovidi.

- Moj prijatelj Žabar, kako ga volim zvati, jer se, iz svoje sla- vonske perspektive, razumije samo u kulen i kobasice, zaželio je da se provozamo barkom po zaljevu. Pristao sam. Napravili smo đir sutradan popodne. Bilo je vraški vruće i sparno, tako da sam

358

se odlučio okupati. Da ispadnem pravi morski vuk, odlučio sam uzeti peraje, masku i podvodnu pušku, koju uvijek držim na barci, premda je nikad prije nisam upotrijebio. Zaronio sam s puškom odmah ispod barke. Bila je dubina od nekih metar i pol, možda dva. Odjednom sam spazio prilično velikog cipola kako pase travu. Zaronio sam prema njemu, okrenuo se i obojica smo se preplaši-li. Onako kroz masku, izgledao je kao neka ogromna grabljivica. Ja sam odapeo moju pušku iz koje još nikada nije pucano. I sam sam se iznenadio kad sam vidio rezultat tog pucnja. Valjda sam slučajno pogodio jadnog cipola. Presjeklo ga je na pola. U tih ne- koliko preostalih trenutaka, dok nisam sasvim izgubio dah, razmiš- Ijao sam za kojim dijelom krenuti i odlučio se za rep, jer više volim jesti komad ribe od repa. Ubrzo sam izronio i pobjedonosno bacio u barku, ispred moga prijatelja Žabara pušku i komad ribe. Žabar je bio impresioniran. Još smo se malo provozali i vratili kući. On se nije kupao, jer veli da se boji morskih pasa. Koliko ja znam, samo je troje Ijudi u Herceg-Novome pojedeno od tih nemani u zadnjih trideset godina i sve troje su bili strani državljani. Doduše i moj prijatelj Žabar je sada strani državljanin te mu je možda i bolje ne ulaziti duboko u more i držati se plićaka. Uvečer smo sjedili u mo- joj kući i moja žena je napravila tjesteninu. Žabar me je zavitlavao oko one moje polovice ribe, tako da sam odlučio sutra zorom otići na ono isto mjesto i pronaći onaj dio sa glavom.

Rano sam se digao i pošao na more. Uspio sam pronaći ono mjesto od jučer i zaronio sam u dubinu. U prilično pra- znom dnu, ugledao sam mog prepolovljenog cipla kako pase travu. On jadan vjerojatno žvaće travu od jučer, jer pošto nema drugog dijela tijela i crijeva, to ona trava koju pojede, izlazi iz njega i ponovo pada na morsko dno. Ali cipal je glup i on i ne zna da nema pola tijela. Dokaz da je riba glupa jest da riba ne- ma mozga. Jer da ima, onda bi u restoranskim jelovnicima pisa- lo: Pohani mozak od cipla.

Prišao sam onoj polovici s glavom, uhvatio ga i odnio u barku. Poslije sam ga dodao onome repu i stavio navečer na gradele. Žabar je rekao da slađe ribe u životu nije jeo - završio je svoju priču Vojo Stanić i do kraja večeri smo još pričali o Arse- nu, ratu i o Dubrovniku.

Pričao sam i ja njemu jednu od svojih„morskih priča", koja nije bila ni bezazlena ni Ijupka kao njegova štorija sa raspolo- vljenim cipolom. Jedne davne noći, ribario sam sa svojim prija-

359

teljem ispod sjeverne strane Raba u blizini Gologa otoka. On je imao kuću na Stinici u blizini pilane i žičare, koju je, kako neki kažu, Ranković dao sagraditi i kojom su se dovozili veliki drveni trupci s Velebita, a odatle odvozili za Italiju.

Bila je bonaca. More kao ulje. Naša barka je tiho klizila uz strme stijene otoka Raba, koje su u škrtom odsjevu svjetla sviće izgledale zastrašujuće. Ja sam bio na veslima, a on, kao zaista dobar strijelac, s ostima.

Šutjeli smo. Tek poneka kap bi štropnula u toj sablasnoj, ali zavodljivoj tišini. Svaki zaveslaj, svaki titraj pojačava ribarsku napetost. Kad se lovi riba„pod sviću", govori se malo ili nikako.

Izvještio sam se veslati tako da vesla ne vadim iz vode. Na- ša barka je nečujno klizila po mirnom moru.Tako me je učio (i naučio) moj drugar Pele s Premude.

Odjednom smo opazili velikoga gnjurca, kako kao neki ogromni orao viri iz onih oštrih rabskih stijena.To je ona ptica što roni i pliva i hrani se sitnom ribom. Ribari je ne love i ne je- du.

- Con tutta forzza! - prošaptao je zapovjednički moj pri- jatelj.

Zaveslao sam jače u pravcu stijene iz koje je virio gnjurac. Plivkao je i ne sluteći što mu se sprema. Kao da nas je radoznalo gledao, možda pozdravljao. Ne znam. Moj prijatelj je podigao dugačke, velike drvene osti na rame i kao neki srednjovjekovni vitez hitnuo prema gnjurcu. Pogodio je. Gnjurac je ležao u mo- ru naboden na osti.Ta užasna slika, koja se upravo tu odigrala, izazvala je nelagodu. Skinuo je šutke gnjurca s ostiju i bez riječi ga bacio u korpu s ribama.

Šutjeli smo.Veslao sam dalje. On je ostima svako malo probadao bla-

gu površinu mora. Pogled mi je stalno išao prema gnjurcu. Pro- klinjao sam samoga sebe što sam pristao zaveslati prema toj stijeni i tako, i ne htijući, uzeo udjela u tom neopravdanom i nerazumljivom činu.

Odjednom u nestvarnoj tišini, gnjurac je zacvilio nekim, gotovo dječjim glasom.

Šutjeli smo.Nakon nekog vremena uzeo ga je iz korpe i bacio u more.- Ajde! Bježi - rekao je.

360

Gnjurac je onako ranjen i ošamućen zaronio točno ispod sviće. Instinktom vrsnoga strijelca, ponovo ga je probio osti- ma.

- Ne! - oteo mi se iz grudi tihi krik i odbio se jekom od viso- kih stijena Gologa otoka.

Skinuo je gnjurca, uz dosta muke, s okrvavljenih ostiju i ba- cio ga u more.

Tko zna što je te noći moj prijatelj u sebi ubijao!?Neki neopisivi strah se uvukao u mene i protresao mi hlad-

noćom cijelo tijelo.Okrenuo sam se prema Golom otoku, koji se u mraku je-

dva nazirao i učinilo mi se da iz toga mračnog ponora, preko mirnog (inače opasnog) mora, dopiru do mene neki potmuli Ijudski uzdasi, glasovi, jauci...

Tamo, na Golom otoku, Ijudi su se golim rukama ubijali.

Dvori od zatočeništva

Baš kad sam presjekao zubaca na pola, zazvonio je telefon. Neki muški glas traži mene. Predstavlja se kao čovjek iz obez- bjeđenja Jovanke Broz i prenosi mi njezine pozdrave. Kaže, go- spođa Jovanka Broz (pazi bogati, više nije drugarica, zlobno sam primjetio, ali nisam rekao naglas) naročito bi voljela ako bih ja našao slobodnog vremena, da dođem do nje, to jest do kuće u kojoj ona već dvadesetak godina živi.

Prihvatio sam poziv.Sutra u pet poslije podne, kao kod Lorke!Andrej me odveo do kuće,jerznali smo gdje se nalazi kuća

u kojoj je živjela Jovanka Broz. Već smo jednom davno '8S. ili 'S6. poslije neke noćne pijanke, Andrej, Sonja, Baby Dol i ja ku- cali na vrata ove iste kuće i neki su nas policajci u civilu zamolili da produžimo dalje, što smo i učinili, čudeći se poslije što nas nisu uhapsili.

Kuća je odmah preko puta Bijelog dvora, u kome su neka- da stolovali politički moćnici. I Tito je tu imao svoju rezidenciju neko vrijeme. Navodno je i prvu svoju ženu Davorjanku u dvo- rištu sahranio. I Milošević je tu ponekad odsjedao u kraljevskim salonima i iz njih vodio svoje teške i tamne bitke.

361

Kuća je izvana izgledala otmjeno, iako se moglo zapaziti da je fasada više nego stara i da je kuća u dosta jadnom stanju. Ispred vrata su me dočekala dva policajca u civilu zadužena za bezbjednost,rgospođe Jovanke".

Prošli smo kroz ulazni hodnik i kroz veliki dnevni boravak, koji se nije grijao, a rijetki namještaj, razbacan u tome hladnom prostoru izgledao je neugledno i otužno. Zidovi su očigledno bili davno krečeni i na stropu je probijala vlaga.

Na ulazu u manji dnevni boravak stajala je drugarica, od- nosno sada „gospođa Jovanka", obučena u dugačku crnu ha- Ijinu s velikim dekolteom i raskošnim zlatnim nakitom. Bila je upravo onakva kakve je se sjećamo. Frizura je bila podignuta u onu njezinu čuvenu punđu, ista kao sa svih njezinih slika, dok je kao prva dama sijala sa naslovnica jugoslovenskih novina i časopisa. I jarko crveni ruž, s tamnim porubima oko usana, koje su se razvlačile u onaj njen tako poznati široki osmijeh kojim je dočekivala strane državnike i druge važne uzvanike. Samo su duboki tamni podočnjaci govorili da je neko teško i samotno vrijeme prohujalo kroz tu ženu.

- Dobro došli, Rade...Glas joj je zvučao milo i toplo i nije nimalo podsjećao na

onaj visoko intonirani poklič, prilikom puštanja velikog trajekt- nog broda u riječkom škveru,„Krstim te Berge-lstra", iz nekog davnog TV-dnevnika, poslije koga se čitava Jugoslavija, iživlja- vala omiljenim citatom.

Sjeli smo za lijepu i raskošnu garnituru za sjedenje. Udob- no sam se zavalio u veliki barokni crveni naslonjač, i da nije bilo ipak malo prohladno u tome starinskome salonu, jer kako reče drugarica Jovanka,„u ovoj kući sve propada već dvadeset go- dina i ni poštenoga grijanja nema" sigurno bih zaspao u velikoj stolici i u blizini te velike žene, čija me je prisutnost odmarala i sjetno uspavljivala u neku bivšu toplinu zemlje koju sam tako volio, a koje više nema.

- Sami ste u Beogradu?- Ne. Sa ženom i djecom.- Imate divne djevojčice.Pogledao sam je upitno. Otkud zna za djevojčice?- Vidjela sam ih u novinama. Slatke su i lijepe.Pogledao sam taj golemi i zapušteni prostor u kojemu sa-

muje u nekoj neizrečenoj kazni. Sve je nekako tužno i bolno.

362

U kući nema smijeha. Nema djetinjeg smijeha. Kuća bez djece nosi u sebi prazninu, ma kako biia namještena, grijana i osvije- tljena.

- Drago mi je što ste uspjeli u svijetu filma - rekla je.Osmijehnuo sam se i odmahnuo rukom, nazdravio i otklo-

nio razgovor o uspjehu. Mjere uspjeha su često relativne. Ni- sam se želio upuštati u razgovor o meni. Želio sam slušati njezi- ne riječi. Uvijek me je tajnovitost privlačila, a Jovanka je na neki način živa tajna.

-V i ste to zaslužili.-Što ?- Uspjeh. Znam da vam nije lako.Tuđina...Vjerojatno je primijetila moju nelagodu i onda mi rekla da

su ona i Tito voljeli moje drame, filmove i serije. Naročito ona. Tito je, kaže smijući se, ipak više gledao Batu Živojinovića, zbog partizanskih filmova...

Ponudila me je sendvičima. U škrtom izboru pića, odbarao sam„Čivas regal", omiljeniTitov viski.

Na ormarima i stolovima, stajale su Titove i njezine slike, manje poznate, ali vjerojatno one koje su njoj nešto posebno značile i koje je držala podalje od nekoć znatiželjne javnosti.

- E moj Rade, tko bi rekao da će nam se dogoditi sve ovo što se dogodilo i što se još uvijek događa - počela je svoj soli- lokvij nekadašnja prva dama nekadašnje Jugoslavije. - Sve ono što jeTito gradio i svi mi zajedno s njim prohujalo je s vihorom.

- Titanik - dodao sam i u isto vrijeme smo se slatko nasmi- jali ovoj našoj holivudskoj usporedbi.

- Jeste li vi ovdje u zatvoru? - pitao sam.Sjetno se nasmiješila, a onda usne skupila u neki gorki grč.

Zatresla je glavom, a duge zlatne naušnice su tiho zazvečale.- Nisam službeno. Nikada, naime, nisam suđena. lako mi

je već dvadeset godina ograničeno kretanje. Ovdje u ovoj kući, nekada je živjelo sa mnom dvadeset i više policajaca, bolje reći KOS-ovaca, a sada su tu još samo ova dvojica. Ponekad dobijem dopuštenje da posjetim sestru i onda me odvezu u njezin stan i vrate natrag u ovu kuću. Uglavnom gledam televiziju i filmove.I čitam...

Nakon trećeg viskija koga sam u dahu popio, gospodskom manirom mi je predložila da si natačem sam. Obuzela me nela- goda, slušajući njene ispovijesti i žao mi je bilo te žene obučene

363

u kostim nekadašnje prve dame Jugoslavije, koja je tu preda mnom iskreno igrala svoju ulogu, ne bez muke, ali sa mnogo dostojanstva.

Pričala mi je o njenom životu sTitom i kako ga je beskrajno mnogo voljela. I o zavjeri protiv njega i nje i tko je sve u to bio umiješan. I kako su ih razdvojili. I kako je pred kraj svog života Tito postao pijun u rukama moćnih policijsko-političkih snaga, koje su uostalom najveći krivci za raspad i propast Jugoslavije. Spominjala je Ijude imenom i prezimenom i govorila najoštri- jim riječima protiv njih.

- Oni sve ovo snimaju što govorite, znadete li to? - upitao sam je.

- Naravno da znam. Zato im sve to i govorim.Zašutjela je.Šutiosam i ja.Na oknima su počele bljeskati prve kapi kiše. Sasvim ne-

primjereno trenutku, do mene je dopirao klepet ovčarskih zvo- na i slike naše zajedničke Like u Krbavskom polju od Korenice prema Udbini. Ona je porijeklom iz Pećana, a ja iz Bunića. Moji rođaci s majčine strane godinama su govorili da su naše famili- je u kumstvu, što je moj realni i istinoljubivi otac Danilo uvijek nijekao, govoreći da je Jovankina familija Budisavljević bila u kumstvu sa našim prvim susjedima i kumovima Vunjacima.

Dakle, bili smo kumovi od kumova, ja i moja gospođa, od- nosno udovica Jovanka, koja je ovako osamljena i tužna sjedi- la u svojoj zatočeničkoj vili koja prokišnjava, nasuprot Bijelom dvoru i svom onom raskošu i moći kojem je nekad pripadala.

- Jeste li za nešto slatko - pitala je ponovo onim svojim posebnim osmijehom.

- Ne, hvala - rekao sam i dotočio još malo viskija.- A i kasno je. Ne želim vas više zadržavati...Glasno se nasmijala.- Dragi moj,ja ponekad, ovako osamljena, gledam sate ka-

ko prolaze kroz ovu sobu. Živim sa svojim uspomenama i sje- ćanjima.

I spokojno, čekam kraj, znajući da sam jednom živjela pravi život u jednoj'sretnoj zemlji i uzjednog velikog čovjeka. Žao mi je samo što je ovaj narod tako nepravedno propatio. Izdali su nas„mangupi u vlastitim redovima"...

Oprostili smo se i obećao sam da ću joj se ponovo javiti.

364

Ispratila me je do vrata salona, gdje su me čekala ona dva njezina čuvara.

Sišli smo niz stepenice, prošli kroz željeznu kapiju. Okre- nuo sam se. Još je stajala na pragu dvora od zatočeništva u du- gačkoj, svečanoj crnoj haljini. Mahnuo sam joj. Mahnula mi je.

Između nas kišne kapi.Dežurni iz obezbjeđenja me je dopratio do Andrejevog au-

ta. Sklapajući kišobran, reče mi:- Gledao sam onaj američki film. Svaka čast, majstore...Ne znam na koji film je mislio. Nije ni važno. Pogledao sam

prema vratima.Još je stajala tamo i smješila se. Dostojanstvena u svojoj

osamljenosti i napuštenosti. Nekoć prva, sad zadnja dama. Za- točenica stare kuće preko puta Bijeloga dvora.

Načas me podsjetila na Vojnovićevu tužnu Jelu.„Othodu gospari."Što je sve ta žena proživjela uzTita? Koje sve tajne žive u

njoj, a koje vjerojatno nikada nitko neće doznati.Mahnuo sam joj još jedanput.Mahnula mi je.Ostao je njezin široki osmijeh.Prohujalo sa vihoromlDa.Prohujalo...

365

20.Pismo, post skriptum

Tamo i amo je isti put.Van i unutra tijesan kut.

H. Ibzen, PeerGynt

Dragi BorislavefIsprintao sam rukopis. Ne vidjesmo se od početka kad ot-

počeh zapisivati. Ali zato smo se - čuli!Kažeš, gotovo.Ako tako kažeš, dobro.Uostalom, ti si iz bdijenja nad ovim našim poznanstvom i

kum ovoj neobičnoj knjizi, i zahvaljujem ti na upornosti i putoka- zima kojima si me vodio. Još je nisam od početka do kraja teme- Ijito pročitao. Iz stranice u stranicu kao da skačem sam po sebi. Počnem čitati, a onda, odmjerim rukopis i ponosno važem u ruci, te pokazujem prijateljima koji mi dolaze ovih dana u posjete.

Dajem im rukopis u ruke da ga opipaju i pridodaju svo- ju dobru energiju. Sjećam se kako je Danijel Dragojević svoje nove knjige, još tople od štamparskih strojeva, kao poštar raz- nosio na adrese svojih prijatelja, pješačeći ulicama Zagreba do duboko u noć, gdje sam i ja bio jedna od njegovih adresa.

Kažeš, dakle, gotovo!I dodaješ, za sada!Da, ima toliko toga što smo prošli, a to nije ovdje zapisano.

Lica. Stvari i događaji. **' Borislav Vujčić, kum, bliski prijatelj i saradnik Radeta Šerbedžije, koji ga sma-

tra„režiserom čitavog projekta autobiografije" priređivač je hrvatskog izdanja ove

knjige. Rođen 1957. Piše prozu, poeziju i drame za koje je dobio nagrade„Marul" (HNK Split) i„Marin Držič" (Ministarstvo kulture Republike Hrvatske). Suosnivač te- atra Uliks. Živi i radi u Zagrebu.

M noga lica, usponi i padovi, ovdje nisu, kao ni u prilogu/;Sarajevskih sveski" zapisana, jer smo, potaknuti Viskovićevom uredničkom paticom, i za„Sveske" i za knjigu, bili neprestano u utrci s vremenom. Međutim, u ova četiri mjeseca inteziv- ne korespondencije sa Borislavom, čini se, rođena je zamisao da se i moje iskustvo ukoriči. Nakon ove Prve knjige, ili u dopunjenu izdanju, ili u Drugoj knjizi, pozaba- vit ću se Ijudima koji su nezaobilazni dio moga svijeta, ali i onima koji su taj svijet osporavali i zagorčavali.

366

Možda ćemo jednom nešto i dodavati, kad si me već lite- rarno probudio.

Jučer navečer sam se počeo spremati za put. Lenka je ima- la dugi sastanak sa Vanesom u hotelu „Chateau Marmont" na Sanset bulevaru, o ovogodišnjem njihovu projektu o Golom otoku. Milica se za to vrijeme kupala u bazenu i jela jagode sa šlagom. Mihajlo je odveo Ninu i Vanesinu unuku Dejzi na ame- ričku premijeru novoga Harija Potera, u jedno od onih sjajnih kina na Beverli Hilsu, a Vanja je ostala sa mnom u kući, žalosnai uplakana što i ona nije pozvana na kino-predstavu, i uzalud smo je uvjeravali da je novi Hari Poterjos više zastrašujući nego onaj prvi, poslije koga su i ona i Milica noćima spavale u našem krevetu, znojile se i prevrtale u snu, bježeći pred strašnim ne- manima.

Prekinuo sam pakiranje i posvetio se svojoj Vanjuški da joj kako-tako ublažim bol, govoreći da je Mihajlo obećao da će je za njezin rođendan voditi u kino, zajedno s njenom najboljom prijateljicom. Odveo sam je naTreću ulicu u Santa Moniki, gdje je pješačka zona i gdje Los Angeles pomalo liči na grad. Obišli smo par dućana, kupili par poklona, a onda otišli na večeru kod Saše i Lija.

Saša (Aleksandra Turjak) je prijateljica iz Zagreba, lijepa i talentirana glumica, a Li je njezin dečko, ili bolje reći čovjek s kojim živi, jer njegove lijepe sijede kose svjedoče o jednom bo- gatom filmskom životu. Li je poznati režiser s Novoga Zelanda. Režirao je posljednju filmsku verziju Bonda, i mnoge velike fil- move.

Sanja je donijela od Adema (Banjalučanina), koji je jedini veći nostalgičar od mene (da ne spominjemo kakav na kraju knjige!), burek od'sira i pravu pitu krompiraču. Sanja je moja Zagrepčanka, koju nisam prepoznao u Holivudu, a radili smo nekad film u Hrvatskoj. Ovdje je uspješna kostimografkinja.

Ostavio sam Vanju kod Saše, jer će je Lenka kasnije poku- piti i otišao kući da nastavim pakirati. Mladen mi je donio de- mo-snimku našega novog CD-a Arsenove poezije i pjesama. CD smo snimali s čudesnim gitarama Miroslava Tadića, muzič- kog druga Vlatka Stefanovskog, u njegovom studiju na„Layola Marymount University". Mladen Miličević je iz Sarajeva i ovdje je profesor.

367

Onda je došao moj drugar Dejan Karaklajić, s kojim često utapam njegove samoće, prelistavajući prisjećanjima Ijude i fil- move koje smo nekada zajedno radili i s kojim planiram slijede- će godine skockati film Oslobođenje Skopjo kojeg želim režirati.

Odgovaram na još nekoliko svježih i-mejlova, Goranu Mar- koviću, Rupertu Vejnrajtu, tebi i Eduardu Čehovinu... Presluša- vam poruke. Zvao Filip Nojs, želi mi sretan put i kaže možda će doći vidjeti Liro na Brijunima (konačno, on je kumovao projek- tu).

Zvala Lidija iz Londona. Lidija je Lenkina najmlađa sestra, koja zadnjih godina povremeno živi s nama. Neobično i razdra- gano stvorenje. Uvijek u pokretu. Veselo nemirna. Razumije se u mnoge stvari. Kompjutere, jezike, pravo, nekretnine, ali joj ni- je strana i poezija. Najviše u dobra vina, konje, Španjolsku i Anu Miljanić.

Skot Heris, moj agent, koji je postao i blizak prijatelj, javlja da nismo dobili ulogu u King Kongu, a bili smo tako blizu. Ne- ma veze, navikao sam se već na takvu vrstu poraza otkad više nisam glavni glumac u eks-Jugoslaviji. Snimat ću, znači, glav- nu ulogu u jednom manjem umjetničkom filmu u Irskoj, kojeg vjerojatno neće prikazivati u Hrvatskoj, i malu ulogu u novome Betmenu, kojeg će svi vidjeti u Hrvatskoj.

Evo dolazi i Lenka s djevojčicama koje cvrkuću i svađaju se koja će do mene spavati, jer kad nekud putujem, onda se sve tri uvuku k meni u krevet. Isprobali smo sve metode smještanja, a na kraju, pobjednička kombinacija je: ja u sredini, Nina i Vanja sa strane, Lenka nedohvatno na drugoj strani kreveta, a Milica meni na prsima, baš onako kako sam ja mome ocu na prsima spavao, uronjen u onu zaštitničku toplinu njegova velikoga ti- jela i majčinih vrućih slavonskih gunjeva. Probudio sam se rano ujutro, pažljivo sam pokrio plahtom moja tri mala bića i moju lijepu ženu i nevoljko se izvukao iz moga raja.

Američka pretjerivanja imaju ponekad i svoju dobru stra- nu. Na primjer, taj golemi bračni krevet, u kome ima mjesta za nas petoro, iako vjerujem da se u Americi grade takvi veliki kre- veti da se bude što dalje jedni od drugih. Moja Lenka i ja smo i dalje čvrsto zagrljeni i stisnuti unatoč njenoj prehladi.

U vrtu me je već čekao moj novi drugar Vladan Elaković s kojim gotovo svakoga dana vodim teniske bitke, a koji me po-

368

nekad i slika svojom profesionalnom kamerom, dok mi njego- va žena Biljana nemilosrdno brusi zube i skida naslage duhana koje su se godinama stopile s caklinom koja se opasno počela trošiti.

Odlazimo na teniske terene na samoj obali okeana, gdje ponekad igram srijedom i subotom nogomet s nekim mladim Talijanima. Još uvijek dajem ponajviše golova. Igram s Vlada- nom neriješeno. Baš dobro da jedan drugog ne sanjamo ova tri mjeseca što se nećemo vidjeti.

Vraćam se kući.Doručkujem s djevojčicama koje se nevoljko mire da me

neće vidjeti dvadeset dana. Lenka je tužna i zabrinuta. Između strogih naredbi kojima me podsjeća što sve moram učiniti, jer toliko toga zaboravim, pomiluje me koji put po kosi i tu i tamo poljubi.

Vladan me vozi na aerodrom.Stižem u Njujork oko devet navečer. Kiša. Neopisiva gužva

na cesti. Večeram s Igorom Nolom i njegovom ženom Make- donkom u restoranu„Luksemburg" na 70. ulici, između Amster- dam avenije i Vest Enda.Tu, među prijateljima, neka makedon- ska blagost, baš onakva kakvu sam znao osjetiti dok bih sjedio u restoranu„Čamo" u Skopju, gdje se savršeno podudaraju rit- movi glazbe s mirisima specijaliteta i obzirnim gestama Ijudi.

Spavam kod Ani i Nenada. Ani je Lenkina starija sestra koja se mota ovdje po kuhinji dok ja na njihovom kompjuteru zavr- šavam ovo pismo (jer kažeš, Borislave, da je gotovo i da je kraj- nje vrijeme za predaju rukopisa), prije nego poletim iz Njujorka za Beograd.

- Koliko ste već dugo u Njujorku? - pitam Ani.- Od '80. Otkad je Tito umro.Nasmijah se ovoj njenoj vremeplovnoj križaljci.Nazvao sam Andreja i Gorana Bubnja da me čekaju na ae-

rodromu u ponedjeljak u devet ujutro po njihovom vremenu.Dovest će i Lenkinu sestru Kori s familijom da se vidimo i ru-

čamo zajedno u restoranu moga Krajišnika Savića, gdje se jede najbolja janjetina u Beogradu. Kori više nije guverner Narodne banke. Smijenjena je dolaskom novih vlasti u Srbiji, koje ne pre- poznaju i, čini se, da ih nije ni briga za kvalitetne i pametne Ijude koji mogu pomoći toj zemlji da brže iziđe iz paklenog mraka u kojeg su je gurnuli njeni sanjači„olako obećanih brzina"

369

Otići ću nakratko i da vidim svoga staroga oca. I baš je ne- kako dobro što se žurim i nemam mnogo vremena, jer me sva- ka sekunda provedena sa njim boli dok gledam njegovo staro tijelo, pametno lice kako se okreće kao ranjeni lav u kavezu svo- ga maloga stana na periferiji Beograda, i gleda odsutno kroz kišom zastrte prozore u svoje daljine. Zatim će me Andrej ili Go- ran, kao toliko puta do sada, odvesti do granice između Šida i Vinkovaca.Tamo su me svih ovih godina, na prijelazima čekali hladni i neljubazni pogledi carinika i pogranične milicije s obje strane.

U posljednje vrijeme, kao da se otopila neljubaznost s nji- hovih lica ili su došli u službu neki drugi koji me opet radosno pozdravljaju, namiguju i samo što ne zaigraju šah sa mnom, kao nekada na mojoj Kelebiji.

Uzet ću svoje kofere i poći pješice od jedne do druge carin- ske rampe. Na Hrvatskoj strani će me čekati Damjan ili Ivica ili već neko drugi koga će Duško poslati po mene.

U tih dvjesto metara ničije zemlje, postajem opet nekako posebno svoj. Stat ću na pola puta u Djuti fri šopu i kupiti ciga- rete za Luciju i Borislava, Danilu nove žice za gitaru, cigare za Dejana, viski za Ljuštinu i pivo za sebe. Onda ću, kao i uvijek kad prelazim tim putem, sjesti na jedan poveći kamen, tobože da se odmorim, ako policija pita, a zapravo, da na miru, gledajući na jednu i drugu stranu, ispijem svoje pivo na mojoj ničijojzemlji.

Njujork; 6. 6.2004.

370

SADRŽAJ

Umjesto predgovora, pism o...... ......................... 7

GODINE DJETINJSTVA, DJEČAŠTVAI RANIJADI MLADOSTI

1. Slunjčica, Slunj...............................................112.Vinkovci, ravnica............................................ 183. Školski dani, osnovna...........................234. Gimnazijski dani, Ljubav.................................. 275. Na zadatku...................................................326. Vinkovački dani mladosti................................. 35

IIGODINE ZAGREBAČKE,STUDIJA USPONA I PUTOVANJA

1. Sveučilištarac................................................452. Dani podstanarstva i sanjarstva......................... 493. Doček Nove u Zagrebu....................................554. Prve uloge, ženidba........................................585. Kod Rođe.................................................... 686. Vlak-voz...................................................... 727. Obračun......................................................748. Sedamdeset prva.......................................... 789. Akter, dobrovoljni azil..................................... 8610. Hajka i hajke............................................... 8911. Kazališni bifei - svratišta i stratišta.................... 96

12.Vodostaj posvađanih obala............................10513.KPG T ................................................. 11114. Američka turneja KPGT-a......................... 11815. Subotica...................................................12216. Iskustvo pedagoga......................................12617. Jedan davni razgovor.................................. 13418. Slavuj, odlazak............................................147

IIIGODINE KRVAVE, NJIH DESETAK

1. Nečiste savjesti, nečiste krvi.............................1572. Sarajevo.....................................................1623. Autobusna karta - im e...................................1714. Beograd................................................... :1745. Majka Hrabrost............................................1786. Koraci mimo tračnica.....................................1837. Zajedno roditi............................................. 1898. Ljubljana....................................................1939. Slovenski dani među Slavenima.......................19810. Gravitacija iluzije.........................................20111. Pozdravi Mariju.......................................... 21212. Ajda........................................................21613. Posjet rodnom zavičaju................................ 22114. Dezerter...................................................23615. Odlasci u Zagreb i iz Zagreba.........................242

IVTEŠKIM GODINAMA USPRKOS

1. Wake up world............................................ 2492.Tuga za ju g .................................................2543. Zvijezda tjera mjeseca.............................2604. Agonija..................................................... 2665. Koncert za vlastiti korijen................................2716. Sofija, urnebesna tragedija............................. 2757. Stanovnik Otoka.......................................... 2818. Chisvvick high road....................................... 285

372

9. Requiem ...................................................29110. Iste daske................................................. 28611. Blagost.....................................................30012. Uspavane duše našeg kazališta...................... 30913. Svjedok nijemog praštanja............................31214. Letjeti iznad.............................................. 32915. Sandens...................................................33216. Rijeka zvana Kjubrik........................ ........... 33717. Dvostruki izdajnik.......................................34418. Jedan od nedavnih razgovora........................34919. Crvena udovica......................................... 35620. Pismo, post skriptum................................... 366

373

BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA

Rade Šerbedžija DO POSLJEDNJEG DAHA

Izdavačka kuća NOVA KNJIGA Ludviga Kube bb, Podgorica

e-mail: info@novaknjiga. com www. novaknjiga. com

telefon: +382 20 655 388 Direktor i urednik Predrag Uljarević

Lektura i korektura Marija Zeković Sonja Popović

Slog i prelom Radoslav Uljarević

Korice Irena Milačić

Štampa Artprint, Novi Sad

Tiraž1000

CIP - KaTa/iorn3aL4i/ija y n y6nnKai4njn

UeHTpa/iHa HapoflHa 6n 6/inoTeKa M pHe Tope,

MeTMhbe

ISBN 978-86-7470-376-2 COBISS.CG-ID 22061584

Kako je to odjednom čudno i strano. Sjedam za kom pjuter i počinjem pisati prijatelju u m oju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i pospane, kao da nem aju što reći ili objasniti. A i nem a se, zapravo, više ništa reći ni ob- jasniti. Prijatelji to ionako razum iju, a bitange više ne uzim am za ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe k ’o dosadne m uhe sa revera moga crnoga kaputa. Dragi Igor M andić uvijek mi je govorio kako treba pisati, pisati i pisati, jer riječi dolaze do ljudi. Nađu svoj put. Odjek. Ipak; trebam li pisati o svem u tome što sam proživio ovih trinaest godina? Ima li sm isla, i zašto, napokon? Ja sam se već odavno pomirio sa svojom sudbinom . Znam da sam , na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi skupa proživjeli ovih trinaest godina nije odviše nježno ponijelo prem a ljudim a poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj m oral i moja savjest.

RADE ŠERBEDžIJA

Vratija se Rade (kao onaj ,,Šime“ iz dalm atinske, ali i šire poznate klapske pjesme), a d i je bija? Rade Šerbedžija nije bio u zatvoru (kao Sime), već ga naprosto ovdje nije bilo posljednjih petnaestak

godina! „Ovdje?“ Da, na ex & post YU prostorima, kojima je ovaj glum ac & pjesnik & izvođač & šarmer do tada iscrtavao svoje putanje, od rodnoga ličkoga

seoceta, preko Vinkovaca, do Zagreba, Sarajeva, Beograda, Ljubljane, te Holivuda i - Briona. A zašto

ga nije bilo? Da bi to djelomice objasnio, Rade se Šerbedžija dao privoljeti na ispisivanje ovih „autobio-

grafskih zapisa i refleksija“. Prijatelji (& urednici) uspjeli su ga nagovoriti da napokon kaže sve ono što

treba o njem u znati, kad već ionako mnogi sve to bolje znaju. Majstor anegdote, u ovoj je knjizi Rade

uspio sažeti one najintrigantnije, jer zaista je vijugava putanja od ličkog dječarca, do teatarskoga maga

ustoličenoga na Brionima, od boem skog glum ačkog početnika, do ,,glumčine“ koji je očarao svoja najm an- je - tri idola (Krležu, Tita, Ž. Pavlovića). Ova je knjiga,

međutim, tek privremena autobiografija (Rade još piše!), jer onu definitivnu ocrtava tek vječnost.

IGOR MANDIĆ

fotografija: Vladan Elaković