radoslav dejanoviĆ...odgovara na ključna pitanja (tko, što, gdje, kad, kako, zašto) pružajući...

društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava

RADOSLAV DEJANOVIĆ

PRIRUČNIK ZA PROVJERU

IZ MEDIJA

Priručnik za provjeru informacija iz medija Metode i alati za analizu lažnih vijesti, dezinformacija i ostalih online manipulacija

Zagreb, ožujak 2020. godine

Radoslav Dejanović

Besplatnu dostupnost ovog priručnika omogućilo vam je Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava www.dznap.hr

Biblioteka DZNAP

Naslov:Priručnik za provjeru informacija na internetu

Podnaslov:Metode i alati za analizu lažnih vijesti, dezinformacija i ostalih online manipulacija

Autor: Radoslav Dejanović

Lektorica: Ana Đorđević

Urednik: Zvonko Pavić

Oblikovanje naslovnice: Igor Vranješ

Grafička priprema: Igor Vranješ

Tisak: Elektroničko izdanje

Nakladnik: Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava i Radoslav Dejanović

Za nakladnika: Valentina Wiesner

Sva prava pridržavaju nakladnik i autor knjige, Radoslav Dejanović. Niti jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati na bilo koji način bez pisane privole autora, koja je dostupna na zahtjev. Knjiga se može citirati u obliku kratkih navoda objavljenih u prikazima, recenzijama i kritikama. Za sve obavijesti i druge pojedinosti, možete se obratiti nakladniku.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001057802.

ISBN 978-953-48943-0-9


SADRŽAJ

Uvod 6Fake news kao društveni problem 6Kome je ovaj priručnik namijenjen? 9Što ovaj priručnik nije? 9

Vijesti, lažne vijesti i metodologija provjere 10Razlikujmo novinske uratke 10

Vijest 10Komentar 11Kolumna ili osvrt 11Intervju 11Skriveno oglašavanje – nije novinarstvo 12

Elementi vijesti 12Tko? 12Što? 13Gdje? 14Kad? 14Kako? 14Zašto? 15

Etika izrade vijesti 15Oblici lažnih vijesti 20Što „hrani” lažne vijesti? 24Kako se šire lažne vijesti 25Izvori dezinformacija 28

Politika 28Velike organizacije 31Mediji 32Online ratnici 32Prodavači magle 34Influenceri 35Luđaci i njima slični 35Botovi 36

Borba protiv samog sebe 36Dunning-Krugerov efekt 37Baader-Meinhofov efekt 39Echo chamber 39Potvrda postojećeg stava ‒ Confirmation bias 40Zatrpavanje informacijama 40Matematika i statistika 41

Hijerarhijski postupak utvrđivanja autentičnosti vijesti 45Tko piše? 46Gdje piše? 48

Na koja novinarska pitanja odgovara? 49Kakve reference nudi? 49Jesu li multimedijalni zapisi autentični? 51Postoje li sukob interesa ili jaka pristranost? 53Pobuđuje li snažne emocije? 54Koristi li neprimjerene izraze? 55Koristi li neodređene informacije i generalizacije? 55Što je autorova motivacija? 57Cui bono? 57

Alati za provjeru autentičnosti online vijesti i multimedijalnih sadržaja 59Alati za provjeru tekstualnih zapisa 59

Provjera plagijarizma 61Provjera izvora 62Provjera izvora informacija 69

Alati za provjeru slikovnih zapisa 73Pretraživači 74Ekstenzije 74RevEye Reverse Image Search 74InVID Toolkit 75Statistička analiza slike 76Metapodaci 79

Alati za provjeru videozapisa 82Pretraživači 82Ekstenzije 84Online alati 85

Alati za provjeru zvučnih zapisa 86Pretraživači (tražilice) 87Online alati 88TwistedWave 88WASP 89

Druge univerzalno korisne aplikacije 89Google Earth 89Wolfram Alpha 90ShadowCalculator 95

Nove tehnologije krivotvorenja 93Deepfake 93

Zaključak 95Korisne poveznice 96Recenzije 98O autoru 100

PR I R U Č N I K Z A PR OVJ ER U I N F O R M AC I JA IZ M ED I JA6 U VO D 7

UVOD

Fake news kao društveni problem Fake news – lažne vijesti, često senzacionalističke naravi, osmišljene da budu masovno dijeljene radi stvaranja financijske koristi ili radi stvaranja pozitivne ili negativne slike o nekoj javnoj osobi, političkom pokretu, tvrtki itd. (Dictionary.com)

Fenomen lažnih vijesti i dezinformacija nije nastao nedavno. Dapače, vje-rojatno je nastao i razvijao se paralelno s razvojem glasovne i, kasnije, pisane komunikacije. Širenje lažnih vijesti također nije svježa pojava: razvi-kan pojam „novinske patke”, koji označava novinski tekst što manipulira informacijama ili ih izmišlja, nastao je još pred kraj devetnaestog stoljeća, a njegovo je porijeklo nejasno: Neki izvori tvrde da je riječ o iskvarenom obliku natuknice non testatum (nepotvrđeno) kojim su označavani tekstovi čije činjenice nisu provjerene, dok je po drugima taj izraz nastao kad je objavljena priča o neobičnoj tehnici hvatanja divljih pataka. Treći pak tvrde kako je za sve kriv jedan od braće Grimm ili čak Martin Luther. Posve je sigurno da jedna od ovih tvrdnji, možda više njih, a možda čak i sve – pred-stavljaju novinsku patku.1

Manipulaciji nisu bili podložni samo tekstovi, već i prateći sadržaji: jedan od možda najpoznatijih primjera manipulacije fotografijom jest famozna fotografija Staljina sa suradnicima, koja je retuširana redom kojim su, kako su i s fotografije i s ovoga svijeta, jedan po jedan nestajali Staljinovi najbliži suradnici2.

Unatoč činjenici da manipulacija informacijama u medijima postoji već dulje od stoljeća, taj problem nikad nije bio izražen tako akutno i globalno kao danas. Razlog tome je što je do pojave interneta širenje informacija bilo snažno ograničeno praktičnim razlozima, a broj ljudi koji su sudje-lovali u stvaranju vijesti bio je vrlo malen te su oni obično bili hijerarhij-ski organizirani. Tako uređen sustav uglavnom je dobro filtrirao slučajne dezinformacije.

Internet je snažno liberalizirao to tržište: odjednom su stvaranje i širenje vije-sti postali jeftini i praktično svima dostupni: ispočetka putem jednostavnih

1 Budući da ne možemo pouzdano dokazati niti jednu od tih tvrdnji, ne možemo reći da je bilo koja od njih istinita ili neistinita. S obzirom na to da istinitost jedne tvrdnje isključuje istinitost ostalih, najbolje što možemo jest procijeniti koja je najvjerojatnije istinita i zanemariti ostale, ma koliko zabavno zvučale.

2 https://www.history.com/news/josef-stalin-great-purge-photo-retouching

web-stranica i Usenet grupa3, a kasnije putem specijaliziranih portala i online izdanja tradicionalnih izdavačkih kuća, sve do buma društvenih mreža koje su do kraja demokratizirale proces izrade i distribucije vijesti.

Tek u tom posljednjem koraku lažne vijesti postaju značajan društveni problem: društvene mreže funkcioniraju kao decentraliziran, obesklašćen sustav za razmjenu informacija koje sve imaju jednaku percipiranu vri-jednost, i one ispravne što ih je izdao neki autoritet i one loše kvalitete, netočne ili lažne, koje su u optjecaj pustile mnogim sudionicima posve nepoznate osobe.

U nedostatku kočnica i mehanizama kontrole kvalitete, informacije na društvenim mrežama biraju se po drugim kriterijima, najčešće po kriteriju emotivne reakcije, a rijetko po kriteriju istinitosti informacije i/ili vjerodo-stojnosti izvora. Lišeni kvalitetnih metoda provjere točnosti informacije i

3 Usenet je najlakše zamisliti kao primitivnog pretka društvenih mreža i online foruma: sastoji se od grupa koje su podijeljene po temama i imaju svoje moderatore, a u njima je moguće voditi rasprave i razmjenjivati datoteke.

Famozna fotografija Staljina sa suradnicima

PR I R U Č N I K Z A PR OVJ ER U I N F O R M AC I JA IZ M ED I JA U VO D 98

pretrpani ogromnom količinom informacija što naviru sa svih strana, sudi-onici uglavnom neće obraćati posebnu pozornost na kvalitetu, a emoci-onalne reakcije često će ih motivirati da takve neprovjerene informacije sami šire dalje.

U dijeljenju lažnih vijesti posebice su opasni tzv. influenceri (hrv. utjecaj-nici), osobe koje prati mnoštvo drugih osoba. Možda je najbolji primjer iz bliže prošlosti slučaj Nancy Pelosi, zastupnice iz donjeg doma Kongresa SAD-a: netko je u javnost pustio videosnimku jednog njezina govora, ali usporenu – pa je izgledalo kao da kongresnica nije baš pri sebi. Video je podijeljen dva milijuna puta unatoč činjenici da je iole pažljiviji promatrač mogao vidjeti da je riječ o manipulaciji. Drugi video, „uređen„ tako da naglasi njezine pogreške u izražavanju, prenio je putem Twittera sam predsjednik SAD-a Donald Trump, a njegov je „cvrkut” dalje proširilo 32 000 ljudi.

Društveno utjecajne osobe mogu itekako pomoći širenju lažnih vijesti iz neznanja, vlastitih političkih ili financijskih interesa. Njihov je utjecaj zna-čajan i zbog toga što im dio populacije vjeruje „na riječ” samim time što se radi o poznatim osobama. No to ne znači da su oni nužni za širenje lažnih vijesti ‒ već sama dinamika društvenih mreža dostatna je da se pažljivo osmišljena lažna vijest širi praktično sama od sebe. Takav fenomen nije postojao na tako velikoj i tako globalnoj razini prije buma interneta i druš-tvenih mreža.

Američki predsjednik Trump rado koristi društvene mreže za obraćanja javnosti

Kome je ovaj priručnik namijenjen?

Ovaj je priručnik podijeljen u dva dijela: prvi dio pruža uvid u vrste lažnih vijesti i načine na koji nastaju, mehanizme kojima se šire te pojašnjava kako se boriti protiv njih. Drugi dio nudi praktične savjete za korištenje besplat-nih, javno dostupnih alata za provjeru informacija, pomoću kojih je moguće provjeriti istinitost neke vijesti ili multimedijalne informacije, uočiti plagi-ranje i modifikacije te na osnovi rezultata procijeniti istinitost informacije.

Priručnik je namijenjen novinarima, ali i općoj populaciji. Pisan je tako da pojasni procese nastajanja i procjene vijesti, pa će novinarima dio infor-macija vjerojatno biti otprije poznat jer se svodi na etičke osnove novinar-stva. No, s njima nije upoznata opća populacija kojoj je taj uvid nužan kako bi lakše usporedila kontroliranu informaciju s idealiziranim oblikom posve etične, ispravne novinarske forme.

Javnost će od ovog priručnika profitirati usvajanjem osnova novinarstva i metodologije stvaranja ispravne informacije, čime će steći (mentalne i praktične) vještine za analizu i filtriranje informacija koje nastaju svakod-nevno i u velikim količinama.

Što ovaj priručnik nije?

Ovaj priručnik nije instant-rješenje, on nije čaroban tekst koji će novina-rima i drugim osobama omogućiti da brzo i nepogrešivo prepoznaju lažne vijesti. To svakako trebate imati na umu dok ga čitate. Iako će navedena metodologija i, posebice, spomenuti alati u njemu biti itekako korisni u pro-vjeravanju informacija, u tom procesu vrlo veliku ulogu igraju i opće obra-zovanje, zainteresiranost čitatelja da istražuje dubinu i u širinu problema, skeptičan pristup i možda najviše – količina prakse. Neki alati možda će vam se učiniti komplicirani, no za njihovo korištenje dovoljno je tek osnovno poznavanje, primjerice, statistike. Svi primjeri u ovom priručniku sročeni su tako da omoguće osnovnu sposobnost uporabe tih alata, a za dublji ulazak u svaki od njih čitatelju se savjetuje da se sam pozabavi materijom, ovisno o afinitetima i vremenu koje im može posvetiti.

Što više vremena budete provodili istražujući istinitost vijesti, taj će pro-ces postajati sve lakši, no valja zapamtiti da nema savršenog rješenja – i najboljima znaju promaknuti lažne vijesti, posebice one koje su pažljivo i ciljano sročene. Dogodi li se i vama tako nešto, ne trebate se obeshrabriti: borba protiv fake newsa zahtjevan je posao, itekako podložan greškama.

V I J E S T I , L A Ž N E V I J E S T I I M E T O D O L O G I JA P R OVJ E R E 11PR I R U Č N I K Z A PR OVJ ER U I N F O R M AC I JA IZ M ED I JA10

VIJESTI, LAŽNE VIJESTI I METODOLOGIJA PROVJERE

Razlikujmo novinske uratke

Novinarstvo, posebice u svojim modernim inkarnacijama, ima mnoštvo lica: postoje vijesti, komentari, kolumne, blogovi, vlogovi, sudjelovanje na društvenim mrežama; multimedijalni radovi od običnih fotografija i video-zapisa do kompleksnih, animiranih infografika. Svi su ti oblici fluidni i mogu se pretapati jedan u drugi, a također se mogu inkorporirati elementi jednog oblika u neki drugi oblik.

Ovdje ćemo značajno pojednostavniti ove oblike kako bismo se lakše foku-sirali na razumijevanje vrste rada i specifičnosti koje u njemu možemo oče-kivati. Dakle, prigodno ćemo ih podijeliti na samo nekoliko vrsta:

· vijest

· komentar

· kolumna ili osvrt

· intervju.

Ove osnovne vrste mogu klasificirati sve ostale radove; primjerice, blog ili vlog može sadržavati vijesti, komentare, osvrte ili bilo koju kombinaciju. Trebamo znati razlikovati kad neki zapis u blogu ima karakteristiku vijesti, a kad komentara ili osvrta. Na osnovi tog prepoznavanja možemo procijeniti autentičnost ponuđenih informacija.

VijestVijest je osnovna, arhetipska forma novinarstva. Pravilno izvedena, vijest odgovara na ključna pitanja (tko, što, gdje, kad, kako, zašto) pružajući čita-telju informacije koje su skupljene na licu mjesta ili kroz pouzdane izvore informacija (policija, vatrogasci, fotoagencije itd.) u čiju se profesionalnost možemo više ili manje pouzdati. Vijest je štura i kruta, ne dopušta novi-naru nikakve interpretacije ili donošenje vlastitih zaključaka: sve što čitatelj treba dobiti jest precizna i provjerena informacija koja odgovara na nave-dena pitanja. Interpretacija vijesti i razumijevanje njezina značenja prepu-šteni su u potpunosti čitatelju.

KomentarKomentar je nadogradnja vijesti i forma je koju smiju i često vole koristiti poznatiji ili medijski više eksponirani novinari, često voditelji radijskih i televizijskih emisija. Forma je to koja u svojoj osnovi ima vijest sa svim njezinim značajkama, ali se na kraju iznošenja informacija novinaru dopu-šta da iznese svoj zaključak, koji je obično jasno razdvojen od same vije-sti. Novinar ne ubacuje svoje mišljenje u tijelo vijesti, ali ponekad može prije sadržaja vijesti, u uvodu, iznijeti svoj komentar, obično kao poveznicu i podsjetnik na neku ranije objavljenu vijest koja ima veze s viješću koju upravo najavljuje. U praksi komentar je gotovo redovito zaključna izjava novinara na kraju vijesti. Komentar predstavlja novinarov osobni stav, a ponekad stav uredništva, i ne treba ga smatrati autoritativnim niti relevan-tnim za samu vijest.

Kolumna ili osvrtOvo su vrlo otvorene, slobodne forme pisanja u kojima novinar može napi-sati što god želi o bilo čemu. Pri tome osobni stavovi i (ne)sklonosti autora teksta igraju veliku ulogu u oblikovanju izražaja i izricanju stavova. Iako se u načelu i ove forme trebaju zasnivati na točnim informacijama, to ne mora uvijek biti slučaj: osobne pristranosti komentatora mogu iskriviti ili čak u potpunosti promijeniti interpretaciju vijesti. Zbog toga ove se forme nikad ne treba smatrati autoritativnim izvorom informacija, već ih treba pažljivo čitati i provjeriti sve navedene informacije, slagali s vi sa autorovim mišlje-njem ili ne.

IntervjuIntervju je novinarska forma koja bi po definiciji trebala biti rigorozna kao i vijest, ali nas praksa opovrgava. U ovoj formi novinar razgovara sa sugo-vornikom o nekoj temi. Glavnu ulogu u ovoj formi nema novinar već sugo-vornik – jer je on izvor informacija zanimljivih čitatelju / slušatelju / gleda-telju. Novinar pak ne treba pritom zauzeti pasivan stav jer je on strana koja diktira dinamiku komunikacije: dobar novinar znat će sugovorniku postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme, postaviti potpitanja i tražiti pojašnjenje ako procijeni da bi publika mogla biti zbunjena nekom sugovornikovom izja-vom, previše stručnom terminologijom i slično. Sloboda koju novinar smije uzeti može biti i zloupotrijebljena: novinar može ometati sugovornika irele-vantnim pitanjima, može mu postavljati laskava pitanja i navoditi razgovor na teme koje su u interesu sugovornika, ali ne i u interesu publike. On može i ne reagirati na sugovornikove manipulacije, omogućiti sugovorniku da vri-jeme iskoristi za neki oblik promidžbe ili samopromocije, ili jednostavno pasivno prepustiti tijek razgovora sugovorniku dopuštajući mu da kaže ono što želi.

Ova forma vrijedan je izvor informacija ako je odrađena na profesiona-lan način. U suprotnom slučaju može se pretvoriti u jeftinu promidžbu:

PR I R U Č N I K Z A PR OVJ ER U I N F O R M AC I JA IZ M ED I JA V I J E S T I , L A Ž N E V I J E S T I I M E T O D O L O G I JA P R OVJ E R E 1312

caveat emptor4! Na publici je da bude oprezna i prepozna predstavlja li razgovor korisnu informaciju ili je riječ samo o kulisi za promidžbu, uljepša-vanje stvari ili kontrolu štete.

Skriveno oglašavanje – nije novinarstvoSkriveno oglašavanje nije novinarstvo i ne bi mu trebalo biti mjesta u ovoj klasifikaciji. No forme skrivenog oglašavanja nisu rijetke, a posebice su česte među osobama koje nisu profesionalci. Primjerice, dok u novinama postoji obaveza postavljanja jasne (po mogućnosti ne i sitnim slovima napisane) obavijesti o tome da je neki članak sponzorirani tekst, u online medijima skriveno je oglašavanje prava pošast jer amateri nisu ograničeni pravilima struke i bez problema mogu u svojim vijestima, blogovima, vlogo-vima, komentarima i svim ostalim oblicima komunikacije ubaciti proizvod svog sponzora (obično u obliku hvalospjeva) kao relevantan dio vijesti ili drugog svog rada. Skriveno je oglašavanje podmuklo jer navodi publiku na kupnju nekog proizvoda. Postoji više načina „nagovaranja” publike na kupnju proizvoda (više o tome kasnije), a autori od takve reklame imaju financijsku korist. Neki oglasi mogu biti vrlo dobro upakirani i jedva prepo-znatljivi, dok je većina na brzinu sklepanih „joj, gledajte kako je ovo super!” radova koje je uz malo vježbe vrlo lako uočiti.

Zaključak je da skriveni oglasi nisu i ne mogu biti relevantan ni pouzdan izvor informacija. Naučite ih prepoznati i zaobići.

Elementi vijestiKako smo već naveli, vijesti trebaju odgovoriti na određena pitanja na način koji je nedvojben i istinit. No elementi vijesti nisu vezani isključivo za vije-sti, već u većoj ili manjoj mjeri diktiraju i pisanje svih ostalih novinarskih radova. Praktično je nemoguće napisati bilo što, a da ne sadrži barem jedan od ovih elemenata. Idealno napisana vijest sadrži temeljito obrađene sve elemente, iako je dopustivo i nikako manje istinito napisati i vijest u kojoj neki od ovih elemenata iz objektivnih razloga nedostaje.

Tko?„Tko?” je prvi od dva neizostavna dijela vijesti („tko?” i „što?”) bez kojih bilo kakva vijest zapravo nema smisla. „Tko” je osoba ili stvar na koju se vijest odnosi i bez odgovora na to pitanje ne može biti vijesti. Prilikom izrade vijesti nužno je nedvosmisleno odgovoriti na to pitanje kako bi bilo jasno o kome je u vijesti riječ. Naizgled je to jednostavan zadatak, ali i može postati kompli-ciran ako publika nije koncentrirana na ono što čita. Uzmimo, primjera radi, rudimentarnu vijest koja odgovara samo na pitanja: „Tko?” i „Što?”

4 lat. „Neka se kupac čuva”

„Kamion pregazio radnika.”

U ovom primjeru mnogo je toga nejasno. Nepažljivim čitanjem mogli bismo zaključiti da je subjekt rečenice (kamion) istovremeno i odgovor na pitanje „Tko?”, što zapravo nije točno: pravi odgovor je „radnik” jer se odnosi na osobu koja je doživjela nesreću koju je (na nepoznat način) počinio kamion (što je zapravo dio odgovora na pitanje „Kako?”‒ kako je došlo do nesreće? Kamion ga je pregazio.)

Iako je ovo relativno ekstreman primjer, ukazuje na potrebu da se i vijesti, pa i one urađene po svim pravilima struke, valja čitati s razumijevanjem jer novinar ne može garantirati da je njegov rad otporan na pogrešne inter-pretacije. Što je tema kompleksnija i što zahtijeva više specifičnih znanja, to je lakše stvoriti pogrešnu interpretaciju i veća je potreba za obraćanjem pozornosti na sadržaj.

A što ako ne znamo tko je nešto učinio? U tom slučaju u igri je „nepoznat netko”, što je u svojoj naravi poštapalica kojom novinar obavještava publiku o tome da počinitelj (pljačkaš u bijegu, nepoznato vozilo itd.) još nije utvr-đen. Nepoznati počinitelji nisu nepoznat pojam u novinarskoj praksi i sreću se često.

Što?„Što” je drugi neizostavan dio i u kombinaciji s „tko” može oformiti vrlo manjkavu, ali ipak nekakvu vijest. On govori o tome što se dogodilo onome što je objašnjeno u odgovoru na „Tko?”. U gornjem primjeru vidjeli smo kako je radnik nastradao, točnije pregažen je. U odgovoru na pitanje „Što?” kamion je suvišan, jedina je relevantna informacija da je radnik pregažen, a i to se može dalje skratiti na vijest poput „Nastradao radnik” ‒ ona nam govori samu srž vijesti i nije ju moguće više pojednostavniti, ali ne prenosi nikakvu drugu informaciju i ostavlja u čitatelju dojam manjkavosti ‒ čitatelj želi saznati više.

Problem vijesti koja sadrži samo srž informacije jest u tome što je takva vijest – dosadna. Možemo reći kako je bazično kompletna jer prenosi uistinu samo ono najvažnije, ali to nije idealan oblik vijesti: što je više rele-vantnih informacija, to je vijest bliža svom idealnom obliku.

Je li moguće pogriješiti u odgovaranju na ovo pitanje? Svakako jest jer novi-nar treba odgovoriti na to pitanje na osnovi informacija kojima raspolaže, a one mogu biti nepotpune ili jednostavno neistinite. Primjerice, novinar može pitati svjedoke događaja u kojem je nastradao radnik (jer se novi-nari rijetko nalaze osobno na mjestu spontanog događaja) da opišu što se dogodilo. Jedan svjedok reći će da je kamion krenuo sam od sebe i prega-zio radnika koji ga nije vidio, a drugi svjedok reći će da je radnik namjerno stao pred kamion. Što se dogodilo? Nesretni slučaj ili samoubojstvo?


Gdje?Mjesto događaja element je koji može značajno doprinijeti kvaliteti vijesti: iako nije nužno znati gdje se nešto dogodilo, ta informacija ipak čitatelju može biti od velike važnosti. U vijesti o sudaru na autocesti važno je reći u kojem se smjeru dogodio kako bi vozači koji voze tim smjerom znali da trebaju očekivati teškoće u prometu, a oni koji voze u suprotnom smjeru da ih ta vijest ne treba zabrinjavati. Vijest o svađi dvaju susjeda može imati značajno drugačije implikacije ovisno o tome jesu li se sukobili negdje na cesti ili na livadi, ili su se sukobili u kući jednog od njih. Stanovnici tog mjesta mogu na osnovi toga zaključiti da taj susjed možda ima običaj upa-dati u tuđe kuće. U slučaju provale lokacija je itekako važna čitateljima jer daje informaciju o tome gdje se nalazi potencijalni provalnik. Gdje se nalazi visoki gost informacija je važna sudionicima u prometu kako bi znali izbjeći zastoje, čekanja i ljutnju zbog važnih državnih interesa. Odgovor na pitanje „Gdje?” obično je lakše dobiti nego odgovor na pitanje „Što” ‒ u većini slu-čajeva mjesto događaja je nedvojbeno, a novinar može i osobno zaključiti gdje se nešto dogodilo, pa ne mora ovisiti o manje ili više pouzdanim izja-vama svjedoka ili službenim priopćenjima.

Kad?Vrijeme radnje načelno je relevantno u vijesti. Rijetko je nužno da vijest sadrži precizno navedeno vrijeme kad je događaj nastupio: http://bit.ly/2Rg8TGt5. No okvirno vrijeme događaja može dati važnu infor-maciju: je li se provala / tučnjava / drska krađa dogodila tijekom dana ili noću? Ova informacija može čitatelju sugerirati kolika je potencijalna opasnost ovisno o dobu dana. Također, pogrešna informacija o vremenu događaja može čitatelja dovesti u zabludu i navesti na pogrešne zaključke: tučnjava koja se dogodila ispred noćnog kluba koji je danju zatvoren vjero-jatno nema izravne veze s noćnim klubom, no vijest koja događaj vremen-ski postavlja u vrijeme kad noćni klub radi navodi čitatelja na pomisao kako je taj noćni klub Sodoma i Gomora, čime nanosi štetu klubu.

Kako?Odgovoriti na pitanje „Kako?” nije jednostavno; to će vam potvrditi svaki kriminolog koji se zatekne na mjestu događaja. Neke vijesti mogu rela-tivno lako odgovoriti na to pitanje (radnik kojeg je pregazio kamion jest – pa, pregažen kamionom6), dok druge vijesti možda niti ne mogu, barem privremeno, odgovoriti na to pitanje. Primjerice, kako se točno dogo-dila pljačka? Koji je slijed događaja doveo do tuče i tko je započeo?

5 Pažljiviji čitatelj uočit će kako u ovoj vijesti zapravo ne znamo točno vrijeme događaja, već samo vrijeme kad je odlučeno o događaju izvjestiti javnost

6 Pitanje je li to bio nesretan slučaj ili samoubojstvo posve je irelevantno za odgovor na pitanje „Kako?” ‒ gaženje je gaženje, bez obzira na to ima li iza toga kakve namjere ili ne.

Pogrešan odgovor na pitanje „Kako?” može značajno umanjiti kvalitetu vijesti ili je pretvoriti u dezinformaciju: ako je odgovor na pitanje „Kako?” važan za čitatelja, pogrešan odgovor navest će ga na pogrešan zaključak i time cijelu vijest učiniti bezvrijednom, čak i ako su ostali elementi korek-tno odrađeni. Stoga novinar treba biti oprezan prilikom odgovaranja na to pitanje.

Zašto? „Zašto?” je pitanje na koje je najteže dati odgovor. Dok su druga pitanja (poput „Tko?”) više ili manje očita, odgovor na pitanje „Zašto?” može biti vrlo skriven. U nekim slučajevima lako je dati odgovor: „Sudar se dogodio jer je jedno vozilo prošlo kroz crveno svjetlo” ‒ takav će odgovor novinar vrlo brzo dobiti od svjedoka ili policajca koji obavlja očevid.

U nekim drugim slučajevima neće biti moguće dati odgovor na pitanje„: „Ubojica je presudio sam sebi.” U ovom slučaju možemo samo nagađati koji su bili motivi samoubojice ako on za sobom nije ostavio pisani trag jer je njegova tajna otišla zajedno s njim u grob. U takvim slučajevima novinar može prenijeti nagađanja, ali ona moraju biti jasno definirana kao takva.

Ne trebamo tako drastične primjere da bismo spoznali kako je teško dobiti odgovor na ovo pitanje: svaki intervju u kojem novinar postavi nekoj osobi pitanje, a ona vješto ili nevješto izbjegne odgovor jest akcija kojom se publici uskraćuje odgovor na pitanje: „Zašto?”

Odgovori mogu biti i zavaravajući: agencije za odnose s javnostima i gla-snogovornici lako će (jer im je to u opisu posla) iskriviti odgovor na to pitanje i ponuditi svoju interpretaciju koja odgovara njihovim nalogodavcima, čime će obmanuti publiku. Iako će naizgled dati odgovor na pitanje „Zašto?”, taj odgovor bit će neuporabljiv ili će ga biti nužno duboko analizirati da bi se došlo do istine.

Etika izrade vijestiPrilikom izrade vijesti valja se držati nekih osnovnih načela, a ona vrijede jednako za novinare i za amatere. Pridržavanje etičkih načela jamči izradu kvalitetne vijesti načinjene po pravilima struke, iako ne nužno i njezinu atraktivnost. U zamku izbora između atraktivnosti i etičnosti vijesti često upadaju amateri, a nešto rjeđe i sami novinari. Riječ „atraktivnost” u ovom slučaju samo je eufemizam za mnogo poznatiji izraz „senzacionalizam”, pojavu koja je nažalost dosta česta i u ozbiljnim medijima, a potpuno izvan kontrole u alternativnim i amaterskim radovima te na društvenim mrežama.

I to je prvo etičko pravilo: valja izbjegavati senzacionalizam.


Sensationalism:

1: empiricism that limits experience as a source of knowledge to sensation or sense perceptions

2: the use or effect of sensational subject matter or treatment (Merriam-Webster)

Senzacionalizam i senzacionalistički pristup pošast su modernog, infor-matičkog doba. No nikako nije riječ o modernoj pojavi: senzacionalizam postoji otkad postoji i novinarstvo, ali dostupnost modernih medija u jed-nakoj mjeri doprinosi širenju senzacionalizma kao i širenju lažnih vijesti te dezinformacija. Izbjegavanje senzacionalizma znači prije svega izbjegava-nje korištenja emocijama nabijenih izraza i izvođenja zaključaka bez racio-nalne osnove.

Senzacionalizam posebice valja izbjegavati u stvarima koje mogu dovesti do uznemiravanja većeg broja ljudi, jer posljedice mogu biti nesagledive. Izvrstan povijesni primjer je radio drama „Rat svjetova“ O. Wellesa ( iz 1938.) koja je predstavljena kao stvarno izvještavanje o napadu Marsovaca na Zemlju, a koja je izazvala veliku paniku i dala priliku Hitleru priliku za poen-tiranje o „dekadentnoj i korumpiranoj demokraciji“. Kakve veze Hitler ima s američkom radio predstavom? Eto, takva je narav nesagledivih posljedica.

Nama puno bliži primjer izvještavanje je o Covid-19 virusu, bauku koji kruži, hm, svijetom. Riječ je o nimalo bezazlenom problemu, ali oko kojeg je stvo-rena primjetna količina panike, paranoje, pa i rasizma - što čini izvještava-nje o ovom problemu posebno osjetljivim. U osjetljivim situacijama efekti senzacionalizma pojačani su, pa svaka i najmanja sitnica koja odstupa od stroge profesionalne etike može biti štetna. Primjerice, već promjena interpunkcije smiren naslov može pretvoriti u alarmistički: „Sumnja se na koronavirus.“ – točka završava rečenicu na smiren način, no: „Sumnja se na koronavirus!“ – ovdje uskličnik na kraju podiže tenziju, priziva senza-cionalizam i nastoji privući što više novčića od klikova zabrinutih čitatelja. Isto tako, umetanje alarmističkih neistina ne pomaže nikom, osim možda nakladniku – financijski. Naslov koji spominje „uzbunu u Rijeci“, gdje nika-kve uzbune nije bilo, jednostavno je senzacionalistički fake news koji leši-nari na ljudskom strahu.

Drugo pravilo jest izbaciti iz vijesti vlastite emocionalne utjecaje, strahove i predrasude. Kako smo već spomenuli, vijest treba sadržavati isključivo hladne, racionalne činjenice. Bojanje vijesti osobnim strahovima i predra-sudama možda će vijest učiniti zanimljivijom čitateljima, ali će im učiniti medvjeđu uslugu jer ih može navesti na pogrešan zaključak. Novinar treba iz vijesti izbaciti svaku osobnu emociju, pozitivnu ili negativnu.

Treće je pravilo ne izmišljati. Vjerojatno zvuči suvišno, no ovog se pravila nije jednostavno držati: izmišljanje je umetanje bilo kakvog podatka u vije-sti koji nije rezultat logičkog raščlanjenja objektivnih informacija, koje može rezultirati iskrivljenim poimanjem vijesti. Izmišljanje se događa kad novinar pogrešno interpretira realne informacije ili (svjesno ili nesvjesno) nagađa na osnovi nepotpunih ili kontradiktornih informacija. U našem primjeru nesretnog radnika kojeg je pregazio kamion novinar može doći na mjesto događaja nakon dosta vremena pa suočen sa kontradiktornim izjavama svjedoka – jedan kaže da ga je pogazio kamion, drugi kaže da je bila riječ o bageru – novinar može, u žurbi i ne čekajući službeno izvješće policije, pogledati tragove na tlu i samoinicijativno zaključiti kako širina tragova odgovara bageru, a ne kamionu (tu bi na djelu bilo i novinarevo oskudno znanje o radnim strojevima, osim ako se specijalizirao za njih).

Četvrto je pravilo uvijek sve provjeriti iz neovisnih izvora. Zlatno je pra-vilo novinarstva dobiti potvrdu iz barem dvaju neovisnih izvora, što znatno smanjuje šansu za prenošenje dezinformacije. Tako bi spomenuti novinar učinio pravu stvar kad bi tragove fotografirao i poslao ih poznaniku koji je sudski vještak za nesreće s radnim strojevima. On bi mu vrlo vjerojatno odgovorio kako je riječ o tragovima guma kamiona. Ako bi novinar pritom istu tu fotografiju poslao drugom poznaniku koji je također u poziciji da može s autoritetom odgovoriti na to pitanje i od njega također dobio odgo-vor, novinar bi zadovoljio profesionalne uzuse svoje struke. Treći i svaki sljedeći stručnjak više su nego dobrodošli, ali nisu nužni.

Foto: Damir Spehar/PIXSELL, prijevod: Google Translate


Uz izbjegavanje senzacionalizma, provjeravanje podataka i izvora poda-taka najveći su izazovi novinarskog posla.

Riječ je o aktivnosti koja je vrlo često dugotrajna i iscrpljujuća, posebice kad su specifične okolnosti u pitanju. Pritisnuti rokovima i zahtjevima poslodavaca, novinari često nemaju dovoljno vremena za kvalitetnu pro-vjeru podataka. I tako se u novine tiho zavuku pogreške, čak i vrlo ozbiljne ‒ sjetimo se famoznog intervjua Davora Butkovića s Ivom Sanaderom7 zbog kojeg je Butković priznao pogrešku i ponudio ostavku na mjesto urednika8 ‒ podsjetimo, bila je riječ o vrlo neortodoksnom načinu intervjuiranja putem SMS poruka. Problem je bio u tome što je telefonski broj za koji je novinar vjerovao da pripada Ivi Sanaderu zapravo bio broj posve druge osobe, koja je odgovarala na novinarska pitanja – a sve skupa zatim je bilo objavljeno u Jutarnjem listu kao autentičan intervju s tadašnjim premijerom.

Novinar je pogriješio baš zato što nije provjerio podatke: bilo je dovoljno već kratko nazvati taj broj i uvjeriti se da je s druge strane glas Ive Sanadera (iako je i to, zapravo, dosta slaba provjera – koliko ljudi ima glas sličan nje-govu?) i/ili nazvati ured premijera i potvrditi da je zbilja riječ o njegovu tele-fonskom broju. U žurbi novinar nije obavio niti najosnovnije provjere, što je rezultiralo epizodom koja je neko vrijeme zabavljala javnost.

Iz ovog primjera možemo naučiti da je provjeravanje informacija esenci-jalna metoda u novinarstvu, ali i to da se propusti, mali i veliki, mogu dogo-diti svakome, pa i dugogodišnjem iskusnom novinaru.

Referenciranje na izvore peto je pravilo: nije se rodio nitko tko zna sve o svemu. Novinar ne izmišlja vijest, već je stvara na osnovi njemu dostupnih informacija koje je dobio iz, kako smo već rekli, provjerenih izvora. Ti izvori obično imaju svoje ime i važno ih je navesti jer i podatak o tome tko je izvor informacije govori o njenoj pouzdanosti: „Glasnogovornica policijske uprave potvrdila je...”, „Prozvani političar zanijekao je svoju umiješanost...”, „Susjedi masovnog ubojice rekli su kako je uvijek bio miran i tih...”, „Svjedoci događaja tvrde kako su vidjeli...” – i famozni „Izvor blizak klubu zastupnika potvrdio je...”, „Neimenovani izvor u čelništvu stranke rekao nam je...” te druge prigode u kojima se izvor osjeća ugroženo ili novinar jednostavno špekulira nepotvrđenim glasinama.

Anonimiziranje izvora informacije ponekad je potrebno, iako ga u načelu valja izbjegavati. U iznimnim situacijama dozvoljeno je navesti izvor kao anoniman ako bi se otkrivanjem izvora ugrozili njegov integritet ili sigur-nost. No to treba biti iznimka koja se koristi samo u slučaju nužde. U svim ostalim slučajevima valja identificirati izvore podataka i tu informaciju podastrijeti čitateljima.

Jedan od najvećih grijeha online novinarstva jest izbjegavanje referenciranja

7 http://bit.ly/sanaderintervju8 http://bit.ly/sanader2

drugih izvora. Praktično, riječ je o krađi tuđeg djela. Dok je u slučaju navo-đenja, primjerice, pasusa iz znanstvenog rada obično očito kako je riječ o dijelu koji se stilom pisanja i ontološkom specifičnošću drastično razlikuje od ostatka teksta, prepisivanje od kolega teže je otkriti – a to se ne događa rijetko. Ako novinar ne navede svoj izvor informacija („... kako prenosi tjed-nik Lider...”) ili ispod fotografije ne potpiše izvor (čak i ako je fotografija pod Creative Commons licencijom), riječ je o krađi.

Strogim pridržavanjem gore navedenih načela stvorit ćete dobar zanatski rad i u velikoj mjeri spriječiti različite interpretacije svog djela. No, što je sa radovima koji nužno moraju odstupiti od nekog pravila? Primjerice, novi-narski komentar ili kolumna teško mogu bespogovorno zadovoljiti sve kri-terije: ako ništa drugo, komentar i kolumna djela su koja u čitatelja izazivaju emocionalnu reakciju – bilo da se čitatelj slaže ili ne slaže sa stavovima komentatora, često će o pročitanom stvoriti ne samo racionalan, već i emo-tivan sud baziran na čitateljevu osobnom stavu o temi, novinaru ili načinu na koji je tema obrađena. Kolumnisti u svojim kolumnama pričaju priču, ne stvaraju suhoparnu, kirurški preciznu vijest. U svoj tekst unose i osobne emocije, svoje izgrađene stavove, strahove i ambicije. Zaključci komentara ili kolumne nisu vijest, već autorovo osobno mišljenje koje, objektivno gle-dajući, može biti točno ili netočno, a čitatelj se s njim može složiti ili ne. No i takva djela trebaju se što je moguće čvršće držati nekih etičkih načela: valja izbjegavati nepouzdane izvore informacija, provjeravati informacije i navoditi svoje izvore.

Sjetite se sad online sadržaja i amatera koji rade vijesti. Online svijet pravi je informacijski divlji zapad: svatko nosi oružje i može pucati kad želi i koliko želi (barem u preriji).

Činjenica je da osobe koje nisu profesionalni novinari nemaju obavezu pri-državati se načela novinarske struke niti poštivati bilo koje gore navede-nih etičkih načela. Spojimo li tu činjenicu s internetom kao medijem koji je prije svega agnostični „omogućivač” i medij koji bez predrasuda svima pruža mogućnosti za kreiranje i razmjenu informacija, dobit ćemo situaciju u kojoj je prosječan primatelj informacija bombardiran nikad većom količi-nom raznoraznih informacija vrlo raznolike kvalitete.

Internet je plodno mjesto za dezinformacije svih vrsta, puno plodnije od bilo kojih, pa i vrlo očito politički ili na neki drugi način orijentiranih klasič-nih medija. To ga čini bitno opasnijim jer dok za klasične medije, medijske kuće i novinske agencije možemo na osnovi prethodnih rezultata zaklju-čiti koliko su objektivni ili možda na koju stranu naginju – i sukladno tome prilagoditi interpretaciju njihovih vijesti – online izdanja stvarnih, amater-skih, samozvanih, samoreklamiranih, samopromoviranih, plaćenih i drugih izvora vijesti ogroman je broj. Svakodnevno nastaju novi, a stari se gase ili se transformiraju u neke nove; ljudi i ideje dolaze i odlaze. Stvari preko noći postaju viralne, a već drugi dan dosadne... Stabilnost je na internetu rijetkost, a promjene i informacije svoje životne cikluse prolaze svaki dan, svih dana u tjednu.


Srećom, iskustvo tu može donekle pomoći, pa ćete s praksom ‒ prateći, proučavajući i provjeravajući informacije koje do vas dolaze ‒ razviti oko za uočavanje potencijalno problematičnih vijesti ili dijelova vijesti. Čim malo ispečete taj zanat, otkrit ćete da vijesti i općenito online informacije gle-date drugačijim očima: ono što vam je još jučer bilo jednostavno i samora-zumljivo, očigledno čak – postaje informacija koja nije provjerena, izjava za koju se ne zna tko ju je dao, argument koji nema referencu, tvrdnja iza koje stoji samo autor teksta, slika koja se čini manipulirana...

Oblici lažnih vijestiVijesti mogu biti istinite, djelomično istinite ili lažne. Djelomično istinite one su koje sadrže jedan ili više detalja koji nisu točni, a pogreška može nastati namjerno ili slučajno. Većina je problematičnih vijesti takva, a posebice se ističu vijesti koje uzimaju jednu točnu tvrdnju i zatim je stavljaju u iskrivljeni kontekst ili izvlače pogrešne zaključke. Te vijesti, kao i izmišljene, posve lažne vijesti vrlo rijetko nastaju zabunom, a najčešće je riječ o namjerno plasiranoj dezinformaciji.

Loše vijesti su vijesti koje nisu napisane s namjerom da čitatelje dezinfor-miraju, ali zbog pogreške autora to čine. Spomenuti intervju sa Sanaderom primjer je loše vijesti kojoj cilj nije bio dezinformiranje javnosti. U novi-narstvu se događaju pogreške, događaju se i iskusnim profesionalcima, a puno češće amaterima. One mogu iznjedriti loše posljedice, ali nisu nastale s malicioznom namjerom.

Clickbait je drugi pojavni oblik koji ne mora nužno sadržavati dezinforma-ciju, ali je etički dubiozan: riječ je o tekstovima koji mogu i ne moraju sa-državati stvarnu vijest, a čiji su naslovi napisani tako da u čitatelju izazovu intrigu i želju da pročita članak: „Poznata osoba je učinila nešto, a onda se dogodilo ovo”, „Nije ni sanjao da će mu se ovo dogoditi”, „Ovakvu reakciju nije očekivao”... ‒ naslovi su koji daju naslutiti da je u tekstu opisan doga-đaj koji bi čitatelj mogao smatrati emocionalno uzbudljivim (ili jednostavno tračerskim), a koji to uopće ne moraju biti. Cilj ovakve vijesti jest zarada na reklamama koje se čitatelju prikažu dok pokušava otkriti što se to tako uz-budljivo dogodilo, ali i stvoriti priliku nakladniku i trećim osobama da priku-pe određene informacije o samom čitatelju, najčešće radi dalje monetiza-cije njegovih navika. Clickbait je pojava koja rijetko pokušava manipulirati čitateljem dalje od monetizacije i prikupljanja podataka, ali nije bezopasna. Više o tome pročitajte na najpoznatijoj internetskoj enciklopediji: https://en.wikipedia.org/wiki/Clickbait.

Satirični i humoristični sadržaji, ako su dobro sročeni, mogu u čitatelju izazvati zabunu i poneke ljude uvjeriti kako je ono što u njima piše istinito. Satirični sadržaji sami po sebi posve su benigne naravi, ali ponekad mogu biti shvaćeni ozbiljno i sami od sebe započeti online životni ciklus lažne vijesti. Vješto napravljenu satiričnu vijest neće biti jednostavno razaznati od istinite, kao u ovom primjeru:

Neki izrazi neobično su česti u naslovima domaćih portala

Što je laž, a što istina?


Promidžbeni tekstovi radovi su koji favoriziraju određeni aspekt nečega u odnosu na sve ostale aspekte. Politička promidžba ističe jednu političku opciju i umanjuje druge političke opcije; povijesna promidžba (tzv. revizioni-zam) nastoji promijeniti percepciju povijesnih događaja unatoč nedostatku povijesnih dokaza za tu tvrdnju i tome slično. Kreatori promidžbe najčešće su veliki igrači: države, korporacije, religijske organizacije, ali također mogu biti i manje, ali motivirane organizacije: nevladine organizacije, udruge građana, političke stranke i strančice. Iako se u dosegu svojih promidžbe-nih radova oni značajno razlikuju jer je velika i razlika u količini sredstava kojima raspolažu za potrebe širenja svojih poruka, imaju iste ciljeve: utje-cati na javnost kako bi promijenila mišljenje o nekoj autorima važnoj temi ili barem više tolerirala njihove stavove. Načelno, promidžbu možemo podi-jeliti u dvije kategorije: na promidžbu velikih i promidžbu malih. Promidžbu velikih koriste države, korporacije i druge masovne organizacije: ona je redovito pompozna, pobjednička, prikazuje velike uspjehe i napretke. Ne nudi konkretne podatke koji bi mogli otvoriti prostor za diskusiju, već jed-nostavno i jednostrano glorificira parcijalne interese. Promidžba malih igra na emocije nastojeći pridobiti simpatije za neki svoj cilj, ali također i nasto-jeći zastrašiti ljude koji nisu ispravni u očima organizacije: u obama sluča-jevima promidžba igra na emocije, iako se promidžba malih može također zasnivati i na argumentima i brojevima. Ta je opcija rjeđa jer je komunikacija emocijama izvediva uz manje resursa, lakše i brže prodire u ciljanu publiku i uglavnom je ne treba posebno objašnjavati – samorazumljiva je.

Promidžba ne mora nužno biti loša stvar! Primjerice, akcije HZJZ-a za pre-venciju karcinoma dojke, testisa, debelog crijeva itd. u svojoj su biti pro-midžbene naravi, a cilj im nije dodatna zarada kroz povećani broj pregleda, već smanjenje smrtnosti opće populacije od tih opasnih bolesti. Dapače, javnozdravstvene i njima slične akcije možemo smatrati pozitivnom pro-midžbom – državnom ili građanskom.

Sponzorirani sadržaj je sadržaj koji kontrolira naručitelj i njemu se nikad ne smije bezuvjetno vjerovati. Redovito je sročen tako da naručitelja ili neki njegov interes prikazuje u dobrom svjetlu, što može ali i ne mora biti točno. Sponzorirani sadržaj može biti i relativno benigne naravi – primjerice, kad tvrtka naruči intervju s nekim svojim visokopozicioniranim djelatnikom u kojem se hvali njegov lik i djelo ili rezultati rada, plasman proizvoda tvrtke, status tvrtke na tržištu itd. Sve te informacije mogu, ali i ne moraju biti točne; valja ih uzeti cum grano salis9. Prepoznavanje sponzoriranog sadr-žaja donekle je olakšano zakonskom obavezom10 nakladnika da takve tek-stove označi kao sponzorirane, no pripazite na trikove sa sitnim oznakama sklonjenim na manje uočljiva mjesta.

9 Lat: „Sa zrnom soli”10 https://www.zakon.hr/z/38/Zakon-o-medijima, Članak 20. stavak 5.

Politički sadržaj nešto je čemu, vjerujemo da nije potrebno pojašnjavati, treba pristupiti ne cum grano salis, već cum saccus sali11. Ako su ispravno sročene, političke vijesti mogu prenijeti posve točnu i provjerljivu infor-maciju, no bilo koji prošireni oblik („ ... rekao nam je provjereni izvor iz stranke...”, „ ... autor smatra...”) vijesti nosi opasnost od namjerno plasirane dezinformacije.

Zastrašivanje je popularna metoda stvaranja lažnih vijesti jer izaziva jaku emocionalnu reakciju čitatelja i gotovo garantira širenje. Najčešće se zastrašuje osobnim zdravljem i osobnom sigurnošću čitatelja, serviranjem veće ili manje količine zastrašujućih materijala koji mogu ali ne moraju biti istiniti, iskrivljeni radi boljeg učinka ili namjerno pogrešno interpretirani kako bi na kraju lažne vijesti čitatelju bilo ponuđeno „spasonosno rješenje”. U stvarnosti to je čin na koji autor lažne vijesti želi navesti čitatelja: kupnja čudesnog lijeka, usvajanje određenog svjetonazora, financijska transakcija itd. Zastrašivanje možemo prepoznati po količini loših stvari što ih članak navodi, koje se mogu dogoditi čitatelju ili su se dogodile u blizini čitatelja. Ako vijest pritom sadrži i informaciju o spasonosnom rješenju ili poziv na akciju, možemo zaključiti da je riječ o zastrašivanju.

Pseudoznanost je iznimno popularno i uistinu plodno tlo za dezinforma-cije, lažne vijesti, pogreške i praktično sve pojavne oblike lažnih vijesti.

Teorije zavjere ekstreman su oblik pseudoznanosti i često su rigidne u svojim interpretacijama. Doduše, mnoge su i vrlo očito pogrešne (ravna Zemlja, chemtrails, HAARP itd.), pa ne predstavljaju opasnost po širu jav-nost, već ostaju u relativno skromnim domenama čudaka i ljudi uvjerenih da su baš oni probuđeni, da je baš njima dano da vide što ostatak svi-jeta ne vidi. Međutim, postoji i suptilniji oblik teorija zavjere na koji smo puno osjetljiviji nego na ove radikalne primjere. To su situacije (često veli-kih poremećaja u društvu) u kojima ne možemo jasno razaznati uzrok ili uzroke, dok su posljedice jasno vidljive. U takvim se slučajevima vrlo lako pojave teorije zavjere koje kompleksne događaje pokušavaju objasniti na jednostavan način. Dobar primjer za to je migrantska kriza koja među svo-jim uzrocima može imati jednu ili više stvari nad kojima nemamo potpunu kontrolu (evolucija društva, klimatske promjene, dostupnost novih tehnolo-gija, previranja unutar samog društva, promjene u strukturi vlasti, promjene u proizvodnji i raspodjeli dobara, dugoročni gospodarski problemi...), a koje pokušamo objasniti jednostavnim „pa da, logično, kako mi to prije nije palo na pamet” rješenjima tipa „Trump stvaranjem vala izbjeglica želi ekonomski srušiti Europsku uniju jer je se plaši”. Takve teorije zavjere puno lakše nađu utočište u populaciji od priča o tome kako nikad nismo kročili Mjesecom.

Dezinformacije ne postoje kao kategorija za sebe jer se prožimaju sa svim ostalim kategorijama, ali ponekad se pojave i takve stvari: vijesti napi-sane s točno određenim ciljem, neistinite većim dijelom ili u potpunosti. U takvim je slučajevima izlišno kontemplirati o namjerama autora, maliciozna

11 lat.: „S vrećom soli”


namjera je posve jasna. Kad negdje otkrijete kako je riječ o dezinformaciji, smatrajte najsigurnijim postupkom odbaciti sve iz nje u potpunosti, otpri-like onako kako su nekad spaljivali odjeću osoba koje su bile u kontaktu s oboljelima od opakih bolesti.

Problem je otkriti čistu dezinformaciju. Ponekad je ona odmah uočljiva, no ako je vješto kamuflirana vezanjem uz istinite informacije, bit će potrebno dobro provjeriti sve činjenice. Olakotna je okolnost što su čiste dezinfor-macije obično čvrsto usmjerene prema širenju određene informacije, emo-cije ili stava, i to se obično može primijetiti – stvari koje u čitatelju izazivaju emocije prirodno su skrivalište za dezinformacije svake vrste.

Što „hrani” lažne vijesti?Jedna od važnih karakteristika obične vijesti jest njezin vrlo kratak životni vijek: vijest je načinjena da čitatelju prenese informaciju o nekom događaju koji se odvio nedavno. Tek poneke vijesti ostaju u sjećanju i to su uglavnom vijesti o traumatičnim ili emotivno vrlo nabijenim događajima. Vjerojatno ćete se sjetiti dana kad je hrvatska reprezentacija osvojila važan kup, kad je postignut neki svjetski rekord ili se održao uzbudljiv sportski događaj; sjetit ćete se vijesti o tužnim događajima, možda i onih o smiješnim događajima. Ali vjerojatno se nećete sjetiti što je prije samo nekoliko dana neki lokalni političar izjavio o nekoj vama nebitnoj temi. Nećete se sjetiti ni rezultata utakmice vašeg lokalnog sportskog kluba za koji zapravo niste zaintere-sirani. Velika količina vijesti, dakle, vrlo je privremene naravi. I to je dobro. Uistinu ne želimo pamtiti vijesti jer, kako smo već rekli, ako ih pamtimo, one su vrlo značajne – najčešće na ružan način.

Lažne su vijesti kancerogena mutacija obične vijesti i, kao i svaki karcinom, nastoje preživjeti i razmnožiti se. One se ne zadovoljavaju time da u nekom trenutku nešto izjave, već žele ostaviti dugotrajniji otisak u svijetu: lažne se vijesti, a posebno ciljane dezinformacije, ne kreiraju zato da bi bile senza-cija na pet minuta, već nastoje utjecati na društvo. Da bi na njega utjecale, lažne vijesti ne mogu biti trivijalne, lako zaboravljive i nikom važne.

Emocija je osnovna hrana lažnih vijesti: što dezinformacija dublje zagrabi u emocije čitatelja imat će više šansi preživjeti površnu čitateljevu zaintere-siranost i svojom malicioznom informacijom utjecati na čitatelja. Emotivna reakcija čitatelja osigurat će dezinformaciji duže zadržavanje u svijesti čitatelja povećavajući time mogućnost manipulacije čitateljem. Također će povećati vjerojatnost širenja lažne vijesti, omogućiti njezinu viralnost: čitatelji će s drugim osobama puno češće podijeliti vijest za koju su na neki način emotivno vezani negoli vijest na koju samo odmahnu rukom. Spektar emocionalne vezanosti može varirati od informacije koja je čitate-lju izuzetno bitna („manijak u kvartu”12) do informacije koja na prvi pogled

12 http://bit.ly/manijakprecko

nije bitna, ali čitatelj ipak osjeća vezanost („no-go zone u Švedskoj”13) iako nema izravne poveznice.

Dezinformaciju mogu hraniti i mediji, i to iz dva razloga:

· ako dezinformacija može zauzvrat hraniti medij, tj. ako mu može doni-jeti financijsku ili neku drugu korist;

· ako postoji politička ili financijska inicijativa za održavanjem dezinfor-macije na životu.

Dezinformacija može hraniti medije upravo zato što je čitateljima privlačna na emocionalnoj razini; mediji će stoga rado prenositi lažne vijesti kroz clickbait ili sponzorirane članke jer od toga imaju financijsku korist.

Da bismo to demonstrirali, predlažemo jednostavan test: u bilo koji online pretraživač koji volite i cijenite upišite naziv neke tablete za mršavljenje. Pripravci za mršavljenje vrlo su tražena roba, pa čak i ako ne znate za neki od tih proizvoda, upišite u pretraživač „tableta za mršavljenje” i izaberite neku od ponuđenih.

Upišite, dakle, to ime i malo prolistajte rezultate. Vjerojatno ćete primije-titi kako se informacije o tom proizvodu pojavljuju u širokom razdoblju, mjesecima i godinama, te u različitim medijima, uključujući i respektabilne medijske kuće. Neki od njih objavili su to kao plaćeni oglas, a neki drugi jednostavno su pokupili vijest kako bi kroz clickbait zaradili nešto mrvica sa stola. Taj se simbiotski životni ciklus vrti godinama jer donosi dobit i pro-izvođačima i oglašivačima. Jedini koji od toga ne profitiraju su čitatelji – oni tu simbiozu plaćaju.

Političke inicijative ne bave se takvim trivijalnostima. Njihov je cilj stra-teški usmjeren na neke druge ciljeve. Najjednostavnija od njih političko je potkusurivanje na razini lokalnih političkih moćnika sela, gradova i manjih država, ali seže sve do dugoročnih strateških ciljeva velikih nacija, pri čemu se pokušava oblikovati mišljenje vrlo velikog broja ljudi, praktično na razini država i kontinenata. Dezinformacije ove vrste obično su vrlo dobro promi-šljene, više ili manje suptilne (iako ima i naivno očitih), puštene u promet kroz ciljane kanale i u pomno izabrano vrijeme. Lažne vijesti što ih „gura” politika mogu biti vrlo dugo u optjecaju, a imaju i najveći potencijal za iza-zivanje željene promjene.

Kako se šire lažne vijestiNeke lažne vijesti imaju tendenciju širenja, dok neke brzo utihnu. Prije pojave interneta lažne su se vijesti mogle širiti isključivo kopiranjem kroz etablirane medijske kanale: novine, knjige, radio i televiziju. Tadašnja mreža

13 https://www.snopes.com/fact-check/sweden-crime-no-go-zone-police/


nije bila posebno povoljna za širenje lažnih vijesti zbog ugrađenog filtra: profesionalizma medijskih i izdavačkih kuća te ograničenosti i relativne skupoće medijskog prostora. Jednostavno rečeno, tadašnji mediji nisu objavljivali svakakve gluposti, čak i ako bi one bile senzacionalističke i pri-vlačne čitateljima. Lažne vijesti uglavnom su se provlačile kao sitni stupci u opuštenijim dijelovima novina ili kao kratke crtice u radioemisiji. Događalo se, rijetko, da neka lažna vijest postane viralna u smislu sličnom današ-njem pa da je drugi mediji prenesu: vijest o sukobu katolika i protestanata u Philadelphiji 1844. godine dijelom je potpirena senzacionalizmom novina, koje su eskalaciju jednog relativno benignog nesporazuma oko jedne ver-zije Biblije popratile, ponekad i bez provjere činjenica, multipliciranjem i prenaglašavanjem tenzija. Tome nikako nije pomogla činjenica da su se i sami nakladnici podijelili na dvije strane, čime su novine u njihovu vla-sništvu neizbježno postale oružje promidžbe šireći jednostran pogled na sukob, na način gotovo identičan modernom širenju lažnih vijesti:

„Kao i druge popularne novine u državi, Galaxy je pratio razvoj krize. Preuzevši navodno svjedočanstvo očevica sa stranica New York Commercial Advertisera, opisuje 'ozbiljan, divlji i krvav sukob' koji je započeo u dvorištu crkve i prenio se u samu crkvu kad je jedna frakcija nadvladala drugu.„14

Tadašnje novine, dakle, učinile su nekoliko ključnih pogrešnih koraka: zau-zele su jednu stranu priče (protestantsku ili katoličku) umjesto objektivna i obestrašćena izvještavanja, promovirale su stavove sukobljenih strana (što dođe prirodno ako su vlasnici novina naklonjeni ovoj ili onoj strani), a novine koje nisu zauzimale ideološku stranu prenosile su vijesti bez pro-vjere šireći tako lažne informacije mnogo šire od mjesta događaja i ljudi kojima su ti događaji bili uistinu bitni.

Otkako je Gutenberga i njegova tiskarskoga stroja, tehnologija je korištena i za širenje dezinformacija, promidžbu i defamacije. No, nikad dosad nije zabilježeno takvo brisanje granice između proizvođača sadržaja i kon-zumenata sadržaja kao što je to u moderno digitalno doba. Ta promjena dovela je do snažnog pomicanja prijenosa lažnih vijesti s medijskih kuća na samo čitateljstvo, odnosno konzumente, ukidajući pritom sve dotad etablirane zaštitne mehanizme. Stoga je u današnje vrijeme glavni vektor širenja lažnih vijesti sam čitatelj. Korištenjem ponajprije društvenih mreža, a zatim i drugim sredstvima komunikacije (blogovi, vlogovi, web-stranice, poruke...) čitatelji su uz svoju nužnu ulogu konzumenta postali i agenti prijenosa, puno više nego što su to mediji prije pojave interneta mogli i sanjati. Gotovo isključivo o čitateljstvu ovisi hoće li dezinformacija koju je netko izradio i objavio na internetu postati viralna ili će odjek imati u rela-tivno uskom krugu ljudi.

14 Schaaf, Jennifer, „With a Pure Intention of Pleasing and Honouring God: How the Philadelphia Laity Created American Catholicism”, 1785 ‒1850” (2013), Publicly Accessible Penn Dissertations, 925.

Viralnost je ključna za dugotrajan opstanak vijesti na životu: što je više ljudi do kojih dopre unutar svog očekivanog životnog vijeka, veća je vjerojat-nost da će postati važna, dugovječna, možda i vječna. Primjerice, teorija o ravnoj Zemlji nije nova. Ona u vrijeme svog nastanka nije niti bila lažna vijest: čovječanstvo naprosto nije znalo bolje, pa je ideja o ravnoj Zemlji bila jedna od ravnopravnih teorija o stvaranju svijeta. Oko trećeg stoljeća prije Krista grčki filozofi potvrđuju da je Zemlja okrugla (i mjere joj opseg) i od tog vremena do danas teorija o ravnoj Zemlji uglavnom je smatrana dru-gorazrednom (uključujući i poslovično mračni srednji vijek, suprotno opće usvojenim dezinformacijama15).

Pa ipak danas svjedočimo pravoj renesansi uvjerenja kako je Zemlja ravna ploča – zahvaljujući upravo modernim medijima, preciznije servisu YouTube16 koji je potaknuo dotad globalno raštrkane zastupnike te teorije. Ne samo to, već je omogućio i globalno povezivanje istomišljenika te stva-ranje i dijeljenje novih sadržaja, čime je početna grupa marginaliziranih entuzijasta te ideje izrasla u globalni fenomen svojevrsnog otpora znanosti i normama modernog društva.

Drugi važan čimbenik prijenosa dezinformacija ponovo je – emocija. Ako čitatelj nema osoban, emotivan stav prema nekoj vijesti, ona ga zapravo i ne zanima previše te je mala vjerojatnost da će je proširiti. Što jače emocije vijest pobuđuje u čitatelju vjerojatnije je da će čitatelj osjetiti potrebu tu vijest podijeli s drugima: svojim najbližima, svojim prijateljima, svojim druš-tvenim mrežama. Vrsta emocije također igra veliku ulogu: smiješni mem17 i šaljivi videozapisi mogu se lijepo proširiti društvenim mrežama, jednako kao i slatki videozapisi mačića i štenaca u igri, no to nisu vijesti. Posebno pozitivne vijesti mogu postati viralne jer se ljudi vole dobro osjećati, ali one su rijetke. Najčešće viralne vijesti vezane su uz negativne emocije: mržnju i strah. Mržnja i strah vrlo su jake emocije koje ne možemo jednostavno ignorirati jer su vezane uz naš instinkt preživljavanja. Čitatelji će najviše širiti upravo one lažne vijesti koje na neki način percipiraju kao opasnost za sebe, izravnu ili neizravnu. Pritom će dezinformacije širiti emotivnom reakcijom, u žurbi da odmah sve koje smatraju sebi bliskim ili bitnim obavi-jeste o percipiranoj opasnosti ‒ bez provjere je li vijest možda lažna. Takve refleksne reakcije mogu se proširiti vrlo brzo i relativno često imaju pro-dužen životni vijek. Dobri primjeri vijesti koje se „refleksno” šire jesu priče o djeci koju su „oštetila” cjepiva (strah za sigurnost vlastitog djeteta) te priče o migrantima koji nekažnjeno rade kriminalne radnje (strah za osobnu i sigurnost obitelji).

15 http://bit.ly/ravnazemlja1 – Moramo pritom imati na umu da su stari Grci također imali para-lelne, pa i suprotstavljene škole filozofije: Tales iz Mileta poučavao je kako ravna Zemlja pluta na beskonačnom oceanu. Pitanje okruglatosti Zemlje nije ni u to vrijeme bilo bespogovorno prihvaćano.

16 http://bit.ly/ravnazemlja217 Mem je šaljiva dosjetka, obično u obliku sličice, videa ili izreke, koja se širi online:

http://bit.ly/bmemesb


Mimo poigravanja emocijama čitatelja, lažna vijest ima i drugi, značajno skuplji način širenja: kroz plaćeni oglasni prostor i clickbait sheme. Clickbait shema je jeftiniji, gotovo besplatan način širenja vijesti, a ovisi o dobro sročenom tekstu i naslovu koji plijeni pozornost čitatelja. Takve tekstove vole prenositi drugi mediji jer im osiguravaju makar kratkotrajnu pozornost čitatelja, dok sami čitatelji rijetko prenose clickbait vijesti, posebice ako su razočarani neskladom između naslova i sadržaja teksta. Clickbait vije-sti teže postaju viralne upravo zbog toga što se čitatelj uglavnom nakon čitanja osjeća prevareno. Zbog toga se neke dezinformacije, poput alter-nativnih pripravaka za zdravlje, od širenja kojih autor ima financijsku korist, uz clickbait stiliziranje teksta „potpomažu” i kupnjom reklamnog prostora. Čitatelji nemaju običaj širiti reklame, pa doseg ovakvih lažnih vijesti naj-češće ostaje unutar dosega kupljenog marketinškog kanala te one teško postaju viralne.

Zaključimo: za širenje vijesti na modernim online medijima nužan je čimbe-nik needuciran čitatelj koji će refleksnom emotivnom reakcijom, bez pro-vjere činjenica, proširiti vijest kroz svoje komunikacijske kanale. Izvori laž-nih vijesti i dezinformacija ovise o takvom čitatelju jer je prodor dezinfor-macije kroz druge komunikacijske kanale (objava u novinama, na web-stra-nici) proporcionalno minoran u odnosu na efekt koji može polučiti pažljivo plasirana vijest koja će uplašiti prave ljude u pravom trenutku.

Izvori dezinformacijaSvaka lažna vijest mora imati svog autora – s izuzetkom vijesti koje u pot-punosti generiraju algoritmi umjetne inteligencije18 (to ne uključuje brojne digitalne alate koji pomažu19 stvarnim autorima u pisanju vijesti), iza svake dezinformacije stoji osoba ili grupa ljudi čije je to djelo. Oni to mogu činiti za sebe i svoje interese ili za interese nalogodavaca. U rijetkim slučajevima netko će stvoriti lažnu vijest iz patoloških razloga i bez interesa većeg od užitka promatranja kako se lažna vijest širi – bio bi to svojevrsni „digitalni piroman”.

Izvore dezinformacija možemo grupirati u nekoliko kategorija.

PolitikaPromidžbeni „rat” između država (i unutar država) nije nikakva novost još otkako je faraon Amenhotep III., u nedostatku novina i televizije, naručio proizvodnju i distribuciju komemorativnih skaraba20 (ukrasnih kamenih pločica u obliku kukca balegara ili kotrljana, s urezanim tekstom) kojima

18 https://wapo.st/2R6kGIV19 https://emerj.com/ai-sector-overviews/automated-journalism-applications/20 http://theancientneareast.com/amenhotep-iiis-commemorative-scarabs/

je svojim podanicima, ali i strancima, objavljivao što je sve prekrasno i na slavu Horusa učinio. (Igrom slučaja, ti isti skarabi prenijeli su kroz tisućljeća i lijepu ljubavnu priču faraona Amenhotepa i njegove kraljevske supruge Tiye.)

Kao nešto bliži primjer suvremenom poimanju političke promidžbe možemo spomenuti širenje političkih poruka novčićima, koje su rimski imperatori koristili kako bi širili svoje političke stavove21 (a to je još jedna od ideja koje su „posudili” od starih Grka22). Kovanice su svakako bolje sredstvo za šire-nje promidžbe od skaraba (stari Egipćani nisu koristili novac u današnjem smislu te riječi) jer dolaze u ruke praktički svima. Ta se tradicija, u promije-njenom obliku, zadržala do danas.

Da države imaju interesa širiti svoj utjecaj i svoje interese kroz promidžbu posve je jasno. Također, nije neobično da države iz svojih strateških inte-resa ponekad „zaobilaze istinu” ili na druge načine pokušavaju manipulirati mišljenjem svojih i tuđih građana. Plasiranje dezinformacije radi promicanja državnih interesa u toj je igri dio pravila, a ne prekršaj. Državna promidžba posebno je vidljiva (praktično ju je nemoguće ne vidjeti) u velikim krizama poput ratnih zbivanja, dok je u mirnodopsko vrijeme rjeđa i okrenuta oču-vanju stabilnosti države.

21 https://coinsweekly.com/the-sacrilege-of-tarpeia-or-propaganda-under-augustus/22 https://www.brown.edu/Departments/Joukowsky_Institute/courses/greekpast/4928.html

Foto: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Alensha

Još su stari Egipćani poznavali vrijednost kvalitetne političke propagande


U praksi državna promidžba neće se baviti jednostavnim, prizemnim stvarima.

Velike organizacijePod pojmom velikih organizacija smatramo (u ovom slučaju) sve one enti-tete koji nisu političke naravi, ali predstavljaju veću, organiziranu grupu ljudi: tvrtke i načini na koje se okupljaju (lobiji, konzorciji, neformalne grupe itd.), velike nevladine organizacije (NGO i slični), stručne udruge pa i klu-bovi i udruge građana koji imaju veliko članstvo.

Riječ je o širokom spektru organizacija vrlo različite financijske moći: dok su industrijske organizacije često izvrsno financirane i u stanju platiti opsežne operacije poput naoko neovisnih znanstvenih istraživanja24 koja dokazuju da pušenje ne izaziva rak, nevladine organizacije i udruge rijetko imaju na raspolaganju izdašna financijska sredstva, pa više ovise o angažmanu svo-jih članova i simpatizera.

No, to ne znači da je opseg njihovih akcija značajno manji od onih koje podu-zimaju bogatiji: umjesto novca mogu koristiti snagu ideoloških uvjerenja i emocija radi mobilizacije članova. Za razliku od čvrsto kontroliranih medij-skih kampanja industrije, emocijama podgrijavane kampanje udruga i grupa ljudi pod značajno su manjom kontrolom jer emotivno članstvo nije vezano niti puno mari za strog financijski odnos kampanja trgovačkih društava i lobi-sta, gdje kampanja automatski prestaje kad prestane financiranje. Emotivni online ratnici mogu kampanju nastaviti u većoj ili manjoj mjeri i dugo nakon što su inicijatori kampanje izgubili interes ili zaključili kako je kampanja uspjela (ili nije). Relativno male troškove organiziranja online kampanji te udruge tako plaćaju u većoj ili manjoj mjeri gubitkom kontrole nad kampanjom.

Promidžbene kampanje, podsjetimo se, ne moraju nužno biti negativne: nevladine organizacije najčešće imaju kampanje orijentirane na poboljša-nje stanja društva, iako to ne mora nužno biti kompatibilno sa stavom vla-dajućeg aparata. Gubitak kontrole nad takvim kampanjama ponekad može biti kontraproduktivan, primjerice kad se mirni prosvjedi pretvore u nasilne.

S druge strane, negativne kampanje kojima je cilj proširiti kakvu dezinfor-maciju, uglavnom nemaju problema s gubitkom kontrole jer je inicijatorima u interesu produžiti život i raširiti dezinformaciju što je moguće više, na bilo koji način.

Za nas je ovdje bitno imati na umu da svi koji pripadaju u ovu kategoriju imaju interes u jednostranom širenju svojih ideja. One mogu biti dobre i pozitivne ili maliciozne i negativne ili čak nešto između, ili pomiješane. Nama je bitno razumjeti da informacije koje dobivamo iz ovih izvora nisu nepristrane, već predstavljaju odraz interesa onoga tko ih plasira. Kao takve, te informacije ne mogu pružiti zaokružen izričaj iz svih perspektiva i po definiciji ne mogu biti garantirano objektivne, stoga trebamo provjera-vati i istraživati vjerodostojnost tih tvrdnji.

24 https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3490543/

Ispravak: ozbiljna politika neće se baviti trivijalnim stvarima23

Primarni fokus bit će protivnici iste veličine i slične snage. Širenje lažnih vijesti najčešće će biti kroz kontrolirane državne medije, no radi poboljša-nja učinka mogu biti regrutirane i druge ovdje navedene kategorije: online ratnici, influenceri, botovi... Ono u što ipak možemo biti sigurni jest da dezinformacije o lokalnim stvarima ne nastaju u kuhinji velikih igrača.

Osim ako živite u maloj državi, naravno. Cijela politička vertikala, od vrha države pa do asistenta zamjenika tajnika načelnika, može imati interesa u stvaranju lažnih vijesti. Mali lokalni skandali tako itekako mogu biti zaku-hani u nekom političkom loncu, ali je taj lonac uvijek u blizini događaja. Promatrate li neku lažnu vijest s političkog aspekta, akteri će uvijek biti na istoj razini na kojoj je i geografska važnost vijesti.

Najzad, važno je napomenuti da državna promidžba ne mora biti isključivo okrenuta sebičnim ili negativnim interesima: primjerice, nacionalne kam-panje za rano otkrivanje raka dojke, kampanje prikupljanja krvnih zaliha, skupljanje pomoći za stradale na drugom kraju svijeta itd. predstavljaju pozitivnu promidžbu čiji je cilj plemenit ‒ dobrobit građana.

23 https://faktograf.hr/2019/08/22/zeljko-glasnovic-lazni-citat-josip-broz-tito-hrvatski-smrad/


MedijiVjerujemo da ovo ne trebamo posebno objašnjavati. Novine (i prije njih letci, pamfleti i knjige) praiskonski su začetnik Abrahamove mreže masov-nog25 širenja lažnih vijesti. Gutenberže, oprosti!

Mediji danas mogu djelovati na oba načina, i kao generatori i kao prenosi-telji lažnih vijesti. Ako su vijesti relativno benigne naravi, najčešće je riječ o clickbait naslovima, senzacionalizmu i sitnim prijevarama kakve mediji često kopiraju jedni od drugih, ili pak o skrivenom oglašavanju.

Lažne vijesti i dezinformacije što ih mediji sami kreiraju uglavnom su ozbiljne naravi: defamacije političkih protivnika ili dijela populacije, plasi-ranje lažnih poslovnih informacija, osobni obračuni i odrađivanje posla za nalogodavce.

Kako možete pretpostaviti, u idealnom svijetu mediji ne bi imali svoje mje-sto u ovom popisu, već bi se trebali aktivno angažirati na suprotnoj strani. Ne možemo reći kako svi mediji voljno sudjeluju u izradi i prenošenju lažnih vijesti. U ozbiljnim medijima u većoj ili manjoj mjeri još uvijek postoji novi-narski profesionalizam koji štiti struku i čitatelje, no demokratizacija koju je donio internet stvorila je i medije koji do profesionalizma puno ne drže. To je ozbiljan problem jer je online medija puno više, a i popularniji su.

Online ratniciNikada u svojoj povijesti mediji nisu imali tako angažirane, tako vjerne i tako aktivistički nastrojene čitatelje kao danas. Internet je čitateljima omogućio vrlo prisan, gotovo osoban dodir s medijima (iako je taj osjećaj prisnosti zapravo poprilično jednostran jer novine nemaju vremena uzvratiti ljubav i „ljubav” stotinama i tisućama čitatelja ponaosob, svaki dan) i osjećaj kako je njihov glas na neki način važan. Spor i vrlo filtrirajući proces pisanja pisama uredništvu i zatim iščekivanja hoće li novine pismo objaviti, a ured-nik možda na njega čak i osobno odgovoriti (!) zamijenjen je instant-komu-nikacijom komentarima ispod teksta, profilima medija na društvenim mre-žama i drugim oblicima online komunikacije.

Riječ je zapravo o varci jer prosječan čitatelj ima jednake šanse da ga ured-nik uoči u komentaru ispod teksta kao i u vrijeme pisanja pisama uredniš-tvu – novinari i urednici rijetko imaju vremena čitati komentare i ponaosob odgovarati na pohvale i kritike – ali lakoća ostavljanja komentara ispod tek-sta, gdje se komentar odmah pojavi u svom izvornom obliku baš onako kako ga je komentator zamislio, bez moderacije ili cenzure, a ‒ što je najčešće komentatoru i najvažnije ‒ drugi ga čitatelji mogu vidjeti i na njega reagirati – stvara u čitateljstvu dojam da ih se nešto pita, da njihov glas nešto znači. Tome, nažalost, najčešće nije tako, a medijima je od velike koristi imati te čitatelje pri ruci. Oni, ponajprije, povećavaju čitanost tekstova jer čitatelji

25 Edwards, Mark U., Jr. „Printing, Propaganda, and Martin Luther”, Berkeley: University of California Press, c1994 1994. http://ark.cdlib.org/ark:/13030/ft3q2nb278/

danas dolaze ne samo pročitati tekst, već i pročitati komentare drugih čita-telja na tekst pa i ostaviti vlastiti komentar. Ako se u komentarima „zakuha” dobra rasprava, to je nakladnicima zapravo izvrsno jer ona donosi simpa-tičnu zaradu od reklama na stranici. Nakladnici vole i kad čitatelji često prenose njihove tekstove po društvenim mrežama jer time besplatno šire svoj sadržaj i povećavaju izloženost reklamama, samim time i zaradu od izvornog teksta. Postane li tekst viralan, eto veselja u uredništvu!

Zašto je to tako? Zašto ljudi svjesno ili nesvjesno prenose informacije i dezin-formacije medija, što je proces od kojeg na kraju samo mediji imaju koristi?

Tajna je u ljudskoj psihologiji. Svi smo mi duboko u sebi tribalni i imamo potrebu formirati društvene grupe u kojima imamo osjećaj pripadništva. Ti su procesi već definirani i dosta kruto uokvireni već u trenutku kad se rodimo. Većina stanovništva zapravo cijeli život ostaje unutar relativno uskog okruženja obitelji, prijatelja, naroda i svjetonazora. Online svijet nije surogat za stvarnu društvenu dinamiku, baš naprotiv! Online svijet zna-čajna je nadogradnja „običnog stvarnog svijeta„ jer pruža nezapamćene mogućnosti za razvoj društvene dinamike, nimalo ograničene bivanjem „sada i ovdje”. Na internetu je posve normalno kreirati brze, ad hoc druš-tvene grupe, ulaziti u jedne i izlaziti iz drugih ako nam se ne sviđaju, tražiti sumišljenike iz cijelog svijeta, razmjenjivati poruke sa sebi sličnima na dru-gim kontinentima itd. Moguće je praktično oblikovati svoj društveni online život onako kako kome najbolje odgovara, bez opterećenja što ih nose „klasične” društvene mreže: nema rodbine koju se mora trpjeti jer je rod-bina, nema susjeda koji su iritantni, ali ne planiraju odseliti, niti poznanika koji gnjave i dave. Online svatko je apsolutni gospodar svoje komunikacije stvarajući i raskidajući komunikacijske kanale kako god želi.

Ipak, tribalizam u nama ne da nam mirno spavati, pa će i na tako demokrat-skom mediju kao što je internet društvena dinamika redovito kreirati „naše” i „njihove”, a svi ćemo se mi, svjesno ili nesvjesno, više ili manje čvrsto uklopiti u ovu ili onu društvenu grupu.

Uplitanjem u bilo koju online diskusiju praktički se svrstavamo u jednu od (obično) dviju suprotstavljenih grupa, uz nekoliko izuzetaka koji tvore grupu sarkastičnih kibicera (što je vrsta tribalizma) i stižemo u pomoć onom prvom pripadniku plemena koji je zazveckao svojim e-kopljem u smjeru neprijatelja.

Tako postajemo online ratnici, homogeniziramo vlastite stavove tako da se uklope u stavove ad-hoc plemena za čiju ćemo stranu zveckati oružjem, prepuštamo se tribalnim osjećajima i borbi za dokazivanje kako je naše pleme u pravu, a ono drugo pleme u krivu. Online ratnici lako se pretvore u mnoštvo koje se okupi oko kakve lažne vijesti ili dezinformacije i nju pro-težira do iznemoglosti, tvrdoglavo i uporno braneći svoju viziju istine te napadajući svoju viziju protivničke laži.


Nisu sve informacije na Internetu prikladne za online ratnike. Primjerice, specijalizirani forumi i društvene mreže koje se bave specifičnom temati-kom koja ne izaziva snažne emocije većine populacije uglavnom su pošte-đeni online ratovanja. S druge strane, teme koje izazivaju snažne emocije velikog dijela populacije itekako su podložne online ratovanju. Za dobar primjer ne trebamo ići puno dalje od bilo koje političke ili šire društvene teme. Zanimljiva iznimka je, primjerice, kultura – koja je u Hrvatskoj poli-tizirana, pa zbog toga privlači online ratnike: ne oko kvalitete umjetničkog programa, već oko političkih poruka kulturnog djela i neizbježnih pitanja korupcije i nepotizma.

Vojska online ratnika ima veliku vrijednost za širenje lažnih vijesti i dezin-formacija: uvjerite ih da je neka dezinformacija korisna za njihovo pleme (ili da ga ugrožava) i cijelo pleme agresivno će agitirati za ili protiv trošeći svoje vrijeme i svoje resurse za besplatno širenje vaših ideja.

Prodavači magleProdavači magle vrlo su česta i izuzetno maliciozna pojava na internetu. Nedostatak financijskih sredstava za širenje svoje promidžbe kompen-ziraju plasiranjem vrlo emotivnih dezinformacija, dizajniranih da izazovu strah ili barem nelagodu kako bi u svojim žrtvama mogli naknadno pobu-diti pozitivne emocije i time ih vezati uz svoj poslovni model iskorištavanja tuđe nevolje.

Prodavače magle prepoznat ćete po tome što vam uvijek pokušavaju nešto uvaliti. Neki od njih relativno su bezazleni, prodaju lošu robu široke potroš-nje po visokim cijenama računajući da će na velikom tržištu uvijek pronaći nekoga tko nije dobro provjerio cijenu i kvalitetu robe. No većinom je riječ o ljudima koji prodaju puno opasnije priče o ljudskom zdravlju. Strah za vlastito zdravlje i zdravlje članova obitelji prirodan je i vrlo čest strah, pose-bice u obiteljima u kojima ima kronično oboljelih ili ukućana s ozbiljnim zdravstvenim problemima.

Prodavači magle izvrsno uspijevaju na internetu. Istine radi, valjda podsje-titi kako je prodavanje magle oboljelima oduvijek bio unosan vid prevare, ali u posljednje vrijeme dobio je pomoć digitalnog medija koji prevarantima značajno širi područje djelovanja.

Osim osobne financijske štete koju nanose oboljelima i njihovim obiteljima svojim pristupom nanose štetu i svima ostalima: da bi prodavač magle mogao uvaliti svoj čudesni preparat koji liječi, detoksificira, čisti kvake i otklanja uroke, prethodno mora izazvati nepovjerenje u znanost. To čini šireći medicinske i znanstvene dezinformacije kako bi, taktikom zastraši-vanja, otvorio „prodajni kanal”. Prodavači magle među prvima su koji šire i na životu održavaju tvrdnje o cjepivima koja izazivaju autizam, o živinim zubnim ispunama, o čipiranju ljudi itd. Što posiju veći strah od medicin-skih dostignuća, stvaraju veće tržište za svoje detoksikacijske pripravke i raznorazne naprave za konverziju negativnih energija u pozitivne.

Prodavače magle uglavnom nije teško prepoznati: njihova taktika svodi se na emocionalno zbližavanje s potencijalnom žrtvom kako bi joj u pravom trenutku mogli ponuditi „pravo rješenje” za njezine probleme. Gledate li to sa strane, vjerojatno će lako uočiti taktiku i prepoznati dezinformacije što ih serviraju. No, kako su žrtve prodavača magle uglavnom ranjive osobe (primjerice, oboljeli koji traži lijek za svoju tešku bolest) te žrtve će teško (a često neće uopće) prepoznati da su manipulirane. Dapače, emocional-nim trikovima prodavači magle takve osobe vole vezati uz sebe jer na taj način skupljaju sljedbu koja će nekritički dalje promicati interese proda-vača magle. Time će nažalost i širiti lažne vijesti i dezinformacije koje su prevarantu potrebne radi marketinškog učinka.

InfluenceriInfluenceri (utjecajnici) zapravo nisu loši niti maliciozni. Oni su u ovom popisu iz jednog jednostavnog razloga: pojačavaju efekt bilo koje infor-macije koju prenesu. Osoba koju prate stotine, tisuće ili deseci tisuća ljudi može nepažnjom prenijeti neku lažnu vijest i tako jednim potezom zna-čajno proširiti njezin doseg. Influenceri i ljudi koji imaju velik broj pratite-lja na blogovima i društvenim mrežama zato trebaju itekako paziti da ne sudjeluju u lancu prijenosa dezinformacija. Odnosi s javnošću, reklame proizvoda i slične trivijalnosti dio su tog posla, no širenje dezinformacija to nikako ne bi smjelo biti.

Luđaci i njima sličniLudnica je, kanda, otključana širom ostala(provert'e, molim vas)Đorđe Balašević

O uprizorenju najrazličitijih simptoma i najraznovrsnijih dijagnoza na inter-netu psihijatri i psiholozi imali bi puno toga reći. I to je zapravo u redu: demokratski medij treba na demokratski način dopustiti svima da dođu do izražaja. I stoik i ljubitelj ogovaranja imaju jednako pravo koristiti taj medij na način na koji oni žele. U komunikaciji s drugim ljudima ne možemo davati profesionalni sud o duševnom zdravlju sugovornika (pa ni ako ste profesionalac), no također ne možemo nijekati činjenicu da ljudi svih pro-fila i iz cijelog opsega mentalnog zdravlja imaju pristup internetu i slo-bodno mogu širiti svoje ideje. Te ideje mogu biti svakakve – od banalnih do zakonom kažnjivih. Depresivci, psihopati, reinkarnacije bogova, ljudi s mesijanskim sindromom, piromani, pedofili, sociopati, političari, SJW-ovi (Social Justice Warrior), ljudi koji vole kućne ljubimce, a mrze druge ljude, osobe sklone samoubojstvu, izumitelji perpetuum mobile uređaja, gnjevni društveni komentatori iz podruma... shvatili ste – na internetu je svatko. Ti ljudi obično imaju neki unutrašnji poriv koji ih tjera na istjerivanje pravde i često će biti itekako angažirani oko neke ideje koja im se čini bitna. Ta ideja može biti benigna, dapače i benevolentna, no također može biti maliciozna. Unutrašnji poriv koji te ljude navodi na to da budu puno više angažirani u


„borbi za stvar” čini ih još boljim oruđem od online ratnika. Oni će s velikim žarom zastupati i braniti čak i najluđe stvari ne mareći pritom za osobni integritet. Moguće ih je često sresti na društvenim mrežama, gdje svo-jim akcijama nastoje pridonijeti svojoj ili tuđoj ideji. Angažiranje tih ljudi kratkoročno može pomoći širenju neke dezinformacije (nekad ih nije niti potrebno posebno angažirati jer dođu sami ako je dezinformacija kompati-bilna s nekim njihovim uvjerenjima), no dugoročno se efekt gubi jer sugo-vornici s vremenom shvate s kim imaju posla. Posebice zato što te osobe mogu itekako tvrdoglavo braniti svoj stav i uspješno ignorirati logičke argu-mente druge strane, što iole smislen dijalog čini nemogućim. Učini li vam se, dakle, kako netko širi neku čudnu ideju, a i sam je pritom čudnjikav, možda ste naišli na osobu drugačije razine svijesti.

BotoviBotovi su tehnološki odgovor na potrebu što bržeg širenja lažnih vijesti na što veću populaciju. U suštini to su samo servisi koje možete angažirati da velikom broju ljudi u kratkom vremenu prenesu bilo kakvu informaciju, no kako je njihovo korištenje neetično (i zbog načina širenja poruke i zbog činjenice da mreže botova u ogromnoj mjeri predstavljaju tuđa prova-ljena računala) za takve se operacije odlučuju uglavnom osobe sumnjivog morala i loših namjera. Botovi su u stanju po društvenim mrežama izba-citi na tisuće poruka dnevno i ovise o efektu velikih brojeva: što je više dezinformacija plasirano u javnost, veća je vjerojatnost da će netko neg-dje nasjesti i nastaviti širiti dezinformaciju. Botove je relativno lako prepo-znati: najčešće se pojavljuju kao anonimni, nepoznati likovi koji papagajski ponavljaju informaciju. Slični su jedni drugima stilom i sadržajem, s malim ili nikakvim odstupanjima. Ako se pojave unutar neke konverzacije, rijetko se u nju smisleno uklope i češće izgledaju kao da su sa svojim komenta-rom pali s Marsa. Ne odgovaraju na pokušaje uspostavljanja komunikacije i ignoriraju reakcije sugovornika.

Borba protiv samog sebeSvaka pristojna knjiga o samopomoći ima barem poglavlje ili dva (ili sva) koja se bave suočavanjem čitatelja sa samim sobom. Ovaj priručnik na dru-goj je razini ozbiljnosti, no prihvaća argument refleksije i objektivnog pro-matranja samog sebe.

Nije lažna vijest sve ono što nam se ne sviđa, niti je nužno istinito sve ono što nam se sviđa.

Ova je rečenica naoko samorazumljiva, ali stvarnost nas uči da je ipak dru-gačije: nitko nije savršeno racionalan i posve objektivan, posebice ne u si-tuacijama u kojima treba donijeti hitru odluku. U takvim situacijama ljudi uistinu teže dati pozitivne osobine stvarima koje se čine dobrima po njih, a negativne onima koje percipiraju kao lošije. Nastojimo odbaciti ono što ne volimo i prigrabiti ono što volimo.

Racionalno razmišljanje proces je koji zahtijeva mentalni napor, koncentra-ciju, vrijeme i trening26. Bez tih elemenata upadamo u zamku „razmišljanja na autopilotu” koje je podložno mnogim subjektivnim utjecajima i raznim primamljivim psihološkim efektima. Ti su psihološki efekti primamljivi jer nam nude lak recept za stvaranje zaključka, bez potrebe za ulaganjem puno mentalnog napora. Nepotrebno je reći kako su ti mehanizmi, iako ko-risni za preživljavanje u divljini, često neadekvatni u situacijama u kojima treba racionalno analizirati stvari. Nabrojimo barem nekoliko njih.

Dunning-Krugerov efektDunning-Krugerov efekt izraz je za situaciju u kojoj, jednostavno objašnje-no, osoba ne zna koliko ne zna. Riječ je o samozavaravanju koje se događa kad osoba koja objektivno ima mala ili vrlo mala znanja o nekom području precjenjuje svoje znanje i sposobnosti jer nije u stanju pojmiti koliku koli-činu znanja tek treba usvojiti da bi imala pokriće za svoje samopouzdanje. Dunning-Krugerov efekt vrlo je čest, a najlakše ćete ga pojmiti u onoj staroj izreci kako su „svi stručnjaci za automobile, nogomet i politiku”: ta je izreka nastala još u offline vremenu, kad su glavne društvene mreže bile kavane i birtije. Tamo bi se okupilo poznato društvo i baš svatko je znao kako riješiti krizu u društvu, koga postaviti za centarfora i zašto su servisi ovog automo-bila skuplji od servisa onog automobila. Znali su se ljudi dobro posvađati oko tih tema, nekad i pijano potući, a pritom zapravo nitko od njih nije imao dublja znanja o ekonomiji, taktici u nogometu ili o logističkoj podršci automobilskoj industriji. No nekako su svi „znali” da su oni u pravu, a oni drugi u krivu.

Moderna online okupljališta dijele istu epidemiju Dunning-Krugerova efekta kao i društvene mreže naših djedova, samo bez smrada duhanskog dima, alkoholnih isparenja i potkošulje du mois.

26 https://blogs.scientificamerican.com/beautiful-minds/reasoning-training-increases-brain-connectivity-associated-with-high-level-cognition/


Grafički se to lijepo da predstaviti ovako:

Velika većina populacije nalazi se na lijevom kraju koordinatnog sustava znajući malo do nimalo o nekoj specifičnoj temi. Unutar te populacije naj-veći je broj ljudi koji će hrabro stvoriti, a zatim braniti mišljenje koje su o toj temi stvorili na osnovi minimalne količine znanja koju posjeduju. Kretanjem prema desnom kraju osi X susrećemo ljude koji se tim područjem bave iz hobija, ljude koji su se iz nekog razloga morali upoznati s nekim aspekti-ma teme pa studente. Negdje pri dnu krivulje samopouzdanja pronalazimo docente i stručnjake s manje iskustva. Što se više udaljavamo od dna kri-vulje nailazimo na ljude koji su školovani za to područje i imaju sve više i više iskustva. Ovaj efekt nam se može obiti o glavu u praktično svemu, ne samo u specijaliziranim ili kompliciranim stvarima. Ne možemo ga izbjeći jer nismo u stanju znati sve o svemu (ni mnogo o svemu niti mnogo o mno-go toga), no već je velika stvar ako smo svjesni opasnosti od padanja pod utjecaj tog efekta: kad smo najviše sigurni da znamo što govorimo, uvijek možemo provjeriti (pitajući stručnjake ili proučavajući stručnu literaturu ako imamo dovoljno znanja) jesu li naša stajališta točna ili nam se samo zbog Dunning-Krugerova efekta čini da smo nepobjedivo u pravu.

Baader-Meinhofov efektBaader-Meinhofov efekt nema veze s izvornom terorističkom27 frakcijom Crvene armije, već s osjećajem da događaj o kojem smo nedavno saznali iz nepoznatog razloga potom postaje učestaliji: primjerice, kriminalne radnje tražitelja azila. Problem kriminalnih radnji tražitelja azila emotivno je jako nabijen kombiniranjem dviju vrsta straha: strahom za osobnu sigurnost i strahom od stranaca. Možda ste u nekom trenutku pročitali vijest o kakvom zločinu koji je počinio tražitelj azila, možda ste nakon toga počeli uočavati sve više i više priča o tome kako azilanti čine zločine, pa ste potom možda mogli čuti i priče o tome kako ih policija ne kažnjava te najzad kako u nekim gradovima postoje četvrti u koje se policija ne usuđuje ući.

Iako studije pokazuju28 da zapravo nije tako i da je kriminal azilanata daleko manji problem od domaćeg kriminala, Baader-Meinhofov efekt utječe na to da percipirani problem primjećujemo puno češće od bilo koje druge slič-ne grupe: informacije o kriminalnim djelima azilanata nepogrešivo ćemo i akutno percipirati, dok punu crnu kroniku domaćih nedjela pritom vjerojat-no nećemo.

Echo chamber

Echo chamber (engl. akustična soba) fenomen je u kojem naše okruženje ponavlja i pojačava naša uvjerenja, a nastaje slučajnim ili namjernim oda-birom okoline koja je sukladna s našim stavovima. Dok u općoj populaciji postoji kakofonija različitih, često sukobljenih mišljenja koja nam omogu-ćuju da preispitamo i po potrebi korigiramo vlastite stavove, u akustičnoj sobi ne možemo čuti ništa osim potvrđivanja svojih stavova. Ovaj fenomen vrlo je čest na društvenim mrežama, posebice u zatvorenim grupama, gdje sudionici koji zastupaju neku svoju ideju imaju priliku podijeliti mišljenje s drugim istomišljenicima. Kako su takva mišljenja gotovo bez izuzetka su-kladna s njihovima, a malo ili nimalo sukobljena, krajnji je efekt grupa ljudi koji sami sebe uvjeravaju kako je ono što oni misle točno i ispravno, a ono što misli ostatak čovječanstva izvan te grupe za njih je neispravno.

Echo chamber je opasan.

Ulaskom u echo chamber osoba se otvara naizgled pozitivnom utjecaju jer dobiva potvrdu za svoje stavove i ne dobiva izazove suprotstavljenih mišljenja. S vremenom echo chamber pojačava stavove osobe, što, ako je riječ o negativnim ili neispravnim stavovima, može ispasti loše po sve uključene u echo chamber. Na internetu taj je fenomen endemičan u gru-pama zatvorenog tipa, ali može se pronaći i u otvorenim grupama i na svim društvenim mrežama. Echo chamber grupe prepoznat ćete po tome što

27 Povijesna šaljivo-neugodna istina: bijeli Europljani, obrazovani i relativno dobrostojeći, počinili su 296 bombaških napada od 1973. do 1995. godine

28 https://www.thelocal.de/20181221/study-shows-the-tenuous-link-between-foreigners-refugees-and-criminality

Grafikoni su šareni i uvijek popularni, čak i kad ih čitatelji ne znaju interpretirati ispravno


diskusije u njima rijetko imaju suprotstavljen karakter, već uglavnom sudi-onici jedni drugima povlađuju i međusobno si potvrđuju stavove. Često se događa da se iz grupa izbacuju ljudi suprotnih stavova ili oni koji se usude previše propitkivati vjerovanja i uvjerenja iz takve grupe, čak i ako i sami di-jele ta uvjerenja. Prepoznate li neku od svojih društvenih grupa (ali i stvar-no životnih, pa i obiteljskih) kao echo chamber grupu, najbolje što možete učiniti je – maknuti se iz nje.

Potvrda postojećeg stava ‒ Confirmation biasSvi volimo biti u pravu. Suočavanje s argumentima ili spoznajom da ni-smo u pravu predstavlja negativnu emociju koju instinktivno izbjegavamo. Confirmation bias je propust u razmišljanju kojim prednost dajemo infor-macijama što potvrđuju već usvojene stavove, iako su informacije suprot-stavljene našim stavovima ispravne ili barem preciznije. Isto tako, taj se efekt pojavljuje i prilikom interpretacije informacija, kad zaključak stvaramo na osnovi detalja koji nam se sviđaju, a zanemarujemo detalje koji nam se ne sviđaju.

Primjerice, osobe sklone vjerovati kako su žene slabiji vozači od muškara-ca češće će argumentirati u online komentarima ispod članaka u kojima je vozačica skrivila prometnu nesreću nego ispod članaka u kojima je vozač skrivio nesreću jer taj članak „potvrđuje” njihovu predrasudu da su vozači-ce manje sposobne od vozača. Tu informaciju često će prihvatiti nekritički, čak i ako u vijesti postoje ozbiljni propusti29, dok će objektivnije informaci-je30 često zanemariti ili im umanjiti važnost ako su u suprotnosti sa stvo-renim predrasudama. Osobni confirmation bias nije lako prozreti, upravo zbog osobne perspektive i zbog „ugrađene” potrebe da potvrđujemo već stečene stavove. Otkriti taj efekt na drugim osobama nije tako teško, pose-bice ako se ne slažete u stavovima, no prava mala umjetnost jest izvježbati samog sebe za prepoznavanje osobnog confirmation biasa: valja se uvijek pitati: „A što ako nisam u pravu, što ako je ovo što mi se ne sviđa zapra-vo istinito?”, postaviti se iznad osobnih stavova i pokušati sagledati stvar iz perspektive neke treće osobe, pa na osnovi takvog zaključka korigirati svoje stavove, uključujući i one koji čine da se osjećamo ugodno. No, to je svakako trud koji se isplati.

Zatrpavanje informacijamaKako smo na već rekli na samom početku, problem zagušenosti komuni-kacijskih kanala ogromnom količinom podataka smanjuje čitateljevu spo-sobnost njihova procesiranja. Ta se činjenica može iskoristiti tako da se čitatelja zatrpa gomilom podataka rubno povezanih uz dezinformaciju koju se želi plasirati. Time se postižu dva efekta: čitatelja se priprema za prihvaćanje dezinformacije mentalnim „umaranjem”, odnosno stvaranjem

29 http://www.seebiz.eu/istrazivanje-zene-su-opasnije-za-volanom-od-muskaraca/ar-8317/30 http://e.math.hr/math_e_article/br17/babic_et_al

potrebe da procesira u većoj ili manjoj mjeri mnoštvo podataka te se tako pripremljenom čitatelju servira dezinformacija nakon mnoštva informacija koje na prvi pogled daju argumentaciju u korist dezinformacije.

Analiza lažnih vijesti koje su namjerno pretrpane informacijama zahtjevan je posao jer valja provjeriti većinu, ako ne i sve navedene informacije, a one su često formulirane tako da je do izvora podatka teško ili nemoguće doći, ili je informacija iskrivljena tako da samo ljudi s dobrim znanjem u tom području lako mogu primijetiti da informacija nije točna. Pretrpane vijesti i čitateljima su privlačne za širenje jer svojom formom „dokaz 1, dokaz 2, dokaz 3... logički zaključak” stvaraju privid kvalitetne, dobro argumentirane i dokazima potkrijepljene vijesti koja objašnjava sve što je potrebno zna-ti. Čitatelji koji na njih nasjednu rado ih šire u plemenitoj, ali naivnoj želji da i ostale ljude obavijeste o postojanju tog kvalitetnog rada koji nešto dokazuje.

Čuvajte se lažnih vijesti koje su sročene tako da izgledaju kao da ih je napi-sao stručnjak koji zna što govori. One su redovito prepune informacija pre-zentiranih na način da čitatelja odvrate od istraživanja jer su predstavljene kompleksno i pomalo zastrašujuće („ova statistika govori”, „ovi znanstveni radovi dokazuju” itd.) kako prosječan čitatelj ne bi dobio preveliku želju zbilja provjeriti te informacije. Zaključak takvih lažnih vijesti obično je pak napisan tako da bude prosječnom čitatelju lako razumljiv: kompleksan čla-nak prepun informacija koji završava kompliciranim zaključkom vrlo vjero-jatno neće postati viralan.

Matematika i statistikaDezinformacije je najlakše sakriti u kompleksnim stvarima, a matematika i statistika to zbilja jesu za veliku većinu populacije. Nemojmo ublaživati stvar, matematika i statistika kompleksne su i vrlo često neintuitivne – sta-tistika posebice. Baš zbog toga što nije riječ o samorazumljivim stvarima, već disciplinama koje treba učiti i trenirati, vrlo je lako podmetnuti dezin-formaciju skrivenu u naizgled ispravnoj tvrdnji. Popularna izreka o tome kako postoje laž, velika laž i statistika nastala je baš zbog male količine znanja o tim disciplinama u općoj populaciji. Maliciozni autori tako će vrlo lako „izmasirati” podatke i predstaviti ih u drugačijem svjetlu, ili pogrešno interpretirati trendove, rezultate, možda prešutjeti bitan skup podataka bez kojih analiza navodi vodu na autorov mlin ili čak nema smisla... a prosječan čitatelj koji nema potrebna (često specijalistička) znanja teško će otkriti manipulaciju31.

Jednostavan su primjer lažne vijesti koja se oslanjaju na čitateljevo loše razumijevanje statistike (ili je nastala zbog lošeg razumijevanja statistike samog autora) one relativno česte vijesti tipa „otkrilo se da to i to povećava

31 https://content.sciendo.com/view/journals/slgr/55/1/article-p151.xml („An example from the recent controversy about vaccines”)


smrtnost od toga i toga za toliko i toliko posto”: u inače posve korektnom domaćem članku32 o melanomu spominje se kako osobe s više od stotinu madeža na koži imaju povećan rizik od obolijevanja od melanoma, ali ne i koliko, što je za taj tekst vrlo važan podatak. Da bismo to doznali, potrebno je potražiti druge izvore informacije, pa tako jedan strani članak33 tvrdi kako je riječ o peterostruko većem riziku. To zbilja zvuči grozno. Uz malo više „kopanja” pronalazi se i znanstveni rad koji pobija34 tvrdnju kako povećan broj madeža može biti pouzdan indikator opasnosti od obolijevanja od melanoma. No pozabavimo se tvrdnjom o „pet puta više”. Da bismo mogli pravilno interpretirati naizgled strašan podatak da neki ljudi imaju pet puta veću mogućnost dobivanja melanoma, moramo se zapitati dvije stvari:

· kolika je vjerojatnost da osoba u Hrvatskoj dobije melanom?

· kolika je vjerojatnost kod osoba koje imaju stotinu ili više madeža?

Da bismo pojednostavnili izračun, pretpostavit ćemo da u našoj zemlji živi četiri milijuna ljudi. Prema jednim statističkim podacima35 godišnje se zabi-lježi 580 novooboljelih. Vjerojatnost da ćete oboljeti od melanoma izraču-nata jednostavnim postotnim računom iznosi 0,0145 posto. Odnosno, otpri-like jedna osoba na njih 6900. Kolika je onda opasnost po ljude s hrpom madeža? Kako smo rekli, vrlo neugodno zvučećih pet puta više. Pet puta više povećava vjerojatnost obolijevanja s 0,0145 posto na 0,0725 posto. Odnosno, jedna osoba na njih 1400. Brojevi odjednom djeluju malo manje strašno: proizlazi da osobe koje imaju velik broj madeža imaju statistički povećanu, ali i dalje vrlo malu mogućnost razvoja melanoma. Korisna infor-macija, ali očito nikakav razlog za paniku36: percepcija „nešto je pet puta veće od nečeg drugog” ima smisla tek kad se stavi u odgovarajući kontekst.

Primjer sličan tome jest informacija koja kaže da osobe koje su pretr-pjele moždani udar i koje primaju specifičnu terapiju lijekovima (za neku drugu bolest, primjerice) imaju smrtnost uvećanu za pedeset posto. Pedeset posto zvuči katastrofalno, no što ako stvar postavimo u pravi omjer? Prema OECD-ovoj statistici37 iz 2013. godine, osam posto uku-pnih smrti odnosi se na cerebrovaskularne bolesti. To znači da će od sto-tinu umrlih osoba njih osam kao razlog smrti imati moždani udar. Od tih osam, samo će manji broj njih primati gore navedenu specifičnu terapiju koja povećava smrtnost za pedeset posto ‒ primjerice, tri od osam. Koliko ćemo smanjiti smrtnost od moždanog udara ako tim osobama ukinemo

32 https://www.224sata.hr/lifestyle/rizik-od-melanoma-je-povecan-ako-imate-vise-od-sto-madeza-574688

33 https://www.bbc.com/news/health-3455146734 https://www.webmd.com/melanoma-skin-cancer/news/20160302

study-questions-link-between-multiple-moles-risk-for-melanoma#135 http://www.onkologija.hr/melanom/melanom-statistika/36 Imajte na umu da je ovo vrlo pojednostavljen prikaz koji služi samo da predoči tipičnu pogrešku

u interpretiranju statističkih rezultata37 https://read.oecd-ilibrary.org/social-issues-migration-health/health-at-a-glance-2013/

mortality-following-stroke_health_glance-2013-46-en#page3

problematičnu terapiju? Umjesto triju osoba, umirat će dvije (dvije osobe koje primaju tu terapiju povećavaju smrtnost za 50 posto, odnosno za još jednu osobu). Ukinemo li terapiju, spašavamo taj jedan život). Statistički, ukidanjem terapije nismo prepolovili smrtnost od moždanog udara kako bi na prvu loptu izgledalo: postigli smo samo malo ali značajno smanjenje od jedne osobe. Ako je terapija rjeđa pa je prima još manji broj oboljelih, ukidanje terapije polučiti će statistički još i manji rezultat: od početne strašne informacije o povećanju smrtnosti za pedeset posto dola-zimo do smanjenja ukupne smrtnosti od pola posto, 0,1 posto ili možda čak i manje. Medicinski svakako i dalje vrlo opravdana korekcija i ispravan čin, ali daleko od senzacionalnog novinskog naslova o tome kako kombinacija lijeka A i lijeka B povećava smrtnost od moždanog udara za pedeset posto. Pitanje koje pritom nismo niti dotaknuli, a koje bi moglo utjecati na valja-nost našeg zaključka, jest u kolikoj mjeri je inkriminirana terapija važna za preživljavanje bolesnika. Jer, ako nije jako važna, naši statistički podaci vje-rojatno će biti u redu. No, ako je jako važna i ako ukidanje te terapije pove-ćava smrtnost od te bolesti u značajnom postotku, ne možemo načiniti valjan statistički izračun ako i to ne uzmemo u obzir. Pacijenti će možda umirati od moždanog udara manje, ali će od druge bolesti, one koju novin-ski članak ignorira, umirati više.

Od „multimedijalnih” statističkih prevara najčešće su više ili manje sup-tilne dezinformacije u infografikama i grafikonima. Grafikoni su posve ispravno i često korišteno sredstvo vizualizacije statističkih podataka te su zbog svoje jednostavnosti i naglaska na vizualnom aspektu predoča-vanja statističke informacije razumljive svim građanima. No, to ih također čini dobrim mjestom za plasiranje dezinformacija: jednostavnim manipu-liranjem prikazm vrste i opsega podataka moguće je inače posve točne podatke prikazati na način koji autoru najviše odgovara. Caveat emptor: na primatelju informacije jest da pažljivo promotri prikaz i donese zaključak o ispravnosti podataka te otkrije što se tim prikazom zaista želi postići.

Izvrstan i vrlo jednostavan primjer možemo izvući iz statističkog prikaza popularnosti stranaka s kraja 2019. godine, koji je za javnost objavljen u informativnoj emisiji. Lijep je i šaren, ali slučajno ili namjerno neprofesio-nalno izrađen.


Kako je riječ o prikazu koji se gledateljima prikazuje relativno kratko, manje od jedne minute, lako je sakriti činjenicu da visine stupaca ne odgovaraju proporcijama postotka popularnosti. Ispravno načinjen graf izgledao bi ovako:

Zato, oprez: statistika i matematika nisu samorazumljive i jednostavne, eto čak ni u jednostavnim primjerima. Valja biti na oprezu: senzacionalne informacije koje barataju statističkim podacima treba uzeti sa zrnom soli, posebice ako su uokvirene senzacionalističkim tekstom u kojem se mnogo toga tvrdi, a malo toga dokazuje (referencama na znanstvene radove, primjerice).

Nažalost, za razumijevanje matematičkih i statističkih manipulacija nužna je edukacija u tim disciplinama: nema jednostavnog recepta za provjeru njihove istinitosti bez potrebe za ozbiljnijim učenjem.

Hijerarhijski postupak utvrđivanja autentičnosti vijestiPrije pojašnjavanja jednog od mogućih načina utvrđivanja autentičnosti vi-jesti valja nam se prisjetiti kako, na žalost, ne postoji univerzalna, posve po-uzdana metoda koja rješava sve probleme. Informacijsko-verifikacijska pa-naceja mitsko je biće koje još nitko nije vidio, iako ga mnogi traže. Dapače, metode provjere vijesti razlikuju se od kontinenta do kontinenta, od države do države. Neke države imaju mehanizme koji pomažu u provjeri informaci-ja, u nekim državama ti su mehanizmi rezervirani samo za državni aparat, a u nekim se uopće ne možete osloniti na mehanizme pod kontrolom države jer oni često služe i za širenje državne promidžbe.

Metoda bodovanja koju ćemo ovdje predstaviti jedna je od mnogih sličnih metoda koje se u razumnoj mjeri koriste širom svijeta. Omogućuje relativ-no brzu procjenu istinitosti informacije u koju se možemo pouzdati (iako, kako smo već rekli, nije savršena i može pogriješiti). Jednostavna je i lako se pamti, a moguće ju je i prilagođavati danoj situaciji – modificirati neke točke provjere, smanjiti ili povećati njihov broj ovisno o tome koliko infor-macija imamo na raspolaganju.

Metoda bodovanja dodaje bodove za svaku kontrolnu točku koju je vijest prošla, oduzima bodove za svaku kontrolnu točku na kojoj je vijest pala ili je sumnjiva te ne zbraja niti oduzima bodove na onim točkama gdje nije moguće utvrditi niti procijeniti valjanost informacije.

Prilikom provjeravanja ponekad će biti potrebno procijeniti informaciju: dok su provjere poput pretraživanja referenci navedenih u tekstu prilično jasne i nedvosmislene, provjera stručnosti autora vijesti to ne mora biti. U ta-kvom slučaju procjenitelj treba sam procijeniti, koristeći objektivne podat-ke, je li rezultat procjene pozitivan, negativan ili neutralan. Bodovi procjene pritom moraju biti cijeli brojevi: ako ste u nešto sigurni pola-pola, to nije 0,5 bodova, već se treba računati kao neutralno, tj. u tom slučaju ne treba pridijeliti bod.

Na kraju procesa procjenjivanja valja zbrojiti pozitivne i negativne bodove pa ih podijeliti ih s ukupnim brojem bodova. Što je rezultat bliži broju 1, to je veći omjer pozitivno riješenih kontrolnih točaka u odnosu na negativno

U ovakvom prikazu odmah je uočljivo kako je razlika između prvih dviju stranaka mala, dok druge dvije stranke uzimaju daleko manji komad kolača nego što je to vidljivo na prvom prikazu. U prvom slučaju gledateljima se nameće grafički prikaz koji nije točan s ciljem da javnost zapamti vizua-lizirane veličine (jer ih je u kratkom vremenu prikaza lakše percipirati i zapamtiti), a ne konkretne statističke pokazatelje. Ta iluzija stvara dojam da između prvih dviju stranaka postoji veća razlika od izmjerene, a druge dvije stranke čine se puno bliže prvima negoli je to u stvarnosti.


riješene. Primjerice, ako provjera svih deset kontrolnih točaka bude pozi-tivna, možete biti poprilično sigurni da je vijest koju ste obradili istinita. Ako je pet točaka pozitivno, a pet negativno, to može biti snažan indikator da je vijest možda lažna ili jednostavno loša.

Omjer pozitivnih i negativnih provjera nije linearan: pet negativnih ne po-ništava pet pozitivnih i ne čini time vijest neutralnom. Prisjetimo li se da ispravne vijesti u sebi sadrže vrlo malo do nimalo lažnih informacija te da je česta pojava miješanja lažnih informacija s ispravnim kako bi se dezinfor-macija prikrila, omjer broja pozitivnih provjera uvijek mora biti značajno veći od broja negativnih da bismo toj vijesti mogli pokloniti svoje povjerenje.

Također, same provjere nisu međusobno posve ravnopravne, već im od-govarajuću važnost daje ispitivač: biste li jednako ocijenili vijest koju je na sumnjivu portalu napisao inače kvalitetan novinar i vijest koju je na inače pouzdanu portalu napisao novinar za kojeg je poznato da „ima mašte”?

Zbog svega navedenog ova metoda ne može biti apsolutno ispravna ni po-sve pouzdana. No ono što njezinim korištenjem posve sigurno možete do-biti jest bolji uvid u vijest i puno veću količinu znanja na osnovi kojeg ćete procijeniti je li i u kojoj mjeri neka vijest točna.

Tko piše?Prva stvar koju trebate provjeriti je – tko je autor članka (vijesti, objave na društvenim mrežama itd.) kako biste mogli procijeniti koliko toj osobi (ili osobama) možete vjerovati38. Etablirani, tradicionalni izvori vijesti često imaju više ili manje stalni postav, jednako kao i dobar dio portala. Oni imaju u većoj ili manjoj mjeri definiranu uređivačku politiku koju nastoje održa-ti, kao i razinu kvalitete. Autore članaka u tim medijima relativno je lako provjeriti jer potpisuju velik broj članaka koje je lako naći. Slična je priča s autorima blogova i poznatim osobama na društvenim mrežama. Sve ih mo-žete provjeriti tako da, ako već ne znate njihov stil pisanja, osobne sklono-sti i naklonjenosti, pročitate više različitih njihovih radova, po mogućnosti na različite teme i kroz više godina, kako biste stekli sveobuhvatnu sliku osobe. Kad steknete odgovarajuću sliku, razmislite o odnosu autora prema temi o kojoj piše u odnosu na druge teme o kojima je pisao i na tekstove koje je pisao prije o istoj ili sličnoj temi. Djeluje li kao da zna o čemu priča? Djeluje li iskreno? Drži li se pravila struke?

Ako vam se autor teksta čini kao osoba od povjerenja, dodajte jedan bod. Ako se čini kao manipulator, dodajte negativan bod.

Nešto je veći problem provjeriti osobu koja nije stalni autor ili nema dovolj-no svojih radova. Možda je riječ o novinaru početniku, možda je to bloger mlad ili pak običan čovjek koji je odlučio online istovariti sav svoj jad?

38 Zbilja, možete li ikome bezrezervno vjerovati? Možete li vjerovati tekstu koji upravo čitate, jeste li posve sigurni da i on, plemenitoj namjeri i mnogim referencama unatoč, ne krije kakvu dezinformaciju?

Nema razloga ne vjerovati tim osobama, no valja ih proučiti nešto detaljnije od poznatih autora jer nemamo dovoljnu količinu radova da bismo iz nje mogli izvući smislen zaključak. U takvom slučaju ima smisla potražiti druge online objave autora, tekstove, vijesti i komentare na društvenim mrežama. Možete provjeriti tko su mu online prijatelji, koje grupe prati, s kim se vir-tualno druži i kakav mu je online svjetonazor. Pritom trebate biti diskretni: doxing je maliciozno prikupljanje online podataka o drugim osobama kako bi ih se kasnije tim podacima ili manipulacijom diskreditiralo ili online napa-lo. Razlika između etičnog prikupljanja podataka i doxinga jest u diskreciji. Ako prikupljene podatke koristite da biste stvorili svoje mišljenje o osobi i pritom ništa od tog ne širite dalje, to je korektan čin. No, širite li prikupljene informacije na način koji može štetiti toj osobi, posebice širite li vrlo osob-ne stvari poput adrese stanovanja, podataka o obitelji i slično, činite doxing – a ne biste trebali: posljedice mogu biti vrlo ozbiljne po žrtve doxinga39. Diskrecija je nužna i neizostavna.

Možete li na osnovi prikupljenih podataka donijeti informiran zaključak o autoru?

Ako ste o autoru teksta stekli snažan dojam da je korektan, dodajte jedan bod. Ako vam je stvorio snažan dojam da nije korektan, dodajte jedan ne-gativan bod. Ako ostavljeni dojam nije snažan (bez obzira na to je li pozi-tivan ili negativan), nemojte dodati bod.

Najveći problem predstavljaju anonimni izvori: osobe koje se ne žele pred-staviti i osobe koje se predstavljaju lažno ili pod pseudonimom. Ne treba-mo smatrati da je online anonimnost loša i da podrazumijeva malicioznu ili kriminalnu namjeru. Online anonimnost puno je kompleksnija tema od provjere istinitosti vijesti i postoje situacije u kojima je ona pitanje osobne sigurnosti40. To nas postavlja u nezgodnu poziciju jer anonimnim izvorima po definiciji ne treba vjerovati. No u nekim slučajevima informaciju nije mo-guće dobiti iz izvora koji nije anoniman. Srećom (po čitatelja, ne i po izvor informacije), anonimnost je opravdana samo u situacijama u kojima je si-gurnost autora ili njegove obitelji izravno ugrožena: disidenti u totalitarnim ili njima sličnim režimima najčešći su anonimni autori, zatim pripadnici ma-njina čija su prava ugrožena41. Ako situacija nije tako dramatična, valja nam posumnjati u dobre namjere autora koji se ne želi predstaviti.

Ako je autor vijesti bezrazložno anoniman, dodajte jedan negativan bod. Ako se čini da je autor s razlogom anoniman, informaciju obavezno pro-vjerite na drugim izvorima, a prije toga nemojte bodovati tu informaciju jer ne postoji mogućnost pouzdanog utvrđivanja autentičnosti izvora.

39 https://www.dailydot.com/news/christopher-fountain-journal-news-gun-owners/ https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6313484/

40 https://bahrainwatch.org/ipspy/viewreport.php#summary41 https://www.independent.co.uk/news/world/europe/poland-lgbt-free-zones-homopho-

bia-hate-speech-law-justice-party-a9013551.hhtml


Gdje piše?Mjesto na kojem se informacija pojavila i mjesta na kojima se informacija širi mogu nam jako puno otkriti o njoj. Dapače, mjesto na kojem se neka vi-jest izvorno pojavila i mjesta na kojima se vijest proširila govore jako puno o toj vijesti, ponekad i više nego autoritet ili status autora. Razlog je jedno-stavan: vijesti koje izlaze iz strogog okvira novinske vijesti imaju tenden-ciju u većoj ili manjoj mjeri odstupati od zamišljenog idealnog, neutralnog novinskog rada koji se drži etičkih načela. Vijesti pod utjecajem autorovih stavova ‒ manje ili više ‒ naginju u smjeru ovog ili onog stava, ne nužno negativnog, ali ipak otklonjenog od neutralne sredine. Taj otklon proble-matičan je izdavačima koji, poput autora, moraju ulagati svjestan napor za održavanje visokih standarda, ali – ponovo kao i autori – često i sami imaju manji ili veći otklon po nekim svojim sklonostima, idejama ili stavovima.

Izdavači (u najširem smislu, sva mjesta gdje je moguće objaviti vijest) agre-giraju vijesti mnogih autora i zbog tog kumulativnog učinka pristranost me-dija raste, protiv čega se mediji trebaju boriti. Neki mediji uspijevaju pri-stranost držati pod kontrolom, no u online svijetu veći je broj medija koji ne znaju kontrolirati tendenciju zastranjenja, ne mogu si to priuštiti (zbog čega postanu žrtva sponzora i kupaca oglasnog prostora koji rado iskoriste situaciju kako bi žrtvu privukli svojoj opciji) ili se čak nedvosmisleno opre-djeljuju za neku pristranost (najčešće iz političkog spektra). Neki mediji pak daleko od neutralne sredine pronađu nišu koja im donosi dobru financijsku korist i zbog toga ne osjećaju sram.

Kad provjeravate vijesti, dakle, vrlo je važno provjeriti gdje se one sve po-javljuju. Usamljena vijest na korektnom portalu koja se čini važna, ali je nit-ko drugi nije prenio – možda je fake news ili samo bad news? Čini li razno-likost kvalitetnih online mjesta koja su objavila neku vijest ikakvu garanciju da je ta vijest ispravna? Ne. Sjetimo se priče o tome da Amazona proizvodi 20 posto svjetske količine kisika. Naprosto netočno, ali tu dezinformaciju prenijeli su svi i njihov pas. Pojavljuje li se tema u malom krugu izdavača? U redu je ako je riječ o visokospecijaliziranoj vijesti koja zanima relativno malu populaciju specijalista neke struke. Provjerom gdje se sve pojavljuje neka vijest (i komentari na nju) možete steći prilično dobar indikator koliko je neka vijest ozbiljna i točna.

Ako se vijest pojavljuje na više medija i online mjesta koja imaju reputaci-ju ozbiljnih, dodajte jedan bod.

Ako se vijest pojavljuje uglavnom ili ekskluzivno u krugu izdavača koji za-stupaju ili favoriziraju jednu od strana navedenih u vijesti, a vijest djeluje jednostrano ‒ dodajte jedan negativan bod.

Ako se vijest pojavljuje na stranicama poznatim po ekstremnim stavo-vima ili se oko tog izdavača okupljaju čitatelji s ekstremnim stavovima, dodajte jedan negativan bod.

Ako se vijest pojavljuje na društvenim mrežama bez navođenja izvora, dodajte jedan negativan bod.

Ako se vijest pojavljuje na manje poznatim mjestima koja nisu mainstre-am izdavači, a pregled drugih sličnih vijesti na tom mjestu sugerira kako je riječ o etički korektnim vijestima, dodajte jedan bod. Obrnuto, ako pre-gled sugerira pristranost, navođenje informacija bez referenci i slična kr-šenja etike, dodajte jedan negativan bod.

Na koja novinarska pitanja odgovara?Korektno napisana vijest trebala bi odgovoriti na sva ili na gotovo sva novi-narska pitanja (tko, što, gdje, kad, kako, zašto), bez obzira na to je li objav-ljena u novinama visoke naklade, na malom portalu ili na kakvoj društvenoj mreži. Također, vijest ne bi smjela biti opterećena suvišnim informacijama nebitnim za temu vijesti niti osobnim stavovima autora vijesti. Ovu provje-ru vijesti treba učiniti vrlo strogo i po mogućnosti provjeriti istinitost svih elemenata

Pokriva li vijest većinu ili sva pitanja, dodajte jedan bod.

Sadrži li vijest informacije koje nisu vezane uz temu ili su takve da izazi-vaju dvojbu, dodajte jedan negativan bod.

Sadrži li vijest osobne stavove autora, dodajte jedan negativan bod.

Kakve reference nudi?

Navođenje referenci na informacije koje su korištene u vijesti od velike je važnosti jer čitatelju pruža mogućnost da sam provjeri izvore informacija i o njima donese svoj sud. Moderna online komunikacija nudi mogućnost jeftinog i lakog povezivanja informacije s izvorom ili referencama, pa od ko-risnika tog komunikacijskog kanala možemo i trebamo zahtijevati da svoje vijesti potkrijepe referenciranjem na izvore informacije ili na druge infor-macije čijom analizom možemo donijeti sud o točnosti vijesti.

Dok je klasičnim izdavačima (novinama, časopisima, itd.) praksa navođenja izvora informacija relativno skupa (jer zauzima ograničen koristan prostor izdanja), pa ih nastoje navesti samo na apsolutno potrebnim mjestima, on-line izdanja ne pate od problema manjka prostora ili cijene navođenja izvo-ra ili reference. Izlika za izostavljanje referenci u online sadržajima, dakle, nema: čak i univerzalna izlika tijesnog vremenskog roka ne drži vodu u onli-ne svijetu jer se vijest koja je morala biti žurno i prije svih ostalih objavljena uvijek može naknadno dopuniti referencama koje nedostaju.

Reference je potrebno navoditi svugdje gdje se pretpostavlja da informaci-ja koju daje autor nije poznata ili samorazumljiva široj javnosti, a potrebna je za razumijevanje teksta. Besmisleno je stavljati referencu na informaciju da je kamion pregazio onog našeg nesretnog radnika, no itekako je potreb-no staviti reference na informaciju da sve više učenika pada na PISA testu ili referencu na informaciju kako je studija pokazala da nema veze između


cijepljenja i autizma. U prvom slučaju informacija je jednostavna i samora-zumljiva, a također nije za očekivati da će se bolnica oglasiti s bilo kakvim informacijama za javnost.

U preostalim dvama slučajevima potrebno je navesti izvješće u kojem je stručna osoba (statističar) obrazložila negativan trend ili barem čitateljima predočiti reference na rezultate testova. Čitatelji će tako moći sami pregle-dati dokumente i sami se uvjeriti u ispravnost informacije. U slučaju navo-đenja znanstvenih ili vrlo stručnih radova koji su od interesa široj javnosti podrazumijeva se navođenje referenci. Iako velika većina čitateljstva vje-rojatno neće razumjeti stručni rad, prezentiranje reference otklanja sumnju u novinarevo manipuliranje ili nerazumijevanje podataka te slučajnu ili na-mjernu pogrešnu interpretaciju.

Osvrti i komentari forme su koje traže i više referenciranja nego „obične” vijesti. Ti oblici u sebi nose autorsko mišljenje, autorove stavove i njego-ve pristranosti i zablude. Autori takvih radova zato bi trebali sve svoje ar-gumente potkrijepiti odgovarajućim referencama, iz kojih se može saznati kako i zašto je autor došao do nekog zaključka. Unatoč uvriježenom „sa-momišljenju„, novinari nisu ontološki bezgrešni epistemološki giganti, ljudi koji znaju sve o svemu i nikad ne mogu pogriješiti, biti u zabludi ili imati pogrešan stav.

Da biste bodovali neki rad, prvo ga morate raščlaniti na ključne informacije. To može biti samo jedna informacija (poput jednostavne vijesti), ali ih može biti i veći broj (kolumne, osvrti, kritike i slično); bitno je uočiti sve ključne informacije koje čine bit teksta.

Postoji nekoliko trikova kojima autori dezinformacija nastoje istu prikazati kao istinitu:

• početne informacije imaju ispravne reference, a dezinformacije se uba-cuju bez referenci ili s lažnim referencama

• dezinformacija se sakriva u velikoj količini široko vezanih istinitih informacija

• dezinformacija se nigdje izrijekom ne spominje, ali je slijed istinitih in-formacija, često s ispravnim referencama, prezentiran tako da čitatelja navodi da samostalno zaključi dezinformaciju

• iz istinitih informacija s ispravnim referencama pojedinosti se izvlače iz konteksta i stavljaju u drugi kontekst, čiji je cilj navesti čitatelja na dezinformaciju.

Ako sve ključne informacije imaju navedene reference, dodajte jedan bod.

Ako većina ključnih informacija ili niti jedna od njih nema navedene refe-rence, dodajte jedan negativan bod.

Ako većina ključnih informacija ima navedene reference, pokušajte sami provjeriti informacije koje nemaju navedene reference. Ovisno o tome kakvi su rezultati provjera tih informacija dodajte jedan pozitivan ili je-dan negativan bod (zanemarite informacije iz teksta koje imaju navedene reference).

Jesu li multimedijalni zapisi autentični?Jednostavno pravilo: ne vjerujte ničemu što niste vidjeli svojim očima. Vjerojatno nije potrebno posebno objašnjavati da su multimedijalni zapisi (slike, video, zvuk itd.) podložni manipulaciji jednako kao i pisana riječ: sve što smo dosad rekli za napisano važi i za multimedijalne zapise. Dapače, oni su po svojoj naravi manje egzaktni i moguće ih je interpretirati na više načina od strogog teksta ili konkretnih podataka. U stanju su jače prenijeti emocije od teksta, pa se često koriste kao sredstvo zastrašivanja ili izazi-vanja jakih emocija.

Ova fotografija s razlogom je uznemirujuća: na njoj je beba kojoj, čini se, liječnik uštrcava veliku količinu neke žute tekućine koristeći injekciju veliči-ne dječje glave. Ovu fotografiju možete pronaći na stranicama i društvenim grupama koje se protive medicinskoj znanosti, konkretno cijepljenju. Cilj joj je kod roditelja izazvati strah od boli i velike količine tekućine nepoznatog sadržaja koju će liječnik uštrcati u njihovo dijete. Ova fotografija izaziva strah. Iako biste možda pomislili da je riječ o krivotvorini („fotošopiranoj sli-ci”), ona je izvorna. Da bismo je mogli staviti u pravu perspektivu, trebamo joj dodati još jednu fotografiju iz iste serije.

Na sljedećoj je slici injekcija puno prirodnije veličine, sličnija injekcijama kojima se ubrizgavaju cjepiva. No ona ne izaziva takav strah kao prva slika: injekcija je manja, iglica je puno tanja, tekućine je puno manje. Ova sli-ka izaziva više neugodu nego strah, pa se ne koristi u kampanjama protiv cijepljenja.

Injekcija kojom se u bebe ubrizgava do dva decilitra cjepiva


Autor obje fotografije je Dmitry Naumov, a one su dio njegove kolekcije42 fotografija medicinske tematike i, vjerojatno ste već shvatili, riječ je o foto-modelima, ne o stvarnom činu cijepljenja.

Multimedijalni zapisi značajno doprinose atraktivnosti svakog napisa, bila to vijest, komentar ili nešto treće. Autori ih često koriste za „podcrtavanje” svog stava ili pak za educiranje čitateljstva (infografike i slično). Vijesti, a posebice online vijesti, nezamislive su bez priložene fotografije ili ilustra-cije.43 Budući da izazivaju emocije, na čitatelja djeluju sinergijski podcrta-vajući i emotivno pojačavajući informaciju danu u tekstu. Da ne bismo pali žrtvom emotivno nabijene dezinformacije, moramo propitati istinitost i re-levantnost multimedijalnih zapisa uključenih u vijest.

Ako multimedijalni sadržaj dopunjuje informaciju u vijesti na relevantan način i izravno je vezan uz nju (fotografija s lica mjesta i sl.), dodajte jedan bod.

Ako multimedijalni sadržaj nije vezan uz vijest, a pritom kraj njega to nije izričito navedeno („fotografija je ilustrativne naravi” i slično), dodajte je-dan negativan bod.

Ako je multimedijalni sadržaj loše kvalitete bez dobrog razloga, dodajte jedan negativan bod.

Ako je multimedijalni sadržaj naveden bez imenovanja autora, agencije ili izvora, dodajte jedan negativan bod.

42 http://bit.ly/cijepibebu43 Strogo uzevši, zamislive su i moguće – ali njihova atraktivnost je značajno manja u odnosu na

bilo koju drugu vijest uz koju se veže nešto šareno; konzervativni model novinskih stupaca sa sitnopisnim člancima bez ilustracija jednostavno nije usklađen s modelom, dizajnom i percep-cijom novog online medija

Postoje li sukob interesa ili jaka pristranost?Pristranost je neizbježna: autori imaju osobne pristranosti, urednici imaju osobne pristranosti, pa i sam izdavač vrlo često pokazuje veću ili manju pri-stranost u nekim stavovima. Nepristranost se postiže ulaganjem svjesnog napora i često je manje privlačna opcija od „fleksibilnosti u stavovima” koja donosi veću posjećenost i veću zaradu od reklama. Autori i izdavači sklo-ni rubnim političkim opcijama iz cijelog političkog spektra, kao i oni skloni rubnim područjima znanosti, često će otvoreno pokazivati svoje pristra-nosti. To je u redu: riječ je o autorima koji pišu za specifičnu publiku koja od njih tako nešto i očekuje. Veći problem je ako se pristranosti događaju autorima ili izdavačima koji slove za ili nastoje biti nepristrani i objektivni u svojem izvještavanju jer im čitateljstvo više vjeruje (i, na kraju krajeva, od njih očekuje visoke novinarske standarde). Kako smo rekli, pristranosti su gotovo neizbježne i opasne su ovisno o njihovoj veličini: male, benigne pristranosti možemo slobodno zanemariti, no ako je pristranost takva da iskrivljuje informaciju, ne smijemo je tolerirati.

Sukob interesa u novinarstvu identičan je onom u politici: novinar koji daje informaciju ne smije biti povezan s osobama koje su dio vije-sti (famozno pitanje „Tko?”) na način koji bi mogao utjecati na autoro-vu objektivnost i spremnost za iznošenje što preciznijih informacija. Primjerice, novinar koji radi intervju s predsjednikom uprave tvrtke u kojoj je zaposlena novinarova supruga u izravnom je sukobu interesa: mogao bi izbjeći neugodna pitanja u nadi da će njegova kooperativnost biti nagra-đena napredovanjem njegove supruge. Ili bi mogao biti u strahu postaviti nezgodno pitanje da se razljućeni predsjednik uprave ne bi kasnije osvetio na karijeri njegove supruge.

Dok je pristranost ponekad teško izbjeći ili u potpunosti ukloniti, sukob in-teresa može se i treba izbjegavati. Ponekad niti jedno od toga nije moguće otkloniti u potpunosti (primjerice, razgovor s premijerom, situacija je u kojoj svaki novinar može potencijalno napredovati ili nazadovati neovisno o svo-joj volji ili namjerama, a praktično je neizbježna ako intervjuirate premijera svoje države).

Ako su autor ili izdavač poznati po jakoj naklonosti nekoj opciji i u tekstu govore negativno o suprotnoj opciji, dodajte jedan negativan bod.

Ako postoji sukob interesa autora ili izdavača u odnosu na opisani doga-đaj, dodajte jedan negativan bod.

Ako autor u tekstu priznaje svoje pristranosti u odnosu na informacije koje izlaže, dodajte jedan bod.

Ako autor navodi izjavu o potencijalnom sukobu interesa i obrazlaže ga, provjerite sukob interesa. Ako ne postoje jake indicije sukoba interesa, dodajte jedan bod.

Prava veličina injekcije cjepiva


Pobuđuje li snažne emocije?Emocije su kruh i pašteta modernih medija: odmaknemo li se od čiste for-me vijesti, uvjerit ćemo se da sve ostale forme u većoj ili manjoj mjeri imaju ugrađene emocije. Nema „lajka” na društvenim mrežama bez emocije niti zarade od oglasa na ravnodušnu tekstu. Emocije su nezaobilazne i postaju problem tek kad su vrlo jake. One su ponekad nužne: vijest o prirodnoj ka-tastrofi ili velikoj nesreći neminovno će izazvati jake emocije, kao i vijest o velikom sportskom uspjehu ili nekom zbilja dobrom djelu.

Emocije ne trebamo posebno tražiti, lako ćemo ih pronaći posvuda. One su ponekad neizostavan dio priče. No one mogu biti i sredstvo za širenje lažnih vijesti, i to redovito u obliku u kojem kod čitatelja izazivaju snažne negativne emocije: strah i srdžbu. I pozitivne emocije moguće je iskoristiti za dezinformacije, no njihov je opseg značajno manji. Primjerice, državna promidžba može iskoristiti pozitivnu emociju za podmetanje dezinformaci-je kako je nešto bolje nego što zaista jest. No pozitivne emocije imaju kraći rok trajanja od negativnih, brže ih zaboravljamo. Negativnih emocija poput straha sjećamo se puno duže (što nam je usađeno instinktom preživljava-nja) i one mogu imati kumulativni efekt: što više strašnih vijesti o nečem čujemo, toga se sve više plašimo.

Zato je važno prepoznati manipuliranje emocijama u vijestima jer je to ja-san pokazatelj da autor time želi manipulirati i čitateljima, navesti ih na do-nošenje zaključka koji im autor u svojoj vijesti servira i pritom se pobrinuti da taj zaključak dobro zapamte. Uz malo sreće, ustrašeni čitatelj postat će i prenositelj, šireći dalje lažnu vijest. Snažne emocije moguće je izazvati na mnogo načina, od onih posve izravnih poput živopisnog opisa situacije i/ili vrlo eksplicitnog multimedijalnog sadržaja uz tekst, do vrlo suptilnih ubacivanja informacija koje na prvi pogled djeluju kao prirodan dio teksta, poput opisa osobe, koji tu osobu prikazuju u negativnom ili potencijalno negativnom kontekstu – iako možda te informacije nisu istinite niti autor za njih može pružiti reference. Takve manipulacije pojačavaju negativan do-jam čak i ako ih svjesno nismo ni primijetili. Zato valja pažljivo propitati sva mjesta koja imaju potencijal izazvati u čitatelju emotivnu reakciju.

Ako vijest pobuđuje snažne emocije iz očitog razloga (vijest je o vrlo emo-tivnom događaju), dodajte jedan bod.

Ako vijest pobuđuje snažne emocije koje nisu vezane uz sam događaj, dodajte jedan negativan bod.

Ako vijest spominje druge događaje koji pobuđuju emocije, a koji nisu izravno vezani uz vijest, dodajte jedan negativan bod.

Ako vijest suptilno sugerira čitatelju kako bi se trebao osjećati, dodajte jedan negativan bod.

Ako vijest pobuđuje negativne emocije prema drugim ljudima, rasama ili narodima, dodajte jedan negativan bod.

Koristi li neprimjerene izraze?Neprimjereni izrazi izravan su indikator da vijesti koju čitate trebate pristu-piti s velikim oprezom.

Vrlo je neetično koristiti neprimjerene izraze poput psovki, govora mržnje i napada na osobu; takvi izrazi diskvalificiraju vijest i autora. Psovke i po-grdni izrazi usmjereni u određenom pravcu ponekad mogu biti iskorišteni kao stilska figura, no rijetko imaju dobar efekt i valja ih izbjegavati. U tom kontekstu ti izrazi ne čine napisano manje točnim, ali umanjuju vjerodo-stojnost autora i snagu njegovih argumenata. Govor mržnje, izravan ili sup-tilan, korišten na bilo koji način, ali posebice kad je usmjeren protiv oso-be, grupe ili naroda o kojem se piše, automatski diskvalificira vijest od bilo kakve ozbiljne analize: takve napise jednostavno treba ignorirati. Praktički od Gutenbergova tiskarskoga stroja tiskovine se koriste kao sredstvo za napad na osobe, iz političkih, financijskih ili osobnih razloga. Internet je, naravno, multiplicirao takvo ponašanje, pa su napadi na osobe nažalost vrlo česta pojava na društvenim mrežama, ali i na mjestima koja se žele predstaviti kao ozbiljniji izvori informacija. Najčešći je tzv. ad hominem na-pad, kojim se napada lik i djelo neke osobe umjesto da se kritizira ili disku-tira izvorna tema – s ciljem da se rasprava s bitne skrene na posve nebitnu temu nečije osobnosti.

Ako vijest koristi neprimjerene izraze, dodajte jedan negativan bod.

Ako vijest koristi ad hominem ili neki drugi bezrazložan napad na aktere, dodajte jedan negativan bod.

Ako vijest koristi govor mržnje u bilo kojem obliku, zanemarite vijest u cijelosti.

Koristi li neodređene informacije i generalizacije?Informacija, kako znamo, mora biti precizna i provjerljiva. Generaliziranje je obično znak da autor nije mogao pronaći preciznu referencu za svoje tvrdnje, nije se dovoljno potrudio ili pak nastoji nešto argumentirati bez dokaza. Neodređenost je ponekad neizbježna, primjerice ako su izvori in-formacija osobe koje bi se mogle naći u životnoj opasnosti zbog davanja informacija ili kad je riječ o posebno osjetljivoj temi, pa postoje objektivni razlozi za neodređenost u navođenju izvora – no takvi su slučajevi rijet-ki. Neodređene informacije i generalizacije u praksi se puno više koriste za prikrivanje stvari: „anonimni izvor pri vrhu stranke”, „stručnjaci kažu”, „ljudi znaju”, „žene tvrde”, „smatra se”... ‒ sve su to izjave koje od čitate-lja očekuju da ih prihvati bez propitkivanja tko su stručnjaci koji nešto kažu44, koji ljudi to znaju, koje žene to tvrde te tko smatra to što smatra? Ilustrirajmo to jednim primjerom.

44 Tvrdnje stručnjaka posebno su dobro provjerljive jer je za sve njih moguće dati referencu na odgovarajuću stručnu knjigu ili znanstveni rad koji potkrepljuje tvrdnje. Izostanak referenci gotovo uvijek predstavlja skrivanje iza autoriteta, želju autora da uključivanjem autoritativne riječi „stručnjak” doda vrijednost osobnom sudu.


Autor maloprije predočenoga društvenomrežnog rada implicira da se „mnogi roditelji” pitaju je li cijepljenje [...] suvremeno žrtvovanje djece? Razmislite prisjetite se: koliko roditelja u vašoj užoj, pa i široj okolini, ima stav da je cijepljenje zapravo žrtvovanje djece sotonskim, zlim duhovima moderne civilizacije? Vjerojatno niti jedan. Autor u ovom slučaju koristi izraz „mnogi roditelji” kako bi čitatelja naveo na pomisao da autorov osobni stav vrijedi za širu zajednicu, da se osim njega još mnogi roditelji pitaju isto, iako za tu tvrdnju nema nikakvih dokaza. Njegova je namjera usaditi svoju religiozno-fundamentalističku ideju u umove drugih roditelja, učiniti je vi-ralnom. Namjeru izazivanja emotivnog odgovora dokazuje uključivanjem faktima nepovezane vijesti o arheološkom nalazu s mjesta koje ni na koji način nije vezano uz kršćanstvo ili neku drugu religiju s kojom se moderni čitatelj može povezati.

Površnim čitanjem lako je preskočiti generalizacije i neodređene konstruk-cije jer se čine nebitne. No, u gore navedenom primjeru dovoljno je da velik broj ljudi pročita dezinformaciju i naći će se nemali broj onih koji će, prepla-šeni tvrdnjom i u najboljoj namjeri da pomognu spriječiti žrtvovanje djece vražjem znanstvenom kultu, dezinformaciju proslijediti. Uočite kako je ovo primjer vijesti koja je proslijeđena, dakle obavila je svoj posao.

Generalizacije i neodređene informacije valja zato aktivno tražiti u tekstu i provjeravati u kojem su kontekstu dane. Treba pritom paziti na činjenicu

da ih je lako previdjeti, ali također i da postoje generalizacije koje su opće prihvaćene („zube treba svakodnevno prati”) za koje nije potrebno predo-čavati argumente ili reference.

Ako su generalizacije dane radi opravdane zaštite identiteta izvora infor-macije, dodajte jedan bod.

Ako ne možete pronaći valjan razlog za generalizacije i neodređene in-formacije, za svaku pronađenu generalizaciju koja je važna za kontekst vijesti dodajte jedan negativan bod. Generalizacije koje nisu važne za kontekst vijesti zanemarite.

Što je autorova motivacija?Autori moraju imati motiv za stvaranje sadržaja. Ponekad je motiv vrlo jasan i transparentan: zaposleni novinar po nalogu urednika obrađuje neku temu za izdavača. To je sama srž novinarskog posla i oko toga nema nekih prijepora, novinar radi svoj posao. Kad su u pitanju komentari i obrade vijesti koje se udaljavaju od ideala čiste novinarske vijesti, autor može imati i pokazati neke svoje subjektivnosti, onoliko koliko je to primjereno. No već tu motivacija po-staje osobna: novinar može prihvatiti obradu neke teme jer mu je osobno zanimljiva ili o njoj ima neki svoj stav. To može (ali ne mora) utjecati na pro-fesionalnost odrađenog posla u klasičnim medijima. Kad su moderni onli-ne mediji u pitanju, motivacija autora postaje značajno pitanje. Autor može obrađivati temu u nadi za boljom zaradom od online reklama, iz entuzijazma jer vjeruje u to o čemu piše u namjeri da prenese određenu političku ili neku drugu poruku širokoj javnosti ili čak iz nekih iracionalnih pobuda.

Motivacija u tom slučaju može predstavljati smetnju istinitosti informacije jer implicira subjektivnost. Ona ne mora uvijek biti negativna, ali valja biti oprezan: subjektivnost može utjecati na autora da nesvjesno stavi vijest u disbalans, a autoru motivacija također može biti najvažniji čimbenik pri stvaranju vijesti, pri čemu će ostali elementi vijesti biti od manje važnosti (ili čak namjerno netočni) kako bi se zadovoljio primarni čimbenik ‒ motivacija.

Ako je autorova jasna motivacija jednostrano predstaviti nešto, dodajte jedan negativan bod.

Ako je autorova motivacija jasna i ne utječe na sadržaj, dodajte jedan bod.

Cui bono?Cui bono (lat.): „[ide] u prilog kome ili čemu”

Posljednje pitanje koje si trebate postaviti jest u čiju je korist vijest napi-sana. Sve vijesti, svi tekstovi u klasičnim i online medijima napisani su tako da od njih netko profitira. Od etički korektno odrađene novinske vijesti pro-fitira čitatelj jer postaje bolje informiran. Isto tako, drugi korektno odrađeni radovi donose profit čitatelju čineći ga obrazovanijim i bolje informiranim.

Miješanje nepovezanih činjenica logička je pogreška koju valja izbjegavati

A L AT I Z A P R OVJ E R U AU T E N T I Č N O S T I O N L I N E V I J E S T I I M U LT I M E D I JA L N I H S A D R Ž A JA 59PR I R U Č N I K Z A PR OVJ ER U I N F O R M AC I JA IZ M ED I JA58

Osim njih, postoje i radovi od kojih ne profitira čitatelj, već netko (najčešće) skriven. U slučaju skrivene reklame profitira njezin naručitelj.45 Ako je riječ o promidžbi, uglavnom profitira naručitelj (politička stranka, frakcija, država itd.), ali ne smijemo zaboraviti da postoje i slučajevi pozitivne promidžbe, od koje profitiraju čitatelji, a time posredno i naručitelj.

Lažne vijesti i dezinformacije vrlo često imaju skrivene stranke koje od njih profitiraju jer su najčešće interesi tih stranki i javnosti dijametralno suprot-ni: od dezinformacija o medicini profitiraju prodavači alternativnih pripra-vaka; od dezinformacija o nekom članu stranke profitira druga stranka ili članovi druge frakcije iste stranke; od dezinformacija o Zemlji kao ravnoj ploči... pa, netko sigurno ima korist, možda autori knjiga i seminara o rav-noj Zemlji. Skrivene profitere u dezinformacijama nije uvijek jednostavno otkriti jer su njihove namjere i željeni rezultati čitatelju nepoznati i mogu biti kompleksniji od jednostavnih zaključaka donesenih površnim promiš-ljanjem. Također, dezinformacija može imati i dvije ili više stranaka koje od nje profitiraju u većoj ili manjoj mjeri. No, ono što je posve sigurno je da od dezinformacija čitatelj neće profitirati baš nikad.

„Iskopati” tko je stvarni dobitnik u nekoj informaciji, a posebice u dezinfor-maciji, nije lako. Ponekad to zahtijeva široki epistemološki obuhvat ili ula-zak u dubinu problematike, što je često kompleksan i dugotrajan posao. No svakako se isplati i za najmanju sumnju u istinitost neke vijesti potrošiti nekoliko minuta na razmišljanje kome ta vijest ide u korist. Pritom imajte na umu da su dezinformacije napisane tako da u čitatelju izazovu dojam kako idu njemu u korist, stoga je zgodan trik odbaciti odmah tu pretpostavku i pokušati pronaći drugi odgovor.

Ako vijest jasno ide u korist čitateljstva, dodajte jedan bod.

Ako vijest sugerira kako je nešto drugo bolje od teme vijesti, dodajte jedan negativan bod.

Ako vijest sugerira uistinu radikalnu novu ideju kroz kritiku stare, dodajte jedan negativan bod.

Ako se vijest obraća populaciji i nudi radikalne poglede na neku temu, do-dajte jedan negativan bod.

Ako vijest jasno ide u korist trećoj strani, dodajte jedan negativan bod.

45 Pravilno označene reklame nisu etički neprihvatljive: iako od njih profitira naručitelj reklame, činjenica da su ti uradci označeni kao reklama jasno definira i tko od njih ima koristi

ALATI ZA PROVJERU AUTENTIČNOSTI ONLINE VIJESTI I MULTIMEDIJALNIH SADRŽAJA

Vrijeme je da se upoznamo s konkretnim alatima koji će nam pomoći da u online svijetu provjerimo informacije na koje nailazimo. Omogućit će nam provjeru ne samo tekstualnih, već i grafičkih podataka, kao i video – i audi-ozapisa. Ne plašite se: nećemo ulaziti u dubinu i tražiti posebno napredna znanja, već ćemo prikazati osnovnu uporabu ovih alata, uz poneki trik koji nam može pomoći da razlučimo istinitu od neistinite informacije.

Upozorenje ostaje: navedeni alati su korisni, ali nisu čudotvorni i ne mogu garantirati da ćete pomoću njih posve sigurno razaznati je li neka informa-cija istinita. I ovdje je iskustvo značajan čimbenik, pa što alate budete više koristili oni će u vašim rukama postajati sve lakši za korištenje i sve preci-zniji. Na uspješnost provjere najviše će utjecati vaše iskustvo i strpljenje.

Alati za provjeru tekstualnih zapisaInternetom dominira videozapis: on čini daleko najveći komad ukupnog prometa podacima46. No, tekstualni podaci i dalje su važan, ako ne i važniji medij prijenosa informacija i lažnih vijesti. Plasiranje informacije najjeftinije je upravo putem tekstualnog zapisa, kao i širenje dezinformacije. (Iako je širenje multimedijalnih dezinformacija krajnjim korisnicima ipak atraktivni-je od širenja teksta, troškovi širenja – struja, utrošeni promet ako niste na flat tarifi te vaše vrijeme ‒ nešto su veći, posebice ako to činite koristeći skupi mobilni internet.) Društvene mreže u velikoj su mjeri izjednačile troš-kove slanja teksta, zvuka i slike jer se dijeljenje svelo na jednostavan pri-tisak na odgovarajuću tipku te nema prijenosa podataka preko čitateljeva uređaja na uređaje svih drugih čitatelja. No, ako ste tvorac dezinformacije i morate započeti njezino širenje sa svog uređaja, razlika u troškovima može biti osjetna.

Prije nego se upustimo u provjere u ovoj tablici naći ćete pravila pretraži-vanja: prva četiri gotovo su univerzalna, tj. velik broj različitih pretraživača interpretira ih na isti ili sličan način. Korištenjem ovih pravila značajno ćete si olakšati potragu za željenom informacijom. Ostala pravila odnose se na Googleovu tražilicu, ali neka od njih koriste i druge tražilice.

46 https://www.cisco.com/c/en/us/solutions/collateral/service-provider/visual-networking-index-vni/white-paper-c11-741490.html#_Toc532256805

PR I R U Č N I K Z A PR OVJ ER U I N F O R M AC I JA IZ M ED I JA A L AT I Z A P R OVJ E R U AU T E N T I Č N O S T I O N L I N E V I J E S T I I M U LT I M E D I JA L N I H S A D R Ž A JA 6160

Željeni efekt Sintaksa Rezultat

Pretraga za egzaktno napisanim tekstom bez razlikovanja velikih i malih slova

„neki tekst” Neki tekst

neki tekst

Pretraga za tekstom u kojem mora biti naveden neki pojam

Bijeli –kamion sudjelovao je u lančanom sudaru

Sva mjesta gdje se spominje riječ „kamion” uz što više ostalih riječi (poredano po količini pronađenih drugih riječi)

Pretraga za tekstom u kojem se ne smije pojaviti neki pojam

bijeli – kamion sudjelovao je u lančanom sudaru

Sva mjesta gdje se spominje lančani ili obični sudar, u kojem nije sudjelovao kamion

Pretraga za jednim od više pojmova

pojam1 OR pojam2 OR pojam3

Sva mjesta gdje se spominje bilo koji od pojmova, jedan ili više njih

Pretraga na društvenim mrežama

@facebook pojam Sve su pojave pojma na izabranoj društvenoj mreži na vrhu popisa

Pretraga po hashtagu #hashtag Sve pojave hashtaga

Pretraga za rasponom Košta 50..100 Vraća rezultate u kojima se spominje cijena između 50 i 100 nečega

Pretraga isključivo na jednoj domeni

site:nekastranica.hr Pretražuje isključivo na domeni nekastranica.hr

Pretraga po naslovu članka

intitle:pojam Vraća samo stranice koje u naslovu imaju traženi pojam

Pretraga po izvoru informacije

pojam source:dznap.hr Prikazuje stranice koje spominju pojam; pri vrhu grupira stranice željenog izvora

Pretraga po dokumentu Cijena filetype:pdf Prikazuje sve PDF dokumente u kojima se nalazi tražena riječ

Provjera plagijarizmaPlagijarizmi su dijelovi teksta ili multimedijalnog zapisa koji su „posuđeni” od negdje i zatim inkorporirani u autorovo djelo na način koji sugerira kako su intelektualno vlasništvo autora, izbjegavanjem navođenja izvornog au-tora. Plagijarizam nije citiranje nečije izjave ako je jasno tko je autor izja-ve, niti dijela teksta ili multimedijalnog zapisa ako je jasno naznačeno tko je stvarni autor. Plagijarizam je svjesno i namjerno prešućivanje stvarnog autora kako bismo sebi pripisali zasluge za tuđe intelektualno vlasništvo. Plagijarizam je čest među širiteljima lažnih vijesti, loših vijesti i dezinforma-cija, ta populacija autorska prava ne smatra naročito važnim i rado će se (besplatno) poslužiti svime što joj se čini korisno za njihov cilj.

Ovisno o tome koliko dobro je skriven (i je li uopće skriven) plagijarizam teže je ili lakše otkriti. Najprimitivniji plagijarizam moguće je otkriti jedno-stavnim upisivanje jedne ili dviju uzastopnih rečenica iz dijela za koji sum-njamo da je „posuđen” u bilo koju popularnu tražilicu. Ako rezultat prikazu-je više različitih mjesta na Internetu (višestruko pojavljivanje teksta unutar domene jednog izdavača nije plagijarizam), to je indikacija da bi mogla biti riječ o plagiranju. Provjerite rezultate pretraživanja: ako su dvije rečenice identične, postoji vjerojatnost da će i veći komad teksta ili cijeli tekst biti prenesen. Ako je to slučaj, provjerite navodi li se u tekstu izvornik. Ako se nigdje ne spominje s kojeg je izvora citirani dio, gotovo je sigurno riječ o plagijatu. Ako je riječ o tekstu koji ste sami napisali, ne trebate tražiti dalje. Ako je pak riječ o nekom drugom izvoru, trebate otkriti koji je stvarni izvor informacije. To ćete zaključiti po podatku kad su tekstovi objavljeni na in-ternetu: najstariji tekst vrlo je vjerojatno izvornik, a svi mlađi od njega to ne mogu biti. No budite oprezni: nema garancije da je najstariji tekst koji pro-nađete uistinu i izvornik. Uspješnost pretraživanja ovisit će o izboru fraze kojom ćete pretraživati. Što je fraza specifičnija, manja je vjerojatnost da će se u rezultatima pretraživanja pojaviti pogrešno pronađeni rezultati.

Pogledajmo to na jednom manjem primjeru: u tražilice (Google, Bing, Yandex) unijet ćemo sljedeći pojam:

„sluge zove Šuker aga”.

Pojam može biti tako kratak jer je riječ o relativno specifičnoj konstrukciji za koju je mala vjerojatnost da će se pojaviti u nekom drugom djelu. U pre-traživanju uvijek probajte izabrati konstrukcije koje su rjeđe korištene kako bi pretraživači dali manje lažno pozitivnih rezultata.

U ovom primjeru Google je dao najveći broj rezultata, njih tri, dok je Bing dao samo jedan, a Yandex niti jedan.


U ovom slučaju kao relevantne uzet ćemo podatke s pretraživača Google (Bing ponavlja jednu od triju tamo navedenih poveznica). Otvorimo li prvu poveznicu, ustanovit ćemo da je riječ o tekstu prenesenom s portala Monitor.hr, uz prikladno i korektno navođenje izvornika. Kod druge dvije poveznice treće osobe su na forumu odnosno news grupi prenijele dio sa-držaja uz korektno navođenje izvornika.

Unatoč činjenici da na internetu postoje mnogi programi za provjeru plagi-jarizma, zbog specifičnosti našeg jezika i činjenice da je softver (posebice onaj besplatan) fokusiran na englesko govorno područje nama najsigurniji način provjere plagijarizma jest gore opisano ručno pretraživanje. Ako ipak želite i malo automatizirane pomoći, jedan od boljih alata (zapravo, jedini koji bismo mogli preporučiti s obzirom na kvalitetu obavljanja svog posla) jest Copyscape47, koji dosta dobro uspoređuje web-stranicu na kojoj se na-lazi izvorni tekst s drugim web-stranicama. Ova je operacija vrlo slična kla-sičnom pretraživanju, ali zbog integrirane automatizacije može biti zgodna za brzu provjeru. Naprednijim korisnicima i onima s većim prohtjevima na-mijenjena je profesionalna inačica ove usluge s većim brojem mogućnosti i uz plaćanje.

Provjera izvoraZahvaljujući pretraživačima, provjera izvora online vijesti često je brza i bezbolna, iako valja imati na umu da pretraživači ne pretražuju baš sve što se nalazi online (primjerice, klasičnim pretraživačima nije moguća pretraga tzv. „dark weba”, a vlasnici domena i portala mogu pretraživačima i zabraniti

47 https://www.copyscape.com/

indeksiranje nekih dijelova ili cjelokupne domene). Izvore možemo najjed-nostavnije provjeriti tako da u pretraživač upišemo tekst koji je specifičan za neku vijest: što je tekst specifičniji (i dulji), rezultati će biti precizniji, tj. prikazat će se samo oni rezultati koji su prenijeli vijest u cijelosti ili djelo-mično). No to će s druge strane uzrokovati izostanak drugih vijesti koje obrađuju istu temu drugačijim riječima.

Za primjer uzmimo naslov vijesti „Arapi masovno naseljavaju Vlašić” (upi-sati zajedno s navodnicima kako bismo potražili točno taj naslov) pa pogle-dajmo tko je sve o tome pisao.

Nešto dalje u popisu izvora nalazimo zanimljiv detalj.


Kako možemo vidjeti iz datuma ove vijesti, priča o Arapima koji kupuju zemlju nije od jučer, kako bismo možda pomislili pogledavši samo prve rezultate pretraživanja, već je riječ o vijesti staroj nekoliko godina (što je logično jer nisu mogli preko noći sagraditi kuće i hotel). Ono što ovdje možemo lijepo uočiti jest kako protokom vremena vijest preuzimaju drugi online izvori, neki korektno navodeći izvor, a neki predstavljajući vijest kao svoj rad. U ovom je primjeru primarno riječ o clickbait naslovu jer je osnovna informacija točna, ali je naslov bombastičan (dvadesetak kuća za odmor teško se može nazvati masovnim naseljavanjem) i budi atavi-stičke strahove lokalnog stanovništva i onog iz regije čineći tako vijest koja je dezinformacija (Arapi se masovno naseljavaju), iako je njezina osnova točna (Arapi kupuju zemljišta i grade kuće za odmor). Budući da se nove vijesti razlikuju od izvorne, u kojoj Arapi samo kupuju zemljišta, dok u novoj već postavljaju dvojezične ploče i tako zbunjuju turiste, za provjeru isti-nitosti vijesti možemo pokušati provjeriti istinitost tvrdnje o natpisima na arapskom jeziku. Idealno bi bilo osobno otići do tog sela i uvjeriti se svojim očima, no kako to nije praktično, možemo iskoristiti pretraživač i potražiti slike na zadanu temu.

Pretraživanje po slikama otkrit će nam još online mjesta koja spominju arapsku invaziju na Vlašić, ne nužno identičnu vijest: neke od njih bave se izgradnjom hotela. Pregledom fotografija želimo pronaći fotografije s lica mjesta koje nam pokazuju dvojezične ili arapske natpise, no ne pronala-zimo niti jedan. To, naravno, ne znači da ti natpisi ne postoje, već da ih pretraživači nisu indeksirali – a to nije dokaz ni za postojanje ni za nepo-stojanje navedenih natpisa.

Kako bismo dublje provjerili te navode, možemo se poslužiti Google Maps alatom za provjeru autentičnosti priloženih slika: lako je podmetnuti slike drugih mjesta kao slike lokacije jer mnogi čitatelji vjerojatno nisu osobno bili na mjestu koje se spominje u vijesti, pa neće moći uočiti prevaru. No alati poput Google Mapsa koji koristimo u web-pregledniku ili Google Earth koji koristimo kao samostalnu aplikaciju (i koji ima više mogućnosti od Google Mapsa) omogućuju relativno laku i brzu provjeru iz udobnosti vlastitog doma.

Ovo je prikaz iz zraka sela Mudrike pored Vlašića koje se spominje u vijesti. Od ključne je važnosti obratiti pozornost na sadržaj na dnu karte: iznimno važan podatak jest da imamo fotografije snimljene 15. lipnja 2019. godine, što znači da je riječ o svježim fotografijama koje nam mogu dati aktualno stanje na terenu.

Pokušajmo pronaći naseobinu koja je identična ili barem slična onoj nave-denoj kao ilustracija uz tekst.


Možemo vidjeti kako je riječ o oko osam do deset novogradnji, na cesti koja još nije asfaltirana. Pokušajmo sličnu strukturu pronaći u Google Earthu.

Ova je lokacija slična, ali svojim rasporedom baš ne odgovara situaciji s fotografije: kuće su slične, očito je riječ o nedavno završenim objektima, ali njihov broj i raspored ne odgovara. No, čini se da su to jedine nove kuće u tom mjestu. Kako biti siguran? Google Earth ima mogućnost gledanja povijesnih fotografija: u donjem lijevom kutu uočite ikonicu sata sa zele-nom strelicom i brojku: to nam govori da su na ovom području dostupne fotografije od 2005. godine do danas. pritiskom na ikonicu dobit ćemo jed-nostavno sučelje u kojem pomicanjem klizača biramo iz koje ćemo godine prikazati fotografiju.

Pomaknut ćemo klizač samo za jednu godinu, na 2018. ‒ ako je riječ o novogradnji, ona u 2018. ili 2017. godini ne bi trebala postojati. I zaista.

Na ovoj je slici vidljivo da još prije godinu dana tih kuća nije bilo. Pregledom drugih područja sela uvjerit ćemo se da većih radova osim ovoga nije bilo. Dakle, pronašli smo tu tajanstvenu enklavu masovnog naseljavanja Vlašića arapskim stanovništvom! Otkrivamo pritom dvije stvari:

· masovna migracija zapravo je desetak vikendica

· slika priložena uz vijest lažna je u smislu da ne predstavlja stvarnu situ-aciju na terenu.

Otkud onda dolazi ta slika? Google Image Search daje nam skroman, ali značajan rezultat.


Pretraživanje pomoću slike najlakše je obaviti pritiskom desne tipke mišem na sliku, gdje će se zatim u izborniku pokazati mogućnost Search Google for Image. Ako tu opciju ne vidite, možete si pomoći tako da prvo izaberete Open Image in New Tab i zatim iz novog taba (kartice) izaberete moguć-nost pretraživanje slika.

Rezultat koji dobijemo trebat ćemo malo doraditi.

Pronađena su samo četiri rezultata. Ovdje je značajno uočiti kako je riječ o dvama izvorima koji su konzervativnog i desničarskog svjetonazora, što je jedan od indikatora za lažne vijesti (kolanje vijesti u medijima koji imaju sličan svjetonazor bez obzira na to koje političke opcije bio). Ova pretraga zapravo nas vodi u slijepu ulicu: nismo saznali ništa više od onog što već nismo znali. No koja je stvarna lokacija ove fotografije? Odgovor na to pita-nje možemo nastaviti tražiti pretragom tog i ostalih značajnijih mjesta u blizini (Babanovca, primjerice) imajući planinske vrhove kao kvalitetan ori-jentir. No to nije nužno činiti: provjerom novinskog članka došli smo do dovoljno informacija da možemo zaključiti kako nije istinit, što nam je i bila početna namjera.

Provjera izvora informacija Prilikom provjere izvora informacija trebamo provjeriti tri stvari: medij, autora i reference.

Provjera medija relativno je lak posao, posebice pratimo li ciljani medij već neko vrijeme. Potrebno je uočiti moguće pristranosti koje se provlače kroz više tekstova i više autora (jer želimo ustanoviti je li riječ o pristranoj ure-đivačkoj politici medija ili osobnoj pristranosti autora) te provjeriti tko stoji iza medija. Prilikom te provjere trebamo biti oprezni: iako svaki pristojan medij ima sekciju O nama, gdje se navode osnovne informacije o tome tko radi za medij, ta informacija ne mora biti točna. Za točnu informaciju tko stoji za medija trebamo se potruditi saznati na odgovarajućim mjestima tko je u vlasničkoj strukturi medija.

Iz impresuma medija s kojeg prenosimo vijest otkrivamo kako su počeli pod imenom Eranijske kronike, a pod tim imenom nije registrirano nikakvo društvo, udruga ili tvrtka u BiH. Pokušaj prikupljanja novca kampanjom na GoGetFundingu upućuje na to da je riječ o maloj, privatnoj online inicijativi koja vjerojatno (ali bez dokaza da je doista tako!) nije financirana od treće strane.

Kako bismo saznali gdje svrstati medij, osim čitanja tekstova možemo se poslužiti i online alatom.

Ahrefs48 je aplikacija čija je prvenstvena namjena analiza konkurencije i poboljšavanje vlastitih stranica kako bi one bile vidljivije na internetu. Nama je zanimljiv alat koji pokazuje kako se neki site veže s drugima, odno-sno između kojih postoji najviše jednostrane ili dvostrane komunikacije.

Pregledom uočavamo kako je značajna količina prometa vezana uz domene pozicionirane od desnog do radikalno desnog političkog svjetonazora. Ako kvače kao patka i druži se s patkama... zaključujemo kako je riječ o kon-zervativnom, desno orijentiranom mediju koji će vrlo vjerojatno u svojim tekstovima izražavati tu pristranost. U ovom slučaju možemo zaključiti da je islamofobija mogući čimbenik utjecaja na objektivnost našeg teksta.

48 https://ahrefs.com/backlink-checker

Google nudi nekoliko osnovnih alata za pretraživanje slika: kao i u slučaju tekstualnog pretraživanja, moguće je pretraživati po vremenu kad je slika objavljena, ali i po veličini i po sličnosti. Nama je zanimljiva upravo ova slika, a ne slične, ali nas zanimaju sve njezine veličine. Naime, jedna te ista slika može se na internetu pojaviti u različitim veličinama, a česta je i praksa online izdavača da veličinu slike prilagođavaju stilu svojih stranica kako bi se ljepše vizualno uklopile. Zbog toga želimo pronaći sve veličine upravo ove slike, pa izaberimo opciju All sizes.


Za provjeru autora članka možemo koristiti mnogo sadržaja: društvene mreže, poslovne mreže, forume; praktično svako online mjesto može biti mjesto na kojem je autor ostavio neki svoj trag. Ponovit ćemo upozorenje da previše njuškanja oko nečijih privatnih detalja lako prijeđe u doxing, pa je određena suzdržanost ipak potrebna, kao i diskrecija. Informacije koje nas zanimaju strogo su vezane uz vijesti: ima li autor uočljivih naklono-sti (bias) te koliko su vjerodostojni autorovi drugi uradci (iz čega možemo zaključiti nastoji li se autor držati etičkih načela, je li mu se možda dogodila slučajna pogreška ili je riječ o osobi koja s namjerom širi dezinformacije).

U našem slučaju susrećemo par problema: autorica je predstavljena nepotpuno napisanim imenom i prezimenom, a plava ptičica koja suge-rira da ima Twitter profil49 ne vodi nikamo. To može biti jednostavan pre-vid osobe koja brine za sučelje portala (odnosno, netko je zaboravio maknuti Twitterovu ptičicu nakon što je ukinuta ta funkcionalnost), ali može biti i ostavljeno s namjerom da čitatelje zavara apelom na autoritet. Istoimena autorica također se ne pojavljuje u impresumu, iako se po broju objavljenih tekstova može zaključiti kako je riječ o više ili manje stalnom suradniku, što otvara vrata različitim interpretacijama: od toga da nije riječ o stalnom autoru pa do toga da je riječ o pseudonimu.

49 Twitter jest omiljena i često korištena društvena mreža, no nikako ne i jedina. U nekoj drugoj situaciji možda ćete trebati za autorom tragati i na drugim društvenim mrežama, a protekom vremena popularnost društvenih mreža svakako će se mijenjati; neke će nestajati, a neke nove će nastajati.

Autore čija imena nisu potpuna valja tretirati jednako kao i anonimne izvore informacija: treba sumnjati u istinitost njihovih tvrdnji. Provjeravanjem društvenih mreža i drugih online mjesta na nepotpuno autoričino ime možemo upasti u zamku „pronalaženja” krive osobe i donošenja pogrešnih zaključaka. Budući da ne možemo sa sigurnošću potvrditi identitet auto-rice, opcije pretraživanja društvenih mreža ne mogu nam biti od koristi.

Ako pak znamo gdje se neki autor pojavljuje na društvenim mrežama, pra-ćenjem njegova profila možemo dobiti širu sliku: autori vole objavljivati svoje radove na društvenim mrežama, čime dobivamo potvrdu autentič-nosti nekog objavljenog djela (i suprotno: ako osoba nigdje ne spominje autorstvo nekog djela, to je dobar razlog da posumnjamo u njegovu izvor-nost i istinitost), ali također možemo provjeriti i dubiozne situacije poput fotoreportera koji u istom danu objavljuje reportaže iz dvaju udaljenih gradova.

Jedan od izvrsnih alata za praćenje ne samo novinara ili medija, već i za praćenje trendova je TweetDeck, online aplikacija u kojoj je moguće na jednostavan način postaviti više kriterija za praćenje i paralelno ih nadzi-rati. Riječ je o servisu koji je usko vezan uz Twitter, pa valja imati na umu da su dobiveni podaci ograničeni onim što se događa na toj platformi. Njegova korisnost vezana je uz činjenicu da mnoge poznate osobe i novin-ske agencije koriste Twitter za širenje informacija, što omogućuje relativno brzu provjeru istinitosti neke nove informacije. Također, moguće je pratiti širenje informacije korištenjem hashtagova tipičnih za neku informaciju. TweetDeck nije kompliciran alat i najlakše ga je zamisliti kao više tweet razgovora podijeljenih u zasebne stupce.

U ovom slučaju vidimo nekoliko stupaca vezanih uz tipične hashtagove što ih u svojim komentarima koriste protivnici cijepljenja, zatim ispis iz Twitter liste koju pratimo te tipični hashtag tweetova vezanih uz Open Source Intelligence.


TweetDeck treba promatrati kao ploču s ispisom događanja u stvarnom vremenu, mjesto na kojem je moguće pratiti razvoj događaja (samo na Twitteru, naravno!) onako kako se odvijaju.

Dodavanje željenih kategorija vrlo je jednostavno: pritiskom na plus koji se nalazi u sredini trake na lijevoj strani dobit ćemo izbor koju vrstu poruka želimo pratiti u novom stupcu.

Punu snagu TweetDeck će otkriti pravilnim korištenjem izraza za pretra-živanje. Osim već prije nabrojanih univerzalnih izraza, TweetDeck ima još nekoliko trikova u rukavu koji će vam olakšati pretraživanje:

· filter: links – prikazuje samo tweetove u kojima se nalazi URL (poveznica na web stranicu i slično)

· filter: media – prikazuje samo tweetove u kojima se nalazi slika ili videozapis

· filter: image – prikazuje samo tweetove u kojima se nalazi slika

· filter: native_video – prikazuje samo tweetove u kojima se nalazi video

· :) – prikazuje samo pozitivne tweetove

· :(‒ pokazuje samo negativne tweetove

· ? ‒ pokazuje tweetove koji sadrže pitanje

· near: grad – prikazuje tweetove koje je spomenuo korisnik koji se nalazi u željenom gradu ili u blizini grada

· near: grad within: 10km – poput gornjeg, ali lokacija je najviše deset kilometara od grada

· min_retweets: n – prikazuje samo tweetove koji imaju barem n dijeljenja – ova opcija izuzetno je korisna za uočavanje trendova.

Alati za provjeru slikovnih zapisaProvjera slikovnih zapisa obavlja se na dva načina: pregledom zapisa na logičke pogreške i računalno potpomognutom analizom slike.

Falsificirane slike ponekad ostavljaju tragove koje programi za analizu slike neće uočiti, ali uvježbano oko hoće. Ako se glavna osoba na slici, primje-rice, odjećom razlikuje od ostalih osoba na slici jer je izvorna slika s koje je osoba ubačena snimljena u drugo godišnje doba. Jesu li sjene svih obje-kata na slici paralelne? Jesu li izvori svjetla identični? Odgovara li slika mje-sta stvarnoj lokaciji? Takve logičke pogreške ljudsko oko može zamijetiti lakše od računala. S druge strane, računalo puno bolje uočava sitne, ljud-skom oku često neprimjetne promjene koje se događaju kad se na jednu sliku lijepi sadržaj druge slike. Računalo često može otkriti takve pokušaje i grafički prikazati dijelove slike koji su potencijalno falsificirani. Praktična provjera istinitosti nekog zapisa uključuje obje metode: ručno pregledava-nje na logičke pogreške i statističku analizu pomoću računalnog programa.

Home – ovo je vaš osobni tweet stupac, u njemu se nalaze vaši tweetovi.

User – ovdje možete izabrati korisnika čije tweetove ćete pratiti

Notifications – vaše osobne obavijesti

Search – polje koje prihvaća bilo koje Twitter pretraživanje, a rezultate pri-kazuje u zasebnom stupcu

List – prikazuje poruke izabrane Twitter liste; Twitter liste su u svojoj naravi korisničke grupe, pa se u listama nalaze samo poruke članova neke grupe

Collection – prikazuje poruke izabrane kolekcije; za razliku od liste, kolek-cije su tematski izabrane poruke iz više izvora koje dijele neku zajedničku temu

Trending – teme ili hashtagovi koje Twitterovi algoritmi prepoznaju kao posebno aktivne i relevantne za korisnika ili određenu geografsku loka-ciju ‒ ovo je vrlo zanimljiv stupac gdje možete uočiti nastanak popularnog događaja

Likes – popularne poruke traženog računa

Messages – korisnikove privatne poruke

Mentions – sve poruke u kojima se spominje određeni korisnik

Followers – popis osoba koje prate korisnika


PretraživačiNajjednostavniji i zapanjujuće često jedini potreban alat za dokazivanje falsificiranja slikovnog zapisa su pretraživači (tražilice) koje koristite za pretraživanje teksta i drugih sadržaja na internetu: Google search, Bing, Yandex i, sve češće, Baidu. Za komercijalne slike izvrstan je pretraživač i TinEye. Svi oni maju zajedničko načelo rada: korisnik im pošalje sliku (koja bi idealno trebala biti očišćena od teksta i svega onog što ne pripada slici), a oni kad rezultat daju popis mjesta na kojima se nalaze slike koje su iden-tične ili (više ili manje) slične zadanoj slici. Neki pretraživači sami po sebi nude napredne opcije pretraživanja slika. Bing, primjerice, u svom pretra-živaču nudi mogućnosti izrezivanja dijela slike i pretrage samo na osnovi izrezanog dijela. Google nudi set alata sličan onom za pretraživanje teksta (željena veličina slike, licencirana prava, koliko vremenski unazad pretraži-vati itd.).

Ako se neka slika nalazi na više mjesta, to ne mora biti znak da je riječ o fotomontaži ili o krađi jer mnogi izdavači licenciraju korištenje komercijal-nih fotografija i ilustracija profesionalnih autora. No, ako ste vi autor foto-grafije ili ilustracije, ovom pretragom možete otkriti mjesta koja su „posu-dila” vaš rad i za to vam nisu platila odgovarajuću naknadu. Ako pak tražite tko je prvi stavio neku viralnu sliku na internet, pretraživači će vam omo-gućiti laku usporedbu po vremenu nastanka slike i time značajno olakšati potragu za mjestom koje ju je izvorno objavilo.

Za dobar uspjeh pretraživanja nužno je, kako smo rekli, očistiti sliku od sveg nepotrebnog. Dapače, izborom samo određenog dijela slike moguće je poboljšati (ali i pokvariti!) detekciju mjesta na kojima se slika nalazi. Iako ove stvari možete raditi ručno, toplo preporučujemo korištenje nekog od ovdje navedenih programskih rješenja jer će vam značajno pojednostavniti i ubrzati proces pretraživanja.

EkstenzijeEkstenzije web-preglednika male su aplikacije koje se ugrađuju u sam pre-glednik i tako mu poboljšavaju funkcionalnost ili čak dodaju novu. Postoji nekoliko izvrsnih ekstenzija koje nam mogu pomoći u potrazi za slikama i u provjeri njihove izvornosti.

RevEye Reverse Image SearchOvu ekstenziju možete instalirati na preglednicima Chrome50 i Firefox51, a predstavlja jednostavan alat za pretraživanje koji ne nudi nikakve napredne opcije, no kako smo već spomenuli, često je već i to dovoljno da vas usmjeri na pravi put. Korištenje je jednostavno: po instalaciji ekstenzije pozicioni-

50 https://chrome.google.com/webstore/detail/reveye-reverse-image-sear/keaaclcjhehbbapnphnmpiklalfhelgf?hl=en

51 https://addons.mozilla.org/en-US/firefox/addon/reveye-ris/

ranjem na sliku i pritiskom na desnu tipku miša dobivate mogućnost pre-traživanja te slike kroz različite pretraživače.

Izborom All search engines otvorit će se nove kartice s rezultatima pre-trage u svim pet popularnih pretraživača. Rezultate možete uspoređivati i dalje obrađivati, a moguće je i raditi pretrage na rezultate pretrage, što je smislena operacija samo za prvih par iteracija, nakon čega se korisni rezul-tati uglavnom rasplinu.

InVID Toolkit

Za razliku od prethodnika, InVID Toolkit uz podršku popularnim pretraži-vačima nudi i neke napredne opcije: automatsko pronalaženje videa i sli-kovnih prikaza na nekoj stranici te forenzičke alate i povećalo za brz ručni pregled slike.

Prikaz svih pronađenih zapisa zgodan je trik za pro-vjeru stranica s većom količinom zapisa, no ovaj alat izvrstan je zbog druge stvari: pritiskom desne tipke miša na željenoj slici dobivamo dvije opcije: uveća-nje slike i forenzičku obradu. Forenzička obrada bit će opisana u poglavlju o statističkoj analizi, a ovdje ćemo spomenuti samo povećalo.


Povećalo je koristan alat za brzo pregledavanje slike radi uočavanja sitnijih detalja. Nažalost, slike koje se podvaljuju u lažnim vijestima i dezinforma-cijama često su male veličine ili loše kvalitete kako bi se otežalo otkrivanje falsificiranih mjesta. No povećalo može biti izvrstan alat i kod drugih pro-vjera, primjerice geolokacije, kad želite pročitati sitni naziv ulice na foto-grafiji kako biste korištenjem drugih alata (Google Street View i slični) mogli provjeriti izgleda li scena tako kako je prikazano.

Statistička analiza slikeU otkrivanju lažiranih fotografija od velike pomoći mogu nam biti dostupni online alati za statističku analizu slike: oni vide ono što mi ne vidimo jer svako manipuliranje slikom ostavlja manji ili veći trag u digitalnoj reprezen-taciji slike. Drugim riječima, manipuliranje slikom načinit će promjene koje golim okom nisu vidljive, ali aplikacije koje sliku promatraju kao skup poda-taka s određenim pravilnostima i uzorcima otkrit će na kojim je mjestima slika „dorađena”.

Za primjer, analizirat ćemo jednu sliku popularnog političara koju je objavio drugi popularni političar. Zadatak ne bi trebao biti težak jer je amaterski odrađeno uređivanje fotografije jasno vidljivo. Prije nego što pogledamo što nam o ovoj slici ima reći softver za statističku analizu, već navedenom metodom provjerimo gdje se vjerojatno nalazi izvorna slika.

U korištenju ovih alata valja biti oprezan jer – očekivano – nisu savršeni. Osim što mogu dati lažno pozitivne ili lažno negativne rezultate, oni će reagirati i na slike koje su uređene iz posve ispravnih razloga u pro-cesu obrade fotografije prilikom pripreme za objavljivanje. Za ispravno interpretiranje ovih podataka potrebno je razumijevanje podataka, uvježbano oko i dosta prakse. Uz minimalno poznavanje statističke analize i malo do nimalo prakse, ovi alati mogu i dalje biti vrlo korisni, ali čitatelj prije svega treba imati na umu vlastita ograničenja u znanju i praksi kako ne bi lažno identificirao rezultat.

Popularni političar, dakle, nije autor ovog uprizorenja drugog popularnog političara, već je (vjerojatni) autor ili naručitelj Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj.

Za analizu fotografije možemo koristiti spomenuti InVID Toolkit, točnije nje-gove forenzičke mogućnosti.


Opcija Forensic nalazi se u donjem lijevom kutu, a od korisnika traži da unese URL do online sadržaja (tj. cijelu poveznicu do željene slike) ili da sliku pošalje sa svog računala. Slike ispod glavne slike vizualni su prikaz statističke obrade podataka. Svaki prikaz predstavlja drugu vrstu sta-tističke obrade podataka pronađenih u slici:

· DQ – analiza koja prikazuje razlike u kvaliteti kompresije slike; dio slike koji je montiran na drugu sliku trebao bi se jasno istaknuti bojom; u našem slučaju nema lijepljenja slike na sliku, pa je vizualizacija ravnomjerna

· JPEG Ghosts – kao i prethodna, ova analiza ovisi o različitosti kompre-sije slika koje se kombiniraju; u našem slučaju razlika u boji sugerira obradu pozadine slike, odnosno uklanjanje suvišnih detalja

· JPEG Blocking – u ovoj analizi traže se neusklađenosti u poravnanju blokova dvije različite slike: ako nisu savršeno poravnani, tipični blokovi od 8 x 8 točkica ostavit će trag oko dijela slike koji je umetnut

· ELA – slično kao i JPEG Ghosts, prikazuje razliku između originalne slike i algoritamski sažete

· MEDIAN – prikazuje razlike u količini šuma na dijelovima slike, različite slike imat će različite količine šuma; u našem slučaju vidljive su povr-šine na kojima je čišćena pozadina

· WAVELET – slično kao i MEDIAN, prikazuje različitosti šuma: umetnuti dijelovi slike mogu imati drugačiji šum, koji se ovom metodom prika-zuje kao kontrastna površina drugačije boje

· CAGI/Inversed – slično metodi JPEG Blocking, ova metoda provjerava anomalije u poravnanju 8 x 8 bloka; u našem slučaju postoji indikaciju da nos možda nije tako dugačak kao na slici.

Kako možemo vidjeti iz priložene analize, čak i kad je (čitatelju) posve očito da je riječ o preuređenoj slici, metode statističke analize ne moraju dati rezultate koji nedvojbeno navode na zaključak kako je riječ o krivotvorini. U našem slučaju na osnovi rezultata statističke analize pouzdano možemo zaključiti samo da je manipulirano pozadinom, dok za neuobičajenu duljinu nosa nemamo statistički jako uporište.

Jedan od razloga zašto je to tako jest i relativno mala veličina slike.

Uvijek je dobro informaciju provjeriti na više mjesta, pa sliku popular-nog političara možemo provući kroz drugu online aplikaciju za statističku obradu slike: Forensically52. Slična je prethodnoj, ali sadrži jednu zgodnu vizualizaciju: Clone Detection prikazuje mjesta na slici koja su iznadpro-sječno slična jedna drugima, što može indicirati uporabu tzv. alata za

52 https://29a.ch/photo-forensics/

kloniranje, odnosno kopiranje jednog dijela slike na drugo mjesto na slici. Rezultat obrade je prikaz koji jasno pokazuje kako nos nije pravi.

Crte povezuju mjesta koja su statistički vrlo slična bojom i rasporedom točkica. Ovisno kako podesite alat, prikazat će više ili manje sličnih mjesta. U ovom slučaju velike površine na nosu otkrivaju mjesta koja su „peglana”. Clone Detection dobar je alat za provjeru slika koje su retuširane, a nisu kompozit dviju ili više fotografija.

Osim ove, vizualizacija Noise Analysis također nam jasno otkriva kako nasus magnus nije stvaran.

Uočit ćete kako je raspored šuma tipičnog za kožu lica čudnovato odsu-tan na nosu. Alat kojim je nos izvučen stvara relativno jednoliku teksturu. Također, uočite razliku u boji pozadines lijeve i s desne strane slike.

Na ovom relativno jednostavnom i lako uočljivom primjeru vidi se načelo uporabe alata za statističku obradu slike. Vidljivo je i da je riječ o ne baš trivijalnom postupku koji lako može uzrokovati propust ili navesti na pogre-šan zaključak. Savjetuje se proučavanje materije i vježbanje.

MetapodaciMetapodaci su podaci koje o snimljenoj fotografiji (ili o ilustraciji ili nekom drugom grafičkom radu) u samu datoteku sprema fotografski aparat ili aplikacija kojom je fotografija (ili što drugo) nastala. U slučaju fotografije to se zove EXIF data i tamo se, ovisno o kameri i softveru, nalazi više ili manje tehničkih podataka o fotografiji: njezina razlučivost, duljina ekspo-zicije, otvor blende, a često i nama vrlo zanimljivi podaci: datum i vrijeme nastanka fotografije, pa čak i zemljopisna širina i dužina na kojoj se kamera nalazila u trenutku okidanja fotografije.

U slučaju drugih radova softver može zapisati podatke poput izvorne veli-čine slike, vrste i verzije softvera u kojem je slika nastala, podatka o bojama i sl. Iako su često ti podaci nebitni, ono što nam ne treba promaći su situ-acije u kojima se u metapodacima pojavljuju metapodaci koje je ostavio softver za obradu slike (Photoshop ili slični). To nije indikacija falsificira-nja (mnogi fotografi dorađuju fotografije izrezivanjem, prilagođavanjem


kontrasta i drugim radnjama u takvom softveru), ali pokazuje da ono što gledamo nije izvorna, već na neki način dorađena slika – što može biti i falsificiranje.

EXIF i druge metapodatke ne moramo uvijek dobiti uz slike objavljene na internetu: autor je mogao „počistiti” fotografiju od metapodataka, što je pri-lično čest slučaj. No, zaviriti u metapodatke ponekad se jako isplati. InVID u svojim forenzičkim alatima ima mogućnost prikazivanja metapodataka, a iz njih se da štošta doznati.

Slika je, dakle, nastala 2008. godine otprilike u pola pet popodne, a modifi-cirana je prvog studenog u devet navečer. Ovi podaci bit će nam važni ako pronađemo drugi vrlo zgodan podatak: gdje je snimljena fotografija?

Ovdje saznajemo koji je model fotoaparata iskorišten za izradu ove foto-grafije: Nikon Coolpix P6000. Ovakav podatak može nam biti dragocjen ako, primjerice, znamo da netko tko je naveden kao autor fotografije koristi Canonove fotoaparate, a nikad Nikonove (tehnotaština česta je pojava u profesionalnih fotografa), što bi ukazalo na mogućnost da navedeni ipak nije autor te fotografije. U ovim podacima nalaze se, iako na ovoj slici to nije vidljivo, i datum i vrijeme kad je fotografija nastala te kad je mijenjana (vjerojatno obrađena od strane autora).

Date Time Original 2008:10:22 16:29:49

Modify Date 2008:11:01 21:15:07

U ovom slučaju imamo i točnu poziciju fotografa u vrijeme fotografiranja. Odaberemo li View GPS location, otvorit će nam se nova kartica s preci-zno označenim mjestom na Google Mapsu na kojem je fotografija učinjena. Korištenjem mogućnosti Google Street View možemo se postaviti blizu te lokacije ili možda čak i na nju te ono što vidimo usporediti s fotografijom. Korištenjem alata kao što je Suncalc.org možete provjeriti odgovaraju li sjene na slici sjenama koje su tog dana u to vrijeme zbilja bacali objekti s fotografije.

Važno upozorenje!

EXIF i drugi metapodaci nisu baš ničim zaštićeni od manipuliranja. Zahvaljujući činjenici da su ti metapodaci najčešće lako čitljivi i baš ničim zaštićeni, osoba koja stvara lažiranu fotografiju može izmijeniti metapo-datke na bilo koji način: obrisati ih, dodati nove, promijeniti postojeće itd. Zbog toga baš uvijek morate biti skeptični prema tim podacima: oni će često biti ispravni, ali nemate mogućnosti u to biti sigurni, posebice ako već sumnjate na dezinformaciju. Falsifikator je možda metapodatke prila-godio novoj situaciji ili ih je suptilno promijenio kako bi vas naveo na pogre-šan trag.


Alati za provjeru videozapisaVideozapise moguće je mijenjati na nekoliko načina, a ovisno o izabranoj metodi bit će lakše ili teže otkriti izmjene. Videozapisi načinjeni ubaciva-njem osobe snimljene pred zelenim ili plavim zaslonom teško su uočljivi53: video – i filmska produkcija već dugi niz godina koriste taj trik za umetanje pozadine iza spikera ili glumaca. Dobro montiranom radu teško će se pro-naći mana ako ne znate što točno gledati, no isplati se provjeriti:

· jesu li sve sjene poravnane u istom smjeru

· je li boja svjetlosti ista na svim objektima scene (sunce i reflektori materijalima daju različite boje)

· odgovara li odjeća osobe vremenskim uvjetima na snimci ili dobu godine

· pojavljuju li se anomalije ako osoba nosi dio odjeće koji je boje pozadine

· pojavljuju li se anomalije oko finih detalja poput kose

· kako se ponašaju refleksije na staklenim površinama – vidi li se odraz osobe, pojavljuju li se anomalije prilikom promjena kuta kamere

· nedostaje li osjećaj dubine na sceni, što je posebice vidljivo kad se pomiče kamera.

Tehnologija montiranja scena toliko je usavršena da je profesionalno odra-đen rad gotovo istovjetan stvarnom životu, posebice kad je riječ o brzim scenama koje gledatelju ne daju dovoljno vremena da ih detaljno promotri.

Niskobudžetni i amaterski videozapisi obično lošije uklapaju zaslon, pa su i artefakti primjetniji. Posve amaterski radovi ne koriste niti to, već grubom silom režu dio videozapisa i lijepe ga bez puno obrade na drugi videozapis. Ovakve je krivotvorine često jednostavno otkriti već i površnom analizom: anomalije se pojavljuju kod rubova objekta koji je ubačen u scenu. Kao i kod lažiranih fotografija, lažirane amaterske videozapise često karakteri-zira loša kvaliteta slike, kojom se nastoji prikriti falsificiranje.

Pretraživači

Pretraživanje videozapisa u suštini se značajno ne razlikuje od potrage za slikovnim zapisima: sva popularna mjesta koja skupljaju videozapise (YouTube, Vimeo, Vine, LiveLeak54 itd.) imaju i svoje male pretraživače. Pretraživanje možete obaviti i svojim omiljenim pretraživačima interneta.

Prvi korak u otkrivanju istinitosti videozapisa svakako treba biti provjera

53 http://bit.ly/grinskrin54 LiveLeak je izvrsno mjesto za pronalaženje videozapisa o aktualnim događanjima, posebice

ako su nesreće i katastrofe u pitanju; vrlo često tamo će se pronaći i videozapisi vrlo uznemirujućeg sadržaja, pa se oprez vrlo toplo preporučuje!

postoji li na internetu više kopija, na osnovi kojih možemo – slično slikama – otkriti dodatne informacije o radu. Posve očekivano, pretraživači zami-šljeni za pretraživanje prvenstveno teksta ne snalaze se najbolje s videoza-pisima, no postoji nekoliko trikova kojima si možete olakšati život:

· umjesto po nazivu videa pokušajte pretraživati po oznaci (tagu) ili ključ-noj riječi jer pretraživači lijepo indeksiraju tu vrstu podataka

· pretraživači imaju podskup mogućnosti i izraza koji olakšava pretra-živanje videozapisa: Google Video omogućuje pretraživanje po dužini videozapisa i izvoru, kao i uobičajeno pretraživanje u određenom peri-odu; YouTube pretraživanje ima filtar koji daje slične i malo bogatije mogućnosti

· spremite fotografiju bitne scene (jedne ili više njih) iz videa na računalo i zatim je „podvalite” pretraživaču kao potragu za slikom.

Osim uobičajenih pretraživača na koje smo navikli (ovdje ne smijemo zabo-raviti vrlo kvalitetan Yahoo Video Search55) isplati se baciti oko na manje poznate pretraživače kao što su Metatube56, koji nudi zanimljive kolekcije videa poput Trending on Twitter, kvalitetom zaostaje za poznatijim pretra-živačima, a kao i LiveLeaks ne suzdržava se od uznemirujućih sadržaja.

55 https://video.search.yahoo.com/56 https://www.metatube.com/en/


Ekstenzije

Za analizu videozapisa ponovo možemo koristiti ekstenziju InVID jer ona može obrađivati i videozapise, na način sličan analizi fotografije: iz zapri-mljenog videa izvlači pojedinačne scene, koje zatim obrađuje kao slike. Korisnik dobiva niz isječaka iz zadanog videa koje zatim po volji može pre-gledavati na način već opisan u poglavlju o statističkoj analizi slike.

Online alati Izbor online alata za uređivanje videoradova očekivano je siromašan: obrada videa zahtijevan je posao koji puno bolje odrađuju aplikacije na računalu negoli to mogu činiti online alati. Sve je jednostavnije odraditi kori-štenjem aplikacije za računalo, no i online alati mogu pomoći za osnovne potrebe, poput pregleda videa sličicu po sličicu. Ovdje navedeni alati imaju i besplatnu opciju koja je ograničenih mogućnosti, ali daje osnovnu moguć-nost pregleda videa sličicu po sličicu.

Pregledom sličicu po sličicu moguće je uloviti nelogičnosti koje bi stan-dardnim pregledom pobjegle oku promatrača, poput pogrešne ili sjene koja neostaje, predmeta koji se pojavljuju ili nestaju, trzanja koje nastaje izbacivanjem dijelova videa i slično. Kao dobar primjer za vježbu možemo pregledati video orla koji hvata bebu (potvrđena montaža57): https://www.youtube.com/watch?v=Xb0P5t5NQWM

Izvrsna i manje poznata mogućnost YouTube videa jest ručno pretraživanje vremenske crte, što neki drugi servisi nemaju, pa je njihove videozapise potrebno pregledati u nekoj drugoj aplikaciji. Za kretanje po vremenskoj crti YouTube videa potrebno je zaustaviti prikaz videa, a potom se moguće strelicama lijevo i desno pomicati se po videu u razmacima od pet sekundi, dok je tipkama „,” i „.” moguće pomicanje sličicu po sličicu. Tipkama „j” i „l” pomičete se po deset sekundi.

Uočite kako se oko desete sekunde videa naglo pojavljuje sjena orla koje dotad nije bilo, a koja se morala vidjeti na travi.

Popularni servis Vimeo također nudi fino pomicanje na vremenskoj crti: strelicama se pomičete po jednu sekundu videa, dok je za sličicu po sličicu potrebno pritom držati pritisnutu tipku Shift.

Clipchamp58 je alat koji služi izradi videoradova, ali dobro će poslužiti i za pregledavanje videa i vađenje sličica. Osim kretanja strelicama kroz video, moguće je i pozicioniranje mišem na izabrano vrijeme ili sličicu.

57 http://bit.ly/eaglekid58 https://clipchamp.com/en/video-editor

Prikazane sličice možete pretraživati na popularnim pretraživačima, ali ih možete izdvojiti i zasebno analizirati kao slike koristeći povećalo ili foren-zičke alate.

U ovom slučaju analiza isječka videa u alatima WAVELET i CAGI-Inversed pokazuje snažan signal na licu (WAVELET) odnosno podbratku (CAGI-I), što nas upućuje na to da je izgled osobe mijenjan.


Veed.io59 osim mogućnosti pomicanja po vremenskoj skali im i mogućnost promjene parametara slike (boja, kontrast, zasićenje, blenda), kao i efekte koji mogu biti korisni (poput crno-bijelog prikaza).

Alati za provjeru zvučnih zapisaI zvučnim zapisima moguće je provjeravati ispravnost jer se „dorađiva-njem” audiozapisa mogu ostaviti tragovi. No, kao i u slučaju lažiranja vi-deozapisa, lažiranje odrađeno u specijaliziranim studijima bit će vrlo teško, ako ne i nemoguće otkriti, dok je lošije i amaterske uratke često moguće detektirati. Dodatnu poteškoću u provjeri audiozapisa donosi činjenica da se osoba koja provjerava zapis mora snažno osloniti na vlastiti sluh, a on se jako razlikuje od osobe do osobe te ovisi o životnoj dobi. Iako je sluh moguće u određenoj mjeri uvježbati, činjenica je da je audiozapise najte-že provjeravati. Srećom po ciljanu čitateljsku populaciju, krivotvorenja koja nas zanimaju odnose se puno više na tekst i sliku nego na zvučni zapis.

Pa ipak, ponekad ćete vjerojatno poželjeti provjeriti je li autentičan neki audiozapis ili zvuk koji dolazi uz video. Bez visokosofisticirane opreme i intenzivnog treninga možete oslušnuti zapis na ove stvari:

· nagli prekidi koji nastaju u procesu uređivanja i smanjenja obujma veće količine snimljenoga materijala mogu se čuti, ali ne znače nužno kri-votvorinu: možda je novinar jednostavno izrezao dio razgovora koji je manje važan

· razlike u šumu između dijelova zapisa sugeriraju da je zapis lijepljen od više zapisa koji su se snimljeni na različitim mjestima i u različito vrijeme; ako sadržaj zvučnog zapisa sugerira kako je riječ o događaju u cjelovitom vremenu (tj. nešto što se dogodilo bez prekida), razlike u šumu ukazuju na to da je u zvučni zapis ubačeno nešto što tom zapisu izvorno ne pripada

59 https://www.veed.io/

· razlike u boji glasa govornika također sugeriraju lijepljenje dijelova jed-nog zvučnog zapisa na drugi: boja glasa osobe obično se ne mijenja tijekom kratkog razdoblja (izuzevši emocionalno nabijene trenutke)

· ako glas ne odgovara osobi, postoji mogućnost (ali to ne mora uvijek biti slučaj) da netko oponaša tu osobu ‒ ovaj dojam vrlo je subjektivan i treba ga oprezno uzeti u obzir.

Ne trebamo zaboraviti provjeriti postoje li druge, neovisne kopije tog zvuč-nog zapisa koje je moguće preslušati i njihov sadržaj usporediti sa sadr-žajem zapisa koji provjeravamo. Neki servisi nude mogućnost prikazivanja titla ispod slike, što je zgodno jer YouTube koristi algoritam OUIJA koji kod falsificiranih zapisa ponekad napiše u titlu ono što je osoba izvorno rekla, iako se čuje druga (umetnuta) riječ.

Najzad, korištenjem programa za uređivanje zvuka moguće je i vizualno pregledati zvučni zapis, pri čemu se može uočiti razlika u glasnoći dijelova zapisa, pozadinske buke, u brzini izgovora i slično.

Osim tih tehničkih karakteristika, korisno je fokusirati se i na sam izričaj: koristi li osoba naglasak koji inače koristi, koristi li fraze i kolokvijalizme koje često koristi, strukturira li rečenice na konzistentan način, koristi li iste poštapalice, isti ritam govora…

Budite posebno oprezni prilikom provjeravanja zvučnog zapisa, zbog gore navedenih problema: vrlo lako je dobiti lažno pozitivan ili lažno negativan rezultat. Zapis trebate smatrati lažnim samo ako uspijete primijetiti vrlo jasne dokaze kako je riječ o falsifikatu.

Pretraživači (tražilice)Ako se namjeravate baviti provjerom zvučnog zapisa, najvjerojatnije vam je on već dostupan. Čemu onda pretraživači? Prije svega, da biste provjerili postoji li negdje drugdje kopija zvučnog zapisa pod istim imenom: uspo-ređivanjem veličine datoteke i MD5 hasha60 možete odrediti identičnost zvučnih zapisa.

Postoje li dva ili više zvučnih zapisa koji nose isti naziv, ali su različite dužine, to može značiti dvije stvari:

· netko je uklanjao tišinu, reklame ili uvodnu / završnu špicu na početku ili na kraju zapisa

· netko je uklanjao ili mijenjao sadržaj zvučnog zapisa.

60 MD5 hash jest vrsta kontrolnog broja i uvijek će biti identičan ako su datoteke identične, ali će biti vrlo različit ako je jedna od datoteka imalo mijenjana. Dobar online alat za tu namjenu možete pronaći na https://emn178.github.io/online-tools/md5_checksum.html


Osim standardnih pretraživača kojim možete pretraživati po nazivu dato-teke ili ključnim riječima, valja izdvojiti Audioburst kojim možete na ključne riječi pretraživati velik broj podcasta i online radijskih stanica, isključivo engleskog govornog područja.

Online alatiŽelite li se ozbiljno pozabaviti analizom zvučnog zapisa, jedino ispravno rješenje je koristiti aplikaciju za računalo jer online alati nažalost imaju vrlo ograničenu funkcionalnost. Izvrsna i besplatna aplikacija za računalo je Audacity61; a od online alata za vrlo jednostavne analize ima smisla koristiti dva alata, TwistedWave i WASP.

TwistedWave62

Ovoj aplikaciji možete poslati zvučnu datoteku, a ona će vam na to dati gra-fički prikaz zvuka koji možete pregledati u cijelosti ili u segmentu te izvesti osnovne manipulacije: pojačavanje zvuka, normalizaciju, promjenu visine tona i brzine reprodukcije.

61 https://www.audacityteam.org/62 https://twistedwave.com/online

WASP63

Ova aplikacija nema alate za uređivanje zvučnog zapisa, ali prikazuje infor-macije koje TwistedWave ne pokazuje: Frequency Waterfall (spektrogram) i Fundamental Frequency.

Uporaba ovih jednostavnih online alata može biti korisna za uočavanje grubih previda u montaži zvučnog zapisa i to je otprilike sve što od njih trebate oče-kivati. Ponavljamo, čuvajte se lažno pozitivnih i lažno negativnih zaključaka.

Druge univerzalno korisne aplikacije

Google EarthGoogle Earth već smo upoznali kao vrlo korisnog pomagača, praktično „našeg čovjeka na terenu”. Zahvaljujući njemu u mogućnosti smo mnoga mjesta promotriti ne samo iz zraka, već i kao da se fizički tamo nalazimo. Naravno, scena koja se odigrava na nekoj fotografiji ne mora u potpunosti odgovarati sceni koju vidimo kroz ovaj alat jer se njime nije moguće posta-viti na svako mjesto: ograničeni smo na javno dostupne površine, najčešće ceste u razmacima od otprilike desetak metara. No čak i u tako ograniča-vajućim uvjetima ovaj servis može nam pružiti niz dodatnih informacija o sceni koje nisu vidljive na fotografiji. Ponajprije, ostatak scene jer fotografija obično prikaže samo manji dio okoliša. Pregledom ostatka scene možemo steći bogatiji uvid u scenu, što se može odraziti na razumijevanje nekog događaja. Primjerice, u slučaju nesretnog pregaženog radnika s početka teksta možemo otkriti da je gradilište takvo da je radnik morao presjeći put vozilu jer se drugdje nije mogao kretati. Time odjednom otkrivamo i

63 https://www.speechandhearing.net/laboratory/wasp/

A L AT I Z A P R OVJ E R U AU T E N T I Č N O S T I O N L I N E V I J E S T I I M U LT I M E D I JA L N I H S A D R Ž A JA 9190

potencijalnu (a u tekstu nigdje spomenutu) odgovornost izvođača radova zbog neadekvatnih sigurnosnih uvjeta na gradilištu.

Također možemo otkriti i što se nalazi u blizini scene, što također može biti indikativno: trgovine, tvornice, javne površine, škole itd. Objekti koji mogu igrati određenu ulogu u događaju, a novinaru su promakli ili ih je prešutio.

Mogućnost mjerenja udaljenosti izvrstan je alat za provjeru navoda o vre-menu i brzini kretanja osobe u vijesti. Ako se, primjerice, tuča dviju grupa navijača dogodila na dvama mjestima u kratkom vremenskom razmaku, a vi mjerenjem otkrijete da bi malo tko mogao dotrčati od jednog do drugog mjesta u vremenu navedenom u vijesti, to je dobar razlog da posumnjate u točnost informacije.

Najzad, nikad nemojte zaboraviti mogućnost povijesnog pregleda slike i, naravno, uvijek provjerite koliko su svježe karte što ih Google Earth nudi: moguće je da je između vremena kad je nastala prikazana karta i događaja prošlo dovoljno vremena da se mjesto značajno promijeni: nastanu nove zgrade, sruše se stare, naraste raslinje itd.

Wolfram Alpha

Wolfram Alpha posebna je vrsta pretraživača: za razliku od klasičnih pretra-živača na koje smo navikli, Wolfram Alpha znanstvena je tražilica koja sadrži veliku količinu znanstvenih i statističkih podataka. Moguće je pretraživati ko-rištenjem upita pisanih standardnim engleskim jezikom ili pak matematičkim izrazima. U našem slučaju od interesa su statistički podaci što ih ovaj proi-zvod sadrži, do kojih možemo doprijeti na relativno jednostavan način.

Primjerice, jedan od popularnijih trikova jest istraživanje vremenske pro-gnoze za određeno mjestu na određeni datum: u pretraživač upišite, reci-mo, „weather in Zagreb on 1.2.2000.” i kao rezultat dobit ćete cjelovit sta-tistički prikaz vremenskih prilika u gradu Zagrebu za taj dan.

Vrlo zgodno ako želite usporediti vrijeme na fotografiji s vremenom koje je za tu lokaciju i taj dan zabilježila lokalna mjerna postaja, no nemojte se u ovo posve pouzdati: brze i kratkotrajne vremenske (ne)prilike poput ljetnog pljuska na mikrolokaciji možda nisu ostale zabilježene.

Ovaj softver možda najspektakularnije rezultate postiže u statističkim pre-traživanjima, primjerice povijesnih kretanja cijena struje.

Točnost ovih podataka ovisna je o točnosti i ažurnosti trećih strana od ko-jih se preuzimaju podaci: uvijek je mudro podatak provjeriti s lokalnim dr-žavnim statističkim uredom. No, općenito govoreći, ovim alatom možete skupiti raznorazne socioekonomske pokazatelje i na jednostavan ih način uspoređivati s, primjerice, zemljama u okruženju.

Ne zaboravite da je ovaj pretraživač ovisan o trećim stranama za dobar dio svojih statističkih podataka. U praksi to znači da će dio podataka dostupan pretraživaču biti zastario, a nekih uopće neće biti. To će svakako utjecati na, raspoloživost najsvježijih podataka, no ako se servis može pouzdati u strane izvore podataka, rezultati ne bi trebali izostati; primjerice, želimo li saznati koliku čitanost imaju neki domaći tradicionalni mediji u odnosu na moderne, Wolfram Alpha može prikazati popularnost na osnovi rezultata koje daje servis Alexa.


Ovi podaci najvjerojatnije neće biti posve usklađeni sa službenim podaci-ma izdavača, no i takvi mogu prikazati odnos snaga i relativnu popularnost medija.

Isplati se uložiti malo truda u savladavanje64 ovog pretraživača jer može brzo dati relevantne statističke podatke za mnoštvo različitih stvari. Ovo je, naravno, samo vrh ledenog brijega ovog moćnog alata, no već ovih par trikova mogu vam pomoći u analizi neke vijesti.

ShadowCalculatorOvaj jednostavan alat65 može biti izvrsno pomagalo u situacijama kad imamo preciznu informaciju o vremenu događaja: njime možete odrediti točnu prividnu poziciju Sunca na bilo kojem mjestu na Zemlji u točno odre-đeno vrijeme, a samim time i smjer te duljinu sjene. Na osnovi tog podatka možete usporediti fotografiju s očekivanim smjerom i duljinom sjene. Pritom trebate imati na umu da točno vrijeme događaja ne mora nužno biti ono koje je u vijesti navedeno (pa ni ono koje je navedeno u EXIF podacima fotografije: iako je to vrijeme obično vrlo precizno, u načelu ne smijemo slijepo vjerovati EXIF podacima).

64 https://www.wolframalpha.com/tour/65 http://bit.ly/shadowcalc

Uporaba ovog alata vrlo je jednostavna: postavite se na zemljopisnu loka-ciju koja vas zanima, zumirate na željeni nivo te ocrtate poznati objekt, što će prikazati shemu pružanja sjene tog objekta; pomicanjem sunca na desnoj strani mijenjate prikaz sjene ovisno o postavljenom vremenu. Unesete li visinu promatranog objekta, program će izračunati i duljinu sjene, što može biti korisno u procjenjivanju udaljenosti objekata na sceni.

Nedostatak ovog alata jasan je: ako je na fotografiji dan tmuran i nema sjene, ili su one difuzne, ovaj alat neće biti od velike koristi.

Nove tehnologije krivotvorenja

DeepfakeDeepfake tehnologija postala je intrigantna prijetnja svojim obećanjem da će stvarati filmove u kojima bilo tko govori bilo što. To zbilja zvuči prilično za-strašujuće, no kao i drugi načini stvaranja dezinformacija, nije neprobojan.

Klasični načini širenja dezinformacija stvaraju daleko veću štetu nego sav (politički) deepfake koji je do sad stvoren. Fundamentalno, deepfake će vjerojatno ostati tehnologija korisna za osvetnički porno ili za

maltretiranje tinejdžera jer će politika pronaći načina da se osigura protiv toga. Primjerice, jednostavno je odbaciti bilo koju izjavu ili snimku koja nije nastala javnom konferencijom za novinare, na javnom skupu ili na službe-nom profilu političara. Iako će takav deepfake uvijek ostaviti neku manju štetu (jer će uvijek biti ljudi sklonih tome povjerovati), preciznom kontro-lom što jest službeni snimak a što nije političari mogu svoj imidž držati u

PR I R U Č N I K Z A PR OVJ ER U I N F O R M AC I JA IZ M ED I JA 9594

postavljenim okvirima. Isto načelo omogućuje im i da nešto što je istinito, a nije im po volji (i nije prošlo službenim kanalima) proglase lažnjakom i tako sami pokrenu fake news spin koji ide u njihovu korist.

Što se same deepfake tehnologije tiče, njezino je načelo rada jednostav-no: potrebno je skupiti što je moguće više fotografija žrtve iz svih kutova i zatim izabrati već postojeći video na kojem se nalazi osoba koja je konsti-tucijom i licem slična žrtvi. Ti podaci ubace se u računalo (koje može biti i obično kućno računalo s malo jačom grafičkom karticom) koje zatim „lijepi” facijalne karakteristike žrtve na lice osobe u videu. Tehnologija trenutno ima nekoliko problema: potrebno je skupiti veći broj fotografija žrtve (iako postoje algoritmi koji mogu iskoristiti samo nekoliko fotografija) i potrebno je određeno vrijeme za procesiranje filma (na kućnim računalima i po tje-dan ili dva, iako je u načelu već oko 24 sata dovoljno za deepfake. Kako je ri-ječ o neuronskim mrežama koje imaju svoj feedback mehanizam koji može uključivati i ljudskog operatera, najbolje rezultate postižu renderi u kojima ljudski operater izabire najbolje radove i vraća ih u sustav na dorađivanje.

Izrada deepfake filmića zahtijeva dosta procesorske snage i što je razlu-čivost filma bolja potrebno je više vremena za procesiranje. Zbog toga su najčešće deepfake filmovi i zezancije što ih rade veseljaci u kućnoj radino-sti niske razlučivosti. Time je moguće prikriti detalje koji otkrivaju da je riječ o falsificiranom filmu jer se u općoj lošoj kvaliteti slike oni teže uočavaju. Napraviti dobar deepfake nije nemoguća misija čak ni u kućnoj radinosti, uz dovoljno snažno računalo i dovoljno znanja za profesionalnu obradu i retu-širanje videomaterijala. „Veliki igrači” razlikuju se samo po tome što imaju na raspolaganju bolji hardver i tim ljudi koji rade na dorađivanju videa kako bi uklonili nedosljednosti. Između tog postupka i CGI efekata koji na filmsko platno dovode pokojne glumce nema neke velike razlike. Tehnologija je i prije postojala, a sad je samo demokratizirana i njom se može baviti zbilja svatko.

Najpoznatija aplikacija je FakeApp, javno je dostupna, iako posve sigur-no nije jedina. Radi na bilo kojem Windows računalu s jačom grafičkom karticom i većom količinom diskovnog prostora. Rezultati rada ove apli-kacije uglavnom su lako prepoznatljivi jer nedostaje ručni dio retuširanja videozapisa kako bi se uklonili artefakti, ali ponekad na prvu loptu mogu djelovati uvjerljivo. Velika šansa deepfake videa je u situacijama kad se taj video prikaže samo jednom ili vrlo malo puta, nakratko i bez mogućnosti naknadnog pregledavanja sadržaja ili njegova snimanja. Ako video nije baš uočljivo lažiran, lako će proći kao stvaran jer ljudski mozak ne pamti detalje već širu sliku, a ako nema načina da se video naknadno pregleda ‒ šanse da fake postane news dramatično rastu.

Detektiranje deepfake videa zasad je još uvijek u domeni ljudskih očiju: najčešći radovi su amaterski, pa nije teško prepoznati da je nešto nalije-pljeno preko nečeg drugog. Za kvalitetnije radove potrebno je pažljivo gle-dati i analizirati frame-by-frame, a u budućnosti će prva linija obrane od deepfake videa napravljenog algoritmom umjetne inteligencije vjerojatno

biti algoritam druge umjetne inteligencije koji će prepoznavati lažnjake. Snaženjem hardvera i algoritama neminovno ćemo doći u situaciju da će lažnjake biti vrlo teško, možda i nemoguće otkriti samo golim okom, pa ćemo se uvelike trebati osloniti na računalnu pomoć.

Izvrstan primjer je kolekcija „Nine deepfake examples that terrified the in-ternet„66, gdje se na nekim videima sasvim lako može uočiti da nešto nije u redu (Trumpova fuzzy kosa, primjerice), ali imamo i dva izvrsna primjera: video Alija Bonga koji nama izgleda autentično, a za koji neki smatraju da je deepfake jer se predsjednik Gabona nije pokazivao u javnosti, te fantastič-na priča o Daliju, kojeg su „oživjeli”, rekli bismo bih ipak više CGI tehnikom nego jednostavnim deepfakeanjem u kućnoj radinosti. No pokazuje što je sve moguće izvesti ako o nekome imate dovoljno podataka.

ZAKLJUČAK

Lažne vijesti i dezinformacije češće su nego ikad. Zahvaljujući internetu, postalo ih je vrlo jeftino stvoriti i jednako jeftino raširiti. Neobična učinkovi-tost online dezinformacija razlog je da na njih obratimo pozornost i pružimo im aktivan otpor. Taj otpor neće doći kroz institucije sustava, već je posve individualan: na osobi koja prima neku informaciju jest da ju prihvati kritički i o njoj stvori informiran zaključak, čak i po cijenu toga da mu se istina ne svidi. Zato je iznimno važno stvoriti naviku kritičkog promišljanja i ne odu-stati od cjeloživotnog obrazovanja. Kombinacija kritičkoga promišljanja i poznavanja barem osnova materije moćno je cjepivo protiv dezinformacija.

Ovaj priručnik tek je početak, napisan zato da zainteresiranima odškrine vrata. Na svakom je čitatelju da, ovisno o svojim željama, volji i slobod-nom vremenu, napreduje određenim tempom. Iako ne možemo reći da je sposobnost uočavanja lažnih vijesti od životne važnosti za pojedinca, ona dugoročno vjerojatno jest važna za dobrobit ne samo pojedinca, već i društva. Baš kao i u slučaju pojedinca, društvo otporno na dezinformacije, u posjedu mnogih znanja i sa sklonošću kritičkom promišljanju jest društvo kojim nije jednostavno manipulirati.

66 http://bit.ly/9deepfake


KORISNE POVEZNICE

https://tweetdeck.twitter.com/

https://github.com/jivoi/awesome-osint?#-image-search

https://eavi.eu/beyond-fake-news-10-types-misleading-info/

https://www.newsguardtech.com/

https://credder.com/

https://medium.com/muthoni-wanyoike/fake-news-12-tools-for-sifting-the-truth-3d66ecad203f

https://www.cjr.org/tow_center_reports/guide-to-osint-and-hostile-communities.php

https://github.com/sumeetkr/AwesomeFakeNews

https://radoslav.org/fake/

Za strpljive i sistematične Ako ste došli do ove stranice, čestitamo! Vjerojatno ste pažljivo pročitali cijeli priručnik.

Pritom ste vjerojatno našli na par mjesta koja se ne čine O. K. To je zato što ona to nisu: osim nehotičnih, u priručnik je ubačeno i nekoliko namjernih pogreški, pa ako ovo čitate, vjerojatno ste ih uočili.

Na šestoj stranici netočno je naveden izvor serije retuširanih fotografija Staljina sa suradnicima; pravi izvor je http://www.warsztatywzlodziejewie.pl/czytelnia/wielkie-klamstwo/attachment/1926-1936-1948-1949-2.

Na sedamnaestoj stranici netočno je naveden naziv koronavirusa kao COVID-19: riječ je o nazivu oboljenja koje taj virus izaziva, a pravi naziv virusa je SARS-CoV-2. Kako možemo vidjeti na fotografiji, ovo može zbuniti i profesionalce. U ovom slučaju informacija, iako dijelom netočna, ne dovodi čitatelja u zabludu jer identificiranjem naziva bolesti posredno identificira i uzročnika. Autor priručnika nema informaciju da je nezgrapni prijevod na engleski jezik zaista posljedica korištenja Google Translate usluge.

Na dvadeset prvoj stranici prikazana je statistička analiza osobe koja je to učinila za svoj račun i stavila na svoj Facebook status. Takvim analizama ne smijete vjerovati jer mogu biti pogrešno načinjene ili falsificirane. Jedini ispravni način bio bi pronaći neku službenu statistiku ili osobno učiniti sta-tističku analizu vodeći se pravilima koja je navela ta osoba.

Na dvadeset prvoj stranici sve tri vijesti su stvarne.

Na stranici trideset pet među problematične stereotipe uvršteni su i online ratnici (SJW ‒ social justice warrior). Iako je taj naziv asociran uz osobe koje online ratuju protiv percipiranih društvenih nejednakosti, dok u biti traže samo osobnu gratifikaciju, promocija naprednih društvenih prava i zaštita društvenih i ekonomskih interesa cjelokupne zajednice, kao i zaštita manjina i ugroženih skupina, posve je legitiman i poželjan oblik aktivizma. Pretvaranje pojma SJW u pogrdan izraz dio je nastojanja da se ta vrsta akti-vizma prikaže društveno nepoželjnom.

Stranica trideset osam pokazuje graf iz znanstvenog rada koji je dobio Nobelovu nagradu za psihologiju 2000. godine. Nobelova nagrada za psi-hologiju ne postoji, iako postoje psiholozi koji su dobili Nobelovu nagradu.

Stranica četrdeset jedan tvrdi kako je izraz da „postoje laž, velika laž i sta-tistika” nastao zbog male količine znanja o tim disciplinama u općoj popu-laciji. Kako je ovo izvučeno iz autorova malog prsta, gotovo sigurno nije točno jer je ovu misao popularizirao još Mark Twain.

Na stranici osamdeset sedam spominje se YouTubeov napredni algoritam OUIJA koji ponekad prepozna stvarno izgovorenu riječ umjesto one koja je preko nje montirana. OUIJA je ploča za paranormalnu komunikaciju sa svi-jetom duhova, a algoritam OUIJA ne postoji. Razlog zašto YouTube ponekad krivo popuni titl je pogreška u algoritmu prepoznavanja govora.

Najzad, pažljivijim promatranjem primjera možete uočiti određene pristra-nosti autora.

Bilješka o autoru napisana je kao provokacija. Korice knjige mjesto su koje će potencijalni čitatelj pregledati prije kupnje, što ih čini izvrsnim mjestom za kratke forme koje izazivaju poriv za kupnjom: stvaranje ozračja misterio-zne priče, nuđenje uvida u znanja do kojih nije jednostavno doći, ili jedno-stavno stvaranje pozitivnog ili negativnog emocionalnog impulsa.


RECENZIJE

Ovaj priručnik detaljno opisuje načine provjere lažnih vijesti. No za razliku od mnogih priručnika koje sam koristio, ovaj se čita vrlo lagano i s prilič-nom ugodom. Primjeri koji se navode bliski su nam i dobro poznati, a stil pisanja na mahove je lepršav, pa čak i duhovit. No to posljednje nimalo mu ne umanjuje vrijednost. Dapače, svatko tko ga otvori na određenom mjestu da se informira o konkretnoj temi ovim stilom će biti potaknut da se vrati na početak i ovaj uradak pročita od korica do korica. Svaka preporuka ne samo za novinare i druge ljude od pera, već za svakog tko je zainteresi-ran za problem lažnih vijesti i komunikacijskih izazova što ih donose nove tehnologije.

Saša Ceci, fizičar

Lažne vijesti i dezinformiranje vjerojatno su stari koliko i naša civilizacija i puno važnih događaja u povijesti njihova je direktna posljedica. U moder-nim vremenima zbog obilja informacija svugdje oko nas sve se više o tome govori i razmišlja, a svatko od nas ima intuitivne ideje i neke vrste subjek-tivne zaštite od lažnih vijesti i dezinformacija. Ova jako korisna knjiga sis-tematski i vrlo kvalitetno prikazuje njihove različite aspekte: od oblika i izvora, preko borbe protiv našeg najvećeg neprijatelja ‒ sebe samoga ‒ do utvrđivanja autentičnosti vijesti te preporuka za niz modernih i vrlo kori-snih alata. Toplo preporučujem ovu knjigu svima, jer smo svi mi konzumenti vijesti i informacija, a osobito medijskim profesionalcima.

Ivica Puljak, znanstvenik

Na skupu „Mediji i znanost“ održanom u Zagrebu 2010. godine povodom 100. obljetnice HND-a govorio sam o „Poplavi pseudoznanosti u hrvatskim medijima“. To je tek dio priče o lažnim vijestima, ali dio koji sam, kao fizičar, znao prepoznati i imao potrebu na njega upozoriti. Na kraju svojeg teksta objavljenog u istoimenom zborniku naveo sam aktivnosti za koje sam sma-trao da ih treba poduzeti kako bi se podigla razina znanstvene pismenosti u javnosti (što bi u konačnici pomoglo prepoznavanju pseudoznanosti): „angažirati se u znanstvenom obrazovanju od nastavnih planova, škol-skih udžbenika, popularnih članaka, knjiga i predavanja do znanstvenog programa javne televizije“. Danas, deset godina kasnije, mogu reći da sam osobno bio uključen u svaku od navedenih aktivnosti. Neki od kolega znan-stvenika bili su daleko angažiraniji, što je, sve u svemu, dovelo do malih ali vidljivih pomaka. Da bi pomaci (u prepoznavanju pseudoznanosti ili, opće-nitije, lažnih tvrdnji) bili veći i brži, moglo se poduzeti još nešto vrlo kon-kretno ‒ napisati priručnik s jasnim i konkretnim savjetima kako prepoznati

lažne vijesti. Iznenađujuće je da to u Hrvatskoj dosad nitko nije napravio. Sve do početka 2020., kad izlazi priručnik „Lažne vijesti i dezinformacije” Radoslava Dejanovića, djelo koje nam je bilo prijeko potrebno. Dejanovićev tekst je jasan, pregledan i duhovit. Daje vrlo konkretne upute za prepo-znavanje lažnih vijesti. Posebno je zgodno što sam tekst priručnika sadrži nekoliko lažnih informacija koje bi pronicljiv čitatelj trebao otkriti. Postoje i rješenja, ali kako obično savjetuju autori zbirki zadataka ‒ ne gledajte ih prerano.

Dario Hrupec, fizičar, urednik časopisa „Priroda“

Živimo u dinamičnim i izazovnim vremenima – u digitalnom dobu kada se čini kao da su nam sva znanja nadohvat ruke. No, također su nam dostupna i tzv. kontraznanja, dezinformacije. Kako se od njih zaštititi? Napredna teh-nologija u kombinaciji s privlačnim narativima otežava nam vještinu razli-kovanja laži od istina. Na to nitko nije imun – i tu je vještinu potrebno konti-nuirano razvijati kao temelj informacijske pismenosti bez koje je nemoguće opstati u informacijskom šumu današnjice. Autor Radoslav Dejanović nudi set uputa za razvoj te vještine u priručniku koji predstavlja svojevrsni tool-kit, niz dragocjenih alata za prepoznavanje i zaštitu od dezinformacija i laž-nih vijesti. Detaljno prenesena tehnička znanja obrade i provjere auditivnih, pisanih i vizualnih sadržaja bez sumnje će informacijski opismeniti sva-kog čitatelja jačajući mu sposobnost kritičke procjene medijskih sadržaja. Da, živimo u dinamičnim i izazovnim vremenima, u eri informacija od kojih treba uzeti najbolje – i baš zato su vještine kojima nas autor opismenjuje važnije nego ikad.

Jelena Šuran, Društvo za promociju znanosti i kritičkog mišljenja

„Svi smo mi sada povezani internetom poput neurona u divovskom mozgu“, rekao je jednom prilikom genijalni Stephen Hawking. Uistinu, zahvaljujući internetu, svi smo u prilici brzo širiti i razmjenjivati informacije, podjednako kao i dezinformacije te fake news, odnosno lažne vijesti, koje često zama-gljuju pa čak i „ubijaju“ činjenice. Kako bi nam olakšao snalaženje u online svijetu, svojevrsnom „informacijskom divljem zapadu“, znanstveni novinar i IT stručnjak Radoslav Dejanović napisao je prvi priručnik na hrvatskom jeziku s nizom praktičnih savjeta za korištenje besplatnih i javno dostupnih alata za provjeru informacija. Ovaj jednostavan, informativan i zanimljiv priručnik olakšat će posao svim hrvatskim novinarima te pomoći općoj populaciji da ne nasjeda na lažne vijesti.

Tanja Rudež, novinarka „Jutarnjeg Lista”

100

O autoru Radoslav Dejanović rođen je 1972. godine u Zagrebu. Vrlo rano zainteresirao se za računalnu tehnologiju, što je vremenom prešlo u profesionalni poziv.

Novinarstvom se bavi od 1992. godine, pišući u poznatim hrvatskim informatičkim časopisima i portalima.

Povremeno da izjavu za javni medij, nakon čega ga dugo vremena više ne zovu.

Autor je znanstvenofantastične priče „Umišljena inteligencija”.

Hrvat je i katolik, iako se mnogima ne čini tako - dapače, upravo suprotno.

Autorov blog https://radoslav.org/

Kontakt e-mail [email protected]

9 789534 894309

ISBN 978-953-48943-0-9


radoslav dejanoviĆ...odgovara na ključna pitanja (tko, što, gdje, kad, kako, zašto) pružajući...

Documents