- RATNO PISMO

- Slično hrvatskoj ratnoj književnoj praksi, i u bošnjačkoj književnosti umjesto ranijih

slobodnih i nerijetko tek konstruktivističkih inter- i metatekstualnih poigravanja, u

pravi plan dolazi „oneozbiljena“ i „fiktofaktalnosti“ te „ontološke krhkosti“ i

„ontološkog ludizma“, javljaju se strategije „zbiljotvorne“ i novo načelo „ontološkog

moralizma“ (Oraić-Tolić) a što su pojave koje inicijalno obilježavaju nove književne

prakse tzv. „poetike svjedočenja“ i „ratnog pisma“

- POETIKA SVJEDOČENJA

- Pri čemu prva odrednica tiče se književnosti gdje se „svjedočenje o ratnom užasu

zasniva na perspektivi žrtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadržine zahvaćene

kovitlacem ratne tragedije“ kad „etnička, moralna, ideološka, psihološka, politička, ali

i emocionalna, intimna, lična pa i kolektivna drama temeljne su semantičke odrednice

ovog toka, koji se često imenuje i kao „antiratno“ te češće „ratno pismo“, dok je pak,

potanja odrednica, onda kad se odnosi na književnost s poetikom svjedočenja,

upotrijebljena samo kao termin ,,indikator“, tek na drugačiji način označavajući onaj

književni rad čija temeljna obilježja jesu i ,,individualizacija žrtve, njenog glasa u

danteovskom paklu povijesti, etnička odgovornost, humanistički angažman,

antropološki shvaćena deskripcija ratnog užasa“ (Kazaz), naglašavajući pritom, naime,

ratno stanje, i kao dominantni predmetno-problemski okvir, i kao, nerijetko,

neposredni životni kontekst u kojem se ostvaruje književno djelovanje, ili barem kao

naročito trajno stanje kako pojedinačne, tako i kolektivne svijesti u kojem u

egzistencijalnoj suštini aktuelne životne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud,

kao nemogućnost dosezanja onog što su „tišine“ za kojima je čeznuo i neimenovani

junak Selimovićevog romana „Tišine“.

- U ovakvoj situaciji, književnost, pritom, postaje ne samo „autsajderski“ pokušaj

„estetskog discipliniranja povijesnog užasa“ (Kazaz), već odustavši od bilo kakvog

družtvenog eskapizma, ali i od angažmana u službi političko-kolektivne ideje, ona

izrasta u alternativan kulturni „projekt“ usmjeren – često i izrazito buntovno i

prodorno – protiv ne tek ideje rata već i protiv svake vrste terora i destruktivnosti,

nasilja, tlačenja...

- Naspram nekadašnjeg ideološko-kolektivističkog te prvenstveno (herojsko-

monumentalističkog diskursa Revolucije, sad „dezideologizacija ratne zbilje,

nepristajanje na apsolutizam ideološkog jezika i traganje za golim ljudskim sadržajima

ratne stvarnosti konstantne su većeg dijela antiratne i postratne bošnjačke književnosti,

pa ova književna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format, te

unutar nove historijske prespektive, postaje dominantno obilježena „pričom o traumi u

prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru“.

- Sama literatura u bošnjačkoj književnosti postaje mjesto dominantno individualne

potrage za u strahoti ratnog stradanja i uništenja izgubljenom esencijom života, s tim

da se takvo što ne pronalazi u okviru „velikih priča“ već u „maloj“ pripovijesti.

- Pritom, u ovakvom literarnom stanju, koje najčešće obilježavaju, uz ostala, i pojave

naglašene osjećajnosti, iskrenosti, obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale,

nostalgija za nekadašnjim, porušenim svijetom, ali i osjećaj straha, zebnje, praznine,

nemoći, javljaju se i kulturnomemorijske strategije arhivarske „kategorizacije“,

imenovanja i opće one upotrebe jezika u kojoj jezička materija postaje mnogo više od

„književnoizražajnog“ lingvističkog sistema.

- Bošnjačka književnost ovog vremena karakterizira i naglašen dokumentarizam, kao i

biografizam i autobiografizam.

- Osim spomenutog Horozovića, te Karahasana i Nedžada Ibrišimovića sa svojom

neobičnom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedžadom Ibrišimovićem

Bosancem, te djela Tvrta Kulenovića, čiji će romani Istorija bolesti i Jesenjena

violina, pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu, umnogome

egzemplarno ujedinile neke od temeljnih karakteristika ono što u bošnjačkoj

književnosti predstavlja „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“.