Filozofski fakultet

Odsjek: Povijest umjetnosti

Godina studija:

Semestar:

Razvoj fotografije u Hrvatskoj tijekom 19.st.

-od poze do pokrenute slike-Seminarski rad

Naziv kolegija: Umjetnost XIX. stoljeća – opći problemi i komparativne studije

Nositelj kolegija:

Studentice:

Split, 09.lipnja, 2010.

U doba bidermajera pojavila se fotografija kao najznačajnije otkriće. Brzoj recepciji

fotografije pogodovao je nagli razvoj građanske klase među kojom je portretna minijatura bila

veoma omiljena. Prvi fotografi su se generirali uglavnom iz redova slikarstva, njihovi radovi

predstavljaju na neki način prijelazni stadij iz minijature prema fotografiji, a može i obrnuto s

obzirom na pretenzije. Uglavnom su to dagerotipije1, kalotipije2 i ambrotipije3, često ručno

dorađene i kolorirane.

Kalotipijski uradci na slanom papiru, kojeg podloga asociran na bjelokosnu, upijaju i

reduciraju fotografiju, omogućujući doradu prozirnim čistim akvarelom. Rezultat su često

skoro nerealni prozračni likovi.

Hrvati su rano bili obaviješteni o otkriću novog medija. Pod proročkim naslovom Najznatnije

otkritje našeg vremena objavljena je u rubrici Različitosti informacija o fotografiji u Gajevoj

Danici Ilirskoj. Ovo je prva vijest o fotografiji na hrvatskom jeziku.

O samoj praksi fotografiranja u našim krajevima, vjerojatno već 1839. godine, dokumentirano

je djelovanje Demetra Novakovića. Nema njegovih sačuvanih fotografija nego o tome

znamo kroz pisane dokumente. Ivan Kukuljević Sakcinski, naš prvi povjesničar umjetnosti,

zabilježio je: Novaković, slikar i daguerotipista, bavio se oko godine 1839. u Parizu, od kuda

je oko godine 1840. došao u Zagreb te je snimio više zagrebačkih okolica, koje je putem

dagerotipije umnožio.

Poslije njega prošetat će našim krajevima mnoštvo putujućih dagerotipista koji su se, donoseći

sve usavršenije postupke, po novinskim oglasima u tisku nadmetali u kvaliteti usluge. Prvi

stiže 1848. Johnn Bosch koji je sam usavršavao i skratio fotografski postupak. Za njim dolazi

Josip Strohberger, slikar dagerotipist kojeg pamtimo kao autora reprezentativnih slikarskih

portreta bana i banice Jelačić.

U povijesnom arhivu u Dubrovniku među ostalim pronađeni su i dvadesetak veduta koje se

pripisuju Josipu Betondiću. Njegovo najranije poznato djelo je Procesija svetog Vlaha 1848.

koje je prekrasan primjer prijelaznog oblika između fotografije i minijature, odnosno tretmana

fotografije na način starijeg medija, ili gledano iz perspektive kasnijeg razdoblja, suvremenim

jezikom mogli bismo je nazvati i manipuliranom fotografijom, pa čak i fotokolažem.

Hrvatski ban Josip Jelačić bio je jedan od popularnijih ličnosti srednje Europe polovinom 19.

stoljeća. Njemu u čast Johann Strauss stariji dao je napraviti njegov dagerotipijski lik ulagan u

1 Dagerotipija = izvorno fotografija na posrebrenom bakrenom limu koji je obrađen plinovitim jodom kako bi na njezinoj površini nastao srebrni jodid; nakon ekspozicije (izlaganja svjetlu) razvija se pomoću plina žive. Postupak je izumio L. J. M. Daguerre i objavio 1839. godine.2 Kalotipija = isto što i talbotipija (po izumitelju, engleskom fizičaru W. H. Talbotu) foto-negativ na papiru i slika izrađena po njemu. 3 Ambrotipija = metoda na staklu

2

prepolovljeni talir. Polovice talira ponovo bi se spojile navojem te bi portret bio zatvoren kao

u medaljonu. On je bio prestižni nakit i dodjeljivao se za specijalne zasluge ili se nosio kao

amulet.

Ljepši spol u 19. stoljeću nije bio samo fotografskim modelom nego i aktivnim djelatnikom

pa i uvoditeljem nedugo prije izumljenih metoda na staklu (ambrotipije) i voštanom platnu

(panotipije). Upravo takvim sposobnostima reklamiraju se dvije žene, blizanke, Barbara i

Terezija Lentsch koje umeću portrete i na prstenje.

Putujući fotografi nestati će sa scene krajem pedesetih godina 19. stoljeća, istisnuti od dobro

organiziranih i uvedenih atelijera.

Na samom početku autorske povijesti fotografije u Hrvatskoj stoji Juraj grof Drašković. Tek

nedavno valorizirana je njegova fotografska djelatnost koja ga je pomnijim istraživanjima

potvrdila kao pionira amaterske fotografije u Hrvatskoj. Snimio je cijeli niz kalotipija i

ulijepio ih u album, u vrijeme dok se ovom djelatnošću kod nas bave tek rijetki putujući

dagerotipisti a o stalnim atelijerima još nema ni spomena. Repertoar Draškovićevih

fotografija možemo svesti na nekoliko karakterističnih tema. Najčešća tema je portret

pojedinca prikazanog do pojasa ili kao tri četvrt figure, mahom u sjedećem položaju sa čvrsto

oslonjenim rukama, što je, naravno, uvjetovano tehnološkim ograničenjima medija onog

vremena. Pojedinačne figure u stojećem položaju nalazimo samo u Draškovićevom opusu. Još

jedna česta tema njegovih fotografija skupni su portreti članova obitelji i prijatelja. Oni su

okupljeni oko stola ili frontalno postavljeni pred kameru, tako da uglavnom ženski likovi

sjede, a iza njih stoje muški članovi društva koji vrlo često bočno obrubljuju kompoziciju. Iz

spomenute skupine portreta izdvaja se fotografija obitelji Torok, Csaky i Desszeffy koja je po

broju od dvadeset likova, s jasno određenom ikonografskom hijerarhijom izuzetna ne samo u

njegovom opusu, nego ima izuzetno mjesto i u europskoj fotografiji 19. stoljeća uopće.

Na samom početku rada izrađuje svoj autoportret alla Turca u poluprofilu. Autor je odjeven u

odjeću različitog porijekla što je primjer romantičarske kostimografije. Lik je u stojećem

položaju, desnom rukom oslonjen na masivni postament, odnosno fotografski stup. Svjetlo je

usmjereno frontalno na lik tako da se svi oblici jasno iscrtavaju na neutralnoj pozadini, a lice

je prikazano minucioznom jasnoćom kao kod klasicističkih portreta.

Kontinuiranu povijest fotografije u Hrvatskoj može se pratiti od pojave stalnih atelijera

početkom druge polovice 19. stoljeća. U Zagrebu će 1856. godine prvi atelijer otvoriti sa

Kallainom kazališni slikar Franjo Pommer. Dugom i bogatom aktivnošću postao je jedan od

najznačajnijih fotografa, koji je svoje vrhunske rezultate postigao u izradi portreta. Posjeduje

album sa portretima petnaest hrvatskih književnika. Rijetko je snimao van atelijera, a njemu

3

ipak zahvaljujemo prvu reportažnu fotografiju sa otkrića spomenika banu Jelačiću 1866.

analizom djela ovog prvog zagrebačkog fotografa uočava se tipičan primjer razvojnog puta od

slikarskog portreta u stilu bidermajerskih minijatura do čistog fotografskog načina

portretiranja. U Pommerovu opusu pratimo logičan i praktičan razvoj medija od njegovih

najranijih početaka. Slikar polako ustupa mjesto fotografu. Time smo došli do same suštine

rane fotografske problematike i njezinog odnosa prema tradicionalnim umjetnostima.

Od vremena secesije, dakle kroz otprilike šest desetljeća svog postojanja, fotografija se već

dvojako etablirala: kao ugledan unosan obrt, ali i kao zasebna priznata umjetnička disciplina.

U dosadašnjim metodama interpretacije fotografskog materijala uobičajeno je bilo razlikovati

autora: dali su snimali profesionalci ili amateri, koji se fotografijom bave iz vlastitog

zadovoljstva i interesa. Neprekidno usavršavanje tehnologije fotografskih procesa i opreme

olakšalo je pristup ovom mediju jednima i drugima, demokratiziralo ga tako da je u to doba

već poprimio značajke masovne pojave. Amateri su štoviše sami isticali ove razlike želeći se

distancirati od primijenjene, odnosno naručene – obrtničke fotografije, kojoj je prema

njihovim tvrdnjama više bilo do društvenog učinka, nego do estetike. Cilj je bila fotografija –

metafora, ekspresija, a ne opis.

Secesija u doslovnom smislu odvajanja, odnosno odcjepljenja započela je u fotografiji nešto

ranije nego što će taj pojam poglavito u Austriji, pa tako i u našim krajevima, postati stilskom

odrednicom.

Diljem svijeta amateri se udružuju u klubove s programom promoviranja fotografije kao

jednog od medija i oblika umjetničkog izražavanja. Poticaj ovakvom organiziranju bila je

prva međunarodna izložba fotografija koju je u Beču priredio Wiener Camera Club 1891. Iste

godine u Zagrebu veoma jaka selekcija svjetskih fotografa izlaže u sklopu Medjunarodne

izložbe umjetnina u Muzeju za umjetnost i obrt. Godine 1892. u Zagrebu je osnovan Club

amatera fotografa, ugledajući se u pravilima i načinu rada Wiener Camera Cluba. Bila je to

buduća jezgra zajedničkog i prepoznatljivog fotografskog mišljenja, unutar kojeg će se

tijekom stogodišnjeg djelovanja profilirati posebna poetika poznata kao Zagrebačka škola.

Dok je slikarstvo u Hrvatskoj određeno programatskoj ikonografijom, fotografija zadržava

privilegij verističkog pristupa. Kreće od realizma do svojevrsnog tehnološkog artizma u prvim

decenijama 20.st. Ova druga struja takozvanih piktorijalista, rabeći plemenite postupke

gumenog ili bromo uljenog tiska, rezultat kojih je bila grafički slikovita fotografija, pokušala

se emancipirati od programatskih zadatosti sredine. Piktorijalisti su svojim radovima težili što

slikarskijim efektima; u slikarstvu su vidjeli svoju tradiciju i svoj uzor. Nadahnjuju se

''visokim'' tematskim sadržajima iz literature iz povijesti. Željeli su se diferencirati od sve

4

masovnijeg prihvaćanja fotografije. Koriste mekocrtajuće objektive, velikog fokusa, složenu

manipulaciju i sofisticirane tehnologije, protusvjetlo, blage kontraste, neobična osvjetljenja,

noć. Posebno je važno grupa Trifolium koja objavljuje svoje radove u prvim brojevima glasila

Bečke secesije Ver sacrum, što je potvrda prihvaćanja piktorijalizma kao suvremene forme

umjetničkog izražavanja. Pojava plemenitih tehnika omogućila je i fotografiji da se uključi i

prati općenite zahtjeve u likovnoj umjetnosti vremena.

Ranih godina postojanja kluba Hrvatski fotografi izlažu samo kao sekcija u sklopu Društva

umjetnosti. U prosincu 1894. nastupaju i na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi. Fotografi

amateri servisirati će razna izdanja, od monografije Zagreba do prvog turističkog vodiča

Zagreba.

Među ''prinosnicima slika'' su mnoge ličnosti iz plemićkog, literarnog i znanstvenog kruga:

grof Dragutin Drašković, Božidar Kukuljević Sakcinski, Dragutin Gorijanović Kramberger,

Ćiril Metoda Iveković, Leo Vetter, Bela Čikoš Sesija, Ksaveš Šandor Đalski, Blagoje Bersa…

Karlo Drašković član Wiener Camera Cluba od 1895., zasigurno je vrhunskim umjetničkim

dometom svojih fotografija najbliži poetici i visokim Bečkim standardima. Drašković se

prisjeća poetike Bečkog kluba i na Trakošćanskom jezeru snima Lopoče. To je jedno od

rijetkih fotografskih djela koje u potpunosti možemo definirati secesijskim. Fasciniram

motivom organske prirode stiliziranih geometrijskih oblika, on ju igrom svjetla i sjene

preobražava u simbol. U tom je vremenu je tema lopoča bila omiljena i preuzeta iz japanskog

slikarstva.

Prva Međunarodna fotografska izložba Hrvatskog Društva umjetnosti otvorena je 10. veljače

1910. godine Umjetničkom paviljonu. U tom trenutku bila je to kulminacija djelatnosti

Kluba, ali i zametak svih budućih međunarodnih izložbi fotografije, danas etabliranog naziva

Zagrebački salon fotografije. Od Zagrepčana su se na izložbama istakla trojica: Antun

Stiasni, Kamilo Bošnjak i Vladimir Guteša.

HRVATSKI SLIKARI I FOTOGRAFIJA

Slikari Čikoš i Crnčić paradigma su ne samo slikarske alternative Hrvatske umjetnosti prvog

desetljeća 20.st., nego i odnosa prema fotografiji. U Čikoševom slučaju fotografija je

podređena glavnoj tehnici, kao jedna od procedura ostvarivanja slike, njen dvoplošni realni

predložak: ona mu je kako se drži, pomoćno sredstvo i provjera slikanog tematskog sadržaja.

Crnčiću je pa fotografija još jedna mogućnost za izražavanje njegovih predilekcija: isti svijet

koji realizira u uljima zaokuplja ga i u fotografiji.

5

OD ZNANOSTI PREMA UMJETNIČKOJ FOTOGRAFIJI

Iznimno vrijednu cjelinu predstavlja bavljenje fotografije u Rijeci gdje je ona prisutna kroz

djelatnost Prirodnoznanstvenog kluba, a poglavito poticajima profesora Petera Salchera koji

svoja znanstvena istraživanja primjenjuje i izražava kroz umjetničku fotografiju. Napisao je

knjižicu o slici odraza na vodi Die Wasser-Spigelbilder koja je zapravo ''priručnik za crtače,

slikare i fotografe''.

ATELIJERSKA FOTOGRAFIJA

Za razliku od umjetničke, atelijerska fotografija u cjelokupnom kontekstu smatra se

primijenjenom jer ne izražava doslovno slobodnu volju autora koji kao profesionalni fotograf

mora prodati proizvod. Zato se u većini slučajeva u to doba pojavljuje sklonost podilaženju

ukusu sve šire klijentele. Ovi komercijalni fotografi pogrdno su od amatera nazivani

retuševima. Ipak se nekoliko atelijera odnosno autora uspjelo emancipirati i nadići uobičajenu

praksu atelijerskog portretiranja, te sve češće novijim obradama bivaju integrirani u opću

povijest fotografije.

Dubrovnik je poznat kao jedna od koljevki Hrvatske fotografije pa su sad već stara tradicija,

obrazovano građanstvo i sofisticirani turisti iz najviših slojeva svjetskog društva, održali

visoku razinu i atelijerske fotografije. Antun Miletić preuređuje svoj atelijer posve u

secesijskom stilu. To je jedan od rijetkih, ako ne i jedini primjer u Hrvatskoj. U kompoziciji

grupnih portreta iznalazi za fotografiju posve neuobičajena rješenja. Djeca iz obitelji

Matijević poredana su vertikalno jedan iznad drugoga.

U Zagrebu mnošto je fotografa među kojima je bilo mnogo ''retušera'' u negativnom značenju,

no aktivira se i nekolicina široko obrazovanih fotografa. na prvom mjestu treba istaknuti

Lavoslava Breyera, i osobito Rudolfa Mosingera, koji su ostali zabilježeni u našoj povijesti

kao organizatori prve filmske projekcije.

Iz netom formirane modne fotografije, za razliku od dotadašnje stroge statičnosti, aktivira se

pokret i govor tijela, koji sugeriraju dobar društveni status i zadovoljstvo. Diktatom mode

oblik ženskog tijela u vremenu secesije morao je zadovoljiti trend definiran kao ''S'' linija i

impostacijom kod portretiranja nastojalo ga se istaknuti. Dekoracijom interijera objašnjava se

intimna relacija između luksuzne pomodne secesijske odjeće i svakodnevnog okruženja

portretirane osobe, a detaljima se sugeriraju socijalne privilegije.

6

Pojedini komercijalni fotografi sve češće snimaju reportaže o značajnim događajima u više

kadrova iz raznih rakursa koji se složeni zajedno doimaju konceptualno poput sekvence filma.

Mihael Merčep ovjekovječio je razne športske manifestacije, a bitan je i Rudolf Mosinger.

Oduprijevši se općoj dekadenciji, profesionalni hrvatski fotografi stvorili su vlastiti

prepoznatljivi vizualni jezik i ostavili djela kroz koja se izuzetno dobro iščitavaju svjetske

tendencije vremena.

OD FOTOGRAFIJE PREMA INDUSTRIJI I FILMSKOJ UMJETNOSTI

Gledanje stereoskopskih fotografija bilo je jednim od omiljenih sadržaja kućnih okupljanja i

zabava, ali i javnih prezentacija. Predmet odnosno fotografski motiv, predstavljen na dvije

paralelne slike , gledan je kroz posebnu optičku spravu, stereoskop, i prikazuje se očima u

perspektivnom obliku, stvarajući predodžbu o plastičnosti. Doživljaj je prostorni to jest

trodimenzionalan. Sama stereoskopska naprava uglavnom je izrađivana od plemenitih smeđih

furnira i s crnim okularima.

Na prijelomu stoljeća zadobila je karakteristike mode, te je kao i svaka druga moda

podrazumijevala masovnost, a upravo beskonačne mogućnost umnažanja odredila je

fotografiju kao demokratično i lako dostupno sredstvo vizualne kulture i komunikacije. Sada

već možemo govoriti o fotografiji kao industriji.

Rijetki su Hrvatski fotografi prihvatili stereografiju kao formu izražavanja. Josip Kokalj

iznimna je pojava, jer svoje radove izrađuje i u boji.

Fotograf Mosinger stalno proširuje svoju djelatnost pararelno se usavršavajući u novim

tehnikama, postupcima i materijalima. 1896. godine sa svojim partnerom Lavoslavom

Breyerom prikazao je u dvorani Kola prvu javnu projekciju ''živućih fotografija'' nepunih

deset mjeseci nakon izuma braće Lumier. 1899. osniva Prvi Hrvatski fotografski artistički

zavod. Zanimljivo je da je ovdje uobičajeni naziv atelijer zamijenjen zavodom, što znači širi

oblik organiziranja i zapošljavanja većeg broja suradnika.1912. godine Mosinger postaje

vlasnikom prve zgrade u Hrvatskoj namjenski izgrađene za prikazivanje filmova – kina Apolo

u Ilici 31 (dana Kazalište Kerempuh). Nakon toga osniva obiteljsko poduzeće Monopol film

R. Mosinger – Mosinger film koje su uz poduzeće Croatia bavilo uvozom i distribucijom

filma, te od tada naše građanstvo ne ovisi o brojnim putujućim panoramama, šatorskim

kinematografima i popularnim projekcijama po kavanama.

''Živuće slike'', kako su filma nazivali u početku, razvile su se iz fotografske tehnike, te

nedvojeno pripadaju korpusu vizualnih umjetnosti. Fotografija nam je jedini vizualni

dokument vremena, pa i političke kao i popularne kulture sve do pojave filma. Pokrenuta slika

7

kreće s točke do koje je stigao razvoj ostalih šest umjetnosti i sjedinjuje sve svoje

predhodnike. Postupkom montaže omogućava prikazivanje toka svijesti i stvarnost

preobražava u sliku unutrašnjeg života. To je možda najviša manifestacija secesijskog ideala.

8

Literatura: Tonković Marija, Fotografija u Hrvatskoj kao dio njezina europskog identiteta,

Bidermajer u Hrvatskoj, katalog; Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 1997 Tonković Marija, Drugačije slike i sjećanja: fotografija od poze do pokrenute slike,

Secesija u Hrvatskoj, katalog; Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2003.

9