razvoj tipologije ikona bogorodice u bizantu
DESCRIPTION
Prikazi Bogorodice u Bizantu razvijali su se posebno nakon Efeškog koncila i pada Ikonoklazma. Ovaj seminar bavi se tim tipovima prikaza.TRANSCRIPT
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski Fakultet
Odsjek za povijest umjetnosti
Kolegij: Bizantsko slikarstvo od IX. do XIV. stoljeća
Mentor: dr.sc. Ana Munk, docent
Studentica: Sara Marković
Ak. god. 2013./ 2014.
POČECI I RAZVOJ TIPOLOGIJE
IKONA BOGORODICE
U Zagrebu, Lipanj 2014
SADRŽAJ
UVOD..................................................................................................................................3
1. Prvi prikazi Bogorodice...................................................................................................4
2. Prije ikonoklazma.............................................................................................................6
3. Ikonoklazam i temeljni tipovi Bogorodice:......................................................................8
3.1 Nikopoia...................................................................................................................8
3.2 Hodegitria.................................................................................................................9
3.3 Eleousa.....................................................................................................................11
ZAKLJUČAK......................................................................................................................13
POPIS LITERATURE.........................................................................................................14
2
UVOD
Prije analize početaka i razvitka tipologije marijanskih ikona u Bizantu valja definirati
nekolicinu ključnih povijesnih trenutaka koji su oblikovali, uvjetovali i utjecali na razvitak
Marijinog kulta u kršćanstvu u širem smislu te samom Bizantu.
Najbitnije političko i religiozno zbivanje vremena bio je zasigurno Efeški koncil. Efeški sabor
bio je Treći ekumenski sabor Crkve, a održan je 431. u gradu Efezu u Maloj Aziji, za vrijeme
vladavine cara Teodozija II. Sazvan je kako bi se razriješilo pitanje nestorijanstva i
pelagijanstva, te kako bi se dogmatski utvrdila narav Marije kao majke božje. Opovrgnute su
prakse nestorijanaca koji su se zalagali za dvojno i odvojeno tumačenje Krista i Oca te tvrdili
da se Marija može nazivati jedino Christotokos. Njihova interpretacija temeljila se na
čovječanskoj naravi Krista koja isključuje mogućnost istobitnosti s Ocem. Doduše, na
Efeškom je koncilu potvrđena neodvojiva božanska i čovječja narav Krista koji je jedno s
Ocem te je Mariji dodijeljen naziv Theotokos ili „ona koja je rodila Boga“. Odlukama
Efeškog koncila još jednom je potvrđena vjerodostojnost i valjanost kanona Prvog Nicejskog
Sabora te nicejanskog vjerovanja.
Marijin kult postoji i prije potvrde u Efezu, no pravi razvitak početi će tek nakon dogme o
Mariji kao Majci Božjoj. No, ubrzo će doći ikonoklazma te će njezin kult doživjeti drugi val
ponovnog cvjetanja nakon drugog Nicejskog koncila. Kao što nam je poznato, period
ikonoklazma u Bizantu započinje početkom 8. stoljeća sa carom Leom III koji praksu
štovanja ikona izjednačava sa idolopoklonstvom. Naravno, prikazi Bogorodice kao i svih
ostalih svetačkih likova zakinuti su u tom periodu zbog provedbi ikonoklastičkih doktrina i
zatiranja prakse pobošstva vezanog uz ikone. Carica Irena saziva Drugi Sabor u Niceji 787. na
kojemu se argumentira razlika između obožavanja koje priliči Bogu te poštovanja koje se
može iskazivati svetačkim likovima putem posredništva ikona. Ovime se postavljaju temelji
za potpuno odbacivanje ikonoklazma koje će se dogoditi tek 840. s odredbama carice
Teodore.
Marijin kult stupnjevito, kroz crkvene, odluke dobiva važnost potrebnu kako bi se odvojio
marijanski ciklus od kristološkog te ona sama kao zasebni svetački lik postaje legitimna tema
kako religioznog poboštva, tako i umjetničkog stvaranja. U daljnjem tekstu vidjeti ćemo kako
se njezin lik razvijao u Bizantskoj umjestnosti te kako je upravo njena povezanost s
čovječjom stranom Krista dovela do njene valorizacije u umjetnosti. Pokazati ćemo kako se
kroz korištenje sentimentalnih aspekata Marije kao Majke i skrbnice pojačava veza
3
Bogorodice s pučanstvom te se kroz emotivne prikaze u umjetnosti dolazi do potvrde
novoutvrđenih crkvenih dogmi.
Prvi prikazi Bogorodice
Najstariji prikazi Marije kao majke mogu se pronaći u rimskim katakombama. Oni prikazuju
ženu u sjedećem položaju koja drži dijete u rukama, dijete je privijeno uz majku u položaju
dojenja. Uz majku i dijete prikazan je lik starozavjetnog proroka Balaama te izblijedjela
žućkasta zvijezda iznad Bogorodičine glave sugerira da se radi o prikazu vezano uz Rođenje
Krista. Prikaz se nalazi u Priscilinim katakombama te se datira u kasno drugo, početak trećeg
stoljeća poslije Krista.1 Pogledamo li Sliku 1. vidimo da se, izuzmemo li simboličku
kompleksnost značenja Rođenja u okvirima kršćanstva, radi o vrlo jednostavnom prikazu
odnosa između majke i djeteta. Naturalističke poze likova prate klasični kanon te kako je
prikaz iz vrlo ranog razdoblja kršćanstva, još nije natopljen simbolističkim i teološkim
konotacijama već zadržava jednostavnu formu. Za razliku od kasnijih prikaza koji su u skladu
sa strogo određenim crkvenim propisima, ovaj prikaz zadržava karakter vezan uz privatne
pobožnosti, u ovom slučaju za funerarne svrhe.
Slika 1. Bogorodica s Djetetom i prorokom Balaamom, Prisciline katakombe, Rim, poč.3.st.
1 IOLI KALAVREZOU, Images of the Mother: When the Virgin Mary Became „Meter Theou“, Dumbarton Oaks Papers, Vol. 44, 165.
4
Ono što je izuzetno kod ovog prikaza jest nježnost i vjernost kojim je prikazan odnos Djeteta i
Majke koji je poput stvarnog odnosa brižne majke i njenog novorođenčeta. Činjenica da se
Krist u ovome prikazu sklanja prema Bogorodici, te ga prima u okrilje s glavom blago
nagnutom prema djetetu izuzetna je utoliko što će morati proći još stoljeća prije nego se takav
sentimentalni i naturalistički prikaz opet pojavi. Nakon Milanskog edikta 313. kada
kršćanstvo postaje jedna od službenih religija Rimskog Carstva, kršćanska umjetnost kreće u
novom smjeru. Prihvaćajući kanon koji je uspostavila službena carska umjetnost, religiozni
prikazi kršćanstva postaju strukturirani, hijerarhijski i kompozicijski jasniji. Kroz strogu
strukturiranost dolazi se do dojma autoritativnosti i poštovanja koje je nova religija tražila.2
Promjenu kanona možemo vidjeti i u samim katakombama s prikazom Marije iz 4. stoljeća
(Slika 2). Iako su ostaci klasičnog kanona vidljivi u tretmanu likova, dolazi do jasnije
strukture što se očituje u položaju samih likova. Krist Emanuel postavljen je ispred prsa
Bogorodice koja je prikazana kao orans. Oba lika imaju pogled strogo usmjeren prema
naprijed te nema naznaka emocionalnog odnosa među Majkom i Djetetom.
Slika 2. Bogorodica s Kristom, katakombe, Rim, 4. stoljeće
2 IOLI KALAVREZOU, (bilj. 1), 166.
5
Nakon Milanskog edikta koji je utjecao na ukupni kanon kršćanske umjetnosti te nakon
Efeškog koncila koji je potvrdio Mariju kao Theotokos, kreće pravi razvitak marijanske
umjetnosti.
Prije ikonoklazma
Nakon potvrde božanskog materinstva Marije na koncilu u Efezu prikazi Bogorodice postaju
brojniji no vezani su usko uz kristološki ciklus te se ona pojavljuje isključivo kao Theotokos,
naglašava se njezina funkcija te se ne obrađuje sama Marija kao lik niti odnos Majke i Sina.
Izbjegava se uspostavljanje dubljeg ili intimnog odnosa između Marije i Krista. Jedan od
načina na koji se zaobilazi problematika osjećajnog prikaza Bogorodica jest razvitak bogatog
repertoara metafora temeljenih na Starom Zavjetu. Tako se Bogorodica pojavljuje kao : druga
Eva, tabernakul, vrata, arka, štap Aronov.3
No, u isto vrijeme se njena uloga kao posrednice razvija i istražuje, posebice u pisanjima
propovijedi. Osim što se kroz propovijedi nalaze nove metafore za Bogorodicu poput stupa
čednosti, posude i nebeskih ljestvi, ustanovljuje se njena uloga zagovarateljice čovječanstva
kod Krista. Utemeljenje ovog aspekta Marije temeljio se na prispodobi o Čudu u Kani gdje
Krist na nagovor Bogorodice pretvara vodu u vino. Dakle, iako se njena majčinska strana
ignorira, dolazi ipak do razvitka naravi njenoga svetačkog lika. Inskripcije koje prate
bizanstke prikaze oslovljavaju je s jednostavnim Hagia Maria te je Bogorodica najčešće u
razdoblju prije ikonoklazma prikazana kako drži Dijete te pokazuje Krista svijetu.4
Na primjeru mozaika iz apside Eufrazijeve bazilike (Slika 3 i Slika 4) vidimo kako je u ovim
ranim, pred-ikonoklastičkim prikazima bez naracije vrlo formalno uređena hijerarhija te je
prikaz u cijelosti simetričan. Marija je centralno postavljena te flankirana s obje strane
anđelima, svecima i samim svetim Eufrazijem koji joj nudi svoju crkvu. Bogorodica je
prikazana frontalno, staložena i stroga izraza lica kako drži dijete na kojemu je fokus cijele
scene. Likovi su hladni te se ne vide naznake familijarnog odnosa osim vrlo suptilno u slučaju
Bogorodičine desne ruke koja je položena na Kristovo rame. Tek će se nakon ikonoklazma u
umjetnosti Bizanta ispoljiti Bogorodičina nježna, materinska narav.
3 ANĐELKO BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, IV. dopunjeno izdanje, 182.4 IOLI KALAVREZOU, (bilj. 1), 168.
6
Slika 3. Bogorodica s Djetetom i Svecima te sv. Eufrazijem, Eufrazijeva bazilika, Poreč, 6.st.
Slika 4. Bogorodica s Djetetom, Detalj mozaika u apsidi Eufrazijeve bazilike, Poreč, 6.st.
7
Ikonoklazam i temeljni tipovi Bogorodice
Prelazeći na period ponovne uspostave štovanja ikona nakon ikonoklazma odjednom
nailazimo na natpise Bogorodičinih ikona koji je oslovljavaju sa Mater Theoy, naglašavajući
njenu ulogu majke. Upravo Marija postaje odlučujuća točka fokusa kroz koju se uspostavlja
veza čovječanstva s Kristom. Ona postaje ključna za razumijevanje inkarnacijske teologije te
se na temelju toga brani ikonofilskog stajalište. Velik broj ikonofilskih propovijedi tog
vremena osvrnuti će se upravo na majčinsku ulogu Djevice te će prikazi nastali u periodu
nakon ikonoklazma naglašavati emocionalni ton odnosa Marije i Krista. Počet ćemo vidjeti i
bol Marijinu u scenama Razapeća te će njezin pathos napokon doći do izražaja. Nakon 843.
Bogorodičin ciklus ponovno cvjete te se ona, zagovarateljica ljudi i posrednica među
zemaljskim i nebeskim sferama nalazi u žarištu pažnje postikonoklastičkih propovijedi.5
Nikopoia
Nikopoia ili Kyriotissa, Donositeljica Pobjede, bizantski je tip Bogorodice koji je prikazuje
kako sjedi na prestolju dok drži Krista u krilu, najčešće je Krist prikazan u mandorli, desnom
rukom blagoslivlja dok u lijevoj drži svitak. Prikaz je dostojanstven i vezuje se uz vojne
pohode bizantskih careva te je jedan od starijih tipova razvijenih u tipologiji Bogorodice. 6
Kako se radi o počecima prikazivanja Bogorodice kao posrednice i veze između Krista i
vjernika izostaje emocionalni aspekt veze majke i djeteta u prikazima, jedino što se osvrće na
njihov obiteljski odnos jest to što Krist poput svakog djeteta sjedi u zaštitničkom krilu svoje
majke (Slika 5)
Slika 5. Bogorodica Nikopoia, apsida crkve sv. Mudrosti, Ohrid, 11. st.
5 NIKI TSIRONIS, The Mother of God in the Iconoclastic Controversy u Mother of God: Representations of the Virgin in Byzantine Art, (ur.) Maria Vassilaki, 227-230.6 ANĐELKO BADURINA (ur.), (bilj.3), 459,460
8
Hodegitria
Hodegitria ili Ona Koja Pokazuje Put jest tip prikaza Bogorodice koji se veže uz legendu o
Sv. Luki kao prvog ikonografa. Nalazila se u samostanu Hodegon u Konstantinopolu koji je
bio izgrađen upravo za tu funkciju, a donijela ju je carica Eudoksija, žena Teodozija II. Danas
nije sačuvan original, no kako je Hodegitria bila najcijenjenija bizantska ikona, veliki broj
kopija koje i danas možemo naći govore nam o izgledu izvorne ikone. Prema Legendi, Sv.
Luka naslikao jest originalnu ikonu koja prikazuje Bogorodicu od torza prema gore kako drži
dijete Krista, obično u lijevoj ruci, te desnom pokazuje na njega kao Puta, Spasitelja
čovječanstva. Glava joj je okrenuta blago prema Kristu te su oboje sudržanih izraza lica (Slika
6). Originalna ikona bila je dvostrana, prikazujući na aversu Bogorodicu i Dijete, a na reversu
scenu Raspeća.7
Činjenica da se nakon Ikonoklazma pojavljuje još veći broj ikona ove tipologije govori nam
kako se ljudska strana Krista htjela naglasiti upravo kroz čudo inkarnacije kroz Djevicu
Mariju. Njene ljudske karakteristike naglašenije su u usporedbi s prijašnjim prikazima te se
naglašava njena ljudska uloga više nego samo utilitarna kao sredstvo kroz koje je Krist došao
ljudima. Upravo se prikazivanje zajedno sa scenom Raspeća povezuje s naglaskom na ljudsku
patnju Bogorodice kao majke. Jedan od sentimentalnijih primjera jest dvostrana ikona (Slika
7) koja na jednoj strani pokazuje Bogorodicu Hodegetriu, a na drugoj Krista kao Čovjeka Boli
s kraja 12. stoljeća. Spajanje ovih dvaju tipova prikaza pokazuje nam kako se majčinska bol
Bogorodice povezivala s tipom prikaza Krista u kojem je naglašena patnja, dakle snažan je
naglasak na zajedničkom pathosu.
7 ANĐELKO BADURINA (ur.), (bilj.3), 285
9
Slika 6. Sveti Luka slika Hodegitriu, Ikonen-Museum, Recklinghausen, 1400.
Slika 7. Bogorodica Hodegetria, Kastoria, Bizantski muzej, zadnja četvrt 12.st.
10
Eleousa
Eleousa ili Ona Koja Sažalijeva, jest bizantski tip Bogorodice s Kristom u naručju, obično u
njenoj desnoj ruci. Ovo jest najnježniji tip prikaza jer u ovome slučaju Krist nježno
priljubljuje svoj obraz Bogorodičinom i rukom je grli ili je miluje po obrazu ili podbratku.
Ovaj tip se najkasnije pojavljuje, od spomenutih, u Bizantu, oko 11. stoljeća te je vrlo
popularan u prikazima na ikonama. Najpoznatija ikona ovoga tipa jest slavna Vladimirovskaja
ili Vladimirska ikona (Slika 8) koja se od 1125. do 1130. čuvala u Sv. Sofiji u Kijevu, zatim u
Uspeniju u Moskvi, te danas u Galeriji Tretjakov.8
Slika 8. Vladimirovskaja, Konstantinopol, 1125. ,Galerija Tretjakov
Vrhunac čuvstvenog prikaza Bogorodica doživljava u tipu Eleouse koja „milostivo oprašta“ te
se emocionalnost prikaza vidi ne samo u kretnjama i poziciji likova već i u izrazu lica što je
prije tipa Eleouse nije bilo ostvareno. Pogledamo li ikonu u crkvi Tokali Kilise u Kapadociji
(Slika 9), usprkos brojnim oštećenjima i relativno slaboj očuvanosti samog djela, vidimo
upravo taj autentični položaj Krista Djeteta u zaštitiničkom zagrljaju Bogorodice čiji je pogled
ovaj put usmjeren prema gledaocu ili vjerniku. Za razliku od prijašnjih prikaza, njen pogled je
ovaj put sjetan, kutevi usana su joj u blagoj krivulji prema dolje te joj izaz lica odgovara licu
boli i umjerene patnje. Dijete Krist je potpuno naslonio svoje lice njezinom te ga zaklanja, a
ona mu poput svake majke, pridržava glavu. Ovakav tip prikaza prirodnog odnosa majke i
djeteta s naglašenom Bogorodičinom ulogom zaštitnice najizraženiji je u tipu Eleouse. Uloga
8 CHARLES BAYET, Byzantine Art, 2009, 195
11
Bogorodice kao zaštitnice Krista produbljuje se i širi na nju kao zaštitnicu svih vjernika.
Upravo kroz vezu s Kristom uspostavlja se čvrsta veza s cijelom kongregacijom.9
Slika 9. Bogorodica s Djetetom, Tokali Kilise, Kapadocija, kasno 10. st.
Nadalje, jedan od boljih primjera iz naše bliže geografske okolice jest primjer Eleouse iz
crkve Sv. Sofije u Dečanima (Slika 10). Na ovome primjeru još zornije možemo vidjeti
Bogorodičin bolni izraz lica ostvaren spuštenim lukovima obrva te suptilnom spuštanju
kutova usana. Kriste prima majku lijevom rukom za rub ogrtača, poput zaigranog djeteta,
naravno u suzdržanoj maniri tipičnoj za bizantske prikaze. Iako je položaj Kristovih ruku
nešto neprirodan, on desnu ruku oslanja u majčinom sigurnom dlanu te se njihova privrženost
očituje i u Bogorodičinom pridržavanju Krista u lijevoj ruci. Dok Bogorica gleda vjernike,
Kristov pogled usmjeren je na majku te vjernikovu pozornost skreće na nju kao posrednicu
među njime i ljudima davajući joj tako na važnosti.10
9 NIKI TSIRONIS, (bilj. 5), 23410 IOLI KALAVREZOU, (bilj. 1), 170.
12
Slika 10. Detalj Bogorodice s Djetetom, Sv. Sofija, Dečani, 14.st.
ZAKLJUČAK
Kult Djevice Marije počinje se zapravo širiti poslije Efeškog koncila 431. i njene
potvrde kao Theotokos, te u bizantskoj umjetnosti doživljava svoj drugi procvat nakon
prestanka ikonoklazma. Bogorodica se koristi kao poveznica između Krista i ljudi te zbog
toga kao jedan od argumenata ikonofila za štovanje ikona u svrhu posredništva između ljudi i
božanstva. U početku se njezini prikazi vežu uz kristološki ciklus te se ne istražuje i ne razvija
njena majčinska uloga. Posebice nakon pada ikonoklazma počinje se plasirati njena uloga
majke i familijarnog odnosa s Kristom, posebice u liturgijskim tekstovima i propovijedima što
se zatim reflektira u likovnoj umjetnosti. U bizantskoj ikonografiji, Bogorodica se pojavljuje
u nekoliko tipova od kojih su Nikopoia, Hodegetria i Eleousa najzastupljenije. Kroz
sentimentalnost prikaza ostavaruje se emocionalna veza vjernika i Bogorodice te se tako u
puku lakše prihvaća i usvaja uloga Bogorodice koju je skrojila crkvena vlast.
13
POPIS LITERATURE
ANĐELKO BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog
kršćanstva, IV. dopunjeno izdanje, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2006.
CHARLES BAYET, Byzantine Art, Parkstone Press International, New York, 2009.
IOLI KALAVREZOU, Images of the Mother: When the Virgin Mary Became „Meter
Theou“, Dumbarton Oaks Papers, Vol. 44, Dumbarton Oaks for Harvard Trustees,
1990.
NIKI TSIRONIS, The Mother of God in the Iconoclastic Controversy u Mother of
God: Representations of the Virgin in Byzantine Art, (ur.) Maria Vassilaki, Skira
Editore S.p.A., Milano, 2000.
14